ponedjeljak, 29.01.2018.

jeftino potezanje


TAJKUN NA ŠPAGI

Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ podsjetila me prilike kad sam početkom devedesetih godina prošlog stoljeća na jednoj velikoj svadbi u restoranu na Velesajmu usput proučavao Miroslava Kutlu. Bila je to velika svadba: velesajamska dvorana s dvije do tri stotine uzvanika, a nakon što se pojavio Miroslav Kutle privlačio je više pozornosti nego mladenci.

On je bio u prilici da sjedne gdje god mu se prohtjelo, a sjeo je upravo nasuprot meni. S lijeve i desne strane smjestilo mu se po desetak ljudi koji nisu ništa drugo radili nego ozareno buljili u njega. Neki od njih su očigledno imali i mjesta za drugim stolovima, u drugim društvima, ali su došli da ga nešto pitaju ili se naprosto jave i pozdrave ga, a nakon što su to obavili vraćali su se za stolove odakle su došli. Čim se mjesto uz Kutlu oslobodilo, čitav red s te strane je ustajao, grabili su svoje čaše i premještali se bliže njemu. Svima je bilo vrlo stalo da makar nakratko sjednu uz poznatog tajkuna, bilo da izmijene neku poslovnu informaciju, bilo da mu izraze divljenje, bilo da se naprosto mogu kasnije hvaliti da su na svadbi sjedili i razgovarali s Miroslavom Kutlom. Posebnu ljutnju ostalih izazivali su oni koji su se izborili za mjesto do kojega su svi stremili, a zatim nisu pokazivali nikakvu namjeru da odu sve dok nisu morali otići do zahoda ili do švedskog stola da napune tanjur novim komadima pečenja. Gledao sam i nisam mogao vjerovati: novi aspiranti su pristizali cijele večeri i sjedali na kraj reda, svi su to shvaćali vrlo ozbiljno i nitko od njih se nije ni najmanje skanjivao da se uključi u taj smiješan, čak groteskan prizor, dok sam Kutle u tome očito nije vidio ništa čudno, neprirodno ni nakaradno. Držao se kao suveren koji dobrohotno iskazuje milost podanicima. Oni koji još nisu došli na red proždirali su ga pogledima i upinjali uši da čuju što više od onoga što on govori, makar poneku riječ, a što su dolazili bliže to su više i čuli.

U jednom trenutku je neki ponizni lik, nakon što je ulizivački nabrojao sve što je smatrao Kutlinim uspjesima: pa vlasnik stotinu i tko zna koliko još poduzeća, pa vlasnik tolikih imanja, pa vlasnik kuća i kuća, pa ovo pa ono, auti i jahte, udivljeno pitao gdje će to stati i što se uopće može više, jesu li mu preostali ikakvi ciljevi. Kutle je na tren zastao i dok su svi suspregnuli dah samouvjereno izjavio: „Voda, zemlja i zrak!“

Odgovor je izazvao erupciju oduševljenja. Oni koji su čuli su klicali, a oni koji nisu su se raspitivali što je rekao, a zatim i oni oduševljeno uzvikivali. Neki od onih s njegove strane stola su napustili svoj red požurivši u svoja društva da im prvi jave da je veliki tajkun javno obznanio svoje konačne ciljeve. U sali je nastala pometnja jer su oni koji su dočuli odmah odlazili za druge stolove da dojave dalje i da to prokomentiraju.

Moram priznati da je i mene odgovor kad sam ga prvi put čuo iznenadio. Asocirao je na projektile zemlja-zemlja, zemlja-zrak, zemlja-voda, projektile voda-voda, voda-zemlja, voda-zrak, sve moguće projektile, a tim da je podrazumijevao da je sam Kutle moćan kao svi projektili zajedno, a ono što je već do tada sažgao davalo je osnovu da je njegova sveobuhvatna ambicioznost utemeljena i izvodljiva. I sam Kutle je uočio da mu je doskočica izazvala snažne reakcije i bio je vrlo zadovoljan.

Međutim je nakon toga uslijedila nova faza udvorničke ceremonije. Svaki sljedeći treći, četvrti ili najdalje peti sugovornik je nakon kraćeg hvalospjeva dotadašnjim uspjesima htio znati koji su tajkunovi sljedeći ciljevi, koji su mu krajnji planovi, što je još preostalo da zahvati i ustreptalo čekao očekivani odgovor da bi potvrdio ono što je ranije čuo od drugih i da bi kasnije rekao da je njemu osobno Kutle rekao da su mu ciljevi voda, zemlja i zrak. Svaki put kad je to izrekao najbliži okupljeni u klicali, a tajkun je sve više i više cvao vidjevši kako mu je odgovor efektan i izaziva opće odobravanje.

Uočivši kako osoba kod koje žele ostaviti najbolji dojam i ostati u dobrom sjećanju uživa svaki put kad može to ponoviti, nakon nekog vremena je svaki sugovornik pitao isto, pružajući svom idolu priliku da se sve više uvjerava kako se mudro dosjetio, a svaki vatromet oduševljenja nakon što je to izustio opijao ga je više od čaše za koju su se najbliži brinuli da ne ostane nikad prazna.

Nakon što sam otprilike trideseti, pedeseti ili šezdeseti put čuo kako zvijezda večeri papagajski ponavlja „Voda, zemlja i zrak!“ shvatio sam da je zapravo sveden na ulogu dresiranog medvjeda na lancu. Svaki snishodljivac za sebe nošen iskrenom potrebom i željom da mu se umilostive, svi zajedno su ga naveli da se iskaže kao lutka koju se okrene na leđa, a ona propišti „Mama! Mama!“ ili kao medvjed koji poslušno pleše kako mu Cigo kaže. Koji su Vam konačni ciljevi? Voda, zemlja, zrak! Kao mehanički majmun kojem se u prorez na leđima ubaci kovanica, pa udara činelama. Voda, zemlja, zrak! Jedan od najmoćijih ljudi u zemlji jeftinim udivljenjem sveden na jopca na špagi. Voda, zemlja, zrak! Čekao sam da će mu se prosvijetliti, kad će uočiti što se događa, kad zagrmjeti i rastjerati ljigavce oko sebe, ali nisam dočekao.

Pitam se što je Miroslav Kutle kasnije boraveći u istražnom zatvoru stigao promisliti, koliko je toga shvatio, je li ikada dokučio kako su ga oni koji su mu se ponizno ulizivali zapravo vukli za nos?
- 07:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.01.2018.

prisjećanje zapisa o sjećanju


VODA,

ZEMLJA,

ZRAK!

Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ u kojem se uvelike govori o Miroslavu Kutli, liku koji je početkom devedesetih postao vlasnik sto trideset i sedam ili sto sedamdeset i tri poduzeća, ne znam više točno koliko, ali u pitanju je neki nemoguć broj, van pameti, da je svejedno je li jedan ili drugi ili je bilo nešto između, jer je bilo što takvo u svakom pogledu suludo, podsjetila me da sam o njemu prije više od deset godina i ja pisao. Za poslovni dnevni list „Dnevnik“ pisao sam desetak mjeseci svakodnevnu kolumnu, a 12. srpnja 2004. objavio sam slijedeći tekst:

Miroslav Kutle izveden je s lisicama na rukama iz sudnice, nakon što je zbog gospodarskih malverzacija nepravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora. Sjetilo me to da sam prije desetak godina imao priliku provesti nekoliko sati gledajući ga. Bilo je to na jednoj velikoj svadbi s dvije to tri stotine uzvanika upriličenoj u restoranu na Velesajmu. Kuda god je krenuo slijedila ga je gotovo neprekidno omanja gužva ljudi koji su se upinjali da mu budu što bliže. Eksploziju oduševljenja izazvalo je kada je, nakon podužeg nagovaranja da se izjasni koji su mu ciljevi, odgovorio: "Voda, zemlja, zrak!"

Kad je poslužena večera našli smo se slučajno za istom trpezom. Bio je to dugačak stol, sa svake strane sjedilo je dvadesetak ljudi. Sjedili smo nasuprot pri sredini. Muzika je uglavnom treštala, a stol je bio preširok da bih mogao dobro čuti što je govorio s ljudima pored sebe, a kamoli da bismo nas dvojica mogli razgovarati, ali sam zato svjedočio zanimljivom prizoru. Njemu zdesna i slijeva sjedilo je po desetak ljudi, jelo i pilo, pri čemu su onih troje-četvero neposredno uz njega izvijali vratove da bi ga gledali u lice i mogli upiti svaku njegovu riječ. No kada bi se netko od tih iz bilo kojega razloga dignuo sa stolice i ostavio je, svi dalje od njega su se kao po komandi ustali i premjestili za jedno mjesto bliže tada popularnom tajkunu pomičući za sobom svoje čaše i tanjure. Na kraju stola je ostajalo slobodno mjesto koje bi se učas popunilo, bilo nekim novim, bilo onim nesretnikom koji se ranije morao udaljiti. Jedino kad je Kutle u nekoliko navrata nakratko napustio skup, na njegovo mjesto nitko nije sjeo. Sjedalica je ostajala prazna kao da joj je na naslonu bilo ispisano njegovo ime i oznaka da je rezervirana, a svaki razgovor na drugoj strani stola je zamro dok se nije vratio. Da preda mnom nisu bili odrasli muškarci u poslovnim odijelima i odrasle žene u večernjim toaletama rekao bih da svjedočim dječjoj igri iz vrtića.

Te sam večeri zažalio više nego ikada što nisam imao pri sebi jednu od onih filmskih kamera koje rade po jednu sliku svake minute, pa filmovi koji se njima dobivaju prikazuju cvjetove koji se otvaraju u nekoliko trenutaka, oblake od jutra do večeri koji proklize nebom u minuti, leptire koji se izvlače iz kukuljica i slično. Ta bi kamera s mog mjesta snimila Kutlu u time-lapse sceni kao nepomični stup društva, a sa svake njegove strane niz ljudi koji mu se kontinuirano primiču, pri čemu onaj koji mu dođe najbliže nakon toga nestane, ali novi svejednako naviru. I ne bih se bio začudio da sam saznao kako je Kutle u zatvoru napokon odahnuo.
- 15:18 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker