 Ne znam kako mu je palo na pamet da mi tako nešto nabavi, ali čim sam je primio u ruke sljubila se sa mnom kao da je zapravo neki moj produžetak, dio koji sam napokon dobio jer mi oduvijek pripada. Dvorište je bilo dovoljno prostrano i ograđeno visokim zidom, pa se moglo bez opasnosti pucati unutar njega. Gađao sam konzerve i čepove, kutije od cigareta ili šibica, kamenje, lišće i grančice, crtao mete na papiru i pričvršćivao ih na cigleni zid ograde, hrpu drva za ogrjev spremnu za piljenje ili daščani zid šupe u dnu dvorišta. Gađao sam po dvorištu sve što se moglo gađati. Najveće ograničenje bilo je što je zračnica ipak bila ozbiljno oružje, pa sam trebao uprti svom snagom da je prelomim i napnem. Da nije bilo toga pucao bih vjerojatno nekoliko puta više, neprekidno. Pucao sam stojeći, klečeći, sjedeći, ležeći, bez naslona i s naslonom, ukipljen, iz pokreta ili iz okreta, gađajući natenane ili nabrzinu. Najomiljenija meta bila je limena konzerva od paste za cipele obješena špagom na grani šljive. Od svakog pogotka je odskočila, pa je se moglo ponovo gađati još uzgibanu, ali i to je ubrzo postalo pomalo dosadno jer put njihanja bio ograničen špagom, pa time predvidiv, a brzina - dok sam stigao sljedeći put napeti -ujednačena, te nisam mogao promašiti. Prvom prilikom odnio sam pušku u dvorište nekoliko kuća dalje gdje su se okupljali prijatelji. Bio sam dovoljno pametan da ne dam ni metka nikome od njih. Dozvoljavao sam im samo da drže pušku u ruci, odvaguju težinu i isprobavaju kako je nišaniti s njom. Oni su, naravno, zamjerali da nisam pravi prijatelj, da sam sramotno sebičan. Onda su krenuli izazovi: pogodi ovo, pogodi ono… Ponio me ponos jer sam sve pogađao. Autobiografija je neka vrsta ispovijedi, ispovijed je prilika da se iznese i ponešto na što čovjek ne može biti ponosan, čega se stidi, što mu je žao, što nije dobro napravio, što je požalio, da izbaci iz sebe i priznavši na neki se način odtereti.  Desetak metara dalje na stup ograde sletio je vrabac. Svi su zažagorili, a netko je uzviknuo: Pogodi vrapca! Dok sam prelamao pušku i napinjao je, dok sam stavljao metak u cijev, dvoumio sam se je li to u redu, nešto u meni se opiralo onom što sam radio. Klik kad sam ispravio cijev preplašio je pticu i vrabac je prhnuo. Pobježe ti! To me ponijelo, ne razmišljajući opalio sam bez da sam podigao pušku do ramena, onako kaubojski, s boka. I pogodio. Zvuk udarca metka u perje tupo je odjeknuo ostavši zauvijek zapečen u mom uhu. Bio je to fantastičan pogodak, ptičica kao da se sudarila sa staklenim zidom, pala je pravo nadolje kao kamen. Svi su se ukipili i zanijemili, pa je drugi tupi udarac kad je malo tijelo bubnulo na zemlju, iako u stvarnosti vjerojatno gotovo nečujan, sablasno odjeknuo.Pritrčali smo i nikada neću zaboraviti vrapca koji je ležao na tlu na leđima i gledao nas dok smo prilazili i naginjali se nad njega. Nikada neću zaboraviti njegov posljednji pogled kao što mi se izbrisalo što smo kasnije s njim učinili. Da sam mogao dati tri prsta da ga vratim u život ni časka ne bih oklijevao. Bio sam očajan, po prvi put nemoćan pred sudbinskom kolotečinom u kojoj nakon svakog trenutka slijedi naredni, a nikada prethodni, iznenada suočen s neumitnom prolaznošću, bolno osviješten o neispravljivosti proteklog, neopozivosti učinjenoga. Više nikada nisam pucao na ništa živo. I danas kad ujutro sjednem za volan automobila i pripaljujem motor automobila protrnem pri pomisli da ću možda upravo taj dan nekog pregaziti i poželim se prekrižiti kao što me majka svakodnevno savjetovala dok je još bila živa, uporno se nadajući da ću je poslušati premda je znala da sam zadrti ateist. Svako pokretanje automobila je preuzimanje rizika da će se takva neka tragedija dogoditi usprkos tome koliko god pažljivo vozio. Trenutak nepažnje svakome se može omaknuti, okolnosti u kojima se nesreća ne može izbjeći svakome se mogu slučiti, koliko god obzirno vozio. Kako bi bilo utješno da zaista postoji neko svemoguće biće koje će bdjeti da se ništa zlo ne dogodi, a moguće ga je jeftino kupiti banalnim mlataranjem ruke po zahtijevanoj putanji. U ono sam doba još išao u crkvu na vjeronauk, a nedjeljom na misu. Prvom prilikom sam skrušeno očajnički zavapio sa koljena u drvenu rešetku: „Ubio sam vrapca!“ No kad sam iz tame s druge strane osjetio nepomućenu ravnodušnost i začuo otaljavajuće: „Dva Očenaša i dvije Zadravomarije“ kao protutežu što sam surovo oduzeo jedan mali, ali pravi život, duboko sam osjetio da to nije u redu, da to naprosto ne može biti. Smrt ljupkog vrapca bila je daleko životnija od gipsanih kipova u crkvi koje sam pogledao po inerciji mrmljajući zadanu pokoru i razabrao kako su groteskno ružni. Oznake: Životinje |
|
