Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

javne tajne


ČAROBNE PAPUČICE

DAVORA JERKOVIĆA



Godine 1956. živjeli smo u Bjelovaru: majka, otac i ja. Majka je bila trudna, sestra se još nije bila rodila. Znam da je bila godina 1956. jer tako piše u knjižici „Čarobne papučice“ Davora Jerkovića, da je te godine objavljena.

Otac je imao grupu prijatelja, Imoćana, koje je znao od rođenja, s kojima je rastao, koji su istovremeno otišli u Zagreb na studij i družili se kroz studentske godine, te ostali doživotni prijatelji. Ipak je najbolji bio s Davorom Jerkovićem vjerojatno zato jer su obojica diplomirali pravo, obojica su pisali pjesme i družili se s pjesnicima-boemima poput Tina Ujevića, Frana Alfirevića, Vlade Vlaisavljevića i Quide Quina. Čini mi se da je Davor Jerković čak bio očev kum na vjenčanju s mojom majkom.

Otac je bio sudac u Bjelovaru, a Davor advokat u Zagrebu. Jednom ili dvaput godišnje očev prijatelj banuo je u posjetu. Ne znam je li dolazio poslom, zbog rasprava u nekim parnicama, ili je potegnuo toliki put samo da vidi prijatelja. Kako je prešao prag tako ga je bila puna kuća. Bio je visok čovjek, uspravna držanja, govorio je uglavnom tako da je sve druge nadglasao, mašući dugim rukama, a kad je počeo teško se zaustavljao. I volio je popiti, što je smatrao plemenitom boemsko-pjesničkom osobinom, a kad je malo popio bilo ga je još više.

Dakle, sjećam se da je Davor Jerković nahrupio u kuću i donio nam svima na poklon tek objavljenu knjigu „Čarobne papučice“. Bio je silno zadovoljan i ponosan. Ja sam bio maksimalno iznenađen i oduševljen otkrivši na prvoj stranici knjižice koju je donio otisnuto PRIJATELJU IVICI KVESIĆU. Moj otac se spominje u knjizi! Piše! Pravi pisac nam dolazi u kuću! Pisac je toliki prijatelj s mojim ocem da mu je posvetio knjigu! I to svoju prvu knjigu! - Davor nije propustio naglasiti. Svi to mogu pročitati!

Iako sam imao tek šest godina no već sam tečno čitao i odmah pročitao „Čarobne papučice“. Bio je to igrokaz s osnovnom porukom da „od istinskog prijateljstva i vjernog drugarstva nema većeg blaga na svijetu“. Tekst mi je bio zanimljiv, duhovit, a pouka mudra i značajna.

Nedavno sam pročitao knjižicu iznova i sa žaljenjem utvrdio da je tekst nije ništa naročito, duhovitosti otužne, a pouka prenapuhana i slabo potkrijepljena. Usprkos tome izgleda da je to bio uspješan igrokaz. U bilješci na kraju iznosi se da je izvođen u „Zagrebačkom pionirskom kazalištu“ 1952. i 1953, a također su ga prikazali dječji kazališni kolektivi Splita, „Titovi mornari“, i Sarajeva, „Sarajevsko pionirsko pozorište“. Za zagrebačku izvedbu popratnu scensku muziku napisao je tadašnji dirigent kazališta „Komedija“ Ferdo Pomykalo, dok je splitsku izvedbu muzički ilustrirao Krunoslav Cipci.

Na posljednje čitanje zaintrigirao me sam zaplet i moguće konotacije koje su mi kao djetetu izmakle. Priča prati dva drugara, Jožeka i Ivicu, od kojih je Ivica istinski prijatelj, a Jožek sebičnjak koji samo gleda iskoristiti sve oko sebe, u prvom redu Ivicu. Naposljetku, nakon niza peripetija, Jožek shvati da mu je Ivičino prijateljstvo najdragocjenije što mu se pruža i da ga treba čuvati i njegovati. Prijateljstvo o kojem se govori daleko je od idealnoga: niti je obostrano, niti je ravnopravno, niti je bezinteresno. Da li je Jerković posvećujući knjigu mom ocu slavio njihovo besprijekorno, uzorno prijateljstvo ili je cijela priča bila pokuda onoga tko je u jednom trenutku izdao prijateljevanje, ali su ipak uspjeli preći preko toga i nastaviti kao istinski prijatelji? Ne znam, a sada su obojica već pokojni, pa se ne mogu ni raspitati.

Kad me je već tekst razočarao i ostavio s neriješenim pitanjima, ilustracije su se pokazale kvalitetnijim nego su mi ostale u sjećanju. Dobro sam ih zapamtio, mojoj dječjoj psihi bile su krajnje razumljive i vrlo dojmljive, ali tada još nisam mogao procijeniti koliko su dobre. Izvrsne su. Crno-bijele crteže nacrtao je Alfred Pal, a vjerojatno je i grafički uredio cijelo izdanje.

Alfred Pal bio je vrhunski slikar, karikaturist i grafički urednik dramatične biografije. Njegovo djetinjstvo i mladost nadilaze zaplete u soap-operama, a za vrijeme Drugog svjetskog rata nacisti i ustaše pobili su mu cijelu obitelj jer su bili Židovi, dok je on sam završio u fašističkom logoru. Nakon kapitulacije Italije otišao je u partizane. Razlaz Jugoslavije sa SSSR-om njemu je urodio time da je šest godina proveo zatvoren na Golom otoku, jedan od rijetkih - ako ne i jedni - koji je ondje poslan dva puta. Osuđen, odrobijao, pa pušten, pa ponovo uhapšen i poslan na isti Goli otok. Napokon je oslobođen 1954. godine, u vrijeme kad je Davor Jerković napisao „Čarobne papučice“.

