Marketing
mala inovacija za veliko poboljšanje
REDOMATI
Na dobro se lako učas naučiti. Loše ili slabije se nevjerojatno brzo zaboravi ako se zamijeni nečim dobrim, nečim boljim. Nešto što je izgledalo kao da će biti zauvijek nestane kao da ga nikada nije bilo. Kome nedostaju javne telefonske govornice?
Drugi primjer: kad danas spomenemo „čekati u redu“ svatko pomisli na niz ljudi koji uredno čekaju jedan iza drugoga da dođu na red da ih se usluži ili što god već trebali. Rijetko tko, a i to samo oni stariji, prisjetit će se da se desetljećima, ako ne i cijelo stoljeće bilo sasvim drugačije. Čekalo se svagdje: u pošti, u dućanu, u čekaonici ambulante, ispred šaltera na općini, bilo je mnoštvo mjesta gdje se nije moglo ništa obaviti bez čekanja, a čekanje je bilo sve prije nego uredno. Čekanje je prije svega bilo kaos. Gomila ljudi je bila natiskana oko mjesta do kojeg su trebali doprijeti, nikakvog reda nije bilo, prvi je poslužen bio onaj tko se uspio probiti ili mu se posrećilo. Bilo je sasvim uobičajeno doći u čekaonicu ambulante, zateći ondje petero ljudi, no prije nego se uspije doći do doktora ubaci se još petnaestak koji su kasnije došli. Čekati ispred nekog državnog ureda, u banci, kod automehaničara, na gruntovnici ili u katastru bila je prava mora. Prednost ulaska imali su oni koji su sasvim očigledno svrnuli nekim privatnim poslom, oni koji su upadali „preko veze“ i bezobraznici svih vrsta, sretni, spretni i bezobzirni. Znati da će se morati ići negdje u gužvu značilo je da je čovjek neraspoložen nekoliko dana ranije. Onome tko to nije iskusio nemoguće je opisati da li je bilo gore tiskati se ispred vrata nekog ureda, čekati ispred šaltera ili se gurati u mnoštvu ispred pulta u nekoj trgovini gdje su prodavačice i trgovci jurili lijevo-desno s druge strane i o njima je ovisilo kome će se sljedećem obratiti. Posebno je ludilo vladalo ispred šaltera za prodaju karata za vlak ili autobus gdje se trebalo dočepati karte prije nego prometalo krene, u dućanima gdje se znalo da neke robe neće biti dovoljno za sve koji su došli (a prodavači su ionako spremili pola zaliha za svoje poznate) ili čekati negdje gdje se odoka moglo vidjeti da tražene službe do kraja radnog vremena neće stići obaviti posao sa svim koji su došli. Svađe, laktarenje, guranje, psovanje i pljuvanje i slično bile su uobičajene metode opstanka i proboja. Izrazitu prednost imali su viši, fizički spremniji, glasniji i bezobzirniji, spremni gaziti preko drugih da bi se dokopali cilja. U odnosu na uobičajene kaotične gomile naići negdje gdje ljudi uredno čekaju u redu, koliko god bio dugačak, bila je prava blagodat. Današnji eventualni redovi ispred blagajni u velikim trgovačkim centrima mačji su kašalj prema tome, limunada.
Retroaktivno se možemo zapitati zašto desetljećima nikome nije palo na pamet da pored ulaza na mjesta gdje će mnoštvo ljudi trebati čekati nije postavljen neki šegrt, pomoćnik, čistačica, netko iz student-servisa ili netko od pomoćnog nekvalificiranog osoblja da svakome tko dođe uruči karticu s brojem koji je po redu. Pitanje je bespredmetno jer je odgovor krajnje banalan - zato jer nikome nije palo na pamet. Neopisivi kaos umjesto urednog čekanja smatrao se nečim prirodnim, neizbježnim, nepromjenjivim. Doduše, mogli bi se razmotriti i da je takav nered nekome pogodovao, i to nekome od onih koji su bili zaduženi da organiziraju poslovanje, uvode red, pa je svaka zamisao kako situaciju srediti dočekivana sa zidom odbijanja. Međutim, pojava redomata je podrazumijevala i postojanje organizacija koje su ih pribavljale, postavljale i brinule o njihovom održavanju, pa je njima bilo u interesu da u centralama velikih sistema pronađu odgovorne ljude koji će odlučiti o nabavku inovacije. To je dobar primjer kako napredak možemo očekivati prvenstveno ondje gdje se poklope partikularni i opći interesi, kad se usklade, a postoji organizacija kojoj je u interesu da promjenu provede.
Prije nego kompjutori, Internet, protuepidemiološke mjere i malo zdrave pameti u potpunosti pometu svako klanjanje pred šalterima i nepotrebna hodočašća birokratskim centralama i čvorištima, odajmo priznanje redomatima da su nemjerljivo poboljšali prethodno stanje, da je s njima neusporedivo bolje nego ranije, da su nepodnošljivu nevolju umanjili do podnošljivosti, usadili u narod mentalni mehanizam kako se ponašati čak i ondje gdje redomati nisu postavljeni ili onda kad su slučajno pokvareni, van upotrebe.
Usput, ne mogu odoljeti, kad se loše ili slabo učas zaboravi, što to govori o onome što se ne može zaboraviti desetljećima?
Post je objavljen 19.06.2020. u 00:00 sati.