ASTA Susjedi na Slavujevcu, u kući broj 8, Gustavsoni, imali su bernardinca Astu. Zapravo nije bila bernardinac, ali bila je od neke čistokrvne, plemenite planinske pasmine, veličine bernardinca, ako ne i veća. Izgledala je kao ogromni irski seter s repom vjeverice, no kako su ljudi početkom pedesetih godina općenito znali mnogo manje o psima nego što se danas zna, Gustavsonima je vjerojatno svakome tko je zapitao bilo jednostavnije reći da je bernardinac nego objašnjavati kakva je egzotična vrsta posrijedi. Asta i ja smo bili u dobrim odnosima. Uživao sam je zagrliti onako ogromnu i uplesti se u gusto dugačko krzno, a dopuštala je i da je zajašim. Naša ljubav bila je obostrana, bez ikakve trzavice dok mi baka nije nabavila kožne tirolske kratke hlače.  Bio sam užasnut. Prvi put u životu bio sam potpuno nemoćan, suočen s nezaustavljivom silom koja je mljela sve pred sobom nimalo se ne obazirući na moje negodovanje, na moje prohtjeve. Jedva sam uspio pobjeći u svoje dvorište i zatvoriti joj vrata pred njuškom. Osjećao sam se strašno. Bilo je to ujedno prvi put da me je izdao netko koga sam volio. Da bi stvar bila gora, baka je bila jako zadovoljna novim hlačama koje mi je nabavila, pa je i drugog jutra navrla da ih moram obući. Ridao sam da neću, neću, i neću, ali je i ona bila jednako uporna sa svojim zahtjevom kao i Asta. Da bi sve bilo gore, u kući s Gustavsonima živio je jedan od mojih najboljih prijatelja iz ulice, Marinko Galetić, i kako sad doći do njega? Vrebao sam da napast ode negdje u vrt iza kuće, pa dojurio do ulaza i uletio u zgradu. Kod Galetića u stanu bio sam na sigurnom, ali trebalo se i vratiti kući. Asta je dojurila kao lokomotiva i odmah se bacila na hlačice. Jurio sam i vrištao, a ona me ganjala sve do ulaza u moje dvorište, u spas. Nadalje smo se Marinko i ja družili tako da je od dolazio meni ili smo odlazili na neko treće mjesto gdje Aste nije bilo, ali me ona ipak ponekad pronalazila, iznenađivala, tjerala da se uspnem na drvo s kojega nisam mogao sići dokle god je ona stražarila u podnožju. Proveo sam sate i sate sjedeći na granama. Što je najgore, i prijatelji iz ulice su ý vidjevši da su protiv Aste nemoćni ý odabrali da se radije smijulje sa strane dok me je ona maltretirala. Tako sam prvi put shvatio da se kadikad ni na najbliže ne možemo pouzdati. Kadikad čujem neke ljude koji izjavljuju: „Mene je dok sam bila mala…“ ili: „Mene je dok sam bio mali ugrizao pas, pa se odonda bojim pasa“ ili: „…zato ne volim pse“. Moram priznati, kad god to čujem ý ne vjerujem. Mene su dok sam bio mali, pa i kasnije, kad sam porastao u brojnim navratima neki psi ugrizli, grizli i izgrizli, pa me to nimalo ne smeta da ih cijeloga života volim. Naravno, uz nužan oprez i primjereno ponašanje prema njima. Srećom sam brzo prerastao kožne tirolske hlačice, pa je Astin i moj odnos ponovo postao nježan kao ranije, ali šokantne neugodne pouke tog iskustva nisam zaboravio, tim više što su se kasnije kroz godine, u drugačijim oblicima, ali u suštini iste situacije ponavljale podsjećajući me na prvu priliku kad sam uočio na što sve u životu moram biti pripravan. |
|
REDOMATI Na dobro se lako učas naučiti. Loše ili slabije se nevjerojatno brzo zaboravi ako se zamijeni nečim dobrim, nečim boljim. Nešto što je izgledalo kao da će biti zauvijek nestane kao da ga nikada nije bilo. Kome nedostaju javne telefonske govornice? Drugi primjer: kad danas spomenemo „čekati u redu“ svatko pomisli na niz ljudi koji uredno čekaju jedan iza drugoga da dođu na red da ih se usluži ili što god već trebali. Rijetko tko, a i to samo oni stariji, prisjetit će se da se desetljećima, ako ne i cijelo stoljeće bilo sasvim drugačije. Čekalo se svagdje: u pošti, u dućanu, u čekaonici ambulante, ispred šaltera na općini, bilo je mnoštvo mjesta gdje se nije moglo ništa obaviti bez čekanja, a čekanje je bilo sve prije nego uredno. Čekanje je prije svega bilo kaos. Gomila ljudi je bila natiskana oko mjesta do kojeg su trebali doprijeti, nikakvog reda nije bilo, prvi je poslužen bio onaj tko se uspio probiti ili mu se posrećilo. Bilo je sasvim uobičajeno doći u čekaonicu ambulante, zateći ondje petero ljudi, no prije nego se uspije doći do doktora ubaci se još petnaestak koji su kasnije došli. Čekati ispred nekog državnog ureda, u banci, kod automehaničara, na gruntovnici ili u katastru bila je prava mora. Prednost ulaska imali su oni koji su sasvim očigledno svrnuli nekim privatnim poslom, oni koji su upadali „preko veze“ i bezobraznici svih vrsta, sretni, spretni i bezobzirni. Znati da će se morati ići negdje u gužvu značilo je da je čovjek neraspoložen nekoliko dana ranije. Onome tko to nije iskusio nemoguće je opisati da li je bilo gore tiskati se ispred vrata nekog ureda, čekati ispred šaltera ili se gurati u mnoštvu ispred pulta u nekoj trgovini gdje su prodavačice i trgovci jurili lijevo-desno s druge strane i o njima je ovisilo kome će se sljedećem obratiti. Posebno je ludilo vladalo ispred šaltera za prodaju karata za vlak ili autobus gdje se trebalo dočepati karte prije nego prometalo krene, u dućanima gdje se znalo da neke robe neće biti dovoljno za sve koji su došli (a prodavači su ionako spremili pola zaliha za svoje poznate) ili čekati negdje gdje se odoka moglo vidjeti da tražene službe do kraja radnog vremena neće stići obaviti posao sa svim koji su došli. Svađe, laktarenje, guranje, psovanje i pljuvanje i slično bile su uobičajene metode opstanka i proboja. Izrazitu prednost imali su viši, fizički spremniji, glasniji i bezobzirniji, spremni gaziti preko drugih da bi se dokopali cilja. U odnosu na uobičajene kaotične gomile naići negdje gdje ljudi uredno čekaju u redu, koliko god bio dugačak, bila je prava blagodat. Današnji eventualni redovi ispred blagajni u velikim trgovačkim centrima mačji su kašalj prema tome, limunada.  Retroaktivno se možemo zapitati zašto desetljećima nikome nije palo na pamet da pored ulaza na mjesta gdje će mnoštvo ljudi trebati čekati nije postavljen neki šegrt, pomoćnik, čistačica, netko iz student-servisa ili netko od pomoćnog nekvalificiranog osoblja da svakome tko dođe uruči karticu s brojem koji je po redu. Pitanje je bespredmetno jer je odgovor krajnje banalan - zato jer nikome nije palo na pamet. Neopisivi kaos umjesto urednog čekanja smatrao se nečim prirodnim, neizbježnim, nepromjenjivim. Doduše, mogli bi se razmotriti i da je takav nered nekome pogodovao, i to nekome od onih koji su bili zaduženi da organiziraju poslovanje, uvode red, pa je svaka zamisao kako situaciju srediti dočekivana sa zidom odbijanja. Međutim, pojava redomata je podrazumijevala i postojanje organizacija koje su ih pribavljale, postavljale i brinule o njihovom održavanju, pa je njima bilo u interesu da u centralama velikih sistema pronađu odgovorne ljude koji će odlučiti o nabavku inovacije. To je dobar primjer kako napredak možemo očekivati prvenstveno ondje gdje se poklope partikularni i opći interesi, kad se usklade, a postoji organizacija kojoj je u interesu da promjenu provede. Prije nego kompjutori, Internet, protuepidemiološke mjere i malo zdrave pameti u potpunosti pometu svako klanjanje pred šalterima i nepotrebna hodočašća birokratskim centralama i čvorištima, odajmo priznanje redomatima da su nemjerljivo poboljšali prethodno stanje, da je s njima neusporedivo bolje nego ranije, da su nepodnošljivu nevolju umanjili do podnošljivosti, usadili u narod mentalni mehanizam kako se ponašati čak i ondje gdje redomati nisu postavljeni ili onda kad su slučajno pokvareni, van upotrebe. Usput, ne mogu odoljeti, kad se loše ili slabo učas zaboravi, što to govori o onome što se ne može zaboraviti desetljećima? |
|
ŠUVAR POLITIČAR U travnju 2014. govorio sam na promociji knjige dr. Stipe Šuvara „Historia tragicomica“ zajedno sa Stipom Mesićem, Predragom Matvejevićem i Draganom Markovinom, te Šuvarovom udovicom Mirom u zagrebačkom Novinarskom domu. Rekao sam, između ostaloga, da „Stipe Šuvar nije nikad ništa ukrao, bio je pošten, ali loš političar“, što je „Večernji list“ odmah istaknuo u naslovu. Ne znam više točno što sam sve rekao, nemam stenogram te promocije, ali mogu šire obrazložiti što sam mislio jer mišljenje nisam promijenio ni do danas. Poznata je uzrečica da vlast ili politika kvare ljude. Ne mislim da je to točno. Točno je da neke politike i neke vlasti pogoduju lošim ljudima, da u nekim povijesno-političkim periodima i jedna i druga okupljaju loše karaktere, loše ljude, ali ne mislim da je to tako uvijek i svagda. Prije bih rekao da pokvarenjaci kvare vlast, da slabi karakteri iznose politiku na loš glas. Upravo mi je dr. Stipe Šuvar jedan od suprotnih primjera čovjeka kojega vlast i politika nisu nimalo promijenile. Moglo bi se diskutirati je li on bio uspješan političar. S jedne strane se uspeo u politici prilično visoko, opstao je relativno dugo, ali je najvažnije političke bitke u koje se upustio izgubio. Jednako argumentirano mogla bi se braniti teza da je bio uspješan političar, kao i da nije. Jedna od njegovih osobina koja je vjerojatno mnogo utjecala na to kako su ga ljudi doživljavali, pa time i na njegov uspjeh kao političara, bio je njegov osoben smisao za humor koji je dolazio do izražaja posebno u neformalnim druženjima. Primjer takvog Šuvarovog ponašanja dobio sam nedavno na svom Facebook-zidu. Ispod statusa 11. rujna prošle godine javio se Tomislav Dretar: „Bio sam kandidat za direktora Zavoda za kulturu Hrvatske i isao na razgovor kod Suvara. Sisli smo u neboderu u restoran. Gagro je otisao na neku novu duznost. Bio i Goran (Babic) i Stipina supruga. Stipe rece da porucim pice, ja pristao i cekao konobara. Stipe rece da idem ja donijeti. Stipina supruga rekla „Kako te nije stid? Konobar je placen za to.