subota, 06.02.2021.

sudbine


ĐORĐE


Fotografija koja je iskrsnula iz bespuća interneta kosnula me kao malo koja. Prepoznao sam čovjeka u prvom planu u sredini koji bijesno viče na zastrašujućeg oklopljenog policajca. Đorđe Mišković! S druge strane, fotografija je snimljena na demonstracijama/nemirima negdje u Ukrajini i nevjerojatno je, vrlo slabo moguće, gotovo nemoguće da bi se Đorđe Mišković ondje našao. Međutim - isto tako - kako nisam ništa o njemu čuo posljednjih dvadesetak godina, a putovi života su nepredvidivi i iznenađujući, možda je to zaista on, tim više što čovjek u zelenoj košulji izgleda upravo poput njega.

Đorđev život je uvelike određen njegovim rođenjem, biologijom. Imao je pravilnu glavu s lijepim muškim licem, ali mu je tijelo bilo sfuflano. Kičma mu je bila iskrivljena i svinuta, a jedna lopatica izbočena da je zapravo bila grba, pa je cijeli trup bio izvijen i sabit, na što su se nadovezivale duge tanke ruke i noge da je djelovao pomalo poput pauka s ljudskom glavom. Zbog toga je uvijek nastojao biti obučen u što bolje skrojeno odijelo, maksimalno uredan, ali to nije moglo suštinski pomoći.

Bio je zaposlen u „Večernjem listu“, u rubrici za kulturu, pisao sve što se očekivalo od novinara kulturne rubrike, ali je najviše volio pisati vlastite pjesme. Nažalost, kao pjesnik nije bio uspješan, pa je naposljetku u vlastitoj nakladi objavio sasvim pristojnu zbirčicu. Bio je vrlo srdačan i pristojan čovjek, širokog i solidnog humanističkog obrazovanja, bio je užitak s njim se družiti. Stanovao je u jednosobnom stanu s malim balkonom u četverokatnoj zgradi na početku Radničkog dola.

Ne treba posebno napominjati da nije imao sreće sa ženama, posebno ako im je pokušavao udvarati svojim pjesmama. Zašao je već u četrdesete kad je napokon naletio na onu kojoj su se pjesme sviđale. Imala je milo lice, ali su joj udovi bili spigani, jedna joj je ruka bila normalna, ali druga kržljava i obično zgrčena, a noga kraća, pa je upadljivo šepala. Njih dvoje su se zavoljeli i vjenčali. Uskoro je stigla i prinova - dobili su sina.

Prvo, pa muško! Dijete je bilo ne samo skladno i zdravo nego i izuzetno lijepo. Još kao beba uglavnom se smješkalo i zadovoljno gugutalo, a kad je prohodalo izgledalo je kao anđelak, kao model za kič-razglednice. Na Facebooku bi svaka njegova fotografija privukla na stotine lajkova. Nema normalnog roditelja koji nije zaljubljen u svoju djecu (pogotovu dok su mala), a to koliko su Miškovići obožavali svoje čedo bilo je natprirodno. Ne samo da je bilo njihovo, nego je bilo i sve ono što oni nisu bili, blagoslovljeno dražesnošću koja je njima bila uskraćena. Bilo im je svejedno je li dijete djevojčica ili dječak, ali kad su se oslobodili najveće brige - da će naslijediti njihovo prokletstvo - odmah su poželjeli i drugo i treće, pa su se radovali priželjkujući da sljedeće bude žensko jer im se činilo zgodno da bratac bude malo stariji od sestrice. Ushićenje i sreća koji su vladali u njihovom malom stanu bili su gotovo opipljivi.

No bio je to kraj osamdesetih godina kad je netrpeljivost prema Srbima, komunistima i Jugoslavenima bila dominantna osobina hrvatskog javnog mnijenja. Đorđe je među prvima u „Večernjem listu“ dobio otkaz. Uskoro je i njegova supruga ostala bez zaposlenja. Snalazili su se kako-tako, ali nekako su uspijevali spojiti kraj s krajem. Malo kome su se mogli požaliti, osim onima koji su se našli u istoj ili nekoj varijanti iste nevolje, a njima se uvelike bilo besmisleno žaliti jer nit je itko ikome mogao pomoći niti je ikakvo povjeravanje donosilo olakšanje jer je prvenstveno samo otežavalo breme bespomoćnosti i beznađa.

Najveća nevolja postao im je susjed koji je stanovao negdje iznad njih. Bila je to neka propalica koja je živjela od socijalne pomoći i sitnog kriminala, a svako jutro je pomagao prodavačima na tržnici da prenesu robu na pultove, za što su mu plaćali nešto sitno u gotovini što mu je omogućavalo da produži pravo u najbližu birtiju i instalira se za šank. Taj ih je glasno vrijeđao i psovao kad ih je mimoilazio na ulici, pa su ga izbjegavali koliko su mogli, ali kad bi ih spazio sa šanka kako kupuju na tržnici iskakao je iz birtije, jurio za njima kroz vrevu i urlao gadosti. Zbog njega su prestali izlaziti sa djetetom u park ispred kuće jer je baraba izlazio na svoj balkon i derao se odozgora da je Radnički dol odjekivao. Nije bio odviše maštovit, sve uvrede su se svodile na „Srbende!“, „četnici!“, „komunjare“, „Jugoslavenčine!“, ali su bile nepresušne. Pred ponoć se vraćao pijan i ogorčen nakon zatvaranja posljednje krčme u okolini i larmao po stubištu. „Srbi, vratite se u Srbiju!“ urlao je neuklonjivim zavičajnim naglaskom pred vratima ljudi čiji su predci doselili u Hrvatsku prije najmanje tri stotine godina. Razbio im je zvono pored ulaznih vrata u kuću, razvalio vratašca poštanskog sandučića, iščupao prekidač zvona ispred stana i smrvio tipku za stubišno svjetlo na katu. Ostali stanari se nisu šteli mešat jer im se činilo da je nasilnikov gnjev razumljiv i opravdan, a da je Miškoviće - kao Srbe, komuniste i Jugoslavene - snašlo što su zavrijedili. Na vratima i zidu pored vrata svakodnevno su nalazili nove škrabotine ispisane kredom ili flomasterom: patriotsko ušato U, pravovjerni križ, kraticu ZDS, parolu „Bog i Hrvati!“ ili uvrede, „Smradovi“, „Srbočetnici“ ili slično. Kreda se lako brisala, ali se trag flomastera nikada nije mogao do kraja ukloniti. Učestali su i telefonski pozivi u svako doba dana i noći u kojima su anonimni glasovi - ne samo jedan, i muški i ženski, često očito iskrivljeni da se ne prepoznaju - sipali uvrede i prijetnje, pa su se domaćini prestali javljati na pozive kojima nije prethodio dogovoreni signal, a noću su iskapčali žicu telefonskog aparata iz utičnice u zidu.

Nazvao sam na dogovoreni način. Pustiti da telefon zazvoni tri puta, a onda prekinuti poziv. Dvije zvonjave, pa prekid. Ponovo tri puta zazvoniti, pa stati. Tek nakon toga, na četvrto nazivanje su se javili. Neko vrijeme se nismo vidjeli, pa da barem čujem kako su… Po novome nalaze rasute vreće od smeća ispred stana, ali to su možda djeca s viših katova koje roditelji pošalju da bace smeće, a njima se na da silaziti pred kuću. Dan ranije im je praćkom razbijeno jedno staklo na prozoru. Predložio sam da ih posjetim navečer i pričekam kad će se alkoholičar pojaviti, pa izađem i porazgovaram se njim. Đorđe se prepao mog prijedloga. Ne, možda bi nakon toga bilo još gore! Možda bi se napasnik drugog dana pojavio s još dvojicom takvih! Istini za volju, ni ja nisam bio uvjeren u korisnost svog prijedloga. Imao bi učinka da sam mogao nakon toga ostati barem dvije sedmice po dvadeset i četiri sata dnevno, ali to ne samo da je bilo neizvedivo nego je slična zaštita bila potrebna za još petnaestak ljudi koji su se našli u nekoj varijanti iste nevolje. Mogao sam se pouzdati svega na dva-tri prijatelja da bi mi pomogli, daleko premalo da bismo išta temeljito i dugoročno postigli.

Sve se pogoršalo kad su međunacionalne napetosti prerasle u oružane incidente. Nasilnik je nabavio maskirnu uniformu bez oznaka i hodao u vojničkim cokulama, što ga je uvelike osokolilo od ponašanja za šankom do povratka kući. Nezaobilazno je zastao na prvom katu, pokušavao provaliti vrata i pijano bulaznio. Srećom su vrata bila solidna i odolijevala nasrtajima, pa je završavalo tako da je u nemoćnom bijesu udarao cokulama i prostačio dok se iz stana čuo plač isprepadanog djeteta. Obavezno se pomokrio po kvaki, često se i ispovraćao ispred praga, a nekoliko puta se i posrao na otirač. Kako nije nosio ritpapir brisao je stražnjicu prstima koje je kasnije čistio strugajući ih o vrata i bijeli zid. Miškovići su bacili otirač za cipele u smeće, svaki dan su uvrebali priliku kad su mogli počistiti nered pred ulazom, ali se smrad mokraće, povraćotina i izmeta nije mogao do kraja ukloniti i sve više i više je prožimao cijelo stubište. I susjedima je dozlogrdilo da ih deračina sa stubišta uznemiruje svake noći, smrad je bivao sve intenzivniji i kad bi zatekli Miškoviće kako čiste ispred svojih vratiju ogorčeno su upozoravali da je to nedozvoljivo, cijelo stubište smrdi na drek i rigotinu, i da bi trebalo prestati, ne govoreći izravno ali kao da su oni tome krivi. To je bilo sasvim u skladu s onim što se čitalo u novinama, čulo na radiju, vidjelo na televiziji, s onim što su izjavljivali istaknuti pojedinci na javnim tribinama i masovnim okupljanjima. Susjed-nasilnik je očito bio rodoljub koji je - tko mu može zamjeriti? - malo pretjerao, a Miškovići su bili ništa drugo nego remetilački element koji provocira svojim postojanjem. Na tako baždarenoj vagi nije bilo smisla tražiti zaštitu od organa reda, tim više što je u međuvremenu Narodna milicija postala Hrvatska policija, pa su se gomilala iskustva da je u ovakvim slučajevima pametnije ne zvati ih u pomoć.

Đorđe i supruga su živjeli u jednosobnom stanu iza protuprovalnih vrata, užasnuti vijestima na televiziji i još više onima koje su se prenosile na uho ispod glasa. Kad su baš morali izaći do dućana, apoteke ili ambulante, birali su vrijeme kad je bilo najmanje ljudi na ulicama, hitali uz fasade i pretrčavali raskršća kao da ih vrebaju snajperi. U tom razdoblju najviše što sam mogao pomoći bilo je da nekoliko puta odem s popisom za nabavku u kupovinu.

Napokon su jeftino prodali stan, kupac je odmah shvatio u kakvom su položaju i zašto prodaju u žurbi, nisu dobili ni petinu stvarne cijene. Ostavivši sve ostalo spakirali su ono najnužnije u dva kofera i otišli u Novi Sad u iznajmljenu sobicu.

Nekoliko godina kasnije sin je naglo dospio u bolnicu. Bila je to vrijeme kad je Srbija bila pod blokadom pa je vladala opća nestašica lijekova, nije ih bilo ni u bolnicama, i dječak je umro. Možda ni uz lijekove ne bi bilo moguće spasiti ga, ali nedostatak lijekova sigurno nije pomogao.

Nisam imao kontakta s njima, ali sam ipak čuo okolišnim putem preko niza zajedničkih poznatih da nakon smrti potomka „nažalost više nije bio Đorđe kakvog smo poznavali“, pri čemu se spominjalo da se počeo opako piti, prečesto i previše, da se trudio ne trijezniti, i to je bilo posljednje što sam čuo o njemu.

Ipak, kako sam svaki dan silazio autom na Britanski trg i tražio mjesto gdje ću parkirati, gotovo svaki dan sam prolazio autom ispod njihovog bivšeg stana i svaki put sam se s ogorčenjem prisjetio njihove sudbine. Od prošlog proljeća zbog slabog zdravstvenog stanja i epidemije corone ne izlazim iz kuće, pa je to gotovo svakodnevno prisjećanje izostalo. Kroz to razdoblje pomislio sam na Đorđa ne više od nekoliko puta.

I onda je iznenada s interneta iskrsnula fotografija. Zapanjeno sam se zabuljio: Đorđe pa Đorđe, ili netko isti on! Tko zna, možda ga je sudbina izbjeglice potjerala dalje od Srbije, možda se zaista skrasio u Ukrajini? Ili se ponovo počeo baviti novinarstvom, pa su ga poslali u krizno žarište da izvještava? Tko zna kako se možda mogao naći u toj situaciji i u njemu se prelomilo, prekipjelo, dojadilo mu da se sklanja i odlučio se usprotiviti.

Bilo što bilo, oni koji su poznavali Đorđa Miškovića, bivšeg „Vjesnikovca“, novinara kulturne rubrike „Večernjeg lista“ i pjesnika - spomenimo ga se.
- 23:59 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

eXTReMe Tracker