petak, 27.04.2018.

Ispovijest tronogog



ŠTAP

Bili smo u Krakowu na moj rođendan i voljena supruga mi je kupila za poklon štap.

(Mogao sam prvu rečenicu napisati i „Bili smo u Krakovu za moj rođendan i voljena supruga mi je kupila na poklon štap“ i - priznajte - nitko ne bi primijetio ikakvu razliku jer se ne radi o navodnoj razlici između hrvatskog i srpskog, dok ja - kao pisac - vidim razliku, ali za nju ni ne hajem.)

Obradovao me štap usprkos tome što ima nakinđuren, pomalo kičerski trup, ali je drška sve ostalo zasjenila: izrezbarena je u obliku smotane lisice, a ja s lisicama imam poseban odnos, pa je dar dobro pogođen.

Odonda hodam naokolo uz pomoć štapa. Moram priznati - nije mi baš neophodan, ali dobro dođe. Olakšava hodanje, mnogo pomaže pri usponu uz stepenice, mogu se osloniti na njega kad zastanem da predahnem i odmorim se, a u slučaju potrebe (koja se, srećom još nije ukazala) mogao bih nekoga s njim dobro zveknuti.

Napokon sam hodajući odgovor drevne Sfingine zagonetke: ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri? (Čovjek. Dok je beba puže „na četiri noge“, na koljenima i laktovima; kroz život hoda uspravno, kao svaki dvonožac, a u starosti se ispomaže štapom.)

Otkako hodam sa štapom počelo mi se nešto svakodnevno događati, a kad kažem „svakodnevno“ mislim to bukvalno. Svakodnevno barem jednom ili više puta, potrebno je samo da izađem u grad. Dvije su tipične varijante istog događaj. Prvo - idem pločnikom. Ususret mi dolazi nepoznata ženska. Neskriveno me odmjerava i dok se mimoilazimo dobaci: „Imate krasan štap!“ Drugo - sjedim u kafiću. Za susjednim stolom sjedi jedna, dvije ili tri nepoznate ženske. U jednom trenutku mi se pogled susretne s jednom od njih i ona dobaci: „Imate krasan štap!“ I uvijek je to ista rečenica, iste tri riječi!

Gorko se šalim na svoj račun - što je sljedeće? Imate krasne štake! Ili - imate krasna kolica! No ta pošalica ne odgovara na pitanje što je svim tim ženama.

Pala mi je na pamet pomisao da one možda, jednako kao što imaju urođenu naklonost prema konjima i malim životinjama, te odbojnost prema zmijama i miševima, imaju urođenu sklonost prema štapovima, ali ne. Nakon ozbiljnijeg premišljanja privremeno sam skloniji drugoj teoriji.

Svakome je poznato da usamljene žene ne gledaju nepoznate muškarce. Najviše što možete doživjeti od nepoznate žene je letimičan pogled bezizraznog lica sekundu-dvije. To ne može biti prirodno jer su žene jednako znatiželjne kao muškarci o čemu svjedoči da će vas otvoreno odmjeriti ili neka vrlo mlada djevojka, gotovo još djevojčica, ili neka stara i pohabana žena. Zašto je to tako? Odgovor se nameće. Sve žene čim ponarastu učas otkriju da ih otvoreno gledanje može uvaliti u nevolju, da im se odmah mogu nalijepiti neki besprizorni prostaci kojih se teško otarasiti, da otvoreno iskazivanje znatiželje nije preporučljivo jer se izravan pogled tumači kao poziv, čemu su posebno skloni oni najprimitivniji koji najbolje da su što dalje. Tko se opeče i na hladno puše, pa nakon nekoliko neugodnih iskustava sve žene nauče suzdržavati se, ograničavati, suspregnuti znatiželju u svim situacijama. Često mi ih je žao zbog toga jer je malo takvih zadovoljstava kao razgledavanje drugih ljudi. Tek kad ocvatu i izgube svaku privlačnost žene su ponovo slobodne otvoreno se tome prepustiti, a dotle im pomakne dobar dio života u samoograničavanju.