“ Stipe odgovorio: „Neka zasluzi poziciju koju ce steci“. Ne znam kako je Gagro zasluzio, ali ja sam povukao kandidaturu i direktorom je imenovan Rijecki profesor Damir Grubisa…“ Odmah sam povjerovao da je anegdota istinita jer sam i sam prisustvovao brojnim sličnim situacijama u kojima je Šuvar nešto izvalio uvalivši nekoga od prisutnih u nezgodnu situaciju, kao što mogu zamisliti Šuvarovu udovicu Miru kako pokušava izgladiti stvar i Gorana Babića kako sa strane preokreće očima. No vratimo se na opisani događaj i pokušajmo ga razmotriti. Kao prvo, Stipe Šuvar nije bio u položaju da ikoga zaposli, da ikome dodijeli posao. Procedura dobivanja bilo kojeg posla osamdesetih godina bila je da se raspiše javni natječaj, da se javi kandidati, da komisija za natječaj razmotri pristigle molbe, te da na osnovu njihove preporuke Zbor radnih ljudi ustanove koja zapošljava donese odluku koga će zaposliti. Šuvar nije imao nikakvu formalno-pravno mogućnost da sam odluči gdje će se ikoga zaposliti. Najbliže tome moglo je biti, obzirom da se radilo o mjestu direktora Zavoda za kulturu Hrvatske, da je bio imenovan za jednog od članova komisije za provedbu natječaja ili da je po funkciji bio član nekakvog savjeta Zavoda za kulturu koji je također davao svoje mišljenje pri izboru direktora, te da je njegovo mišljenje moglo pomoći ili odmoći, ali da je zavisilo samo o njemu je isključeno. Čak i da nije bila riječ o izboru, nego o imenovanju od strane nekog višeg tijela (Ministarstva kulture, Izvršnog vijeća Sabora…), situacija je bila ista. Najviše što je dr. Stipe Šuvar stvarno mogao bilo je da, današnjim rječnikom, lobira za nekoga, da se založi za nekoga svojim utjecajem, pa čak i da taj utjecaj bude u nekim slučajevima presudan, ali da je on moga ikoga zaposliti kako mu se prohtjelo je veliko pojednostavljenje i pretjerivanje. Utoliko je i poznata priča kako je Šuvar zaposlio Dražena Budišu nakon što je izišao iz zatvora u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u suštini točna, ali u pojednostavljenoj verziji kako se prenosi zapravo mit. S druge strane, i u socijalističkoj Jugoslaviji je bila raširena praksa zapošljavanja „preko veze“, moćni ljudi u poduzećima su zlorabili proceduru da bi, najčešće povezani sa sebi sličnima, zapošljavali rodbinu i prijatelje, pa je vjerojatno toga bilo i u politici i u društvenim djelatnostima, što je urodilo raširenim gledištem da je uvijek tako. Potka Šuvarove šale je upravo to gledište, ali i ironijski kontrapunkt na vlastiti račun nakon niza pokušaja da na odgovorna mjesta progura ljude za koje je smatrao da su najzaslužniji i najprimjereniji, ali mu nije uspjelo. Ne znam kako točno nazvati ovo što je Šuvar tom prilikom izveo. Nije to samo šala, moglo bi se reći da je zafrkavanje, ali nije ni sasvim bez vraga. Volio je na taj način, nečim neuobičajenim, izravnim, čak bi se moglo reći i nepristojnim, zaskočiti sugovornike. Očigledno je Dretara prvi put sreo i to je bio i svojevrsni test kako i koliko brzo će se snaći. Test je tim značajniji što je Šuvar lako moguće bio jedan od ljudi koje se pitalo ili je na neki način sudjelovao u izboru budućeg direktora, pa je možda želio procijeniti kakav je čovjek posrijedi. Naime, za niz odgovornih mjesta u društvu nije važna samo stvarna stručnost, nego i kakva je osoba karakter. Ljudi na istaknutim mjestima mogu očekivati da će biti dočekani „na nož“, da će se suočiti sa spletkama i podmetanjima, da će im biti bacani klipovi pod noge, izmicana stolica i zabadani noževi u leđa. Treba se znati s tim nositi i moći to izdržati. Ukoliko je Šuvar procijenio nakon te „šale“ da Dretar nije tome dorastao, možda mu je napravio uslugu glasajući za drugog kandidata ili, navevši ga da odustane od kandidature, poštedio ga gorkih razočarenja. Slijedeći slučaj sam zapamtio jer sam mu osobno svjedočio, a bio je i za Šuvara ekstreman. Babić i ja smo svratili u njegovu kancelariju i opušteno ćaskali kad je na vrata poput Ere s onog svijeta banuo nepoznati čovjek noseći ispred sebe uzdignuti pršut. „Stipe!