petak, 25.05.2018.

bleiburško sljepilo


BEZAKONJE BEZ ZAKONA

Već četvrt stoljeća u javnosti odjekuje tema o kojoj se govori uglavnom jedno te isto, a da nitko nije uočio nešto što bode oči kad je ta tema u pitanju. U okviru šire teme popularno naslovljene kao „Bleiburg“, izdvaja se pitanje zašto zarobljenicima nije suđeno nego su bez suđenja neki odmah likvidirani, neki pušteni, a neki upućeni na putešestvije kasnije nazvane „križni put“. Od desničarskih kvazipovjesničara koji se prave gluplji nego jesu da bi se prikazali pametnima do pokojnog Slavka Goldsteina kojeg izuzetno cijenim, a koji je i sam bio partizan, svi zamjeraju partizanima da nisu organizirali suđenja kojima bi se na licu mjesta točno ustanovila individualna krivnja svakog zarobljenika i odmjerile zakonite i pravedne sankcije.

Prvo što bode oči je jednostavno pitanje - po kojim zakonima se zarobljenike moglo suditi? Po zakonima propale Kraljevine Jugoslavije? Po zakonima takozvane Nezavisne države Hrvatske koju su partizani upravo hametice porazili? Po zakonima Nedićeve Srbije? Po zakonima Sovjetskog saveza, pa da se sve pošalje u Sibir? Po zakonima nove Jugoslavije koji još nisu doneseni jer je za njihovo usvajanje prvo trebalo provesti opće izbore, pa formirati skupštinu, pa donijeti ustav, pa izglasati zakone…? Po Rimskom pravu ili Hamurabijevom zakoniku? Kako suditi kad nema zakona? Čekati da se zakoni donesu? Što do tada? Pustiti obezružane zarobljenike koji su do jučer pucali i nadati se da se neće vratiti do sakrivenih skladišta oružja?

Recimo da je problem nedostatka zakona nekako, ne znam kako, riješen i da je odlučeno da će svakoga pojedinačno pravično suditi. Recimo da je bilo pedeset tisuća zarobljenika, koja tisuća ili desetak tisuća više ili manje. Koliko bi sudaca bilo potrebno da se provedu tolika suđenja? Pet stotina, šest stotina? Da li je u tadašnjoj Jugoslaviji uopće bilo pet stotina sudaca? Pet stotina sudaca bi trebalo pet stotina daktilografkinja, daktilografkinje bi trebale pet stotina pisaćih mašina. Uz njih bi trebalo pet stotina tužitelja i pet stotina branitelja. Oni bi trebali pet stotina sudnica. Tko je mogao organizirati takav pravosudni aparat i koliko bi vremena trebalo da se on okupi i pokrene? Da bi se suđenja pravično provela trebalo bi provesti neke istrage, za pedeset tisuća optuženika trebalo bi barem dvije stotine i pedeset tisuća istražitelja koji bi barem mjesec dana istraživali sve što je moguće saznati o svakome. Pa kad suđenja počnu, da sudovi sude i subotom i nedjeljom, da svaki od sudaca dnevno presudi četvorici optuženika/osumnjičenika koliko bi vremena trebalo da se svi izredaju? Kroz sve to vrijeme gdje smjestiti i čime prehraniti pedeset do možda sto tisuća zarobljenika?

Koliko se zna, nitko od poraženih nije pledirao „pustite institucije da rade svoj posao“ niti je ratnim pobjednicima palo na pamet da „nitko nije kriv dok mu se pravomoćno ne presudi“, dogodilo se manje-više upravo ono što se jedino moglo dogoditi i život je krenuo dalje.

Da se razumijemo, i ja smatram da bi bilo daleko bolje da je svim zarobljenima na Bleiburgu suđeno smireno i staloženo, u procesu bez pravne zamjerke. Jednako tako mislim da bi bilo jako dobro da je penicilin pronađen već u desetom stoljeću, a da se električna energija koristi od početka naše ere. I uopće ne bi bilo loše da se poviješću bave oni koji su je sposobni raščistiti, a ne oni koji je zamućuju.
- 21:19 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (12) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2018.

globe po viđenju


ISKORIJENJIVANJE GOSPI

IZ ZALEĐA ZADRA

Moj pokojni prijatelj Todor, stari partizan koji je preživio tri ofanzive i nakon rata bio jedan od značajnih likova koji su izgrađivali i učvršćivali narodnu vlast, pričao mi je o nevoljama s kojima se u prvim poratnim godinama sukobljavala narodna vlast u Bukovici i oko Benkovca u zaleđu Zadra. Učestalo su se počele pojavljivati Gospe. Gospe su zaskakale usamljene putnike, pastire, poštare, seljanke na polju, ulazile u štale i iskakale iz žbunja. Nisu birale. Obraćale su se muškarcima u najboljim godinama, staricama, djeci, trudnicama i invalidima, pismenim i nepismenima. Kadikad su se pojavljivale i na dva-tri mjesta istovremeno, s djetešcem u naručju ili bez njega. Gospe su uglavnom ostavljale poruke protiv narodne vlasti i te su se poruke dalje prenosile i munjevito širile među narodom. Narodna vlast zapravo nije imala ništa protiv Gospi, nije joj smetalo njihovo pojavljivanje samo po sebi, ali su ih poruke sve više iritirale. Kog vraga ima Gospa olajavati narodnu vlast kao da nije bilo dovoljno problema i bez nje?! Poruke su bivale tim neprihvatljivije što su Gospe izgledale nezaustavljivije. Usprkos svim zasjedama nikada nijedna nije bila ni uočena, a kamoli uhićena i privedena.

Naposljetku se narodna vlast dosjetila jednostavnog rješenja: tko vidi Gospu - globa! Lijepo su razglasili: bez razgovora o tome tko, gdje, kako, bez obzira što Gospa poručivala, svako viđenje Gospe - košta. Unaprijed su dali na znanje cijenu: jedno viđenje Gospe - globa, dva viđenja - dvostruka globa, tri viđenja - noć u bajbokani, opetovano viđenje - bajbokana uz tretman odgojnim palicama.

Gospe su se učas prestale pojavljivati i nikada se više nisu javile.

Znanstveni pristup je pobijedio: preventiva, cijepljenje mogućih vidilica, i istovremena deratizacija neulovljivih Gospi učvrstili su narodnu vlast za naredne tri generacije.
- 01:56 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.05.2018.

danas - promocija
- 07:57 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (7) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2018.

priče pri upoznavanju


OVO JE 76!

Od onih sam koji često i rado upoznaju nove ljude. Recimo, jučer samo bio u „Limbu“ i upoznao sedam i po novih osoba. Od tih sedam pet su bile mlade pjesnikinje i mladi prozaici. Onih pola je prijatelj mog sina koji nam već godinama zalazi u kuću, ali je od posljednjeg dolaska pustio bradu pa ga u drugom okruženju nisam prepoznao. Kako često i rado upoznajem nove ljude, upoznao sam ih toliko da se ni uz najbolju volju više ne sjećam koga sam sve upoznao.

Iskusan u upoznavanju primijetio sam jednu pojavu: ljudi pri upoznavanju ispričaju mahom jedne te iste priče. Razgovor obično tako krene da netko kaže nešto ili upita, drugi na to dometne svoje, treći opet svoje… i nekako uvijek ispadne da pri prvom upoznavanju govorim otprilike jedno te isto, pitaju me nešto isto ili slično, imam potrebu reći nešto što sam već nebrojeno puta ispričao. To su iskustva, anegdote, saznanja, priče i nema ih više od stotinjak-dvjestotinjak koji će obavezno izroniti pri prvom ili prvim susretima.

Koliko god volim čuti ono što mi novi poznati govore, moje priče su mi već dosadile i dojadile. Nebrojeno puta sam ih ispričao. Već sam sam sebi dosadan kad ih ponavljam. Počnem neku priču i jedva čekam da je što prije završim. Zbog toga moje priče tendiraju da su što kraće, u svakom pričanju su sve sažetije, sa svakim pričanjem sve jezgrovitije, sve više se svode samo na bitno.

Maštam o tome kako bi bilo da se svojim pričama više ne opterećujem, a opet - jasno mi je da su neizbježne ako se želi s nekim upoznati i zbližiti. No pronašao sam rješenje, makar teoretsko. Sve takve priče treba zapisati (i vremenom nadopunjavati), te učiniti na neki način dostupnima. Recimo, upoznaju se dvoje osobe i umjesto svih priča koje na početku neizbježno iskrsnu naprosto razmijene knjigu svojih priča, svatko da svim drugim svoju knjigu, a zatim u spokojnoj šutnji ispijaju svoje piće, međusobno se odmjeravaju, smješkaju, eventualno se odu iza ugla potucati, te zatim odu svatko svojoj kući da na miru pročitaju sve sto su dobili.

Umjesto spokojne šutnje, ako im je baš do razgovora, mogli bi naizmjenično uzvikivati naslove priča koje im je baš došlo iznijeti. Recimo: „Ono o dvije babe na brvnu!“ ili „“Vidio sam Sanadera i Škegru!“ ili „Kako sam ljetovao u Makarskoj! Ili „Ja sam bio u Ulan-batoru!“ To se može još skratiti, pa kad već postoje štampane knjige, bilo bi dovoljno izvikivati brojeve stranica na kojima su pojedine priče kao što u kartaškim partijama karte vuku druge karte. Netko ti kaže „Sto i dva!“, na to mu odgovoriš svojim „Dvadeset i šest“, netko treći dometne svoje „Sedamdeset i sedam!“, a ti sve zaskočiš sa „Trinaest!“

Suvremena tehnologija pojednostavljuje i pojeftinjuje moju zamisao. Nije potrebno otisnuti zbirku, kolekciju priča, nastupnih govora i izjašnjavajućih izjava, statusa i postova. Pomoću mobitela dovoljno je uputiti nove poznate na svoju internetsku stranicu i svaki s otvorenom stranicom onog drugoga na ekranu pametnog telefona ili tableta samo uzvikuju redne brojeve: 52! - 69! - 81! - 46! - 12! - 9!, sve dok netko vrlo iskusan ne završi razgovor sa 397!

Umjesto izvikivanja rednih brojeva moguće je odmah slati poveznice na u tom trenu pogodne tekstove, što bi u potpunosti oslobodilo vrijeme za međusobno češkanje, biskanje, masiranje, tiskanje, privijanje, ispreplitanje, lizanje, cuclanje i slično.

Kad već tehnologija komunikacija hrli tako silnim koracima naprijed nema razloga da i sam ceremonijal komuniciranja ne revolucionariziramo.

Usput rečeno, u upravo ispričanom krije se jedan od razloga zašto sam objavio zbirku mnogih kratkih tekstova u knjizi „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“. U njoj su otprilike sve takve priče koje ispričam pri prvim susretima. Ako me želite upoznati to nije ni potrebno ukoliko pročitate tu knjigu, osim ako nemate želju upustiti se sa mnom u sve ono najvrednije u ljudskoj interakciji, a možda - nakon čitanja knjige - to poželite.
- 08:29 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker