Marketing
građa za suvremenu historiju
DEMOKRATSKI CENTRALIZAM
Dok smo radili na projektu animirane serije o malim letećim medvjedima, Dušan Vukotić me obuzdavao: „Previše si originalan! Ako ono što smisliš bude 100% novo - nitko te neće razumjeti. Kad želiš da ljudi prihvate nešto novo, moraš u to umiješati 95% staroga, da bi te shvatili i mogli slijediti, a zatim se s 5% neviđenoga izdvoji od svega prethodnoga i odi dalje“. No i prije te pouke sam znao da svaki javni govor ima čisto ritualne dijelove, pozivanje na pretpostavke, definiranje polazišta, pojmova, uvodne i povezne dijelove, adresiranje, smještanje u kontekst, uspostavljanje relacija, te slično i srodno što izgleda kao prazan hod, ali bez čega ne može. Tako i moj uvodni govor na takozvanom „Majskom savjetovanju“ ima takvih dijelova i oni svakako imaju svoju ulogu za definiranje govornika i tumačenje samog govora, ali da mi to nije dalo priliku iznijeti ono do čega mi je bilo stalo, ne bi imalo smisla izreći ni jednu riječ.
U početnom dijelu govora rekao sam okupljenima: „…često, pa ni danas, nije potrebno da itko formulira nekakav zajednički zaključak. Imam povjerenja u svakoga od nas da je sposoban, nakon što sasluša ostale, takav zaključak formulirati sam za sebe, a da to ipak bude korak bliže akcionom jedinstvu i podstrek za daljnje napore.“
Istini za volju, iako sam formalno bio uvodničar, prvi govornik, dr. Stipe Šuvar me kao predsjedavajući skupa u uvodnoj napomeni pretežno tehničkog karaktera, prije nego mi je predao riječ, stigao preduhitriti: „Svatko, dakako, ovdje i danas govori u svoje ime i po tome što to ime znači ili ne znači u javnosti svojom konotacijom stvaraoca, intelektualca, čovjeka od pera ili bilo kojeg oblika umjetničkog iskazivanja i kulturnog i javnog angažmana. … Ali ako netko nešto kaže u svoje ime, rekao je kao javna ličnost, tada iza njega ne stoji ni partija, ni država, ni policija, ni režim - sve to kao veliki i zastrašujući pojmovi…“
Za mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, u ono je vrijeme bio običaj da takvi skupovi završe nekim zaključcima, odlukama, ocjenama, smjernicama, preporukama, proklamacijama ili nečim sličnim i takvi su rezultati bili obavezujući za sve partijske organe i sve članove. To se zvalo „demokratski centralizam“. Međutim, takozvano „Majsko savjetovanje“ nije završilo ničim sličnim. Završilo je tako da je posljednji govorio dr. Stipe Šuvar i u prve dvije rečenice rekao: „Ne dajem i ne mogu dati rezime. Shvatite ovo moje izlaganje kao izlaganje posljednjeg diskutanta danas.“ I to je bilo to. Nikakvi zaključci, odluka ili odluke, zajedničke ocjene, smjernice, preporuke, proglas ili bilo što slično, nikakva „platforma“. Za one svikle na dotadašnji, i još dugo nakon toga u Partiji nenapušteni način rada, savjetovanje je moglo djelovati kao nezavršeno, nedorečeno, kao da se rasplinulo u ništa.
Na ovom mjestu bih mogao završiti ovaj tekst uzrečicom „Pametnome dosta“. Ali kako ne bi bio red da zaboravim mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, neizbježno je upustiti malo zastraniti i reći nekoliko riječi o demokratskom centralizmu, barem nužne informacije što je to.
Demokratski centralizam bio je konstitutivni principa djelovanja Saveza komunista Jugoslavije. U zamisli je jednostavan: prije donošenja bilo koje važne odluke o njoj treba porazgovarati najšire članstvo, poželjno je da se iznesu što različitija mišljenja, da svi budu što kritičniji i što kreativniji, da se problem razmotri sa svih strana, ali kad se - nakon temeljite diskusije - većinom glasova donese zajednička odluka, te odluke se do daljnjega svi moraju bespogovorno pridržavati, sva stranačka tijela i svi članovi. Princip demokratskog centralizma je omogućavao zajedničko akciono jedinstvo, da nastupe „svi kao jedan“.
Utemeljen u marksističko-lenjinističkoj teoriji, zavodljiv, demokratski centralizam je u praksi pokazao i loših strana. Nakon usvajanja neke odluke postavljalo se pitanje tko je najprimjereniji da bude zadužen ili ovlašten da je provodi ili rukovodi zajedničkom akcijom. Po prirodi stvari za to su bili najpozvaniji oni koji su prvi izašli s rješenjem koje je kasnije usvojeno, koji su je najbolje obrazlagali, branili, zastupali… Druga strana iste medalje bilo je pitanje što s onima koji su se prije donošenja odluke opirali, oponirali, predlagali nešto drugo, treće, koji su sumnjali, izlanuli nešto neprihvatljivo… Od njih se u najblažim slučajevima zahtijevalo da u odnosu na usvojeno iznesu barem ritualnu samokritiku, deklarativno prihvate zajednički stav i koliko-toliko uvjerljivo obećaju da će ga svim silama podupirati i provoditi. U nekim daleko gorim povijesnim situacijama takvi su ostajali bez mjesta u stranci, bez posla (i svih privilegija), u najgorim slučajevima završavali u zatvorima i gulazima ili ih je „progutao mrak“.
Zbog mogućih prijetećih ishoda mnogi su se ljudi skanjivali u prethodnim razmatranjima koja su trebala biti otvorena i neopterećena. Izlaz kojemu su mnogi pribjegli bio je da se suzdrže od iskrenog mišljenja (za svaki slučaj i od bilo kakvog iznošenja vlastitog mišljenja), te da pokušaju pogoditi koje će rješenje na kraju prevladati i unaprijed mu se prikloniti. Jedna od najpouzdanijih metoda predviđanja bilo je nekako saznati što je na prethodnim razgovorima u užim krugovima, među „vrhuškom“ prevladalo, ili slijediti naznake koje su pokazivali „najznačajniji drugovi“.
Da se ne bi odviše skandalizirali nad mrakom jednoumlja, „demokratski centralizam“ je danas prisutan kao „stranačka stega“, s tom razlikom da je u demokratskom centralizmu u najgorem slučaju makar formalno konzultirano cjelokupno članstvo, dok „stranačka stega“ podrazumijeva puku pokornost stranačkom vrhu.
Još kao mlad novinar omladinske štampe objavio sam nekoliko tekstova o „pravu na pogrešku“, zazivao ga, pozivao se na njega u nizu drugih članaka i istupa. Bez prava na pogrešku nema slobode, bez slobode nema istinske kreativnosti, bez kreativnosti tone se u mediokritetstvo, kastrirajuću prosječnost.
- - - - - - - - - - - - - - -
No vratimo se u 1984. godinu. Jugoslavija je bila manje-više, kao što se često i ranije događalo, u velikim, raznoraznim problemima. Onih koji su je podrivali, kočili i vukli na svoju stranu iznutra i slabili izvana bilo je više nego dovoljno. Najveći dio stanovništva činili su bezbrižni ljudi koji su mislili da zemlju i poredak ništa ne može ugroziti, te jednako toliko onih kojima pomisao da bi netko ili nešto moglo naškoditi zajednici u kojoj su živjeli nije bila ni na kraj pameti, koji o tome nisu ni mislili. Mnogi od njih su bili manje ili više nezadovoljni, s pravom ili uvelike neosnovano, te su željeli promjene životnih okolnosti i mogućnosti na bolje. Postojali su i oni raspomamljeni i zadrti koji bi napravili sve u njihovoj moći da raskomadaju Jugoslaviju i sruše socijalizam. Najopasniji za tadašnju situaciju bili su oni kojima je bilo svejedno za zemlju i poredak, a napravili bi bilo što da sebi prigrabe što više, samo da je njima što bolje, makar se svijet rušio oko njih. Naime, ovi posljednji su često bili na odgovornim i utjecajnim pozicijama u politici i privredi, bankama i tajnim službama, u privatnom sektoru, masovnim medijima i kulturi. Javno deklarirani i poznati neprijatelji poretka bili su beznačajni: „krug oko Tuđmana“ bili su pikzibneri i luzeri; politička emigracija po svijetu okupljala je grupice sirotih marginalaca po birtijama, krčmama i picerijama, a bili su sasvim dovoljno nadzirani; opozicioneri poput suludog Šešelja prcknedli. Nitko od njih nije bio značajniji od omanjeg amaterskog folklornog društva. Daleko maligniji bili su otuđeni centri moći po državnim i partijskim organima, bankama, velikim uvozno-izvoznim poduzećima, tajnim službama i društvenim firmama, tim više što su se prijetvorno predstavljali kao stupovi sistema.
