Marketing
četiri pričice o silovanjima
SILOVATELJSKE VARIJACIJE
Pisac sam i volim izmišljati priče. Neprekidno to radim. Samo vrcaju. Imam bujnu maštu. Nadam se da to nije ništa što bi itko mogao zamjeriti. Doduše, sigurno ima onih koji bi rekli da mi je mašta nakaradna, perverzna, bolesna, ovakva i onakva. Možda bi im bilo najpametnije da moje priče ni ne čitaju? Uostalom, što i da jeste kako kažu? Koliko znam, još nije kažnjivo djelo imati prljavu maštu. S druge strane, ima i onih kojima se dopadaju, vrag će ga znati zašto. Vrag ne spava!
Evo, ne spavam u gluho doba noći i razmišljam o tri priče o kojima ne znam što misliti. To su izmišljene priče, nikada se nisu dogodile, a naročito ne tako kako sam ih zapisao. U stvarnom životu su događaji uglavnom složeniji nego priče. Rado bih čuo što drugi o njima misle, možda me neko od tih mišljenja osvijesti, uputi na pravi trag. Priče su gadne, upozoravam vas na vrijeme, nisu za mlađe od dvadeset i jedne godine.
Priča prva. U kuću upadne gadni tip s pištoljem, uperi ga u dijete u kolijevci, zaprijeti majci da će joj ubiti dijete, supruga, sestru, staru majku, psa, da će zapaliti kuću i auto ako mu se smjesta ne poda. Pri tome izgleda zaista opasno, nastup mu je uvjerljiv, pištolj bi mogao svakog trena opaliti. No, usprkos svim savjetima što uraditi u takvim slučajevima ako se ne može pobjeći, mlada majka se ne da. „Što ti pada na pamet?! Gadan si i smrdiš, zaudara ti iz usta - na pamet mi ne pada da ti se podam! Tko te zvao?! Mrš, stoko!“ Uostalom, ne treba ni objašnjavati zašto neće, dovoljno je jasno dati na znanje da neće. Na to nepoznati nasrne na majku, izudara je, fizički je skrši, a zatim na njoj tako onemoćaloj izdovolji svoje životinjske nagone.
Da se tako nešto dogodilo bilo bi to nesumnjivo silovanje uz niz otežavajući okolnosti i još nekoliko krivičnih djela pride. Meni bi bilo drago da silovatelja ulove što prije i osude što strožije.
Priča druga. U stan upadne vrlo opasno izgledajući nepoznati tip i zaskoči majku s djetetom. Ima pištolj koji uperi djetetu u glavu. Zatraži od majke da mu se smjesta poda inače će na licu mjesta ubiti dijete, psa, mačku, prevrnuti akvarij sa zlatnom ribicom… Majka se toliko prestraši da jedva stoji na nogama. Prisjeti se savjeta iz priručnika za opasne situacije koji govore da je, ako se nema izgleda pobjeći, najbolje udovoljiti svim zahtjevima bez opiranja. Nema snage ništa odgovoriti nego samo potvrdno kimne glavom. No nasilnik je perverzan, uživa u situaciji u kojoj može što hoće, uživa u svojoj nadmoći. Zatraži od užasnute majke da ga „ljubazno“ zamoli da je penetrira iskolačenim spolnim udom. (Naravno, baraba to zatraži znatno vulgarnijim riječima.) „Hajde, reci to! Ponavljaj za mnom!“ Jedva prevaljujući riječi preko usana majka kaže da pristaje na sve i moli ga da je seksualno zlorabi kako hoće, samo da ne ozlijedi bebu, te da nakon toga ode što prije. Na to nasilnik obavi sve što je htio i ode.
Da se tako nešto dogodilo, bilo bi mi drago da ga policija ulovi već drugi dan, a sudac osudi što strože. Iako žrtva, majka, ne bi nijekala da je zaista zatražila da se optuženi (jer još nije osuđen dok ona svjedoči) izdovolji kako mu je ćef, da je dala pristanak, taj pristanak ne bi bio valjan jer je iznuđen. Nasilnika bi osudili za seksualno zlorabljenje pod prijetnjom, pod prisilom, uračunali bi olakšavajuće okolnosti (kad bi ih bilo) i otežavajuće (kojih bi se sigurno našlo), pribrojili još nekoliko kaznenih djela pride i pravedno mu odmjerili kaznu.
Pri tome nasilnika nikako ne bi mogli ni optužiti za ubojstvo djeteta, psa, mačke ni zlatne ribice jer ih nije ubio. Bilo bi nepravedno i da ga osude za premlaćivanje majke jer je nije premlatio, ni za primjenu sile jer mu nije bilo potrebno da je primjeni. Tko zna bi li ih ubio da se žrtva opirala, to se ne može znati; možda bi - možda ne bi. Ne može ga se okriviti da možda bi, ako možda ne bi. Nikoga se ne bi smjelo osuditi za ono što nije učinio, za pretpostavke što bi mogao učiniti da je bilo kako nije bilo. Kad bi se izjednačilo ono što se dogodilo s onim što se nije dogodilo otvorila bi se Pandorina kutija opće nesigurnosti i mnogih nepravdi. Histerična posvuduša mogla bi optužiti prolaznika s druge strane ceste da ju je tako pogledao da je bila sigurna da će je silovati, tako se nacerio da je doživjela trajne traume, svatko bi svakoga mogao optužiti za vlastite strahove i paranoje. Kad bi se prihvatilo da je sve, koliko god nije, jedno te isto, onima koji teže razlučuju i shvaćaju bilo bi olakšano razgovaranje, ali bi ono što se htjelo riješiti potonulo u kaos.
Priča treća, smišljena s vlastitom suprugom u primisli. Otac je na službenom putu, stara punica hrče u susjednoj sobi, bebica također blaženo spava, iznurena majka bdije nad njom i gleda neku titlovanu sapunicu kojoj je ukinula ton, mačka u majčinom krilu zadovoljno prede… Iznenada spokoj prekida nepoznati tip koji preko prozora uskoči u sobu. Izgleda gore i opasnije od likova iz prethodne dvije priče, a pištolj mu je dvostruko veći. Uperi cijev pištolja djetetu u glavu i glasom poput gladne hijene zaprijeti da će ga odmah ubiti ako ga domaćica na licu mjesta seksualno ne zadovolji. Na to iz zaskočene žene izbiju sve frustracije nakupljene preko dana i izdere se na njega: „Što ti misliš o meni?! Ja sam časna žena! Prije bih se sama ubila nego prevarila muža! Ma mrš dok nisam dohvatila vazu i glavu ti razbila!“ Nepozvani se samo još gore isceri, napne okidač pištolja uperenog u glavu uspavanog djeteta i doda da će ubiti i domaćicu i punicu i mačku i razbiti televizor… Na ovo posljednje se žena do kraja razbjesni: „ Kako ti pada na pamet?! Misliš li da bi sveta - ne mogu se sad sjetiti kako se zove - postala svetica da se podala rimskim vojnicima koji su to tražili?!“ (Ne, pozivanje na svece se mojoj supruzi ne bi omaklo ni u najgoroj situaciji. To ne bi mogla biti ona.) „Ako se odmah ne izgubiš kako si i došao, počet ću tako vrištati da će se probuditi punica, a onda ćeš vidjeti zla boga!“ Baraba se rastuži, slegne ramenima i procijedi: „Jebiga! Nije uspjelo.“ Skloni pištolj i procijedi: „Ionako je od plastike.“ Okrene se, pogladi putem mačku, usput zalije cvijeće na prozoru i nestane.
Da se tako nešto dogodilo bilo bi mi drago da napasnika kad-tad ulove, da ga sud osudi za neovlašteno upadanje u tuđi stan, za sve prijetnje, za uznemiravanje, da odrobija kaznu do posljednjeg dana. I to bi - što se njega tiče - bilo otprilike to. Nadam se da mu nikada nakon toga ne bi nešto takvo palo na pamet.
Ispisujući ove tri pričice, dosjetio sam se i četvrte. Usamljena žena navečer sjedi na terasi svog stana i spokojno čita knjigu kad kao grom iz vedra neba preko ograde uskoči goli muškarac s iskolačenim udom i izbezumljenim izrazom lica, te skoči na nju. Žena zgrabi tešku kristalnu pepeljaru i tako ga mlatne po glavi da se samo složi pored magnolije u tegli. (E, to bi mogla biti moja supruga, makar da je napadač dva i pol puta veći od nje.)
Neostvarenog silovatelja ne bi ni trebali loviti. Dovoljno bi bilo nazvati policiju da ga svrati pokupiti. To bi bio pokušaj silovanja. Za one koji čitaju između redova, ali im redci izmiču, neka se pokušaju usredotočiti na napisano, a ne izmišljati nenapisano - ovo posljednje ni na kakav način ne bi bilo silovanje.
Čim postoji nešto moguć je i pojam o tome nečemu, a pojam traži da tom nečemu damo naziv, ime. Pravosuđe uvijek može odrediti da će se silovanje pravno izjednačiti s pokušajem silovanja ili s nekim drugim seksualnim zlorabljenjem, ali time jedno neće prestati biti ono što jest niti će postati drugo. Ako se neko seksualno zlostavljanje tretira kao silovanje ono i dalje neće postati silovanje nego ostati samo nešto kao silovanje. Uvijek se cijeli svijet može dogovoriti da će od sutra u šest sati uzeti kao da je sedam ili pet, ali Sunce će i dalje nastaviti izlaziti i zalaziti bez obzira na to, svitanje će uvijek biti u pravi čas po svojim zakonima. Time što je u Hrvatskoj pravno priznato postojanje pola milijuna „branitelja“ - sa svim statusnim i materijalnim prinadležnostima - ne znači da je, brat bratu, barem tri stotine i pedeset tisuća njih provelo u ikakvoj obrani makar jedan dan. Ruža će jednako mirisati kako god je nazvali, ali ako je nazovemo korovom i pošaljemo priučene vrtlarske radnike da oplijeve vrt, dogodit će se samo da će najmirisniji cvijet ostati neki smrdolež.
Naposljetku, pitanje s početka - što misliti? Na meni je kao piscu da ispričam priču, ispričam priče, a svatko za sebe će nakon toga misliti što hoće. Nekome ispričano može otvoriti oči, nekome zbog toga može pasti mrak. U gluho doba noći pletem priče kao što pauk plete svoje mreže naprosto zato jer je pauk.
Post je objavljen 01.11.2019. u 05:34 sati.