|
NAJVEĆI HRVATSKI NEPOZNATI PJESNIK Goran Babić stanuje u Beogradu u blizini jednog od najvećih prometnih raskrižja. Presijecaju se višetračne ulice, gužvaju se tramvaji, autobusi, kamioni, taksiji, nebrojena osobna vozila, pretrčavaju pješaci… U sredini jednog od blokova na uglu tog raskrižja, između velikih kuća, nalazi se malo naselje potleušica kao na otoku. Kada sam prvi put ondje svratio prije dvadesetak godina ti kućerci su uglavnom izgledali kao ilustracija zagorske pjesme "Vu plavom ternaci… od blata je zbita i škopom pokrita, ne moreš prav znati jel hiža ili klet..." Posljednji put kad sam navratio, prije otprilike godinu dana, kućerci su svi bili ušminkani, fasade obnovljene, drvenarija pobojana, vrtići oku ulaza uređeni… Goranova kućica je najdalje od ulaza u tu urbanu oazu, možda jedina izgleda otprilike kao kad sam je prvi put vidio, osim jedne upadljive pojedinosti - novinskog kioska kojim je proširena. Kućica ne samo da je trošna, nego je i mala, rekao bih da nema više od pedesetak kvadrata. Goran u njoj živi sa suprugom, Mladenkom Duras, svojevremeno direktoricom CDD-a, firme koja je izdavala "Polet", "Pitanja", biblioteku "Mladi hrvatski pisci" i bavila se sličnim projektima. U toj kućici su njih dvoje podigli dvije kćerke, što djeluje nevjerojatno jer je pod krovom toliko knjiga da bi se od njih mogla osnovati neka županijska biblioteka. Novinski kiosk stigao je kao prinova kojim je proširen prostor. Goran je u njemu smjestio svoju radnu sobu; kompjutor, knjige, papire... U dokumentarnom filmu koji prilažem voditelj razgovara s Goranom kroz prozorčić kroz koji su se nekada prodavale novine. Goran Babić je jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika, nakon što je umro Arsen Dedić možda i najveći. U njegovom rangu je još samo Dane Dragojević i ne pada mi na pamet itko drugi. No Goran je svakako najplodniji: samo knjiga poezije objavio je pedesetak. Društveni status i ugled poezije je danas ionako spao na niske grane, pa malo tko zna nabrojiti tri živuća pjesnika. Pjesnici su tako i tako nepoznati, pa je titula najvećeg nepoznatog pjesnika oznaka dvostruke nevidljivosti: nejnepoznatiji od nepoznatih. Pored poetskih zbirki objavio je niz knjiga polemika i njegovog viđenja zbivanja iz nedavne prošlosti i suvremenosti. Polemike su izuzetno kvalitetne: ne samo da su napisane tako da uzdignuta čela mogu stajati uz Krležine polemike, nego su se pokazale i proročki točne. Pokušajte naći knjige "Možda uzaludno" ili "Pismo zidu na kojem je maršalova slika" pa će vam biti jasno zašto ga se u Hrvatskoj izbjegava spomenuti. Previše je onih koji mu nisu ni do koljena, a koji su na utjecajnim pozicijama. Goran Babić je dvadesetak godina prije devedesetih bio jedna od centralnih figura hrvatske kulture i društva. Bio je glavni urednik novina za kulturu "Oko", koje se također izbjegava spomenuti. Sve u svemu, ljudi u Hrvatskoj se, što se njega tiče, mogu podijeliti na dvije skupine: stariji, koji ga itekako dobro znaju, i mlađe od četrdeset koji za njega nisu ni čuli. Od onih koji ga znaju velik broj se ne usudi spomenuti što znaju da ne bi došli na zub onim koji ga ne vole i, ako ga već moraju spomenuti, rade to isključivo u negativnom kontekstu i uz ružne epitete. Znamo taj lik iz horrora - "onaj čije se ime ne spominje". Ovaj film gotovo uopće ne govori o Goranu-pjesniku, ali je dobro prikazan Goran-čovjek. Za one koji ga poznaju ovo će biti dragocjeno svjedočanstvo. Pruža im se prilika vidjeti ga nakon četvrt stoljeća. Onima koji ga ne znaju ovo može biti prva informacija koja će ih navesti da traže dalje i otkriju nevjerojatno bogatstvo svijeta koji i dalje postoji dokle je god Gorana Babića. |
 Sudeći prema broju i karakteru projekata koje mi je ministarstvo kulture odbilo ove godine i ministar o meni ima srodno mišljenje. Jedino što ne znam da li je tako loš ministar da misli da sam slab književnik ili je toliko ideološki zadrt da mu je irelevantna kvaliteta mojih odbijenih projekata, ili oboje, ne zna se što je gore. Da se razumijemo, mišljenje o aktualnom (a možemo već reći i privremenom, ili čak trenutačnom) ministru kulture formirao sam prije nego je odbio moje projekte na osnovu njegovih poteza i ponašanja. No zapravo uopće ne kanim pričati o tome. Sve navedeno bilo mi je potrebno jedino da konstatiramo da me je gospodin ministar gadno nagazio i oštetio kao autora i kao čovjeka (a priča o tome kako je i time pokazao kako i koliko je loš ministar, pa i čovjek, ovom me prilikom uopće ne zanima). Od prošle jeseni objavio sam tri knjige, napisao kazališnu dramu i snimio film; izravno križanje i utjecaj ministra presjekli su me u uzlaznoj putanji. Mogao bih kukati nad hudom sudbom da se zloduh pojavio na kratko vrijeme samo da mi pomrsi račune prije nego osobno ponovo nestane u anonimnosti, ostavši zapamćen jedino kao lokalna varijanta nezakonitog čeda Cecilie Giménez i Herostrata, ali ne kanim pričati ni o tome. Ono što me ovom prilikom zanima je raširena tlapnja o pomirenju djece i unuka partizana i ustaša. Partizani i ustaše su se gledali preko nišana, ali se ne sjećam da su se njihova djeca uopće svađala, a kamoli unuci (iako dozvoljavam da je i toga bilo na individualnoj razini , ali ne toliko da je trebalo izmišljati ikakvu pomirbu na društvenom nivou). Moja osobna sudbina s tim nema ama baš ništa. Vrlo sam zadovoljan da otkako se pamti, od početka dvadesetog stoljeća nijedan moj predak niti itko od uže rodbine nije ratovao u ijednom ratu, a imali smo i sreće da nitko od njih u nijednom ratu nije stradao. S kime da se ja mirim? Moji se nisu s nikim svađali. Pa kad se već uspjelo djecu i unuke partizana i ustaša toliko posvađati da ih je trebalo miriti, kome se prikloniti? U nuždi da se opredijelim postoje samo kriteriji bez ikakve osobne naklonosti: onima koji su bliže istini, onima koji su pošteniji i dobronamjerniji, a nije zanemarivo ni koji su pametniji. No ako se vratimo početku, kako me je g. ministar nagazio, priča o pomirbi se usložava, komplicira, mogu joj dodati novu dimenziju. Zainteresiran likom o kojem se govori pročitao sam novinski članak o povijesti njegove porodice. Možda centralni lik u toj povijesti je ministrov djed, Spahija Prohić, bogati trgovac koji je 1935. došao u Zagreb iz Bosne, a nakon završetka Drugog svjetskog rata tragično stradao. To mi je bilo poznato jer je i moj djed bio trgovac koji je 1935. doselio iz Sarajeva u Zagreb, do početka Drugog svjetskog rata se uspio obogatiti, a nakon završetka rata mu je otprilike sve nacionalizirano. Dapače, kako sam dobrim dijelom odrastao kod bake i djeda, prezime Prohić mi zvuči poznato, kao da sam ga kao dijete slušao u pričama koje su se raspredale u njihovom domu. Sjećanja su nepouzdana. Zato sam zaronio u porodične albume i kutiju s fotografijama. I zaista, na nekoliko fotografija naletio sam na lika koji bi mogao biti Zlatkov djed Spahija, ali kako su amaterske, neoštre, mogao bi, ali ne treba biti. Daljnje kopanje iznijelo je na svjetlo dana nove fotke: na nekima od njih jasno je zabilježena fizionomija čovjeka koji uvelike sliči Spahijinom bratu Avdi. Čovjek na fotografijama je s mojom bakom i djedom bio u prisnim, prijateljskim odnosima, a ako je to zaista bio Spahijin brat Avdo, onda ni moj djed i ministrov djed nisu mogli biti neprijatelji.  - Sa strane: moji baka i djed s prijateljem u posjeti. U sredini: fotografija iz novina - Avdo i Spahija Prohić Pa čak i da me fotografije zavaravaju sličnošću, pogled na kartu predratnog Zagreba ukazuje da bi mogle prikazivati ono što pretpostavljam. Zagreb je bio mali grad. Protezao se od Zvjezdarnice na Gornjem gradu do iza Glavnog kolodvora. Trnje i Trešnjevka bili su više prigradski zaseoci nego periferijski kvartovi. U tako malom gradu dva uspješna trgovca koji su iste godine stigli iz Bosne morali su se poznavati. Ako su naši djedovi bili drugari, prijatelji koju su se posjećivali po kućama, ako su pripadali istom društvancu, a niti je jedan bio partizan, niti drugi ustaša, kog vraga se na me nameračio? Ovdje se ne radi o pomirenju nepomirljivih, nego o dijeljenju nečega što je nekoć bilo jedno. Što je bilo, sad se spominjalo. Očigledno su se kroz generacije okolnosti promijenile, nasljednici izmijenili. Ne nastavljaju se svađati ni boriti davno pokojni, niti se mire onih koje više nema, nego se dijele oni koji danas žive zbog onoga što danas postoji, zbog onoga kakvi smo i što želimo. Kakav je sukob između ministra i mene? Osobno - nikakav. Uvijek mogu sjesti s njim na kavu, iako njemu to ne bih savjetovao jer ne mogu garantirati koliko bih se dugo uspio suzdržavati da mu ne kresnem ulice da štetočine i bezveznjaci kod mene - kao ni kod naših djedova - nisu dobrodošle. |
|
KASTRIRANJE NARODA Vitar puše, muda mi se klate,FALSIFICIRANOM TRADICIJOM Zgroženi napadi užasnutih čistunaca na literaturu predloženu za školsku lektiru ostavljaju nejasnim što im je gore: literatura, spominjanje seksualnosti, seksualnost sama ili sve zajedno? Ne zna se što im je gore, ali je jasno što im je drago: izmišljati, lagati i muljati… Legitimiraju se kao zastupnici naroda i branitelji tradicije, tradicionalnih vrijednosti, pri čemu narod prikazuju do nestvarnosti idealizirano, a tradiciju falsificiraju. Tradicija? Koja i kakva tradicija? Kršćanska tradicija? Je li kršćanska tradicija zadužbina časnih sestara i svećenika u samostanima ili naroda u gradovima i selima, u tvornicama i na poljima? Čak ni tradicija časnih i svećenika nije onakva kakva se pokušava prikazati, o čemu svjedoči već Pietro Arettino, što je jedan od razloga zašto Crkva ne voli svjetovnu književnost - razobličuje njihovo licemjerje. Ni narod nije bio odviše sputan ćudoređem, o čemu svjedoči opet književnost, ovaj puta narodna iz Dalmatinske Zagore:  dajte pičke ako Boga znate! Ja bi jebo, ali ne bi lizo, jer je pička do guzice blizo. Mala moja, kako se ne stidiš? Ja je željan, a ti na njoj sidiš! Jebem svaku koja ima dlaku! Koja nema, neka se priprema. Suvremeni čistunci fabriciraju prošlost. Tradicija i narod u koje su kunu čista su fantazmagorija. Zar su bećarce i gange izmišljali i prenosili na koljena sve izrodi i izdajice naroda, ubačeni strani elementi i crveni i žuti vragovi koji su radili za Judine škude? Treba biti krajnje glup i neobrazovan da bi se tako nešto povjerovalo. Zar su sjela i prela održavana pod egidom "nije za one ispod 18"? Prije drmeša su sve one mlađe od šesnaest poslali na spavanje? Budimo ozbiljni - to ne bi ni pas s maslom polizao. Pravi, stvarni narod bio je sve drugo nego bogobojazan i uštogljen: Više vridi moje male ono Nego papa i crveno zvono. Jebem mater popu i žandaru Što ne dadu živiti kurbaru! Volim pičku katoličku, A ni srpska nije meni mrska. Nek' je uska, pa makar i turska! Dapače, ako ćemo do prave tradicije, tradicija je da su Kaptol i Gradec pola tisućljeća bili u svađi, da se grad opirao nezajažljivoj Crkvi. Prava tradicija je da se građanstvo pet stoljeća borilo s crkvenjacima i onima koji su lizali oltare. Tko zna zašto se zagrebačka ulica Krvavi most tako zove? Kroz povijest su se ljudi vjenčavali vrlo mladi. Još moja baka se udala sa šesnaest godina i rodila moju majku sa sedamnaest, a danas - u virjeme internete - Željka Markić bi onima od osamnaest zabranjivala čitati Ferića! Ta žena ne samo da je van vremena, nego je i van pameti. Jasno nam je, jasno - jedini način da Crkva začepi usta književnosti jest da je ogadi, proskribira i smanji čitanost na minimum, a i taj minimum dirigira. Zato se i opire tako očajnički svakom pokušaju da se školstvo makar zericu poboljša. Pa ako to uspije, onda i Internet dolazi na red.  Mislite li da sam navedene citirane stihove izmislio? Prepisao sam ih iz knjižice "Eno ti me!", zbirke erotske narodne poezije koju je sakupio Radomir Sarađen, a ilustrirao vinjetama Igor Kordej. Koliko znam, jedino mjesto gdje se može nabaviti ta knjižica, i to za sitniš, Sarađenov je antikvarijat koji se nalazi u Tkalčićevoj ulici, otprilike oko sredine s lijeve strane ako se krene od Trga bana Jelačića. |
|
FANTOMSKI GRAFIT
Aktualna nogometna euforija podsjetila me priče jednog mog prijatelja fotografa. Jovica Drobnjak kvalitetan je profesionalni fotograf sa suptilnim osjećajem za nijanse, profinjenim senzibilitetom za fina prelijevanja, poetskim i slikarskim pristupom fotografiji. Neke serije njegovih fotografija izgledaju na prvi pogled kao da su izašle iz slikarskog ateljea. Jedna serija fotografija koju već odavno radi posvećena je odioznoj temi: grafitima, ali ne bilo kakvima, nego onim koji su "posvećeni" Mamiću. (Nije potrebno reći kojem Mamiću, svi smo vidjeli te grafite nebrojeno puta posvuda po gradu.) Što je priviklo njegovo fotografsko oko upravo toj temi nije poznato, za ovu priču je dovoljno konstatirati da je tako. U njegovoj arhivi nalazi se već nebrojeno fotografija, pa možemo uzeti da je jedan od većih stručnjaka o toj temi.    Kaže Jovica da je primijetio jednu čudnu, neobjašnjivu pojavu. Spomenuti grafiti niču po gradu već godinama, kadikad učestalije, kadikad manje učestalo, zavisno o zbivanjima u nogometnom svijetu. U njima se Mamića časti svim i svačim: te ustaša, te peder, te ciganin, te Srbin, te mamicu mu, te taticu mu, sestru, ženu i njega samoga… nema čega nema. Stoje na očigled i izbijeljuju pod suncem, kadikad ih netko prefarba, pa na istom mjestu ponovo izniknu isti ili u nekoj drugoj varijanti. Zanimljivo je da među njima postoji jedan koji se promptno ukloni kad god se pojavi. Svi ostali stoje kao već uobičajeni dio gradske scenografije, ali taj jedan je prava rijetkost - kako se pojavi tako i nestane, traje kao zraka sunca za oblačnog dana. Reklo bi se da svi ostali malo koga smetaju: ono ciganine, ustašo, četniče, pederu, budalo, lopove, mamicu, taticu, ženu i sestru hajde-de, ali taj jedan kao da nekoga maksimalno iritira i kao da netko juri gradom neprekidno na oprezu da ga zatre čim se pojavi, kao da je to najgore od svega. Da nije Jovičinog bilježenja ne bi ni znali da postoji. Nije poznato zašto i kako, preostaje nam samo vjerovati Jovici da je tako. Koji je to tako poseban grafit? MAMIĆ KOPA NOS!  |
|
- početak cijele priče je OVDJE Jadna li je, o laži njenih zasluga i slave usred Zagreba glasno govori i jedan spomenik! Šutke je primila priznanje i stavila u džep pripadajuće Judine škude za "inicijativu za podizanje spomenika Augustu Šenoi", te ne može reći da joj je obrazloženje nepoznato, bilo bi bezočni ustvrditi da ga nije ni pročitala, a na samom spomeniku na početku Vlaške ulice je urezano: "U slavu piscu i čovjeku Augustu Šenoi, dičnom sinu Zagreba i Hrvatske, podigoše ovaj spomenik svi oni koji su ga štovali i voljeli. Rad je to umjetnice Marije Ujević (što se jasno vidi) i djelo mnogih zagovornika i pomagatelja na čelu s piscem Zvonimirom Milčecom".SPOMENIK KOJI GOVORI Ponovimo: dobitnica Nagrade grada Zagreba ove godine, dvije tisuće i šesnaeste, Marija je Peakić-Mikuljan, književnica i bivša predsjednica Društva književnika Hrvatske, na temelju lažne tvrdnje da je potaknula podizanje spomenika Augustu Šenoi na početku Vlaške ulice. Naime, podizanje je potaknuo i mukotrpnim višegodišnjim radom priveo završetku novinar i književnik Zvonimir Milčec. Kao potvrdu narodne mudrosti "tko laže taj i krade", ovogodišnja slavodobitnica je uz sve druge počasti mrtva-hladna stavila u džep i 50 000 kuna, tako da su se uz sve drugo stekli i uvjeti da se njezin čin može okvalificirati kao krivično djelo prevare. Suučesnik u prevari je zastupnik Grge Čokolina na zemlji, predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, koji je uputio Odboru za javna priznanja gradske skupštine grada Zagreba nepismeni prijedlog u kojem se između ostaloga kaže, citiram: "Sa suprugom Miroslavom ostvarila radila je na dokumentarnim filmovima o demografskim, povijesnim i humanističkim problemima, čija se aktualnost konačno ostvaruje današnje vrijeme". Čudim se kako Odbor za javna priznanja nije uočio da prijedlog do neba smrdi čim predsjednik Društva hrvatskih književnika službeno šalje nakaradno nepismeni dopis. U četiri stranice obrazloženja za dodjelu nagrade kao vrhovni dosezi navode se podaci kakve drugi, ozbiljni književnici u svojim biografijama zbog beznačajnosti ni ne spominju, a v.d. Grga Čokolin ih je mogao znati jedino ukoliko mu je sama slavodobitnica pri pisanju suflirala preko ramena. ("2006. je godine bila članicom prosudbenog odbora za dodjelu nagrade Zvonimir Golob, a bila je i u prosudbenom sudu za nagradu Bili smo prvi kad je trebalo.") Obrazloženje pokazuje da je Marija Peakić-Mikuljan, iako pri podizanju spomenika Augustu Šenoi nije ni luk jela, ni luk mirisala, vjerojatno inicirala da Društvo hrvatskih književnika pošalje prijedlog za dodjelu nagrade upravo njoj i sudjelovala u njegovom pisanju. Obrazloženje pokazuje i pravi doseg najviših zasluga i postignutih rezultata te velelepne književnice: nakon godine 1982. objavila je SVEGA JEDNU KNJIGU svojih radova. Kaže se da "Krajem 2005. odlazi u mirovinu posvećujući se književnim radu…" Toliko se posvetila knjiženom radu da je od tada, u više od deset godina, jedino što je uspjela bilo objaviti knjigu izabranih tekstova pokojnog supruga! Drugim riječima, književni rad slavodobitnice nakon 1982. praktički ne postoji, marginalan je i potpuno efemeran. Sirota, na području književnosti i nije joj preostalo drugo osim da lažnim i napuhanim obrazloženjima sakuplja nagrade i počasti.  To je rijetko viđen slučaj: u centru grada ponosno stoji spomenik i viče istinu o onima koji ga svojataju. Kad je bio podignut mogli smo se još pitati zašto je mudri Milčec na samom spomeniku ostavio zabilješku tko je zaslužan za njegovo podizanje. Danas je odgovor očigledan. Ta on je poznavao Mariju Peakić-Mikuljan, njoj slične i njihovu nezajažljivu glad! - završetak cijele priče nalazi se OVDJE |
|
- nastavak prethodnog posta VELIĆINA IZ FUSNOTE Tko je Marija Peakić-Mikuljan? Marija Peakić-Mikuljan je ovogodišnja slavodobitnica Nagrade grada Zagreba. Zašto je grad Zagreb ovjenčao slavodobitnicu počastima i pomastima? Za najviše zasluge i postignute rezultate u promicanju kulture, umjetnosti, osobito književnosti, prosvjete i mnogih drugih područja društvenog života u gradu Zagrebu.  Od svih tih najviših zasluga i postignutih rezultata nedvojben je jedino navod da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi". Naime, to je nedvojbena, potpuna izmišljotina, pučki rečeno - laž. Inicijativu za podizanje spomenika Augustu Šenoi pokrenuo je 1981. godine Zvonimir Milčec, te je prvenstveno njegovim samoprijegornim zalaganjem, požrtvovanim trudom, spomenik i podignut. Marija Peakić-Mikuljan postala je predsjednica Društva književnika Hrvatske godine 1985-te, a kako je DKH bila jedna od institucija koje su podržavale podizanje spomenika, kao njegova predsjednica bila je pozvana na svečano otkrivanje spomenika u sklopu Univerzijade. Laž je tim gnjusnija što je Marija Peakić-Mikuljan svojevremena predsjednica Društva književnika Hrvatske, a onaj od kojeg je prisvojila zasluge je književnik, i to pokojni, ali taj slučaj se ne razlikuje mnogo od ostalih njenih zasluga i postignuća. Znatno je pridonijela demokratskih procesima? Aha, kao što je upravo njoj palo na pamet da bi bilo dobro podići spomenik Augustu Šenoi. Nastojala je pomicati granice slobode govora? Kao što se upravo ona domislila da spomenik stoji na početku Vlaške ulice. Objedinila je intelektualce lijeve i desne provenijencije? Kao što je iz svog džepa po posljednjeg novčića platila sve potrebne troškove za podizanje spomenika. Ujedinila je književnika lijeve i desne provenijencije u borbi za opstojnost hrvatskog jezika? Da, da, i svojim je noktićima grebala broncu da bi iz amorfne mase oblikovala lik Augusta Šenoe. Zalagala se za obnavljanje spomenika banu Josipu Jelačiću? I ja podržavam izmjenu plime i oseke, ali nisam za to odviše zaslužan. Pjesničkim ostvarenjima obogatila je hrvatsku književnost? Pjesničkim ostvarenjima obogatila je hrvatsku književnost? Pogledajmo prvu stranicu njezine pjesme I KRUG ČITANJA iz knjige "Ptice na prozoru":  Marija Pekić-Mikuljan domišljato se dosjetila da na svaku stranicu postavi samo jedan stih, tako da je uspjela jednu pjesmu razvući preko četrdeset i pet stranica, bez čega bi njena zbirka pjesama bila u svakom pogledu tanašna. Pogledajmo drugu pjesmu U CJELINI (str. 63 iste zbirke): STARCI krupno lišće lica visi s okovratnika u jesenjoj aleji Izumila je haiku! Pjesnikinja ponire u svoje najdublje dubine, navodim CIJELU pjesmu sa stanice 64: 17. VELJAČE 1972. Ja nisam ništa od onoga što mi se događa Ja sam sve ono što mi se ne događa. Da budem jasan, moj je sud da je poezija Marije Peakić-Mikuljan ono najbolje čime je doprinijela povijesti i čovječanstvu. Sve drugo je uvelike problematično. Na primjer, o tome kako je "slamala omče dogmatskih jugounitarističkih korifeja" piše u jednoj fusnoti Vesna Parun ("Ja koja imam nevinije ruke", asinkroni odabir, Naklada Zoro/Profil, str. 277, fusnota br. 78): "…bez partijskog blagoslova od strane partijskog rukovodstva: predsjednice Marije Peakić-Žaja, te Mihalića, Bilopavlovića, i ne znam koga još. A to je bilo za te male bogove neoprostiv grijeh. Skovali su mi osvetu, i upalila im je. (Još pridodajem da mi je predsjednica Peakić prišla policijski strogo , naredivši da se pridružim odabranima za pohod Titovu grobu u Beogradu. To odbih…" Ne treba Vesni Parun sve vjerovati, recimo: nije uočila da je Marija Peakić promijenila prezime, ali možemo izlučiti suštinu: za Vesnu Parun, nedvojbenu pjesničku gromadu, Marija Peakić-Mikuljan bila je tek mrvica, bijedni "mali partijski bogek¨, bogičak, dostojan tek da se spomene u fusnoti. Slavodobitnik Nagrade grada Zagreba 2016. godine!  Poseban sklop okolnosti izvire uz činjenice da je slavodobitnica Nagrade uprihodila i nekakve novce. O tome govori članak 137. Krivičnog zakona Republike Hrvatske:  Tko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist, dovede nekog lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu, ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. Sitni lopov prigrabi neki sitniš nasrnuvši u gluho doba noći pajserom na trafiku. Majstori stavljaju u džep daleko veće sume u pol bijela dana uz zvuke fanfara i pod bljeskanjem bliceva fotoreportera. No da bi to mogli izvesti potrebno je i da im netko pridržava ljestve. U Skupštini grada Zagreba postoji Odbor za javna priznanja koji je usvojio prijedlog za dodjelu nagrade, postoji i gradonačelnik koji je taj prijedlog potpisom potvrdio. Na njih se može primijeniti članak 136: Tko na štetu društvene imovine dade dar, proviziju ili nagradu, ili na drugi način u korist drugoga otuđi društvenu imovinu u vrijednosti koja je u očitom nerazmjeru s uloženim radom ili uopće ne proizlazi iz rada primatelja, ako ne postoje obilježja nekoga drugoga krivičnog djela, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. Što taj Odbor sada uopće može učiniti? Zatražiti od slavodobitnice da vrati novac koji je stavila u džep i javno je osramoti ili šutiti i postati saučesnikom prevare, zajedno s gradonačelnikom, nadajući se da nitko neće potegnuti pitanje njihove krivične odgovornosti zbog koje bi mogli završiti i u zatvoru? Ipak, najveća kazna za sve kompromitirane bila bi da vrijeme u ćeliji krate poezijom Marije Peakić-Mikuljan i gledanjem uspješnih dokumentarnih filmova kojima je ona iznimno doprinijela. Sva sreća da se u obrazloženju nagrade (nekim čudnim slučajem) ne spominje igrani film za koji je pisala scenarij. Prevarantica se može pravdati da zapravo ona nije pisala obrazloženje za svoju nagradu, da je to pisao odbor koji nagradu dodjeljuje, da ona nije pisala prijedlog koji je odbor doveo u zabludu, da joj je netko drugi pripisao ono što ona sama nikako ne bi, te nije kriva što netko drugi tako misli, a mišljenje je - mili bože - slobodno… Ono što nikako ne može tvrditi jest da joj je obrazloženje potpuno nepoznato, da ga nije ni pročitala, da nije usprkos tome zgrabila svoju poveljicu i ček i pobjegla u mišju rupu. Uostalom, ako se još jednom pogleda famozno fantastično obrazloženje, sve je to idi mi-dođi mi, sve su to zapravo fraze i floskule. Tvrdnja da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi" jedina je konkretna i provjerljiva. Pa kako su Šenoa, Milčec i Peakić-Mikuljan književnici, zanima me što na sve ovo ima reći Društvo hrvatskih književnika. Promijenili su ime, ali - ako se ne varam - u društvu i dalje treba postojati i djelovati Sud časti. Koja je zadaća tog Suda časti? Ne bi li društvo u cjelini trebalo brinuti za zaštitu književnika, posebno svojih članova, naročito pokojnih koji ne mogu sami braniti ni svoje djelo ni svoj lik? Naposljetku, što još reći o Mariji Peakić-Mikuljan? Ta ona nije ništa od onoga što joj se događa, ona je sve ono što joj se ne događa! Možda je vrijeme da se njen lik i ono što joj se događa napokon usaglase. - nastavlja se OVDJE |
 Nije riječ o telepatiji, nego o nečemu drugome što me - dozvoljavam - možda zavodi u zabludu, tim više što je moguća zabluda do sada dobila niz potkrjepa da je pravi uvid. Naime, predsjednica Grabar-Kitarović je imala svojevrsnu prethodnicu, lik koji joj je toliko nalik po mnogo čemu da mi je nevjerojatno kako to nitko već nije uočio. Trideset godina prije nego je izabrana prva žena na mjesto predsjednika republike, prije nego je izabrana prva predsjednica, na čelo Društva književnika Hrvatske došla je prva žena u njegovoj tada još malo pa stoljetnoj povijesti. Marija Peakić-Mikuljan. Bila je otprilike istih godina u kojima je danas Grabar-Kitarović. Javnost je bila iznenađena i obradovana, Peakić-Mikuljan je postala miljenica medija, novine i televizija bili su je prepuni. Prva žena na čelu tako ugledne institucije, prva nakon niza muškarčina! Jedina razlika je u tome što se gospođa predsjednica Republike stalno smješka, a drugarica predsjednica Društva književnika je obično bila namrštena ili barem smrtno ozbiljna, i takva je ostala zabilježena na većini fotografija, ali to je nevažno. Stjecajem nesretnih okolnosti dobro sam upoznao i proučio tu pojavu, te me je Kolidna Grabar-Kitarović iznenadila kao njena replika, maltene reinkarnacija. Ta bezgranična ambicioznost, ta sklonost da tura nos gdje joj nije mjesto, ta zapanjujuća nekompetentnost za sve čega se dohvati, ta sklonost da nešto bubne, drugi dan izjavi nešto upravo suprotno, a treći dan petlja kako bi se izvukla iz onoga u što se uvalila… Reakcije, body language, geste, grimase, sve to odaje isti mentalni, intelektualni i karakterni sklop. Naravno, obje se mogu svrstati u uspješne žene, ali gospođa predsjednica - kao mlađa - može još mnogo učiti od prethodnice, drugarice predsjednice. Marija Peakić-Mikuljan prije neki je dan nagrađena Nagradom grada Zagreba za najviše zasluge i postignute rezultate u promicanju kulture, umjetnosti, osobito književnosti, prosvjete i mnogih drugih područja društvenog života u Gradu Zagrebu. Ono što je fantastično je obrazloženje koje je zavrijedilo pročitati.  Zapanjujuće u obrazloženju, a zapravo je upravo kao takvo potpuno logično, prirodno i sasvim očekivano, jest što je uvelike izmišljeno, u preostalim dijelovima diskutabilno, a u nekim dijelovima je banalna, prijesna laž. Logično, prirodno i sasvim očekivano je zato jer i ne može biti drugačije i nema načina da se slavi takva ličnost osim bezočne laži. Ogromna slavodobitna laž je kruna njezina javnog djelovanja. "Kao predsjednica Društva hrvatskih književnika…" nije istina. Ona je bila predsjednica Društva književnika Hrvatske. "… znatno je pridonijela demokratskim procesima i slamanju omče dogmatskih jugounitarističkih korifeja oko hrvatske kulture…" Valjda tako što je podržavala Miodraga Bulatovića, jednog od najistaknutijih glasnogovornika srpske memorandumske politike, u njegovim pokušajima da preuzme Savez književnika Jugoslavije i eliminirala iz Društva književnika one koji su se toj memorandumskoj politici protivili? Mariji-Peakić za sad ide na ruku što se nijedan ozbiljan povjesničar još nije prihvatio zbivanja u Društvu književnika Hrvatske u osamdesetim godinama. "…uspjela je objediniti intelektualce lijeve i desne provenijencije…", iako su za njenog predsjednikovanja iz članstva Društva književnika, prvi put nakon 1945-te, izbacivani književnici, a drugi davali ostavke. U obrazloženju nagrade navodi se da je Marija Peakić-Mikuljan objedinila intelektualce u borbi za "autorska i socijalna prava hrvatskih književnika". U više od stoljetnoj povijesti svih književničkih udruženja nije bilo značajnije borbe za autorska i socijalna prava od sklapanja "Samoupravnog sporazuma o suradnji domaćih autora književnih djela i književnih prevodilaca s izdavačkim organizacijama" koja je počela početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon četiri godine sporazum je uspješno sklopljen, a povijesnim paradoksom u ime Društva književnika Hrvatske potpisala ga je upravo novoizabrana predsjednica Marija Peakić-Mikuljan. Preuzevši sa svojom klikom DKH, sporazum je uspješno sabotirala, te od njega nije bilo ništa. Što se tiče njenih pjesničkih ostvarenja, tko to voli nek' izvoli. "Uredničkim radom podupirala je mnoge književnike, bez obzira na njihov politički credo…." Na primjer, kao urednica u "Mladosti" odbila je tiskati knjigu književniku Draženu Mazuru nakon što je objavio kritiku nekakvog filmskog uratka M. Mikuljana ne znajući da se taj u međuvremenu vjenčao s urednicom koju je Mazur znao pod imenom Marija Peakić-Žaja. Vrhunac bestidnosti dosegnut je s laži da je "Na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi". Naime, na zamisao da se podigne spomenik Augustu Šenoi došao je pokojni književnik Zvonimir Milčec. Zvonimir Milčec je inicirao pokretanje tog poduhvata, a zatim organizirao Odbor za podizanje spomenika i postao mu tajnik. Samo uz izuzetno višegodišnje zalaganje Zvonimira Milčeca posao je priveden kraju. Podizanje spomenika Augustu Šenoi jedno je od životnih postignuća Zvonimira Milčeca. Jedino čime je Marija Peakić-Mikuljan doprinijela postavljanju Šenoina spomenika jest što je svojim prisustvom uveličala svetkovinu otkrivanja. Danas se bezočno kiti tuđim perjem, dobiva na račun toga nagrade, računajući da je Milčec pokojan, a osim njega to nitko drugi ne bi primijetio, ali prevarila se u računici. Zaboravila je da rukopisi ne gore. Tako možemo čitati što je o podizanju spomenika napisao upravo Zvonimir Milčec u "Vikendu" broj 776 od 8. IV 1983., a o Mariji Peakić-Mikuljan nema ni spomena:  Ne znam tko je slavodobitnici uručio Nagradu grada Zagreba, jesu li se tom prilikom rukovali, možda i izljubili. Pitam se je li taj nakon toga oprao ruke. - nastavlja se OVDJE |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
