Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

različiti dosezi historije i literature



ČEKIĆ ZA KOVANJE


HLADNOG RATA

Prelistavajući knjigu Hrvoja Klasića „Mika Špiljak“ prisjetio sam se na jednom mjestu jednoga od najzanimljivijih likova u ljudskoj povijesti za kojega sam čuo - Armanda Hammera.

Armand Hammer obogatio se u vrijeme prohibicije prodajući nekakav eliksir u kojem je bilo mnogo alkohola. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, kad je u Sovjetskom Savezu vladala glad, dovozio je sovjetima višak američkog žita u zamjenu za krzno, kavijar, jantar i zlato. Sprijateljio se s Lenjinom. Za cijelo vrijeme hladnog rata preko Hammera je išla trgovina između S.A.D i S.S.S.R.-a. Naravno da je takav posao bio nemoguć ne samo bez znanja, nego i bez odobrenja Bijele kuće i Kremlja. Armand Hammer je osobno bio kurir između pet generalnih sekretara sovjetske komunističke partije i petnaest američkih predsjednika. Postao je jedan od najbogatijih ljudi svijeta, a pravo bogatstvo uložio je u kolekcioniranje umjetnina. Točka u kojoj se luđačka teorija zavjere o ljudima-gušterima najbliže približava stvarnosti upravo je Armand Hammer. Ako je itko čovjek-gušter, onda je to on.

Mika Špiljak je u svibnju 1983. postao predsjednik predsjedništva SFRJ. Krajem siječnja 1984. otišao je u službeni posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Primio ga je američki predsjednik Ronald Reagan, a posebnu večeru u njegovu čast priredio je u Los Angelosu Armand Hammer. Klasić posvećuje Špiljakovoj američkoj turneji tri stranice knjige. Između ostaloga:

„Konkretniji povod dolasku jugoslavenskog jugoslavenskog predsjednika, ali i brojne delegacije jugoslavenskih gospodarstvenika u Los Angeles bio je sastanak koji je potaknuo ugledni i pomalo kontraverzni američki biznismen Armand Hammer… „

Klasić je povjesničar, radi na temelju dokaza: dokumenata i relevantnih svjedočenja, ali to je i njegovo ograničenje. Ja sam književnik, i meni je stvarnost polazište, ali mogu dozvoliti imaginaciji da se razmaše, dati mašti krila…

Jedinstveni položaj Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu proizlazio je upravo iz njezine geografskog i političkog položaja u raspolućenom svijetu. Javna je tajna da je preko Jugoslavije tekla značajna trgovinska razmjena između Zapada i Istoka, znanstvena suradnja, da je Jugoslavija bila posrednik kojemu je to posredništvo itekako koristilo. Rusi su saznali za rock preko Mire Ungara! Drugim riječima, Hammer i Jugoslavija bili su konkurenti. Kao literat bujne mašte moram se zapitati: što je prvi čovjek Jugoslavije uopće imao tražiti kod konkurencije? Dogovor o podjeli velikog tržišta? Na prvi pogled mi to izgleda kao da se direktor Pepsi-cole odazove pozivu na večeru vlasnika Coca-cole.

Klasić nastavlja:

„Nekoliko mjeseci prije Hammer je boravio u Jugoslaviji na otvorenju izložbe 'Majstori svjetskog slikarstva: iz kolekcije Armanda Hammera' u Narodnom muzeju u Beogradu.“

Ništa prirodnije nego da veliki kolekcionar umjetnosti priređuje izložbe po svijetu. Lijepo od njega. Jedino što muti idilu je knjiga Frances Stonor Sauders „Who Paid the Piper?“ o tome kako je CIA koristila umjetnost i umjetnike u hladnoratovskom nadmetanju. Hammer se ne spominje u toj knjizi; on nije bio dio CIA, ali da je bio igrač u hladnoratovskoj križaljci nije u pitanju. Težinu toj procjeni daje i rečenica iz „Vjesnika“: „Kad odlazi na poslovne razgovore u bilo koju zemlju, taj biznismen ne kreće na put prije nego utanači razgovor s njenim šefom države. No kada se vrati, on također obavezno svrati i do Bijele kuće.“

Da li Armand Hammer put u Beograd na otvorenje izložbe smatrao poslovnim putem ili mu je to bila rekreacija? Ako je htio razgovarati sa šefom države, tadašnji kolektivno šef države mora da nije bio pogodan partner njegovoj uhodanoj shemi. Ako je s ikim razgovarao, tko bi to mogao biti, obzirom da je Hammer razgovarao samo s onima na najvišim pozicijama?

Drugim riječima, jesu li se Mika Špiljak i Armand Hammer već ranije upoznali u Beogradu? Ako nisu, završetak članka ukazuje na druge mogućnosti (govori se o Hammeru):

„Sada ga njegov naftni i poslovni 'instinkt', koji ga, očito, nije često varao, vodi u Jugoslaviju, u kojoj je nedavno bio u posjetu i u koju se ovih dana ponovo vraća da pogleda nešto s Olimpijade te da provjeri da li se negdje na Jadranu još osjeća miris nafte.“

Ako se i nisu sreli ranije, jesu li se sreli kasnije, a da ni ne znamo, ili se Hammer otišavši u Sarajevo zadovoljio kao svaki turist da odgleda neko sportsko nadmetanje i popije malo kuhanog vina?

Klasić objašnjava razlog Hammerove ljubavi prema Špiljaku poslovnim razlozima: „… u Los Angelosu kao vlasnik kompanije potpisao s čelnim ljudima INA-e i Genexa desetgodišnji ugovor o uzajamnoj suradnji vrijedan 500 milijuna dolara. Prema tom ugovoru, Hammerova je tvrtka Jugoslaviju trebala opskrbljivati sirovom naftom, ugljenom i fosfatima u zamjenu za prava istraživanja jadranskog podmorja i mogućnost uvoza jugoslavenskih proizvoda koje bi potom prodavala na američkom tržištu.“

Pet stotina milijuna dolara zvuče kao veliki novci, ali moguće da je posrijedi bilo i znatno više. „Vjesnik“ je pisao: „Predugovor, memorandum, ili 'papir o namjerama', takva je sadržaja da se ljudima koji se ne bave takvim poslovima od njega zavrti glava. Dogovor se odnosi na kompenzacijske poslove u trajanju od deset godina i s godišnjim prometom s jedne i druge strane u iznosu od oko milijardu dolara - 500 milijuna sa jedne i 500 milijuna sa druge strane. Dakle, za deset godina deset milijardi dolara prometa.“

Valja podsjetiti, jugoslavenska je štampa bila tradicionalno sklona da vijest kako je neka zadruga u nekom zabitom selu nabavila novih dvadesetak košnica poprati velikim naslovom na naslovnoj stranici PORASLA PROIZVODNJA MEDA! Vijest o sklopljenom poslu od deset milijardi dolara koji bi preporodio jugoslavensku privredu bila je takvog ranga da je sve zblesirala i nikome nije palo ni na pamet zapitati što je Špiljak uopće tražio kod Hammera. Umjesto takvih pitanja javnosti su napunjena usta ocjenama poput ove iz „Vjesniks“: „Ovaj posjet istakao je i još nešto što su posebno naglasili američki kongresmeni prilikom susreta s predsjednikom Špiljakom - to, da američka politika prema Jugoslaviji ne ovisi od toga tko će trenutačno sjediti u Bijeloj kući - republikanaca ili demokrat.“ Pa naravno da nije ovisila o smjeni demokrata i republikanaca! Šesnaest predsjednika se izmijenilo dok je Hammer ostajao uvijek jedan te isti do 1990. godine kad je preminuo.

Od „posla stoljeća“ s Amerikancima nije bilo ništa. Naprosto se o njemu prestalo govoriti. Nakon što je vijest da je sklopljen odigrala potrebnu ulogu više se nije ni spominjao. Tim više je intrigantno pitanje o čemu su razgovarali Hammer i Špiljak. Jesu li uz kurtoazne rečenice o vremenu i „Kako je protekao put?“ izmijenili i koju o budućnosti Jugoslavije? Možda je Špiljak pokušao osobnim uplivom na Armanda uglaviti posao, pa ako prođe - prođe, pa se izjalovilo. No Mika nije zamjerio Armadu propast „posla stoljeća“. Vidi se već po tome što je njegov sin Vanja nastavio poslovati s Hammerom, naša štampa pisala je da su u dobrim odnosima, a ni jedan ni drugi nisu osobe za koje bi se reklo da su se socijalizirali čisto druženja radi. Dapače, po tome bi se moglo reći da su Mika i Armand ostali u vezi, doduše posrednoj, ali vrlo bliskoj, do kraja njihovih života.

Armand Hammer je bio učesnik hladnog rata praktički od Oktobarske revolucije do pada berlinskog zida, i to ne neki nebitni, marginalni učesnik nego u samoj njegovoj žiži. Možda će jednoga dana izaći neka njegova podrobna biografija, možda se otkrije i autobiografija, u svakom slučaju nakon pedesetak ili stotinjak godina napokon će se otvoriti arhive sa dokumentima koji nisu uništeni i možda će se napokon saznati što su Mika Špiljak i Armand Hammer razgovarali i, moguće, dogovorili, pa će neki učenici Hrvoja Klasića sa zanimanjem moći prosuditi što je od svega toga bilo.





- - - - - - - - - - - - - - - - -
Upozoren sam na odlomak s 97 stranice iz knjige Josipa Manolića „Politika i domovina“. Nažalost cijela knjiga izgleda kao trljavi uradak slabog ghostwritera koji je skidao s magnetofonske vrpce. Odlomak pada kao grom iz vedra neba, bez najave, bez argumentacije i kasnijeg objašnjenja. Je li netko čitao druge knjige J. Manolića? Ima li govora o toj temi?








Post je objavljen 25.11.2019. u 00:21 sati.