SAVJEST i MORAL

22.10.2019.

Savjest nas poučava po sadržaju moralnog prirodnog zakona
a „moralna savjest je sud razuma po kojem čovjek prepoznaje
moralnu kakvoću nekog konkretnog čina što ga namjerava
izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila" (KKC, 1778).
Savjest oblikuje „moralnu obvezu u svjetlu prirodnog zakona:
obvezno je činiti ono što čovjek, po svojoj savjesti prepoznaje,
kao dobro koje mu je pokazano ovdje i sada".

Savjest je „intimna norma osobne moralnosti" zato se čini
moralno zlo kada se postupa protiv nje. „Sud savjesti
pokazuje 'u zadnjoj instanci' podudarnost ponašanja obzirom
na zakon" kada osoba prosuđuje sa sigurnošću, nakon što je
preispitala problem svim sredstvima koja su joj bila pri ruci, i
ne postoji daljnja instanca, savjest savjesti, sud suda, jer bi se
u protivnom nastavljalo beskonačno.

Pravična ili istinita savjest je ona koja sudi istinski moralnu bit
nekog djela, a pogrešna savjest koja ne postiže istinu, procjenjujući
dobrom neku radnju koja je u stvari zla, ili obrnuto. Razlog za grešku
savjesti je neznanje, koje može biti nesavladivo (i nedužno), ako
dominira kod osobe do te točke da nema nikakve mogućnosti prepoznati
je i odstraniti, ili savladivo (i kažnjivo), ako se može prepoznati i savladati,
ali osoba ne želi primijeniti sredstva da ga savlada. Grješna, kriva
savjest ne opravdava od grijeha, a još ga može i uvećati.

Savjest je pouzdana, kad prosuđuje s moralnom sigurnošću da se nije
u krivu. Kaže se da je vjerojatna, kada sudi s uvjerenjem da postoji
izvjesna vjerojatnost pogreške, ali je ona manja nego je utvrditi. Kaže se
da je nepouzdana, kada se pretpostavlja da je vjerojatnost pogreške
jednaka ili veća od sigurnog utvrđivanja stanja. Konačno se kaže da je
kolebljiva kada se ne osuđuje suditi, jer misli da je grijeh kako ostvariti
tako i propustiti učiniti neko djelo.

U praksi treba samo slijediti pouzdanu i istinitu savjest. Ne smije se
koristiti nepouzdanom savješću, nego je ispravno izaći iz sumnje
molitvom, proučavajući, ispitujući, itd. Da bi se odgojilo ispravnu savjest,
potrebno je poučiti razum u prepoznavanju istine — u tome kršćanin računa
na pomoć Crkve i izučiti volju i osjećajnost putem prakticiranja krijeposti.
To je zadaća koja traje čitav život (usp. KKC, 1784). Za odgoj savjesti su
osobito važne poniznost, koja se postiže istinitim životom pred Bogom,
i duhovno vodstvo.

Ovim postom želio sam pokazati kako ništa nije pouzdano ni sigurno na
ovomo svietu, pa ni vlastita savjest na koju se mnogi pozivaju! Moralni
zakon utkan je u sva živa bića i on ih vodi do kraja postojanja, no, čovjeku
bez propitavanja u vjeri, molitvi i duhovnom vodstvu - životom pred Bogom,
ostaje izloženost mogućnosti brojnih pogrešaka, ponekad i osama u
ropstvu svoje kolebljive ili nepouzdane savjesti. Da se to ne bi događalo
potreban je odgoj savjesti da bi ista bila pouzdana, da bi prosuđivali s
moralnom sigurnošću! Dakle, ništa bez truda, odgoja i uvježbavanja.
Svi smo u rijeci istine, a ona nas nosi onako koko smo naučili plivati!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.