Proveli smo, cijela obitelj uključujući punicu i šogoricu, tjedan dana u Istri.
Boravili smo u prekrasnoj, velikoj i luksuznoj vili na izuzetnoj lokaciji.
Zahvaljujući epidemiji korone zbog koje su ljudi koji su rezervirali vilu u posljednji čas odustali dobili smo je nevjerojatno jeftino.
Vila je smještena na vrhu brijega s kojeg pogled puca na sve strane. Vidi se i petnaestak kilometara udaljeno more, pa sve do horizonta.
Vrlo je velika, oko četiri stotine kvadrata na tri razine (podrum, razizemlje, prvi kat), ima četiri spavaće sobe, svaka od četrdesetak kvadrata sa posebnom kupaonicom. Vrlo je luksuzna, ima veliki bazen, jakuzi, biljar, kamin, sve postojeće kuhinjske aparate najboljih proizvođača, najveći televizor koji sam ikada vidio… To je jedna od najljepših kuća u kojima sam boravio. Maksimalno je solidno građena, od najboljih materijala u besprijekornoj izvedbi. Takve kuće se ne bi posramio ni Beverly Hills ni Saint-Tropez. Cijena izgradnje takve kuće morala je biti debelo preko milijun eura.
Meni je kuća, između ostaloga, bila zanimljiva i kao očiti dokaz da ljudi ne mogu preći mentalna ograničenja. Naime, stopostotni sam invalid, krećem se naokolo u kolicima, pa nisam mogao ni sići u podrum gdje je biljar niti se popeti na prvi kat odakle je daleko ljepši pogled nego iz razizemlja. Iako se u kući nalazi sve što možete zamisliti i što može zatrebati, meni je nedostajalo jedno - lift. Dizalo. U cijeni izgradnje i opremanja vile bio bi to zanemariv trošak, prostora ima koliko hoćeš i u nacrtu kuće se bez problema moglo naći najbolje mjesto za smjestiti ga. Kuća je građena za iznajmljivanje, da donosi zaradu, a ljudima u situaciji poput moje postojanje lifta moglo bi biti razlog da izaberu upravo tu kuću, pa čak i da su spremni skuplje platiti najam. Zašto ga onda nema?
Postoji samo jedno objašnjenje: zato jer investitorima i arhitektima nije palo na pamet.
Uzalud sve neograničene, stvarne mogućnosti; ono što ne padne na pamet - ili o čemu se ne razmisli ozbiljno, što se ne uoči i ne prepozna kao mogućnost - nedohvatljivo je i nemoguće kao da je stvarno neostvarivo…
P.S. Kao što sam iz svoje specifične situacije odmah uočio nedostatak lifta u inače superluksuznoj vili, tako sam svjestan i nekih poteza koji bi mogli (i vjerojatno bi uspjeli) dovesti Hrvatsku do gospodarskog procvata koji bi omogućio da ovu našu zemljicu uvedemo u humanizam i renesansu. Teoretski postoji niz dobrih poteza, ali je najveći broj njih nama praktički neizvediv, a za ostale vrijedi pouka iz šaha: partija se dobiva pravilnim redoslijedom dobrih poteza. Znam prva tri poteza. Razgovarao sam o prvome od njih s desetak najutjecajnijih ljudi naše politike i gospodarstva. Već na razgovoru o prvome su pokazali mentalnu okoštalost prema kojoj sudeći - nema nama spasa.