|
- revitalizirani post od 13.8.2010.
 Dovezao sam se automobilom oko ponoći do ruba parka gdje gotovo svakodnevno prošećem psa prije spavanja. Kako je grad u ovim ljetnim mjesecima uvelike ispražnjen, na parkiralištu nije bilo nikoga, ali se istovremeno sa mnom dovezao još jedan automobil. Iz njega je izišao mladi par, oboje zgodni i simpatični, dobro raspoloženi.Nasred parka nalazi se povelika elipsoidna livada, od tristo do petsto metara u promjeru. Obično šećem njenim rubom, pa zađem malo u šumu, a onda opet okružim oko nje. Mladi par je otišao pravo nasred livade i ondje su legli leđima na travu, jedno pored drugoga, pogleda uprta u ozviježđena nebesa. Noćas je najavljena meteorska kiša – prisjetio sam se. Mora da su to došli promatrati. Što bi drugo? Nema boljeg izgovora za otići na osamu, u mrak, daleko od svih, leći u travu i gledati u nebo od meteorske kiše. U trećem ili četvrtom obilasku primijetio sam da se mladić uzdigao, izvio i nadnio nad djevojku. Zagrlili su se i malo ljubakali i ona se nije nimalo opirala, ali iako su vjerojatno bili uvjereni da ih nitko ne gleda, a mene u sjeni krošanja nisu mogli vidjeti, ona mu nije dozvoljavala išta više. Dapače, vjerojatno ga je podsjetila da su došli gledati meteorsku kišu jer je on ponovo legao pored nje i primirio se. Sljedeći puta kad sam ih vidio on je ponovo nešto pokušavao, ali je ona podizala njegovu ruku koja se spuštala niz njezino tijelo i ovijala si je oko vrata. U taj tren je pas jurnuo pravo prema njima. Zviznuo sam mu tiho da se vrati, da ih ne uznemiri, ali nije me poslušao. Zaustavio se pred njima srdačno mašući repom. Oni su se trgnuli, a zatim oboje ispružili ruke i počeli ga gladiti po glavi što je on jedva dočekao i počeo se namještati da ga mogu dosegnuti i po leđima. Zazviždao sam iz sve snage i tek tada je pokazao da me je čuo, naglo ih napustio i dotrčao razdragano do mene kao da je od njih dobio kolačić. Nisam im valjda nešto pokvario! – zabrinulo me. Ona je sad imala čvrsti argument da obuzda mladića uz sebe. Nisu sami u parku. Šećući ispod krošanja nisam mogao vidjeti da li je meteorska kiša zaista padala. Došao sam do svog automobila istovremeno kad su se i oni vratili svome. Našli smo se na tri metra udaljenosti i vidio sam kako me je ona ispitivački odmjerila vjerojatno se pitajući što sam i koliko vidio. Rekoh: – Moram vas upozoriti, na ovoj livadi može biti krpelja. Krpelji mogu zaraziti meningitisom ili nekim još gorim bolestima. Jednog mog prijatelja, goru od čovjeka, ugrizao krpelj i jedva je preživio. Oporavljao se nekoliko godina, a danas hoda na štakama! Oboje su blenuli u mene. Djevojci se odužilo lice i ukočila se. Ono što su mogli vidjeti bio je ozbiljan stariji čovjek koji ih dobronamjerno upozorava. Ono, istina da su mogli naletjeti na krpelja, ali i krpelji imaju svoje sezone, obično u proljeće ili jesen kada ih je stvarno mnogo, i malo je vjerojatno da im se tako nešto dogodilo, ali to nisam rekao, nego nastavio: – …a krpelji se naročito vole zavući u pregibe tijela gdje ih je teško zamijetiti, recimo pod pazuh ili čak između prstiju na ruci i nozi gdje je koža najmekša - podigao sam šaku i raširio prste da i zorno pokažem. Oboje su zadrhtali od strave. – Jednoj sam poznatoj vadio krpelja iz pupka! Bilo bi dobro da malo pogledate, prekontrolirate kad se vratite kući. Ona je zaglavinjala kao da će se srušiti. Zabrinuo sam se da se previše ne uspaniči i pokušao je smiriti: – Ne brinite. Krpelj, prije nego se zabije, sat ili dva kruži po tijelu tražeći najpogodnije mjesto gdje će se ukotviti. Brzi su, mali i lagani i nemoguće ih je osjetiti, ali su tamno smeđe i lako ih je vidjeti na koži. Zato treba pogledati. Naročito dijelove koji su zaklonjeni, recimo iza uha… Pas zbog toga stalno ima ogrlicu protiv buha i krpelja – pokazao sam na njega, a bijela ogrlica protiv nametnika se jasno vidjela pored tamne kožne ogrlice za vođenje. Dok sam sjedao za volan oboje su se zahvaljivali. Shvatili su moje upozorenje najozbiljnije. Vozeći prema kući bio sam zadovoljan. Ti krpelji se stvarno mogu svagdje zavući, u procijep između guzova, u stidne dlake, u sve moguće pregibe… A sitni! Treba pažljivo, iz najveće blizine promotriti sva skrivena mjesta i to nekoliko puta da se krpelj nije prikrio, da ne kruži naokolo pa nije na mjestu gdje je pregledano, ali dođe kasnije… Kako li će se mladi par izvući iz te nevolje? Možda svatko od njih ima majku, brata, sestru, prijateljicu ili prijatelja koji bi ih pregledao, ali nezgodno je i roditelje zamoliti tako nešto iako bi oni to savjesno obavili. Uostalom, bilo je već jedan ujutro, dok dođu do kuća biti će i pola dva, koga u to vrijeme mogu išta zamoliti. A ako i zamole, kako objasniti zbog čega se boje da su mogli pokupiti krpelja? Tko bi im vjerovao da su samo iščekivali meteore? Nemaju vremena odlagati do jutra… Ako odu samo zbog sumnje o krpelju na Hitnu pomoć, smijat će im se. A nema tog čovjeka na svijetu koji bi mogao mirno zaspati razmišljajući da li takva beštija plazi po njemu. Što se mene tiče, čim sam spustio glavu na jastuk zaspao sam spokojno kao dobro nahranjena beba, kao Kupidon nakon solidno obavljenog posla. Doduše, na trenutak sam se zabrinuo da li će mladi par imati kondom pri ruci, ali dovoljno su odrasli da se nekako snađu. Svakog dana barem jedno dobro djelo i nema boljeg recepta za ugodan san. |
|
TKO JE VIDIO Na komemoraciji Arsenu Dediću u književničkom udruženju Igor Mandić je – prema novinskim izvještajima – izjavio "da Šibenčani nisu zaštitili Arsena, kad mu je u Domovinskom ratu, zbog sumnjivog porijekla, bačena bomba u dvorište“ . To je motiviralo novinara Slobodne Dalmacije Ivu Mikuličina da Mandiću uputi ogorčeno otvoreno pismo.NEVIĐENU TOLERANCIJU?  „Vaša rečenica 'da Šibenčani nisu zaštitili Arsena, kad mu je u Domovinskom ratu, zbog sumnjivog porijekla, bačena bomba u dvorište' izazvala je zaprepaštenje i ogorčenje u Krešimirovu gradu“, piše Mikuličin. „Ne samo kao nezaslužena uvreda i notorna laž.“ Iz toga mi nije jasno – što je laž? Da li je laž 1) da je bačena bomba ili 2) da je bačena zbog „sumnjivog porijekla“ ili 3) da Šibenčani nisu zaštitili Arsena (prije i/ili nakon toga)? Ili Mikuličin hoće reći da je 4) i prvo i drugo i treće laž ili 5) da je laž samo dvije stavke od tri nabrojane. Hoće li reći da bomba nije bačena i da Šibenčani jesu zaštitili Arsena, iako je u tom slučaju problematično od čega su ga trebali štititi ako nitko nije bacio bombu, niti kanio tako nešto napraviti. No ako bomba nije bačena zbog „sumnjivog porijekla“, možda ju je bacio neki konkurent s estrade iz esnafsko-konkurentskih razloga ili neki pristalica turbo-folka zbog različitog muzičkog ukusa? Možda je ono što je Mandiću grunulo zapravo bila novogodišnja pirotehnika, vatromet, pa je on – usprkos najboljim namjerama – stjecajem okolnosti doveden u zabludu? Ta bi se nejasnoća mogla početi razbistravati kad bismo znali odgovor na početno pitanje – da li je bačena bomba u dvorište porodične kuće Dedića? Mikuličin u podužem pismu nigdje ne kaže da nije; kaže svašta, ali to izrijekom ne veli. O tome govori samo vrlo neprecizno tvrdeći da Mandić laže i rezolutno odbijajući tu mogućnost: „U tisuću dana opće i zračne opasnosti, koliko je trajala šibenska muka svagdašnja, u gradu nije zabilježen ni jedan međunacionalni incident. Nitko nije nikoga fizički napao, a kamoli nešto više“, pa bi to trebalo podrazumijevati da bomba nije bačena. U cijelom pismu Mikuličin opisuje kako je u šibenskom kraju u to vrijeme vladala „neviđena tolerancija“, kako je cvjetalo bratstvo-jedinstvo. Veselilo bi me da je bilo tako i ne dovodim u pitanje išta od onoga što je ogorčeni novinar iznio u potkrjepu svoje teze, ali moram se zapitati – je li to sve? Postoji li još nešto što nije spomenuo, a mijenja opću optimističnu sliku? Tko je vidio tu neviđenu toleranciju? Tim više se to moram pitati jer sam svojim očima gledao miniranu „srpsku kuću“ u Žaboriču, a da prekopam po negativima nakon dan-dva bih pronašao i negativ fotografije. Žaborić nije grad Šibenik, ali ne spada li i on u šibenski kraj, šibensku općinu? Ili možda eksploziv u Žaboriću nije „fizički napad, a kamoli nešto više“, nego nešto manje, pa nije vrijedno ni spominjanja? Hvaleći učinkoviti rad lokalne policije, Mikuličin samo dodatno podgrijava skepsu. Prisjetite se, to je ista ona policija kojoj se osuđeni ratni zločinac JEDANAEST GODINA sakrivao u tom istom već spominjanom Žaboriču. Koliko oni mogu biti efikasni i institucija povjerenja i kad su najefikasniji mogući? Dakle Mandićev oponent kaže da je u Šibeniku sve bilo idealno, ali nije konkretno izrijekom opovrgnuo da je u Arsenovom dvorištu eksplodirala bomba. Je li bilo bombe ili nije? Ako jest, policija bi trebala imati izvještaj s uviđaja. Ako milicija ima izvještaj – kako bilo tko može tvrditi da je sve bilo u redu? Ako jest eksplodiralo, a milicija nema izvještaj (kako tvrdi Mikuličin), kako se može tvrditi da je policija radila besprijekorno i da nije bilo problema? Kad policija tvrdi da nije bilo nacionalističkih incidenata, što je s onim nesretnim Žaboričem? Kad se tvrdi da je ono što je Mandić rekao laž, da li se hoće reći da je Arsen Dedić izmišljao kad se povjerio Mandiću ili da je Mandić lagao da mu je Dedić to rekao? Pitanje je li bomba bačena ili nije zapravo je lako rješivo. Zna to gospođa Gabi, sin Matija, drugi Dedići, susjedi... Bomba koja eksplodira ostavlja i nekakve tragove: oštećenja na fasadi, geler u staroj maslini… Naravno da nije preporučljivo ni primjereno sad gnjaviti ožalošćene takvim pitanjima, ali kad-tad bit će spremni i možda voljni na njega odgovoriti, no susjede bi se moglo pitati već sutra, pa da dalje ne nagađamo. Jer, znate, zaklela se zemlja raju da se sve tajne saznaju. |
|
- revitalizirani post od 10.8.2009.
djevojka s licem poput pizze U Foreign Language Laboratory na Souhern Illinois University postojala je procedura kojom su instruktori upućivali svakog novog korisnika kako upotrebljavati opremu i magnetofonske vrpce za učenje, ali i običaj da netko od iskusnijih polaznika prvom prilikom pokaže novodošlom sve ostale praktične stvari poput toga gdje su telefonske govornice, aparati za fotokopiranje, automati sa sokovima, toaletne prostorije, gdje je studentski restoran i kako se u njemu dobiva hrana, te mu objasni ostale mogućnosti potrebne i zanimljive svakom strancu. Tako se, nakon nekoliko mjeseci tokom kojih sam svakodnevno posjećivao Laboratorij za strane jezike, pojavila jedna mala Kineskinja. Pričekao sam da prvi put prekine preslušavanje vrpci i izađe u predvorje sveučilišne zgrade na odmor, te izišao za njom. Nakon prvih nekoliko rečenica koje smo izmijenili uočio sam da perfektno govori. Začuđeno sam upitao zašto je uopće došla u laboratorij preslušavati engleske vrpce, kada govori besprijekorno. Odgovorila je da je s Taiwana, da ondje uče engleski od malih nogu, ali ona hoće provjeriti da nije štogod propustila. Rekla je da se zove I-Nough, ali da ima i "kršćansko" ime koje je dobila na krštenju jer je iz katoličke obitelji – Rose Show. Ono "I-Nough" sam lako zapamtio jer se izgovaralo otprilike kao kako smo skraćeno nazivali Inoslava Beškera, samo s malom stankom u sredini: I-no. Na to ona mene upita odakle sam. Rekoh – iz Jugoslavije. Ona razrogači oči i zapanjeno zapita: - Komunist? Našao sam se u nevolji što joj odgovoriti. Nisam bio član Komunističke partije niti sam se osjećao kao komunist, a pravi komunisti bi za mene rekli sve drugo nego da sam jedan od njih, niti mi je zapravo bilo jasno što bi to bilo "komunist", no prema njoj sam, vjerojatno – kao ateist i čovjek koji je ipak došao preko "Željezne zavjese", sklon ljevičarskim idejama i podržavajući ideju socijalizma – bio upravo to, te rekoh kratko: – Da. Ona skoči, vrisne iz sve snage i panično otrči preko prepunog predvorja i dalje vrišteći, te izjuri iz zgrade. Ostao sam zblenut. I ranije su neke ženske bježale od mene, ali nijedna tako. Po povratku u učionicu laboratorija primijetio sam da je ostavila sve knjige i ostale stvari, koliko se žurila pobjeći. Tog dana nije se više pojavila dok sam bio ondje. Sutradan sam je zatekao u učionici sa slušalicama na ušima i mikrofonom pred ustima. Za svaki slučaj sjeo sam što dalje od nje. Nakon otprilike sat i pol zaključio sam da je vrijeme da prekinem, odem u predvorje i okrijepim se sendvičem i coca-colom. Reklo bi se da je samo to čekala jer je izašla odmah za mnom. Prišla mi je skrušeno i vrlo pristojno. Kratko je objasnila ponašanje prethodnog dana. Otkako zna za sebe sluša da su komunisti nešto najgore na svijetu, đavolji sluge, djecu jedu, nikada u životu nije srela nijednoga, i kada sam joj iznenada rekao da sam taj, nije se mogla othrvati panici. Svjesna je da se ponijela nekulturno, nerazumno i nepristojno, te žali zbog toga. Ne vjeruje da je sve ono što se priča o komunistima uopće istina, a ja izgledam sasvim pristojno i srdačno, pa moli za oproštenje. Odao sam joj priznanje da je na spomen Jugoslavije relativno precizno asocirala komunizam, za razliku od većine Amerikanaca koji su samo zblenuto gledali ili pitali da li je to negdje u Čehoslovačkoj. Mic po mic, dogovorili smo se da odmah tog dana odemo zajedno na ručak. Razgovor za ručkom bio je zanimljiv i prijatan, pa me je pozvala sebi na pravu kinesku večeru. Uskoro se ustalilo da sam joj redovno navraćao dva-tri puta sedmično. Nevolja s I-Nough bila je što je ona bila ne ružna, nego nevjerojatno ružna, najružnija žena na svijetu. Bila je tako grozno ružna da je štipalo za oči, bilo ju je teško gledati. Imala je potpuno okruglo lice nezdrave masne kože pune mrlja, prištića i kvržica, pa je izgledao kao da joj je netko prilijepio na lice miješanu pizzu. Zubi su joj bili žuti, ispremiješani, svaki je izrastao po svojoj osi. Nosa gotovo nije imala. Iz profila je bila potpuno ravna, kao da je udarena tavom. Kosica je bila slaba, masna i rijetka. Tijelo joj je bilo još gore od glave. Sisa i guzice nije imala, ali ni struk. O-noge su joj bile tanke i kvrgave. Da je bila za nijansu ružnija više uopće ne bi ličila na ljudsko biće. Bila je toliko ružna da, premda mi je uvijek fotoaparat bio pri ruci, nikada nisam sakupio dovoljno snage da je uslikam, pa tako danas nemam ni jednu jedinu njezinu fotografiju za uspomenu. Ono što joj je bilo uskraćeno izgledom obilato je nadoknadila pameću. Univerzitetske novine su po završetku svakog tromjesečja objavljivale rezultate svih studentskih testova. I-Nough je nakon prvog tromjesečja bila šesta među stranim studentima i šesta među dvadeset tisuća studenata na cijelom univerzitetu. Nakon drugog tromjesečja bila je druga među stranim i četvrta među svim studentima. Nakon toga je do daljnjega bila prva među strancima i druga među svima jer se na prvom mjestu ustoličila jedna crnkinja koja je bila toliko genijalna da je zapravo bila iznad svih kategorija. Ja sam u to vrijeme bio u naponu snage, hormoni su samo špricali, a već mjesecima nisam ništa tucao, pa mi je sperma navirala na uši. Svakoga jutra budio sam se s divljom erekcijom i prva pomisao bila mi je hoću li toga dana napokon nešto ubosti. Nakon što su mi izmakle sve prilike preko dana, navečer sam – znajući da sam kod nje uvijek dobrodošao – izbezumljen odlazio do I-Nough s čvrstom nakanom da zažmirim i olakšam se, ali je već prvi pogled na nju djelovao kao hladan tuš i izbijao mi svaku takvu pomisao iz obje glave. Srećom, I-Nough je bila tako zanimljiv sugovornik da sam bez napora ostajao do kasno u noć. Imala je što reći i dobro je govorila, pažljivo je slušala, a često smo se i strastveno prepirali. Izbezumila me je kada je na pitanje što planira nakon završetka studija odgovorila da će je roditelji udati, a zatim ne zna što će jer će biti onako kako će njezin budući muž odlučiti. Kao prvo, dugo mi je trebalo da se pomirim s idejom da će joj roditelji naći i ugovoriti budućeg supruga, a ona se bespogovorno podvrći. Naposljetku mi je sijevnulo da je taj običaj za nju jadnu možda i dobar, jer nisam vidio načina kako bi tako ružna ikako drugačije mogla ikoga naći. Drugo, govorio sam joj, "Ti si najpametnija cura na faksu, nema izgleda da će ti naći nekoga pametnijeg od tebe, oženiti će te za nekog bedačeka, i ti ćeš slušati sve što taj jadničak odluči?!" Po tom pitanju bila je tvrdoglava kao mazga. Da, muškarac je "Master", gospodar, i zadaća žena je da ih slušaju i služe. Tako je odgajana od malih nogu. To me je izbezumljavalo. Kakav "Master"?! Zaludu sva pamet i obrazovanje, koliko god bila pametna po svim ostalim pitanjima, kada bismo došli do tog žensko-muških odnosa postajala je najzadrtija glupača. Sve moje ljevičarske ideje koje je halapljivo upijala razbijale su se kao o hrid kada bismo došli do ičega što je makar mirisalo na feminizam. Nakon otprilike dva-tri mjeseca zamijetio sam čudnu pojavu. Fantastično je kuhala i uživao sam prežderavajući se, ništa čudno. No ako bih bilo što pomislio ili zaželio, to je već bilo ondje. Ako bih nakon pive poželio čašu obične vode, svježe natočena čaša bila mi je već na dohvatu. Ako bih pomislio da treba otvoriti prozor, do maloprije zatvoren prozor već je bio otvoren. Ako sam se krenuo ispružiti po podu ispred televizora, ondje gdje mi je došla glava iznenada se stvorio jastuk. Ako sam nakon jela otišao u kupaonicu i ondje se sjetio da bih mogao pomoći skloniti posuđe sa stola, kada sam izišao iz kupaonice posuđa više bilo. Na trenutak sam pomislio da je možda posrijedi telepatija, pa sam je počeo poskrivečki pažljivo promatrati. U telepatiju nisam vjerovao, pa sam to odmah otpisao, ali sam pomislio da možda ono što ona radi izaziva kod mene pomisao na to ili želju prema tome, ali su se stvari pojavljivale ili događale protivno bilo kojoj meni uočljivoj logici. Na primjer, razgovaramo strastveno o nekoj temi, ona na trenutak izađe iz prostorije, meni padne na pamet da bi mi pasalo leći u kadu punu tople vode, ona se vrati i ja joj kažem da iznenada imam neuobičajenu želju koja bi se u gostima mogla smatrati čak i nepristojnom…, a ona mi odgovori da je izašla pustiti vodu u kadu da se napuni. Kada sam postao svjestan što se događa, neprestano sam to primjećivao. Kod nas, kad se nekome dođe