Davor je znao da je Alfred odrobijao, ali ga to nije odvratilo da mu ponudi ilustriranje knjige, ako ga nije čak i potaklo. Alfredu mora da je mnogo značilo što mu je netko ponudio posao, pri čemu je vjerojatno uz to išao i nekakav honorar, a Davor nije priznavao ikome osim Tina Ujevića da je veći autoritet od njega i to da je Alfred bio tek oslobođeni robijaš nije ga uplašilo. Dapače, bila je to neodoljiva prilika da iskaže vlasti što misli o njoj.

Dok sam ja prelistavao knjigu i zadubljivao se u ilustracije, moj otac i Davor su pričali o ilustratoru ne obraćajući pozornost da sjedim u uglu i sve slušam. Mi djeca smo znali da je nekad u našoj zemlji bio rat, ta igrali smo se Nijemaca i partizana, ali smo smatrali da je to bilo tako davno - čak prije naši rođenja! - tako da to na naše živote više nema nikakvog utjecaja. Kao dijete suca oduvijek sam znao i da postoje zatvori za zločeste ljude. Iz očevog i Davorovog razgovora saznao sam i da postoji neki otok kojeg zovu Goli otok, a na kojem možeš biti zatvoren i ako nisi bio zločest.

Naravno da kao dijete od šest godina nisam mogao razumjeti sve što su govorili niti zapamtiti pojedinosti koje su mi u to vrijeme bile nevažne, ali mogu utvrditi da sam za Goli otok znao od svoje šeste godine pa nadalje. Sve što sam kasnije saznao o tome samo je produbilo i proširilo moje saznanje, ali ga nije promijenilo, a kamoli opovrglo. Utoliko mi je teško vjerovati onima koji tvrde, iako su u to vrijeme živjeli u Jugoslaviji, da o Golom otoku nisu imali ni pojma.

Jugoslavija je bila mala zemlja, a Hrvatska je još manja, i naprosto je nemoguće da se išta značajno događalo, ili da se događa, a da mnoštvo ljudi uskoro ne sazna. Izgleda mi da ne znati može samo onaj tko ne želi znati ili tko ne pristaje priznati.

S druge strane, previše ljudi koje dobro znam i uvjeren sam da mi ne bi - barem svjesno i namjerno - lagali, rekli su mi da, recimo, do svojih dvadesetih ili do devedesetih godina prošlog stoljeća kada je mnoštvo ranije prigušivanih tema iznenada izbilo u javnost nikada ranije nisu znali ni za Goli otok ili za Bleiburg. Tim više im moram vjerovati jer ni ja do svojih ranih tridesetih nisam znao da su roditelji mog prijatelja Rajka Grlića odrobijali na Golom otoku, premda se nas dvojica znamo od moje dvanaeste godine, godinama smo s grupom vršnjaka svake godine išli zajedno mjeseca dana na more, a neki iz iste grupe su to sigurno znali. Naprosto mi to nikada nije povjerio, meni nije padalo na pamet pitati, oni koji su to znali nisu spominjali, a ništa od onoga što sam uočavao nije ukazivalo da je on po ičemu u drugačijoj situaciji nego ja. Danas me kopka što bi mi tada rekao da sam ga kojim slučajem ipak pitao o njegovoj porodičnoj situaciji.

Tako gledajući dozvoljavam da je moguće da ipak postoji manji broj onih koji zaista ranije nikada ništa nisu čuli o neuralgičnim epizodama nedavne prošlosti koju smo zajedno proživjeli, ali sam sklon vjerovati da ih je znatno više koje te teme naprosto nisu zanimale ili ih nisu zainteresirale kad su ih načuli toliko da ih zapamte.

Sve u svemu, zapitamo li se koliko je ljudi ranije, dok su neke dvojbene političke teme bile odiozne i nepreporučljive znalo za njih, da bismo bili što točniji moramo pribjeći neodređenosti: sigurno je znalo više nego ih je bilo spremno priznati da su znali, možda čak i više od onih koji su bili spremni sebi priznati da znaju.

Postoji i pitanje na koje sam u više navrata naišao posljednjih desetljeća. Ukoliko su ljudi znali za neke od strahota koje su se događale  kako su mogli živjeti i raditi kao da se ništa ne događa? Lako, sasvim lako. Ukoliko nisu bili iz obitelji koje su bile izravno pogođene takvim nevoljama, recimo da im je netko iz najužeg kruga stradao na Bleiburgu ili bio zatočen na Golom otoku, svim ostalima je to bilo sasvim isto kao što danas svi normalno žive bez obzira što im nad glavama neprekidno kruži ogroman broj satelita (od kojih su s nekima čak svakodnevno na neki način povezani) ili kao što bez opterećenja obavljaju svakodnevne poslove bez obzira što znaju da na drugoj strani zemaljske kugle Japanci svirepo ubijaju kitove i svaki put se zgroze i užasnu kad ih neka fotografija ili vijest na to podsjete.

Ne mogu prežaliti što nisam pitao oca, a bilo je prilika za to prije nego je preminuo, kakvo je bilo njegovo prijateljstvo s Davorom Jerkovićem i kako je i zašto tako očitavao „Čarobne papučice“, ne mogu prežaliti što sam te prilike zauvijek propustio.











Post je objavljen 20.06.2019. u 01:52 sati.