“ povikao je s praga kao da se dovikuje s vrha brda na vrh brda i nastavio istim glasom. U nekoliko koraka koliko mu je trebalo da priđe do pisaćeg stola predstavio se, rekao odakle je premda to nije bilo potrebno jer je bilo prepoznatljivo po govoru, oduševljeno kliktao da Šuvara izuzetno poštuje, cijeni ga više nego ikoga drugoga, da je svratio nekim poslom u „Kockicu“ i tu priliku ne može propustiti ý odlučio je upoznati ga i pokloniti mu pršut. Bubnuo je pršut na razastrte papire, te jednakom brzinom nastavio s pretjeranim komplimentima. Šuvar ga je u prvih nekoliko trenutaka gledao skamenjen kao da je spazio sablast, a onda skočio na noge i izderao se da ga je nadglasao i ušutkao. Što on misli da je došao u zoološki vrt ogledati medvjeda?! CK ima mnogo sličnosti s zoološkim vrtom, ali ipak nije zabavište, muzej voštanih figura ni tunel strave! Odakle mu ideja da donese pršut?! Pridošlica je nešto pokušao frfljati da je to odličan pršut, da ga je sam radio, ali je to Šuvara samo još više raspomamilo. Neka pozdravi sve u zajedničkom kraju i prenese im da Šuvar ne prima pršute, ni ništa drugo, a onda se okomio da mu nisu potrebni obožavatelji, da nije starleta ni rock-zvijezda koja okuplja fanove, sa svakom rečenicom bivao je opakiji i otrovniji. Babiću i meni bilo je žao čovjeka i pokušali smo obuzdati Stipu, ali bez uspjeha ý u njega kao da je unišao demon. To što je rekao jadnom čovjeku u dvije-tri minute nezapamtljivo je i neprepričivo. Tako bijesnog nisam ga vidio ni prije ni kasnije. Izvrijeđao je čovjeka da ni pas s maslom ne bi polizao, a usput i kulturu, geografiju, gastronomiju, povijest, zemljake, klimu i još ponešto. Razumio sam zašto je odbio primiti poklon, ali me je erupcija bijesa iznenadila. Pridošlica je uspio izreći da neće vraćati što je donio, dok naposljetku Šuvar nije zgrabio pršut i utaknuo ga u koš za smeće. Došljak je problijedio i uzmicao natraške pod nastavkom nezaustavljive verbalne kanonade, sve dok se nije dokopao hodnika, okrenuo i pobjegao. Nadam se da su se čistačice počastile pršutom, a taj slučaj pokazuje zašto je Šuvar bio loš političar. Čovjek je unišao kao obožavatelj i pobjegao nakon manje od pet minuta kao ogorčeni neprijatelj do groba. Naravno, bio je to jedinstveno drastičan događaj, ali tako nešto si oni koji su radili protiv dr. Stipe Šuvara nikada ne bi dozvolili. Recimo, Marijan Radmilović bio je glumac u Zagrebačkom kazalištu mladih. Bio je simpatičan, srdačan, komunikativan, društven, zabavan, inteligentan čovjek, premda nije bio naročit glumac. Goran Babić i ja bili smo dobri s njim i kadikad smo ga zadirkivali da mu je vrh glumačke karijere bila uloga Bijelog zeca. Ono: neki glumci glume Hamleta, neki Richarda Trećeg, a Radmilović ý Bijelog zeca. I njemu se osvijestilo da gluma nije najbolji poziv za njega, pa je iskoristio priliku i prebacio se u, danas bi se reklo, menadžerstvo postavši direktor ZKM-a i nije bio loš. Zahvaljujući tome izabran je početkom osamdesetih za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta. Plivao je nekako na toj poziciji, ali se nije posebno dobro snalazio. Perspektiva mu je bila da se nakon isteka mandata vrati u kostim Bijelog zeca, ali je onda izbio politički sukob Špiljak-Šuvar i Marjanček je promoćurno odabrao stranu. Učas je razvio stil rada u kojem je snašao kao riba u vodi. Poslove vođenja Kazališta prepustio je ljudima koji su to bolje znali i bili voljni raditi, a on samo potpisivao što je trebalo potpisati da bi se mogao posvetiti onome što mu je bolje išlo. Imao je kancelariju u samom centru grada, u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta, uredno dolazio rano ujutro, te ostajao i nakon radnog vremena. Od ranog jutra u čekaonici ispred njegova ureda okupljali su se brojni ljudi kojima je nešto trebalo, uglavnom raznorazni kulturni djelatnici, intelektualci i umjetnici svih fela, i neprekidno su se izmjenjivali kod njega, a on je svakoga srdačno primao. Njemu se moglo doći s bilo kakvim problemom: nekome je zatrebalo da ga primi neki medicinski specijalist, nekome da se zaposli supruga, nekome da objavi knjigu, nekome da se dijete upiše na neku školu ili fakultet, nekome da dobije stipendiju, nekome da priredi izložbu, nekome mjesto asistenta, nekome povećanje plaće, nekome nekakva dozvola za gradnju, nekome stan, nekome majstori da poprave krov, nekome veza da ubrza čekanje već uplaćenog automobila, nekome da dobije odgodu poziva za služenje vojnog roka; bogatstvo života je neiscrpno, svakome nešto zatreba. Radmilović je znao koga treba nazvati da se stvari pokrenu, pomaknu s mrtve točke, omoguće, ubrzaju, pospješe, olakšaju, učas riješe. Trebalo mu je samo povjeriti koji je problem i on je susretljivo preuzimao da se pozabavi njime. Naravno, to je podrazumijevalo - ako jednog dana Radmilović nazove i zatraži nešto - da nije pametno oglušiti se jer se nikad nije moglo znati kad će Radmilovićeva usluga ponovo zatrebati. No njega je bilo lako zadovoljiti jer nikada nije tražio da se čovjek za njega žrtvuje ili se odrekne nečega svoga; obično je bilo dovoljno naprosto glasati u nekim komisijama, na nekim skupštinama, reći nešto dobro za nekoga, dojaviti nešto zanimljivo, premjestiti neki papir na vrh ili na dno sličnih papira… Takvim je poslovima Radmilović bio toliko zaokupljen da zaposlenici HNK nisu ni pokušavali doći do njega da ga gnjave problemima s posla, nego jedino ako im je iskrsnulo nešto mimo zaposlenja u kazalištu što je jedino intendant mogao riješiti. A on je znao ljude po svim drugim institucijama, ustanovama, uredima, poduzećima, organizacijama, koji su se bavili istim poslom kao i on, bio je dobar sa svima njima i ništa mu nije bilo teško. Nasuprot takvim umreženim ljudima, sam Šuvar je - kakav je već bio, sa svojom principijelnošću, poštenjem i cinizmom - imao malo izgleda.  U jednom trenutku je zašutio. Vjerojatno mu se osušilo grlo. Prolazili smo pored nekog prozora u prizemlju i ja sam, zafrkavajući se, iskoristio zatišje da upitam: „A tko tu stanuje?“ Stipe je bez krzmanja krenuo: taj i taj, student prve godine Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, smjer… došao iz tog mjesta, otac mu je taj i taj, a djed taj i taj. Otac je oženio tu i tu, a djed tu i tu. Otac se bavi, a djed se bavio… Imaju imanje… Bila je riječ o mladiću koji je prije godinu dana došao iz neke pripizdine, obitelj mu po ničemu nije bila istaknuta, a u Zagrebu se bavio prvenstveno polaganjem ispita. Udvarao se curi iz mog susjedstva s kojom sam kadikad išao do tramvaja, pa sam slučajno znao. Tu sam odustao da išta više provjeravam, no u tom svjetlu je i događaj s pokušajem poklanjanja pršuta možda imao značenje kojega, iako sam mu prisustvovao, nisam bio svjestan. Moguće je čim se čovjek predstavio znao o kome je riječ, znao koje su mu tajne, prave namjere s tim poklonom i u što bi se uvalio da ga je prihvatio. Možda to nije bio svinjski pršut, nego but trojanskog konja. Znam što pomislim kad kažem „Hrvati“, mogu zamisliti što neki drugi ljudi prizovu na pamet, ali kad je Stipe Šuvar posrijedi dojam mi je da je on baratajući takvim pojmovima imao na umu istovremeno svaku Hrvaticu i Hrvata ponaosob, i još njihove pretke unazad barem tri koljena. Takvo sagledavanje omogućavalo je i praktičnu upotrebu. Sličnu sposobnost imao je, iako u manjoj mjeri, i mladi Orešković koji mu je neko vrijeme, nekoliko godina, bio kao nekakav neslužbeni ađutant. Jedne večeri smo šetali nas dvojica Tuškancem, pa oko Cmroka, te dolje niz Jurjevsku, putem koji smo mnogo puta tako obišli. Sljedećeg dana je trebala biti sjednica Centralnog komiteta i trebalo se glasati nešto što nam je bilo značajno, pa sam bio zabrinut kako će glasanje ispasti. Orešković na to ispali neki precizan broj kao da je riječ o rezultatu odigrane košarkaške utakmice. Podsmješljivo sam zapitao odakle mu upravo taj broj. To ga je isprovociralo da cijelim putem nabraja jednog po jednog članove Centralnog komiteta i procjenjuje zašto će i kako tko od njih glasati. To je bio dobar primjer koliko se razlikujemo. Za jedno stotinjak sam znao, da mi je tko rekao njihova imena, da su članovi Centralnog komiteta i eventualno odakle su, pri čemu o pola njih nisam znao ništa više. Da me je netko zatražio da pobrojim članove Centralnog komiteta vjerojatno teškom mukom ne bih uspio navesti više od pedesetak. Nasuprot meni, Oreško je jedno po jedno izbacio tih sto i tridesetak imena, a zatim za svakoga iznio dovoljno uvjerljive razloge po kojima se moglo predvidjeti kako će glasati, a kako sam za njih pedesetak to mogao i ja, vidio sam da ne govori bez veze. Sutradan je glasanje pokazalo da se prevario svega u dva slučaja, što je fascinantan rezultat. Ne znam da li je do svog predviđanja došao razgovarajući sa Šuvarom, jesu li zajedno procjenjivali, ili je svaki od njih napravio svoju računicu, pa su nakon toga samo usporedili rezultate, ali naposljetku se nisu iznenadili. Snaga takve analitike je da može relativno pouzdano predvidjeti kako će se ponašati veće grupe ljudi, za ishod glasanja je presudno kako će se opredijeliti stotinu i pedesetorica, ali je slabost što se ne može pouzdati u koja dva slučaja će se promašiti, a kadikad upravo o nekom pojedincu mnogo toga ovisi. Recimo, bio je jedan momak s kojim smo bili ideološki i privatno bliski, pisao je za jedne studentske novine i srčano nas podržavao. Slabi i neredoviti honorari bili su mu najvažniji izvor prihoda. Bio je oženjen, imali su malo dijete, supruga je bila nezaposlena, a živjeli su u lošem iznajmljenom stanu za koji se plaćali masnu mjesečnu najamninu. Iznenada se sve promijenilo. U vrlo kratkom vremenu, možda ni desetak dana, supruga je dobila posao, za dijete su dobili mjesto u vrtiću da može ići raditi, od grada su dobili stan, a on je primljen u stalni radni odnos (bez pripravničkog perioda) s visokom plaćom u jednom od „Vjesnikovih“ informativnih izdanja. Od tog preokreta nadalje zdušno nas je napadao ne obazirući se odviše na finese poput istine i klevete. Slične epizode su sredinom osamdesetih godina učestale, s manjim ili većim varijacijama, a mjesta koja su ljudi dobivali bila su uglavnom u „Vjesniku“, u knjižarskim izdavačkim poduzećima, u društveno-političkim organizacijama, na radiju ili na televiziji, ili je netko već zaposlen preko noći avanzirao koliko bi mu u uobičajenom toku stvari trebalo deset godina. Stipi Šuvaru na pamet nije padalo kupovati ljude. Kad mu je od nekoga nešto zatrebalo preostalo mu je samo da ih obilazi, razgovara i uvjerava, najopakije oružje bilo mu je da dosađuje. A ako me je ikada razljutio bilo je nakon što je naša neformalna grupacija poražena i raspršena. Povremeno smo se sreli i obično me na početku pitao kako je, kako sam, kako ide, ima li štogod novoga… Loše je i ide na gore, nisam naročito, pristižu samo lose vijesti i još gora nagovještenja… No uz njegovo suosjećanje koje je dozvoljavalo da mi ne bi zamjerio da sam pokleknuo kao da sam osjećao i prizvuk likovanja što se ne dam, nisam uzmaknuo, promijenio stranu ni izdao ono za što smo se zalagali. Da mu glavu razbijem! Kad kažem da je bio slab političar mislim, između ostaloga, da uopće nije bio političar. Politikom se bavio jer je smatrao da je to nužno, iznuđeno okolnostima, zadatak pred kojim se našao protiv svoje volje, te ne smije uzmaknuti. Zapravo je jedino što je želio biti bilo znanstvenik i sveučilišni profesor. I u vrijeme kad je u Beogradu zasjeo na jednu od najviših političkih funkcija u zemlji redovno je putovao do Zagreba samo na nekoliko sati da bi održao predavanje ili ispitao neke studente i dao im ocjenu. Moglo bi se reći i da je bio loš političar jer je bio dobar političar, od onih koji su dokaz da politika nužno ne kvari ljude, nego loši ljudi kvare politiku. Nesebično se zalagao za plemenite ciljeve i nije vjerovao da se mogu ostvariti načinima koji im nisu primjereni, a uz njega su ostali samo oni koji su isto vjerovali. Bilo je nekoliko tipičnih načina kako je Šuvar gubio ljude, bilo da ih nije uspio privući, bilo da su se opredjeljivali za suprotni tabor kako su se oni formirali i antagonizirali, te kako je saznanje o tome prodiralo u neformalne krugove i u javnost. Recimo, jedan od tipičnih mehanizama ponovio se nekoliko puta u nebitnim varijacijama, pa kako je to bilo prije više od trideset godina tokom kojih sam precizne pojedinosti zaboravio, a neke ni u ono vrijeme nisam znao, ne mogu iznijeti konkretna imena jer bi to bili nedokazani tračevi ili insinuacije. Svake godine je bilo nekoliko desetaka drugova iz drugih gradskih centara ili provincije koji su poslom trebali biti često ili preko radnog tjedna u Zagrebu. Obično se za njih pribavljao odgovarajući privremeni smještaj dok su za to postojale potrebe posla. Većina drugova bili su oženjeni ljudi (ne mogu se sjetiti da li se to dogodilo ijednoj drugarici) obično iz obitelji s djecom, međutim jedan broj njih imali su ljubavnice još u sredinama odakle su dolazili ili su se spetljali s nekim za vrijeme boravka u Zagrebu. Za njih i za ljubavnice boravak u Zagrebu bio je prilika da provode više vremena zajedno, da se ne moraju skrivati i u gluho doba noći iskradati da bi se vratili kućama. Ljubavnice su nastojale (tražile, zahtijevale, zanovijetale) da smještaj koji dobiju na privremeno raspolaganje bude što kvalitetniji i na što povoljnijoj lokaciji, a neke su navrle - naročito ako su dobili zadovoljavajući smještaj - da im privremeno korištenje preraste i u trajno stanarsko pravo. Tražiti od Šuvara da pomogne za tako nešto bilo je iluzorno. Dapače, u nekim slučajevima za koje je saznao oštro se usprotivio. Zato je tu postojao Marijan Radmilović koji je uvijek bio prepun razumijevanja za sve i bio spreman ljudski izaći u susret, a bio je vrlo vješt da sredi raznorazne moguće probleme. Drugovi kojima je Šuvar pokvario nastojanja bili su ugledni i utjecajni, a Šuvarovo protivljenje uzimali su krajnje osobno, te su povrijeđeno obilazili kabinete i kafiće i pričali o njemu sve najgore što su mogli izmisliti, prenapuhati ili izvitoperiti, dok sam Šuvar nije imao ni volje ni vremena ni mogućnosti da obiđe sva mjesta gdje su ga otračali i pokuša objasniti što se zapravo zbilo i što je ustvari posrijedi.  Da bi situacija bila gora, najznačajniji čovjek u grupaciji nakon njega bio je također svojevrsna varijanta slona u staklarskoj radnji, Goran Babić. Kadikad je bilo teško reći tko je od njih dvojice netaktičniji. Ilustrativno svjedočanstvo o Babiću ostavio je na Facebooku Bruno Ogorelec. Ogorelec je godinu ili dvije vodio stalnu rubriku u „Oku“, jednom od najznačajnijih listova za kulturu kojeg smo imali u Hrvatskoj, a Babić je gotovo cijelu deceniju bio glavni urednik. Bruno se požalio da se svaki put kad je donosio materijale za sljedeći broj naprosto bojao Babića. Nije ga Babić ništa napadao, dapače, Bruno je sa svojim materijalima bio uvijek dobrodošao, ali svejednako se bojao. Djeluje neuvjerljivo, pomalo i smiješno, ali svejednako sam mu povjerovao jer sam znao o čemu govori, kako to izgleda.Naime, kad je situacija bila imalo zategnuta, kad je trebalo nešto hitno odlučiti i poduzeti, Babić je preuzimao maniru ponašanja i govora Johna Malkovicha koji glumi komandanta oklopnog vlaka u Oktobarskoj revoluciji, a kako je vrijeme kad se predaju materijali za sljedeći broj novina uvijek takvo, Ogorelec nije imao priliku vidjeti Babića drugačijeg. Jednu od najboljih i meni najdražih karakterizacija Gorana Babića izrekao je pokojni pjesnik Josip Sever. Stajao je visok i mršav, donkihotovska figura, naslonjen na šank kluba Društva književnika, dok je grupica književnika sjedila oko stola pored njega i tračala i ocrnjivala Babića. Sever je samo slušao, a u jednom trenutku ih pogleda s visoka i lagano se ljuljajući objavi: - Svi misle da je strašan, a kad otkriju da nije - onda popizde! U neformalnom okruženju, kad je opušten, Goran Babić je mio, nenaporan, blag čovjek. Bio ga je glas da je fasciniran zlom, da uživa pisati strahote i vidi samo sve najgore, da priziva nasilje i priželjkuje ga. Istina je upravo suprotna. Goran Babić je užasnut zlom, već pomisao o mogućem nasilju mu je nepodnošljiva, sigurno i zato jer mu je velik dio porodice pobijen u Drugom svjetskom ratu, te je izoštrio senzibilitet da prepoznaje već i natruhu mogućeg nasilja i spreman je na sve moguće žrtve da bi ga preduhitrio i spriječio, da se bori protiv zla do posljednjeg atoma snage. I Goran Babić je u nekoliko navrata okrhnuo zube na stambenoj problematici. Nakon što je napustio mjesto glavnog urednika novina za kulturu „Oko“, bio je na nekim značajnim funkcijama u kulturi. Jednom prilikom mu je došla Vesna Parun i požalila se: imala je manji dvosobni stan u Studentskom gradu, daleko od centra i sa sobama prekrcanim knjigama i njenim papirima. Babić je shvaćao da je u djelokrug njegovih zaduženja spada i brinuti o radnim i životnim uvjetima velike pjesnikinje kakva je bila Vesna Parun. Zadatak je graničio s nemogućim. Razletio se naokolo, tražio, raspitivao se, rovario, preokretao, uvjeravao ljude u nadležnim uredima da bi u okviru legalnih mogućnosti napravio sve moguće i napokon je pronašao stan za Vesnu Parun. Stan je bio u centru, tik uz Ilicu, u ulici u kojoj je uspinjača, s većim brojem većih soba, ali kako su u toj ulici samo stare kuće ni taj stan nije bio ispod čekića. Kad su odveli Vesnu da joj pokažu stan ona se zgrozila i uvrijedila: kako se usuđuje ponuditi joj stari stan kojem treba ofarbati zidove, izbrusiti parkete, promijeniti pipe i slično?! Na licu mjesta je izgrdila Gorana na pasja kola. Na to joj je Goran rekao da ako neće - ne treba, on joj ne može pronaći ništa drugo ni bolje, i tako je Parunica do daljnjega ostala u Studentskom gradu, ali nakon toga nije propustila priliku u govorima ili intervjuima da se ne očeše o Gorana Babića i kako je nesposoban za funkcije koje obavlja. Doduše, koliko god bila elokventna i uvjerljiva u zamjerkama koje je iznosila na Babićev račun, stan u Tomićevoj ulici nikada nije spomenula nijednom riječju. Kad se prisjetim Šuvara i Babića jedna od prvih pomisli koja mi pada na pamet jest da znam malo koga o kome se slike u javnosti toliko mnogo razlikuje od likova kojima se pripisuju. Možda je jedino Iso Kršnjavi u svom vremenu bio toliko neopravdano i neutemeljeno ocrnjivan. Dr. Stipe Šuvar je znao što bi bilo najbolje napraviti, što treba napraviti, što bi bilo korisno; znao je i što bi trebalo napraviti da bi se to postiglo, kako što napraviti, ali je ljudi na koje se mogao osloniti bilo premalo. Jedan od najznačajnijih političkih sukoba u Hrvatskoj osamdesetih godina prošlog stoljeća, ako ne i najznačajniji, sukob koji je zahvatio i druge krajeve i odjeknuo u cijeloj Jugoslaviji bio je sraz Špiljka i Šuvara. Šuvara su mnogi cijenili, ali ih je bilo manje od onih koji Špiljaka nisu poštovali, ali su se umrežili s njim, povjerovali njegovoj demagogiji i podržavali ga. Špiljak je nadjačao i to je uvelike odredilo sve što se kasnije dogodilo, odrazujući se do danas i neće biti anulirano još zadugo. Kadikad slučajnost oblikuje povijest. Što bi bilo da su dva glavna čovjeka u grupaciji koja je pokušala sačuvati ono dobro iz ranijeg razdoblja, te nastaviti na tim osnovama, bili drugačiji karakteri, da su bili umilni, prijetvorni, licemjerni, lepršavi…? Možda bi sve bilo drugačije, možda bi nam svima bilo bolje. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