u kuću, pa domaćini hoće biti ljubazni, stalno nešto nude i pitaju: hoćete li ovo ili ono? I-Nough nije ništa pitala. Što god je donijela, ponudila ili napravila, to je bilo točno ono što mi je u tom trenutku najviše odgovaralo. Morao sam ponovo uzeti u razmatranje mogućnost telepatije, ali kako mi je to bilo neprihvatljivo, izravno sam je upitao. Ne vjerujem da mi čita misli, ali sve upućuje na to. Nasmijala se i smireno objasnila. Jednostavno. Kod njih, na Taiwanu, djevojčice od najranijih dana uče kako ugoditi muškarcima, i što god se događa, što god razgovaramo, jedan dio njezina mozga neprestano prati što radim, razmišlja o tome i predviđa što bih mogao poželjeti u sljedećem trenutku. Ništa drugo nego poznavanje potreba, pozornost i malo pronicljivosti. U to sam vrijeme upoznao Glena Polovicha koji je postao moj vodič za upoznavanje i ulazak u američki način života i ispričao sam mu sve to i kako se čovjek osjeća izuzetno ugodno kada ga netko tako tretira. Nije to ništa! – odmah je uzviknuo Glen. Trebaš vidjeti kakav je seks s Orijentalkama! One, kako je objasnio, imaju sasvim neopterećen stav prema seksualnosti i jedina im je misao kako ugoditi muškarcu, a znaju sve i svašta! I ne samo to. Oni uopće nemaju namještaj, a pogotovo ne krevete i stolice. Cijeli dan čuče po kući. Odrastaju čučeći. Imaju u bokovima i oko karlici razvijene mišiće koje zapadne žene uopće nemaju. I kako su još lagane i brze, trebaš samo leći i pustiti da jedna od njih nasjedne. To kako se i koliko mogu gibati nemoguće je zamisliti. Moram priznati da su mi sline potekle. Onako uspaljen o ničemu drugome više nisam mogao ni misliti. Nisam ni najmanje sumnjao da bi mi I-Nough sve dozvolila, a kakva je, ne bih trebao ni zatražiti. Odjurio sam pravo do nje, no čim sam spazio njezino lice dok mi je još otvarala vrata, naglo sam splasnuo i među nama nikada nije bilo ničega. Šteta, jer mi je postala zaista draga i cijenio sam je, ali njezina ružnoća nije bila od onih fascinantnih od kojih se ne može ukloniti pogled, pa bi se još i mogle nekako progutati, nego od onih koje se ne može ni gledati, pa ju je nemoguće previdjeti, a kamoli se na nju naviknuti. Prekorijevao sam se i prezirao. Ljudi su uglavnom estetski rasisti, koliko god da je to nepravedno i uzrokuje mnoštvo nevolja. Ne pomaže što sam svjestan tog rasizma, što se borim protiv njega, ne mogu si pomoći, ne mogu ga nadvladati, jednako kao što je I-Nouh unaprijed odlučila bezuvjetno slušati svog "Mastera". Glen Polovich me je uvukao u svoje društvo, u društvu je bilo mnoštvo srdačnih prpošnih Amerikanki i zapustio sam ružnu Kineskinju. Povremeno mi je palo na pamet da bih joj se trebao javiti, ali je život postao intenzivan i dinamičan i uvijek je nešto iskrsavalo što me je omelo. Jednoga je dana telefon zazvonio u osam ujutro. U Americi je osam ujutro kao da kod nas netko zove u pola šest. Pitajući se što bi to moglo biti otplazio sam do telefona i još nerazbuđen se javio. I-Nough. – Prošlo je šest mjeseci. Bi li se mogli vidjeti…? Kakvih šest mjeseci?! Zar je toliko prošlo otkako sam posljednji put bio kod nje? Nemoguće! Ali, ipak… pa da. Ipak je proteklo šest mjeseci. Pola godine! Jeboti, kako vrijeme leti! No bilo je nešto čudno u njezinom glasu kada je izgovarala ono "šest mjeseci", kao i u tome koliko rano zove. I dalje mamuran, pokušavajući se sabrati, samo sam ponovio: – Da, nismo se vidjeli šest mjeseci… – Da, jer si ti to zaželio. I tada kao da me je grom pogodio. Prisjetio sam se trenutaka našeg posljednjeg razgovora kod nje. Ne pridajući težine vlastitim riječima, izvalio sam: – Veselilo bi me da se ne vidimo narednih šest mjeseci… Sjećam se da sam se iznenadio jer me je oštro prekinula, što nije nikada činila: – Kako to misliš? Osjetio sam da bi to mogla krivo shvatiti, pa sam se potrudio objasniti i ublažiti rečeno: – Mi smo oboje došli ovamo s ciljem da se uklopimo u američko društvo. To što se sastajemo samo jedno s drugim, kao dva neuklopljena, znači da nismo uspjeli u onome što bismo htjeli. Bilo bi dobro da se ne vidimo, recimo otprilike šest mjeseci, jer bi to značilo da smo uspjeli naći američke prijatelje, da smo prihvaćeni, da ne ovisimo jedno o drugome… Ja idiot! Od svega što sam pričao ona je zapamtila samo da sam poželio ne vidjeti je pola godine, a želja muškarca je zakon koji se bespogovorno provodi. Meni je vrijeme prohujalo dok sam trepnuo, ali ona mora da je iz dana u dan čekala, dapače, izbjegavala me po faksu da je ne vidim, no čim je prošao posljednji dan tog razdoblja, nije mogla više izdržati pa je zvala tako rano… Prisjetio sam se naših cura i što su sve sposobne reći ako zakasniš na sastanak petnaestak minuta. Predočio sam si koliko je to šest mjeseci, iz sata u sat… Suzdržao sam se da ne jauknem. O, sranje! Da je bila preda mnom bacio bih se na koljena i zamolio da se uda za mene. Jedino time iskupio bih se za ono što sam joj nanio, a i zavrijedila je. I nije važno kako izgleda, ona mi može pružiti kao nijedna druga koju znam. No kako nije bila preda mnom dogovorili smo se da dođem nakon predavanja na večeru. Pojavio sam se pred njezinim vratima s buketom cvijeća i čvrstom odlukom da ću zažmiriti i nježno je ljubiti, da ću se nježnošću iskupiti za nenamjernu surovost, imao sam najbolju namjeru. Ona je pripremila posebno finu večeru, u njoj nije bilo ni riječi prijekora zbog proteklih šest mjeseci, samo sreća što me vidi. Želio sam ispružiti ruku prema njoj, dotaknuti je, privući, ali je ona u stvarnosti bila ružnija nego što je to bilo moguće zapamtiti i usprkos najboljoj namjeri nisam to mogao i nisam mogao. Nisam mogao. Bilo je to jače on mene. Bio sam očajan, razdiralo me, ali mi se činilo i da, iako to ni ne spominjemo, ona sve razumije, da me čita kao otvorenu knjigu i da mi je – usprkos dubokom žaljenju – zahvalna. |
|
revitalizirani post od 16.8.2011.
 Stare novine ne mogu zastarjeti. Koliko god ono što govore bilo nedovoljno, preuveličano, iskrivljeno, netočno, zauvijek ostaju dokaz vremena u kojem su nastale. Ne treba ići dalje od „Jutarnjeg lista“ od subote, 13.kolovoza 2011, u kojem je objavljen razgovor s prof. dr. Adalbertom Rebićem u kojem je citirana sljedeća rečenica: „Stotine tisuća katoličkih svećenika komunisti su uhitili, mučili po zatvorima i ubijali.“ Rečenica je ocijenjena toliko značajnom da je uz još dvije izvučena iz teksta i posebno istaknuta.Ne možemo se zavaravati da je izvučena iz konteksta u kojem znači nešto drugo. To je tvrdnja na koju se druge tek nastavljaju. Kontekst kaže samo da se ne misli na sve svećenike u svijetu koji su stradali od komunista u sveukupnoj povijesti, nego na svećenike u Hrvatskoj i to otprilike u razdoblju 1945-1955, eventualno u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Dozvolimo da se tvrdnja odnosi na drugo razdoblje, ali pretpostavimo da se ipak odnosi na prvo jer se nekako ne sjećam da je mnoštvo svećenika uhićeno, mučeno u zatvorima i ubijano šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da bi stotine tisuća svećenika bili uhićeni, mučeni u zatvorima i ubijeni, pitanje je - koliko ih je uopće bilo? Ako danas u Hrvatskoj koja broji više od četiri milijuna stanovnika nema više od osam tisuća svećenika i časnih sestara, koliko ih je moglo biti kada je stanovnika bilo manje od četiri milijuna? Zanemarimo čak da pored stotine tisuća svećenika koji su stradali - prema istoj tvrdnji - nije stradala niti jedna časna sestra, pa pretpostavimo da ih je bilo otprilike pet tisuća. Tvrdnja dakle znači da je svake godine od 1945. do 1955. pet tisuća svećenika uhićeno, mučeno po zatvorima i ubijeno, i tako iz godine u godinu tijekom deset godina (jer su oni iz prethodnih godina pobijeni) i tako bi došli do broja od otprilike pedeset tisuća. Kakvi su to tek bili posvećeni ljudi i kamikaze koji su se odvažili otići u svećenike desete godine kad su znali kako su se njihovi prethodnici proveli! No pedeset tisuća je još uvijek tek na pola puta do sto tisuća. Tvrdnja da su komunisti uhitili, mučili po zatvorima i ubijali stotine tisuća katoličkih svećenika nije samo nemoguća, ona je i do zla boga glupa. Možda komunisti te svećenike koje su ubijali nisu i ubili, nego su ih ubijali, prekinuli u posljednji čas prije nego su ih ubili, pustili ih da se oporave, pa ih ponovo uhitili, mučili po zatvorima i ubijali… Na taj način bi se svaki svećenik koji je prošao tu torturu mogao brojati deset puta (ili sto puta), pa bi nekako došli do brojke od sto tisuća. Kaže se da sto puta ponovljena laž postaje istina. Na isti način može se reći da sto puta ponovljena glupost postaje sve veća glupost. Svakim ponavljanjem onaj koji ponavlja samo dokazuje da se u međuvremenu nije opametio. Glupim preuveličavanjem samo se minorizira žrtva onih koji su zaista stradali samo zato jer su bili svećenici jer je u onom ratnom i poslijeratnom kaosu svega bilo. Tvrdnja o sto tisuća stradalih svećenika može imati utemeljenje samo u onom vicu o Muji i Hasi iz vremena inflacije: - Bio sam jučer na jednom rođendanu. Sakupilo se milijun ljudi! - Milijun?! - Ah, što ti je danas milijun! No tvrdnja o sto tisuća svećenika-mučenika najmanje je vic, ona nije samo glupa nego i štetna i opasna. Ona dijeli hrvatsko društvo na one koji je bez razmišljanja prihvaćaju i one koji misle svojom glavom, a posljedica je podjele onih koji nastoje zamutiti situaciju od onih koji je nastoje razjasniti. Ona dolazi iz istog arsenala u kojemu su tvrdnje da je na Bleiburgu pobijeno dvjesto tisuća ljudi, da je Hrvata-gastarbaitera i u dijaspori četiri milijuna, te da su se logoraši u Jasenovcu okupili da bi uvježbavali „Malu Floramy“, a da je ondje stradalo samo onoliko ljudi svih nacionalnosti koliko ih je komisijski uspio izbrojati Vice Vukojević za 16 milijuna kuna (2238 ili otprilike trideset i sedam, i to sve protivnika hrvatske državnosti i kriminalaca). Ta podjela nije samo akademska, ona ima i nesagledive praktične posljedice. Ne zaboravimo, riječ je o ljudima koji itekako imaju stvarnih problema o kojima bi se trebali dogovoriti, a jedan od prvih problema je glupost, pa zatim zloća.. |
|
NE OSTAJ DUŽAN!  Kad smještaš auto na mjesto za parkiranje uđi natraške jer dok ulaziš imaš dovoljno vremena za pimplanje, a nikad ne znaš da li ćeš morati napustiti poprište navrat-nanos, pa je bolje da je auto ostavljen okrenut s prednjim krajem prema van, zlu netrebalo, ako zatreba da se hitno evakuiraš. To je samo jedan od usputnih savjeta kakvima gosp. Vuk neprestano vrca. Sjednemo i naručimo piće. Kako ga konobar donese, tako on zatraži da ga plati. – Što žuriš? – pobunim se. – Vjerojatno ćemo još nešto naručiti, pa se možemo razdužiti na kraju. – Nikako! – pobuni se on. – Moraš paziti na svaku sitnicu. Čisti račin, duga ljubav. Evo što se dogodilo jednom mom poznatom, da ne spominjemo imena… Zavalim se očekujući podužu priču, ali je bila kratka, tek – u svakom slučajnu poučna – anegdota. – … sjedne moj poznati sam na piće, naruči najobičniju banalnu idiotsku kavu, kad odjednom nalete neka dva gadna tipa kojima nikako nije smio pasti u šake. Odbaci on cigaretu i jurne koliko ga noge nose, kroz gomilu i preko crvenog svjetla, a oni za njim… – I? – Sustigao ga je konobar koji je jurnuo za njim jer je ostavio neplaćeni račun. |
|
- revitalizirani post od 13.8.2007.
 Dani za izlaske bili su srijeda, petak i subota. Ne nedjelja. U nedjelju navečer se lijegalo na vrijeme da bi se moglo oporaviti od svega do početka radnog tjedna ponedjeljkom ujutro.Srijedom se išlo prvo u "Sparki" jer je čaša piva za studente bila 5 centi, a zatim u diskoklub "Grainery" jer je srijedom za studente ulaz bio besplatan. Srijedom se na oba mjesta moglo zateći praktično sve koje se željelo vidjeti, pa je to činilo isplativim mamurluk u četvrtak ujutro. Dapače, uvažavajući višu silu na univerzitetu su u četvrtak prijepodne po rasporedu bile uglavnom nezahtijevne obaveze. U "Sparkiju" su se svi nalili pive, a u "Grainery" su se na podiju izvijale sve najbolje ženske, pa je nastajalo užurbano muvanje tko će koga povesti kući. Kako su padali dogovori, tako su se parovi osipali, a napokon su, pred zatvaranje, za šankom ostali oni očajni momci koji nisu uspjeli ništa uloviti bez ikakvih izgleda da će naići još nešto pristojno. Tada su na scenu stupale nakazice. Nakazice su bile jadne toliko ružne da nisu ni izlazile iz najdublje sjene u najdaljem uglu. Umjesto njih iz mraka je izlazila Kitty, predvodnica nakazica, da sklopi dogovor. Kitty je bila zgodna ženska, imala je sise, dupe, dobre noge, lijepu dugu kosu i stravični duboki ožiljak koji je počinjao s vrha čela, spuštao se preko oka i završavao na vratu, a oko joj je bilo izokrenuto i bijelo, bez šarenice. E, ona je bila najljepša od svih nakazica. U muško ime pregovarač našeg društva obično je bio Glen Polovich. Dogovor se sastojao u tome da je on, obično ni ne vadeći nos iz čaše s whiskeyem, podizao dva, tri, četiri ili pet prstiju, Kitty je bez riječi klimnula glavom i vraćala se u mrak delegirati traženi broj nakazica. Momci raspomamljeni najboljim komadima koji su im se prije toga cijelu večer izvijali pred nosovima sjedali su u jedan auto i kretali ni ne osvrćući se kako se grupica nakazica utrpava u drugi i slijedi ih. Otišli bi nekome doma, smotali nešto i popušili, svatko odabrao po jednu nakazicu i odveo u drugu prostoriju, a nakon što bi se sredili sastajali su se ponovo u središnjoj prostoriji, nastavili s pivama i prepustili nakazicama da operu posuđe koje se nakupilo u posljednjih nekoliko dana i srede nered po stanu. Upavši u društvo i mene je tako zapala jedna nakazica. Zapravo ni ta nije bila loša ženska osim što je imala nevjerojatno veliku kljuku, toliku nosinu da je bilo teško odvojiti pogled od nje, a u korijenu te impozantne tvorevine bile su neuobičajeno sitne potpuno okrugle očice, kao da je netko zalijepio dva dugmića. Gledajući tu žensku, osim nosa ništa se drugo nije ni vidjelo. Našavši se sam u sobi s njom, iza zatvorenih vrata, rekoh sam sebi: što je, tu je. Vrag u nevolji i muhe ždere. Da barem izvučem najviše što se može… U neko doba, bubaju dečki na vrata. "Što radiš?!" Što bih radio? Tucam! Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići. Kako je bilo, pitaju dečki. Odlično, rekoh. Ženska je stvarno dala sve od sebe. Naredne sedmice opet se nađoh u ekipi luzera kojima su preostale samo nakazice. Kako me je Glen izveo svojim autom, bez njega se nisam mogao vratiti kući, pa je i mene zapala jedna nakazica. Ta nije imala ni sisa, ni dupeta, ni ništa. Kosturček. Ah, rekoh, što mogu? U neko doba, lupaju momci na vrata. "Što se zbiva?! Je li sve u redu?" Što ne bi bilo u redu? Što bih radio? Prčim! Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići. Kako je bilo, pitaju dečki. Super, rekoh. Ženska se giba nevjerojatno brzo, a ima energije da te bog sačuva! I tako nekoliko puta, sredim još nekoliko nakazica, kad odjednom, sjednemo mi da nešto smotamo, a sve se nakazice bace na mene. Jedna sjedne s jedne strane i zagrli me, druga se uvali s druge strane i zagrli me, treća sjedne uz jednu nogu i obgrli mi koljno, četvrta sjedne uz drugu nogu i zalijepi se uz nju, peta dođe odostraga i omota ruke oko mog vrata i sve me gledaju s obožavanjem. – Što je ovo?! – grakne Glen i rastjera ih, svaku u jednu sobu i pošalje dečke da ih odjebu i prizovu pameti. Još su se i opirale i gunđale jedva se odlijepivši od mene, ali je zato ona koja mi je preostala sjala. Nakon svega, vozi me Glen kući, ljut. Iznenada zaustavi auto na usputnom odmaralištu, ugasi motor i okrene mi se: – Dobro, pa što ti to radiš s njima?! Nisam razumio što me pita. – Kako – što radim? Što i svi ostali. Nije bio zadovoljan odgovorom. – Ne, ne. Nije moguće. Reci ti meni lijepo što radiš s njima. Zašto ti uvijek treba toliko mnogo vremena? Što radite sve to vrijeme? Ni dalje mi nije bilo jasno što želi čuti. – Opiši mi potanko što radiš s njima. Počnem: – Uđem u sobu, zatvorim vrata, pitam je kako se zove… – Pitaš je kako se zove?! – zgrane se Glen. – Kakvo suvišno i nepotrebno intimiziranje! Nisam se osvrtao na njegovu upadicu: – … pa malo popričamo dok je svlačim… – Popričate! Ti je svlačiš! Ti!? – zgražao se on. – Pa što je tebi? – Kako – što je meni? Pa ne mogu tucati žensku a da joj prije toga ne kažem nešto lijepo… – Udjeljuješ komplimente?! Nakazicama! – grčio se Glen stiskajući volan i bečeći oči. – Pa kad? – Kako kad? Za vrijeme predigre. Ono, da se razigraju… – Predigra! – zavapio je. – Predigra! Jesi li ti normalan?! I onda? – Onda… onda… potrudim se da je i njoj dobro kao i meni… Prekinuo me je zaurlavši kao vukodlak: – Ne može to tako! Ne radi se to tako! Uništit ćeš cijeli sistem! Zar ne vidiš da sve nakazice sada hoće samo tebe?! Postale su i nezadovoljne ako im ne dopadneš, postaju i zahtjevne s drugim dečkima! Više ni ne čekaju fajront, već izlaze iz mraka odmah na početku večeri samo da bi te zgrabile prije drugih! A glas se širi! Počele su u "Grainery" dolaziti nakazice iz cijele oblasti, samo da te vide! Bio je toliko bijesan da sam vidio kako se bori s nagonom da me izbaci iz auta i pregazi. Ipak je nadvladalo što sam bio momak iz njegove stare domovine, takoreći daleki rođak, pa se uspio savladati. – Vidim u čemu je problem. Ali ne brini! Smislit ću ja već nešto…  Za tri dana pojavio se s Victoriom John Dudlovich. Kada sam spazio Victoriu John Dudlovich zamalo sam se srušio i prostro po podu kao medvjeđa koža. To nije za ljude kako je ta ženska izgledala! Ostao sam bez teksta. Glen joj je bio objasnio u čemu je problem i doveo je da me pogleda. Odmjerila me je od glave do pete, pa sa svih strana, i rekla "Može".Victoria me je uzela pod svoje. Naredne srijede pojavila se u "Sparkiju" i odvela me u "Grainery". Kada su nakazice izmilile iz mraka koja će me prva zgrabiti i spazile kako me Victoria John Dudlovich voda uz noge na kratkoj lajni samo su zacičale i razbježale se kao vampiri poprskani svetom vodicom kad spaze raspelo i vijenac češnjaka. Bilo mi je žao nakazica, malo, samo malo, ali nisam mogao pomoći ni sebi ni njima. Čovjek je slab, kurčeva pamet ograničena, pa sam uz Victoriu uskoro smetnuo s uma da su nakazice ikada postojale. |
|
- revitalizirani post od 8.8.2008.
