Marketing
nezajažljivost za počastima i prihodima
- nastavak prethodnog posta
VELIĆINA IZ FUSNOTE
Tko je Marija Peakić-Mikuljan?
Marija Peakić-Mikuljan je ovogodišnja slavodobitnica Nagrade grada Zagreba.
Zašto je grad Zagreb ovjenčao slavodobitnicu počastima i pomastima?
Za najviše zasluge i postignute rezultate u promicanju kulture, umjetnosti, osobito književnosti, prosvjete i mnogih drugih područja društvenog života u gradu Zagrebu.
Od svih tih najviših zasluga i postignutih rezultata nedvojben je jedino navod da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi". Naime, to je nedvojbena, potpuna izmišljotina, pučki rečeno - laž. Inicijativu za podizanje spomenika Augustu Šenoi pokrenuo je 1981. godine Zvonimir Milčec, te je prvenstveno njegovim samoprijegornim zalaganjem, požrtvovanim trudom, spomenik i podignut. Marija Peakić-Mikuljan postala je predsjednica Društva književnika Hrvatske godine 1985-te, a kako je DKH bila jedna od institucija koje su podržavale podizanje spomenika, kao njegova predsjednica bila je pozvana na svečano otkrivanje spomenika u sklopu Univerzijade. Laž je tim gnjusnija što je Marija Peakić-Mikuljan svojevremena predsjednica Društva književnika Hrvatske, a onaj od kojeg je prisvojila zasluge je književnik, i to pokojni, ali taj slučaj se ne razlikuje mnogo od ostalih njenih zasluga i postignuća.
Znatno je pridonijela demokratskih procesima? Aha, kao što je upravo njoj palo na pamet da bi bilo dobro podići spomenik Augustu Šenoi. Nastojala je pomicati granice slobode govora? Kao što se upravo ona domislila da spomenik stoji na početku Vlaške ulice. Objedinila je intelektualce lijeve i desne provenijencije? Kao što je iz svog džepa po posljednjeg novčića platila sve potrebne troškove za podizanje spomenika. Ujedinila je književnika lijeve i desne provenijencije u borbi za opstojnost hrvatskog jezika? Da, da, i svojim je noktićima grebala broncu da bi iz amorfne mase oblikovala lik Augusta Šenoe. Zalagala se za obnavljanje spomenika banu Josipu Jelačiću? I ja podržavam izmjenu plime i oseke, ali nisam za to odviše zaslužan. Pjesničkim ostvarenjima obogatila je hrvatsku književnost? Pjesničkim ostvarenjima obogatila je hrvatsku književnost? Pogledajmo prvu stranicu njezine pjesme I KRUG ČITANJA iz knjige "Ptice na prozoru":
Marija Pekić-Mikuljan domišljato se dosjetila da na svaku stranicu postavi samo jedan stih, tako da je uspjela jednu pjesmu razvući preko četrdeset i pet stranica, bez čega bi njena zbirka pjesama bila u svakom pogledu tanašna.
Pogledajmo drugu pjesmu U CJELINI (str. 63 iste zbirke):
STARCI
krupno lišće lica
visi s okovratnika
u jesenjoj aleji
Izumila je haiku!
Pjesnikinja ponire u svoje najdublje dubine, navodim CIJELU pjesmu sa stanice 64:
17. VELJAČE 1972.
Ja nisam ništa od onoga što mi se događa
Ja sam sve ono što mi se ne događa.
Da budem jasan, moj je sud da je poezija Marije Peakić-Mikuljan ono najbolje čime je doprinijela povijesti i čovječanstvu. Sve drugo je uvelike problematično. Na primjer, o tome kako je "slamala omče dogmatskih jugounitarističkih korifeja" piše u jednoj fusnoti Vesna Parun ("Ja koja imam nevinije ruke", asinkroni odabir, Naklada Zoro/Profil, str. 277, fusnota br. 78): "…bez partijskog blagoslova od strane partijskog rukovodstva: predsjednice Marije Peakić-Žaja, te Mihalića, Bilopavlovića, i ne znam koga još. A to je bilo za te male bogove neoprostiv grijeh. Skovali su mi osvetu, i upalila im je. (Još pridodajem da mi je predsjednica Peakić prišla policijski strogo , naredivši da se pridružim odabranima za pohod Titovu grobu u Beogradu. To odbih…" Ne treba Vesni Parun sve vjerovati, recimo: nije uočila da je Marija Peakić promijenila prezime, ali možemo izlučiti suštinu: za Vesnu Parun, nedvojbenu pjesničku gromadu, Marija Peakić-Mikuljan bila je tek mrvica, bijedni "mali partijski bogek¨, bogičak, dostojan tek da se spomene u fusnoti. Slavodobitnik Nagrade grada Zagreba 2016. godine!
Poseban sklop okolnosti izvire uz činjenice da je slavodobitnica Nagrade uprihodila i nekakve novce. O tome govori članak 137. Krivičnog zakona Republike Hrvatske:
Tko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist, dovede nekog lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu, ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.
Sitni lopov prigrabi neki sitniš nasrnuvši u gluho doba noći pajserom na trafiku. Majstori stavljaju u džep daleko veće sume u pol bijela dana uz zvuke fanfara i pod bljeskanjem bliceva fotoreportera. No da bi to mogli izvesti potrebno je i da im netko pridržava ljestve. U Skupštini grada Zagreba postoji Odbor za javna priznanja koji je usvojio prijedlog za dodjelu nagrade, postoji i gradonačelnik koji je taj prijedlog potpisom potvrdio. Na njih se može primijeniti članak 136:
Tko na štetu društvene imovine dade dar, proviziju ili nagradu, ili na drugi način u korist drugoga otuđi društvenu imovinu u vrijednosti koja je u očitom nerazmjeru s uloženim radom ili uopće ne proizlazi iz rada primatelja, ako ne postoje obilježja nekoga drugoga krivičnog djela, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.
Što taj Odbor sada uopće može učiniti? Zatražiti od slavodobitnice da vrati novac koji je stavila u džep i javno je osramoti ili šutiti i postati saučesnikom prevare, zajedno s gradonačelnikom, nadajući se da nitko neće potegnuti pitanje njihove krivične odgovornosti zbog koje bi mogli završiti i u zatvoru? Ipak, najveća kazna za sve kompromitirane bila bi da vrijeme u ćeliji krate poezijom Marije Peakić-Mikuljan i gledanjem uspješnih dokumentarnih filmova kojima je ona iznimno doprinijela. Sva sreća da se u obrazloženju nagrade (nekim čudnim slučajem) ne spominje igrani film za koji je pisala scenarij.
Prevarantica se može pravdati da zapravo ona nije pisala obrazloženje za svoju nagradu, da je to pisao odbor koji nagradu dodjeljuje, da ona nije pisala prijedlog koji je odbor doveo u zabludu, da joj je netko drugi pripisao ono što ona sama nikako ne bi, te nije kriva što netko drugi tako misli, a mišljenje je - mili bože - slobodno… Ono što nikako ne može tvrditi jest da joj je obrazloženje potpuno nepoznato, da ga nije ni pročitala, da nije usprkos tome zgrabila svoju poveljicu i ček i pobjegla u mišju rupu.
Uostalom, ako se još jednom pogleda famozno fantastično obrazloženje, sve je to idi mi-dođi mi, sve su to zapravo fraze i floskule. Tvrdnja da je "na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi" jedina je konkretna i provjerljiva. Pa kako su Šenoa, Milčec i Peakić-Mikuljan književnici, zanima me što na sve ovo ima reći Društvo hrvatskih književnika. Promijenili su ime, ali - ako se ne varam - u društvu i dalje treba postojati i djelovati Sud časti. Koja je zadaća tog Suda časti? Ne bi li društvo u cjelini trebalo brinuti za zaštitu književnika, posebno svojih članova, naročito pokojnih koji ne mogu sami braniti ni svoje djelo ni svoj lik?
Naposljetku, što još reći o Mariji Peakić-Mikuljan? Ta ona nije ništa od onoga što joj se događa, ona je sve ono što joj se ne događa! Možda je vrijeme da se njen lik i ono što joj se događa napokon usaglase.
- nastavlja se OVDJE
Post je objavljen 05.06.2016. u 09:17 sati.