srijeda, 21.03.2018.

prevodi bivše himne

NEPOMIRLJIVE RAZLIKE

Mlađi od četrdeset teško će prepoznati riječi himne bivše umjetne tvorevine, tamnice naroda, mrske Jugoslavije. Već na prvi pogled se vidi da je bivša himna na srpskom sasvim nerazumljiva, nečitljiva besmislica. Prema hrvatskoj Wikipediji, hrvatski prijevod razlikuje se od verzija na ostalim jezicima: što je kod drugih „duh“, na hrvatskom se kaže „riječ“. Pojedite se zagovornici bolesne teze da je riječ o istom jeziku, zbacili smo jaram nehrvatskih duhova!



I to je jedan od argumenata da je zavrijedilo više od sto tisuća ubijenih i više od milijun razorenih domova!




ponedjeljak, 19.03.2018.

najava knjige

ČOVJEK-VADIČEP

IZMEĐU KORICA


Skromno, a ustreptalo najavljujem - spremno je za tisak.



Knjiga će biti uskoro dostupna.

Razlikujem tri moguća odnosa pripovjedača i priča. Prvo su oni koji tako dobro pričaju da je svaka priča koju ispričaju zanimljiva i zvuči dobro. Drugo su priče koje su tako dobre da je svejedno tko ih ispriča i uvijek će ostati dobre. (Većina raširenih viceva je takva.) Idealan slučaj je kad dobru priču priča onaj tko dobro priča.

U praksi ta tri teoretski moguća slučaja nisu tako jasno odijeljeni. Iskustvo nas uči da i oni koji sjajno pričaju znaju priče koje nikada ne pričaju znajući da ih je nemoguće dobro ispričati jer su nepopravljivo loše. U drugom slučaju, svatko se može prisjetiti da je svjedočio prilici kad je netko ispričao neki vic, nitko se nije nasmijao, a pripovjedač zaključio: „Loše sam ispričao“. Dakle, i dobre priče je moguće loše ispričati, ali kad se zapitamo što je bilo loše uvijek ispada da je priča bila ispričana tako da je nešto ispušteno ili je poremećen redoslijed izlaganja sadržaja, pa je zapravo dobra priča pretvorena u neku drugu, lošiju.

Sve to me vodi zaključku da je suština literature u priči. Uobičajeni načini kako pisci pokušavaju učiniti atraktivnijima svoje priče jest da ih s nečim začine: duhovitostima, erotikom, političkim pikanterijama, fascinantnim izrazom… Želeći doprijeti do srži literature sakupio sam priče bez ikakvih ukrasa. Ako se u njima nađe humora, erotiziranosti, političkih pikanterija, privlačnih stilskih figura ili sličnoga, to nisu ukrasni elementi nego neizostavni dijelovi priča.

Jako me zanima koliko će biti zadovoljni oni koji će pročitati knjigu.





četvrtak, 15.03.2018.

zadnji pokušaj, iako ne i posljednji


U 19.30

Prihvativši kutiju da izvučem cigaretu pogled mi je zapeo na rečenicu na prednjoj strani kutije koju sam vido bezbroj puta, ali nikad nisam o njoj razmislio. „Za pomoć kod prestanka pušenja nazovite broj telefona 0800 7999.“

Bio je dvanaesti ožujak dvije tisuće i osamnaeste godine, devetnaest sati i trideset minuta. Nazvao sam telefonski broj 0800 7999.

- Poštovani! Dobili ste Bijeli telefon. Sve vaše daljnje aktivnosti tijekom ovog poziva tonski će se zabilježiti. Hvala vam na pozivu. Za e-liste čekanja i e-naručivanje, birajte 1. Za pomoć pri odvikavanju od pušenja birajte 2. Za upite Ministarstvu zdravlja birajte 3. Za sve ostale upite i direktan razgovor s prvim slobodnim djelatnikom birajte 9 ili pričekajte.

Birao sam 2.

- Podržavamo vašu odluku da prestanete pušiti. Za informacije o štetnosti pušenja - pritisnite 1. Za informacije o učincima prestanka pušenja - pritisnite 2. Za informacije i savjete u vezi odvikavanja - pritisnite 3. Za direktan razgovor sa slobodnim prvim djelatnikom - birajte 9 ili pričekajte.

Pričekao sam sve dok se poruzka nije ponovila:

- Podržavamo vašu odluku da prestanete pušiti. Za informacije o štetnosti pušenja - pritisnite 1. Za informacije o učincima prestanka pušenja - pritisnite 2. Za informacije i savjete u vezi odvikavanja - pritisnite 3. Za direktan razgovor s prvim slobodnim djelatnikom - birajte 9 ili pričekajte.

Birao sam 9.

- Poštovani! Dobili ste Bijeli telefon. Radno vrijeme je od ponedjeljka do petka od sedam do devetnaest sati, pa vas molimo da vaš poziv uputite tijekom navedenog radnog vremena.

