Kako odabrati ISTINU
Kažu da je Istina između dviju krajnosti, da je to most između dvaju obala.
Ako kažemo da su obale znanost i teologija, čovjeku je potrebno propitivanje
jedne i druge strane (ili filozofsko oplemenjivanje), kako bi svima olakšali put
slobodnog odabira do istine. Kao doprinos naslovu „kako odabrati istinu“
osvrnuo bi se ukratko na naslov novije knjige Znanost i teologija (Dominique
Lambert) koji naglašava da se često susret između znanosti i teologije prikazuje
kao sukob, kao borba ili nerazumijevanje, što smatram da je samo privid.
Po nekima, čovjek danas živi u svijetu gdje postoji mišljenje kako religija i vjera
pripadaju prošlosti, a prirodne znanosti su jedine mjerodavne da nam budu
vodičem kroz život. Cilj je ovoga rada prikazati mišljenja dviju naizgled sukobljenih
strana gdje s jedne strane imamo vjeru u stvaranje, a nasuprot toga teoriju evolucije
koja je najzastupljenija kada je riječ o pitanju tko je čovjek - što neki doživljavaju
kao neprijatejstvo prema kršćanstvu.
Starija i novija povijest ispunjena je otvorenim ili prikrivenim sučeljavanjem između
ljudi koji pripadaju znanosti i ljudi koji pripadaju vjeri. U neku su ruku ti sukobi
neophodni, te se može kazati da obogaćuju teologiju i temeljna pitanja koja prate
proces tumačenja znanstvenih činjenica i postupaka. (napomena: ova moj naslov
nikako nije ustupak globalnom pokušaju razvodnjavanju vjere nego nasuprot –
dokaz sigurnosti one vjere koja nema straha pred budućnosti).
Kad takvih sukoba ne bi bilo, vjera bi se mogla pretvarala u mit, u nekakvo pitanje
ukusa ili u potpunu oprećnost vjeri u utjelovljenje. Ako ne prihvatimo te sukobe, ako
ne poželimo sučeliti naše viđenje s viđenjem suvremenih znanosti, tad će tu biti
naprosto riječ o strahu pred istinom, o nedovoljnu povjerenju u razum ili jednostavno
o obezvrjeđivanju iznimna načina koji bi nam omogučio prosuditi dubinu i slojevitu
ljepotu stvaranja. To bi obezvrjeđivanje bilo zapravo prešutno obezvrjeđivanje
samoga Stvoritelja.
Otvaranje znanostima nije zapreka vjeri, nego, naprotiv, istinska prigoda da se okani
svakoga praznovjerja. Otvaranja znanosti i poštovanje znanosti teku usporedno s
htijenjem da se odbaci svako njihovo "iskrivljavanje" u apologetske svrhe. Pseudo
znanstvena opravdanja vjerskih istina ili pak pseudoteološki argumenti koji se rabe
da bi se opovrgle utemeljene znanstvene teze lako bi se mogli okrenuti protiv same
vjerodostojnosti vjere.
Uvažavanje znanosti ne znači ni ustupak u vjerskome pogledu. Otvaranje ni u kojem
slučaju ne znači da se odričemo teologije. Temelj je ove knjige nada u mogućnost
dijaloga koji neće osakatiti ni znanstvenu istinu ni teološku istinu. Ovo nije knjiga o
teologiji, a nije ni o znanosti. Valja je prije shvatiti kao pothvat kojemu je svrha filozofski
razjasniti osnovanost racionalnih obrazaca dijaloga između znanosti i teologije.
Usto knjiga želi čitatelju predočiti niz primjera klasičnih i suvremenih problema
na kojima će moći testirati valjanost raznih oblika dijaloga.
U protivnom, ako se ne uvažavaju argumenti jedne strane u približavanju Istini,
za koju se svako po razumu slobodno opredjeljuje, osoba može zaći u jedan ili
drugi fanatizam te se u oba slučaja udaljava se od čovjeka a po riječima bosanskog
franjevca Fra Drago Bojić: „Čovjek se udaljava od Boga onda kad se udalji od ljudi.
Danas govoriti o Bogu i biti »blizak Bogu« znači biti blizak ljudima, odnosno, da se
poslužim riječima jednog teologa, znači izraziti patnju ljudi ovoga svijeta, žaliti za
propuštenom odgovornošću i izbjegnutom solidarnošću. Najveća je životna opasnost,
neovisno o tome svrstavamo li se »na stranu vjere ili nevjere«, ne primijetiti patnju
ovoga svijeta, zakazati u solidarnosti i odgovornosti ili jednostavno kazano –
ne pokazati se čovjekom, ne iz viška humanosti i solidarnosti koje ništa ne koštaju,
nego baš onda kad su s tim povezani mnogi rizici“
komentiraj (20) * ispiši * #
