subota, 26.09.2020.

nedodirnute ljubavnice



SANDRA

Marko Grčić je nedavno u „Životnom intervjuu“ (15. rujna 2020.) u „Večernjem listu“ rekao: „Unutar ukupnosti svojeg života imam oko 50 autobiografija koje bih mogao ispričati iz potpuno različitih rakursa“. Time je drugim riječima ponovio Stanislava Lema koji je bio još radikalniji: „S dovoljno imaginacije svatko može iz vlastitog života napisati neograničen broj autobiografija“. Zvuči pretjerano? Prisjetite se samo koliko već postoji različitih Titovih biografija, a biti će ih još.

Na taj način bih mogao napisati autobiografiju slijedeći samo neuslišane emocionalno-seksualne težnje. Seriju je započela neuspješna pubertetska ljubav prema Gordani Grbić (tako dvije-tri godine), zatim fatalna Željka po kojoj sam nazvao glavni ženski lik u romanu „Što mi rade & što im radim“ (također dvije-tri godine), a zatim se izredalo barem tisuću drugih koje sam na trenutku poželio ili nekoliko mjeseci venuo kako bih ih se dočepao ili barem snatreći kako bi to lijepo bilo, manje-više strastveno, ponekad luđački, ali uvijek očajnički. Ako bih svodio neki saldo mojih intimnih odnosa s predstavnicama ženskog roda, omjer slučajeva u kojima je „nešto bilo“ naspram onoga kad nije bilo ništa vjerojatno je najmanje jedan prema dvadeset, ako ne i jedan prema sto. Sve u svemu, možda bih mogao reći da su mi žene prouzročile više razočaranja i ogorčenja nego ispunjenja i zadovoljstva. Vrlo sam iskusan u paćenju. Nema uzalud moja zbirka priča „Pisac prostih priča“ podnaslov „nezaboravna tucanja i nedodirnute ljubavnice“.

Međutim, sve to ima i drugu stranu. Svatko je sklon krenuti od sebe, pa se tako i ja povremeno iznenadim kad mi sijevne da isto kao što su žene meni kroz život bile značajna motivacija i izvor zadovoljstava, tako sam i ja nekima od njih, hotice i nehotice, namjerno ili nesvjesno, nužno ili sasvim slučajno, prouzročio isto.

Jedna od najboljih prijateljica koju sam imao dobar je primjer. Nazvat ću je Sandra, po pjesmi Arsena Dedića koja pokazuje da je i on doživio isto. Svaku riječ te pjesme mogao bih sa stopostotnim poklapanjem primijeniti na nju. „…a nisam te volio mnogo. / Zaručnik ti nisam. Ni brat… ja drugu ljubim, / al' draga, bar da ti kažem / da mogu da jednom biram, / svu ljubav svoju ja bih takvoj dao…“Uostalom, zato je Arsen bio veliki pjesnik i popularan kantautor: mnoga iskustva o kojima je pjevao, koliko god individualna, proživio je i velik broj onih koji su ga slušali i voljeli ga jer je precizno, točno i uvjerljivo ispričao priče koje su mnogi proživjeli.

Osnovno osmogodišnje obrazovanje obavio sam u tri škole kao ptica-selica. U dva navrata išao sam u Drugu osnovnu „Milan Bakić Baja“ u Bjelovaru, dvije godine u zagrebačku školu na Jabukovcu, a dvije i pol u „Ivan Gundulić“ u Gundulićevoj ulici. U razredu je bila i, hm, Sandra. Kad sam došao u pola šestog razred bila je najljepša djevojčica u školi, što se u osmom razredu premetnulo u najljepšu djevojku u školi. Mimo toga bila je stvarno pametna, odlična učenica, bistra i živa duha, izuzetno prijatna. Postali smo vrlo bliski prijatelji. Nažalost, koliko god sam u ono vrijeme, pa i kasnije, bio seksualno neuslišan i ugrožen, premda bih radije jeb'o nego boga vidio, a u nekim časovima bio toliko očajan da bih bio spreman na sve samo da mi se posreći (ma tri prsta bih dao samo da mogu umočiti dragocjeni izdanak u rajsko okruženje!), Sandra mi - premda u nekim razdobljima stalno, a u nekima često - na oku i dohvatu ruke - nikada nije ni padala na pamet kao netko tko bi me mogao uslišiti. Arsen u svom slučaju majstorski sa svega nekoliko rečenica opisuje svoje iskustvo, ali ni ne pokušava dokučiti zašto je tako, dok ja sasvim precizno znam što je bio uzrok moje seksualne nezainteresiranosti prema Sandri: na njenu nesreću, a moglo bi se reći i našu, patila je od drastičnog nedostatka sisa.

Pored toga što je bila izuzetno lijepa djevojka, pa mlada žena, premda su mnogi ispadali iz ravnoteže kad su je vidjeli i barem desetak puta mi se dogodilo da mi je prišao neki poznati ili polupoznati ili me nazvao s istom molbom: šetao si jučer/nedavno, bio si u društvu s najljepšom ženom na svijetu, tko je ona, možeš mi dati njen telefonski broj, gdje stanuje? - za mene je ona uvijek bila i ostala samo potpuno deseksualizirana prijateljica. Ne da je imala mala prsa, nerazvijene grudi; sprijeda je bila potpuno ravna, daska. Od sisa je imala bradavice. Ne da preko toga nisam mogao preći, nego je taj nedostatak sprečavao da mi vrcne i iskrica želje za tako nečim.

Premda sam bio svjestan da ima besprijekornu figuru i držanje, a nedostatak sisa je nešto što je mnogima potpuno nevažno, dok neke čak i privlači, premda je imala jedne od najljepših ženskih nogu koje sam ikada vidio, pa je i meni bilo prijatno pogledati, izuzetno, gotovo neprirodno dugačke, pravilne, skladno oblikovane, a često je nosila minisuknje i oblačila visoke pete pa su bile još upadljivije, sve to meni nije ništa značilo. Nagonski sam se ponašao kao žaba koja može umrijeti od gladi sjedeći na vrhu gomile krepanih muha kojima se inače hrani jer je za nju hrana samo ono što se miče. Ljubav je slijepa, sljepija od pravde. Na isti način kao što se netko može zaljubiti u nekoga da se svi čude što mu/joj bi, ne može se zaljubiti voljno ni racionalno seksualno zainteresirati.

U vrijeme kad se događalo nisam obraćao pozornost, pa sam sve smatrao slučajnom podudarnošću. Slučajno smo se našli u istom razredu u osnovnoj školi, ali danas više ne mogu staviti ruku u vatru da je bilo slučajno što se upisala na istu gimnaziju kao i ja, pa ni što je kasnije odabrala isti fakultet. Uglavnom, više od deset godina stalno mi je bila u blizini, neprekidno sam naletao o nju. Pri tome, kroz tih deset godina nikada je nisam potražio, nikada se nismo dogovorili da se nas dvoje nađemo, ali sam se uvijek kad bismo se našli dobro proveo i često smo odugovlačili da se rastanemo. Bila je beskrajno zanimljiv sugovornik, pronicljiva, načitana, rječita, malo me je tko ikada razumio kao ona. Kroz to vrijeme su joj mnogi pokušali priči, ali nitko nije uspio. Premda je bila potpuno zdrava i uravnotežena, nedvojbeno heteroseksualno orijentirana, kroz tih deset godina nije imala dečka, pa ni - koliko znam, a znao bih - sporadičnih kratkih avantura. Retroaktivno gledajući, hipoteza da je bila nesretno zaljubljena u mene bila bi uvjerljivo objašnjenje, da se neprekidno nadala da ću se prenuti, pogledati je drugim očima, pa je htjela biti slobodna, da ne bude nikakvih prepreka ni poteškoća ako se tako nešto dogodi. Ona sam nije ništa pokušala, nije bilo ni natruhe da sam joj poželjan kao partner, ali to bi moglo biti da me je predobro poznavala, pa nije željela takvim pokušajem narušiti naše odnose kakvi god bili. Kakvi bili da bili, ipak su bili, i kao takvi barem teoretski produživali mogućnost da prerastu u nešto više.

Da bi situacija bila i slijepcu očiglednija, imala je sestru koja joj je bila fizički uvelike nalik, iako za nijansu manje atraktivna. Sestra je bila niža, pa time i manje upadljiva, ali je imala sasvim pristojne sise. Tko ih je vidio jednu pored druge nije se mogao zabuniti da su sestre. Sestra mi se sviđala i često mi je padalo na pamet da bi bilo zgodno zabaviti se njome, ali mi je bilo jasno da zbog starije nikada ne bi na tako nešto pristala, pa nikada nisam ni pokušao.

Oči mi nije otvorilo ni kad mi je Sandra pričala o onim koji su joj bezuspješno udvarali, niti sam čuo što mi je poručivala. Bilo je tu zgođušnih i dopadljivih momaka, neki su imali hvalevrijednih i zanimljivih osobina, ali svima je nedostajalo što nisu bili kao ja, preciznije - što nisu bili ja.

Oženio sam se u tridesetoj godini. Ubrzo nakon toga, šest mjeseci ili godinu dana kasnije, i Sandra se udala. Bilo je to tako brzo da je i mene začudilo: nikada nije imala dečka, a zatim se odmah udala za prvog koji je naišao. Moglo bi se spekulirati da joj je moje vjenčanje (na koje je nisam ni pozvao) napokon reklo da nema smisla tratiti godine čekajući me, možda je bila tako razočarana da joj je trebala utjeha, ne znam. Suprug i ona odselili su u drugi grad i nikada je više nisam vidio.

Došla je do mene vijest da ju je u mladim godinama pokosila neka od onih boleština koje nenadano buknu i nezaustavljivo brzo napreduju. Nismo bili u vezi, pa nisam ni znao što ju je snašlo, te nisam bio ni na sprovodu, što mi je i danas žao premda ne bi ništa promijenilo. Da je znala da me nema na posljednjem ispraćaju vjerojatno bi se samo tužno osmjehnula i rekla: to sam i očekivala.

Tko zna, da se sve događa danas, možda bi otišla plastičnom kirurgu i ugradila umetke. Možda bi nakon toga sve krenulo drugim tokom, i njen i moj život, naši životi. Možda bih danas bilježio neku sasvim drugu priču.










ponedjeljak, 21.09.2020.

sjećanje iz djetinjastva



OTETA OLGICA


Tuškanac se proteže kao otprilike ravna linija, a sporedna ulica Slavujevac je kao onaj zakrivljeni dio slova P koji se na nju zalijepio. Moji su stanovali na početku Slavujevca, na broju 6, a Olgica je stanovala u posljednjoj kući na drugom kraju, onoj koja ima izlaz na Tuškanac.

Upoznao sam je otprilike ispred kuće broj 18.

Imao sam šest godina i prvog dana što sam stigao baki i djedi da provedem ljeto izišao sam na ulicu potražiti prijatelje. Nikoga nije bilo, ali sam pred kućom broj 18 naišao na nepoznatu djevojčicu. Počeli smo pričati i uskoro se igrali punom parom. Zažario sam se i zahuktao. Između ostaloga smo se i piljkali: na ravnu podlogu baci se pet kamenčića koje se zatim određenim redom grabi, baca u vis, hvata i raspoređuje među prste druge ruke položene na tlo. Ona je bila jednako vješta kao i ja. Na prijatelje sam potpuno zaboravio, a da sam se i prisjetio bilo bi mi samo drago da se nisu pojavili.

Igru je prekinulo zazivanje:

- Olgicaaa! Olgicaaa! - tako sam saznao kako se zove jer se ranije nisam sjetio pitati, nije bilo potrebe.

Gotovo istovremeno je iz daljine boprlo i „Bracooo! Babooo! Ručak!

To je značilo da moramo prekinuti. Nabrzinu smo se odgovorili da ćemo odmah nakon ručka nastaviti. Otrčao sam do kuće, uletio u kuhinju, sjeo za stol i potrpao u sebe sve s tanjura u velikim zalogajima koje nisam ni žvakao. Trčeći sam se vratio na mjesto sastanka, ali nisam bio dovoljno brz.

Nije je bilo. Produžio sam do njene kuće, ali je umjesto nje iz garaže izišao neki auto. Vozilo je zaokrenulo i kako mi se okrenulo stražnjim krajem spazio sam njezinu glavu kroz stražnji prozor. Pored nje su bili nekakvi paketi i cekeri, te napuhana šarena lopta. Tužno mi je mahala. Što je sad to? Potrčao sam za automobilom koji je lagano vozio do kraja ulice, a onda zaokrenuo i naglo ubrzao. Kroz oči pune suza vidio sam kako se nezaustavljivo udaljava i munjevito nestaje.

Gdje je otišla? Na nosaču na krovu bili su neki koferi i zavežljaji, a kroz sve je bilo provučeno i drveno veslo. Kada će se vratiti? Auto je bio toliko natovaren da je i meni bilo jasno da nisu izašli da bi se pola sata provozali. U svakom slučaju, ne možemo nastaviti igru. Nju nisu zvali na ručak, nego da krenu na put. Ništa mi nije najavila da će otići, vjerojatno ni ona nije znala.

To kako sam u tom trenu bio ogorčen ne može se iskazati. Nenadano se pojavila sila koja provodi svoje ne obazirući se na naše želje i planove. Zgromilo me saznanje neobuzdanih okolnosti, prepreka koje se ne mogu preći ni ukloniti, nepovoljnog toka događaja protiv kojih nema izgleda boriti se. Zgazilo me, usput, ni ne obazirući se na mene kao na nešto potpuno nevažno. Nikada ranije nisam se osjećao tako nemoćan, mrvica na putu tsunamija. U tom se trenutku neumoljiva sila pojavila u liku odraslih koji rade što hoće, nas djecu ni ne pitajući. Da sam mogao sažgati Olgičine roditelje u času ih više ne bi bilo, a nemoćna mržnja više ždere onoga u kome bukti nego one kojima je usmjerena. Došlo mi je povraćati od jada, sve uokolo se zavrtjelo, tlo se zanjihalo. Koliko sam prethodno bio presretan, toliko sam ostao razočaran.

To je bilo prvo razočaranje koje sam zauvijek zapamtio, prvo u nizu: proces odrastanja je niz razočaranja. Odrasli smo tek kad se razočaramo u sve lijepo i dobro što smo u djetinjstvu i mladosti očekivali, ostarimo tek kad se razočaramo u sve što smo očekivali kao zreli ljudi. Kad se više ne možemo razočarati, onda smo mrtvi.








nedjelja, 20.09.2020.

treće utapljanje


VRLO SLANA VODA

Godine 1956-te rođena je moja sestra. U ljeto sljedeće godine je majka povela djecu, sestru i mene, rođacima u Split. Kad se vlak prevalio preko posljednjeg planinskog prijevoja i ukazalo se komadićak velikog plavetnila, svi putnici su se prevalili stranu kompozicije odakle se to vidjelo i uglas povikali: „Moreee!“

Na kupanje smo išli na gradsku plažu Bačvice. Majka je našla mjesto u nekoj sjeni, da li nekog drveta ili suncobrana ili pod nekom nadstrešnicom, ne sjećam se. Sjećam se samo da sam se silno dosađivao dok je ona neprestano nešto poslovala oko bebice.

Iznenada je naišao moj prijatelj sa Slavujevca, Nikša. Nikšin otac, Ivo Rajić, bio je jedan od prvih gradonačelnika Splita nakon oslobođenja, kasnije značajan političar u hrvatskoj vladi, pa se cijela obitelj preselila u Zagreb, ali su i dalje često koristili brojne dalmatinske izraze. Nikša je rekao da je blizini i Đordano. Đordanov otac bio je Vicko Krstulović, vrlo poznati političar iz Dalmacije, koji je u Zagrebu stanovao tih uz početak Slavujevca. Njih dvojica su svako ljeto provodili u Splitu, pa nije bilo ništa čudno da sam ih sreo na Bačvicama. Pitao sam majku mogu li otići s Nikšom potražiti Đordana i ne znam je li stigla i odgovoriti prije nego smo nas dvojica otrčali. Đordana smo lako našli, a dok smo se još sabirali od iznenadnog oduševljenja što smo se našli tako daleko od naše ulice naišli su Koviljka i Milan Grbić. Njihov otac bio je major, stanovali su u kući broj 12. Ne znam jesu li oni došli nekim rođacima ili su ih roditelji doveli u neko vojno odmaralište. Dok danas ovo pišem pada mi na pamet da je možda postojao neki sistemski razlog da se na plaži nađu petero vršnjaka iz male tuškanačke ulice koja je imala tek desetak kuća, a ne besmisleni stjecaj okolnosti kako sam do sad vjerovao, dok iz cijelog Bjelovara nisam sreo nikoga, iako je posrijedi najvjerojatnije bila kombinacija jednoga i drugoga. No tada si nisam razbijao glavu takvim mislima. Svi petero upali smo u nepatvorenu eksplozivnu euforiju i krenuli se ganjati uzduž i poprijeko Bačvica.