 Sjedim s Markicom Rebićem na kavi na Britanskom trgu nakon više od trideset godina što smo za tako nešto imali priliku. Simpatičan je i zabavan, bez muke mogu zamisliti kako je zasluženo omiljeni profesor sociologije, filozofije, marksizma, vjeronauka ili čega sličnoga na nekoj srednjoj školi. Uskoro se oko stola okupilo i omanje društvance i Markica vodi glavnu riječ. U jednom trenutku spomene "maninjorgo" i ja ga prekinem:– Što je to? Pogleda me začuđen što ne znam i krene objašnjavati: – Maninjorgo je lik iz narodnih priča našega kraja, ali i pojam koji se koristi u svakodnevnom životu… U Splitu kažu "manjinjorgo"… – Kakav lik? – Može biti bilo tko, može poprimiti razna obličja. Maninjorgo, to je, recimo, ukaže se čovjeku koji se vraća iza ponoći pijan iz birtije, do ničega mu više nije, jedva se vuče, samo bi da se što prije strovali u krevet, a pored puta stoji skrušeno, pitomo, onako umilno magare… To magare je maninjorgo! Čovjek pomisli: što ga ne bi zajašio, magare će ga odvesti do kuće, ondje će ga pustiti, magare će se samo vratiti odakle ga je uzeo, nitko neće ni znati, nikakve štete neće biti… Zajaši magare, a ono – čas ranije milo i drago – odjednom se pretvori u divlju beštiju, u vraga, jurne ko sumanuto, odnese ga u pičku materinu! Zbaci ga u nekom kamenjaru, izubija, čovjek ni ne zna gdje se našao! To mi je zvučalo poznato, naročito ovo "u pičku materinu", premda nemam iskustva iz ruralnog života. Markica nastavi. Recimo, čovjek kuluči pet dana na nečijem polju da prehrani doma ženu i dječicu, pa kada ga isplate, na putu kući prolazi pored birtije, a u njoj – maninjorgo! Izađe pred birtiju i zove ga unutra! Čovjek sve zapije i još se zaduži i kada se dva dana kasnije vrati obitelji praznih ruku, pitaju ga što se dogodilo, a on samo kaže: "Maninjorgo!" I ne treba ništa više objašnjavati. Novonaučeni pojam mi se toliko svidio da sam ga morao zapisati u blokić koji uvijek nosim sa sobom. Kako ne bih znao što je maninjergo?! Jedino što ga nisam mogao imenovati. Recimo, dan ranije krenem oko sedam predveče s jedanestogodišnjim sinom prošetati psa oko Cmroka. Kad smo već bili u autu, odlučimo produžiti i prošetati Gornjim gradom, nismo odavno. Ondje se održava Smotra folklora, gledati ćemo razne grupe u narodnim nošnjama. Šećemo Gornjim gradom, kad – Kuki! Hajdemo sjesti na neko piće, predloži Kuki. I dijete već ožednilo, što ne bismo? Sjednemo u prvi kafić, zafrkavamo se, kad Kuki pita "Jesi s autom?" Jesam, što treba? Treba prenijeti neki kompjutor, da ga ne vuče tramvajem, čas posla… Skoknemo učas, nakon pića, do neke Vesi, nije Jurja ves, nije Nova ves, tako nekako, odmah kod Barutanskog jarka… Hajde, dobro, da ga poštedim navlačenja kompjutora po prometalima javnog prevoza… U pola jedanaest navečer nalazimo se negdje u Folnegovićevom naselju, gladno i umorno dijete kmeči sa stražnjeg sjedišta, pas – koji se još nije pokakao i treba ga prošetati prije nego se vratimo kući – izbezumljen u stražnjem dijelu auta, a mi se objašnjavamo s nekim tipovima kojima se ništa ne može objasniti i još se ni ne nazire kada i kako će se sve to završiti. Maninjorgo! |
 Markica Rebić sjedi u hladu ispred kafića na jednoj strani središnjeg trga gradića u kojem je zastao i promatra kuće na suprotnoj strani koje blješte na suncu tako da ih je teško gledati i odbijaju jaru. Nijedna nije mlađa od stotinjak godina. Prizemlja su u bijelo okrečena, a katovi iznad njih pokazuju goli kamen od kojega su kuće građene. U zgradi točno nasuprot je neki butik, iznad ulaza i izloga su pričvršćena plastična slova HORTON'S, a na zidu je ispisano sprejem, velikim slovima IVO. No Markica zna da ono što se vidi ni izdaleka nije sve.Nekoć je na tom zidu pisalo ŽIVIO CAR I KRALJ FRANJO JOSIP! Onda je ta parola premazana krečom i umjesto nje je osvanulo ŽIVIO KRALJ PETAR! Kasnije je prekriveno samo KRALJ PETAR, a umjesto njega napisano je POGLAVNIK! Pisalo je ondje i VIVA DUCE! i ŽIVIO DRUG JOSIP BROZ TITO! i ŽIVIO FRANJO I HDZ! Gotovo je nevjerojatno koliko ih je živjelo u tako kratkom povijesnom periodu. U međuvremenu su izvirali i nestajali i drugi natpisi poput TRGOVINA MJEŠOVITOM ROBOM i SVI NA IZBORE! Obrazovanom sociologu nije teško u svemu tome uočiti određene pravilnosti. Pobornici svake nove vlasi nastojali su prebrisati sve prije nje. Dok njih nije bilo na vlasti, ničega nije bilo, osim ništavila. Svi su nastojali svesti sve prije sebe na tabulu rasu, da bi na njoj mogli graditi ispočetka i zauvijek. Premazane fasade samo su mali i nevažan, iako uočljiv primjer. Nevolja je jedino što je klima promjenjiva, vrijeme se mijenja, a meteorologija ne poštuje ljudske naputke. Parole su ispisane masnim tamnim bojama, a bijeli namazi su, koliko god debeli i višekratni, ipak providni. Pa kad puhne jugo, jače ili slabije nazire se jedna od premazanih parola, kad okrene ne buru nazire se druga, kad zahladi izbija treća, i tako naizmjence, zavisno i o dobu dana i kutu pod kojim padaju sunčeve zrake. Kada se vrijeme mijenja, parole iz svih arheoloških slojeva se ispremiješaju i ispada otprilike nešto poput ŽIVIO DRUG DUCE FRANJO PETAR MJEŠOVITITO! Markici se čini da je upravo to parola koja ga najviše zabrinjava. |
|
BEZRAZLOŽAN STRAH
 Priča o tome kako se kod nas u javnosti govori o lisicama u većoj mjeri je primjer kako se kod nas (pre)često govori nego što govori o lisicama.U nedavnom članku (koji je, usput rečeno, daleko korektniji od niza drugih) nalazimo sljedeće rečenice: - prva rečenica: Zakon o lovstvu ne dopušta da se divljač ustrijeli u krugu 300 metara od naselja. - komentar prve rečenice: To je točno, ali zašto bi se divljač uopće ustreljavala u krugu 300 metara od naselja? Zašto uopće ustreljavati divljač? Naravno da posljednje pitanje povlači dugu diskusiju, ali nemojmo ga smetnuti s uma. - rečenica pri kraju teksta: Čitateljica tvrdi da je lisica bez straha prilazila ljudima i s njima se fotografirala. - komentar: Možda je i točno, ali najvjerojatnije nije. Najvjerojatnije je riječ o nepreciznosti, bilo čitateljice, bilo novinara koji su prenijeli njene riječi. Suštinu izjave mogli bismo dokučiti kada bismo znali a) tko je kome prišao i b) koliko blizu su si prišli. Nema ništa čudno da lisica ide svojim putem, neki čovjek svojim putem, pa si dođu dosta blizu. No kako je lisica plaha, plašljiva životinja, nema izgleda da je dozvolila nekome da joj priđe bliže od pet metara, osim ako joj je taj dobacio neki slasni zalogaj hrane pa je prišla bliže da ga uzme. Fotografirala se s ljudima? Priljubila se uz njih da pozira? Potpuno nevjerojatno, nemoguće. To će dozvoliti jedino lisica koja je uvelike pripitomljena, i to samo osobi s kojom je uspostavila veze. Završetak rečenice: „…i s njima se fotografirala“, zapravo znači da su je ljudi uspjeli fotografirati s desetak metara udaljenosti u onih pet do deset sekundi što ih je pustila tako blizu, što priložene fotografije i pokazuju. - posljednja rečenica: Građani planiraju stvar uzeti u svoje ruke. - komentar: Što to znači? Odupirem se protumačiti rečenicu onako kako mi prvo pada na pamet, možda zaveden time što se kroz članak piše o „zabrinutim građanima“. Zašto bi građani bili uopće zabrinuti? Ako se nekome baš ne sviđa da mu se lisica pojavi u relativnoj blizini, da bi se problem riješio dovoljno je da ne napravi baš ništa. Lisica će sama učas pobjeći. Ne postoji u povijesti zabilježen slučaj da je lisica napala čovjeka. (Poznati slučajevi u kojima lisica jest ugrizla čovjeka odreda su oni u kojima je čovjek satjerao lisicu u ugao, pa se branila.) Pa ako je čovjek čak toliko nestrpljiv da sačeka tih nekoliko sekundi prije nego će lisica šmugnuti, nije potrebno pucati. Dovoljno je mahnuti rukom i reći: „Bu!“ Tipičan slučaj članka koliko na temu na temu lisica toliko i na temu kako se često o mnogim stvarima piše i govori objavljen je u „Jutarnjem listu“ 9. srpnja ove godine. ČOPOR LISICA POJAVIO SE U ELITNOM ZAGREBAČKOM KVARTU! Precizno govoreći, čopor lisica ne postoji. Lisice nisu životinje čopora. Čim malo ponarastu, podijele teritorij i na jednom prostoru živi samo jedna lisica (s kratkim izuzetkom kada odrasli par brine o mladima). Precizno govoreći, ono što je netko vidio kao čopor lisica zapravo je bilo leglo lisica, možda majka-lisica s mladima, možda samo leglo mladunčadi koja se igra. Pisati o tome da „čopor lisica“ ikoga terorizira, da itko živi u strahu od „čopora lisica“, da „čopori lisica“ šire paniku jednako je kao pisati o teroru malih mačića, o tome kako grupa malih mačića utjerava nekome strah u kosti. U tekstu je i gotovo paradoksalna anegdota: dvadeset i jednogodišnji mladić je u noći naišao na čak sedam lisica koje nisu pokazivale nikakav strah od njega. Da je bila samo jedna još bi i prošao pored nje, no sedam ga je nagnalo da umjesto kratkog puta kući odabere dugi put naokolo da ih zaobiđe. Čitajući opis događaja razaznajem i što se zaista dogodilo. Lisice su bile tako mlade da još nisu imale nikakav strah od ljudi. (Ta faza kod njih traje nekoliko dana kad tek po prvi put izađu iz jazbine. Vrlo brzo nauče da se pred ljudima treba sklanjati.) Promatrati pet-šest-sedam lisica koje se međusobno igraju jedan je od dražesnijih prizora na koje možemo naići u životu. Većini ljudi nikada se ne pruži takva prilika. Umjesto da stane u uživa u nečemu što će vidjeti jednom u životu i nikada više, mladić se potucao od nemila do nedraga da bi se spasio. U većini novinskih napisa o lisicama koje žive na rubovima naselja ljudotinja gotovo u pravilu pojavljuje se isti motiv: usamljena, napuštena kuća. Napuštena kuća učas postaje odlagalište otpada. Nakote se miševi i štakori. Pojave se lisice. Miševi i štakori su nešto što nikoga ne iznenadi, ali lisice uzrokuju paniku. Paničari zovu lovce zbog lisica, da ih otjeraju ili pobiju. Pri tome onima koji se uspaničare uopće ne pada na pamet da su lisice tamanitelji miševa i štakora. Iz svega iznesenoga vidi se obrazac koji nadilazi govor samo o lisicama, tipičan za razgovor o mnogo čemu, od suštinskih do potpuno efemernih tema. 1. Prvo imamo neku pojavu (recimo lisice). 2. Pojavu prati neznanje (bjesnoća je iskorijenjena, lisice ne napadaju ljude, ne kreću se u čoporima). 3. Neznanje rađa strah (ljudi paničare). 4. Neznanje i strah prouzrokuju štetu (otjerati tamanitelje štetnih glodavaca i omogućiti da se štetočine nesmetano razmnožavaju, proganjati dobročinitelje na korist štetočina). Prepoznajem taj obrazac mišljenja i ponašanja od vlade do najudaljenijih provincijskih stranačkih ureda, od Katedrale do Šatora, od rektorata do vrtića. Zato, ako nam je stalo da se u našem društvu išta značajno poboljša, od toga neće biti ništa ako se ne poradi na općem kvalitetnijem obrazovanju, od školskoga do onoga preko medija. Iskorjenjivanje neznanja i gluposti je pitanje našeg opstanka. |
|
UMJESTO UDOMLJAVANJA Posljednja dva psa pokupili smo s ceste. Dapače, drugoga smo supruga i ja prvo vidjeli kako luta ulicama, a zatim sam otišao po njega i izvukao ga iz šinterskog kaveza. Ni za jednog ni za drugoga ni na trenutak nisam požalio, dapače – u nebrojeno navrata sam bio zadovoljan što je tako ispalo. Buba je imao najmanje pet godina kada smo ga pokupili (veterinari nisu mogli točno odrediti), a nakon toga je živio sa mnom još šesnaest godina. Dakle, živio je preko dvadeset godina, ne može se točno reći koliko. Nakon njega sam pet godina živio bez psa, a zatim je došao Babl i preveo s obitelji petnaest godina. Moj sin je uz njega odrastao. Sada Babla više nema i jako nedostaje. Nije davno što nas je napustio i stotinjak puta dnevno pomislim na njega i nedostaje, nedostaje. Na internetu stalno nalećem na fotografije pasa koji traže dom, koje bi trebalo udomiti. Sve bi ih uzeo! Svaki put me presječe kad otvorim fotografiju nekoga od koje se teško odljepljujem. Da su drugačije prilike, ništa me ne bi zaustavilo da se pretvorim u Brigitte Bardot. Nažalost, Babl mi je posljednji pas u životu. Od onih sam koji smatraju da je uzimanje pasa odgovoran potez, da se ne smije napraviti olako. Za mene uzimanje psa podrazumijeva da mu se čovjek obavezao da će se brinuti o njemu otprilike petnaest godina, pa ako ne mogne osobno daje mu garancije da će ga nakon njega netko pouzdan preuzeti u dobre ruke. Naprosto ne vjerujem da mi je preostalo petnaestak godina, pa ne mogu preuzeti tu obavezu, koliko god bi me veselila. Ne mogu računati ni da ću ja „odraditi“ prvih nekoliko godina, a nakon mene će je nastaviti supruga ili sin. Sin je premlad, pred njim je razdoblje nemirnog života, vjerojatno će često putovati, možda ode koju godinu studirati u inostranstvo; nije on još za psa. Ne mogu obavezati ni suprugu, ženu moju. Kad mene više ne bude, imati će dovoljno brige da organizira svoj život da bi se mogla posvetiti brizi o nekome drugome, a i majka će joj biti u godinama da će trebati više pažnje.  Prije neki dan stigli su mi neki novci – povrat poreza. Odlično! Otišao sam do pošte i poslao stotinjak kuna nekim ženskama koje se brinu za nezbrinute pse, udomljavaju ih, rade dobar posao. (Neću reći koja je to udruga jer ih je više, sve rade dobar posao i svima jednako treba.) Nije mnogo, ali osjećao sam se malo bolje. Ženske su se ganutljivo odmah zahvalile. Nije potrebno! Žao mi je što nisam mogao poslati više.Kad dođe moj dan i prijatelji počnu razmišljati da kupe za mene vijenac ili cvijeće, molim vas – nemojte. Nimalo mi nije privlačna pomisao da netko zbog mene trga, čupa, kida cvijeće. Ako baš navrete, radije umjesto vijenca i cvijeća pošaljite stotinjak kuna nekome tko se brine za nezbrinute životinje. |
|
BEZ SUVIŠNIH UKRASA
 Od 1989. do 1991. godine uređivao sam jedan veseli magazin koji se zvao „Erotika humor“, za kojega je teško reći je li više veselio čitatelje/čitateljice/kupce ili nas koji smo ga radili. Jedan od stalnih suradnika bio je Arsen Dedić. Uvijek je osobno donosio svoj prilog, pa smo to koristili da odemo u koji od obližnjih kafića porazgovarati ili smo se nalazili u nekom kafiću u centru grada. Zapravo, mislim da je volio tu osobnu primopredaju priloga upravo zato da bismo imali priliku porazgovarati. Naime, godine 1989. 1990. i 1991. bile su prije sve drugo nego vesele, pa smo nakon uvodnih ležernih aktualnih opservacija o ženama i tekuće magazinske problematike prelazili na ono što nas je obojicu opterećivalo i brinulo. Nije bilo potrebe da jedan drugome dokazujemo tko smo i kakvi smo, da se nadigravamo tko je veći frajer bilo je neumjesno, mogu reći da ga znam kao što ga rijetki znaju – bez suvišnih ukrasa. Bili smo samo dva tužna i zabrinuta čovjeka koji su vidjeli kakvo vrijeme je započelo i naslućivali kakva vremena dolaze. Gledajući oko sebe imali smo dojam da pripadamo vrsti ljudi koja ubrzano iščezava.Jednom prilikom donio je novu pjesmu. Zvala se „Soldatuše“. Magazin se prodavao u trideset i pet tisuća primjeraka, remitenda je bila oko deset posto, za današnja mjerila to je fantastičan rezultat, tim više što sam ga urednički radio sam samcat, ali za ondašnja je bilo jedva dovoljno, zabrinjavajuće. Zdvojio sam bi li bilo svrsishodnije da uređujem zidne novine. Pitao sam Arsena ima li kakvih prijedloga ili želja kako da grafički opremim „Soldatuše“. – Što ružnije! Tražio sam da pojasni što misli pod „što ružnije“. – Kao zidne novine.  Reklo bi se da je Arsen bio zadovoljan jer je dvadeset godina kasnije izdao pjesničku zbirku „Zidne novine“, a u njoj objavio „Soldatuše“. Očitavam u zbirci mnoge motive naših tadašnjih razgovora. Dapače, „Soldatuše“ je objavio na neuobičajen, jedinstven način – dva puta u istoj knjizi. Na jednoj strani je pjesma otisnuta uobičajenim slogom, pregledno i čitljivo, a na nasuprotnoj je faksimil onoga kako je izašla u „Erotika humoru“ (broj 2, veljača 1991.), ružno opremljena, na diletantski prelomljenoj stranici, s ružnim, pretencioznim fontom.Nikada ga nisam pitao zašto je to napravio. Znajući Arsena znao sam da je znao što radi. |
|
- revitalizirani post od 21.8.2008.