Najzamašnija organizirana snaga u društvu koja se mogla nositi s tadašnjim društveno-političkim problemima, riješiti ih, sačuvati postignuto i donijeti poboljšanja, bio je Savez komunista. Nažalost, on je bio daleko od idealnoga, a uvelike i sam izvor mnoštva problema ili sve manjom djelotvornošću odgovoran da su se neki problemi pojavili i razmahali. Uz njega su kao organizirane snage postojale i dvije/tri velike crkve koje su tim više jačale što je Jugoslavija bivala slabija, ali se sa Savezom komunista nisu mogle nositi niti se od njih moglo očekivati išta dobroga. Postojali su državni aparat, vojska i policija, ali oni su bili zanemarivi jer su bili podložni stanju u društvu; društveni tokovi su više utjecali na njih nego oni na društvena zbivanja.
To je svakome zabrinutom i dobronamjernom ostavljalo jednostavnu računicu: kad je već Savez komunista - kakav bio da bio - jedini koji može išta značajno i poželjno učiniti, da bi se bilo što riješilo, poboljšalo, prvo treba njega promijeniti
Savez komunista ni u kojem slučaju nije mogao biti zaobiđen već i zato jer je Program SKJ bio najsuvisliji, najrazrađeniji i najkonstruktivniji postojeći program na našim zemljopisno-društveno-političkim prostorima, a završavao je veličanstvenom rečenicom: „Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!“
Kako promijeniti Savez komunista, što promijeniti? Iskreno rečeno, niti sam to tada domislio, niti sam se kasnije tome posvetio da bih danas mogao precizno i sa sigurnošću reći što je tada trebalo. Bilo mi je jasno jedino da je potrebna temeljita promjena, i to hitna, a ukazivala su mi se dva smjera koja su izgledala kao da vode rješenju.
Prevladavajuća društvena teorija, te odluke na temelju nje i niz već provedenih poteza govorila je o „odumiranju države“. Državi treba smanjiti zaduženja i ovlasti, između ostaloga da bi se onim preostalima mogla kvalitetnije baviti, da joj se onemogući da se izrodi u silu iznad društva, da se što više njenih funkcija podruštvovi. Za preuzimanje funkcija države osnovane su samoupravne interesne zajednice koje su, pored svih početničkih slabosti, bile prihvatljiva i perspektivna inovacija. Jednopartijski sistem je imao i prednosti i mana. Nisam vjerovao da bi uvođenje višepartijskog sistema donijelo više slobode ni demokracije, niti da je primjereno našoj tadašnjoj razini razvoja ni nivou materijalnog standarda. No ako već može odumirati država, što ne bi odumirala i Partija? Zašto unutar jedne partije ne bi u plodnom nadmetanju moglo postojati više struja? Zašto se članovi partije ne bi okupljali oko projekata do kojih im je stalo i za koje smatraju da im mogu doprinijeti? Da li član partije mora slijediti organizaciju kojoj pripada u svemu i stalno ili može zadržati neku mogućnost izbora i predaha?
Lijeve, komunističke stranke i lenjinske partije su kroz povijest radničkog pokreta uzmicale od frakcija kao vrag od tamjana. Dapače, frakcionaštvo se često smatralo i tretiralo kao najveći grijeh koji zaslužuje i najgore kazne. Ni Savez komunista Jugoslavije nije u tome bio izuzetak - do osamdesetih godina. Onda su učestale rasprave kojima su frakcije bile glavna tema. Da li i kod nas ima frakcija? Što su uopće frakcije? Pa međusobne optužbe za frakcionaštvo… sve do ozbiljnih rasprava bi li frakcije trebalo dozvoliti i regulirati. Pitanje frakcija je dobilo građansko pravo javnosti. Kod nekih koje je golicala ta zamisao moglo se očitati da frakcijama pridaju tradicionalno značenje koje maskiraju novom terminologijom i veselilo bi ih da njihovim legaliziranjem oslabe ionako već načeti Savez komunista, drugi su se upuštali u stvarno frakcijsko djelovanje da bi svrnuli vodu na svoj mlin. Zašto ne iskoristiti postojeće pomake da bi se došlo do neke nove organizacione forme djelovanja?
Korak dalje dolazimo do demokratskog centralizma. U kojim slučajevima na njemu insistirati, u kojima ga olabaviti ili zanemariti? Kako iskoristiti njegove jake strane, a osigurati se protiv štetnih posljedica. Uvelike bi pomoglo već da se dogovori i razradi sistem kako postupati prema onima koji su se opirali odluci koja je usvojena ili koji je i dalje ne mogu prihvatiti. Kako i takve zadržati kao korisne članove stranke?
Ne znam, nikada se tim razmišljanjima nisam ozbiljnije pozabavio. U drugoj polovini 1985. godine prestao sam plaćati partijsku članarinu i statutarnim automatizmom nakon tri mjeseca brisan iz članstva, prije nego su u Savez komunista Hrvatske ušli mnogi od onih koji mi danas predbacuju da sam neizlječiva komunjara i slično.
Doktor Stipe Šuvar i ja našli smo se u četiri oka poslijepodne dan prije zakazanog savjetovanja u restoranu zrinjevačkog hotela „Palace“. Svrha sastanka bila je da u posljednji tren porazgovaramo o onome što nas očekuje, prekontroliramo jesmo li štogod propustili, previdjeli, eventualno ponešto uskladimo. Prvo me je pitao imam li kakvih pitanja. Rekoh da nemam. Pitao me još i da li imam ikakvih poteškoća u pripremi uvodnog govora. Rekoh - nikakvih, a nakon toga smo barem dva sata klepetali o svemu i svačemu u nikakvoj vezi sa sutrašnjim događajem.
Jasno mi je zašto sam se ja tako ponašao, takav sam, ali sam se u nekoliko navrata za vrijeme razgovora zapitao zašto i njemu to odgovara. Padalo mi je na pamet da možda ni ne želi znati išta o onome što kanim reći da mu bude zanimljivije slušati, padalo mi je na pamet i da možda izbjegava razgovarati o ičemu u vezi onoga što nas čeka da nas ne bi slučajno nekako čuli ljudi za susjednim stolovima. A možda smo na sastancima Komisije za idejni rad, kojoj je on bio na čelu, a ja najmlađi i najmanje važan član, tako temeljito sve pretresli da zaista ni nismo imali išta u vezi toga raspraviti.
Rastavši se od Šuvara prošvrljao sam gradom, svratio na mjesta na koja sam uobičajeno zalazio, porazgovarao s poznatima na koje sam ondje naišao i vratio se kući kad je već debelo pao mrak. Sjeo sam za kuhinjski stol i počeo bilježiti natuknice za nastup koji me je očekivao, uključujući pojedine rečenice za koje sam smatrao da ih treba precizno reći i čak čitave odlomke koje sam ocijenio posebno osjetljivim. Iako nisam završio poslom, otišao sam spavati nakon ponoći ocijenivši da je važno da se naspavam, s nakanom da ustanem ranije i završim. Otvorio sam oči u ranu zoru, budan da budniji nisam mogao biti. Započeo je prelijepi dan, ptice uokolo kuće su cvrkutale kao pomahnitale. Izgledalo mi je kao svetogrđe da u takav čas gubim vrijeme na boravak u zatvorenome. Izišao sam i barem sat vremena šetao Dubravkinim putem slušajući ptice, naizmjenično potpuno ispražnjene glave usredotočen samo na prirodu kojom sam prolazio, a tek na mahove mi je padalo na pamet ponešto što je izgledalo korisno uvrstiti u govor koji me je čekao. Vrativši se kući ponovo sam se bacio na bilješke i kao svaki rasni novinar završio točno kad je došlo vrijeme da izađem iz kuće i zaputim se prema „Kockici“.
Nakon završenog uvodnog izlaganja ostao sam nasađen u radnom predsjedništvu suočen s nekoliko stotina ljudi u dvorani. Savjetovanje je trajalo od jutra do navečer. Kako se prethodne noći nisam dovoljno naspavao, na mahove je postajalo vrlo neugodno. U poslijepodnevnim satima sam čak, dok su govorili neki predvidljivi i dosadniji diskutanti, malo i zakunjao. Šuvar me je nekoliko putu kao slučajno piknuo u rebra kad mi je glava klonula. Naposljetku sam već bio toliko iscrpljen da sam odmah pod završetku savjetovanja otišao ravno kući, bacio se na krevet obučen i učas zaspao.
Da li smo on i ja bili istomišljenici? Uvelike jesmo, a zapravo ne znam. U mnogo čemu smo bili suglasni, u mnogo toga smo se usaglasili, mnogo toga me je podučio, a ponešto je i on od mene naučio, ali naprosto nismo stigli za života popričati o svemu da bih mogao reći da smo se baš u svemu slagali. Da, bilo je i tema o kojima smo imali sasvim različita viđenja, stavove i procjene. U svakom slučaju, bez muke smo se dobro razumjeli, vjerojatno i zato jer smo obojica bili sociolozi, pa si nismo trebali objašnjavati osnovne pojmove kojima smo baratali.
Iako se nikada nismo time posebno zabaviti, s velikom uvjerenošću mogu ustvrditi da su nam većina životnih vrijednosti i prioriteta bili isti, te da su nam neke okosnice sagledavanja svijeta i djelovanja bile identične. Recimo:
Ništa postojeće nije toliko sveto da ne bi moglo biti nadmašeno i da ne bi moglo biti zamijenjeno naprednijem, slobodnijem i ljudskijem.
Post je objavljen 17.09.2019. u 04:02 sati.