Marketing
sjećanje iz djetinjastva
OTETA OLGICA
Tuškanac se proteže kao otprilike ravna linija, a sporedna ulica Slavujevac je kao onaj zakrivljeni dio slova P koji se na nju zalijepio. Moji su stanovali na početku Slavujevca, na broju 6, a Olgica je stanovala u posljednjoj kući na drugom kraju, onoj koja ima izlaz na Tuškanac.
Upoznao sam je otprilike ispred kuće broj 18.
Igru je prekinulo zazivanje:
- Olgicaaa! Olgicaaa! - tako sam saznao kako se zove jer se ranije nisam sjetio pitati, nije bilo potrebe.
Gotovo istovremeno je iz daljine boprlo i „Bracooo! Babooo! Ručak!“
To je značilo da moramo prekinuti. Nabrzinu smo se odgovorili da ćemo odmah nakon ručka nastaviti. Otrčao sam do kuće, uletio u kuhinju, sjeo za stol i potrpao u sebe sve s tanjura u velikim zalogajima koje nisam ni žvakao. Trčeći sam se vratio na mjesto sastanka, ali nisam bio dovoljno brz.
Nije je bilo. Produžio sam do njene kuće, ali je umjesto nje iz garaže izišao neki auto. Vozilo je zaokrenulo i kako mi se okrenulo stražnjim krajem spazio sam njezinu glavu kroz stražnji prozor. Pored nje su bili nekakvi paketi i cekeri, te napuhana šarena lopta. Tužno mi je mahala. Što je sad to? Potrčao sam za automobilom koji je lagano vozio do kraja ulice, a onda zaokrenuo i naglo ubrzao. Kroz oči pune suza vidio sam kako se nezaustavljivo udaljava i munjevito nestaje.
Gdje je otišla? Na nosaču na krovu bili su neki koferi i zavežljaji, a kroz sve je bilo provučeno i drveno veslo. Kada će se vratiti? Auto je bio toliko natovaren da je i meni bilo jasno da nisu izašli da bi se pola sata provozali. U svakom slučaju, ne možemo nastaviti igru. Nju nisu zvali na ručak, nego da krenu na put. Ništa mi nije najavila da će otići, vjerojatno ni ona nije znala.
To kako sam u tom trenu bio ogorčen ne može se iskazati. Nenadano se pojavila sila koja provodi svoje ne obazirući se na naše želje i planove. Zgromilo me saznanje neobuzdanih okolnosti, prepreka koje se ne mogu preći ni ukloniti, nepovoljnog toka događaja protiv kojih nema izgleda boriti se. Zgazilo me, usput, ni ne obazirući se na mene kao na nešto potpuno nevažno. Nikada ranije nisam se osjećao tako nemoćan, mrvica na putu tsunamija. U tom se trenutku neumoljiva sila pojavila u liku odraslih koji rade što hoće, nas djecu ni ne pitajući. Da sam mogao sažgati Olgičine roditelje u času ih više ne bi bilo, a nemoćna mržnja više ždere onoga u kome bukti nego one kojima je usmjerena. Došlo mi je povraćati od jada, sve uokolo se zavrtjelo, tlo se zanjihalo. Koliko sam prethodno bio presretan, toliko sam ostao razočaran.
To je bilo prvo razočaranje koje sam zauvijek zapamtio, prvo u nizu: proces odrastanja je niz razočaranja. Odrasli smo tek kad se razočaramo u sve lijepo i dobro što smo u djetinjstvu i mladosti očekivali, ostarimo tek kad se razočaramo u sve što smo očekivali kao zreli ljudi. Kad se više ne možemo razočarati, onda smo mrtvi.
Post je objavljen 21.09.2020. u 01:23 sati.