Tako je završio moj zadnji, iako vjerojatno ne i posljednji pokušaj da prestanem pušiti.






nedjelja, 11.03.2018.

blogerica postala književnica


SUZDRŽANI VULKAN

Nije potrebna velika mudrost da bi se nekom piscu priznala vrijednost nakon što dobije Nobelovu nagradu za književnost. Umijeće je prepoznati da netko dobro piše još prije nego uspije objaviti prvu knjigu. Upravo to mi je uspjelo s Mihaelom Gašpar Đukić, a da je procjena bila valjana potvrdilo mi je i što ju je istovremeno na isti način uočio i stari mačak Alojz Majetić. Obojica smo naišli na nju na blogu gdje je objavljivala pod pseudonimom.

Tko se sjeća Lolle i Lolle2?

Bilo je samo pitanje vremena kada će se Mihaela pojaviti s prvom knjigom. Očekivano je već ta prva bila vrlo dobra, u međuvremenu su brzim tempom slijedile druga i treća, a nedavno sam pročitao posljednje dvije. One su odlične. Blogerica je postala književnica.

Međutim, koliko god je, recimo, „Spori odron“ besprijekorna, profinjena literatura, imam slutnju da bi Mihaela Gašpar mogla i dalje. Slutnja se temelji djelomično na intuiciji, a djelomično na nekim uvidima koje bih mogao nadugačko i dosadno obrazlagati. Osjećam čitajući kao da se autorica suspreže ili se još nije odvažila do kraja opustiti. Mihaela mi djeluje kao literarni vulkan u kojem se akumulira energija, talent i iskustvo i kad-tad će, možda ubrzo, eruptirati.

Možda je razlog te suzdržanosti preozbiljan pristup literaturi, možda je obzirna prema čitateljima, možda misli da još nije čas, ne znam. Možda još nije srela Kairosa koji bi je podario idejom koja će djelovati kao detonator. Pozivajući se na dosadašnja predviđanja koja su se potvrdila, mogu savjetovati da se čitaju knjige Mihaele Gašpar da se ne biste previše iznenadili jednoga dana kada rukne svom snagom.

Jedino što Mihaelu može zadržati su bijedne okolnosti u kojoj cvjeta naša literatura, pa je usprkos lijepom cvatu to cvjetanje otužno. Mogao sam završiti svoj zapis sa „Čitajte je prije nego će je svi ostali čitati“, ali sam zastao prisjetivši se da se kod nas tako malo čita da do daljnjega - a to znači za naših života - nećemo imati situaciju da svi u Hrvatskoj čitaju. Kad sam razmišljao o tome da bi Mihaela jednog dana mogla odbaciti obzire prema čitateljima, što bi urodilo moćnijom literaturom, prisjetio sam se kako bi tada popizdile raznorazne organizirane udovice, uhljebi, minhenska bojna, fanatični molitelji i svi drugi samozvani cenzori i koliko bi im trebalo da je ponovo utjeraju u red… Što joj to treba? Mogao sam završiti „Čitajte je prije nego će postati općepoznato da je valja čitati“, ali sam se prisjetio da se to kod nas naprosto ne može dogoditi dokle god na javno mnijenje utječu nametnici poput onih koji vode harangu protiv Ferića.


četvrtak, 08.03.2018.

„Pušačima ne pakirati!“


OPAKO PAKOVANJE

U doba kad sam imao manje od deset godina moja baka je običavala poslati me u dućan na uglu da joj kupim cigarete. Rekla bi „dvije“ ili „tri cigarete“. Nastranu sad što bi se danas velik dio roditelja skanjivao poslati osmogodišnje ili šestogodišnje dijete samo do dućana na uglu, a dobar dio ih to ne bi nikada napravio. Zbog prometa. Onda nije bilo prometa i malo dijete je moglo samo otići u vrtić i vratiti se iz njega.

Provirio sam preko ruba pulta i rekao prodavačici da hoću kupiti dvije ili tri cigarete. Prodavačica je zahvatila u kutiju u kojoj je bilo nekoliko stotina cigareta, izdvojila dvije ili tri, zamotala ih u komad papira u pružila mi. Nastranu sad što je danas zabranjeno prodavati duhanske proizvode djeci i maloljetnicima. Prodavačica je znala da me je poslao netko stariji, roditelji, susjedi ili gosti koji su navratili do mojih. Uostalom, čak i da sam kupovao za sebe, nitko se ne bi bunio, koliko god da bi se neki skandalizirali ili moralizirali oko toga.

Moja baka je smatrala da ona puši, pa je i njena okolina mislila da je ona pušačica, ali - realno - desetljećima nije popušila više od dvije ili tri cigarete na dan. Običavala je pripaliti uz kavu, jednu ujutro i jedno poslijepodne, zato joj i nije trebalo više od dvije. Jedino kad je znala da će je posjetiti neka prijateljica koja također puši, znajući da će ta doći bez cigareta, reka je da kupim tri. Kadikad se znalo dogoditi da je netko nenadano došao u posjetu, a u kući više nije bilo ništa za pripaliti, pa kad je stavljala vodu za kavu na peć da uzavri, baka je zatražila: „Skoči do dućana na uglu i kupi dvije cigarete“.

