Godine 1956-te rođena je moja sestra. U ljeto sljedeće godine je majka povela djecu, sestru i mene, rođacima u Split. Kad se vlak prevalio preko posljednjeg planinskog prijevoja i ukazalo se komadićak velikog plavetnila, svi putnici su se prevalili stranu kompozicije odakle se to vidjelo i uglas povikali: „Moreee!“
Na kupanje smo išli na gradsku plažu Bačvice. Majka je našla mjesto u nekoj sjeni, da li nekog drveta ili suncobrana ili pod nekom nadstrešnicom, ne sjećam se. Sjećam se samo da sam se silno dosađivao dok je ona neprestano nešto poslovala oko bebice.
Iznenada je naišao moj prijatelj sa Slavujevca, Nikša. Nikšin otac, Ivo Rajić, bio je jedan od prvih gradonačelnika Splita nakon oslobođenja, kasnije značajan političar u hrvatskoj vladi, pa se cijela obitelj preselila u Zagreb, ali su i dalje često koristili brojne dalmatinske izraze. Nikša je rekao da je blizini i Đordano. Đordanov otac bio je Vicko Krstulović, vrlo poznati političar iz Dalmacije, koji je u Zagrebu stanovao tih uz početak Slavujevca. Njih dvojica su svako ljeto provodili u Splitu, pa nije bilo ništa čudno da sam ih sreo na Bačvicama. Pitao sam majku mogu li otići s Nikšom potražiti Đordana i ne znam je li stigla i odgovoriti prije nego smo nas dvojica otrčali. Đordana smo lako našli, a dok smo se još sabirali od iznenadnog oduševljenja što smo se našli tako daleko od naše ulice naišli su Koviljka i Milan Grbić. Njihov otac bio je major, stanovali su u kući broj 12. Ne znam jesu li oni došli nekim rođacima ili su ih roditelji doveli u neko vojno odmaralište. Dok danas ovo pišem pada mi na pamet da je možda postojao neki sistemski razlog da se na plaži nađu petero vršnjaka iz male tuškanačke ulice koja je imala tek desetak kuća, a ne besmisleni stjecaj okolnosti kako sam do sad vjerovao, dok iz cijelog Bjelovara nisam sreo nikoga, iako je posrijedi najvjerojatnije bila kombinacija jednoga i drugoga. No tada si nisam razbijao glavu takvim mislima. Svi petero upali smo u nepatvorenu eksplozivnu euforiju i krenuli se ganjati uzduž i poprijeko Bačvica.
Nezgode i nesreće se uvijek dogode mimo ljudske volje iz nepažnje ili gluposti, uglavnom gluposti. Nema pametne nesreće. Opasnost vreba kad i gdje se najmanje nadaš jer opasnost na koju smo upozoreni, koju čovjek na vrijeme zaobiđe ili se stigne skloniti nije ozbiljna, ukoliko ne proradi prvi uzrok - glupost. Ganjali smo se vrišteći između ljudi koji su se izležavali ili muvali, trčali kroz plićak gore-dolje, ulijetali pod tuševe, svugdje nas je bilo. U jednom trenu smo se našli na samom kraju polukružnog kupališta i moja ekipa je krenula pravo preko zaljeva na drugu stranu. Na čelu Nikša, pa Đordano, pa Koviljka, pa najmanji Milan, a ja na začelju. Nikša i Đordano su se valjda rodili znajući plivati, čak su i Koviljka i Milan, Ličani, znali plivati, jedino sam ja potpuno smetnuo s uma da ne znam. U početku nije bilo problema jer smo trčali po plićaku, ali voda je svakim korakom postajala dublja. Učas sam bio u vodi do pazuha i kretao se naprijed odskakujući od dna. Ja sam skakutao, a oni ispred mene su već plivali. Zinuo sam da im viknem da stanu i pričekaju me, ali sam potonuo i usta mi se napunila vodom. Odrazio sam se od dna, glava je izvirila iznad površine i prije nego sam stigao ispljunuti vodu koje sam se nagutao ponovo sam bio potpuno u vodi. Mlatarajući rukama uspio sam izbiti na zrak i sjećam se prizora kako je posljednji iz kolone prijatelja, Milan, već dobrano odmakao. Oni su žurili na drugu stranu bez osvrtanja, a u sljedećem trenutku mi je pred pogledom bilo samo mutno i zelenkasto. Pokušao sam se okrenuti da se vratim gdje ću se ponovo moći osoviti na dno, ali sam u sljedećem koraku propao još dublje. Pokušavajući udahnuti samo sam uvukao u sebe još više slane vode. Grčio sam se i koprcao, izvijao i nekontrolirano mlatarao rukama i nogama, ali samo sam sve dublje tonuo. Voda u plućima i grlu me je razdirala. Snaga me je ubrzano počela napuštati, svijest se maglila. Posljednje čega se sjećam bilo je da sam se prepustio, opustio, da sam prestao disati, da je pred zamućenim pogledom svjetlucava površina koju sam gledao odozdo bivala sve dalja…
Iznenada su me zgrabile neke ruke, neki od kupača se slučajno našao pored mene i shvatio što se događa, izvukao me i odvukao do obale. U sjećanju mi je da je to bio neki odrasli muškarac, iako je možda bio tek petnaestogodišnjak. Ležao sam na čvrstome i ispljuvavao vodu, a kad sam došao sebi u blizini nije bilo nikoga poznatoga.
Bilo je to treći put da sam se utapljao i prvi put da sam shvatio kako je lako nastradati slijedeći prijatelje.
U ono je vrijeme bio običaj u Bjelovaru da svatko tko se vratio s mora donese sušenu morsku zvijezdu ili polovinu oklopa periske, te obavezno začepljenu flašu napunjenu morskom vodom. Zvjezdača ili periska i flaša vode stajali su na počasnom mjestu u staklenoj vitrini kredenca u kuhinji sve do sljedeće prilike kad su ih zamijenili svježiji, pa je tako bilo i kod nas, ali ja ih nisam volio ni pogledati.