Nezgode i nesreće se uvijek dogode mimo ljudske volje iz nepažnje ili gluposti, uglavnom gluposti. Nema pametne nesreće. Opasnost vreba kad i gdje se najmanje nadaš jer opasnost na koju smo upozoreni, koju čovjek na vrijeme zaobiđe ili se stigne skloniti nije ozbiljna, ukoliko ne proradi prvi uzrok - glupost. Ganjali smo se vrišteći između ljudi koji su se izležavali ili muvali, trčali kroz plićak gore-dolje, ulijetali pod tuševe, svugdje nas je bilo. U jednom trenu smo se našli na samom kraju polukružnog kupališta i moja ekipa je krenula pravo preko zaljeva na drugu stranu. Na čelu Nikša, pa Đordano, pa Koviljka, pa najmanji Milan, a ja na začelju. Nikša i Đordano su se valjda rodili znajući plivati, čak su i Koviljka i Milan, Ličani, znali plivati, jedino sam ja potpuno smetnuo s uma da ne znam. U početku nije bilo problema jer smo trčali po plićaku, ali voda je svakim korakom postajala dublja. Učas sam bio u vodi do pazuha i kretao se naprijed odskakujući od dna. Ja sam skakutao, a oni ispred mene su već plivali. Zinuo sam da im viknem da stanu i pričekaju me, ali sam potonuo i usta mi se napunila vodom. Odrazio sam se od dna, glava je izvirila iznad površine i prije nego sam stigao ispljunuti vodu koje sam se nagutao ponovo sam bio potpuno u vodi. Mlatarajući rukama uspio sam izbiti na zrak i sjećam se prizora kako je posljednji iz kolone prijatelja, Milan, već dobrano odmakao. Oni su žurili na drugu stranu bez osvrtanja, a u sljedećem trenutku mi je pred pogledom bilo samo mutno i zelenkasto. Pokušao sam se okrenuti da se vratim gdje ću se ponovo moći osoviti na dno, ali sam u sljedećem koraku propao još dublje. Pokušavajući udahnuti samo sam uvukao u sebe još više slane vode. Grčio sam se i koprcao, izvijao i nekontrolirano mlatarao rukama i nogama, ali samo sam sve dublje tonuo. Voda u plućima i grlu me je razdirala. Snaga me je ubrzano počela napuštati, svijest se maglila. Posljednje čega se sjećam bilo je da sam se prepustio, opustio, da sam prestao disati, da je pred zamućenim pogledom svjetlucava površina koju sam gledao odozdo bivala sve dalja…

Iznenada su me zgrabile neke ruke, neki od kupača se slučajno našao pored mene i shvatio što se događa, izvukao me i odvukao do obale. U sjećanju mi je da je to bio neki odrasli muškarac, iako je možda bio tek petnaestogodišnjak. Ležao sam na čvrstome i ispljuvavao vodu, a kad sam došao sebi u blizini nije bilo nikoga poznatoga.

Bilo je to treći put da sam se utapljao i prvi put da sam shvatio kako je lako nastradati slijedeći prijatelje.

U ono je vrijeme bio običaj u Bjelovaru da svatko tko se vratio s mora donese sušenu morsku zvijezdu ili polovinu oklopa periske, te obavezno začepljenu flašu napunjenu morskom vodom. Zvjezdača ili periska i flaša vode stajali su na počasnom mjestu u staklenoj vitrini kredenca u kuhinji sve do sljedeće prilike kad su ih zamijenili svježiji, pa je tako bilo i kod nas, ali ja ih nisam volio ni pogledati.






utorak, 15.09.2020.

građa za autobiografiju



UDARNIK

Kad sam se na pragu svojih dvadesetih kroz Sabor učenika počeo motati po Savezu omladine, pa nam je za pokretanje „Jabuke“ bilo potrebno da ga iskoristimo, te sam kao novinar omladinskih novina pratio što se ondje događa, djelovalo mi je smiješno i neozbiljno kad su bili bilo kakvi izbori, pa su se kandidati predstavljali kraćim biografija. Kakvu značajnu biografiju možeš imati sa devetnaest godina? Svi smo završili neku srednju školu, svi smo nastavili studirati neki fakultet. Dobro, neki su se bavili nekim sportom, drugi svirali neki instrument, neki znali više stranih jezika, sve u svemu cijele biografije su stale u dva reda. Pri tome me je iritiralo što su neki navodili da su članovi Saveza komunista, a oni koji su to mogli ponosno su isticali da su bili učesnici jedne, dvije ili tri omladinske radne akcije. Ipak, izbori na svim razinama su bili suštinski dobro postavljeni jer su bez obzira na te biografije ljudi glasali uglavnom za one koje su osobno poznavali, znali su kome i zašto daju glas, ali - ako se dogodilo da su u igri bila nepoznata imena među kojima se trebalo odlučiti - članovi Saveza komunista su glasali za druge članove Saveza komunista, a učesnici radnih akcija za druge učesnike radnik akcija, pa su partijci i akcijaši imali realnu prednost. To me posebno živciralo. Kakvog značaja može imati što je netko s devetnaest ili dvadeset godina člana Saveza komunista osim da mu to pospješi izglede na nekim izborima? Članstvo kojemu je to glavni sadržaj bilo mi je odbojno. Kakav značaj može imati što se netko mjesec dana znojio s lopatom, krampom, motikom ili gurajući tačke sa zemljom? Izgledala mi je to kao neozbiljno imitiranje onoga kako su partizani prolijevali krv za domovinu, pa se sad dokazuje domoljublje i podrška sistemu prolijevajući malo znoja.

Moj pogled na učestvovanje na omladinskim radnim akcijama stubokom se promijenio kada sam 1970-te izabran u štab ORA „Sava 70“. Kao već iskusan omladinski novinar bio sam zadužen za informiranje. Moje prethodno iskustvo bilo je da sam se godinu ili dvije ranije iz vica desetak dana prošvercao u brigadu „Bratstvo-jedinstvo“ u kojoj su bili moji prijatelji iz Sabora učenika Ognjen Tus, Ante Radelić, Ivo Družić, Nenad Polimac i Denis Kuljiš, te nakon toga nastavio autostopiranjem duž Jadrana u brigadirskoj uniformi. Upao sam na taj posao kao Ero s onog svijeta, s vrlo površnim i potpuno pogrešnim pretpostavkama što me očekuje, premda sam pročitao knjigu Rudija Supeka „Psihosociologija radne akcije“.

Gradska organizacija omladine Zagreba organizirala je radne akcije na Savi već desetu godinu. Bila je to najveća ORA u Jugoslaviji. Preko ljeta su se izmijenjivale tri smjene, svaka po mjesec dana, u svakoj tisuću i petsto ljudi iz svih republika. Grubo rečeno, brigadiri su bili radni narod, a Štab naselja je bio vlast. Štab se sastojao od dvanaest ljudi koji su se donekle mogli osloniti na nekoliko desetaka zaposlenih u stručnim službama: u kuhinji je bilo desetak kuharica u kuhara, u ambulanti doktor Drago Droždek i medicinska sestra, u autoškoli šest-sedam instruktora vožnje, u tehničkim službama električar i još nekoliko takvih majstora, neki šoferi, radove na trasi je nadzirao inženjer uz pomoć geodeta… Zaposleni su preko godine radili u svojim radnim organizacijama, a preko ljeta su upućivani da borave tri mjeseca u omladinskom naselju za što su uredno primali plaću plus dnevnice, a hrana i stan bili su im besplatni pa su se svi trsili da upravo njih pošalju.

Vlast“ se mogla osloniti samo na dvije poluge. Prva je bila što su svi brigadiri došli dobrovoljno, bilo je više prijavljenih od onih koji su stvarno i primljeni. Druga što su svi štablije (osim mene) bili iskusni akcijaši koji su učestvovali u desetak i više smjena raznih akcija od Triglava do Đevđelije, pa su unaprijed naslućivali gdje bi mogao iskrsnuti neki problem prije nego je onima koji bi ga mogli izazvati neka pizdarija i pala na pamet. Prvo što nisam očekivao bilo je da su članovi štaba radili praktički od jutra do navečer i to već prije buđenja naselja do iza odlaska na spavanje, bez slobodnih subota ili nedjelja, pa tako tri mjeseca. Drugo, da je svatko pored svog posla trebao svakodnevno biti spreman uskočiti i u situacije kada su svi radili sve, recimo kad je trebalo nadzirati da li se tisuću i pet stotina ljudi probudilo i ustalo, da svi doručkuju, da svi odu na gradilište, da se po povratku svi izredaju u blagovaonici i ručaju, da navečer odu na spavanje… U slučajevima bilo kakvih zategnutosti ili nesuglasica imali smo na raspolaganju samo uvjeravanje. Svaka vlast se oslanja na mrkvu i batinu. Mrkva kojom smo mahali bila je mogućnost utjecaja da netko dobije značku udarnika ili da neka brigada bude službeno proglašena udarnom, a batina, najveća kazna koja se 1970. primijenila samo jedanput, bilo je izbacivanje s akcije.

Najveći kompliment dobio sam tokom ta tri mjeseca od ljutite brigadirke koja je bila vrlo kivna na „štablije“. Sjeo sam s njom nekoliko minuta da saslušam kritike. Kao, mi iz štaba uživamo niz neopravdanih privilegija. Koje i kakve? „Štablije“ su nosile uniforme s dugim rukavima i nogavicama, a obični brigadiri kratke hlačice i bluze s kratkim rukavima. Pokušao sam odgovoriti: razlog razlikovanju je jednostavna praktičnost, da se svatko od nas ne treba predstavljati svakom od tisuću i petsto učesnika bez potrebe. (Kasnije je to izmijenjeno, pa su brigadiri pored radnih bluza i hlačica dobivali i uniforme s dugim rukavima i prave hlače.) Imate telefone! Nemamo mi telefone nego Štab ima četiri telefonske linije koje su gotovo stalno zauzete i kad je netko zvao u naselje trebao se gadno načekati da dobije slobodnu liniju. Imate sekretarice! (Podrazumijevalo se, svaki svoju.) Nemamo sekretarice nego u štabu rade nekoliko brigadirki koje znaju daktilografiju i vične su administrativnim poslovima. Smjenjuju se u dvije dnevne smjene po dvije-tri i dvije noćne smjene po jedna. Razvrstavaju poštu, pišu dopise, vode evidencije, odgovaraju na telefonske pozive… „Štablije“ mogu izaći iz naselja kad god hoće i koliko god puta hoće, dok brigadiri za svaki izlazak trebaju tražiti posebnu dozvolu. Da, ali „štablije“ izlaze iz naselja samo kad trebaju obaviti neki posao za cijelu akciju, usporavalo bi posao da svaki put prolaze neku proceduru za dobivanje dozvole; ono što možda poneko kadikad izađe iz nekih privatnih razloga je toliko sporadično da je sasvim zanemarivo. Najgora optužba - u baraci štaba naselja nalazi se frižider koji se neprestano puni konzervama sardina, pašteta i mesnih doručaka, sladoledom i osvježavajućim sokovima, a „štablije“ mogu vaditi iznutra koliko god požele. Među brigadirima se pričalo o tom frižideru kao o nepresušnom izvoru rajskih blagodati. Istina je bila upravo suprotna: za vrijeme doručaka, ručaka i večera svi „štablije“ se najviše uredovali naokolo pa često nisu stizali ništa pojesti. U nebrojeno navrata stigao sam u blagovaonicu kad su kuharice već prale posuđe, pa je preostalo jedino otići do tog frižidera. Sladoled za doručak nije ništa posebno, dok su konzerve sardina, mesnog doručka i paštete „kojih smo smjeli uzeti koliko god hoćemo“ vrlo brzo navirale na nos i uši dok ih se jelo, a trebalo je tako preživjeti tri mjeseca. Sa svakim mojim objašnjenjem je ljuta brigadirka bila sve goropadnija. Naposljetku je uskliknula da nas ima „ko kusih pasa“. „Štablije“ ne kopaju ni krampaju, ne tovare tačke niti ih guraju, zašto ima toliko tih parazita? Koliko nas ima? Četrdeset i dva! Iznenadio sam se - odakle joj broj četrdeset i dva? Pa to je općepoznato. Gdje god pogledaš, kamo god se okreneš, vidiš barem jednoga. Nisam je ni pokušao razuvjeriti, ali sam procvao u sebi. To da je tisući u pet stotina ljudi vjerovalo da nas je četrdeset i dva značilo je prvenstveno da smo dobro organizirani i uigrani i uspijevamo se nalaziti gdje god je potrebno.

Najesen, kad su počela predavanja na fakultetu, otišao sam Rudiju Supeku, pročelniku odsjeka sociologije. Bio sam euforičan, pun prijedloga „kao šipak pun koštica“. Bilo bi dobro da studenti sociologije odu barem jednu smjenu na omladinske radne akcije, to je idealni poligon za istraživanja i stjecanje iskustava. Radna akcija je društvo u malom, ima sve mehanizme kao društvo u cjelini, samo rudimentarno i očigledno prepoznatljivo, lako mjerljivo; ORA „Sava“ je kao Jugoslavija u malom jer dolaze brigade odasvud, a svaka smjena traje samo mjesec dana pa se ništa ne stigne zakomplicirati ili prikriti. Supeku se, kao čovjeku koji je dvadesetak godina ranije mnogo istraživao radne akcije, zamisao svidjela i nekoliko puta smo se našli i zabavljali razrađujući je, ali smo na kraju zaključili da je zbog raznoraznih razloga neprovediva, koliko god bi bila korisna.

U Jugoslaviji nisu postojale škole ni fakulteti za rukovodioce, „menagement“ se nije znao ni kao pojam. „Uprava“ je bila više područje administriranja nego vodstva. „Liderstvo“ je u politici bilo čak sumnjivo i proskribirano jer se očekivalo da samoupravljačima nisu potrebni predvodnici. Na vlastito čuđenje otkrio sam da su omladinske radne akcije pored javno proklamiranih ciljeva imale i jednu tajnu funkciju: neformalni kurs obrazovanja rukovodilaca kroz neposredno iskustvo. Uvjeren sam da bi pregledavanje biografija ljudi na značajnim funkcijama u socijalizmu pokazalo da je najveća većina njih počela kao učesnici radnih akcija i da su već ondje izbili na nekakve rukovodeće položaje. Bila je poznata poslijeratna parola s izgradnje pruge Brčko-Banovići „Mi gradimo prugu - pruga gradi nas“. Nakon tri smjene na Savi razumijevao sam je znatno složenije i značajnije. Ipak, iako su svi članovi štaba na kraju proglašeni udarnicima i dobili udarničke značke, od početne netrpeljivosti mi je ostalo da nikada u nijednoj biografiji koju sam morao igdje službeno podastrijeti nisam naveo da sam bio učesnik omladinskih radnih akcija, a značku sam poklonio jednoj brigadirki koja je to svojim znojenjem itekako zaslužila.

Nakon gotovo sto dana akcije, kad je posljednji autobus s brigadirima otišao, sjedio sam s grupom „štablija“ u opustjelom naselju, napokon opušteno. Riječ po riječ, i ja sam se iznenadio kad sam priznao da cijelo to vrijeme niti jednom nisam bio „na trasi“, na gradilištu nasipa. Ovi oko mene se nisu mogli načuditi. Pa kako? Jednostavno, neprestano sam imao nekog posla u naselju, a nikakvog ondje gdje se kopalo. Nakon što sam ujutro ispratio brigade na rad pripremao sam ono za što sam bio zadužen za njihov boravak u naselju nakon povratka. Jedan od drugova je ustao i rekao „Idemo!“

Sjeli smo u Volswagenovu „bubu“ i vozili se otprilike pola sata. Pri kraju smo zašli na neasfaltirane, blatne ceste koje su vijugale kroz zaseoke trošnih kućica s vrtovima oko kojih su bile ograde od kolčeva iza kojih su trčali pajceki, pure i kokoši. Napokon se „buba“ strmo uzdigla na nasip.

Izišao sam iz kola i nisam mogao vjerovati što sam vidio. S jedne i druge strane protezao se do oba horizonta svježe sagrađen nasip paralelno praćen stotinjak metara uz njega drugim isto takvim. Sa strane je bilo zelenilo, krošnje, ali je između nasipa bila gola smeđa zemlja. Sve zajedno je izgledalo kao monumentalna precizna ogrebotina na planeti, kao nešto što se izvan vidika nastavlja u nedogled, nadzemaljska pravilnost koja presijeca kaos svijeta. Da nije bilo preda mnom ne bih mogao zamisliti, a kamoli povjerovati. Bio je to odvodni kanal Sava-Odra-Sava kojim je omogućeno da Zagreb više nikada ne bude poplavljen.

- I to smo mi sagradili?!

Moj vodič se smijuljio gledajući kako sam blenuo. Moje pitanje je odgovoreno prije nego je postavljeno. U trenu sam bio kao opijen, bukvalno mi se zavrtjelo. Osjećao sam se kao u završnici sovjetskih socrealističkih filmova kad zasvira trijumfalna glazba. Bio je to jedan od rijetkih potpuno ispunjenih trenutaka u životu kad me duboko proželo prepoznavanje da sve ima smisla.









nedjelja, 13.09.2020.

građa za autobiografiju

Jugoslavija je podržavala pravednu borbu za oslobođenje naroda Vijetnama protiv imperijalizma Sjedinjenih američkih država. Sva glasila koja su se bavila takvom tematikom godinama su se natjecala tko će pisati žešće i pogrdnije o intervenciji S.A.D. u Indokini, američkom predsjedniku Nixonu i ratnim zločinima militarne mašinerije nad civilnim stanovništvom. Godine 1970. ta je rutina iznenada narušena. Potpuno neočekivano najavljeno je da će Nixon banuti u Zagreb. Tri sedmice prije njegova dolaska glavni urednici svih novina, radija i televizije pozvani su na sastanak u Komisiju za praćenje i koordiniranja rada javnih glasila Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske u "Kockicu" na Savi. Svima je lijepo objašnjeno da zbog značaja posjeta do završetka posjeta o S.A.D., Nixonu i Vijetnamu trebaju javljati samo afirmativno ili, ako ne znaju što bi, onda najbolje ništa. Svi su ocijenili sastanak vrlo demokratičnim jer se nije tražilo da itko piše što mu nije bilo po volji, protiv vlastite savjesti, nego je ostavljeno na volju ako tko hoće i koliko hoće dokle god ne izlijeće s onim što nije poželjno ni preporučljivo.

Goran Grubišić bio je novi glavni urednik „Omladinskog tjednika“ i još se nije do kraja snašao. Bio je maksimalno fasciniran sastankom u Socijalističkom savezu. Sjedio je između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. (Možete si misliti koliko me impresioniralo što je sjedio pored direktora Televizije.) Sudbinski ozbiljan prenio nam je što se od nas očekuje. Prisutni urednici i suradnici su popizdili. Kakav je to način? Što Nixon uopće traži u Zagrebu? Zar ćemo se oglušiti o solidarnost s vršnjacima koji širom svijeta, u Washintonu, Parizu, Berlinu, Tokiju, upravo u tim trenucima demonstriraju protiv rata u Vijetnamu?! Uostalom, i mi smo demonstrirali ispred američkog konzulata na Zrinjevcu. Ne možemo se pomiriti s licemjerjem da pozdravimo posjet čovjeka koji je na čelu zločinačkog oružanog poduhvata! Mi smo nesvrstana zemlja i od nas se očekuje da aplaudiramo predvodniku Zapadnog bloka, sili koje hladnoratovskim nadmetanjem riskira balansiranjem svijeta na rubu atomskog rata?! Pobuna je bila unisona. Nismo se impresionirali time što je Grubišić sjedio između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. On je presjekao galamu da smo dobili smjernice o kojima se ne može razglabati, da je on glavni i odgovorni urednik i kao takav određuje što će u novini biti, a što neće.

Prostorije Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine Zagreba, u kojima je „Omladinski tjednik“ koristio nekoliko uglova, zauzimale su cijeli prvi kat u Ulici Nikole Tesle broj 1, iznad apoteke na početku Zrinjevca. U vrijeme kad se očekivalo da će proći Tito i Nixon izašli smo na balkon koji odozgo gleda na park. Pločnici s obje strane ceste kojom će naići bili su prepuni radnih ljudi i građana, poštene inteligencije, studenata i đaka kojima su podijeljene američke i jugoslavenske zastavice. Kolona crnih Mercedesa praćena motociklistima sa strane dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo s drugom Titom Tito i predsjednikom Nixonom, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjelo uz koljena ljudi u pratnji strojnice na dohvat ruku. Tito i Nixon su stajali u vozilu otvorenog krova i mahali.

Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije i započela je svađa. Većina je bila suglasna da je prolazeći ispod nas Tito pogledao na gore prema balkonu na kojem smo stajali i prste ruke kojom je mahao savinuo tako da je ostao samo uzdignuti kažiprst kojim je opominjajući zamahnuo tri puta. Jedni su tvrdili da je to bilo slučajno, drugi da se ostalima sve samo učinilo, a treći da je Tito sigurno sve znao, saznao je od tajnih službi, te je znao tko smo i što smo i upozorio nas da pazimo što radimo. Goran Grubišić je stajao blijed i zelen jedva se održavajući na nogama. Brada mu se tresla pa nije bio sposoban išta izustiti. Bio je uvjeren da se drug Tito upravo njemu zaprijetio.

Prepirku je prekinuo urlik gomile izvana kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjurili su van vidjeti što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, a svi zajedno nismo mogli vjerovati svojim očima.

Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad Prelog pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bomb" i parola "Make love – not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Iznenadnost i začudnost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega popratio.

Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik se okrenuo i dao znak zaustavljenima da mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo nadesno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivšeg američkog konzulata duž pol Zrinjevca do njegova početka gdje je zaokrenuo prema Amruševoj, gomila se razmaknula i on je parkirao s druge strana parka i izišao.

Za peh, iako smo bili novinska redakcija, nije bilo nijednog fotoaparata da se nevjerojatni prizor ovjekovječi. Do danas si to ne mogu oprostiti. To je jedan od razloga zašto sam čim sam mogao kupio mali „Rollei 35“ koji mi se sve do pojave digitalnih fotoaparata stalno nalazio u džepu, a i danas mi je neka naprava koja može zabilježiti fotografiju uvijek pri ruci.

Sve se to događalo upravo na dan kad je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to – naravno – posljednji dan kada se to moglo učiniti. Već prvi od nas koji se ujutro pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu.

G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kad je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije.

G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kad je napokon mašina zazvrčala dok je izvlačio posljednju karticu iz valjka, G.G. je pobjedonosno uzviknuo:

Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? – a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica:

Nešto protiv Nixona…

Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik Mladen Galić, urednici Bešker i Prelog, te vjerojatno i lektorica, jedna od sestara Brabec, Vesna ili Seka, da dežuraju na regalu i korigiraju špalte.

"Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo što nikada nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "Omladinskog tjednika" i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Nepoznati ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, „Vjesnikovi“ grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao netko od naših, a drugi je netko od pratitelja odnosio neznano gdje.

Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. U ono je vrijeme u Zagrebu gostovao „Američki cirkus“ i cijeli je grad bio oblijepljen plakatima s velikim klaunovim licem i malim tigrovima, lavovima i ostalim cirkuskim atrakcijama. Prelog je izišao iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo cirkuski plakat. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju sobu i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je u prostoriju gdje su se pripremale fotografije za novine.

Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "Tjednikovci" se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno.

Slijedi priča u koju smo tada povjerovali jer je stigla od izvora u koje smo se pouzdavali, ali najvjerojatnije je ipak samo legenda. Ljudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni… Sjede Nixon i Tito kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?!

What is this?!

Tito, kažu, samo smireno pogleda, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigare i hladan ko špricer kaže:

"Omladinski tjednik" – takvim tonom da je bilo jasno da je za njega razgovor o tome završen.

Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago.

Kako je Tito mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "Omladinski tjednik" je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, grafički izgleda stranica se odlikovao rogobatnošću kakvu si nijedne druge novine nisu usuđivale priuštiti. Treće, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo i treće trebalo je znati i prepoznati.

Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je početkom svake godine stizao zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljali smo da je jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi bez pogovora udovoljili, nego su uredno slali novac za pretplatu. Priča je kazivala da jedan od brojeva koji odlaze u Maršalat pročita upravo kasniji doživotni predsjednik.

Na listi plusova i minusa kojom smo pokušavali zaokružiti saldo našeg odnosa prema Titu već to da su njegovi uredno plaćali pretplatu bio je plus. Veliki plus bio je da je samo po jednoj stranici uspio prepoznati odakle je, a dodatni kako je nakon toga reagirao. Pretpostavljam da su mu „Vjesnici“, „Borbe“, „Dela“, „Politike“, „Oslobođenja“ i slični bilo uvelike dosadni jer je unaprijed znao najvažnije o čemu će pisati, te mu je omladinska štampa bila zanimljivija jer ga je iznenađivala i – nimalo beznačajno – zabavljala.

Uskoro će se otvoriti povijesne arhive. Ako se ne pronađu zabilješke u nekoj našoj, možda će neki ozbiljan povjesničar u nekoj američkoj utvrditi što je istina u jedinoj neprovjerenoj epizodi ove priče. No ako je anegdota s Ronaldom Zieglerom i „Omladinskim tjednikom“ ipak samo legenda, lijepa, ali ipak samo legenda, onaj tko je građa za legende nije netko koga bi se zaboravilo.







srijeda, 09.09.2020.


VIZIJA ZA SLIJEPCE


Proveli smo, cijela obitelj uključujući punicu i šogoricu, tjedan dana u Istri.
Boravili smo u prekrasnoj, velikoj i luksuznoj vili na izuzetnoj lokaciji.
Zahvaljujući epidemiji korone zbog koje su ljudi koji su rezervirali vilu u posljednji čas odustali dobili smo je nevjerojatno jeftino.

Vila je smještena na vrhu brijega s kojeg pogled puca na sve strane. Vidi se i petnaestak kilometara udaljeno more, pa sve do horizonta.

Vrlo je velika, oko četiri stotine kvadrata na tri razine (podrum, razizemlje, prvi kat), ima četiri spavaće sobe, svaka od četrdesetak kvadrata sa posebnom kupaonicom. Vrlo je luksuzna, ima veliki bazen, jakuzi, biljar, kamin, sve postojeće kuhinjske aparate najboljih proizvođača, najveći televizor koji sam ikada vidio… To je jedna od najljepših kuća u kojima sam boravio. Maksimalno je solidno građena, od najboljih materijala u besprijekornoj izvedbi. Takve kuće se ne bi posramio ni Beverly Hills ni Saint-Tropez. Cijena izgradnje takve kuće morala je biti debelo preko milijun eura.

Meni je kuća, između ostaloga, bila zanimljiva i kao očiti dokaz da ljudi ne mogu preći mentalna ograničenja. Naime, stopostotni sam invalid, krećem se naokolo u kolicima, pa nisam mogao ni sići u podrum gdje je biljar niti se popeti na prvi kat odakle je daleko ljepši pogled nego iz razizemlja. Iako se u kući nalazi sve što možete zamisliti i što može zatrebati, meni je nedostajalo jedno - lift. Dizalo. U cijeni izgradnje i opremanja vile bio bi to zanemariv trošak, prostora ima koliko hoćeš i u nacrtu kuće se bez problema moglo naći najbolje mjesto za smjestiti ga. Kuća je građena za iznajmljivanje, da donosi zaradu, a ljudima u situaciji poput moje postojanje lifta moglo bi biti razlog da izaberu upravo tu kuću, pa čak i da su spremni skuplje platiti najam. Zašto ga onda nema?

Postoji samo jedno objašnjenje: zato jer investitorima i arhitektima nije palo na pamet.

Uzalud sve neograničene, stvarne mogućnosti; ono što ne padne na pamet - ili o čemu se ne razmisli ozbiljno, što se ne uoči i ne prepozna kao mogućnost - nedohvatljivo je i nemoguće kao da je stvarno neostvarivo…








P.S. Kao što sam iz svoje specifične situacije odmah uočio nedostatak lifta u inače superluksuznoj vili, tako sam svjestan i nekih poteza koji bi mogli (i vjerojatno bi uspjeli) dovesti Hrvatsku do gospodarskog procvata koji bi omogućio da ovu našu zemljicu uvedemo u humanizam i renesansu. Teoretski postoji niz dobrih poteza, ali je najveći broj njih nama praktički neizvediv, a za ostale vrijedi pouka iz šaha: partija se dobiva pravilnim redoslijedom dobrih poteza. Znam prva tri poteza. Razgovarao sam o prvome od njih s desetak najutjecajnijih ljudi naše politike i gospodarstva. Već na razgovoru o prvome su pokazali mentalnu okoštalost prema kojoj sudeći - nema nama spasa.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker