|
HRVATSKA KASANDRA Početkom osamdesetih godina prešao sam u samostalne umjetnike kaneći se do daljnjega baviti isključivo pisanje, i to prvenstveno književnosti. Iako su i tada okolnosti bile takve da je književnike koji su živjeli iole pristojno samo od pisanja bilo moguće izbrojati prstima jedne ruke, meni je bilo više nego dovoljno. Da ne idem daleko, supruga i ja smo samo od mojih honorara i uz malu pomoć prijatelja koji su kopali i prenosili cigle sagradili u vrtu njenih roditelja kućicu, malu, ali slatku, pravu kuću. Iako je meni bilo sasvim dobro, s perspektivom da će mi biti samo bolje, osvjedočio sam se da su odnosi i poslovanje u tadašnjem književnom životu i izdavaštvu nesređeni, kaotični, opterećeni neprimjerenim i nepotrebnim poteškoćama, da je postojalo mnogo toga što se moglo uraditi da se sve uvelike sredi i pospješi. Zato sam se iz osamljenosti pisca vratio društvenom aktivizmu - postao sam tajnik Društva književnika Hrvatske. Računao sam da je to svrsishodna žrtva. Unaprijed sam bio svjestan da u četiri godine mandata mogu prekrižiti svoje pisanje, primanja su mi se trenutno osjetno smanjila, ali sam se pouzdavao da ću uspjeti postići da će nakon toga i meni i ostalim književnicima biti znatno poboljšani uvjeti rada. U skladu s tim sam i prihvatio imenovanje u Komisiju za idejna pitanja i informiranje Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, smatrajući da će to pripomoći onome za što se zalažem. To je bila neplaćena funkcija, a svodila se na sastanke u prosjeku jednom mjesečno koji su izgledali otprilike kao televizijska emisija „Peti dan“, samo dužeg trajanja i s više sudionika, ali bez prisutnosti kamera. Da se razumijemo, ne smatram se ni izuzetno pametnim ni vrhunski obrazovanim. Sreo sam i upoznao tisuće ljudi jednakih sposobnosti poput mojih i stotine koji me znatno nadmašuju, a tada sam bio i tridesetak godina mlađi, pa time i neiskusniji i manje informiran. Ipak, imao sam kvalitetno sociološko obrazovanje i bio već iskusan novinar, a pozicija na kojoj sam se našao, tajnik Društva i član Komisije (posebno ovo prvo), omogućila mi je uvide koje je tada imao malo tko. U svijetu u kojem sam se tada kretao i djelovao dr. Stipe Šuvar i Goran Babić bili su značajne figure. Pripadao sam grupaciji mladih intelektualaca koji su zazirali od njih, dapače - smatrali smo ih nekom vrstom idejnih/ideoloških protivnika. Pripisivali smo im sklonost pojednostavljenim dogmatskim stavovima i tvrdorukaškim rješenjima, ocjenjivali ih kao svojevrsne paranoike koji uživaju u progonu slobodoumnih duhova. Još od studentskih dana nastojao sam sve čega sam se prihvatio raditi temeljito, pa sam na novoj poziciji trebao što prije stvoriti realnu sliku o ljudima s kojima sam se našao okružen, s kojima sam surađivao i onih koji su mogli utjecati ili stajali na putu onome za što sam se zalagao. Grubo rečeno, za prijatelje sam trebao procijeniti u čemu i koliko se na njih mogu pouzdati, a za neprijatelje sam trebao procijeniti njihove dosege i predvidjeti moguće poteze. Stipe Šuvar i Goran Babić su bili intrigantni slučajevi. Što sam se više bavio s njima to su mi više izmicali. Nisu bili jednostavni poput jabuka: zagrebeš tanku koru, prosvrdlaš sadržaj ispod nje i dođeš do koštice, do srži. Oprostite mi na banalnoj i ofucanoj usporedbi: bili su više poput luka: svaki sloj skriva dublji sljedeći, a kod njih je svaki sljedeći bio drugačiji, složeniji, ljući. Njihovo upozoravanje na otpore samoupravljanju, antisocijalističke tendencije, nacionalističke prijetnje, antijugoslavenstvo i slično djelovali su neuvjerljivo, kao izmišljotine i pretjerivanja. Ostao sam zapanjen i sleđen kada sam jednog dana, u nastojanju da ih realno sagledam i razumijem, zahvaljujući novostećenim uvidima, iznenada shvatio - pa oni su u pravu! Ne samo da su u pravu, nego je situacija i gora nego je ocjenjuju! U prvoj polovici 1984. godine shvatio sam da postoji neposredna realna opasnost da u Jugoslaviji izbije građanski rat. Nikada ranije nisam se suočio s bilo čim tako šokantnim. Građanski rat je bio najgore što sam mogao zamisliti, gore od bilo čega drugoga što bi moglo zadesiti neko društvo: gore od privrednog sloma, suše, poplava, požara, potresa, epidemija... Sve drugo postalo je nevažno prema tome. Sve naše razlike postale su drugorazredne prema onome u čemu smo bili suglasni. Godine 1984. još smo vjerovali da se rat može izbjeći, da je to tek prijetnja, ali da će jugoslavensko društvo uspjeti izaći s njom na kraj. U skladu s tim mi je drago da je ostalo zabilježeno da sam u uvodnom govoru takozvanom „Majskom savjetovanju“ rekao: „Otvorena ratišta su nam još bliža no u doba sueskog rata, a još su nam se više približila razvojem tehnologije ratnog ubijanja tako da smo - karikirano, a možda i ne - došli na domet zalutalih raketa.“ Tada nije trebalo objašnjavati kojih zalutalih raketa. Ni deset godina ranije Libanon je slovio kao „raj na Mediteranu“. U vrijeme mog govora ondje je harao bespoštedni rat svih protiv sviju u kome je malo tko sa strane znao tko pije, a tko plaća. Beirut je bio razrušen, a žrtve se nisu mogle izbrojati. Naravno da nije bilo nikakve realne mogućnosti da bi rakete iz Beiruta dosegnule do Jugoslavije, rečenica se nije mogla bukvalno tumačiti, jedina suvisla poruka iz nje bila je da se i nad nas nadvila opasnost građanskog rata. Iz više razloga nisam mogao izravno, neuvijeno reći što mi je bilo na umu, a jedan od njih je bio da ni ja nisam bio sasvim siguran kolika je ta opasnost, pa sam morao pribjeći metafori. „Zalutale rakete“ su metafora, metafora je bila upozorenje i poziv na otvaranje teme, na raspravu. Kasnijih, relativno nedavnih godina se otkrivalo manje-više pouzdano ili nepouzdano da je ne znam sad u kojim sve prilikama na zatvorenim tajnim sastancima poneko od značajnih povijesnih i tada utjecajnih ličnosti već i ranije upozoravao ili proricao raspad Jugoslavije, ali o tome se 1984-te nije znalo. Meni ostaje gorko zadovoljstvo da sam, koliko znam, makar uvijeno, ali nikada ranije toliko javno i široko rašireno naznačio da se nad sve nas nadvila zlokobna sjena rata. Za ono čega sam se sredinom 1984. bojao vidjevši to kao mogućnost, od sredine 1985. vidio sam kao neizbježan skori ishod. Konkretno, kongres Saveza književnika Jugoslavije u Novom Sadu od 18. do 20. travnja zapostavljen je, zanemaren datum u našoj historiografiji. Ondje i tada su pušteni svi zli duhovi iz Pandorine kutije, svi su dobili pravo građanstva u javnosti, a definitivno su pobijedile antisocijalističke i antijugoslavenske linije. Sve nakon toga bilo je samo manje važno pitanje varijanti provedbe, puke egzekucije. Prevario sam se samo u dvije točke. Prvo, očekivao sam da će rat izbiti znatno ranije. Jugoslavija i socijalizam su se pokazali znatno snažniji nego sam i ja procijenio. Drugo, što mi je jako drago da sam bio u krivu, očekivao da će i Zagreb snaći sudbina kakva se obrušila na Sarajevo. Šuvar je dugo njegovao idealističko povjerenje u ljudsku prirodu i vjerovao da će ipak razum nadvladati, te do oružanog sukoba neće ni doći, da će ljudi uvidjeti što je u njihovu istinskom interesu, a kad je izgubio tu nadu očekivao je da će Jugoslavija i socijalizam nadvladati, Babić je predviđao da će sukob biti nemilosrdan i da se ne može znati tko će pobijediti, a ja sam bio uvjeren da će „naša strana“ biti poražena. No kako sam istovremeno smatrao, kako i danas držim, da u povijesti ne vlada apsolutna nužnost, da i slučaj ima svoju ulogu, pa dokle god postoji makar promil mogućnost da se rat spriječi valja učiniti sve moguće da do njega ne dođe. Poseban je problem bio što se s malo kim moglo razgovarati otvoreno. Osamdesete godine, posebno druga polovina osamdesetih, bile su godine euforičnog optimizma. Najraširenije uvjerenje bilo je da nam predstoji neposredni procvat samoupravnog socijalizma, skora transformacija u društvo svih sloboda i enormni porast blagostanja, nešto između Zemlje Dembelije i općeg raspašoja. U takvim okolnostima upozoravati da će uskoro iskrsnuti četnici i ustaše, da će biti razaranja i klanja, bilo je jednako kao danas pokušati nekome objasniti da će za pola sata iza ugla nagrnuti dinosaurusi. Čak i kad sam razgovarao u četiri oka s meni bliskim osobama, već nakon nekoliko uvodnih konstatacija velika većina me gledala osupnuto kao da sam se razišao sa stvarnošću i mentalno skrenuo, a kamoli kad sam okolišno pokušavao otvoriti oči ljudima s kojima nisam bio blizak. Moja tadašnja supruga, premda su nam međusobni odnosi ostali nepomućeni, nije mogla izdržati pritiske kojima smo bili izloženi i brak nam se raspao; u kući koju smo gradili tri godine nismo ni jedne noći zajedno prespavali; no - kako je vjerovala onome što sam tvrdio - preselila u Italiju da bi preduhitrila rat koji sam navještavao. Djelomični odušak našao sam u literaturi. Knjiga pripovjedaka „Kasandrine slutnje“, objavljena tek 2000-te, sadrži pripovjetke koje sam objavio prije 1990, a u kojima su izražene od ranih bojazni do kasnijih izvjesnosti. Recimo, priča „Rodoljubi, domoljubi i zmijoljupci“ objavljena u osječkom časopisu „Revija“ u siječnju 1988. i mene je kasnije neugodno iznenadila u koliko pojedinosti se ostvarila. Govori o književniku koji žele snajperima gađati prolaznike (Karadžić - Sarajevo), o histeričnoj raspomamljenosti jezičnih puritanaca, o uništavanju sjećanja na Narodnooslobodilački rat, o kroatiziranju osobnih imena, pa sve do povratka spomenika bana Jelačića na tadašnji Trg Republike prije nego je to palo na pamet i onima koji su to kasnije proveli. Da podsjetim odakle naslov zbirke: Kasandra je bila grčka proročica koju su bogovi kaznili time da nitko nije vjerovao njezinim proročanstvima. Upozoravala je Trojance da ne uvlače u svoj tvrdi grad drvenog konja kojeg su im ostavili Grci. Prokletstvo Kasandre ima i drugu stranu - svi ostali su bili kažnjeni time da nisu vjerovali Kasandri.  Meni je osobno najteže palo nešto što za sebe nazivam „rat prije rata“. Kako sam od lipnja osamdeset i pete očekivao izbijanje oružanih obračunavanja, dakle šest godina prije nego su pale prve stvarne žrtve, neprekidno sam sve oko sebe vidio kao u dvostrukoj ekspoziciji. Preko svakodnevnih prijatnih scena druženja sa dragim i bliskim ljudima vidio sam prizore razaranja i patnji, to su bile više nego primisli, opterećenje kojeg se opsesivno nisam mogao osloboditi. Na večeri s prijateljima, dok se iznosila pečenka, razmišljao sam što se ostati od namještaja knjiga i kristala ako u susjednoj sobi eksplodira granata, posjećujući prijatelje u novoj kući razmišljao sam što će ostati od nje kad kroz krov upadne avionska bomba, pri čavrljanju s razdraganim prijateljima pokušavao sam ocijeniti kako će se tko od njih ponijeti: ovaj bi mogao ustrijelili ovoga ili ovi bi u promijenjenim okolnostima mogli silovati domaćicu, ovaj će nastojati pobjeći, a ovaj se nikako neće uspjeti snaći. Pri upoznavanju s novim osobama pokušavao sam procijeniti da li su od onih kojima bih se u nevolji mogao obratiti ili ću ih se kad izbije rat trebati čuvati. Bilo je to izuzetno iscrpljujuće. Šest godina! A onda još vrijeme rata koje sam podijelio sa sugrađanima i sunarodnjacima. Sve zajedno deset godina kojih se ne volim ni prisjetiti, premda je kroz to vrijeme bilo i toga što ne želim zaboraviti. Pokušavao sam uvjeriti tetke u Americi da uzmu sebi staru baku, njihovu majku, o kojoj sam se brinuo, ali preko telefona (uvjeren da je prisluškivan) nisam mogao iznijeti glavne argumente koji su me tome vodili, pa su tetke rezolutno odbijale predbacujući mi da se samo pokušavam osloboditi brige za staricu i želim se raširiti po njenoj kući nakon što je se riješim. Padalo mi je na pamet da bih se i ja mogao na vrijeme skloniti poput prve supruge, u Austriju, Njemačku, Holandiju, Dansku, svagdje sam imao prijatelja koji bi me primili, čak i bivšoj supruzi u Italiju, ali nisam mogao ostaviti baku ni psa Bubu. Razni ljudi pri osobnim inventurama i intimnim svođenjima računa za sebe pripisuju kao dobre osobine ili životne uspjehe razna postignuća. Ja si kao jedan od glavnih životnih uspjeha pripisujem da sam nakon svega ostao koliko-toliko, koliko je to uopće moguće, mentalno zdrav i normalan. |
|
PRVA ŽRTVA „BIJELE KNJIGE“ Ako hoćeš promijeniti svijet - treba početi od sebe, osposobiti se za tako nešto. Kad je već Savez komunista bio jedina zamašna snaga sposobna da riješi nagomilane probleme u tadašnjem društvu, a do dobrog dijela njih je sam doveo, da bi se promijenio trebao je prvo shvatiti tko je i što je. Zato sam pozvao na promišljanje i razgovor: „Samoosvješćivanje vlastite uloge nužan je preduvjet smislenog aktivnog djelovanja. I kao što svatko od nas vidi sebe, (a vjerujem da se nismo petrificirali na taj način da ne primjećujemo kako se vremenom mijenjamo, bilo da se razvijamo, stagniramo ili nazadujemo, bilo da zahtjevima vremena odgovaramo u većoj ili manjoj mjeri), tako je tu i tamo potrebno da se nađemo zajedno, razmijenimo mišljenja o sebi samima, a to uključuje i o svijetu u kojem živimo i, obrnuto - o svijetu u kojem djelujemo - a to znači o nama kako bismo osnažili one osnove od kojih ne odustajemo, kako bismo došli do zajedničkog stava gdje smo i kako dalje.“ Savez komunista bio je uvelike birokratiziran, upao u rutinu, u njega su masovno prodrli karijeristi, mnoštvo članova bili su ideološki uspavani shvaćajući sve oko sebe kao danost koju više ne treba preispitivati, ni brinuti se oko nje, već je dovoljno gotovanski gledati kako što bolje iskoristiti ono što se pruža. Nisam sve što mi je bilo na umu izrijekom izravno rekao, ali sam jasno naznačio. Ionako nije bilo dovoljno vremena da do u detalje kažem sve što mislim niti je to bio moj zadatak. Uloga uvodničara nije da sve kaže, pa da ga sljedeći ponavljaju. Zadatak uvodničara je da motivira javljanja, da potakne kakva da budu, da usmjeri one koji će se javiti nakon njega. Za one koji se sjećaju flipera - uvodničar je opruga koja izbaci lopticu. Dobar dio mog govora bio je zapravo referat iz sociologije, i to na elementarnoj razini. Bazični nivo je ostavljao prostora da se manje-više sve izrečeno razradi i nadopuni. Da sam čitao referat na fakultetu pred profesorom Šuvarom za sociološke dijelove ne bih očekivao više od solidne trojke. Međutim, u onaj čas na onom mjestu već sam način govora mogao se očitati kao zalaganje primjerom za razgovor bez frazetina i floskula, kao istup protiv onih koji naklapaju, a ne znaju o čemu govore. Itekako sam znao što govorim i bio svjestan konzekvenci izrečenog. Posebno mi je drago što sam iskoristio priliku i rekao ponešto što sam tada smatrao značajnim, ali i danas dalje smatram da je bilo važno i ponosan sam na svaku riječ. Recimo: „Naime, kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji, ali politički obezružan. A da bi to bilo moguće, konfrontacije treba voditi na idejnoj razini, a da bi to bilo moguće, borba nužno mora biti javna.“ Ponavljam prvu rečenicu jer je ona bila ne samo okosnica mog izlaganja, nego i konstanta mog svojevremenog političkog djelovanja: „… kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji…“ Isto to ponovio sam opširnije i razrađenije u nekoliko kasnijih govora i tekstova. Za one koji čitaju površno i nabrzinu, da me ne bi gnjavili nebulozama, naglašavam - riječ je o idejnoj borbi, ideološkim sukobima. Nije riječ o oružanim sukobima kakvi su počeli 1941, nastavili se i nakon 1945, pa se protegnuli kroz okršaje sa križarima i škraparima sve do početka pedesetih godina. Drugom rečenicom: „…konfrontaciju treba voditi na idejnoj razini…“ jasno sam rekao da se idejnog protivnika ne smije ukloniti tako da ga se ustrijeli ili strpa u logor. Dapače, uspješna idejna borba zahtjeva da protivnik ostane „neugrožen u građanskoj egzistenciji“, dakle, ne smije ga se zatvoriti, izbaciti iz stana, izbaciti s posla, onemogućiti da zarađuje i slično. Drugim riječima, da prepjevam, kad je već idejna borba neizbježna, bolje da se ne tučemo sjekirama, močugama i motikama, nego u rukavicama, po civiliziranim pravilima.  Upoznao sam Milana Milišića, dubrovačkog pjesnika, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obojica pjesnici i šezdesetosmaši hipijevske orijentacije, ubrzo smo postali prijatelji. Milan je odsjedao kod mene kad je svraćao u Zagreb, ja sam u Dubrovniku odsjedao kod pokojnog glumca Nike Kovača, ali sam dane provodio s Milanom i njegovim društvom. Bio sam urednik u „Omladinskom tjedniku“ i nekim drugim omladinskim glasilima, pa sam objavljivao i njegove radove, a on je radio i bio blizak s ekipom u dubrovačkom omladinskom listu „Laus“, pa sam preko njega slao svoje radove njima. U prvoj polovini osamdesetih godina Milan je objavio članak u kojem se govori o partizanskim strijeljanjima na otočiću Daksi 1945-te, nakon što su oslobodili grad. Nitko prije njega to nije spomenuo u javnosti, a kamoli na njegov način. Savez boraca je bio šokiran, popizdili su, izbio je skandal. Milanu Milišiću milicija je oduzela pasoš, u Dubrovniku više ništa nije mogao objaviti, šikanirali su ga koliko i kako su mogli, kanili su ga i krivično-kazneno goniti. Glavna urednica „Lausa“ Mirjana Rakela je smijenjena, a urednici Vedran Benić i Davor Mojaš dali su ostavke. U pripremnom materijalu za tzv. „Majsko savjetovanje“, takozvanoj „Bijeloj knjizi“, to je spomenuto u jednom odlomku: „ Nakon objavljivanja priče Milana Milišića „Život za slobodu“ (u dubrovačkom „Lausu“), u kojoj se „veliča čovjek koji je poslije oslobođenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa“, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudić u „Književnim novinama“ napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao „dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovjek nalazi pred velikom zagonetkom“, te da „borci-čitaoci“ „umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovog puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst“.“ Zabrinuo sam se naišavši na taj odlomak u pripremnom materijalu da bi netko na savjetovanju mogao napasti Milišića, pa sam se pripremio da pariram eventualnom napadu, ali se nije pojavila potreba, pa sam uz objavljivanje mog govora u časopisu „Naše teme“ dometnuo fusnotu: „ U nastavku sam kanio (nasuprot gotovo manihejskom pristupu u uvodnom izlaganju, primjerenom - razinom uopćavanja - namjeni što ga takvo izlaganje ima) govoriti i o specifičnostima što se javljaju u pojedinim konkretnim slučajevima, te o nužnosti da onaj da onaj koji prosuđuje u konkretnim slučajevima posjeduje jasnu idejnu opredijeljenost, ali i stručno znanje s područja na koja se odnose konkretne idejne procjene, te dovoljnu količinu partikularnih informacija o pojedinačnom slučaju koji razmatra. U tom sam kontekstu kanio govoriti o dvama primjerima (knjizi značajnoj za našu kulturu iz pera autora čija se idejna opredjeljenja inače dovode u pitanje, te o nesretnom, nespretnom i nepotrebnom „slučaju“ jednog dubrovačkog književnika), ali sam zbog trajanja savjetovanja, velikog broja prijavljenih diskutanata, pa i zbog toga što su neki diskutanti dijelom iscrpli te primjere - odustao od ponovnog javljanja.“ („Naše teme“, 7-8/1984, str. 1104)  Ne mogu zaobići ni u odlomku spomenutog Predraga Čuića, beogradskog književnika. On je krajem sedamdesetih godina objavio odličnu knjigu „Ljudske slabosti“, koju su zbog slobodoumnih heretičkih misli napali lokalni dušebrižnici. Tada sam bio glavni urednik hrvatskog omladinskog časopisa „Pitanja“. Pročitao sam knjigu, svidjela mi se, i odmah sam otišao u Beograd s ekipom, napravili smo veliki intervju s Čudićem i objavili ga u časopisu čiji je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske. Time smo dali na znanje onima koji su ga napadali da smo stali iza njega i da nije osamljen na vjetrometini. Predrag i ja smo od tada više nego književnički kolege, nismo prekinuli vezu ni za vrijeme rata, kad odem do Beograda javim mu se, a povremeno izmijenimo pisma. Relativno nedavno dobio sam njegovu posljednju knjigu s posvetom. Milan Milišić bio je zajednički prijatelj.Kad se na Milana obrušilo drvlje i kamenje, pokušali smo ga zaštititi. Dr. Stipe Šuvar je bio u Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a Goran Babić u Predsjedništvu Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske zadužen za kulturu. Obojica su krenuli zvati ljude u Dubrovniku službeno i privatno, da se smire oko Milišića i da ga prestanu maltretirati. U više navrata zvali su preda mnom, Šuvar nekoga s jednog telefona, a Babić istovremeno nekoga drugoga s dugog aparata. Ja sam bio tajnik Društva književnika Hrvatske i slao