Kupujući po dvije ili tri cigarete dnevno baki nikada nije palo na pamet da ih ponese sa sobom kad je izlazila iz kuće. Kao prvo, bilo je nespretno nositi jednu cigaretu u torbi, bila je velika vjerojatnost da bi se ta u torbi zgužvala, prelomila i rasula. Zbog toga baka nikad nije zapalila cigaretu čekajući tramvaj ili autobus, a nikada nije ni ušla u kafić gdje se nema što drugo raditi osim zapušiti. Eventualno, kad je išla u posjetu negdje da je znala da će je pogostiti kavom, putem je stala uz neki dućan ili trafiku i kupila cigaretu ili dvije.

Kad kupuješ po dvije ili tri cigarete dnevno onda nikada nemaš u kući više od dvije ili tri cigarete i onda ni ne možeš popušiti više od dvije do tri cigarete. Samo su se teški pušaći, pravi ovisnici, odvaživali kupovati cigarete u kutijama, između ostaloga zato jer su one upakirane po dvadesetak ili dvadeset i pet komada bile i osjetno skuplje. „Rafalno pušenje“ kad se nova cigareta pripaljuje na staru, bilo je općepoznato, bilo je obilježe ekscentričnih, dekadentnih bogataša, gangstera, umjetnika-boema, novinara i drugih propalica.

Tako je to trajalo desetljećima i moglo se nastaviti vječno, a onda je zabranjena prodaja cigareta na komad i moglo ih se nabaviti samo u pakiranjima na kojima je pisalo „Drina“, „Morava“ ili „Opatija“.

Ne znam kako je došlo do toga, vjerojatno zato jer je država smatrala da će tako bolje kontrolirati prodaju i ubirati veće poreze od toga, a možda su i bili svjesni da će se potrošnja povećati, pa će i prihodi biti veći. Vjerojatno je i jedan od razloga što je duhanska industrija upošljavala stručnjake za prodaju i psihologe i mahere za reklamu kojima je bio cilj smisliti kako da se broj pušača poveća i kako da količina toga što popuše bude što veća, dok nepušači nisu imali nikoga da se brine i bori za njihove interese. Posljedica promjene načina prodaje bila je predvidljiva. Mnogo je veća snaga volje nužna da bi se ostalo na tri popušene cigarete ako ih je još sedamnaest u džepu ili na dohvat ruke nego ostati na dvije skurene ako je za treću potrebno obući se i otići do najbližeg prodajnog mjesta. Mnogo je veća vjerojatnost da će pasti na pamet i da će pasti u iskušenje pripaliti treću cigaretu onome tko ima u džepu ili na dohvatu još osamnaest cigareta nego ako ih nema, a prošlo je radno vrijeme svih okolnih prodajnih mjesta gdje bi se mogla nabaviti. Posljedice prodaje u kutijama bile su brze, snažne i trajne.

Baka mi je dala novce i poslala me u dućan na uglu da joj kupim kutiju cigareta, a kad se već kutija našla u kući nije se mogla zaustaviti samo na dvije ili tri popušene cigarete. Osim toga, cigarete u kutijama su bile pogodne za nositi naokolo, a kutija u džepu pokazala su se pogodnom i za pripaliti kad god je negdje bilo dosadno, zatrebalo je skratiti vrijeme ili pojačati doživljaj. Tako se pušilo čekajući u redu u banci, u čekaonici ispred ambulante ili zubara, u knjižnicama, u restoranima, na poslovnim sastancima, u vlaku, u autobusima, čak i u avionima je svako sjedalo imalo svoju pepeljaru.

Prije toga se izuzetno rijetko moglo vidjeti nekoga da puši na cesti. Žena koja je stajala na ulici ili lagano šetkala pušeći odašiljala je nedvojbenu poruku da je profesionalka, prostitutka, a u zanemarivo malom broju slučajeva bio je to inatljivi feministički gest. Nakon uvođenja prodaje isključivo u kutijama ljudi su obavezno dimili čekajući tramvaj ili autobus, pa nastavljali u tramvajima i autobusima, a među njima i sve više žena. Što je više ljudi to više pušilo, to se veći broj drugih poveo za njihovim primjerom i priključio navadi.

Val antipušačke kampanje krenuo je tek kad je za mnoge ljude već bilo kasno ili prekasno. Nešto je i postignuto, ali sve je to još daleko od uspjeha. Da se mene pita, jedna od mjera koju bih uveo jest da se cigarete prodaju isključivo po komadu, i to isključivo tako. Pa ako netko želi uza se imati više njih, neka dođe do trafike ili u dućan i napuni tabakeru. Sumnjam da bi itko nosio sa sobom nekoliko tabakera, vrlo mali broj ljudi kupio bi cijelu kutiju s dvjesto i pedeset ili petsto cigareta za kućne zalihe, pa bi među ovisnicima ponovo u značajnom broju uskrsnula ona vrsta pušača koji popuše dvije-tri cigarete dnevno.








<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker