Marketing
građa za autobiografiju
Goran Grubišić bio je novi glavni urednik „Omladinskog tjednika“ i još se nije do kraja snašao. Bio je maksimalno fasciniran sastankom u Socijalističkom savezu. Sjedio je između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. (Možete si misliti koliko me impresioniralo što je sjedio pored direktora Televizije.) Sudbinski ozbiljan prenio nam je što se od nas očekuje. Prisutni urednici i suradnici su popizdili. Kakav je to način? Što Nixon uopće traži u Zagrebu? Zar ćemo se oglušiti o solidarnost s vršnjacima koji širom svijeta, u Washintonu, Parizu, Berlinu, Tokiju, upravo u tim trenucima demonstriraju protiv rata u Vijetnamu?! Uostalom, i mi smo demonstrirali ispred američkog konzulata na Zrinjevcu. Ne možemo se pomiriti s licemjerjem da pozdravimo posjet čovjeka koji je na čelu zločinačkog oružanog poduhvata! Mi smo nesvrstana zemlja i od nas se očekuje da aplaudiramo predvodniku Zapadnog bloka, sili koje hladnoratovskim nadmetanjem riskira balansiranjem svijeta na rubu atomskog rata?! Pobuna je bila unisona. Nismo se impresionirali time što je Grubišić sjedio između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. On je presjekao galamu da smo dobili smjernice o kojima se ne može razglabati, da je on glavni i odgovorni urednik i kao takav određuje što će u novini biti, a što neće.
Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije i započela je svađa. Većina je bila suglasna da je prolazeći ispod nas Tito pogledao na gore prema balkonu na kojem smo stajali i prste ruke kojom je mahao savinuo tako da je ostao samo uzdignuti kažiprst kojim je opominjajući zamahnuo tri puta. Jedni su tvrdili da je to bilo slučajno, drugi da se ostalima sve samo učinilo, a treći da je Tito sigurno sve znao, saznao je od tajnih službi, te je znao tko smo i što smo i upozorio nas da pazimo što radimo. Goran Grubišić je stajao blijed i zelen jedva se održavajući na nogama. Brada mu se tresla pa nije bio sposoban išta izustiti. Bio je uvjeren da se drug Tito upravo njemu zaprijetio.
Prepirku je prekinuo urlik gomile izvana kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjurili su van vidjeti što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, a svi zajedno nismo mogli vjerovati svojim očima.
Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad Prelog pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bomb" i parola "Make love – not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Iznenadnost i začudnost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega popratio.
Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik se okrenuo i dao znak zaustavljenima da mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo nadesno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivšeg američkog konzulata duž pol Zrinjevca do njegova početka gdje je zaokrenuo prema Amruševoj, gomila se razmaknula i on je parkirao s druge strana parka i izišao.
Za peh, iako smo bili novinska redakcija, nije bilo nijednog fotoaparata da se nevjerojatni prizor ovjekovječi. Do danas si to ne mogu oprostiti. To je jedan od razloga zašto sam čim sam mogao kupio mali „Rollei 35“ koji mi se sve do pojave digitalnih fotoaparata stalno nalazio u džepu, a i danas mi je neka naprava koja može zabilježiti fotografiju uvijek pri ruci.
Sve se to događalo upravo na dan kad je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to – naravno – posljednji dan kada se to moglo učiniti. Već prvi od nas koji se ujutro pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu.
G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kad je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije.
G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kad je napokon mašina zazvrčala dok je izvlačio posljednju karticu iz valjka, G.G. je pobjedonosno uzviknuo:
– Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? – a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica:
– Nešto protiv Nixona…
Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik Mladen Galić, urednici Bešker i Prelog, te vjerojatno i lektorica, jedna od sestara Brabec, Vesna ili Seka, da dežuraju na regalu i korigiraju špalte.
"Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo što nikada nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "Omladinskog tjednika" i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Nepoznati ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, „Vjesnikovi“ grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao netko od naših, a drugi je netko od pratitelja odnosio neznano gdje.
Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. U ono je vrijeme u Zagrebu gostovao „Američki cirkus“ i cijeli je grad bio oblijepljen plakatima s velikim klaunovim licem i malim tigrovima, lavovima i ostalim cirkuskim atrakcijama. Prelog je izišao iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo cirkuski plakat. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju sobu i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je u prostoriju gdje su se pripremale fotografije za novine.
Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "Tjednikovci" se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno.
Slijedi priča u koju smo tada povjerovali jer je stigla od izvora u koje smo se pouzdavali, ali najvjerojatnije je ipak samo legenda. Ljudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni… Sjede Nixon i Tito kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?!
– What is this?!
Tito, kažu, samo smireno pogleda, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigare i hladan ko špricer kaže:
– "Omladinski tjednik" – takvim tonom da je bilo jasno da je za njega razgovor o tome završen.
Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago.
Kako je Tito mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "Omladinski tjednik" je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, grafički izgleda stranica se odlikovao rogobatnošću kakvu si nijedne druge novine nisu usuđivale priuštiti. Treće, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo i treće trebalo je znati i prepoznati.
Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je početkom svake godine stizao zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljali smo da je jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi bez pogovora udovoljili, nego su uredno slali novac za pretplatu. Priča je kazivala da jedan od brojeva koji odlaze u Maršalat pročita upravo kasniji doživotni predsjednik.
Na listi plusova i minusa kojom smo pokušavali zaokružiti saldo našeg odnosa prema Titu već to da su njegovi uredno plaćali pretplatu bio je plus. Veliki plus bio je da je samo po jednoj stranici uspio prepoznati odakle je, a dodatni kako je nakon toga reagirao. Pretpostavljam da su mu „Vjesnici“, „Borbe“, „Dela“, „Politike“, „Oslobođenja“ i slični bilo uvelike dosadni jer je unaprijed znao najvažnije o čemu će pisati, te mu je omladinska štampa bila zanimljivija jer ga je iznenađivala i – nimalo beznačajno – zabavljala.
Uskoro će se otvoriti povijesne arhive. Ako se ne pronađu zabilješke u nekoj našoj, možda će neki ozbiljan povjesničar u nekoj američkoj utvrditi što je istina u jedinoj neprovjerenoj epizodi ove priče. No ako je anegdota s Ronaldom Zieglerom i „Omladinskim tjednikom“ ipak samo legenda, lijepa, ali ipak samo legenda, onaj tko je građa za legende nije netko koga bi se zaboravilo.
Post je objavljen 13.09.2020. u 01:15 sati.