|
ČAROBNE PAPUČICE DAVORA JERKOVIĆA Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena.  Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više. Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! - Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati! Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna. Nedavno sam pročitao knjižicu iznova i sa žaljenjem utvrdio da je tekst nije ništa naročito, duhovitosti otužne, a pouka prenapuhana i slabo potkrijepljena. Usprkos tome izgleda da je to bio uspješan igrokaz. U bilješci na kraju iznosi se da je izvođen u „Zagrebačkom pionirskom kazalištu“ 1952. i 1953, a također su ga prikazali dječji kazališni kolektivi Splita, „Titovi mornari“, i Sarajeva, „Sarajevsko pionirsko pozorište“. Za zagrebačku izvedbu popratnu scensku muziku napisao je tadašnji dirigent kazališta „Komedija“ Ferdo Pomykalo, dok je splitsku izvedbu muzički ilustrirao Krunoslav Cipci. Na posljednje čitanje zaintrigirao me sam zaplet i moguće konotacije koje su mi kao djetetu izmakle. Priča prati dva drugara, Jožeka i Ivicu, od kojih je Ivica istinski prijatelj, a Jožek sebičnjak koji samo gleda iskoristiti sve oko sebe, u prvom redu Ivicu. Naposljetku, nakon niza peripetija, Jožek shvati da mu je Ivičino prijateljstvo najdragocjenije što mu se pruža i da ga treba čuvati i njegovati. Prijateljstvo o kojem se govori daleko je od idealnoga: niti je obostrano, niti je ravnopravno, niti je bezinteresno. Da li je Jerković posvećujući knjigu mom ocu slavio njihovo besprijekorno, uzorno prijateljstvo ili je cijela priča bila pokuda onoga tko je u jednom trenutku izdao prijateljevanje, ali su ipak uspjeli preći preko toga i nastaviti kao istinski prijatelji? Ne znam, a sada su obojica već pokojni, pa se ne mogu ni raspitati.  Kad me je već tekst razočarao i ostavio s neriješenim pitanjima, ilustracije su se pokazale kvalitetnijim nego su mi ostale u sjećanju. Dobro sam ih zapamtio, mojoj dječjoj psihi bile su krajnje razumljive i vrlo dojmljive, ali tada još nisam mogao procijeniti koliko su dobre. Izvrsne su. Crno-bijele crteže nacrtao je Alfred Pal, a vjerojatno je i grafički uredio cijelo izdanje.Alfred Pal bio je vrhunski slikar, karikaturist i grafički urednik dramatične biografije. Njegovo djetinjstvo i mladost nadilaze zaplete u soap-operama, a za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti i ustaše pobili su mu cijelu obitelj jer su bili Židovi, dok je on sam završio u fašističkom logoru. Nakon kapitulacije Italije otišao je u partizane. Razlaz Jugoslavije sa SSSR-om njemu je urodio time da je šest godina proveo zatvoren na Golom otoku, jedan od rijetkih - ako ne i jedni - koji je ondje poslan dva puta. Osuđen, odrobijao, pa pušten, pa ponovo uhapšen i poslan na isti Goli otok. Napokon je oslobođen 1954. godine, u vrijeme kad je Davor Jerković napisao „Čarobne papučice“. Davor je znao da je Alfred odrobijao, ali ga to nije odvratilo da mu ponudi ilustriranje knjige, ako ga nije čak i potaklo. Alfredu mora da je mnogo značilo što mu je netko ponudio posao, pri čemu je vjerojatno uz to išao i nekakav honorar, a Davor nije priznavao ikome osim Tina Ujevića da je veći autoritet od njega i to da je Alfred bio tek oslobođeni robijaš nije ga uplašilo. Dapače, bila je to neodoljiva prilika da iskaže vlasti što misli o njoj. Dok sam ja prelistavao knjigu i zadubljivao se u ilustracije, moj otac i Davor su pričali o ilustratoru ne obraćajući pozornost da sjedim u uglu i sve slušam. Mi djeca smo znali da je nekad u našoj zemlji bio rat, ta igrali smo se Nijemaca i partizana, ali smo smatrali da je to bilo tako davno - čak prije naši rođenja! - tako da to na naše živote više nema nikakvog utjecaja. Kao dijete suca oduvijek sam znao i da postoje zatvori za zločeste ljude. Iz očevog i Davorovog razgovora saznao sam i da postoji neki otok kojeg zovu Goli otok, a na kojem možeš biti zatvoren i ako nisi bio zločest. Naravno da kao dijete od šest godina nisam mogao razumjeti sve što su govorili niti zapamtiti pojedinosti koje su mi u to vrijeme bile nevažne, ali mogu utvrditi da sam za Goli otok znao od svoje šeste godine pa nadalje. Sve što sam kasnije saznao o tome samo je produbilo i proširilo moje saznanje, ali ga nije promijenilo, a kamoli opovrglo. Utoliko mi je teško vjerovati onima koji tvrde, iako su u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji, da o Golom otoku nisu imali ni pojma. Jugoslavija je bila mala zemlja, a Hrvatska je još manja, i naprosto je nemoguće da se išta značajno događalo, ili da se događa, a da mnoštvo ljudi uskoro ne sazna. Izgleda mi da ne znati može samo onaj tko ne želi znati ili tko ne pristaje priznati. S druge strane, previše ljudi koje dobro znam i uvjeren sam da mi ne bi - barem svjesno i namjerno - lagali, rekli su mi da, recimo, do svojih dvadesetih ili do devedesetih godina prošlog stoljeća kada je mnoštvo ranije prigušivanih tema iznenada izbilo u javnost nikada ranije nisu znali ni za Goli otok ili za Bleiburg. Tim više im moram vjerovati jer ni ja do svojih ranih tridesetih nisam znao da su roditelji mog prijatelja Rajka Grlića odrobijali na Golom otoku, premda se nas dvojica znamo od moje dvanaeste godine, godinama smo s grupom vršnjaka svake godine išli zajedno mjeseca dana na more, a neki iz iste grupe su to sigurno znali. Naprosto mi to nikada nije povjerio, meni nije padalo na pamet pitati, oni koji su to znali nisu spominjali, a ništa od onoga što sam uočavao nije ukazivalo da je on po ičemu u drugačijoj situaciji nego ja. Danas me kopka što bi mi tada rekao da sam ga kojim slučajem ipak pitao o njegovoj porodičnoj situaciji. Tako gledajući dozvoljavam da je moguće da ipak postoji manji broj onih koji zaista ranije nikada ništa nisu čuli o neuralgičnim epizodama nedavne prošlosti koju smo zajedno proživjeli, ali sam sklon vjerovati da ih je znatno više koje te teme naprosto nisu zanimale ili ih nisu zainteresirale kad su ih načuli toliko da ih zapamte.  Sve u svemu, zapitamo li se koliko je ljudi ranije, dok su neke dvojbene političke teme bile odiozne i nepreporučljive znalo za njih, da bismo bili što točniji moramo pribjeći neodređenosti: sigurno je znalo više nego ih je bilo spremno priznati da su znali, možda čak i više od onih koji su bili spremni sebi priznati da znaju.Postoji i pitanje na koje sam u više navrata naišao posljednjih desetljeća. Ukoliko su ljudi znali za neke od strahota koje su se događale - kako su mogli živjeti i raditi kao da se ništa ne događa? Lako, sasvim lako. Ukoliko nisu bili iz obitelji koje su bile izravno pogođene takvim nevoljama, recimo da im je netko iz najužeg kruga stradao na Bleiburgu ili bio zatočen na Golom otoku, svim ostalima je to bilo sasvim isto kao što danas svi normalno žive bez obzira što im nad glavama neprekidno kruži ogroman broj satelita (od kojih su s nekima čak svakodnevno na neki način povezani) ili kao što bez opterećenja obavljaju svakodnevne poslove bez obzira što znaju da na drugoj strani zemaljske kugle Japanci svirepo ubijaju kitove i svaki put se zgroze i užasnu kad ih neka fotografija ili vijest na to podsjete. Ne mogu prežaliti što nisam pitao oca, a bilo je prilika za to prije nego je preminuo, kakvo je bilo njegovo prijateljstvo s Davorom Jerkovićem i kako je i zašto tako očitavao „Čarobne papučice“, ne mogu prežaliti što sam te prilike zauvijek propustio. |
|
STRADALNICI BLEIBURGA I KRIŽNOG PUTA Razni povijesni dokumenti i procjene koliko je ljudi zarobljeno na Bleiburgu manje-više nebitno se razlikuju. Utoliko možemo uzeti kao orijentaciono izvješće, recimo, ovo: „5. britanski korpus izručio je partizanima 26.339 ljudi, a od toga 12.196 Hrvata, 5.480 Srba, 8.263 Slovenca i 400 Crnogoraca. Izručene su ustaše, slovenski kvislinzi, ljotićevci, nedićevci, četnici i domobrani.“ Nešto su i partizani sami zarobili, pa i te valja prethodnima pribrojati. Kao što su hrvatska vlast, Crkva, mnoštvo medijskih pregalaca i bezbrojni entuzijasti za šankovima uprli ustvrditi, od toga je ubijeno barem sto i pedest ili dvjesto tisuća, a možda čak i pola milijuna Hrvata, uglavnom nevinih žena, djece i starčadi.  |
 Subotnji i nedjeljni sajam antikviteta na Britanskom trgu, narodskije rečeno buvljak starih stvari, često mi priušti neko prijatno iznenađenje. Za pet kuna nabavio sam slikovnicu „Pale - sam na svijetu“, jednu od prvih knjiga koje sam pročitao u životu, knjigu na koju sam u bezbroj navrata pomislio i prisjetio se ponečega iz nje. S velikim zadovoljstvom pročitao sam je i pregledao još jedanput. Tko je još uživao u djetinjstvu u priči „Pale - sam na svijetu“? (Usput, sjeća li se itko Ruaa, lava koji je volio jagode?) Nekih ilustracija sjećao sam se jasno, nekih sam se odmah prisjetio, a neke sam potpuno zaboravio. Međutim, začudila me je jedna iz ove treće grupe. Naime, iako sam je potpuno zaboravio, podsjetila me kvadrata iz mog stripa „Don't gazi grass“ koji sam objavio 1970. u zagrebačkom „Omladinskom tjedniku“. Ilustracija sa stranice 35 zapravo je identična crtežu iz stripa. Prizor viđen u djetinjstvu, iako zaboravljen, očigledno je i dalje bio prisutan u podsvijesti i izronio kad je zatrebalo. Djetinjstvo je prisutnije nego bismo rekli.  |
|
HIPODROM S PREPREKAMA Jedna od najaktualnijih zagrebačkih tema - lipanj 2019 - postalo je pitanje hoće li se na prostorima današnjeg hipodroma pored Save graditi novo poslovno sjedište s neboderima, visećim vrtovima, slapovima, fontanama, paunovima, žirafama i ostalim čudima iz tisuću i jedne noći. U sjeni te teme izniklo je i pitanje o sudbini konjičkih klubova, društava i udruga koje koriste taj prostor, kakva je sudbina dragih konja koji danas ondje žive ili dolaze vježbati ili se natjecati. Sa cijelom tom problematikom sam i osobno vezan porodičnim vezama. Prije Drugog svjetskog rata moj djed je bio imućan trgovac nekretninama, građevinski poduzetnik i posjednik zemljišta, kuća i stanova. Nakon rata uglavnom mu je sva imovina nacionalizirana, pa tako i zemlja na kojoj je kasnije niknuo hipodrom. Djedovo zemljište protezalo se od ruba rijeke do današnjeg nasipa, ispod nasipa i otprilike preko polovine današnjeg hipodroma. Otprilike jednako veliko susjedno zemljište pripadalo je njegovom bratu.  Kao prvo, pravo za povrat priznalo se - normalno - bivšem, razvlaštenom vlasniku, ali pored njega samo „zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda“, dakle udovici/udovcu te kćerkama i sinovima, ali ne njegovim roditeljima, sestri i braći, unukama i unucima, sestričnama i bratićima, što je vjerojatno suprotno svima zakonima o nasljeđivanju u svijetu. Odredba o „zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda“ podmuklo je prijetvorna jer se 1996. moglo pretpostaviti da je većina prvotnih vlasnika već pokojna, a i da je umrlo mnoštvo njihove djece ili da su već vrlo stari, tako da se moglo očekivati da će veći dio imovine o kojoj se radilo prijeći u posjed države nego što će se nekome vratiti. Moji baka i djed su u vrijeme donošenja zakona bili već pokojni, ali su ipak živjele moja majka i njezine dvije sestre i zatražile su da im se nacionalizirano - u skladu sa zakonom - denacionaliztira. Drugo, zakon je izuzeo od vraćanja imovinu koja se koristi za zdravstvo, kulturu, sport i neke druge djelatnosti, pa nama tako nije vraćeno građevinsko zemljište na kojem je sagrađen Dom zdravlja u Vrapču ni poljoprivredno zemljište na kojem je sagrađen sportski objekt - hipodrom, a dio zemljišta na kojem je sagrađena Zagrepčanka neću ni spominjati jer je ta priča kompliciranija. Za imovinu koja se ne vraća predviđena je naknada. Mjerila za utvrđivanje vrijednosti onoga što se neće vratiti preuzela je na sebe država, zatim je poslan službeni procjenitelj da na temelju tih mjerila odredi koliko to vrijedi (pri čemu se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da nije bio široke ruke prema bivšim vlasnicima), a na kraju je zakon predvidio i da se neće isplati cijela ta suma, nego što je imovina vrednija to se nadoknađuje manji postotak te vrijednosti. Tako je na kraju ispalo da se majci i sestrama treba vratiti svega deset posto oduzete vrijednosti, a i to u obrocima svakih šest mjeseci kroz sljedećih dvadeset godina. Dapače, ne sjećam se više točno da li u nacrtu ili u prvoj verziji zakona bila je i formula po kojoj se izračunavalo tih deset posto, a kad se formula primijenila ispalo je - 8 %! Da skratim priču, za svu imovinu koje se nije vratila mojoj majci je svakih šest mjeseci isplaćivano nešto više od 150 kuna (slovima: sto i pedeset kuna). Ako to nije lopovluk, ne znam što je. To je ono o čemu je pjevao Štulić „zakonom umjesto pištoljem“. Kćerka brata mog djeca, sestrična moje majke, nije htjela pristati na takvu odluku i podigla je sudsku tužbu. Koliko znam, suđenje još uvijek traje, već više od dvadeset godina, a kako je riječ o osobi iznad devedeset vjerojatno se oteže dok ne umre, pa će se moći primijeniti ono da su za povrat ovlašteni samo nasljednici prvog nasljednog reda. Da je moja majka sa sestrama podigla tužbu, ono što su naposljetku dobile ne bi bilo dostatno ni za isplatu advokata. Zakonom koji je donesen pod izlikom da će se njime ispraviti stare nepravde možda su neke i izglađene, ali povijest moje porodice govori da su legalizirane stare i nanijete nove. Posebno je pitanje kakav je bila praksa primjene tog lopovskog zakona. Stanimiru Vuk-Pavloviću je po zakonu trebala biti vraćena zgrada na Cvjetnom trgu u kojoj je bila Vjesnikova tiskara, ali nije, nego je ustupljena Horvatinčiću. Prostorije Kinoteke i zgrada kazališta Komedija vraćene su Crkvi, iako su Kinoteka i Komedija eklatantno kulturne ustanove. Srodnih i sličnih primjera svatko tko ovdje živi zna na pretek. Smisao tog zakona pokazuje se kao način kako prekonoćno izniklim miljenicima vlastodržaca budzašto ustupiti vrijednu imovinu, pri čemu je ispravljanje nepravdi izlika, a bivši vlasnici samo zanemariv privremeni prolazni faktor. Poznata je pitalica „koja rijeka teče ispod savskog mosta?“ Na taj se način možemo upitati kojeg i kakvog karaktera je država - kako je ispravno nazvati? - koja donosi lopovske zakone. I kakva je to Crkva kojoj pogoduje lopovska država? Sve u svemu, žao mi konja. Ne nas. Mi smo si sami krivi. |
|
ODA NEJEBICI  Kakva je razlika seksualnih života Peričine majke i tete Mine? Peričina majka - Ana Šafranek - udana je žena, ljepuškasti vamp za čijom suknjom trči gospodin Fulir, a teta Mina je sirota, pomalo ocvala usidjelica kojoj bi života himna mogla biti stara purgerska pjesmica „…bez dečka bit svakoj je curici muka, pa bio on suh k'o komarac. Kakav je - takav je, drži ga - ne daj ga, jer je muškarac…“ Ipak, kad se pogledaju njih dvije u životnoj fazi koju film prikazuje, razlika njihovih spolnih života je - nikakva. Ana Šafranek je pritajena koketa koja provodi dane čitajući slabunjave sladunjave herc-romane poput „Moderne grešnice“, a teta Mina samo uzdiše i prevrće očima kad se spomene gospodin Fulir, ne zna kako bi se držala kad je on u blizini, a vjerojatno bi reagirala jednako da je i bilo koji drugi slobodan muškarac u pitanju. Ne smije nas zavarati što je Peričina mama udana žena s djetetom.Lako moguće se teta Mina svojevremeno sporadično povlačila i drpala s nekim soldatima po žbunju. Pretpostavka je da se Peričina mama svojevremeno zaljubila, udala, pa zatrudnjela, iako je slijed mogao biti i drugačiji. Recimo, da je u času nerazumne opijenosti popustila usplamtjelom mladcu na putu za Abesiniju, Peričinom kasnije ocu Franji Šafraneku, zatrudnjela, pa se našla prinuđena vjenčati, dok Mina nije bila „te sreće“ da zatrudni s nekim časnikom, pa joj je udaja promakla. Iako to znači da je nekakve seksualne živosti nekoć bilo u većoj ili manjoj mjeri, to nimalo ne mijenja na stvari. Film zatiče naše omiljene junake u razdoblju kad Ana s Franjom više nema nikakve strasne odnose, više joj ide na živce i pomalo joj se gadi, dijele bračnu postelju, ali u njoj vlada seksualna čamotinja, a Mini je od neupotrebe međunožja himen možda ponovo izrastao. I jedna i druga su zdrave ženske s prirodnim psiho-fizičkim potrebama, i jedna i druga sanjaju gospodina Fulira, a to što Fulir bi mamu dok Minu jedva zamjećuje (više mu je smetnja), zapravo ne čini razliku jer ni jedna ni druga ništa ne realiziraju.To što se Mina na kraju vjenča s Fulirom također ne čini značajnu razliku jer se nedvojbeno naznačuje da će nakon što ceremonijalno konzumiraju brak ubrzo upasti u rutinu nejebice. Njihovi partneri, Franjo Šafranek i gospodin Fulir, u istoj su situaciji. Peričin otac utapa spolnu uskraćenost za šankom kod Žnidaršića, a Fulir pokušava, pokušava, pokušava (a kroz to vrijeme je suha kurca) da bi na kraju dobio utješnu nagradu, vrapca umjesto goluba. Jedina koja u toj otužnosti drži luč seksualne svijetlosti je gospođa je koja vodi „salon za glačanje košulja“ u dvorištu, ali čak ni banuvši u njezinu jazbinu razgnjevljeni Šafranek niti ne pokušava osvojiti gol u gostima. (Majstorstvo Kreše Golika, režisera filma, vidljivo je već i iz tog detalja: za ulogu raspašoj-susjede odabrao je Vidu Jerman, jednu od najseksipilnijih žena koje sam vidio u stvarnom životu, ali je za potrebe filma prigušio, suspregnuo njenu enormnu privlačnost.) Ljudi nedvojbeno vole spomenuti film zbog onoga što u njemu vide, ali nije isključeno da im je drag i zbog poruka koje podsvjesno primaju, nesvjesno usvajaju kao razumljive, uvjerljive i bliske, u likovima prepoznaju sebe. Ukoliko je ovo drugo točno, široka omiljenost filma se može tumačiti kao pokazatelj opće seksualne uskraćenosti, kao upozorenje da u mnogim životima tragično nedostaje živosti. To da je „Tko pjeva zlo ne misli“ kod nas postao kultni klasik prvenstveno je pokazatelj da je seksualna neuslišanost u Hrvata trajno stanje, povijesna konstanta, prokleti usud.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