 Jutro je počelo dramatično. Vriska, dreka i treska. Bio je to nastavak uzbuđenja od dva dana ranije. Dva dana ranije, u dva ujutro, susjedi koji stanuju ispod mene, Katarina i Domagoj, začuli su sumnjivi tresak u kupaonici. Domagoj je ustao iz kreveta i otišao pogledati. Kada je otvorio vrata kupaonice, prvo što je ugledao bio je pola metra visok štakor koji je sjedio na rubu kade. I štakor je ugledao njega, skočio u wc-školjku i nestao.– Zato i postoje poklopci na školjkama – rekao sam. – Da se ovi što mogu proći kroz cijevi kanalizacije ne mogu uvući u kuću. Pozvali su deratizaciju i došla je jedan iznenađujuće simpatična mlađa ženska. Postavila je u sifon na podu kupaonice otrov, a po prostoriji, na strateškim mjestima, rasprostrla ljepilo. Katarina je pak odlučila da će poklopac na wc-školjki do daljnjega biti spušten. Kad danas – ponovo! Domagoj je već otišao na posao kada je Katarina ušla u kupaonicu i spazila štakora na mašini za pranje veša. Štakor je jurnuo prema školjci, ali je poklopac bio spušten i nije mogao uteći. Očigledno ga je iznutra lako nadigao, uskočio u stan, ali ga izvana nije mogao podići, pa nije mogao pobjeći van. Uzvrtio se po prostoriji, jurio na sve strane tražeći izlaz, ali uzalud. Katarina se prvo izvrištala, zatvorila vrata, zatim ponovo malo vrištala, te hitno ponovo nazvala deratizaciju. Došla je ista ženska i u času, oboružana mrežom na dugačkom štapu, ulovila štakora. Ženska je po svemu sudeći odabrala pogrešno zanimanje. Štakor joj je sviđao, mislila je da je lijepi primjerak. Na kraj pameti joj nije bilo da ga ubije. Odnijela ga je sa sobom da ga pusti negdje u nekoj šumi. Katarinino vrištanje me probudilo. Obukao sam se i sišao pogledati što se događa. Štakor je već bio odnesen, problem riješen. Kada sam već sišao, skuhali smo kavu, uz koju sam dobio i podroban izvještaj. Jest da je izvor problema bio uklonjen, epizoda završena, ali Katarina mi je bjelodano pokazala kako se ljudi s traumatskim iskustvima promijene, zašto su preživjeli iz konclogora do kraja života ostali drugačiji, zašto su oni koji su živjeli u Jugoslaviji od četrdeset i pete do pedesete još i osamdesetih godina bili podozrivi prema novom sistemu, i tako dalje, i tako dalje, što se sve svede na ono da "tko se opeče, i na hladno puše"… Sve to kada mi je rekla: – Odlazak na zahod više nikada neće biti kao ranije. |
|
- revitalizirani post od 26.8.2009.
 Kad se štakor useli u kuću, počne je smatrati svojom, teško ga je istjerati. Nezaustavljiv je i lukav. Zubima si napravi prolaz kroz drvo, ciglu, plastiku… Dobro se penje i po okomitim zidovima, a provuće se kroz bilo koju rupu kroz koju može provući glavu. Samo kroz armirani beton i protuprovalna vrata ne može, a njih će naći načina zaobići.Teoretski može se istjerati ili uništiti štakora na više načina. Postoji ljepilo kojim se premažu daščice, posred ljepila postavi se mamac, pa ako se zalijepi može ga se uništiti. No na ljepilo se zakelje samo mali, glupi mišići, ali rijetko pravi, odrasli štakor. Pored toga, ako se i zalijepi – kako ga nakon toga eliminirati? Staviti s daščicom u mirkovalnu pećnicu? Nakon toga bi se morala baciti mikrovalka. Utopiti u kadi punoj vode? Pliva na daščici i ciči! Raspljeskati lopatom? Degutantno, tko će to poslije čistiti? Mogu se po kući postaviti otrovi. Manje-više pocrkaju svi kućni ljubimci, a ako se koji štakor otruje i krepa, ostane u zidu i cijeli stan usmrdi vonj raspadajuće lešine. Može ga se ubiti zračnom puškom, ali tko će ga pogoditi? Mišolovka? Preslabo za štakora. Najefikasniji način ujedno je i najhumaniji. Štakora se da navabiti u klopke koje se mogu posvuda kupiti za oko sedamdeset kuna. Kada uđe u nju po slatki zalogajčić, vrata se zatvore i ulovljen je živ. Preostaje problem – što s njim? Upucati ga pištoljem je preglasno. Raspljeskati ga lopatom? Kako ga izvaditi iz klopke, otima se i grize, a kamoli da bi nakon toga mirno čekao lopatu. Utopiti ga u kadi s vodom zajedno s kavezom? To bi izazvalo proteste društava za zaštitu životinja zbog surovog ponašanja prema glodavcima. Uostalom, nije ga više lako ubiti nakon što ga je čovjek neko vrijeme proučavao kako bezuspješno pokušava pregristi metalne rešetke. Najbolje je odnijeti ga daleko od kuće, u neki drugi kraj grada, i naprosto pustiti i prepustiti njegovoj štakorskoj sudbini. Stanovnici općine Maksimir tako uglavnom puštaju štakore u Sesvetama, Trnjani na Trešnjevci, oni iz Črnomerca oko Gajnica, ljudi iz Centra nose ih na Tuškanac i Pantovčak, članovi dragovoljačkih veteranskih udruga puštaju ih uz ogradu Predsjedničkih dvora, BBB-i u vrt tuškanačke vile Zdravka Mamića, Zapruđanci u Trnsko i Travno…, i tako dalje i tako dalje. Gradom lutaju čopori izbezumljenih dezorijentiranih štakora koji traže svoje domove. |
|
- revitalizirani post od 3.8.2008.  Ni dva-tri dana nakon uhićenja Radovana Karadžića, Nemanja je na blogu Vaseljena objavio vic: Mujo dolazi do doktora Dabića na tretman i učini mu se poznat: – Oprostite, ja vas znam od nekud… Ma jeste li vi Radovan Karadžić? – Paaaa… jesam! – Ma nije moguće! – zgrane se Mujo. – Izvin'te, a odkud se znamo? – upita Karadžić. – Pa iz Srebrnice. – Ma nije moguće! – reče doktor Karadžić… Ovom prilikom me ne zanima je li ovaj vic uopće duhovit, koliko je duhovit, kakav je njegov humor, koliko je u njemu morbidnosti i, moguće, neukusa. To može svatko za sebe prosuditi. Dozvoljavam da je možda nastao prilagodbom nekog ranije postojećeg, meni nepoznatog vica. Dok se to ne pokaže, smatram ga – poučen mnogobrojnim ranijim primjerima – originalnom brzom reakcijom na aktualni događaj. U jednoj od ranijih životnih faza nekoliko sam se godina bavio humorom. Između ostaloga, čitao sam zbirke viceva sa svih strana svijeta, od japanskih prevedenih na engleski, preko svih mogućih europskih, do južnoameričkih i australijskih. Ono što sam vrlo brzo uočio jest da su svi vicevi svagdje uglavnom jedni te isti ili na isti kalup. Mijenjaju je likovi: Bobi i Rudi, Max i Moritz, Škoti, Poljaci, Židovi, Meksikanci… Svi preuzimaju viceve jedni od drugih i prilagođavaju ih domaćem terenu. Rijetki su oni zaista originalni i pri tome zaista smiješni. Jedni od rijetkih koji su uvijek originalni su oni o Muji i Hasi, (pri čemu se smijemo zaboraviti ni Fatu.) Kadikad je zapanjujuće koliko brzo poprate neke događaje, pri čemu su uglavnom vrlo duhoviti. Vicevi o Muji i Hasi izvorno su blago, endemska vrsta, svojevrsno čudo narodnog duha. Da je pameti i dobre marketinške organizacije, mogli bi biti izvozni artikl. Ovom prilikom palo mi je na pamet još nešto. To nisu narodni vicevi u klasičnom smislu, toliko su svježi da mora da postoji i njihov tvorac, za svaki vic ne više od jedne osobe. Koliko je tih osoba koje smišljaju viceve o Muji i Hasi? Mnoštvo, mala grupica, ili jedan jedini? Ako ih je više, znaju li jedan za drugoga, smišljaju li zajedno ili su raspršeni i ne poznaju se? Klasičnim SUP-ovskim metodama, idući od čovjeka do čovjeka i pitajući od koga su čuli najnoviji vic, za nekoliko dana moglo bi se to otkriti. Zamišljam jednog od tih ljudi na vrhu brežuljka, izvaljenog u travu u sjeni drveta, ćibući i ispija mekanu šljivovicu, i ako bih ikoga rado sreo i upoznao, to je on. |
|
- revitalizirani post od 28.8.2009.
 Gospođi Nedi stigao unuk iz Francuske. Nije ni raspakirao stvari iz kofera, a već je htio izaći van. Što je toj mladeži danas? Samo bi van, u skitnju, kao proklete duše, umjesto da sjede kod kuće kao sav pristojan svijet. Prvog dana rekao je da izlazi "samo na kratko", a vratio se u jedan iza ponoći! Što uopće traži vani, van kuće? Noću je na ulicama samo sumnjiv svijet i polusvijet, kriminalci... Drugog dana vratio se u dva iza ponoći. Trećeg dana u tri! Njega nema, a ona sjedi i brine se. Niti zna gdje je, ni s kim je, niti što radi. I onda, svakog dana traži novaca. Sto, dvjesto, tristo kuna, sve potroši što mu daš. Da ga netko ne ucjenjuje? Gospođa Neda nazove gospođu Slavicu. Satima su razgovarale telefonom, razmotrile situaciju sa svih strana. Njima TAKVA uzbuđenja nisu potrebna! Njima NIKAKVA uzbuđenja nisu potrebna! Četvrtog dana nije ga bilo do pet! Da nije otet? Nešto mu se sigurno dogodilo! U pet ujutro gospođa Neda nazove policiju. – Sigurno je otet ili mu se nešto dogodilo! Možda ga je zgazio tramvaj! – Koliko mu je godina? Dvadeset… A vama? A, devedeset… Po glasu policajca osjetila je da on njezinu uzbunu ne shvaća ozbiljno.Uopće se nije uzrujao što je unuk nestao. – Sto, dvjesto, tristo kuna? Ne brinite sigurno ga nitko ne ucjenjuje. - Kriminalci! Kriminalci su posvuda! Čitate li vi novine?! I kako će on sam vani, u gradu koji ne pozna, a ima svega dvadeset godina?! – (Zapravo ima i dvadeset i dvije, ali to je svejedno. Još je dijete, tek je četiri godine punoljetan.) – Ne brinite, sigurno ga nisu oteli kriminalci. Vratiti će se do osam. Biti će gladan, žedan i vrlo umoran. Jako će mu se spavati. Prespavat će nakon toga cijeli dan... I tako je i bilo. Stigao je u osam ujutro gladan, žedan i vrlo umoran, ali očigledno i sasvim zadovoljan. Najeo se, napio, te pao u krevet i prespavao cijeli dan. Gospođi Nedi pao je veliki kamen sa srca kad se pojavio, ali je i dalje vrlo nezadovoljna kako su je policajci shvatili vrlo neozbiljno. Navečer – on hoće opet van! Kuda će opet van?! Ta bio je i jučer i prekjučer i zakjučer! Odlučila je javiti sinu da joj više ne šalje unuka, koliko god ga voli ili upravo zato, jer ona tolika uzbuđenja i brigu ne može izdržati. |
|
- revitalizirani post od 3.8.2009.
 Ne znam kako vi, ali mene nitko ne može izbaciti iz ravnoteže i takta kao vlastita majka. (Kažu iskusni da se s djelotvornošću i brzinom izbacivanja iz ravnoteže s roditeljima mogu donekle mjeriti jedino bračni partneri.) Dovoljno je da majka zine i išta izusti, pa da sam sav van sebe. Njezine redovne strahote su ovog tipa: – Obuci se toplo ako ideš van! (Vani je minus dvadeset, pa kako sam joj došao reći da izlazim, ona sumnja da ću izaći samo u košulji kako hodam po kući.) – Zažniraj cipele! (Uvijek treba paziti da su vezice na cipelama zavezane jer postoji strašna opasnost da ću stati na razvezani žniranac i PASTI.) – Ponesi kišobran! (Nikad, ama baš nikad ne nosim kišobran jer iz kuće ulazim pravo u garažu i odvezem se u garažu u uredu. Ako baš moram preći desetak metara po kiši, obučem vjetrovku.) – Pazi kako voziš! (Kao, ako to ne kaže, onda ću voziti sumanuto kao muha bez glave.) – Prekriži se prije nego izađeš iz kuće! (Agrhhh! Zna da sam ateist. Nebrojeno puta sam je na to podsjetio.) - Neka, ne može škoditi… Ma nije potrebno ni da završi rečenicu. Dovoljna je prva riječ da znam što će reći. Bez obzira koliko desetljeća natovario na pleća, obraća mi se kao da sam dijete vrtićke dobi ili retardiran. Ne olakšava mi što znam da time pokazuje svoju brigu, najbolje namjere. Bio sam u posjeti nekoliko dana kod prijatelja koji živi s majkom. Zanimljivo, uočio sam da njega njegova majka jednako živcira. Sjedimo za stolom, na stolu jelo i posuđe, prijatelj grabi kutlačom brudet iz lonca na sredini, a majka dobaci: – Pazi da ne proliješ! Vidim kako mu krv šikne u glavu, jedva se suzdrži da odmah ne eksplodira, a majka doda: – Jedi salatu! Nekako to prešuti (kao, bez nje se ne bi sjetio jesti salatu koja je pred njim, a pojma nema koliko je salata zdrava i ukusna), ali kada ga ona upozori za ribe "Pazi! Ima kosti!" – podivlja. Što je najzanimljivije, mene njegova majka uopće ne živcira. Vidim da je to jedna fina, pristojna, dobra stara gospođa. Jasno mi je da ona nema što drugoga govoriti osim takvih stvari, da svi ljudi uobičajeno razmjenjuju banalne rečenice bez dubljeg filozofskog značenje i povijesne težine naprosto da bi razgovarali. No zašto mi to saznanje u mom slučaju uopće ne pomaže? Samo je jedna majka. Eno je, viče iz svoje sobe: – Ako ideš van, javi se prije! Kao da se uvijek ne javim! Kao da mi ima reći nešto vrlo značajno! Znam što će mi reći. Nešto poput "Rekli su na radiju da će biti pogoršanje vremena krajem sedmice! A bila je strašna saobraćajna nesreća u Mezopotamiji!" Sve to zajedno znači da je "vani" strašno opasno i da je pametnije uopće ne izlaziti iz kuće. Idem! Bježim! Samo da sam što dalje! |
 Earl F. Landis, zvani Frenk, bio je 1976. krepki pedesetpetogodišnjak koji je svako jutro započinjao tako da je protrčao pet milja duž pacifičke plaže u Redondo Beachu. Bio je uspješan stomatolog s nekoliko ordinacija u gradu u kojima su drugi stomatolozi radili za njega. Oženio je moju tetku, pa sam po dolasku u Los Angelos počeo svakodnevno trčati s njim. Ondje sam proveo ljeto.U to vrijeme je Frenk privodio kraju svoj posljednji poslovni poduhvat. Sedmorica liječnika drugih specijalizacija i on sagradili su veliku, modernu zgradu u kojoj je svatko trebao imati svoju ordinaciju, svojevrsnu kliniku u kojoj će svaki korisnik za skupe novce moći zadovoljiti većinu uobičajenih zdravstveno-medicinskih usluga. Zgrada je bila maltene gotova i Frenk se zabavljao završnim radovima. Bio je on jedan od onih ljudi koji sve vole napraviti vlastitim rukama, a i neke druge navade bile su mu u skladu s tim. Iako je bio jedan od najskupljih i najcjenjenijih zubara u tom preogromnom gradu, odabrao je opciju da dio poreza državi otplati besplatnim radovima u javnim staračkim domovima. Preuzeo je stomatološku brigu nad tri-četiri takve sirotinjske ustanove, svakodnevno ih je obilazio dva-tri sata (od čega je pola vremena odlazilo na vožnju od jednoga do drugoga) noseći priručne instrumente i lijekove u povelikoj i vrlo teškoj kožnoj torbi. Krenuo sam s njim da mu pomognem nositi torbu. Bilo mi je dirljivo gledati kako se brižno odnosi prema starcima od kojih je velik dio ležao nemoćno u krevetima, velik dio nije bio svjestan ni tko su ni gdje su, u kompliciranijim slučajevima organizira prijevoz do neke od svojih ordinacija, a sve to za siromašne pacijente koji si inače ne bi mogli dozvoliti ni da zavire u njegove čekaonice. U skladu sa svojom prirodom, iako je bez muke mogao platiti majstore i za to vrijeme zaraditi daleko više svojim osnovnim poslom, Frenk je uživao u tome da postavlja parkete, montira vrata i brave i boji zidove. Pomagao mu je Fred Rivera, vlasnik restorana s meksičkom hranom. Kad sam se ja priključio Frenk i Fred su već posvršavali sve ostalo, a preostalo je jedino postaviti ploče po stropu i instalirati stropnu rasvjetu.  Frenk je planirao osobno raditi u toj ordinaciji. Zadivilo me je kolika je i kako je opremljena. Osim čekaonice i sporednih prostorija imala je četiri zasebne prostorije sa zubarskim stolicama, svjetlima i kompletnom opremom, a u svakoj je bio i televizor za pacijente da im nije dosadno dok se na njima radi. Frenk je objašnjavao da uvijek istovremeno obrađuje četiri pacijenta, pomaže mu jedna asistentica, pa njih dvoje neprestano kruže od jednog do drugog pacijenta i dok dva čekaju da prihvati injekcija ili se plomba stvrdne, njih dvoje rade na druga dva. Ta organizacija posla je omogućavala da Frenk dnevno sredi barem tri puta više mušterija nego naši zubari.Drugog dana stigao je moj prijatelj Srđan, zvani Čurac, doktor iz Kanade, da zajedno provedemo ljeto u Los Angelosu, pa smo i njega uključili u postavljanje stropnih ploča. Tako se slučilo da smo na obavljanju najbanalnijih manualnih radova za koje nije potrebna nikakva kvalifikacija radili liječnik, stomatolog, vlasnik meksičkog restorana i sociolog, novinar i književnik. (Ova posljednja trojica sam ja.) Atmosfera pri poslu je bila odlična, neprekidno smo se šalili, dobro smo se zabavljali, iako je Fred Rivera pretežno bio loše volje. Nedavno prije toga Freda je ostavila žena. Pobjegla je s glavnim kuharom, odvezli su se njegovim novim autom i ponijeli dobar dio njegove ušteđevine, pa je Fred jedni potezom ostao bez žene, glavnog kuhara u restoranu, auta i novaca – nije znao što je gore. Inače je bio Frenkov pacijent, a Frenk često navraćao i njegov restoran, pa mu je Frenk ponudio da mu pomogne u poslu prvenstveno zato da ne misli samo na svoj jad. Naravno da je Fredov slučaj bio jedna od glavnih tema razgovora. Pokušavali smo ga oraspoložiti na sve mile načine, od toga da smo mu ukazivali da je najbolje da se takve žene riješio, preko toga da smo za kuhara tvrdili da je trovač, pa do ozbiljnih razmatranja što da učini ako se ona vrati nakon što s ljubavnikom potroši ušteđevinu, pri čemu ga nimalo nismo štedjeli okrutnih šala, ali je sve to ipak djelovalo terapeutski i navečer se opraštao od nas izmoren, ali i opušten, da bi drugog jutra ponovo došao s podočnjacima jer cijele noći uglavnom nije spavao nego se preokretao po postelji mučen svojom mukom. Nakon što smo završili s ordinacijom Srđan i ja smo nastavili svakodnevno zalaziti u Fredov restoran i davati mu psihijatrijske tretmane za šankom. Fred je znao da nas dvojica imamo problem s prevozom. U Los Angelosu se ne može živjeti bez automobila, pa smo koristili vozilo moje tetke koje nije uvijek bilo na raspolaganju. Jednog dana je ponudio – hoćemo li da nam pokloni auto?  Kakav auto? Bio je jedan stari Ford Mustang na parkiralištu iza restorana, pripadao je odbjeglom kuharu, i Fred nije znao što će s njim. Samo mu je zauzimao parkirno mjesto. Nije ga mogao prodati jer nije imao dokumente za njega, a da dobije dokumente od kuhara i tako se barem donekle naplati za gubitak novog auta nije bilo izgleda. Auto je bio u vrlo lošem stanju i da ga se popravi zahtijevalo je višestruko više novaca nego bi se dobilo prodajom. Sve u svemu, napravit ćemo mu uslugu ako se odvezemo s tom krntijom da je više ne gleda, a kad nam više neće trebati slobodno je možemo strmeknuti u more.Tako smo se te večeri vratili kući s dva auta i više nismo trebali uzimati tetkin. Mustang je bio u strašnom stanju. Nikada opran, karoserija izubijana, izgrebana, dijelovi od kroma zahrđali, tapiserija kabine izrezana, očerupana, motor je ispuštao strašne zvukove, trzao se i zapinjao, signalna svjetla nisu radila, ali nama ništa bolje nije trebalo. Otišli smo jednom mehaničaru i pitali ga koliko bi koštalo da dovede vozilo u iole pristojno stanje. Taj je tražio tisuću i po dolara. Otišli smo drugome, taj je tražio dvije tisuće i pet stotina dolara: mora zamijeniti cijeli automatski mjenjač, transmisiju pogona i svašta. Obišli smo još nekolicinu i svi su procjenjivali u rasponu od prve do druge ponude. Zaključili smo da osim što stavimo nove žaruljice u žmigavce nema smisla išta popravljati. Vozit ćemo se dokle vozi, a kad auto konačno stane ostavit ćemo ga pored ceste. Otprilike trećeg dana korištenja te krntiju ujutro sam spavao malo duže, a Srđan se probudio ranije. Kad sam se dovukao u kuhinju i počeo si praviti kavu dočekao me s ustima od uha do uha. Dok sam ja spavao on je otišao do benzinske pumpe, kupio motornog ulja za dva i po dolara, usuo ga u mjenjač i auto je proradio savršeno poput švicarske urice. I dalje je izgledao kao da je preživio glavnu ulogu u Tarantinovim filmovima, ali je po voznim karakteristikama bio jedan od najboljih automobila kojima sam sjedio za volanom. (Toliko o automehaničarima. Bez međusobnog dogovora složno su tražili i do dvije i po tisuće dolara za nešto što je bilo rješivo s dva i pol dolara.) Išao je cestama kao zalijepljen za asfalt, zavoje je savlađivao savršeno sigurno, mogao je potegnuti u trenu silnom snagom, fantastično ubrzanje, a ako zatreba mogao je stati praktički na mjestu kao da se ukopao kopitima. Pored toga, kako je izgledao, svaka potreba da ga se pere i održava urednim bila je besmislena. Savršeno. Nazvali smo ga „Plavi zmaj“. U „Plavom zmaju“ Srđan i ja proveli smo jedno od najboljih ljeta u našim životima jureći uzduž i poprijeko dobrim cestama Los Angelosa. Srđan je nešto petljao sa Stephany, Frenkovom asistenticom, a ja se spanđao s Jenice Joy, preplanulom kalifornijkom duge plave kose koja bi se savršeno uklopila u prvu postavu glumačke ekipe Baywatcha. Najvažnija i najčešća tema Srđanovih i mojih razgovora kad smo ostajali nasamo bila je povratak u Jugoslaviju. Obojica smo bili u dobi da nam je preostalo svega godinu dana da počnemo ispunjavati zakonsku obavezu služenja obaveznog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, što nam se nikako nije uklapalo u planove, a i samo se sebi je po svim kriterijima bilo mrsko. Srđan je diplomirao medicinu u Ottawi, zaposlio se kao liječnik i to je kanio raditi do daljnjega. Ja sam diplomirao sociologiju i filozofiju u Zagrebu, te otišao u S.A.D. usavršiti engleski i nastaviti školovanje. Moja bliska rodbina je ondje pristojno situirana, omogućili su mi da to napravim i sigurno bi mi pomogli da po završetku školovanja i ostanem zauvijek. Zapravo se nismo morali vratiti. S druge strane, Srđan je u Zagrebu imao roditelje, sestru i drugu rodbinu, imaju prekrasnu vikendicu na Jadranu… Ja sam se kanio po završetku školovanja vratiti u Zagreb i biti novinar. Da se ne vratimo na vrijeme povuklo bi za sobom da bismo bili proglašeni dezerterima i uhapšeni prvi put kad bismo prešli granicu, to jest da se bismo mogli vratiti do daljnjega, do kraja života ili najmanje do šezdeset i pete godine kad je prestajala vojna obaveza. Imali smo dobar primjer, prijatelja Gorana koji je živio u New Yoku i zbog bojazni od JNA nije smio doći u Zagreb ni zbog sprovoda. Mogli smo otezati još godinu dana, za toliko odgoditi povratak, ali nam ni to nije bilo pogodno. Srđan je kanio nastaviti s medicinskim specijalizacijama, za što je godina dana bila premalo, pa mu je preostalo ili da postane bjegunac od vojnog roka za Jugoslaviju ili da ga što prije obavi i vrati se u Kanadu. Ja sam bio u sličnoj situaciji. Više od svega zanimao me jedan postdiplomski program koji je trajao dvije godine. Bilo je besmisleno započinjati, prekinuti na sredini na dvije godine, pa se vratiti na nastavak. Mnogo smislenije izgledalo je vratiti se, odslužiti vojni rok što prije i onda ponovo otići u Ameriku i završiti taj postdiplomski program u cugu.  Okreni-obrni, odlučili smo se vratiti. Oprostili smo se s djevojkama i zabranili im da idu na aerodrom, da ne bi bilo ženskih scena sa cmizdrenjem. Oprostili smo se i od ostalih prijatelja koje smo ondje stekli. Jedino su tetka Mira i Frenk došli ispratiti nas, da budu sigurni da smo otišli. Svima smo ponudili da preuzmu Mustanga, ali tko god ga je vidio nije imao takvu želju.„Plavog zmaja“ smo ostavili na aerodromskom parkiralištu nezaključanih vrata, sa spuštenim prozorima i ključevima u motoru. Neka se posluži kome zatreba, ništa drugo nam nije preostalo. I tako smo sjeli u avion, ostavili iza sebe Los Angelos, djevojke, prijatelje i Ford Mustanga i poletjeli preko pola svijeta da bismo završili u JNA. |
|
- revitalizirani post od 29.12.2009. Ako se ne varam, sin mi još nije krenuo u školu kada se na televiziji prikazivala ona fantastična animirana serija o dinosaurusima koja je izgledala kao da su u njoj dokumentaristički snimljeni realni prizori. Malac se fascinirao i nakon Pokemon i Digemon faza upao je u dinosaurus-fazu. Nabavili smo nekoliko debelih ilustriranih knjiga koje je marljivo proučavao. Znao je već čitati, pa nije samo zurio u slike nego i sve pročitao. U tom ga je razdoblju, koje je prilično dugo trajalo, zanimalo razgovarati samo o njima. Kuća nam se ispunila realističkim kipićima tih pretpotopnih životinja. Uskoro je znao o njima više od bilo kojeg ukućana ili gosta. Negdje pri kraju te faze bila je i izložba o dinosaurusima u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu. Bila je prilično posjećena, a on se raspametio kad smo ušli. Jurio je od eksponata do eksponata i pred zapanjenim posjetiteljima prepoznavao svaki, bez čitanja objašnjenja pogađao svakog dinosaurusa do kojeg smo došli i sipao podatke kao iz rukava. Jedva ga se vidjelo koliko je još bio mali, a vodio nas je kroz izložbu kao kvalificirani stručni vodič. U dvorištu muzeja bio je postavljen potpuni kostur poprilično velikog primjerka pred kojim se izbezumio. Točno je prepoznao o kojoj je životinji riječ, pričao o njoj, a zatim analizirao dijelove kostura i što se sve može iz njega zaključiti. Nakon dinosaurus-faze uslijedila je svemir-faza, pa faza automobila, pa su ga zaokupili srednjovjekovni vitezovi, pa Alan Ford, i tako dalje, pri čemu – osim, srećom, Pokemona i Digemona – raniji predmeti zanimanja nisu zaboravljeni, već se područje interesa samo širilo. Zato smo supruga i ja, kada smo početkom prošlog ljeta pročitali da je negdje u Istri izložba modela dinosaurusa u prirodnoj veličini koji se kreću i glasaju zaključili da to moramo otići vidjeti. Dok smo premišljali kada bi nam bilo pogodno krenuti na put, izložba je stigla i do Zagreba. Prvo je bila postavljena negdje uz Bundek, potom se premjestila na Jarun, a mi nikako da je stignemo vidjeti. Napokon sam jučer pročitao da je na dva dana udomljena u sportskoj dvorani u Sesvetama. Mali je zbog božićnih školskih praznika sjedio doma, pa sam se odlučio „Idemo!“ Rekao sam da mu neću reći gdje idemo. Neka to bude iznenađenje. Naravno da je čim je sjeo u auto navalio da mu odam kamo sam nakanio. Rekao sam samo da sam uvjeren da će ga ondje gdje ćemo doći ono što ćemo naći zanimati i veseliti, ali više od toga sam odbio priznati. On je počeo pogađati: – Paintball? – Ne. – Utrka formula 1? – Ne. – Turnir u mačevanju? – Ne. – Mažoretkinje? Rekao sam da više neću odgovarati ni „ne“ jer sam siguran da ne može pogoditi. Priznati ću jedino ako slučajno pogodi, pa je nastavio: – Tehnički muzej?... Akvarij s dresiranim dupinima?... Izložba pasa?... Konjske trke?... Trebalo nam je pola sata da prođemo kroz središte grada, a nakon Maksimira smo zašli u dio u kojim vrlo rijetko zalazimo. Išli smo glavnom cestom od Dubrave prema Sesvetama i on je sa zanimanjem gledao kuda prolazimo ne prekidajući pogađati. Kao za peh po moje iznenađenje, od Dubrave nadalje svakih stotinjak metara prolazili smo pored velikih plakata na kojima je pisalo „DINOSHOW“, a uz to su bili naslikani jedan ili dva dinosaurusa. Prolazili smo pored tih plakata gotovo pola sata i ja sam očekivao svakog trenutka da će u narednom sinac pogoditi kamo idemo, ali nije. Prošavši pored svakog plakata sve više sam se čudio kako ih ne povezuje s onim o čemu razmišlja: – Da se nisu spustili vanzemaljci? Leteći tanjur?... Ukazanje Gospe u Sesvetama?... Ondje žive neki tvoji prijatelji koji imaju pitomog lava?... Aeromiting?... Očigledno, u onom moru drugih plakata, reklama, naziva firmi, saobraćajnih znakova, natpisa nad dućanima i lokalima, putokaza, raznih šarenih ili svjetlećih obavijesti, u onoj gomili fasada svih veličina, oblika i boja, u gužvi vozila i ljudi, plakati za izložbu dinosaurusa naprosto nisu privlačili nikakvu posebnu pozornost. S druge strane, pokušavajući naći odgovor, usredotočio se na prizivanje svega čega se mogao prisjetiti, na vlastite unutrašnje sadržaje, pa problem koji je nastojao riješiti nije povezivao s onim što je promicalo van automobila, bukvalno pred nosom. Naravoučenije, kada imamo pitanje koje nas muči, nije dovoljno samo znati odgovor. Da bi odgovor bio prihvaćen kao rješenje, potrebno ga je ne samo znati nego i prepoznati da je upravo to odgovor. Ako smo toga svjesni, možemo se zapitati: na koliko pitanja koja nas zanimaju zapravo znamo odgovor, ali to da znamo ne znamo; za koliko gorućih problema koji nas muče znamo rješenje, ali ga ne možemo primijeniti jer nam nije došlo do glave da ga znamo? Kada smo stigli na ulaz izložbe dinosaurusa, sinac se prisjetio plakata pored kojih smo prolazili i uzviknuo „To je to!“ Koliko smo puta tako u životu tek naknadno, kada je već bilo prekasno, shvatili da nam je neočekivani kraj bio predvidiv od samog početka? Život se čini prepun nepoznanica i raznih pitanja. U kojoj mjeri je njihov broj samo posljedica ograničenosti da sagledamo ono s čim smo suočeni? Vjerojatno su i dinosaurusi imali isti problem i pogledajmo gdje su sad. |
|
- revitalizirani post od 4.8.2008.
 Jučer sam pročitao knjigu eseja, rasprava, polemika i govora crnogorskog književnika Momira M. Markovića nastalih u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naslovljenu NEMA DRUGOG VREMENA. M.M.M. svijetao je primjer kako intelektualac ne gubi pamet ni u općem ludilu, kako ostati uspravan na vjetrometini. Jedan je od rijetkih na ovim prostorima koji se nije okrenuo kako vjetar puše, ni savinuo, ni slomio. Između ostaloga, u knjizi je i tekst govora koji je kao odbornik održao na zasjedanju Skupštine opštine Podgorica 1996. godine. Odgovarajući na istupanje nekog drugog zastupnika koji je izjavio da je ponosan što je učestvovao u crnogorskoj agresiji na Dubrovnik, Momir M. Marković je – između ostaloga – rekao:"Jedini metak, u ovom ratu ispaljen, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest Floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno. Ispalio je samo jedan hitac iz pištolja i to sebi u sljepoočnicu." Na ovom mjestu morao sam prekinuti čitanje. Dakle, postojao je admiral Jugoslavenske ratne mornarice Barović. Naređeno mu je predvodi napad na hrvatska primorska mjesta. Admiral Barović je – umjesto toga – radije odabrao samoubojstvo. Taj časni očajnički čin ujedno je i nedvojbeno herojsko djelo. Potražio sam na internetu što je moguće pronaći o admiralu Baroviću i iščeprkao svjedočenje kapetana Nikole J. Samardžića pred haškim sudom od 25. do 28. siječnja 2004. u kojemu se navodi da je admiral prije smrti ostavio oproštajno pismo u kojem kaže da se odlučio na časnu smrt "jer nije htio da ratuje protiv bratskog hrvatskog naroda". Kako to da ovdje u Hrvatskoj ne znamo za admirala Barovića? Zaslužio je da se po njemu imenuje neki od trgova u Dubrovniku, da mu se postavi mramorna spomen-ploča, a nije bilo ni jeftinih novinskih napisa. Svega jedan, jedan ali vrijedan, no jedan ko nijedan. Zar vijest nije do nikoga doprla? Ili se ne uklapa u prevladavajuću sliku svijeta priznati da je i na "drugoj strani" bilo heroja? Možda je nekome nezgodno što je crnogorski junak i životom osvjedočio da smatra hrvatski narod bratskim narodom? Admiral Barović, Momir M. Marković i Nikola J. Samardžić, koliko god Crnogorci, prvenstveno pripadaju bratstvu razumnih, časnih i hrabrih ljudi, onom soju koji je u svim vremenima loše prolazio, ali je neiskorjenjiv. Za razliku od onih koji se okreću u životu u skladu s vjetrokazom, ima ih kojima je glavni orijentir kompas. Sramim se što moram priznati da ne znam ni kako je pokojnom admiralu Baroviću ime. Zahvaljujući Googleu, sedam godina kasnije mogu reći – Vladimir! Vječna mu slava! |
 Kadikad djeluje začuđujuće i izgleda nevjerojatno i neuvjerljivo kad arheolozi, paleontolozi, biolozi i slični pronađu tri koščice od pedlja i na osnovu njih rekonstruiraju izgled dinosaurusa od četrdeset metara. Kasnije na drugom kraju svijeta otkriju očuvani cijeli kostur upravo tog dinosaurusa i pokaže se da su bili sasvim u pravu, fascinantno pogodili. Vraga pogodili! Mora da su znali nešto više, mnogo više od onoga koji bi za početno nađene koščice vidio da su samo nekakve koščurine i ništa drugo.Na sličan način stručnjaci drugih područja mogu na osnovu laicima zanemarivih pojedinosti dijagnosticirati ili rekonstruirati znatno složenije sustave iz kojih je taj fragment bio ili jeste dio. Primjer toga na koji sam nedavno naišao je grlo za žarulju kombiniranom s utičnicom za struju. Bilo je to vrlo dobro poznato četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, a bila je još u upotrebi i u šezdesetim godinama, dok je danas raritet. Po čemu ta stvarčica nosi neizbrisivi pečat svog vremena i pokazuje/dokazuje što se promijenilo? Četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća većina elektrificiranih prostorija po stanovima imala je svega jednu napravu koja je tu struju koristila – žarulju. Obično točno na sredini stropa visjela je svjetiljka, luster, s jednom ili više žarulja. Obično u prostoriji nije bila više od jedne utičnice za struju. Od dodatnih potrošača električne energije, pored lustera na sredini stropa, malo je toga bilo: noćne svjetiljke na ormarićima pored postelja, radio, pegla, rešo i usisavač za prašinu. Kućno zvono kao poseban sistem u stanu i telefon koji se spajao na telefonsku utičnicu. Pri kraju tog razdoblja u boljestojećim kućama pojavili su se kuhinjski mikseri i – kao poseban luksuz – ventilatori. I to je bilo to. „Kombinirano grlo“ nazivalo se napravu za fotografiji u mojoj kući. Majka je peglala rublje na kuhinjskom stolu iznad kojeg je bila svjetiljka, u običnom grlu za žarulju ušarafljeno „kombinirano grlo“, pa je mogla uključiti električnu peglu (iako su i one na žar još mogle ponegdje vidjeti) i odmah imati svjetlo iznad glave. Kad razmišljam o tome dođe mi da to „kombinirano grlo“ objesim na vrpcu oko vrata i nosim naokolo kao talisman. |
|
- revitalizirani post od 10.8.2010.
 Gospoda Kaća je godinama imala kuju i kad je ta krepala toliko je plakala da se zarekla nikada više ne nabaviti drugog psa. Stanovala je u susjedstvu u kojem su bile obiteljske kuće s vrtovima, u slijepoj ulici sa slabim prometom, pa je to bilo carstvo pasa i mačaka. Psi su se još držali domova i dvorišta svojih gospodara, ali za mačke ograde nisu postojale. Kako gospođine Kaćine kuje više nije bilo, čopor mačaka bez vlasnika od tako dvadesetak njih proširio je svoj teritorij i na njezin vrt.Gospođa Kaća kuha za više ukućana, a gotovo svakodnevno svrati i poneki gost, kadikad i više njih, pa uvijek treba pripremiti veću količinu jela, a svakodnevno nešto i ostane. Toga što ostane je premalo da bi sutradan bilo dovoljno, pa drugi dan mora kuhati iznova. Ono od jučer nitko neće jesti, a njoj žao baciti, pa je počela te ostatke ostavljati mačkama uz jedan ugao kuće. Mačke su ubrzo naučile kada ona obično dolazi i uskoro ju je počelo dočekivati njih desetak. Dapače, ako bi okasnila počele su je čekati i ispred ulaza u kuću, a uskoro – kako je bilo ljeto i nije zatvarala vrata – poneka se usudila usmucati u kuću i krenuti prema kuhinji. Neke su mačke bile vrlo mlade, nedavni mačići, jedna slađa od druge. Bila je jedna siva, dvije-tri žučkaste i nekoliko crnih. Jedna od tih crnih, najmanja, najviše joj se smilila, pa je odlučila uzeti je u kuću. Nakon toga je prvo nahranila u kuhinji svoju crnu, a nakon nje i sve ostale koje nije puštala preko praga. Jednoga je dana tako nahranila svoju mačku, a pola sat kasnije spazila je kako ponovo jede kao da nikada ranije nije jela. Ni petnaest minuta kasnije prizor se ponovio. Kad je u sat vremena mačka po četvrti put halapljivo uronila glavu u zdjelicu, gospođi Kaći je postalo sumnjivo. Prisjetila se da su kućna vrata otvorena, kuhinja nije daleko od ulaza, pa je otišla u sobu i našla svoju mačku kako spava sklupčana u fotelji. Po tome je prepoznala da je to njena i odmah istjerala onu drugu. Ubrzo je njena mačka ojačala i sustigla sve druge, pa kad ju je jednog dana gospođa Kaća pustila u vrt i kad ju je htjela uvesti nazad, a tri su iste mačke pokušale istovremeno ući, našla se na muci – koja je njena? Pozorno je proučavala sve tri, a onda po njihovom držanju zaključila koja je ona koju je posvojila. Da bi ubuduće izbjegla takve situacije, svojoj je mački nabavila bijelu ogrlicu protiv buha. No čim je mačka prvi put izašla vratila se bez nje. Kako je se uspjela riješiti, gdje se provlačila, zapela, kako se oslobodila, ostala je nepoznanica. Gospođa Kaća je razmišljala kako sad obilježiti mačku. Jedino što je našla u kući bila je crven-bijelo-plava ukrasna vrpca. Dok je vezala mački mašnu oko vrata na trenutak je zastala i pomislila nije li to neprilično, ali je odagnala nedoumicu prisjetivši se da je srpska zastava plavo-bijelo-crveno. Tog popodneva se njezin susjed, gospodin Šoštarić, vratio kući unezvjeren. - Znam da je nesreća ako ti crna mačka pređe preko puta, ali što ako ta crna mačka nosi oko vrata hrvatsku zastavu?! Mučilo ga je što je jače: da li zastava poništava nesreću ili nesreća potencira zastavu? |
|
- revitalizirani post od 25.8.2008.
 Ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će otprilike još dvadeset i pet godina.Hrvati su masovno, što pojedinačno, što u manjim ili većim grupama, osjećali ushit ostvarenjem "tisućgodišnjeg sna", a mnogi se od toga nisu oporavili ni do danas. To je fakat. Ta je činjenica toliko značajna da zaslužuje koju minutu pozornosti da se razmotri. "Tisućljetni san" je pojam koji podrazumijeva tvrdnju "Hrvati su tisuću godina sanjali da dobiju svoju državu". Tvrdnja se može podijeliti na nekoliko sastavnih dijelova. Netko je tisuću godina sanjao da dobije svoju državu. Tko? Hrvati. Ali tijekom posljednjih tisuću godina većinu vremena oni od kojih će kasnije postati Hrvati nisu ni znali da će njihovi potomci postati Hrvati. Mislili su da pripadaju u "mi" sa svojom porodicom, sa susjedstvom, sa suseljanima, sa kršćanima…, da su Primorci, Slavonci, Varaždinci, Zadrani…, eventualno pripadnici plemena Hrvata, da su hrvatskog roda. Hrvati su se počeli prepoznavati kao Hrvati otprilike tek od Ilirskog preporoda, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, dakle prije manje od dvije stotine godina. Jest da se tu i tamo može naići na zapis hrvatskog imena još iz davnina, ali isto tako ga nema, ili je umjesto njega neki drugi naziv, na još više mjesta gdje bi se u skladu s teorijom o tisućljetnoj nacionalnoj svijesti svakako trebao nalaziti. Taj netko sanjao je nešto. Koliko dugo? Tisuću godina. Kako li je sanjao kada ga osam stotina od tih tisuću godina nije ni bilo? Dvije stotine godina otkako je formirana hrvatska nacija pet je puta manje od tisuću. Hrvati su tisuću godina sanjali… Ako su što sanjali kroz tih tisuću godina, pripadnici hrvatskog plemena i hrvatskog roda sanjali su pičke iz susjedstva, kruh, da ih ne boli zub, da se krmača oprasi, da žetva bude bolja, da zima ne bude oštra, da ih Bog poštedi kuge, rata i gladi, da ih zaobiđu poreznici i razbojnici… Plemstvo u Hrvatskoj bilo je iz raznih naroda, anacionalno, govorilo je latinski, njemački, mađarski i talijanski, i ako je išta sanjalo, onda je prvenstveno željelo uvećati svoje posjede, ma gdje bili. Sanjali su hrvatsku državu… Kako bi sanjali državu kada većina ljudi na teritoriju Hrvatske kroz tih tisuću godina pojma nije imala kolika je ona, odakle dokle se proteže, kojeg je oblika, koji su sve u njoj gradovi i mjesta. Nije bilo obavezne osnovne škole niti su se geografske karte objavljivale u novinama. Najveći broj ljudi u životu nije ni vidio neku zemljopisnu kartu. Pojam o domovini uključivao je njihovo selo i okolna, najviše na udaljenosti od dana hoda, a eventualno su znali za najbliži grad ili čak i za glavni grad. I kako da ti ljudi žele upravo državu? Nisu ni znali da država uopće postoji, što je to država. Znali su za lokalne feudalce, popa i razbojnika. Znali su da postoji vojska, carevi, kraljevi, dinastije… ali država? Pa čak ni mnogim današnjim Hrvatima još nije jasan pojam države, pri čemu prednjače tzv. "državotvorni" Hrvati koji tom pojmu pridodaju mnoge nebuloze ne znajući njegovu suštinu. Od onih Hrvata koji su se zaista zanosili idejom države, najveći dio sanjao je Dubrovačku republiku, Austrougarsku, ujedinjenje s Češkom, zajednicu južnih Slavena, panslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviju… Rijetki Hrvati u tih tisuću godina koji su sanjali "tisućljetni san" živjeli su uglavnom u posljednjih dvije stotine godina i bili su uglavnom političari, poneki društveni mislioci, književnici i, većinom, fanatici s paranojama, a u posljednjih stotinjak godina uspjeli su svojim opsesijama sluditi i dio naroda. Sve u svemu, tvrdnja da su "Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu" u svakom je svom dijelu netočna, a kao cjelina je naprosto glupost. Ali recimo da su Hrvati zaista kroz tisuću godina sanjali svoju državu, da je sve to točno. Dobrohotno to prihvatimo neupitno, zdravo za gotovo. Kad bi bilo tako, moglo bi se reći – napokon su dočekali! Sad, kad Hrvati imaju svoju državu, možemo se zapitati – koliko će dugo ona potrajati? Onima koji vjeruju da su Hrvati tijekom tisuću godina sanjali svoju državu, odgovor je nedvojben – barem još narednih tisuću godina ili zauvijek, dokle je svijeta i vijeka. Ne brine ih odviše što sveukupno povijesno iskustvo ukazuje drugačije. Ako je etruščanska civilizacija iščeznula bez traga, rimska imperija trajala koliko je trajala, ako je egipatsko carstvo nestalo, Otomanska imperija svela se na Tursku, kad u suvremenoj povijesti nema države koja je trajala više od nekoliko stotina godina… – zašto bi upravo Hrvatska bila izuzetak? Dapače, "hrvatski san" ostvario se u vremenu promjena bržih no ikada ranije. Od početka II svjetskog rata proteklo je ni šezdeset godina, a od početka I svjetskog rata manje od stotine, a na teritoriju na kojem je Hrvatska izredao se niz država, dok su se granice prekrajale da je teško popamtiti sve promjene. Pri tome, od samog proglašenja hrvatske državne samostalnosti radi se na tome da se Hrvatska uključi u Europu, pri čemu će se i službeno odreći svoje samosvojnosti, suverenosti, samobitnosti, samostalnosti, samodovoljnosti i svih ostalih "samo" koje su ionako već odavno dobrano okrnjene ili im nema više ni traga. Sve u svemu, ostvarenje "hrvatskog tisućljetnog sna" trajati će sve zajedno otprilike ne više od pedeset godina. Kroz tih pola stoljeća Europa u koju će se Hrvatska uključiti transformirati će se u zajednicu regija, pa će od "tisućljetnog hrvatskog sna" ostati samo nekoliko hrvatskih regija, unutar velike multinacionalne zajednice, u kojima će biti više Kineza, drugih Azijata, Afrikanaca i Albanaca nego što je ikada bilo Srba, a i to ako bude sreće, ako sve prije toga ne ode k vragu. Hrvatska država pokazuje se tako samo kao kratkotrajni prelazni period. Hrvati su cijeli jedan milenij sanjali nešto što će trajati otprilike pol stoljeća?! Hrvati su tisući godina sanjali nešto što će trajati najviše pedeset godina?! Oprostite, nije li to bedasto? A što će biti nakon toga? Zašto nisu sanjali ništa nakon tih pedeset godina, kao da će nakon toga nastupiti kraj povijesti ili propast svijeta? Reći da su Hrvati tisuću godina sanjali nešto što će trajati pedeset godina, a što će biti nakon toga nije im palo na pamet, znači svesti Hrvate na bedake. Kako da nijedan Hrvat tijekom tih tisuću godina nije sanjao Europsku uniju? Kako su se u tom snu koncentrirali upravo na ovih pedeset godina od kojih je petnaest već prošlo? Zašto ne na sto godina nakon tih pedeset godina? Ta i tada će postojati Hrvati! Valjda. Poneki. Otkuda neprolazne, nezaobilazne i nezaboravne povijesne zasluge onih koji su nas doveli do ostvarenja "tisućljetnog sna" - za nešto što će trajati najviše pedeset godina? Zato što će nam država dati bolje polazne pozicije za dalje? Država – slaba, korumpirana, neučinkovita, bedasta… – kakve li polazne pozicije to daje? Živimo ostvarenje nečega što u povijesti nije postojalo (sna), a u budućnosti je izvjesno da je kratkotrajno (država), te ni sadašnjost ne može biti bog zna što. Onaj koji se u razgovoru pozove na "tisućljetni san", kome je to argument za bilo što drugo osim somnanbulizma, time sam sebe diskvalificira za bilo kakav daljnji ozbiljni razgovor. "Tisućljetni san" je ništa drugo doli glupost vulgaris banalis domestica. Ne čude me oni koji prodaju Eiffelovu kulu. Čude me oni koji je kupe. Ali ne, nema razloga čuđenju. Tko je dovoljno glup da povjeruje kako je Eiffelova kula na prodaju, dovoljno je lud i da je kupi. |
|
- revitalizirani post od 1.9.2008.  Prije nekoliko dana objavio sam post o "tisućljetnom snu", tipičnoj hrvatskoj nacionalističkoj budalaštini koja je odigrala svoju ulogu u našem strmoglavljivanju u ovo u čemu smo se danas našli. Na kompjuterskom ekranu s razlučivošću od 1280 točaka širine, 28 redaka posta govorilo je o prošlosti, 16 redaka o sadašnjosti, a 16 o budućnosti, dok su preostala dva-tri retka bili bezvremenski komentari. Post mi je, između ostalih, komentirao i Pero Panonski, te smo izmijenili nekoliko poruka. Pero Panonski predstavlja se kao nacionalist, a po onome što piše nema razloga ne vjerovati mu. Nije neobrazovan i pismen je, dakle, po tome spada u intelektualnu elitu nacionalista. (Dapače, i on je suglasan da je "tisućljetni san" budalaština sam po sebi.) U njegovom prvom komentaru 11 redova bilo je posvećeno prošlosti, 1 red budućnosti, a sadašnjosti bi se mogla pripisati 2 retka. Navukao sam se i odgovorio s 20 redaka o prošlosti, 2 o budućnosti i 2 o sadašnjosti. Pero P. je odgovorio s 24 retka o prošlosti i tek jednim o budućnosti. Odgovorio sam s 8 redaka koji su se bavili samo prošlošću, na što je Pero uzvratio 18 redaka samo o prošlosti. Dometnuo sam novih 12 redaka o prošlosti, a on uzvratio s 14 redaka, također samo o prošlosti. Tu sam izgubio interes za tu prepisku, ali ne sumnjam da bi on bio spreman žustro nastaviti. Ova kratka pozitivistička analiza posta i prepiske pokazuje tipičan obrazac razgovora s nacionalistima. O budućnosti nemaju mnogo što reći, sadašnjost im je jednako nevažna, ali zato o prošlosti mogu bez kraja i konca. Samo po sebi to ne bi bilo značajno kada bi ostalo njihov problem. Značajno i opći problem nastaje kada takav razgovor nametnu svima, kada uspiju zaposjesti ključna mjesta u društvu i nametnuti svoje kriterije i interese javnom mnijenju. Prošlost je važna za razumijevanje sadašnjosti, ali za vrednovanje sadašnjosti glavni kriterij trebala bi biti budućnost. U sadašnjosti bi valjalo prepoznati ono što ima budućnost, podržati to, kao što unaprijed treba prepoznati ono što bi moglo krenuti po zlu da bi se na vrijeme spriječilo. Oni koji vide sadašnjost kao izravnavanje povijesnih računa, jednako kao i oni koji ne vide dalje od svog pupka, time nas vode samo u budućnost koju nitko ne želi, ni oni sami, i tako – s nacionalistima na čelu – možemo stalno živjeti samo u sadašnjosti s kojom su svi nezadovoljni. |
|
- revitalizirani post od 17.8.2012.
 Bio sam jučer kod Katarine. Nasred stola pored kojeg smo sjeli ležala je zdjela s voćem: nekoliko jabuka i tri nektarine. Što je na stolu - ponuđeno je. Plodovi su imali tako nekakvu privlačnu zdravu boju da sam odmah dobio želju pojesti jedan. Nakon kraćeg premišljanja odlučio sam se za bezdlaku breskvu. Čim sam zabio ona tri zuba koja su mi preostala u sočno tkivo obuzelo me iznenadno neočekivano blaženstvo. Iako sam se bio pripremio na okus voćke, nisam očekivao koliko će biti intenzivan. Okus je bio kao da sam zagrizao u koncentrat breskve, kao da svaka stanica tog tkiva sadrži u sebi sav okus cijeloga ploda. Čak i moje nosnice spržene nikotinskim dimom osjetile su miris onoga što je bilo pod njima. Pogledao sam mjesto gdje sam zagrizao i uklonio površinsku kožu. Boja ispod nje bila je svijetlo smeđa, gotovo žuta, kao u zrele dinje. Iako je tkivo bilo vrlo sočno, sok se nije cijedio iz njega jer se savršeno odvajalo od koštice čija tvrda naborana površina je ostajala bez ijedne mrvice u pregibima. Ne sjećam se kada sam posljednji put okusio takvu nektarinu. Takve nektarine su rasle na drvetu u vrtu mog djeda, bilo mi je to omiljeno voće kad sam bio dijete. – Gdje si kupila te nektarine? – zapitao sam punih usta. – Nisam kupila. Donio mi jedan prijatelj. Ubrao je u svom vrtu. Tog trena sam popizdio. To je to! To je pravo voće. Nije to ono što beru još zeleno, pa sazrijeva u hladnjačama pri transportu ili u mračnim podrumima skladišta. Nije to ono što jedino možemo kupiti, ono što djeluje kao da je netko blago začinio bezukusnu repu, a koštica ostaje oklopljena bljedunjavim biljnim mesom koje nema načina odvojiti. To je voće koje raste na drvetu, peru ga kiše i sazrijeva pod suncem! Voće ubrano ljudskom rukom! Popizdio sam jer smo osuđeni na bezukusne surogate. I inače me preplavi nostalgija kad se sjetim okusa jaja, mlijeka, sira, paradajza, pilića i hrenovki iz djetinjstva. Što da radimo mi urbani ljudi koji ne mogu drugačije nego kupovati na tržnici od prekupaca na veliko ili u dućanima velikih prodajnih mreža? Što je sa svim onim ljudima koji žive u stanovima bez vrta u koje se može posaditi neko drvo? Nije dovoljno što nas truju pesticidima, što svi pate od nekakvih alergija, nego još nemamo ni mogućnosti da okusimo prave okuse. Znam da i dalje postoje ljudi koji na svojim domaćinstvima imaju kokoši od kojih dobivaju prava jaja i sade paradajz u vrtovima iza kuća, ali što tako naprave to sami i potroše, a mi ostali ne možemo nabaviti nešto bolje čak i kada bismo to tri puta skuplje platili. Ionako jedemo previše. Radije bih jeo tri puta manje, ali tri puta bolje, pa makar i tri puta skuplje, pa bih došao na isto, ali prirodnije i zdravije. Onome tko tvrdi da živimo u moćnoj civilizaciji koja je riješila mnoštvo problema ne treba oponirati nabrajanjem nerješivih problema koje je ta civilizacija isproducirala, ne treba oponirati verbalno. Dovoljno je dati mu da okusi pravu trešnju, pravu breskvu, pravu marelicu ili istinsku jabuku. |
 Ušao sam u poštu u Branimirovoj platiti neke račune. Ljeto, grad pust, pošta praktički prazna. Tek pred jednim od niza šaltera četiri frajera u redu jedan iza drugoga, a pred šalterom do njih jedna ženska, ali kakva ženska! Ženska nad ženskama! Vidio sam je samo odostraga, ali odmah sam se bez razmišljanja uputio prema njoj kao robot koji je dobio instrukciju. Savršeno skladna, visoka, vitka, u kratkoj crvenoj haljinici, kose podignute tako da otkriva dugi vrat, ruke i noge duge, vitke, blago preplanule. A struk! A guzičica! Ajoj! Učas sam zaboravio zašto sam ušao u poštu.Stojeći iza nje sav opijen iznenada sam se prenuo i shvatio da nemam što tražiti na tom šalteru. Za ono zbog čega sam došao trebao sam stati u red iza ona četiri frajera. Nevoljko sam se premjestio. Prostora je bilo koliko hoćeš, vrućina, a ni inače ne volim nikome disat za ovratnik, pa sam stao na metar iza posljednjega u redu. Sva petorica smo izokrenuli glave prema mladoj ženi i plazili po njoj ljepljivim pogledima. Mogao sam tako čekati dovijeka. Iznenada uočim da ona u staklu šaltera pred kojim je stajala može vidjeti nas petoricu kako buljimo i slinimo i postidim se. Još ako pribrojim da je na isti način mogla pratiti kako sam odmah s izlaza jurnuo prema njoj kao muha bez glave, popizdim. Neka je nepoznata, ipak ne volim ostavljati dojam da sam zadnji papak. Odmah okrenem glavu na drugu stranu, neka vidi da barem jedan ne bulji. Uzalud. I dalje mi je slika njezina vitka uspravna lika lebdjela pred očima. Za desetak sekundi, kada je slika izblijedila, samo na trenutak virnem na nju da osvježim prizor i ponovo se okrenem od nje. I tako nekoliko puta. Ona je završila svoj posao na šalteru, okrenula i zaputila se prema meni. Brzo okrenem glavu na drugu stranu. Mislio sam da će me zaobići iza leđa i izaći, ali ona se zaustavi na metar do mene. I ne gledajući osjećao sam struju od njezine blizine, a misli su mi se munjevito smjenjivale: što hoće? Zašto se zaustavila? Da li želi proći između mene i onoga ispred mene jer to je najbliži put prema izlazu, pa je zastala premišljajući je li to zgodno? Ili hoće stati i u naš red pa procjenjuje da li se može ubaciti ispred mene? Besmisleno, jer nas je ostalo svega trojica i nema smisla uguravati se jer bi ionako učas bila na redu. Kog se vraga zaustavila? Dapače, osjećao sam kako me sažiže vrelim pogledom. S mukom sam se borio sam sa sobom da se ne okrenem i zapiljim se u nju. Ta smrznuta situacija kao u muzeju voštanih figura trajala je strašno dugo, možda i pola minute njezina premišljanja. Tren prije nego sam joj se okrenuo i zavapio "Dobro, predajem se, vodi me gdje hoćeš i radi sa mnom što hoćeš. Jeb'o račune koje trebam platiti i fućkaš sve ostalo, familiju, posao, dosadašnji život i takve trice, do ničega mi više nije stalo…", ona se odlučila, zaobišla me i zaputila odlučnim elegantnim korakom prema izlazu. Ispratio sam je pogledom sav ustreptao i smožden kao da sam se suočio sa smrću. U bunilu sam stigao na red, više ni ne znam koliko sam platio za račune, ne sjećam se ni da sam uzeo kusur koji mi je službenica vratila, ništa. Izjurio sam pred poštu, drhtavim rukama iščupao cigaretu iz kutije i u trećem pokušaju kresanja upaljača uspio je pripaliti. Duboko povukavši nekoliko dimova napokon sam se donekle smirio. Na to mi je sijevnula misao koja me je smlavila. Morao sam sjesti na stepenice ispred pošte da se ne srušim. Zašto se zaustavila pored mene? Ako nije htjela stati u isti red nije imala zašto stati. Jedini razlog zašto se zaustavila mogao sam biti upravo ja. Možda mi je htjela nešto reći. No što bi takva djevojka htjela reći upravo meni? Ipak, nije nemoguće, a ništa mi drugo nije padalo na pamet. Možda je to bila neka od kćeri mojih prijatelja, neka koju sam njihao na koljenima dok je bila curica, koja je mene bez muke prepoznala, a ja je nisam vidio u ovih nekoliko godina u kojima je tako pristalo izrasla? Ako je tako, sada misli da sam idiot. Možda je to neka s kojom sam bio na nekoj svadbi, u onakvoj prilici kada u sat vremena upoznate stotinu ljudi, zbližite se, do ranog jutra dobro provedete, ali nakon šest mjeseci više pojma nemate s kim ste sve bili? Teško da bih takvu zaboravio, ali zapravo je nisam ni pogledao u lice. Možda se obradovala ponovo me vidjevši, ali je zaboravila kako se zovem, pa joj je bilo nezgodno obratiti mi se sa "Hej, ti"? Samo da sam imao petlje pogledati je oči u oči! Tko zna gdje bi već bili?! Zna striček mnogo toga čemu bi mogao nesebično podučiti. O, živote! Došlo mi je da jurnem po okolnim ulicama u kojima je nepovratno nestala, nađem je i zaurlam "Oprosti! Ne znam što mi je bilo! Nisam ja inače takav šonjo! Inače sam visok metar i devedeset!" Kasno. Ako je i imala išta na umu, nakon što je nisam htio ni pogledati, zauvijek je to pokopala. Vratio sam se kući i supruga je upitala: – Jesi li platio račune? Mrzovoljno sam promrmljao: – Ma da… Onaj najskuplji je već odavno plaćen. |
|
- revitalizirani post od 8.5.2008.
 Jedni su tek otprilike zapamtili, drugi loše razumjeli, nestručni prevoditelji pogrešno preveli, nemarni prepisivači iskrivili, i eto ti ga na! Ne postoje ni raj ni pakao kao dva odvojena, a kamoli udaljena mjesta, niti se oni nude kao alternativni izbor, jedno ili drugo.Jednom, kad mrtvi uskrsnu, koliko će biti stari? Hoće li biti u godinama kao kada su umrli? Zašto ne bi bili svi kao tek rođeni, kada smo svi bili jednaki, nevini i neopterećeni ikojim grijehom? Svaki umrli biti će istovremeno u svim svojim mjenama, biti će sve ono što je bio kroz život, pa čak i sve ono što je mogao biti, ali mu je onemogućeno ili je propustio. I nevino dijete će pitati zločestog starca zašto mu je napravio sve ono što je napravio, mladić-sanjar će patiti zbog svega što je bezobzirni mužjak počinio, cinični odrasli će drhtati od ganuća kako je bio drago dijete, zločinac će se bezuspješno pokušavati pomiriti sam sa sobom, a mudri starac uživati u svim svojim prethodnim fazama. I znat će se nedvojbeno tko je u pravu, a tko je što skrivio, jer će ono što je moglo biti biti sudac kojega je nemoguće prevariti. Raj i pakao biti će u svakome od uskrsnulih, svatko od njih biti će svoj anđeo i vrag. Pakao i raj bit će svagdje gdje će biti bilo tko od njih. Blaženi će uživati, a prokleti dovijeka ispaštati, a nagrada ili kazna biti će u tome da se ništa više nikada neće moći promijeniti. |
|
- revitalizirani post od 24.8.2010.
 Jedna od slika na zidovima u našem stanu je naizgled grafika pokojne slikarice Zdenke Sertić. Ni tematski ni stilski ni po izvedbi ne uklapa se među ostale imjetnine oko nje, ali svejednako je čuvam kao dragocjenost. Ona je dio porodičnog nasljedstva koje mi je ostalo nakon djeda, zajedno s pričom kako se ovdje našla.Moj djed je u socijalizmu petljao s nekretninama, što je bila ilegalna rabota, ali je nekako uspio od nje preživjeti i, dapače, sasvim smo pristojno živjeli. U jednom navratu je nešto radio za pokojnu slikaricu i nešto joj značajno pomogao. Kad je došao tren plaćanja djed je izjavio da ništa ne potražuje jer je ona na njega ostavila dobar dojam, a dok su se družili uspjela mu je objasniti kako umjetnici teško žive i još teže zarađuju, ali se ona kao skromna žena navikla na oskudicu ne žali. Ona nije htjela pristati da mu se nikako ne oduži, pa je donijela jednu svoju sliku, lijepo uramljenu, i poklonila mu. Djed se oduševljeno vratio kući noseći sliku i izvjesio je na počasno mjesto u stanu. Hvalio je umjetnicu, kakav je to karakter, nije htjela da joj besplatno pomogne nego mu je – koliko god sirota – poklonila sliku! Ja sam u to vrijeme bio pristalica pop-arta, op-arta i psihodelične umjetnosti, pa je nisam ni zagledao. Ipak mi je cijela priča bila sumnjiva. Koliko god nije spadala u moje područje interesa Zdenka Sertić je u to vrijeme bila toliko na glasu da sam i ja čuo za nju. Zapravo, bilo je nemoguće ne znati za nju. U to vrijeme je na svakoj petoj čestitki u božićno-novogodišnje vrijeme bio njen rad, crtala je poštanske marke, izdavali su se kalendari s njenim slikama, otiskivale su se na poklopcima bombonjera, po birtijama su visjele njene serigrafije, svako malo je negdje imala izložbu, svaka doba familija se trsila imati nešto njezino na zidu… Ako je tada itko od slikara, pored Murtića, Glihe i nekolicine srodnih, pristojno zarađivao, mora da je to bila ona. Pravi šok sam doživio nakon djedove smrti kada smo se prihvatili renoviranja stana. Uzevši napokon sliku u ruke na prvi pogled sam vidio ne samo da to nije slika, nego nije ni grafika, već jedan od listova iz bezbrojnih kalendara s fotografijama umjetničinih radova. Jeftini okvir je bio daleko dragocjeniji od onoga što je uokviravao. Zamalo sam se rasplakao sjetivši se koliko je pokojni djed cijenio taj bezvrijedni komad papira. Za njega je svaka crtarija na kojoj su bile narodne nošnje, crkveni tornjevi, motivi sa sela, trobojnica, grb sa šahovnicom, križ i negdje upleten motiv pletera bila odlična. Još da se na njoj prepoznao Stjepan Radić, kralj Tomislav ili kardinal Stepinac bila bi genijalna; ma sveta! Slikarstvo je procjenjivao vrlo jednostavno – što više takvih sadržaja i slika je bila bolja, što manje – to je bila lošija. Apstraktno slikarstvo uopće nije bilo slikarstvo nego dekadentna komunističko-crnačko-majmunska izmišljotina i budalaština jer za bolje ni nisu sposobni. A na ovome što je dobio – procesija, žena kleči, moli krunicu, svi u narodnim nošnjama: kako dirljivo! Pokojna umjetnica mora da je prozrela djeda u pet minuta. Kad sam bolje razmislio, zapravo joj ništa nisam mogao zamjeriti. Mora da je bila pronicljiva, promućurna. Da je poklonila djedu svoje najvrjednije djelo učinak bi bio isti. Poklonivši mu bezvrijedni list iz kalendara uz minimalni trošak postigla je maksimalan učinak. Jedini tko je oštećen sam ja, ali zapravo nisam. Umjesto umjetnine koju bih mogao, ako ništa drugo, pristojno prodati, naslijedio sam pouku zbog koje mi je ta slika toliko dragocjena da sam je izvjesio kod ulaza u moju radnu sobu i pogledam je svaki puta prije nego u nju uđem ili izlađem. |
|
- revitalizirani post od 27.8.2011. Valdichiana Outlet Village pored Sinalunge u Toskani podsjeća izgledom na utvrđenja u Meksiku ili na Divljem zapadu kakva znamo iz vestern filmova. Udarna moć te tvrđave osniva se na sto i četrdeset dućana, jedan do drugoga, sabijenih kao ćelije pčelinjeg saća, što privlači ljude i iz najudaljenijih krajeva regije. Našavši se u Toskani ni moje društvo nije odoljelo tom sirenskom zovu. Ne računajući da je ljetni dan bio paklenski vruć, temperatura zraka preko četrdeset stupnjeva, no zato je ozračje ugodno hladilo u svakoj od prodavaonica, mjesto me je grdno razočaralo. U cijelom tom ogromnom kompleksu nije bilo internet-kafea ni ijedno mjesto na kojem bih se mogao zakačiti za otvorenu wi-fi mrežu. Time se moj dolazak pokazao uzaludnim, pa mi je preostalo jedino prepustiti se ogorčenim i gnjevnim premišljanjima. Dok su ženske jurile od izloga do izloga i gubile se u dubinama Alibabinih pećina koje su se iza njih skrivale, preostalo mi je dovoljno vremena da s tim mislima daleko odmaknem. Za početak, mjesto je prototip mjesta kakve ne volim, plod i pokazatelj onoga što me iritira u ovom vremenu. Od sto i četrdeset dućana otprilike osamdeset posto nudili su odjeću i obuću, od preostalih je osamdeset posto prodavalo jela i pića (protiv čega nemam ama baš ništa), od onoga što je ostalo osamdeset posto je izlagalo namještaj i stvari za uređenje doma i kućanstva, i naposljetku je bila jedna osrednja knjižara, jedna apoteka i jedna trafika. Da ne idemo dalje – zar je današnjem svijetu samo do toga kako će se obući? Zar su krpice i dinđe koje će povješati po sebi jedino što ih zanima? Ako je suditi po Zagrebu u kojemu se posljednjih desetljeća zatvaraju prodavaonice svih mogućih vrsta, a umjesto njih otvaraju samo dućani s krpicama, kožicama i šljokicama, te pekare i banke, onda je to tako. Ljudi idu u pekare, mesnice i prodavaonice mješovitom robom jer moraju, u dućane s krznom, perjem, krpicama i papcima jer ih zanimaju, a u one preostale niti moraju niti ih zanimaju, pa se zatvaraju. Evo ja, kojeg zanima modelarstvo i maketarstvo, nakon što se zatvorio odličan dućan na Zagrebačkoj cesti, ne znam gdje da nakon toga idem, da li u široj regiji grada Zagreba postoji ijedno mjesto za ljude s takvim interesima, pa tako ni u Valdichiana Outletu, usprkos njegovoj veličini dostojnoj Velesajma, tako nečega nema. Koliko se god krpice koje se danas nude među sobom razlikovale, one nas ipak prvenstveno uniformiraju, u prvom redu zato jer eliminiraju sve one koje obleka ne zanima. Jedna je od karakteristika današnjeg svijeta da niz pojava i kategorija koje bi bilo dovoljno odgovarajuće vrednovati umjesto objektivne procjene mistificira, fetišizira i pretvara u cilj opsesivnih potreba. Dućani s krpicama (i srodni, poput dućana s kozmetikom i nakitom) cvjetaju na bazi fetišiziranja izgleda, ljepote, mladosti i novoga, a sve pod diktatom mode. Svako godišnje doba je nova modna sezona u kojem se nude nove linije poželjnih izgleda, bez obzira koliko ono kupljeno prethodne sezone bilo i dalje upotrebljivo ili je već bilo izrađeno tako da nije mogčpe potrajati duže od jedne sezone.  Čekajte! Stanite! Ovdje postoji neka grdna zabuna, neki veliki previd! Jedna od funkcija odjeće je da njenim izborom svatko kaže nešto o sebi. Ja sam se formirao kao osoba šezdesetih godina prošlog stoljeća, jačao u sedamdesetima, bio najdjelotvorniji o osamdesetima, preživio devedesete... U svim tim razdobljima bilo je ponešto od toga što mi se sviđalo, nečega što je postalo mojim trajnim karakteristikama, odjevnih predmeta koji su mi bili ugodni, lijepi i dragi. Kako ja to mogu na ikoji način iskazati ako se odijevam isključivo novim stvarima po posljednjoj modi? Nikako. Istina da se ključna informacija nikako ne može sakriti: što god odjenuo ne može se sakriti da sam matori jarac. Međutim, to kazuje samo da diktat mode i moć duha vremena nisu svemogući, da je biologija ipak jača, jer kada bi oni bili jači – svi bi izgledali kao da nam je osamnaest.Privid da toliki dućani nude sve moguće, neiscrpni izbor unutar kojega svatko može izabrati ono što zaista traži, nije ništa drugo neko velika laž. Recimo, nema izgleda da bih igdje mogao pronaći strukiranu košulju „na cvjetiće“ ili nisko rezane uske traperice s trapezastim završecima nogavica. Nigdje – osim u svojem ormaru, a više niti ondje jer ih je supruga pobacala u strahu da bih ih mogao obući i izaći takav među ljude na njenu sramotu. Što bi bilo lošega u tome da se pojavim tako obučen u javnosti? Što bi bilo loše da se pojavim u očigledno modno zastarjeloj odjeći među ljudima koji svojim izgledom pokazuju da troše vrijeme i mentalne snage da bi bili ukorak s modom i mogu si to priuštiti, često iako je cijena toga daleko veća od onoga što su za svoju odjeću platili? Ne bi bilo ničega lošega – osim što bi to bilo zapravo opasno time što bi bilo za mene štetno. Naime, takvim izgledom bih očigledno i nedvojbeno u trenu svakome dao na znanje da nisam uklopljen u sistem, da ga mentalno bespogovorno ne slijedim niti ulažem sve što imam da bih mu zadovoljio. Da nisam dobar potrošač, onaj koji sve što ima žrtvuje prvo za potrebe industrije, a tek ako štogod preostane za ono što mu srce zaista ište, ako je išta takvo u izmišljenim potrebama, dirigiranim željama i masovno uobličenim ukusima preostalo. Da nisam ovca koja sretno bleji dok je strižu. U susretu s takvim ispranim mozgovima preostaje jedino (jer više nije društveno prihvatljivo da ga javno isprebijaju ili linčuju) da ga ismjehuju i distanciraju se od njega, što je vrlo štetno po onoga kojem bi se dogodilo jer nam valja među tim ljudima živjeti i sa njima raditi. Kao da mi nije dovoljno što jesam na taj način neuklopljen, nego bih to trebao još i javno isticati?! Što se mene tiče, za stil života koji vodim najzdravija i najugodnija odjeća bila bi da hodam u togi, ali tu više ne bih našao razumijevanja ni kod onih koji me inače podržavaju. Civilizacijski kompleks moda-mladost-izgled-novo usklađen je sa totalitetom sistema. Mnogi se, pod natruhama drevnog i još sasvim neiskorijenjenog, čude ili zgražaju koliki su ljudi u trenu spremni odreći se svega prethodnog, uključujući i samih sebe, preobratiti se preko noći u potpunosti, odreći se bez trzaja svega što je bilo, s potpunim uvjerenjem zanijekati sve prethodno. Što u tome ima čudno? Oni samo slijede obrazac i pouke koje im svakodnevno ulijevaju u glavu svi masovni mediji. Ako je sramotno ili bijedno obući nešto što je bilo u modi prije dvije godine, zar nije isto tako i pridržavati se nečega u što su se prije dvadeset godina svi zaklinjali? Ako je važno jedino ono što je najnovije, što je čudno da ljudi o povijesti ne znaju gotovo ništa, pa su onda spremni prihvatiti zdravo za gotovo bilo što da im se ispriča, i tako se povijest neprestano modificira u skladu s dnevnim potrebama? Kad ne bi bilo tako tko bi pridavao ikakvu težinu vladi koja svakog dana obećava, laže ili prešućuj nešto novo, tko bi čitao tolike novine? Vidjeli smo da su ljudi čak spremni odbaciti riječi kojima su cijelog života govorili da bi počeli rabiti nove koje ne razumiju. --------------------------------- Nakon nekoliko sati iz labirinta dućana pojavili su se izmoreni, ali zadovoljni supruga i sin prepunih ruku raznobojnih vrećica. On je u posljednjih godinu dana porastao petnaestak centimetara i odgovarajuće okrupnio, pa je bilo nužno pribaviti mu novu garderobu, te je supruga – pomažući mu – usput našla i za sebe neke sitnice. Mijenjati garderobu svake godine prvenstveno je pubertetski, a kada se to nastavi i kod odraslih ljudi znači da nisu prerasli neke osobine puberteta, da nisu sazreli. Odjeća za sina bila je kvalitetna, ugodna, dopadljiva, povoljna jer je bila i relativno jeftina, pa je odlazak u kupovinu ocijenjen vrlo uspješnim, a naposljetku je i ono što sam zapisao ostalo kao ono što sam ja donio odande, tako da nam se svima taj odlazak isplatio. |
|
ŠOPSKA SALATA  U kolopletu svih tragičnih, dramatičnih, sudbonosnih, teških, krvavih, dalekosežnih i takvih zbivanja i događaja koji su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zadesili Hrvatsku, dogodilo se i nešto čemu nitko nije pridao poseban značaj, ali su mnogi osjetili nedostatak. Nestalo je šopske salate.Šopsku salatu zahvatio se tsunami koji je iz jezika brisao srpske i navodnosrpske riječi, iz javnih knjižnica srpske, ćirilične i komunistićko-marksističke knjige, iz poduzeća nepoćudne svih vrsta, iz susjedstva one koji nisu mogli izdržati pritisak, iz državljanstva one koji nisu mogli dobiti domovnicu i tako dalje. Jelovnici su se pretvorile u koštovnike, pa je sve što je dolazilo „s istoka“ postalo sumnjivo. Uzalud što je šopska salata bila izuzetno popularno udomaćeno jelo, uzalud što se originalno iz Bugarske, preosjetljivim hrvatskim dušicama postala je zazorna. Nezgodno je to – naručiš šopsku salatu i povrijediš tankoćutno nacionalno osjećanje neke rabijatne barabe za susjednim stolom… Zadrti gastronostalgičari kojima osamostaljivanje države nije bio dovoljan razlog da se odreknu omiljene poslastice nailazili su na svakakve, često nepremostive prepreke. Konobari preko noći odjednom kao da nikada nisu čuli za šopsku salatu. Tek poneki je na izravan upit s visoka i s neskrivenim prezirom pobjedonosno objavljivao: „Nemamo!“ Gastronostalgičari su se dovinjavali na različite načine: – Imate miješanu salatu! Odlično! Pomiješajte mi paradajz, svježu papriku, luka, svježeg krastavca, dodajte malo ljutih papričica i preko svega toga naribajte feta-sira… – Da začinimo maslinovim uljem? – Budibogsnama! Nizabogamiloga! Istini za volju, u šopsku salatu nije zgorega umiješati i malo maslina, a ni maslinovo ulje u njoj nije svetogrđe. Četvrt stoljeća kasnije, dok se u prijestolnici Hrvata primiče kraju veličanstveni vojni mimohod kojim se obilježava dvadesetogodišnjica vojne pobjede, da bi izbjegli gužvu pred naplatnim kućicama na završetku autoputa, silazimo na ranijem izlazu i vozimo sporednim, usporednim cestama. Iznenada, usred šume, na proplanku uz cestu veliki ugostiteljski objekt, a mi gladni. Ispred restorana nekoliko desetaka parkiranih vozila i zabrinemo se hoćemo li naći slobodnih mjesta za sjesti. Srećom, kako mi uđemo, neki izađu, pa nađemo mjesto u uglu. Dolazi konobar, razgovaramo o tome što bismo mogli naručiti. Na popisu jela koja se nude cijela je stranica ispisana svim mogućim svježim sezonskim salatama. Posljednja salata pri dnu nazvana je „specijalna“. – Kakva je ovo „specijalna“ salata? S dosadom onoga koji je već više tisuća puta odgovorio na besmisleno pitanje konobar bez oklijevanja procijedi: – Šopska – jedna riječ je dovoljna. Vidi ovo! Iako je njen svijet bespovratno razbucan i nestao, iako službeno ne postoji, šopska salata je preživjela. Iako se svi prave da je nema, nebrojeni je traže i u slast konzumiraju, ugostitelju su shvatili da nije probitačno plivati protiv struje i marljivo je redovno priređuju, a čudesan naziv „specijalna salata“ dozvoljava čak i najzadrtijim nacionalnim čistuncima da je naruče. Sve je novo, sve je drugačije, što prikriva koliko je toga ostalo isto. |
|
PRAZNI ROVINJ
 Stigli smo u Rovinj u podne. Uske ulice starog grada na poluotoku bile su nagruvane i žive poput prolaza u istočnjačkim bazarima. Babilonska zbrka svih jezika i rasa. Kakav je to turizam, zar nitko od tih došljaka nije došao da bi provodio dana na plažama kupajući se i sunčajući? Kako je bilo u podne, jednako je bilo još dugo nakon ponoći.Ujutro sam se iz čistog mira i nepoznatih razloga probudio malo prije sedam. Isti tren mi je bilo jasno da neću moći nastaviti spavanje, a da se mučim po kući trudeći se ne probuditi ostale bilo mi je besmisleno, pa sam odlučio izaći van, pronaći negdje kavu i pogledati novine. Izišao sam iz kuće broj 7 u Ulici Garzotto i nisam mogao vjerovati očima. Sve prazno, nigdje nikoga. Sva usputna vrata i prozori zatvoreni, dućančići još neotvoreni, ni mačke nije bilo na vidiku. Preko noći sve izumrlo. Spustio sam se preko pustog Velog trga (Piassa Granda) ulicom Matteotti do Trga Matteotti i tek ondje naišao na otvoreni kafić „Bruno“ u kojem je bila jedino jedna konobarica. Pregledao sam svježe dnevne novine, popio kavu, popušio nekoliko cigareta i još uvijek se nitko nije pojavio. Izišao sam iz starog dijela grada, pronašao dućančić u kojem sam bio jedina mušterija, kupio novine i topla peciva za ukućane i vratio se kući da im ipak ne dozvolim da prespavaju dan. Kad smo sat ili dva svi zajedno izašli, ulice su ponovo prštale živošću kao da ni na tren nije bilo zastoja.  Narednog dana sam se iz čistog mira i nepoznatih razloga probudio malo prije osam. Isti tren mi je bilo jasno da neću moći nastaviti spavanje, a da se izložim linčovanju probudivši ostale nisam bio sklon, pa sam ponovo izišao van.Zatvorivši staru kapiju na kući iz sebe ponovo sam se suočio s jučerašnjim prizorom. Iako je bilo sat kasnije nego raniji dan – sve isto. Ni kučeta ni mačeta. U nevjerici sam skrenuo gdje inače nisam zalazio: u Ulicu Arsenale, u Ulicu Fontika… – nigdje nikoga. Kao da je netko čas prije nego sam izišao uzviknuo: „Tko se nije skrio, magarac je bio!“ Prva živa osoba koju sam spazio bila je konobarica u kafiću „Bruno“. Pregledavši novine uz kavu, te kupivši novine i namirnice za doručak vratio sam se kući. Nitko mi nije vjerovao što sam ispričao, tim više što je kad smo izašli na ulicu bilo teško probijati se kroz šarenu gomilu. Trećeg dan sam se probudio u devet sati. Na prstima sam se iskrao iz stana naoružan fotoaparatom. Prizor me nije iznenadio, bio sam psihički spreman. Posvudašnja pustoš, mrtvi grad. Tapkao sam po kamenju na ulicama kao posljednji čovjek na svijetu koji ide ususret posljednjoj ženi na svijetu – konobarici kod „Bruna“. Fotoaparat je garantirao da će mi ukućani morati povjerovati što sam vidio. Objašnjenje zašto nikoga nema bilo je jednostavno – svi su ružili do kasno u noć i ujutro duže spavaju, ali su ga narušivala dva potpitanja: zar osim mene nema ranoranilaca i ranoronilica i kada se svi napokon bude? Ako svi u nekom trenu istovremenu nagrnu na ulice onda sam jedini koji ih vidi prazne. Izađem sam – sam i ostanem, izađem s društvom – utopimo se u gomilu. No kako svakog dana izlazim sat kasnije, i uvijek sve zatičem prazno, što bi bilo da izađem još kasnije, u jedanaest ili dvanaest? Bi li grad i dalje nastavio igrati se skrivača sa mnom?  Nažalost, ovo posljednje nisam provjerio jer smo četvrtog dana izašli u podne svi zajedno, probili se kroz gužvu do parkinga i zaputili prema Zagrebu.   |
|
- revitalizirani post od 1.12.2006.
 Na dan kada se ranije desetljećima slavio Dan Republike, 29. studenog 2006, portal Monitor.hr postavio je anketu s pitanjem "U kakvom vam je sjećanju ostala SFR Jugoslavija?" Do kraja dana odgovorilo je više od tri tisuće ljudi, a rezultat bi mogao mnoge iznenaditi. Da im je bivša državna tvorevina ostala u "jako dobrom" sjećanju izjavilo je 34% onih koji su se javili, a još 21% zadržalo ju je u "dobrom" sjećanju. Devetnaest posto opredijelili su se za "i dobrom i lošem", a devet posto je izjavilo da se ne sjeća. Da im je SFR Jugoslavija ostala u "lošem" sjećanju izjavilo je svega 7% ljudi, a za 11% su uspomene čak "jako loše". Tome bi se najviše moglo iznenaditi ovih 18% posto ljudi kojima može biti samo drago da Jugoslavije više nema. Naime, nasuprot njima 55% misli upravo suprotno, a njima se komotno može pridružiti i "neutralnih" 19% pa dobivamo da za 74% pomisao na Jugoslaviju nije mrska.Anketa je dozvoljavala mogućnost i da svatko tko želi ostavi i kratku poruku. One su na svoj način možda i zanimljivije. Mnogi nisu propustili priliku za izljeve proljeva i povraćotina, što je još jednom pokazalo da i Internetom, kao i u životu, švrljaju tuljani koji su toliko glupi da ni ne shvaćaju koliko su glupi. Ono što je zanimljivo jest da nitko od nekoliko stotina ljudi koji su ostavili poruku prvoga dana nije uočio da je pitanje vrlo precizno postavljeno, barem se u odgovorima to nije zamijetilo. Pitalo se za sjećanja na SFRJ, a ne FRNJ ili druge faze postojanja Jugoslavije. Također nitko nije zamijetio da iako su svi upitani isto, u odgovorima jedni prće drumom, a drugi šumom. Jugoslavija je bila teritorijalno određena, a u njoj su živjeli narodi, narodnosti i manjine. SFR Jugoslavija je bio društveno-politički sistem izgrađivanja socijalizma. Jugoslavija je postojala i bez socijalizma, recimo Kraljevina Jugoslavija, ali od socijalizma teško da bi bilo i natruha bez Jugoslavije. Imajući to na umu lako je prepoznati da se oni kojima je drago da je Jugoslavija propala uglavnom pozivaju na nacionalne osjećaje, dok onima koji žale zapravo nedostaju elementi socijalne, pravedne i uređene države - socijalizam kakvog smo imali. Oni kojima je nacionalno iznad svega, mimo toga što je takvo pretjerivanje nakaradno već samo po sebi, previđaju da je nacionalno tek obruč koji se bez adekvatnih sadržaja pretvara u omču za davljenje. Oni koji gaje nostalgiju za propalim socijalizmom zaboravljaju da on, ruku na srce, nije bio baš Bog zna što. No jugoslavenski socijalizam bio je neprocjenjivo dragocjen zbog mogućnosti koje je otvarao, a koje su sada bespovratno raspršene. Utoliko su sve rasprave je li bilo bolje prije ili sada, čak i ako ponešto točno konstatiraju, zapravo kratkovidne. Pravo je pitanje hoće li nam ikada biti kako nam je moglo biti. |
|
- revitalizirani post od 29.8.2011.
 Nema mnogo toga čime se mogu pohvaliti da sam uspio u životu, ali ima nešto na što sam ponosan i smatram to dragocjenim. Ostao sam u dobrim odnosima sa svim svojim bivšim djevojkama i što su mi bile značajnije – to su današnji odnosi čvršći i bolji. S jednom od njih poslovno se vidim barem jednom mjesečno, pa obično iskoristimo priliku i da zajedno popijemo kavu ispred njenog ureda i popričamo.Ona ima već veliku kćerku. Volim pitati kako mala raste jer mi je uvijek u primozgu pomisao „Pa to je zamalo moja kćerka!“ Malo je falilo. Mala je sjajna kćerka, odlična studentica, bez ikakvih veza izborila je stipendiju za magisterij u Austriji, jedino što nije pokazivala nikakav poseban interes za momke, tako da sam se već pomalo i zabrinuo. Na jednom od naših uobičajenih susreta pitam prijateljicu kako se kćerka snašla u Beču. – Izgleda da su se pojavili i neki frajeri! Javlja da izlazi s dvojicom Talijana, braća blizanci, pa se ne može odlučiti koji joj je draži. To je zaista problem – kako se odlučiti između dva brata blizanca? No problem je, izgleda, riješen. Za praznike je došla u Zagreb u pratnji obojice. Došli su vidjeti grad iz kojega je ona. Svi troje su, naravno, odsjeli kod moje prijateljice, svake večeri su zajedno izlazili i nije ih bilo do kasno iza ponoći. – Ništa mi ne govori, ali s obojicom je jednako dobra, a čini mi se da su odnosi više nego prijateljski – komentira moja prijateljica – …iako se svi troje trude da sve izgleda kao da je samo prijateljski. Tu se ja stanem zločesto smijuljiti. Bravo, mala! Kao da je moja kćerka! Nekoliko mjeseci kasnije prijateljica mi povjeri: – Situacija se zakomplicirala. Pojavili su se neki novi blizanci, Crnogorci. Jest da su se pojavili kasnije, ali ipak su joj bliži od Talijana, pa sad… – Za sljedeće praznike došli su u Zagreb Crnogorci. - Ona će se specijalizirati za blizance! – rekoh prijateljici. – Kad jednom nauči po čemu su posebni, kako im priči i kako treba s njima, svaki sljedeći biti će joj sve lakši zalogaj. To se ne zaboravlja kao ni plivanje ili voženje bicikla. Prijateljica samo frkne na mene, ali nije imala ništa više reći osim „Vidjet ćemo…“ Nedavno me je nazvala jer nije mogla sačekati da se uobičajeno pojavim: – Upoznala je neke trojčeke iz Švicarske! |
|
- revitalizirani post od 22.7.20009.
 Tek što sam sjeo za stol u pivnici, s druge strane spustio se neki tip koji mi je bio površno poznat iz nekih bezveznih prilika po kafićima, ali nisam ni znao kako se zove. Klimnuh glavom umjesto pozdrava, a on počne bez uvoda:– Došao sam ti reći da te prate. Samo da znaš… – Tko me prati? – Ne smijem ti reći. Služba. Ako procuri da sam ti rekao, imao bih nevolje. – Ako me prate, nije te strah da te vide kako razgovaraš sa mnom? – Ne, momentalno te samo ja nadzirem. – Zašto mi to odaješ? – Mislim da nije dobro sve ovo što se događa. To što govoriš, ti i tvoji prijatelji – vi ste u pravu. Nisam jedini koji misli da je upravo tako kako vi tvrdite. I nije u redu da se vas istražuje, bez osnova i protiv svih propisa. Sve je to neformalno, službeno radimo nešto sasvim drugo, ali nisam mogao odbiti. Naredbu smo dobili usmeno, a izvještaji se nigdje ne registriraju… Pored nas se stvori konobar. Naručismo svaki po kriglu pive. Čim smo ostali sami, on nastavi: – Stan ti je ozvučen, telefon ti se snima. Pazi što govoriš. Povremeno ti uđu u stan, pregledati papire i zabilješke. Zapamtio sam od ranije da je sklon beskonačnom naklapanju o automobilima i sportovima, ali ovaj puta je govorio sasvim drugačije, bez suvišnih riječi: – Vjerojatno misliš da mistificiram, dramatiziram, izmišljam ili da sam neki provokator. Razumijem. Ali – da bih te uvjerio da je istina – prvom prilikom biti će ti ostavljen neki znak… Konobar je donio krigle s pivom, a on je uzeo svoju, premjestio se u najudaljeniji ugao pivnice i onde čitao novine više me ni ne pogledavši. Znak? Narednih dana sam pokušavao neupadljivo gledati oko sebe, ali nisam uočio da me itko prati. Stanovao sam u velikom stanu prepunom mnoštva sitnica, ali po ničemu nisam uočio da je itko bez mog znanja ušao u njega ili prevrtao po papirima. Na razgovor u pivnici ubrzo sam zaboravio. Prisjetio sam ga se nekoliko dana kasnije kad sam sjedio kod kuće s nekim društvom, a iznenada se oglasilo kućno zvonce u kuhinji. Nisam zaslinio kao Pavlovljev pas, ali sam se sledenio. U prvi mah nisam znao kakav je to zvuk jer je desetljećima bilo pokvareno. U vrijeme kada nas je u stanu bilo cijelo mnoštvo pokušavali smo ga bezuspješno popraviti. Nismo ga bacili jer je samo zvono bilo ispravno, provjerili smo s baterijom, ali nismo mogli naći gdje je prekid u strujnim vezama. Zahvaljujući tome što je drugo zvono, nad ulaznim vratima, bilo dovoljno jako da se čuje po cijelom stanu, vremenom smo digli ruke od popravljanja zvona u kuhinji i zaboravili ga. I odjednom se iznenada, nakon godina i godina šutnje, javilo. Nisam ništa rekao jer nisam bio siguran u sve ljude koje sam primio u goste, samo sam razmišljao. Zvono – idealno mjesto da se u njega prikrije prislušni uređaj. Ima stalno napajanje strujom. Onaj koji je postavljao mikrofon vjerojatno je uočio da je neki spoj prekinut, pa ga je spojio. To se nije moglo dogoditi drugačije nego da je neki stručnjak za elektriku bio u stanu kad mene nije bilo. To je znak. Othrvao sam se nagonu da rastavim zvono i pogledam, da oni koji slušaju ne primijete da sam našao jedno prislušno mjesto. Ako je jedno, vjerojatno ih je i više. Zvono u kuhinji uredno je zvonilo narednih petnaestak dana svaki puta kada je netko došao, a onda je – isto tako nenadano – zašutjelo i nikada se više nije oglasilo. Je li to bio znak da je prislušni uređaj uklonjen ili samo potvrda da je netko iznova bio u stanu, a mikrofon i dalje radi? Znak na znak? Nisam od onih koji sumnjaju, pa mole za Znak da ih uvjeri, niti od onih koji ne vjeruju, pa se nakon nekog nedvojbenog znaka preobrate. Tako nešto mi ne treba. Slušate? – mislio sam. – Slušate! – I postao sam samo još gori, pazeći što govorim i više nego obično. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