službene dopise u Dubrovnik da pomognem Milanu. Za peh, tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a bio je Predrag Matvejević, koji se također oglasio u Milišićevu obranu, što je lokalne prvoborce još dodatno razjarilo kao da im je mahao crvenom krpom pred nosom. Na jedvite jade uspjeli smo da se napadi zaustave. Nije bilo moguće natjerati ljude u Dubrovniku da poreknu što su rekli, počinjena šteta se nije mogla jednim potezom popraviti, ali smo uspjeli da su legalni dubrovački organi odustali od sudskog progona. Razgovarali smo s Milanom da ga možda prebacimo u Zagreb, sklonimo s poprišta dok se uzbuna ne slegne i zlopamtila odobrovolje, ali se on drčno nije dao iz Dubrovnika. Smijenjenoj urednici „Lausa“, kvalitetnoj urednici i novinarki Mimi Rakeli pomogli smo da dođe u Zagreb i dobije mjesto glavne urednice „Poleta“. Osobno sam je nagovarao telefonom da pošalje papire za svoju kandidaturu. Milan i ja smo bili u neprekinutoj vezi otkako smo se upoznali (čuvam njegova brojna pisma), pa do njegove tragične pogibije. Bio je prva žrtva bombardiranja. Izišao je pred kuću gledati brodove JNA ispred Grada i ondje ga je raznijela granata. Običavali smo satima razgovarati telefonom u gluho doba noći. U posljednjih nekoliko razgovora žalio mi se na atmosferu netrpeljivosti prema Srbima u Dubrovniku i kako ga izbacuju s mjesta dramaturga u kazalištu isti oni koji su kasnije u tom istom kazalištu priređivali komemoracije u njegovu čast. I onda mi neki bezumnici pokušavaju objasniti da su Milan Milišić i Predrag Čudić žrtve „Bijele knjige“, a ja sam - kao - onaj koji ih je proganjao, terorizirao! Živjeli su pod petom moje strahovlade! Kako to da nisu prekinuli veze sa mnom nakon što sam održao uvodni govor na „Majskom savjetovanju“? No da ne bi netko rekao da su Milan Milišić I Predrag Čudić iznimke jer sam, evo, i javno priznao da smo (bili) prijatelji, spomenut ću jedan drugi slučaj. Negdje u to vrijeme dobio sam kao tajnik Društva književnika Hrvatske, član Komisije za idejni rad CK SKH, relativno renomirani književnik i - naposljetku - uvodničar „Majskog savjetovanja“ službenu molbu Predsjedništva Sabora Socijalističke republike Hrvatske da im iznesem svoje mišljenje o drami Jovana Radulovića „Golubnjača“. Oko te drame su se ukrštala ideološka koplja, što je zabilježeno i u tzv. „Bijeloj knjizi“. Predsjedništvo je razmatralo da protiv Radulovića podigne krivičnu prijavu, našlo bi se osnova u zakonima u nizu članaka. Jovana Radulovića u životu nisam ni vidio, ni prije ni kasnije. Napisao sam recenziju, mišljenje, da je drama književno kako-tako, idimi-dođimi, da je ideološki uvelike neprihvatljiva, a završio sam dobro argumentiranom preporukom da se od zamisli o sudskom progonu autora odustane, da je bolje da se Predsjedništvo Republike kao političko tijelo ne upliće u pitanja književnosti . I poslušali su me. Imam negdje u kući među papirima kopiju tog dokumenta, a potpisani original bi se morao nalaziti negdje u državnim arhivima. Od mog stava da u ideološkim sukobima treba paziti da idejni protivnik ostane neugrožen u građanskoj egzistenciji ostalo je da sam izgubio posao, ostao bez mogućnosti drugog zaposlenja do daljnjega, da u Hrvatskoj narednih dvadeset godina nisam mogao objaviti knjigu, a rijetko koji tekst samo uz silne muke, da su me mediji spominjali samo pogrdno, uglavnom izvrtanjima i izmišljotinama, da nisam mogao zarađivati pišući, ostao bez prihoda, da su me ljudi izbjegavali na ulici, da mi se - kao posljedica svega toga - brak raspao. Pri tome nisam bio izuzetak jer je nekoliko desetina drugova koji su se zalagali za isto kao ja prošlo otprilike jednako, uključujući novinara Matu Bašića koji je pod krajnje sumnjivim i indikativnim okolnostima izboden noževima. Bio sam toliko ozloglašen da čak ni „Feralovci“, koji su u više navrata pisali o meni i znali da sam nezaposlen i bez primanja, nisu htjeli da surađujem s njima. Niz ljudi koji su mi dragi i koje cijenim i danas misle da je moj „izlet u politiku“ - blago rečeno - problematičan. Sve u svemu, mislim da s punim pravom i mirne savjesti danas mogu reći da sam upravo ja prva žrtva „Bijele knjige“. |
|
DEMOKRATSKI CENTRALIZAM Dok smo radili na projektu animirane serije o malim letećim medvjedima, Dušan Vukotić me obuzdavao: „Previše si originalan! Ako ono što smisliš bude 100% novo - nitko te neće razumjeti. Kad želiš da ljudi prihvate nešto novo, moraš u to umiješati 95% staroga, da bi te shvatili i mogli slijediti, a zatim se s 5% neviđenoga izdvoji od svega prethodnoga i odi dalje“. No i prije te pouke sam znao da svaki javni govor ima čisto ritualne dijelove, pozivanje na pretpostavke, definiranje polazišta, pojmova, uvodne i povezne dijelove, adresiranje, smještanje u kontekst, uspostavljanje relacija, te slično i srodno što izgleda kao prazan hod, ali bez čega ne može. Tako i moj uvodni govor na takozvanom „Majskom savjetovanju“ ima takvih dijelova i oni svakako imaju svoju ulogu za definiranje govornika i tumačenje samog govora, ali da mi to nije dalo priliku iznijeti ono do čega mi je bilo stalo, ne bi imalo smisla izreći ni jednu riječ.  U početnom dijelu govora rekao sam okupljenima: „…često, pa ni danas, nije potrebno da itko formulira nekakav zajednički zaključak. Imam povjerenja u svakoga od nas da je sposoban, nakon što sasluša ostale, takav zaključak formulirati sam za sebe, a da to ipak bude korak bliže akcionom jedinstvu i podstrek za daljnje napore.“ Istini za volju, iako sam formalno bio uvodničar, prvi govornik, dr. Stipe Šuvar me kao predsjedavajući skupa u uvodnoj napomeni pretežno tehničkog karaktera, prije nego mi je predao riječ, stigao preduhitriti: „Svatko, dakako, ovdje i danas govori u svoje ime i po tome što to ime znači ili ne znači u javnosti svojom konotacijom stvaraoca, intelektualca, čovjeka od pera ili bilo kojeg oblika umjetničkog iskazivanja i kulturnog i javnog angažmana. … Ali ako netko nešto kaže u svoje ime, rekao je kao javna ličnost, tada iza njega ne stoji ni partija, ni država, ni policija, ni režim - sve to kao veliki i zastrašujući pojmovi…“ Za mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, u ono je vrijeme bio običaj da takvi skupovi završe nekim zaključcima, odlukama, ocjenama, smjernicama, preporukama, proklamacijama ili nečim sličnim i takvi su rezultati bili obavezujući za sve partijske organe i sve članove. To se zvalo „demokratski centralizam“. Međutim, takozvano „Majsko savjetovanje“ nije završilo ničim sličnim. Završilo je tako da je posljednji govorio dr. Stipe Šuvar i u prve dvije rečenice rekao: „Ne dajem i ne mogu dati rezime. Shvatite ovo moje izlaganje kao izlaganje posljednjeg diskutanta danas.“ I to je bilo to. Nikakvi zaključci, odluka ili odluke, zajedničke ocjene, smjernice, preporuke, proglas ili bilo što slično, nikakva „platforma“. Za one svikle na dotadašnji, i još dugo nakon toga u Partiji nenapušteni način rada, savjetovanje je moglo djelovati kao nezavršeno, nedorečeno, kao da se rasplinulo u ništa. Na ovom mjestu bih mogao završiti ovaj tekst uzrečicom „Pametnome dosta“. Ali kako ne bi bio red da zaboravim mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, neizbježno je upustiti malo zastraniti i reći nekoliko riječi o demokratskom centralizmu, barem nužne informacije što je to. Demokratski centralizam bio je konstitutivni principa djelovanja Saveza komunista Jugoslavije. U zamisli je jednostavan: prije donošenja bilo koje važne odluke o njoj treba porazgovarati najšire članstvo, poželjno je da se iznesu što različitija mišljenja, da svi budu što kritičniji i što kreativniji, da se problem razmotri sa svih strana, ali kad se - nakon temeljite diskusije - većinom glasova donese zajednička odluka, te odluke se do daljnjega svi moraju bespogovorno pridržavati, sva stranačka tijela i svi članovi. Princip demokratskog centralizma je omogućavao zajedničko akciono jedinstvo, da nastupe „svi kao jedan“. Utemeljen u marksističko-lenjinističkoj teoriji, zavodljiv, demokratski centralizam je u praksi pokazao i loših strana. Nakon usvajanja neke odluke postavljalo se pitanje tko je najprimjereniji da bude zadužen ili ovlašten da je provodi ili rukovodi zajedničkom akcijom. Po prirodi stvari za to su bili najpozvaniji oni koji su prvi izašli s rješenjem koje je kasnije usvojeno, koji su je najbolje obrazlagali, branili, zastupali… Druga strana iste medalje bilo je pitanje što s onima koji su se prije donošenja odluke opirali, oponirali, predlagali nešto drugo, treće, koji su sumnjali, izlanuli nešto neprihvatljivo… Od njih se u najblažim slučajevima zahtijevalo da u odnosu na usvojeno iznesu barem ritualnu samokritiku, deklarativno prihvate zajednički stav i koliko-toliko uvjerljivo obećaju da će ga svim silama podupirati i provoditi. U nekim daleko gorim povijesnim situacijama takvi su ostajali bez mjesta u stranci, bez posla (i svih privilegija), u najgorim slučajevima završavali u zatvorima i gulazima ili ih je „progutao mrak“. Zbog mogućih prijetećih ishoda mnogi su se ljudi skanjivali u prethodnim razmatranjima koja su trebala biti otvorena i neopterećena. Izlaz kojemu su mnogi pribjegli bio je da se suzdrže od iskrenog mišljenja (za svaki slučaj i od bilo kakvog iznošenja vlastitog mišljenja), te da pokušaju pogoditi koje će rješenje na kraju prevladati i unaprijed mu se prikloniti. Jedna od najpouzdanijih metoda predviđanja bilo je nekako saznati što je na prethodnim razgovorima u užim krugovima, među „vrhuškom“ prevladalo, ili slijediti naznake koje su pokazivali „najznačajniji drugovi“. Da se ne bi odviše skandalizirali nad mrakom jednoumlja, „demokratski centralizam“ je danas prisutan kao „stranačka stega“, s tom razlikom da je u demokratskom centralizmu u najgorem slučaju makar formalno konzultirano cjelokupno članstvo, dok „stranačka stega“ podrazumijeva puku pokornost stranačkom vrhu. Još kao mlad novinar omladinske štampe objavio sam nekoliko tekstova o „pravu na pogrešku“, zazivao ga, pozivao se na njega u nizu drugih članaka i istupa. Bez prava na pogrešku nema slobode, bez slobode nema istinske kreativnosti, bez kreativnosti tone se u mediokritetstvo, kastrirajuću prosječnost. - - - - - - - - - - - - - - - No vratimo se u 1984. godinu. Jugoslavija je bila manje-više, kao što se često i ranije događalo, u velikim, raznoraznim problemima. Onih koji su je podrivali, kočili i vukli na svoju stranu iznutra i slabili izvana bilo je više nego dovoljno. Najveći dio stanovništva činili su bezbrižni ljudi koji su mislili da zemlju i poredak ništa ne može ugroziti, te jednako toliko onih kojima pomisao da bi netko ili nešto moglo naškoditi zajednici u kojoj su živjeli nije bila ni na kraj pameti, koji o tome nisu ni mislili. Mnogi od njih su bili manje ili više nezadovoljni, s pravom ili uvelike neosnovano, te su željeli promjene životnih okolnosti i mogućnosti na bolje. Postojali su i oni raspomamljeni i zadrti koji bi napravili sve u njihovoj moći da raskomadaju Jugoslaviju i sruše socijalizam. Najopasniji za tadašnju situaciju bili su oni kojima je bilo svejedno za zemlju i poredak, a napravili bi bilo što da sebi prigrabe što više, samo da je njima što bolje, makar se svijet rušio oko njih. Naime, ovi posljednji su često bili na odgovornim i utjecajnim pozicijama u politici i privredi, bankama i tajnim službama, u privatnom sektoru, masovnim medijima i kulturi. Javno deklarirani i poznati neprijatelji poretka bili su beznačajni: „krug oko Tuđmana“ bili su pikzibneri i luzeri; politička emigracija po svijetu okupljala je grupice sirotih marginalaca po birtijama, krčmama i picerijama, a bili su sasvim dovoljno nadzirani; opozicioneri poput suludog Šešelja prcknedli. Nitko od njih nije bio značajniji od omanjeg amaterskog folklornog društva. Daleko maligniji bili su otuđeni centri moći po državnim i partijskim organima, bankama, velikim uvozno-izvoznim poduzećima, tajnim službama i društvenim firmama, tim više što su se prijetvorno predstavljali kao stupovi sistema. Najzamašnija organizirana snaga u društvu koja se mogla nositi s tadašnjim društveno-političkim problemima, riješiti ih, sačuvati postignuto i donijeti poboljšanja, bio je Savez komunista. Nažalost, on je bio daleko od idealnoga, a uvelike i sam izvor mnoštva problema ili sve manjom djelotvornošću odgovoran da su se neki problemi pojavili i razmahali. Uz njega su kao organizirane snage postojale i dvije/tri velike crkve koje su tim više jačale što je Jugoslavija bivala slabija, ali se sa Savezom komunista nisu mogle nositi niti se od njih moglo očekivati išta dobroga. Postojali su državni aparat, vojska i policija, ali oni su bili zanemarivi jer su bili podložni stanju u društvu; društveni tokovi su više utjecali na njih nego oni na društvena zbivanja. To je svakome zabrinutom i dobronamjernom ostavljalo jednostavnu računicu: kad je već Savez komunista - kakav bio da bio - jedini koji može išta značajno i poželjno učiniti, da bi se bilo što riješilo, poboljšalo, prvo treba njega promijeniti Savez komunista ni u kojem slučaju nije mogao biti zaobiđen već i zato jer je Program SKJ bio najsuvisliji, najrazrađeniji i najkonstruktivniji postojeći program na našim zemljopisno-društveno-političkim prostorima, a završavao je veličanstvenom rečenicom: „Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!“ Kako promijeniti Savez komunista, što promijeniti? Iskreno rečeno, niti sam to tada domislio, niti sam se kasnije tome posvetio da bih danas mogao precizno i sa sigurnošću reći što je tada trebalo. Bilo mi je jasno jedino da je potrebna temeljita promjena, i to hitna, a ukazivala su mi se dva smjera koja su izgledala kao da vode rješenju. Prevladavajuća društvena teorija, te odluke na temelju nje i niz već provedenih poteza govorila je o „odumiranju države“. Državi treba smanjiti zaduženja i ovlasti, između ostaloga da bi se onim preostalima mogla kvalitetnije baviti, da joj se onemogući da se izrodi u silu iznad društva, da se što više njenih funkcija podruštvovi. Za preuzimanje funkcija države osnovane su samoupravne interesne zajednice koje su, pored svih početničkih slabosti, bile prihvatljiva i perspektivna inovacija. Jednopartijski sistem je imao i prednosti i mana. Nisam vjerovao da bi uvođenje višepartijskog sistema donijelo više slobode ni demokracije, niti da je primjereno našoj tadašnjoj razini razvoja ni nivou materijalnog standarda. No ako već može odumirati država, što ne bi odumirala i Partija? Zašto unutar jedne partije ne bi u plodnom nadmetanju moglo postojati više struja? Zašto se članovi partije ne bi okupljali oko projekata do kojih im je stalo i za koje smatraju da im mogu doprinijeti? Da li član partije mora slijediti organizaciju kojoj pripada u svemu i stalno ili može zadržati neku mogućnost izbora i predaha? Lijeve, komunističke stranke i lenjinske partije su kroz povijest radničkog pokreta uzmicale od frakcija kao vrag od tamjana. Dapače, frakcionaštvo se često smatralo i tretiralo kao najveći grijeh koji zaslužuje i najgore kazne. Ni Savez komunista Jugoslavije nije u tome bio izuzetak - do osamdesetih godina. Onda su učestale rasprave kojima su frakcije bile glavna tema. Da li i kod nas ima frakcija? Što su uopće frakcije? Pa međusobne optužbe za frakcionaštvo… sve do ozbiljnih rasprava bi li frakcije trebalo dozvoliti i regulirati. Pitanje frakcija je dobilo građansko pravo javnosti. Kod nekih koje je golicala ta zamisao moglo se očitati da frakcijama pridaju tradicionalno značenje koje maskiraju novom terminologijom i veselilo bi ih da njihovim legaliziranjem oslabe ionako već načeti Savez komunista, drugi su se upuštali u stvarno frakcijsko djelovanje da bi svrnuli vodu na svoj mlin. Zašto ne iskoristiti postojeće pomake da bi se došlo do neke nove organizacione forme djelovanja? Korak dalje dolazimo do demokratskog centralizma. U kojim slučajevima na njemu insistirati, u kojima ga olabaviti ili zanemariti? Kako iskoristiti njegove jake strane, a osigurati se protiv štetnih posljedica. Uvelike bi pomoglo već da se dogovori i razradi sistem kako postupati prema onima koji su se opirali odluci koja je usvojena ili koji je i dalje ne mogu prihvatiti. Kako i takve zadržati kao korisne članove stranke? Ne znam, nikada se tim razmišljanjima nisam ozbiljnije pozabavio. U drugoj polovini 1985. godine prestao sam plaćati partijsku članarinu i statutarnim automatizmom nakon tri mjeseca brisan iz članstva, prije nego su u Savez komunista Hrvatske ušli mnogi od onih koji mi danas predbacuju da sam neizlječiva komunjara i slično. Doktor Stipe Šuvar i ja našli smo se u četiri oka poslijepodne dan prije zakazanog savjetovanja u restoranu zrinjevačkog hotela „Palace“. Svrha sastanka bila je da u posljednji tren porazgovaramo o onome što nas očekuje, prekontroliramo jesmo li štogod propustili, previdjeli, eventualno ponešto uskladimo. Prvo me je pitao imam li kakvih pitanja. Rekoh da nemam. Pitao me još i da li imam ikakvih poteškoća u pripremi uvodnog govora. Rekoh - nikakvih, a nakon toga smo barem dva sata klepetali o svemu i svačemu u nikakvoj vezi sa sutrašnjim događajem. Jasno mi je zašto sam se ja tako ponašao, takav sam, ali sam se u nekoliko navrata za vrijeme razgovora zapitao zašto i njemu to odgovara. Padalo mi je na pamet da možda ni ne želi znati išta o onome što kanim reći da mu bude zanimljivije slušati, padalo mi je na pamet i da možda izbjegava razgovarati o ičemu u vezi onoga što nas čeka da nas ne bi slučajno nekako čuli ljudi za susjednim stolovima. A možda smo na sastancima Komisije za idejni rad, kojoj je on bio na čelu, a ja najmlađi i najmanje važan član, tako temeljito sve pretresli da zaista ni nismo imali išta u vezi toga raspraviti. Rastavši se od Šuvara prošvrljao sam gradom, svratio na mjesta na koja sam uobičajeno zalazio, porazgovarao s poznatima na koje sam ondje naišao i vratio se kući kad je već debelo pao mrak. Sjeo sam za kuhinjski stol i počeo bilježiti natuknice za nastup koji me je očekivao, uključujući pojedine rečenice za koje sam smatrao da ih treba precizno reći i čak čitave odlomke koje sam ocijenio posebno osjetljivim. Iako nisam završio poslom, otišao sam spavati nakon ponoći ocijenivši da je važno da se naspavam, s nakanom da ustanem ranije i završim. Otvorio sam oči u ranu zoru, budan da budniji nisam mogao biti. Započeo je prelijepi dan, ptice uokolo kuće su cvrkutale kao pomahnitale. Izgledalo mi je kao svetogrđe da u takav čas gubim vrijeme na boravak u zatvorenome. Izišao sam i barem sat vremena šetao Dubravkinim putem slušajući ptice, naizmjenično potpuno ispražnjene glave usredotočen samo na prirodu kojom sam prolazio, a tek na mahove mi je padalo na pamet ponešto što je izgledalo korisno uvrstiti u govor koji me je čekao. Vrativši se kući ponovo sam se bacio na bilješke i kao svaki rasni novinar završio točno kad je došlo vrijeme da izađem iz kuće i zaputim se prema „Kockici“. Nakon završenog uvodnog izlaganja ostao sam nasađen u radnom predsjedništvu suočen s nekoliko stotina ljudi u dvorani. Savjetovanje je trajalo od jutra do navečer. Kako se prethodne noći nisam dovoljno naspavao, na mahove je postajalo vrlo neugodno. U poslijepodnevnim satima sam čak, dok su govorili neki predvidljivi i dosadniji diskutanti, malo i zakunjao. Šuvar me je nekoliko putu kao slučajno piknuo u rebra kad mi je glava klonula. Naposljetku sam već bio toliko iscrpljen da sam odmah pod završetku savjetovanja otišao ravno kući, bacio se na krevet obučen i učas zaspao. Da li smo on i ja bili istomišljenici? Uvelike jesmo, a zapravo ne znam. U mnogo čemu smo bili suglasni, u mnogo toga smo se usaglasili, mnogo toga me je podučio, a ponešto je i on od mene naučio, ali naprosto nismo stigli za života popričati o svemu da bih mogao reći da smo se baš u svemu slagali. Da, bilo je i tema o kojima smo imali sasvim različita viđenja, stavove i procjene. U svakom slučaju, bez muke smo se dobro razumjeli, vjerojatno i zato jer smo obojica bili sociolozi, pa si nismo trebali objašnjavati osnovne pojmove kojima smo baratali. Iako se nikada nismo time posebno zabaviti, s velikom uvjerenošću mogu ustvrditi da su nam većina životnih vrijednosti i prioriteta bili isti, te da su nam neke okosnice sagledavanja svijeta i djelovanja bile identične. Recimo: Ništa postojeće nije toliko sveto da ne bi moglo biti nadmašeno i da ne bi moglo biti zamijenjeno naprednijem, slobodnijem i ljudskijem. |
|
KOMUNISTI  Nema dvojbe da je u Hrvatskoj bilo komunista, čak i da ih je bilo mnogo. No da li ih ima i dalje, još danas? Da bi to odgovorili moram prvo razriješiti tko je uopće komunist. Što nekoga čini komunistom? Netko može biti siromah, nezaposlen, radnik, proleter, slobodouman, buntovan, radikalan, socijalno osjetljiv, ljevičar, marksist, simpatizer radničkog pokreta ili sklon revolucionarnim idejama, ali ništa od toga ili bilo čega sličnoga još ga ne čini komunistom. Odgovor tko je komunist je jednostavan, nema u njemu velike mudrosti. Komunist se postaje učlanjenjem u neku komunističku partiju - komunisti su članovi partije komunista. Utoliko komunist može biti i neki pripadnik kapitalističke klase (Friedrich Engels), aristokrat (Pjotr Aleksejevič Kropotkin), buržoasko dijete (Ivo Lola Ribar) ili idejno neizgrađen i ideološki indiferentan prijetvorni karijerist (kasniji HDZ-ovci), može čak djelovati protiv komunističke partije iznutra - svi su oni članovi, komunisti. Komunistu komunistom čine članska knjižica i plaćanje partijske članarine (ukoliko iz nekog razloga nije statutarno oslobođen plaćanja članarine). Drugim riječima, kako više nema Saveza komunista, nema više ni komunista. U Hrvatskoj se eventualno može naći neki pripadnik komunističke partije Francuske na ljetovanju ili komunist iz neke druge zemlje na proputovanju. Recimo ni članovi stranaka Nova ljevica i Socijalističke radničke partije nisu komunisti. Oni su novoljevičari ili socijalisti. Čak ako netko intimno za sebe smatra da je komunist, to još ne znači da zaista jeste. Mnoge smatraju za sebe da su najljepše na svijetu, mnogi misle da su najpametniji u široj okolini, pa nisu. Osobno opredjeljenje je možda htijenje, ali još nije i ostvarenje. Sve ovo znači da je strah od komunista poseban vid patologije, manije proganjanja ili kolektivne psihoze, a to je izlječivo psihoterapijom i/ili medikamentima ili prosvjećivanjem. Pozdravlja vas vaša stara komunjara.  |
|
PRVA REČENICA Malo više od godinu dana ranije Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske raspravljao je na svojoj Desetoj sjednici , održanoj 6. travnja 1983. godine, o idejnim kretanjima u društvu i zadacima Saveza komunista. Priprema za tu sjednicu uključivala je brojne prethodne aktivnosti, sastanke i savjetovanja raznih partijskih instanci. Nakon svega je Centar CK SKH za informiranje i propagandu objavio dvije knjige. Zvale su se „Aktualna idejna pitanja i zadaci Saveza komunista“. U prvoj je bilo uvodno izlaganje Josipa Vrhovca, a zatim sve cjelovite diskusije svih prisutnih na sjednici. U drugoj je bio cjelovit „Podsjetnik za raspravu na sjednici Centralnog komiteta SKH“.Dvadeset i trećeg svibnja 1984. održano je u Zagrebu, u zgradi društveno-političkih organizacija na obali Save, popularno nazvanoj „Kockica“, u organizaciji Komisije CK SKH za idejna pitanja i informiranje “Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva“, kasnije nazvano „Majsko savjetovanje“, za koji je pripremni materijal nazvan „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“, kasnije nazvan „Bijela knjiga“. Na tom savjetovanju održao sam uvodni govor, zbog čega se na mene nakon male zadrške ubrzo svalilo drvlje i kamenje, a i danas se često nađe poneki mudrac koji mi prigodno uputi neku paušalnu pogrdu. Premda je cijeli moj govor bio istoga dana u cijelosti emitiran na televiziji, a drugog dana u cijelosti prenesen u „Vjesniku“, „Večernjem listu“ i nekim drugim novinama, već nekoliko dana nakon toga počela su iskrivljavanja i izmišljotine o tome što sam rekao. Posebno su raširene i snažne bile klevete da sam upravo ja napisao „Bijelu knjigu“, često zamijenjene klevetom da ju je napisao Goran Babić, a često je to objedinjeno u optužbu da smo je napisali nas dvojica kao da smo bili Iljif i Petrof. Napadu na mene sigurno je doprinijelo što sam u kasnijim polemikama - koje su bile dio političkog sukoba koji se rasplamsao - čvrsto branio „Majsko savjetovanje“, pa u okviru toga i „Bijelu knjigu“. Iako sam uvijek nijekao da sam je napisao, u više navrata sam izjavio da mi je žao što nisam jer - bila je to šala u kojoj je poslovično bilo pola zbilje - bila bi bolje napisana. Ako ništa drugo, naslov bi bio manje rogobatan. Napisala ju je stručna služba Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centar CK SKH za informiranje i propagandu,a ja sam taj materijal prvi put vidio kad sam ga primio poštom uz službeni poziv za prisustvovanje skupu. Današnjim pojmovnikom i rječnikom reklo bi se da je to bio izvještaj press-clipping servisa, a meni je posebno zanimljivo i instruktivno što u nebrojenim napadima koji su uslijedili, pa sve do danas baš nitko nije uočio, spomenuo ni istaknuo jedan zapravo nezaobilazni podatak.  Takve knjige tog izdavača tiskale su se u danas bajkovitim tiražama, deseci i stotine primjeraka slani su besplatno partijskim institucijama svih razina u cijeloj republici, slale su se na ogled i u druge jugoslavenske republike, dijeljene su svim novinarima koje je zanimala ta problematika, a mogle su se naći i u knjižnicama i u nekim ordinarnim knjižarama. Ne može se reći da je to bila tajna, bilo je to nešto što je mogao saznati bilo tko da je poželio, a za velik dio ljudi se pretpostavljalo da su sve to morali znati. (Ne bih se začudio da se te knjižice i danas mogu naći u nekim knjižnicama u Hrvatskoj, a Nacionalna i sveučilišna biblioteka i Arhiv Hrvatske bi ih obavezno morali imati.) Usprkos tome, godinu dana kasnije ama baš nitko nije primijetio da su uvodni materijali za oba skupa uvelike bili slični. Razlika je bila u tome što je pripremni materijal za prvi skup nazvan podsjetnikom za raspravu i obuhvaćao je znatno širi sadržaj, od privrede do ocjene stanja u muzičkoj produkciji, dok je tzv. „Bijela knjiga“ , u skladu s originalnim naslovom, bila suženog obuhvata, ali je ilustrirana mnoštvom citata i nije se ograničavala samo na Hrvatsku, nego je velik dio materijala poticao iz Beograda, a nešto malo i iz Sarajeva i Ljubljane. Diskusije prisutnih na prvom skupu, od kojih su mnogi bili i na drugom, nisu se u bitnome razlikovale od diskusija na drugome. Dok je prvi skup prošao bez ikakvih naknadnih uzbuđenja, drugi je uzrokovao izjašnjavanja i polarizacije ne samo u Hrvatskoj, nego praktički u cijeloj Jugoslaviji. Što se promijenilo u godinu dana da su reakcije bile toliko različite? Osim što je proteklo godinu dana, postojale su neke razlike. Recimo, najistaknutija ličnost prvog događaja bio je Josip Vrhovec, a „spiritus movens“ drugoga Stipe Šuvar. Značajna razlika bila je što su u „Bijeloj knjizi“ izvučeni na svjetlo dana praktički svi akteri razbuktavanja srpskog nacionalizma, mnogi od njih glavni autori kasnije takozvane „memorandumske orijentacije“. Razlika je bila i u naknadnoj aktivnosti. Dok su nakon prvoga promptno tiskane dvije spomenute knjige, nakon drugoga nije to isto (premda uobičajeno i očekivano) uslijedilo, nego su samo svi istupi (uključujući i moj uvodni govor) objavljeni u zagrebačkom časopisu „Naše teme“ broj 7/8 od 1984. koji je izišao s velikim zakašnjenjem, bez pripremnog materijala, u znatno manjoj tiraži i osjetno manje dostupnosti nego ranije spomenute knjige s materijalima sa sjednice Centralnog komiteta. Obzirom na kasnije napade, zanimljiva je već prva rečenica mog govora. Citiram: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali da bismo znali da je idejna borba jedna od konstanti povijesti, pa tako i naše sadašnjosti.“ Ponavljam početak: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali…“ Drugim riječima, upravo ja, kojeg su kasnije zbog te „Bijele knjige“ možda najviše napadali, bio sam zapravo prvi se od nje ogradio, i to isti čas na licu mjesta. Naravno, nisam je odbacio s kvalifikacijama koje su joj kasnije pripisivane, nego sam naprosto rekao da je bila nepotrebna, nevažna. Za tu priliku bilo je to sasvim dovoljno ograđivanje. Pored onoga što sam rekao, bilo je i ono što sam dodatno mislio. Za neke forme umjetničkog stvaranja i javnih istupa izdvojeni citati, press-clipping, su neprimjereni. Umjesto kratkih sadržaja i izdvojenih citata, da bi se mogao donijeti meritoran sud potrebno se upoznati sa cjelinama djela. Izdvojeni citati su dovoljni kao podsjetnik onima koji su djela koja se spominju ranije pročitali, dovoljni su da se ukaže na neku poveznu nit (što je i bila svrha tog pripremnog dokumenta), ali mogu i zavesti na krivi put one koji s originalima nisu upoznati. U odnosu na ovu posljednju opasnost tzv. „Bijela knjiga“ je bila božja milost prema onome što su nedavno izveli kršćanski fanatici citatima bezočno falsificirajući literaturu Zorana Ferića. Kasnije, za vrijeme uzavrelog političkog sukoba kojeg danas smatram najznačajnijim političkim sukobom osamdesetih godina, općejugoslavenskim okršajem oko „Bijele knjige“ u okviru sukoba Špiljak-Šuvar, bio sam u velikom iskušenju da napišem knjigu o svemu tome. Spriječila me jedna trivijalna pojedinost. Mjesec dana (ili dva, možda tri) prije „Majskog savjetovanja“, najvjerojatnije u „Intervju“, vrlo politiziranom magazinu koji je izlazio u Beogradu, ili u „Nin“-u, možda najutjecajnijem političkom magazinu u Jugoslaviji, ili - najmanje vjerojatno - u „Dugi“, senzacionalističkom magazinu dobrano prožetom žutilom, ali u to vrijeme sa značajnim primjesama političkih tema, objavljen je članak o pripremnim materijalima za razne skupove i sjednice. Bio je to ozbiljan članak na najmanje tri, ili čak četiri pune stranice. Sjećanja su snažna, ali nepouzdana. Sjećam se da sam se čudio čitajući ga. Zašto pišu o nečemu općepoznatom i nespornom? Članak je pozitivistički objektivno objašnjavao što su to pripremni materijali, kako nastaju, čemu služe i slično. Osnovna poruka bila je da je to nešto uobičajeno, korisno i općeprihvaćeno. Retroaktivno mi je sijevnulo da je nastao vjerojatno tako da je pripremni materijal za „Majsko savjetovanje“ stigao do Beograda, uzbudio duhove, pa je netko pokušao objasniti opći kontekst. Taj mi se članak činio idealnim za početak knjige. Najbrojniji, najotvoreniji i najžešći napadi na „Bijelu knjigu“, „Majsko savjetovanja“ i Stipu Šuvara stizali su kasnije upravo iz Beograda. Bilo bi mi vrlo zahvalno početi s bjelodanim: evo vam što ste prije „Majskog savjetovanja“ mislili o takvim materijalima! Kako onda objašnjavate da ste svega kratko vrijeme nakon toga drečali da je „Bijela knjiga“ nešto izuzetno, nečuveno, skandalozno, nedopustivo? Uostalom, ako se ne varam, takvi materijali su se i dalje sve do danas neprekidno producirali, i danas se rade po potrebi za neke skupove ili službe, i danas političke, privredne, društvene, razne specijalizirane i druge adrese primaju dnevne preglede objava u najrazličitijim medijima i sažete informacije o najznačajnijim zbivanjima. Uvjeren da imam taj članak prvo sam ga bezuspješno tražio među gomilama raznoraznih tiskovina i drugih papira po kući. Zatim sam odustao od intenzivnog traženja i čekao da nenadano iskrsne. Naposljetku sam, dvadesetak godina kasnije, otišao do Beograda i pokušavao pronaći izgubljeni članak u dostupnim arhivima. Uzalud. I tako nisam napisao željenu knjigu. A danas je sve to - barem što se mene tiče - postalo uvelike svejedno. Sjećam se početka prve rečenice s kojom sam kanio započeti tu knjigu: „Već odavno želim napisati jednu bijelu knjigu…“ No za koga se upustiti u dugotrajno, iscrpljujuće i mukotrpno pisanje? Za one koji nisu u stanju zamijetiti i protumačiti ni prvu rečenicu?  |
|
PODATAK 3.000/220.(000.000)  Dio siromaštva Hrvatske proizlazi iz toga što se ono čega ima troši na korist vlastite štete. Naravski da onda ondje gdje je potrebno ili bi bilo bolje utrošiti neprekidno nedostaje sredstava. Recimo, na više sam mjesta u raznim navratima argumentirao da Hrvatska danas ima bolju literarnu produkciju neko ikada, da djeluje više kvalitetnih književnika nego ikada u hrvatskoj povijesti. Umjesto 3.000 vjeroučitelja korisnije bi bilo financirati 500 književnika da se mogu potpuno profesionalno posvetiti pisanju. Sjeverne europske zemlje su preplavile svijet krimićima, zašto mi ne bismo krenuli u literarno osvajanje svijeta kojim bi priskrbili da projekt za nekoliko godina postane samoodrživ? Pa već do sad su samo Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Miljenko Jergović zaradili u inozemstvu višestruko više novaca nego svih tri tisuće vjeroučitelja u posljednjih četvrt stoljeća! Književnost je temelj nacionalne kulture. Prepušteni na milost i nemilost nerazvijenog knjižarskog tržišta, uz nedostatnu alibi-potporu Ministarstva kulture, obim i kvaliteta naše književne produkcije nastaju više usprkos nego zahvaljujući kulturnom sistemu, pa su više začuđujući nego očekivani plod okružja u kojem nastaju. Čak i domoljubi koji su spremni rastrošno raširiti kese ili blagosloviti bezumne iznose za sport, iznenada podviju rep i nestanu kada se spomenu troškovi kulture. Ne navijam cehovski za književnike. Kada bi se umjesto tri tisuće vjeroučitelja financiralo dvije stotine i pedeset književnika, dvije stotine i pedeset slikara i kipara, dvije stotine i pedeset ozbiljnih muzičara, dvije stotine i pedeset plesača i glumaca, te dvije stotine i pedeset umjetnika raznih vrsta, bez muke bi unutar juga Europe i za svijet postali ono što je svojevremeno prosvijećena Periklova Atena bila među antičkim državicama. Bezobrazno je reći da se tako nešto ne može, da za to nemamo snage, materijalnih preduvjeta, a istovremeno financirati više nego dvostruko više propagatora Srednjeg vijeka. - - - - - - - - - - - Ah, da! Nemojte se bojati da sam zaboravio medicinsku struku ili vatrogasce. Njih bi se trebalo financirati umjesto tisuću i tri stotine (brojkom: 1.300) suvišnih župana, desetak tisuća bespotrebnih stranačkih kadrova po županijama, umjesto osam stotina bespotrebnih gradonačelnika i njihovih zamjenika, i tako dalje. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