Nakon ovog objašnjenja mogu iznijeti i hipotezu: štap izaziva na reakciju - pored toga što je to zaista upadljiv i lijep štap - time što otvoreno poručuje da onaj tko ga nosi nije u stanju potrčati, već malo bržim hodom može mu se izmaknuti, onaj tko se oslanja na štap je bezopasan i može ga se bez opterećenja odmjeriti. Nakon što to uoči žena se opusti, prepusti prirodnim impulsima, a to je svima jedno te isto: „Imate krasan štap!“

Zaista mi je krasan štap. Poučan. Dapače, njegovo djelovanje nije ograničeno samo na ženski rod. Često privuče i poglede muškaraca i navede ih da ga prokomentiraju. Za divno čudo, i njihove reakcije se u 99% slučajeva svode na iste tri riječi, što zahtijeva novu teoriju zašto je baš tako, kao da su te tri riječi usađene kao genetska reakcija, kompjuterski rečeno - po difoltu, ali to moram ostaviti za neku drugu priliku jer bi nas predaleko dovelo.

Recimo, prije neki dan sam otišao na promociju knjige Rajka Grlića, a pred ulazom naletim na Antu Tomića. Valja napomenuti da Tomića izuzetno cijenim, s užitkom čitam njegove tekstove i jedva čekam svaku njegovu novu knjigu. Smatram ga jednim od naših najboljih pisaca, jednim od najduhovitijih Hrvata i čovjeka kojeg odlikuje neopterećeno mišljenje i originalan stil njegova iznošenja. Promatrao me je kako prilazim i što mislite da mi je prvo rekao? Dajem vam samo jednu priliku da pogađate…

Imaš krasan štap.









ponedjeljak, 09.04.2018.

teisti i ateisti su uvelike isti


NAJVEĆA RAZLIKA

U vrijeme dok sam bio mlad, poletan i prpošan i poprilično aktivan među ženskom čeljadi, djevojke su - bez razlike jesu li vjerovale u bezgrješno začeće ili u činu začeća nisu vidjele ništa grješno - uvelike upotrebljavale kontracepciju. Bio je to odraz buntovnih, oslobađajućih šezdesetih godina. U međuvremenu sam ostario, oženio se, postao uzoran suprug, pa su mi neposredni uvidi znatno ograničeni, ali i dalje dopiru do mene izvješća sa seksualnog fronta po kojima je danas učestalost korištenja kontracepcije - usprkos normalnim očekivanjima da će postotak žena koje je koriste samo rasti - znatno smanjena. Promijenio se duh vremena. Po tome bi se reklo da upotreba kontracepcije nije zavisna o religioznim uvjerenjima nego o duhu vremena.

Na sličan način postoji niz prijepora koji dijele religiozne osobe od ateista, prijepora koji izgledaju nepomirljivi, ali u svakodnevnom životu imaju malu, minimalnu ili nikakvu, to jest zanemarivu posljedicu.

Recimo, vjeruje li netko da je cijeli Svemir nastao voljom nekog natprirodnog bića ili da za postanak svega oko nas možemo zahvaliti isključivo depersonaliziranim zakonima prirode, i jedni i drugi priznaju da svijet postoji i da nam u njemu valja živjeti.

Recimo, i onaj tko zna da je Zemlja okrugla planeta u nezamislivim prostranstvima Svemira i onaj tko vjeruje da je ravna ploča na leđima tri kornjače jednako pale automobile i voze ulicama poštujući saobraćajne propise i prelaze raskršća na znak semafora.

Vjeruje li netko u vječni život nakon smrti, reinkarnaciju ili da fizičkom smrću za preminulog sve prestaje jednako nastoji odgoditi vlastitu smrt i žalosti se kad mu umre netko blizak, drag i značajan.

Zatim, i oni koji misle da je ljudski moral nemoguć bez božjih zapovijedi i oni koji moral vide kao rezultat društvenih okolnosti, porodičnog odgoja i osobnih opredjeljenja i oni koji o tome uopće ne misle, bez obzira kojoj od tih skupina pripadali dijele se na ljude moralne i nemoralne, dobre i loše, na poštene ljude i kriminalce.

Čovjek koji ne jede svinjetinu i onaj kojem nema slađeg od reš pečene hrskave kožice po tome se razlikuju jednako kao onaj tko obožava kamenice od onoga koji ni po koju cijenu ne bi stavio kamenicu u usta. Čovjek koji posti ne razlikuje se od onoga koji je odlučio tog dana ne jesti makarone nego nešto drugo.
Ima i religioznih i nereligioznih koji misle da bi bilo bolje, najbolje, čak i da bi bilo nužno da svi ljudi misle kao i oni nasuprot onih koji smatraju da su uvjerenja drugih ljudi njihova stvar u koju se nije dobro uplitati.

Naposljetku, gotovo sve razlike u uvjerenjima nisu značajnije od razlike između onih koji misle da je Australija daleko, jer je na drugoj strani zemaljske kugle i ništa na svijetu ne može biti dalje, i onih koji misle da je blizu jer je razvojem i pojeftinjenjem transporta cijeli svijet postao mali.

Postoji jedna jedina razlika koja ima brojne, velike i značajne posljedice.

Za veliku većinu religioznih ljudi (toliko veliku da su iznimke zanemarive) vjerovanje u nekog boga podrazumijeva i nužnost postojanja odgovarajuće crkve ili barem sekte, financiranje takvih organizacija i spremni su više-manje pripomoći da tako nešto opstane ili čak da takve organizacije u svakom pogledu jačaju. Za njih su crkve institucije koje treba bez propitkivanja poštovati, slušati i slijediti. Nasuprot tome, ateisti znaju da nema boga, pa su za veliku većinu njih (toliko veliku da su iznimke zanemarive) crkve kao posrednici s nepostojećim kao takve potpuno nepotrebne, ništa više od povijesnog atavizma. Dapače, na osnovu konkretnih uvida smatraju za neke crkve da su prvenstveno društveni paraziti i štetočine koji ometaju zdrav razvoj zajednica u kojima su se ukorijenile, pa je svaka para utrošena na njihov opstanak, a kamoli na bahato crkveno rasipništvo, puka bezumnost.

Na toj jednoj razlici temelje se sve ostale. Crkve svojoj pastvi nameću stavove, određuju ponašanje, dnevni raspored, što će jesti i kako će se oblačiti, s kim će se družiti - čak do toga s kim će se vjenčati - i protiv koga ratovati. Ateisti smatraju da su crkve u suštini institucionalizirane interesne prevare, te da bi njihov utjecaj na svakom polju trebalo što više smanjiti ili ukloniti. Zato nije čudno što se sve crkve užasavaju ateizma više nego bilo čega drugoga.

Obljetnica je. Pedeseta godišnjica buntovne šezdeset i osme. Šezdesete godine donijele su zapadnoj civilizaciji svjetonazorsku revoluciju oslobođenja i životnih radosti. Kraj stoljeća i početak novog obilježeni su reakcijom, retardacijom u arhaično i zatupljujuće. Vrijeme je za sintezu.











subota, 07.04.2018.

uspjeh nakon dva desetljeća


AVOKADO

Svojevremeno sam pasionirano sadio avokado. Sjeme se navede da proklija po posebnoj proceduri koju je danas čas posla pronaći na internetu, ali u vrijeme kad sam se time bavio bila je tajna koju su izuzetno malobrojni znali.

Avokado je lijepo i zahvalno drvo, pogodno za uzgoj u stanu. Sadio sam ih, pričekao da porastu do oko metar i onda ih poklanjao za rođendane i sličnim prigodama. Nije trebalo dugo čekati jer avokado brzo raste. Ima velike listove i za oko godinu dana počne cvasti velikim bijelim cvjetovima. Najbolje od svega je kako zahvaljuje kad ga se zalije vodom. Zahtijeva mnogo vode, a za manje od minute nakon što ga se zalije počne dramatično mahati svim lišćem.

No prije dvadesetak godina dogodio se dramatičan preokret - sjemenke su prestale klijati. Zaludu posebna procedura, zaludu sva briga i pažnja, neće pa neće. Kroz tih dvadesetak godina pokušavao sam barem pet-šest puta godišnje uzgojiti novo drvo, ali nisam uspio dobiti ni klicu. Pretpostavio sam da se nešto promijenilo u načinu kako su plodovi biljke stizali do nas: ili su ih brali prezelene, pa puštali da putem sazru, ili su ih smrzavali tokom puta da se ne pokvare ili nešto treće. Možda je riječ o tome da je u mladosti sve raslo, sve cvjetalo? Bilo kako bilo, sjemenke avokada koje su stizale do mene bile su neplodne.

Pokušavajući nedavno po tko zna koji put iznova, gotovo po navici, ne očekujući rezultat stavio sam novu sjemenku u proceduru. Na veliko iznenađenje, sjemenka je proklijala. Da li se nešto promijenilo s avokadima koji su se pojavili na tržištu ili je posrijedi rijetko izdržljiva sjemenka - ne znam, ali da me obradovala - obradovala me.

Pričekao sam pogodno vrijeme i posadio je u zemlju. Očekivao sam da će klica proviriti za dva-tri dana, ali ništa se nije događalo. Uporno sam svakodnevno zalijevao i nakon tri sedmice sam već bio uvjeren da je sjemenka ipak zakazala.

Već kad sam izgubio svaku nadu i pitao se o smislu daljnjih nastojanja, promolio se vršak mlade biljke. Nakon toga je sve krenulo kao po loju. Za dva tjedna narasla je četrdeset centimetara i potpuno se oblikovalo pet listova, a još nekoliko je krenulo. Sad očekujem da će biljka izrasti u veliko, zdravo i lijepo drvo.

Svakodnevno gledam svoj avokado i nešto si mislim: kad će jednog dana mojoj obitelji predati urnu s mojim pepelom neće trebati mnogo razmišljati što će s njim. U tegli ima još upravo dovoljno prostora do ruba da se nasipa ono što će dobiti iz krematorija i tako bih uspio ono što najviše želim - da ostanem u kući i poslužim nečemu korisnom i lijepom.

Pratim taj avokado kako raste i premišljam: strpljen - spašen. Ne valja gubiti nadu. Upornost se isplati. Ustrajnost vodi cilju, donosi nagradu. I mislim si, mislim - toliko sam već uzaludnog truda uložio u pokušaje da je drvo odlučilo uzvratiti i poslalo jedno stablo po mene, na vrijeme da me uzme pod svoje.







četvrtak, 05.04.2018.

u potrazi za trećom verzijom


TAJANSTVENI STRANAC

Nimalo se nisam iznenadio kad sam slučajno na internetu naletio na izjavu Ante Tomića - omiljeni pisac mu je Mark Twain. Naime, i meni je Mark Twain omiljeni pisac, pa mi nije potrebno objašnjenje zašto. Dapače, Mark Twain je osoba za koju mi je izuzetno žao da nisam imao priliku upoznati i družiti se s njim.

Još kao dijete družio sam se s Tomom Sawyerom i Huckleberry Finnom, Kraljevićem i Prosjakom, pratio sam pustolovine Yankeea na dvoru kralja Artura. Oduševljavale su me Twainove novinske humoristične priče i naglas sam čitao prijateljima iz ulice onu o čuvenoj skočižabi iz pokrajine Calaveras. Kasnije sam radeći kao novinar obilno koristio pouke iz priča „Novinarstvo u Tennesseeu“ i „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. (Twain kao uzor je jedan od razloga zašto sam kao književnik posebno rado pisao novinske priče, a i danas ih se držim. To što su novinske priče - a i poezija - isčeznuli iz naših novina smatram velikom štetom i kulturnom sramotom.) No ništa me nije toliko potreslo i zgromilo kao kratki roman „Tajanstveni stranac“. Već ranije sam prestao vjerovati u postojanje ikakvog boga, a nakon „Tajanstvenog stranaca“ zacementiran sam kao ateist. S druge strane, ta mi je knjiga usadila pitanja koja dugo nisam mogao riješiti i zbog njih sam otišao studirati filozofiju.

Koliko znam, na hrvatskosrpskom govornom području do nedavno su postojala svega dva izdanja te knjige. Jedno je rijetko i egzotično i vidio sam primjerak tog izdanja samo izvana nabrzinu. Ako se ne varam, to prvo izdanje je iz Sarajeva. Drugo izdanje je znatno raširenije. Beogradsko izdavačko poduzeće „Rad“ objavilo je „Tajanstvenog stranca“ 1963. godine u trećem kolu poznate biblioteke „Reč i misao“ kao šezdeset i šestu knjigu. To je tanka crvena (ili plava) knjižica, kadikad se može naći među antikvarnim knjigama na Britanskom trgu za sitne novce. Ako mi se to dogodi - obavezno je kupim i poklonim nekome za kojeg sam uvjeren da će to znati cijeniti.
Iznenadilo me kad sam studirao u S.A.D.-u da nitko nije znao za Tajanstvenog stranca. Poznavanje Toma Sawyera, Huckleberry Finna, Kraljevića i Prosjaka i Yankeea na dvoru kralja Artura dio su američke opće kulture, čak i element američkog patriotizma, no za Tajanstvenog stranca nitko s kim sam razgovarao nije ni čuo. Da bih pokazao nekim ljudima s kojim sam se ondje sprijateljio o čemu sam govorio pokušao sam pronaći knjigu i iznenadio se još i više. Nisam mogao pronaći knjigu ne samo u knjižarama, nego ni u knjižnicama. Doduše, bilo je to prije Interneta, ali mi je ostao dojam da je Tajanstveni stranac najstrože čuvana američka literarna tajna. Može se spekulirati zašto je to tako, premda se neki odgovori nameću snagom očiglednosti. Ne znam da li je u S.A.D.-u i dalje tako.

Godine 2016. Krunoslav Jajetić, spiritus movens koprivničke izdavačke kuće „Šareni dućan“ objavio je posljednje izdanje Tajanstvenog stranca kod nas pod nešto drugačijim naslovom: „BROJ 44, TAJASTVENI STRANAC“. (Inače, firma „Šareni dućan“ je garancija kvalitete. Nabasate li na bilo koju knjigu koju su objavili možete biti sigurni da je riječ o prvoklasnom tekstu, najboljem prijevodu i besprijekornoj uredničkoj obradi.) Nabavio sam knjigu i dugo je gledao na polici sladostrasno odlažući trenutak da je ponovo uzmem u ruke. Nisam žurio i zato jer sam bio uvjeren da sam knjigu već ranije pročitao nekoliko puta. O, zablude!

Dohvativši se napokon „Broja 44, tajanstvenog stranca“ iznenadio sam se otkrivši da su početak i kraj sasvim isti, da je radnja smještena u istu zemlju (Austriju) i u oba slučaja u ranije stoljeća, da je glavni lik isti, čak i poruke teksta su uglavnom iste, ali da je posrijedi uvelike drugačija priča. Čak i više, prevoditeljica Vjera Balen-Heidl u pogovoru kaže da je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana. Onda sam zaronio na Internet u potrazi za tom trećom verzijom, ali za sada bez uspjeha (ako se ne računaju kontradiktorne i nepouzdane informacije s Wikipedije).

Ako je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana, mora da je za to imao dobre razloge. Srećom sam prestar da bih sad krenuo studirati komparativnu književnost da bih te razloge otkrio, ali nadam se da će to naći netko drugi još za mojeg života.













<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker