|
ČEKIĆ ZA KOVANJE HLADNOG RATA Prelistavajući knjigu Hrvoja Klasića „Mika Špiljak“ prisjetio sam se na jednom mjestu jednoga od najzanimljivijih likova u ljudskoj povijesti za kojega sam čuo - Armanda Hammera. Armand Hammer obogatio se u vrijeme prohibicije prodajući nekakav eliksir u kojem je bilo mnogo alkohola. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, kad je u Sovjetskom Savezu vladala glad, dovozio je sovjetima višak američkog žita u zamjenu za krzno, kavijar, jantar i zlato. Sprijateljio se s Lenjinom. Za cijelo vrijeme hladnog rata preko Hammera je išla trgovina između S.A.D i S.S.S.R.-a. Naravno da je takav posao bio nemoguć ne samo bez znanja, nego i bez odobrenja Bijele kuće i Kremlja. Armand Hammer je osobno bio kurir između pet generalnih sekretara sovjetske komunističke partije i petnaest američkih predsjednika. Postao je jedan od najbogatijih ljudi svijeta, a pravo bogatstvo uložio je u kolekcioniranje umjetnina. Točka u kojoj se luđačka teorija zavjere o ljudima-gušterima najbliže približava stvarnosti upravo je Armand Hammer. Ako je itko čovjek-gušter, onda je to on. Mika Špiljak je u svibnju 1983. postao predsjednik predsjedništva SFRJ. Krajem siječnja 1984. otišao je u službeni posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Primio ga je američki predsjednik Ronald Reagan, a posebnu večeru u njegovu čast priredio je u Los Angelosu Armand Hammer. Klasić posvećuje Špiljakovoj američkoj turneji tri stranice knjige. Između ostaloga:  Klasić je povjesničar, radi na temelju dokaza: dokumenata i relevantnih svjedočenja, ali to je i njegovo ograničenje. Ja sam književnik, i meni je stvarnost polazište, ali mogu dozvoliti imaginaciji da se razmaše, dati mašti krila… Jedinstveni položaj Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu proizlazio je upravo iz njezine geografskog i političkog položaja u raspolućenom svijetu. Javna je tajna da je preko Jugoslavije tekla značajna trgovinska razmjena između Zapada i Istoka, znanstvena suradnja, da je Jugoslavija bila posrednik kojemu je to posredništvo itekako koristilo. Rusi su saznali za rock preko Mire Ungara! Drugim riječima, Hammer i Jugoslavija bili su konkurenti. Kao literat bujne mašte moram se zapitati: što je prvi čovjek Jugoslavije uopće imao tražiti kod konkurencije? Dogovor o podjeli velikog tržišta? Na prvi pogled mi to izgleda kao da se direktor Pepsi-cole odazove pozivu na večeru vlasnika Coca-cole. Klasić nastavlja: „Nekoliko mjeseci prije Hammer je boravio u Jugoslaviji na otvorenju izložbe 'Majstori svjetskog slikarstva: iz kolekcije Armanda Hammera' u Narodnom muzeju u Beogradu.“ Ništa prirodnije nego da veliki kolekcionar umjetnosti priređuje izložbe po svijetu. Lijepo od njega. Jedino što muti idilu je knjiga Frances Stonor Sauders „Who Paid the Piper?“ o tome kako je CIA koristila umjetnost i umjetnike u hladnoratovskom nadmetanju. Hammer se ne spominje u toj knjizi; on nije bio dio CIA, ali da je bio igrač u hladnoratovskoj križaljci nije u pitanju. Težinu toj procjeni daje i rečenica iz „Vjesnika“: „Kad odlazi na poslovne razgovore u bilo koju zemlju, taj biznismen ne kreće na put prije nego utanači razgovor s njenim šefom države. No kada se vrati, on također obavezno svrati i do Bijele kuće.“ Da li Armand Hammer put u Beograd na otvorenje izložbe smatrao poslovnim putem ili mu je to bila rekreacija? Ako je htio razgovarati sa šefom države, tadašnji kolektivno šef države mora da nije bio pogodan partner njegovoj uhodanoj shemi. Ako je s ikim razgovarao, tko bi to mogao biti, obzirom da je Hammer razgovarao samo s onima na najvišim pozicijama? Drugim riječima, jesu li se Mika Špiljak i Armand Hammer već ranije upoznali u Beogradu? Ako nisu, završetak članka ukazuje na druge mogućnosti (govori se o Hammeru): „Sada ga njegov naftni i poslovni 'instinkt', koji ga, očito, nije često varao, vodi u Jugoslaviju, u kojoj je nedavno bio u posjetu i u koju se ovih dana ponovo vraća da pogleda nešto s Olimpijade te da provjeri da li se negdje na Jadranu još osjeća miris nafte.“ Ako se i nisu sreli ranije, jesu li se sreli kasnije, a da ni ne znamo, ili se Hammer otišavši u Sarajevo zadovoljio kao svaki turist da odgleda neko sportsko nadmetanje i popije malo kuhanog vina? Klasić objašnjava razlog Hammerove ljubavi prema Špiljaku poslovnim razlozima: „… u Los Angelosu kao vlasnik kompanije potpisao s čelnim ljudima INA-e i Genexa desetgodišnji ugovor o uzajamnoj suradnji vrijedan 500 milijuna dolara. Prema tom ugovoru, Hammerova je tvrtka Jugoslaviju trebala opskrbljivati sirovom naftom, ugljenom i fosfatima u zamjenu za prava istraživanja jadranskog podmorja i mogućnost uvoza jugoslavenskih proizvoda koje bi potom prodavala na američkom tržištu.“ Pet stotina milijuna dolara zvuče kao veliki novci, ali moguće da je posrijedi bilo i znatno više. „Vjesnik“ je pisao: „Predugovor, memorandum, ili 'papir o namjerama', takva je sadržaja da se ljudima koji se ne bave takvim poslovima od njega zavrti glava. Dogovor se odnosi na kompenzacijske poslove u trajanju od deset godina i s godišnjim prometom s jedne i druge strane u iznosu od oko milijardu dolara - 500 milijuna sa jedne i 500 milijuna sa druge strane. Dakle, za deset godina deset milijardi dolara prometa.“  Valja podsjetiti, jugoslavenska je štampa bila tradicionalno sklona da vijest kako je neka zadruga u nekom zabitom selu nabavila novih dvadesetak košnica poprati velikim naslovom na naslovnoj stranici PORASLA PROIZVODNJA MEDA! Vijest o sklopljenom poslu od deset milijardi dolara koji bi preporodio jugoslavensku privredu bila je takvog ranga da je sve zblesirala i nikome nije palo ni na pamet zapitati što je Špiljak uopće tražio kod Hammera. Umjesto takvih pitanja javnosti su napunjena usta ocjenama poput ove iz „Vjesniks“: „Ovaj posjet istakao je i još nešto što su posebno naglasili američki kongresmeni prilikom susreta s predsjednikom Špiljakom - to, da američka politika prema Jugoslaviji ne ovisi od toga tko će trenutačno sjediti u Bijeloj kući - republikanaca ili demokrat.“ Pa naravno da nije ovisila o smjeni demokrata i republikanaca! Šesnaest predsjednika se izmijenilo dok je Hammer ostajao uvijek jedan te isti do 1990. godine kad je preminuo.Od „posla stoljeća“ s Amerikancima nije bilo ništa. Naprosto se o njemu prestalo govoriti. Nakon što je vijest da je sklopljen odigrala potrebnu ulogu više se nije ni spominjao. Tim više je intrigantno pitanje o čemu su razgovarali Hammer i Špiljak. Jesu li uz kurtoazne rečenice o vremenu i „Kako je protekao put?“ izmijenili i koju o budućnosti Jugoslavije? Možda je Špiljak pokušao osobnim uplivom na Armanda uglaviti posao, pa ako prođe - prođe, pa se izjalovilo. No Mika nije zamjerio Armadu propast „posla stoljeća“. Vidi se već po tome što je njegov sin Vanja nastavio poslovati s Hammerom, naša štampa pisala je da su u dobrim odnosima, a ni jedan ni drugi nisu osobe za koje bi se reklo da su se socijalizirali čisto druženja radi. Dapače, po tome bi se moglo reći da su Mika i Armand ostali u vezi, doduše posrednoj, ali vrlo bliskoj, do kraja njihovih života. Armand Hammer je bio učesnik hladnog rata praktički od Oktobarske revolucije do pada berlinskog zida, i to ne neki nebitni, marginalni učesnik nego u samoj njegovoj žiži. Možda će jednoga dana izaći neka njegova podrobna biografija, možda se otkrije i autobiografija, u svakom slučaju nakon pedesetak ili stotinjak godina napokon će se otvoriti arhive sa dokumentima koji nisu uništeni i možda će se napokon saznati što su Mika Špiljak i Armand Hammer razgovarali i, moguće, dogovorili, pa će neki učenici Hrvoja Klasića sa zanimanjem moći prosuditi što je od svega toga bilo. - - - - - - - - - - - - - - - - - Upozoren sam na odlomak s 97 stranice iz knjige Josipa Manolića „Politika i domovina“. Nažalost cijela knjiga izgleda kao trljavi uradak slabog ghostwritera koji je skidao s magnetofonske vrpce. Odlomak pada kao grom iz vedra neba, bez najave, bez argumentacije i kasnijeg objašnjenja. Je li netko čitao druge knjige J. Manolića? Ima li govora o toj temi?  |
|
ČIST SLUČAJ Ljeto 1970. bio sam u štabu omladinske radne akcije „Sava 70“ zadužen za informiranje. Naselje je bilo premreženo razglasom preko kojeg je puštana glazba i obavijesti iz centralne sobice koju smo zvali „radio-stanica“, šapirografom smo tiskali naseljske novine, svi brigadiri su imali dostupan dovoljan broj svježih novina, obavještavao sam novinare o zbivanjima na akcijama, primao sam strane novinare i slično. Naselje se sastojalo od tridesetak velikih baraka, od boravišnih, svaka za stopedesetak brigadira, iako ih je u brigadama bilo od osamdesetak do stotinjak, pa do raznoraznih namjenskih i pomoćnih baraka: kuhinja s trpezarijom, klub, predavaonice, baraka tehnike itd. Bilo je smješteno prema Velikoj Gorici, otprilike ondje gdje danas završava Domovinski most, okruženo livadama i kukuruzima. U smjeni je bilo oko tisuću i pet stotina akcijaša, nešto više mladića u odnosu na djevojke; bilo je tri smjene po mjesec dana, sve zajedno je prošlo ondje oko četiri tisuće i pet stotina ljudi.  Već sam pogled na njega potvrđivao je djevojčine riječi. Bio je to kršan mladić iz crnogorske brigade, ne stariji od dvadeset godina. I na njemu su se vidjele ogrebotine, pa ga zapravo i nije trebalo išta pitati. Upućeno mu je samo jedno pitanje, gotovo reda radi: „Jesi li silovao…?“ I on je bio van sebe, grlo mu se stisnulo, nije mogao izustiti ni riječi, ali nije ni pokušao nijekati. Razrogačenih očiju, sav okupan znojem, samo je nedvosmisleno kimnuo glavom. Odmah je smješten u jednu od prostorija na kojoj su vrata ostavljena otvorena, a pred ulaz i pred prozor postavljena po dva krupna brigadira. Đurić, jedan od dvanaest štablija, delegiran izravno iz milicije, zadužen za sigurnost, nazvao je po „maricu“ i obavio još nekoliko službenih poziva. Dva čovjeka iz štaba otišla su u njezinu, a dvojica u njegovu brigadu da saznaju sve što bi se još moglo saznati, te da primire ostale brigadire. Moram priznati, pored užasnutosti onim što se dogodilo, osjećao sam i bijes. Pored sažaljenja za žrtvu, osjećao sam žaljenje i za nasilnika. Mogao sam ga iz bijesa ići tuči - što mu je to trebalo? Je li svjestan što je počinio? Glupost je takva: zapravo prvenstveno škodi sama sebi, a drugi su samo kolateralne žrtve preko kojih djeluje. Da nije bilo besmisleno i prekasno provalio bih u sobicu sa zatočenikom i počeo ga šaketati, a nisam bio jedini. Da ne bi mislili da je omladinska radna akcija bila leglo silovanja, od četiri i pol tisuće mlađarije koja je to ljeto učestvovala na građenju nasipa koji nas i danas štite, to je bio jedini takav slučaj, a ne pamti se (ili se barem ne zna) za nešto takvo ikada ranije, niti sam čuo da se ponovilo kasnije. S druge strane, začudilo me je i zamalo zadivilo kako smo svi bili efikasni. Nije bilo ni jedne suvišne riječi, nijednog trenutka izgubljenog na dogovaranje, svatko je obavio svoj dio posla kao da smo uvježbavali proceduru u sklopu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, premda nam mogućnost tako nečega ni trenutak prije nego se dogodilo nije bila ni u malom mozgu. „Marica“ je stigla iznenađujuće brzo. Mladića su ugurali u stražnji dio, a do šofera smo sjeli Đurić i ja. Đurić jer mu je to bio posao, a ja kao predstavnik „civilnog“ dijela štaba, za kontrolu. Brzo smo prolazili pustim noćnim cestama i za desetak minuta ušli smo među gradske kuće. Nije nam trebalo ništa vremena da kroz praznu Petrinjsku dođemo do zatvora. Velika kapija se otvorila pred automobilom kao da ga je čekala. „Marica“ je prošla kroz zgradu i zaustavila se u unutarnjem dvorištu. Odmah su otvorena stražnja vrata i mladić je izveden van. Žurnim korakom, kao polutrčeći, grupica s njim u sredini ušli smo na najbliža vrata. Ne sjećam se točno da li smo prvo silazili ili se uspinjali nekim stepenicama, ili smo se uspinjali ili silazili na povratku, tek došli smo do razjapljene zatvorske ćelije, onaj kojeg smo sprovodili gurnut je unutra i vrata su zalupljena. Nisam se ni snašao, a već sam buljio u masivna zaključana vrata iza kojih kao da ničega nije bilo. Prethodnoj užasnutosti pridružila se još jedna: bio sam zgromljen koliko malo vremena je potrebno da se čovjek od slobodnog bića pretvori u sužnja. Ništa! Kao da pucneš prstima… Ne znam što je kasnije bilo s djevojkom. Uvjeren sam da je dobila najbolji mogući primjereni tretman. Mladić je nakon nekoliko dana prebačen u Crnu Goru, zajedno s dosijeom kojeg se zadugo neće moći riješiti, a dalje ne znam što je s njim bilo. Moj je posao bio da novinari ništa o svemu tome ne saznaju, da pazim - ako saznaju - da ništa o tome ne pišu, što sam obavio na opće zadovoljstvo, ali ja sam njegovo ime i prezime još dugo pamtio. Dvadesetak godina kasnije, kad su krenula takozvana „događanja naroda“ u Crnoj Gori, jedan od predvodnika rulje bio je čovjek istog imena i prezimena, otprilike istih godina koje je i silovatelj s ORA mogao tada imati. Ništa ne mogu tvrditi, ali ne bih se začudio da je to bio upravo on. |
|
ZA NOVU DEBATU Sudjelovao sam više puta u raznoraznim javnim sučeljavanjima (neka od njih su bila i na televiziji) i - bez lažne skromnosti - nisam tim prilikama loše prolazio, kao ni teze koje sam zastupao. Odgledao sam nebrojena takva sučeljavanja drugih ljudi i uvijek sam u nekoj mjeri ostajao nezadovoljan. Naime, vrlo često u takvim nadmetanjima ostaje dojam da je netko nadjačao, a zapravo je u pravu bio njegov oponent. Televizija po svojoj medijskoj prirodi favorizira one koji simpatičnije izgledaju, koji se znaju bolje držati pred kamerama (već sam taj pojam je problematičan), blagoglagoljivije, pa čak i bezobraznije. Kadikad neki sugovornik ostavlja boji dojam već zbog razlika kako se obukao, iz kojeg ugla ga kamera snima i osvjetljenja u studiju. Što je najgore, kadikad ispada pobjednik onaj koji laže, izmišlja, podmeće, insinuira, falsificira, tko je - u kontekstu westerna - zaslužio da ga se namaže katranom, uvalja u perje i iznese na gredi izvan gradskih granica. Pa čak i kad nema ničega od navedenog, kad je sve da ne može biti bolje, sama priroda (dosadašnje) televizije je ograničenje ili opterećenje, faktor koji modificira tok i ishod takvih sučeljavanja. Pitam se: je li moguć kopernikanski obrat? Je li moguće sučeljavanja osloboditi modeliranja televizijom i umjesto toga dobiti televiziju usklađenu s prirodom diskutiranja?  Ne samo da stanka na ekranu duže traje od one u stvarnom životu, nego je i producentima takvih emisija stalo da što kraće (jeftinije) koriste studio i tehniku, pa im je ideal emisija čije je vrijeme snimanja i emitiranja u odnosu što bližem 1:1. Uvjeren sam da suvremena tehnologija omogućuje da nadiđu spomenuta ograničenja, a da proizvodnja emisija ne bude ništa skuplja, da bude možda čak i jeftinija. Kad sam se već prihvatio usporedbe razgovora i šaha, pogodno mi je s njom i nastaviti. Najkvalitetniji šah je dopisni šah, onaj u kojem si suigrači šalju potez po potez dopisnicom (danas to vjerojatno rade e-mailom), a između svakog poteza imaju vremena razmisliti koliko je potrebno, konzultirati literaturu, posavjetovati se s prijateljima… Razmišljam - je li moguće u proizvodnji televizijskih razgovornih emisija upotrijebiti metodu dopisnog šaha? Naravno, nije svaka tema pogodna za tako nešto. Svaka tema ima svoj najprimjereniji način prezentacije. Za neke teme je dovoljno pitati za mišljenje prvih pet prolaznika koji naiđu ulicom. Govorim o temama koje su zaista značajne i koje bi trebalo obraditi maksimalno kvalitetno. Prošlo je vrijeme kad je televizija izlazila izvan studija samo se s reportažnim kolima najviše nalik nekakvom teškom borbenom vozilu. Danas postoje kamerice koje koštaju između 100 i 300 dolara, a snimaju sliku i ton koji mogu zadovoljiti i najviše televizijske tehničke zahtjeve. Ujedno su i tako jednostavne za upotrebu, „user friendly“, da i najgori tehnički idiot u minutu može naučiti kako se rabe. Jedan stisak dugmeta - aktiviraj napravu, drugi stisak dugmeta - započni snimanjem, treći klik - završi snimanje. I to je to. Improviziram: nađe se dobra tema koja to zaslužuje, nađu se dobri sugovornici, dogovore se pravila (uvodna izlaganja po deset minuta, a svaka replika ne više od tri), svakom sugovorniku dodijeli se mala kamera da je drži kod kuće, jedan snimi što hoće reći i pošalje jednu kopiju sugovorniku, a drugu organizatoru sučeljavanja, drugi ima dovoljno vremena smisliti što će i kako odgovoriti… Nakon šest mjeseci se sve samo dobro montira. Da ponovim drugim riječima: svakome od sugovornika pružila bi se prilika da se pokaže najboljim što može, da obrani svoja stanovišta najbolje što može. U srazu s isto takvim argumentima oponenta možda bi izvukao iz sebe čak onoliko koliko nije ni slutio da može. Za svaki odgovor može se koliko god hoće pripremiti, konzultirati literaturu, vlastite bilješke, koristiti „joker zovi“ i nazvati istomišljenike da prodiskutiraju što je najbolje reći, snimiti svoj doprinos u doba dana koje mu najviše pogoduje, kad mu je bioritam na vrhuncu… E, rezultat takvog sučeljavanja mogao bi biti za učenje i pamćenje. Ako se nađe svjetski zanimljiva tema, možda bi mogli, umjesto da samo otkupljujemo stane emisije, i mi nešto prodati svijetu. Recimo, uvali se takva kamerica Nevenu Sesardiću da brani stvar desnice, Damiru Markovini da zastupa ljevicu… Igoru Mandiću da obrazlaže zašto je hrvatska država propali projekt, a bilo kojem državotvorcu da mu oponira, recimo ministru Krstičeviću. Kako sam ovih dana raspoložen, rado bih govorio o zastranjenjima i štetnosti kvazifeminizma, a protiv mene može stati tko god hoće… Kaže se da je vlast loša jer kvari ljude. Nije istina. Loši ljudi kvare vlast. Tako se govori i da televizija zaglupljuje ljude. To nije nužno. Pametni ljudi na televiziji mogli bi od nje napraviti snažno oruđe prosvjetljavanja, obrazovanja i razuma, mimo toga da bi umjesto otužnog kreveljenja mogla postati istinski zabavna. |
|
SMISAO PRAVA Naime, dok žrtva ima pravo odvagivati hoće li ili neće prijaviti seksualno nasilje, to nije isključivo samo njezino/njegovo pravo. Doktori koji primijete tragove silovanja ili policajci koji za tako nešto doznaju nemaju se što premišljati: službena lica imaju ne samo pravo, nego i zakonsku dužnost da to prijave, a tužitelji moraju po slovu zakona, po službenoj dužnosti podići optužnicu.Mnogi su pratili na tv-ekranima natezanje Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića o tome ima li žrtva silovanja pravo sama odabrati hoće li i kada prijaviti nasilnika. Završilo je tako da se i Stanković priklonio stavu gošće emisije. U naknadnim komentarima to se tumačilo kao njezina pobjeda. Dok sam gledao emisiju i meni je zvučalo razumljivo i prihvatljivo da žrtva ima sama pravo odlučiti hoće li i kada će prijaviti silovanje. Da se odmah razumijemo, i ja smatram da ŽRTVA IMA PRAVO sama odlučiti hoće li i sama/sam odabrati najpovoljniji čas kada će to učiniti. Ima pravo. No u svjetlu naknadne pameti postavlja se pitanje koliko taj dopadljiv stav ima smisla.  U slučaju prijavljivanja neposredno ili što skorije nakon zlodjela, dok postoje svježe ozljede, masnice, tragovi sperme, znoja nasilnika ili ostaci njegove kože ispod noktiju žrtve, razderana odjeća, provaljena vrata i tome slično, prijavljivanje je itekako smisleno. Između ostaloga i zato da se spriječi mogući sljedeći napad. No nakon godine dana ili više, kad zacijele masnice i ogrebotine, nestanu i posljednje vlati kose nasilnika i svi drugi tragovi, prijavljivanje je besmisleno. Ostaje samo riječ onoga koji optužuje protiv riječi onoga koji se brani, riječ na riječ. Mi nismo dio anglosaksonskog pravnog sistema u kojem je presudno kako uvjeriti suca i porotu. Naš pravosudni sistem je nastavak pravne tradicije u kojoj ništa nije moguće bez čvrstih dokaza ili vrlo uvjerljivih svjedočenja. Svjedoka ionako najčešće ni nema ili su krajnje nepouzdani, pa dokazi ostaju ključni faktor eventualne optužbe. Između prijavljivanja odmah i prijavljivanja kasnije, ili mnogo kasnije, postoji jedan teoretski slučaj kad i ovo drugo eventualno ima smisla. Recimo da je žrtva izuzetno pribrana, što je u takvim okolnostima rijedak slučaj, da zaključi kako nije čas odmah podići uzbunu, ali će možda uskoro ili kasnije sazreti uvjeti za tako nešto… Žrtva može sakupiti i pričuvati dokaze. Danas je to lakše nego ranije. Svatko ima mobitel - fotografiraju se modrice i druge ozljede, snimi se poprište, kaže se svježe svjedočenje u diktafon da se otme zaboravu, spremi se poderana odjeća s tragovima DNK-a nasilnika, obazre se naokolo da li je itko išta vidio, ima li ikakvih svjedoka i sve tako. (Važna napomena: organske tragove poput znoja, sperme, nakupljenog ispod noktiju, vlati kose nije pogodno staviti u čvrsto začepljenu flašu, plastičnu ili limenu kutiju. Može doći do gnjiljenja. Treba ih staviti u nešto gdje postoji mogućnost da se sasuše i tako sačuvaju, papirnatu vrećicu ili drvenu kutijicu.) Međutim, takva naknadna tužba je čak i uz predočenje materijalnih dokaza dvosjekli mač. Branitelj silovatelja može ustvrditi da su fotografije ozljeda fotošopirane, da je razbacani stan inscenacija, da je tužiteljica odjeću razderala sama, da je tragove znoja sakupila kad joj je optuženi ljubazno pomogao unijeti novokupljeni ormar u stan, da je spermu kupila od prostitutke (pojavi se i svjedokinja koja ju je kao prodala)… Gad je na sve spreman, pa je rezultat naknadne tužbe neizvjestan. Može završiti plaćanjem parničnih troškova i tužbom za klevetu. „Pravo“ lijepo zvuči, zanimljivo se oko toga prepirati, pogodno da se bilo tko pozivajući se na raznovrsna prava pravi pametan. Nažalost, nedvojbeno pravo žrtve da izabere hoće li prijaviti nasilje i kada će to učiniti zapravo se svodi na odluku „odmah ili nikad“. Besmisao naknadnog prijavljivanja i podizanja tužbe još je očitiji ako se prisjetimo postojanja pravne kategorije zastare. Kako prije neki dan rekoh, lako je biti general nakon bitke. U svjetlu naknadne pameti zamjeram Stankoviću, žao mi je što se nije dosjetio to spomenuti. No njemu manje zamjeram jer je novinar po jednoj od definicija „univerzalni neznalica“, njegovo je da postavlja pitanja. Više se čudim Jeleni Veljači koja je jedna od istaknutih predstavnica grupacije koja se legitimira nastojanjem da pomogne žrtvama seksualnih nasilja, silovanja i ostaloga. Pravo žrtve silovanja da prijavi zločin nakon nastupa zastare jednako je onome da mrtvac jebe dasku. Nažalost, ono što su mnogi pratili bez daha kao prijenos boksačkog meča bio je samo primjer kako diletanti raspravljaju o temama o kojima su samo načuli, a zapravo pojma nemaju. |
|
UZURPATOR Da se odmah na početku razumijemo: Hrvoja Klasića izuzetno cijenim, a njegovu knjigu o Miki Špiljku smatram korisnom i dobrodošlom. Mika Špiljak je značajna ličnost naše nedavne prošlosti, a bez poznavanja i razumijevanja njegovog djelovanja namoguće je razumjeti i ovo što nam se sad događa. Također, nisam pročitao knjigu kako je zavrijedila. Samo sam je ovlašno pregledao, zaustavio se na nekoliko mjesta koja su me više zainteresirala, a podrobnije pročitao dva, tri, četiri dijela koja obrađuju epizode koje me odavno kopkaju. Recimo, da li je Mika Špiljak uzurpirao poziciju predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, najjaču političku funkciju u državi, poziciju Broja 1? (Radi preglednosti i lakšeg snalaženja umetnuo sam u originalni tekst orijentaciona slova.)  A - ne samo da Statut Saveza komunista Hrvatske „nije predviđao produženje“ nego ga je izričito zabranjivao, a koliko se to smatralo značajnim svjedoči i to što je članku statuta od dva kratka odlomka zabrana ponovljena različitim riječima dva puta, da ne bi bilo „Nisam shvatio“: „115. Predsjedništvo Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske bira iz svog sastava predsjednika Predsjedništva na godinu dana i sekretara Predsjedništva na dvije godine. Iste osobe ne mogu dva puta uzastopce biti birane na te funkcije.“ Špiljak i njegovi to očito „nisu shvatili“ jer je Mika Š. izabran i na drugi mandat uzastopce. B - teoretski je sljedeći, posljednji u tom četverogodišnjem nizu, četvrti mogao biti i dr. Stipe Šuvar. To je za Miku Špiljka postavilo pitanje sprečavanja da do toga dođe kao razmeđe između biti i ne biti. Šuvar je, recimo, mogao postaviti pitanje kako je Mika Špiljak u političko-ideološkim sukobima unutar Društva književnika Hrvatske podržao nacionalističku stranu, a protiv partijsko-lijeve strane. To bi ne samo povuklo pitanje Špiljkove partijske odgovornosti nego bi i promijenilo daljnji tok sukoba unutar Društva književnika Hrvatske, pa time i unutar istog sukoba proširenog na područje cijele republike. Sa Šuvarom na politički najmoćnijem mjestu u Hrvatskoj i istraga oko nestanka/pronevjera teških milijuna možda bi po Vanju Špiljka drugačije završila. C - je primjer čudesne telepatske koincidencije. Špiljak predloži upravo Kalanja koji ne želi prihvatiti ponuđenu čast i obavezu, a upravo Kalanj smatra da bi (usprkos statutu) baš Mika Špiljak bio jedini dorastao da (p)ostane predsjednik Predsjedništva. D - Kalanjova argumentacija bi bila još jača po završetku drugog Špiljkovog mandata, te bi nepromijenjena bila još snažniji argument da Špiljak preuzme i treći mandat. To je zapravo argumentacija za izbor doživotnog predsjednika, u izravnoj suprotnosti s tada općeprihvaćenom opredjeljenju za kolektivnim tijelima i fluktuaciji kadrova na značajnim mjestima. U fusnoti 329 Klasić kaže da je Šuvar na samoj sjednici „kritizirao Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju“. E - Statut SKH jasno kaže da je bilo kakva mogućnost „može li se statutarna odluka izmijeniti prije samog kongresa“ ne postoji jer je jedino kongres bio zadužen i ovlašten za bilo kakvu promjenu statuta. F - to obrazloženje je pravno jednako utemeljeno kao jedan poznati kasniji pravni pravorijek da „novac nije imovina“. G - Statut Saveza komunista Jugoslavije, kojemu je Savez komunista Hrvatske bio konstitutivni član, izrijekom kaže da su sva glasovanja u Savezu komunista tajna. Statut Saveza komunista u članku 39. kaže da se „Tajnim glasanjem i pojedinačno biraju“ između ostalih i „članovi Centralnog komiteta, Predsjedništva Centralnog komiteta“, tako da je već samo javno glasanje nestatutarno, a izbor javnim glasanjem nevaljan. Već sama usporedba Klasićevog odlomka i Statuta Saveza komunista Hrvatske pokazuje da je Špiljak ne samo nestatutarno, nego protustatutarno protegnuo svoj mandat predsjednika Predsjedništva CK SKH, nezakonito i nelegalno. Ne znam primjerenu ocjenu za njega od - uzurpator. Zapravo je Špiljak protegnuo svoju vlast i na treći mandat aranžiravši nakon sebe marionetu Stanka Stojčevića. Kroz te tri godine uspio je izvršiti zadatak da preusmjeri tok povijesti, te je mogao smireno otići u zasluženu mirovinu. U fusnoti 329 na istoj stranici Klasić o držanju dr. Stipe Šuvara na toj sjednici kaže: „Stipe Šuvar na sjednici nije dijelio mišljenje ostalih o reizboru i Špiljaku kao najboljem kandidatu, ali se nije ni protivio. Pokušao je svoje neslaganje „upakirati“ u priču o potrebi poštivanja statuta i opravdati „zabrinutošću“ za imidžom Špiljaka u javnosti. Osim toga, kritizirao je Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju.“ Klasićev odlomak o spominjanoj sjednici plastično ilustrira kako je bila riječ o ranije dogovorenom dramoletu u kojem Mika Špiljak, Marijan Kalanj i predsjednik Statutarne komisije igraju istaknute uloge, ali i ostali - osim Šuvara - skladno glumataju u izvođenju te farse. Mika Šiljak kao ceremonijalmajstor prijetvorno odbija kandidaturu i upozorava na statutarne odredbe koje onemogućavaju i kandidiranje i reizbor, te licemjerno dozvoljava da ga ostali nagovore, nadglasaju. Istovremeno se oglušuje, on i svi ostali, na Šuvarova upozorenja i ograde. Odlomak također ukazuje i na tadašnju realnu Šuvarovu snagu. Usprkos tadašnjim pričanjima o njegovoj svemoći koja su se protegnula do danas, o njegovoj strahovladi, nitko od ostalih članova najmoćnijeg partijskog tijela nije bio uz njega, bio je osamljen, izoliran i neprekidno onemogućavan na raznorazne načine sa svih strana. Usprkos tome Mika Špiljak, znajući s kakvim ljudima ima posla, nije vjerovao da neki od njih ipak potajice ne simpatiziraju Šuvara i njegova nastojanja, te da bi u ključnom trenutku, ostavši bez nadzora na tajnom glasanju, mogli nepredviđeno reagirati. Javno glasanje je demonstracija moći, u tadašnjim okolnostima mehanizam kontrole onih koji glasaju, ali i usmjeravanje odluke naznakom tko je pobjednička strana kojoj se probitačnije prikloniti.  Epizoda također pokazuje i travestiju od tada prevladavajućeg narativa u interpretaciji cijelog sukoba koji je prevladavajući i danas. Jedan od najvažnijih političko-idejnih sukoba osamdesetih godina čiji je ishod odredio današnjicu bio sukob Špiljak-Šuvar, sukob „špiljkovaca“ i „šuvarovaca“. Prema pobjedničkoj nakaradnoj interpretaciji strana koju je predvodio Špiljak bili su slobodumni „reformatori“, a Šuvar je bio istaknuta ličnost čvrstorukaških, staljinističkih „dogmatika“. Prema ovoj, a i nizu drugih epizoda, „reformatori“ su bili skloni „kreativnom“ očitavanju zakona kako im je pasalo, moglo bi se podsmješljivo reći da su bili „titoisti“ sljedeći naputak da se ne treba „držati zakona kao pijan plota“. „Dogmatici“ su se nasuprot tome rigidno držali postojećih zakona i propisa, današnjim rječnikom rečeno bili su zagovornici „pravne države“.Naravno da je takvih povreda statuta bilo i ranije, ali se za njih malo zna. Uglavnom su dolazili nenamjerno, iz neznanja, u najboljim namjerama ili, suprotno, kao karike u lancu nekakvih zloupotreba. Nikada ranije tako nešto nije se dogodilo toliko otvoreno, javno, niti je ikada ranije bila riječ o tako značajnoj, dalekosežnoj stvari, toliko drsko i samouvjereno bahato, čime je ta epizoda postala paradigmatski slučaj za praksu vlastodržaca do danas. Zanimljivo je pitanje zašto se Šuvar nije požalio Savezu komunista Jugoslavije, zašto nije potražio saveznike u, recimo, Savezu komunista Srbije ili Savezu komunista Slovenije, optužio Špiljka za nezakonito uzurpiranje pozicije, smijenio ga i zamijenio na poziciji? Odgovor je koliko jednostavan toliko i tragičan. U svakoj od jugoslavenskih republika postojao je sukob između projugoslavenski orijentiranih komunista i zagovornika sve veće samostalnosti republika. U svim republikama su već tada ovi prvi gurnuti u drugi plan. Tadašnjem rukovodstvu komunista u Srbiji i Sloveniji daleko je više odgovarao Špiljak s kojim su mogli sinkronizirati djelovanje, nego Šuvar koji bi se sigurno založio da se projugoslavenski elementi u svim republikama povežu i udruženim snagama potisnu one koji su vukli dezintegraciji Jugoslavije i propasti socijalizma. Ova epizoda u proljeće 1985. pokazuje da je bitka već tada bila izgubljena i da je sve nakon toga bilo samo kotrljanje vozila bez kočnica niz strmu padinu. |
|
PROTIVNICE PENETRACIJE Upao sam posljednjih dana u natezanje s bulumentom raspamećenih mainplainingašica. (Taj termin je nedavno u članku na Indexu objasnio Gordan Duhaček. Mainplaining je ponašanje onih koji bolje od autora znaju što je napisao, pripisuju mu, imputiraju nerečeno i previđaju, oglušuju se na ono stvarno napisano, rečeno.) Žalim se da me neki ovdje nepažljivo čitaju, ali u tome ima pravde jer svi jednako nepažljivo čitaju i komentare onih koje su se na me obrušile/obrušili, pa vjerojatno i onih koji su me dobro shvatili pa me podržavaju. Naime, primijetio sam jedan osobit motiv koji se nekoliko puta ponovio, ali ama baš nitko nije na njega odgovarajuće reagirao. Ne znam da li zato jer su oni koji su ga primijetili suglasni, pa nemaju što nadodati ni zašto se usprotiviti, ili zato jer su ga jednostavno previdjeli. Pronađite taj motiv u sljedećem odlomku:  Zamjeravateljica kuca na otvorena vrata - ako se nešto silom gura (bez obzira da li razorno ili glatko) onda je to primjena nasilja, naravno da nitko ne podnosi nasilje milom - to je upravo ono što sam ustvrdio, da nema silovanja bez nasilja. Na kraju odlomka ponavljanjem dodatno potvrđuje, dodatnim potvrđivanjem pojačava „da je to primjena sile“. Što se tiče silovanja, oponira mi tvrdeći isto što i ja! Ako to nije kratki spoj u mozgu, ne znam što je. Naizgled, tome se nema što zamjeriti, ta tvrdimo isto i ona i ja. Međutim, to je samo naizgled. Tvrdimo isto što se tiče silovanja, ali ne što se tiče penetracije. Naizgled ona kaže: ako nema drugog nasilja osim nasilne penetracije - već i to je nasilje. Nažalost, ono što zaista kaže, penetracija je sama po sebi nasilje, nenasilna penetracija je naprosto nemoguća, ne postoji; nenasilna penetracija je drveno željezo bez obzira da li je žrtva (žena) željela ili ne željela, da li je prizivala ili odbijala. Ako se odlomak oljušti poput luka, skidanjem vanjskih slojeva dolazimo do suštine: po onoj koja je to napisala „sam čin penetracije (je) nasilje“. Poruka: ne dajte se penetrirati jer je to nasilje! Sljedeća furija koja se na me obrušila isti stav iznosi neprikriveno savjetujući mi da prihvatim „činjenicu da je i penetracija fizička sila“. Odoka, bez provjere, isti stav je izgmizao ispod kamena i uzdigao svoju gadnu glavu ovih posljednjih dana što se natežemo oko iste teme barem pet puta. I nikome ništa?! Meni se svaka riječ odmjerava na krivo baždarenoj apotekarskoj vagi, a na ovo su svi slijepi?! Ma još gore! Nisu svi te stavove previdjeli. Jedan od njih - sad sam provjerio - privukao je devet „lajkova", devet osoba koje su ga pročitale su suglasne s njim. Zaista, ono što nikada nigdje nisam tvrdio da je čin penetriranja sam po sebi nasilje. Za mene je to jedan od vrhova intimnosti između dva ljudska bića. Žao mi je žena čije je iskustvo da je penetracija sila (neželjenim stranim predmetom). Po mom iskustvu penetracija je plod uzajamne privlačnosti, nije prodiranje ni onom silom kojom se prst gurne u tijesto nego rezultat silnica kao između dva različita pola magneta koji se teže sljubiti. |
|
SILOVATELJSKE VARIJACIJE  Pisac sam i volim izmišljati priče. Neprekidno to radim. Samo vrcaju. Imam bujnu maštu. Nadam se da to nije ništa što bi itko mogao zamjeriti. Doduše, sigurno ima onih koji bi rekli da mi je mašta nakaradna, perverzna, bolesna, ovakva i onakva. Možda bi im bilo najpametnije da moje priče ni ne čitaju? Uostalom, što i da jeste kako kažu? Koliko znam, još nije kažnjivo djelo imati prljavu maštu. S druge strane, ima i onih kojima se dopadaju, vrag će ga znati zašto. Vrag ne spava! Evo, ne spavam u gluho doba noći i razmišljam o tri priče o kojima ne znam što misliti. To su izmišljene priče, nikada se nisu dogodile, a naročito ne tako kako sam ih zapisao. U stvarnom životu su događaji uglavnom složeniji nego priče. Rado bih čuo što drugi o njima misle, možda me neko od tih mišljenja osvijesti, uputi na pravi trag. Priče su gadne, upozoravam vas na vrijeme, nisu za mlađe od dvadeset i jedne godine. Priča prva. U kuću upadne gadni tip s pištoljem, uperi ga u dijete u kolijevci, zaprijeti majci da će joj ubiti dijete, supruga, sestru, staru majku, psa, da će zapaliti kuću i auto ako mu se smjesta ne poda. Pri tome izgleda zaista opasno, nastup mu je uvjerljiv, pištolj bi mogao svakog trena opaliti. No, usprkos svim savjetima što uraditi u takvim slučajevima ako se ne može pobjeći, mlada majka se ne da. „Što ti pada na pamet?! Gadan si i smrdiš, zaudara ti iz usta - na pamet mi ne pada da ti se podam! Tko te zvao?! Mrš, stoko!“ Uostalom, ne treba ni objašnjavati zašto neće, dovoljno je jasno dati na znanje da neće. Na to nepoznati nasrne na majku, izudara je, fizički je skrši, a zatim na njoj tako onemoćaloj izdovolji svoje životinjske nagone. Da se tako nešto dogodilo bilo bi to nesumnjivo silovanje uz niz otežavajući okolnosti i još nekoliko krivičnih djela pride. Meni bi bilo drago da silovatelja ulove što prije i osude što strožije. Priča druga. U stan upadne vrlo opasno izgledajući nepoznati tip i zaskoči majku s djetetom. Ima pištolj koji uperi djetetu u glavu. Zatraži od majke da mu se smjesta poda inače će na licu mjesta ubiti dijete, psa, mačku, prevrnuti akvarij sa zlatnom ribicom… Majka se toliko prestraši da jedva stoji na nogama. Prisjeti se savjeta iz priručnika za opasne situacije koji govore da je, ako se nema izgleda pobjeći, najbolje udovoljiti svim zahtjevima bez opiranja. Nema snage ništa odgovoriti nego samo potvrdno kimne glavom. No nasilnik je perverzan, uživa u situaciji u kojoj može što hoće, uživa u svojoj nadmoći. Zatraži od užasnute majke da ga „ljubazno“ zamoli da je penetrira iskolačenim spolnim udom. (Naravno, baraba to zatraži znatno vulgarnijim riječima.) „Hajde, reci to! Ponavljaj za mnom!“ Jedva prevaljujući riječi preko usana majka kaže da pristaje na sve i moli ga da je seksualno zlorabi kako hoće, samo da ne ozlijedi bebu, te da nakon toga ode što prije. Na to nasilnik obavi sve što je htio i ode. Da se tako nešto dogodilo, bilo bi mi drago da ga policija ulovi već drugi dan, a sudac osudi što strože. Iako žrtva, majka, ne bi nijekala da je zaista zatražila da se optuženi (jer još nije osuđen dok ona svjedoči) izdovolji kako mu je ćef, da je dala pristanak, taj pristanak ne bi bio valjan jer je iznuđen. Nasilnika bi osudili za seksualno zlorabljenje pod prijetnjom, pod prisilom, uračunali bi olakšavajuće okolnosti (kad bi ih bilo) i otežavajuće (kojih bi se sigurno našlo), pribrojili još nekoliko kaznenih djela pride i pravedno mu odmjerili kaznu. Pri tome nasilnika nikako ne bi mogli ni optužiti za ubojstvo djeteta, psa, mačke ni zlatne ribice jer ih nije ubio. Bilo bi nepravedno i da ga osude za premlaćivanje majke jer je nije premlatio, ni za primjenu sile jer mu nije bilo potrebno da je primjeni. Tko zna bi li ih ubio da se žrtva opirala, to se ne može znati; možda bi - možda ne bi. Ne može ga se okriviti da možda bi, ako možda ne bi. Nikoga se ne bi smjelo osuditi za ono što nije učinio, za pretpostavke što bi mogao učiniti da je bilo kako nije bilo. Kad bi se izjednačilo ono što se dogodilo s onim što se nije dogodilo otvorila bi se Pandorina kutija opće nesigurnosti i mnogih nepravdi. Histerična posvuduša mogla bi optužiti prolaznika s druge strane ceste da ju je tako pogledao da je bila sigurna da će je silovati, tako se nacerio da je doživjela trajne traume, svatko bi svakoga mogao optužiti za vlastite strahove i paranoje. Kad bi se prihvatilo da je sve, koliko god nije, jedno te isto, onima koji teže razlučuju i shvaćaju bilo bi olakšano razgovaranje, ali bi ono što se htjelo riješiti potonulo u kaos. Priča treća, smišljena s vlastitom suprugom u primisli. Otac je na službenom putu, stara punica hrče u susjednoj sobi, bebica također blaženo spava, iznurena majka bdije nad njom i gleda neku titlovanu sapunicu kojoj je ukinula ton, mačka u majčinom krilu zadovoljno prede… Iznenada spokoj prekida nepoznati tip koji preko prozora uskoči u sobu. Izgleda gore i opasnije od likova iz prethodne dvije priče, a pištolj mu je dvostruko veći. Uperi cijev pištolja djetetu u glavu i glasom poput gladne hijene zaprijeti da će ga odmah ubiti ako ga domaćica na licu mjesta seksualno ne zadovolji. Na to iz zaskočene žene izbiju sve frustracije nakupljene preko dana i izdere se na njega: „Što ti misliš o meni?! Ja sam časna žena! Prije bih se sama ubila nego prevarila muža! Ma mrš dok nisam dohvatila vazu i glavu ti razbila!“ Nepozvani se samo još gore isceri, napne okidač pištolja uperenog u glavu uspavanog djeteta i doda da će ubiti i domaćicu i punicu i mačku i razbiti televizor… Na ovo posljednje se žena do kraja razbjesni: „ Kako ti pada na pamet?! Misliš li da bi sveta - ne mogu se sad sjetiti kako se zove - postala svetica da se podala rimskim vojnicima koji su to tražili?!“ (Ne, pozivanje na svece se mojoj supruzi ne bi omaklo ni u najgoroj situaciji. To ne bi mogla biti ona.) „Ako se odmah ne izgubiš kako si i došao, počet ću tako vrištati da će se probuditi punica, a onda ćeš vidjeti zla boga!“ Baraba se rastuži, slegne ramenima i procijedi: „Jebiga! Nije uspjelo.“ Skloni pištolj i procijedi: „Ionako je od plastike.“ Okrene se, pogladi putem mačku, usput zalije cvijeće na prozoru i nestane. Da se tako nešto dogodilo bilo bi mi drago da napasnika kad-tad ulove, da ga sud osudi za neovlašteno upadanje u tuđi stan, za sve prijetnje, za uznemiravanje, da odrobija kaznu do posljednjeg dana. I to bi - što se njega tiče - bilo otprilike to. Nadam se da mu nikada nakon toga ne bi nešto takvo palo na pamet. Ispisujući ove tri pričice, dosjetio sam se i četvrte. Usamljena žena navečer sjedi na terasi svog stana i spokojno čita knjigu kad kao grom iz vedra neba preko ograde uskoči goli muškarac s iskolačenim udom i izbezumljenim izrazom lica, te skoči na nju. Žena zgrabi tešku kristalnu pepeljaru i tako ga mlatne po glavi da se samo složi pored magnolije u tegli. (E, to bi mogla biti moja supruga, makar da je napadač dva i pol puta veći od nje.) Neostvarenog silovatelja ne bi ni trebali loviti. Dovoljno bi bilo nazvati policiju da ga svrati pokupiti. To bi bio pokušaj silovanja. Za one koji čitaju između redova, ali im redci izmiču, neka se pokušaju usredotočiti na napisano, a ne izmišljati nenapisano - ovo posljednje ni na kakav način ne bi bilo silovanje. Čim postoji nešto moguć je i pojam o tome nečemu, a pojam traži da tom nečemu damo naziv, ime. Pravosuđe uvijek može odrediti da će se silovanje pravno izjednačiti s pokušajem silovanja ili s nekim drugim seksualnim zlorabljenjem, ali time jedno neće prestati biti ono što jest niti će postati drugo. Ako se neko seksualno zlostavljanje tretira kao silovanje ono i dalje neće postati silovanje nego ostati samo nešto kao silovanje. Uvijek se cijeli svijet može dogovoriti da će od sutra u šest sati uzeti kao da je sedam ili pet, ali Sunce će i dalje nastaviti izlaziti i zalaziti bez obzira na to, svitanje će uvijek biti u pravi čas po svojim zakonima. Time što je u Hrvatskoj pravno priznato postojanje pola milijuna „branitelja“ - sa svim statusnim i materijalnim prinadležnostima - ne znači da je, brat bratu, barem tri stotine i pedeset tisuća njih provelo u ikakvoj obrani makar jedan dan. Ruža će jednako mirisati kako god je nazvali, ali ako je nazovemo korovom i pošaljemo priučene vrtlarske radnike da oplijeve vrt, dogodit će se samo da će najmirisniji cvijet ostati neki smrdolež. Naposljetku, pitanje s početka - što misliti? Na meni je kao piscu da ispričam priču, ispričam priče, a svatko za sebe će nakon toga misliti što hoće. Nekome ispričano može otvoriti oči, nekome zbog toga može pasti mrak. U gluho doba noći pletem priče kao što pauk plete svoje mreže naprosto zato jer je pauk. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
