Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

odmah ili nikad

SMISAO PRAVA


Mnogi su pratili na tv-ekranima natezanje Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića o tome ima li žrtva silovanja pravo sama odabrati hoće li i kada prijaviti nasilnika. Završilo je tako da se i Stanković priklonio stavu gošće emisije. U naknadnim komentarima to se tumačilo kao njezina pobjeda.

Dok sam gledao emisiju i meni je zvučalo razumljivo i prihvatljivo da žrtva ima sama pravo odlučiti hoće li i kada će prijaviti silovanje. Da se odmah razumijemo, i ja smatram da ŽRTVA IMA PRAVO sama odlučiti hoće li i sama/sam odabrati najpovoljniji čas kada će to učiniti. Ima pravo. No u svjetlu naknadne pameti postavlja se pitanje koliko taj dopadljiv stav ima smisla.

Naime, dok žrtva ima pravo odvagivati hoće li ili neće prijaviti seksualno nasilje, to nije isključivo samo njezino/njegovo pravo. Doktori koji primijete tragove silovanja ili policajci koji za tako nešto doznaju nemaju se što premišljati: službena lica imaju ne samo pravo, nego i zakonsku dužnost da to prijave, a tužitelji moraju po slovu zakona, po službenoj dužnosti podići optužnicu.

U slučaju prijavljivanja neposredno ili što skorije nakon zlodjela, dok postoje svježe ozljede, masnice, tragovi sperme, znoja nasilnika ili ostaci njegove kože ispod noktiju žrtve, razderana odjeća, provaljena vrata i tome slično, prijavljivanje je itekako smisleno. Između ostaloga i zato da se spriječi mogući sljedeći napad. No nakon godine dana ili više, kad zacijele masnice i ogrebotine, nestanu i posljednje vlati kose nasilnika i svi drugi tragovi, prijavljivanje je besmisleno. Ostaje samo riječ onoga koji optužuje protiv riječi onoga koji se brani, riječ na riječ. Mi nismo dio anglosaksonskog pravnog sistema u kojem je presudno kako uvjeriti suca i porotu. Naš pravosudni sistem je nastavak pravne tradicije u kojoj ništa nije moguće bez čvrstih dokaza ili vrlo uvjerljivih svjedočenja. Svjedoka ionako najčešće ni nema ili su krajnje nepouzdani, pa dokazi ostaju ključni faktor eventualne optužbe.

Između prijavljivanja odmah i prijavljivanja kasnije, ili mnogo kasnije, postoji jedan teoretski slučaj kad i ovo drugo eventualno ima smisla. Recimo da je žrtva izuzetno pribrana, što je u takvim okolnostima rijedak slučaj, da zaključi kako nije čas odmah podići uzbunu, ali će možda uskoro ili kasnije sazreti uvjeti za tako nešto… Žrtva može sakupiti i pričuvati dokaze. Danas je to lakše nego ranije. Svatko ima mobitel - fotografiraju se modrice i druge ozljede, snimi se poprište, kaže se svježe svjedočenje u diktafon da se otme zaboravu, spremi se poderana odjeća s tragovima DNK-a nasilnika, obazre se naokolo da li je itko išta vidio, ima li ikakvih svjedoka i sve tako. (Važna napomena: organske tragove poput znoja, sperme, nakupljenog ispod noktiju, vlati kose nije pogodno staviti u čvrsto začepljenu flašu, plastičnu ili limenu kutiju. Može doći do gnjiljenja. Treba ih staviti u nešto gdje postoji mogućnost da se sasuše i tako sačuvaju, papirnatu vrećicu ili drvenu kutijicu.) Međutim, takva naknadna tužba je čak i uz predočenje materijalnih dokaza dvosjekli mač. Branitelj silovatelja može ustvrditi da su fotografije ozljeda fotošopirane, da je razbacani stan inscenacija, da je tužiteljica odjeću razderala sama, da je tragove znoja sakupila kad joj je optuženi ljubazno pomogao unijeti novokupljeni ormar u stan, da je spermu kupila od prostitutke (pojavi se i svjedokinja koja ju je kao prodala)… Gad je na sve spreman, pa je rezultat naknadne tužbe neizvjestan. Može završiti plaćanjem parničnih troškova i tužbom za klevetu.

Pravo“ lijepo zvuči, zanimljivo se oko toga prepirati, pogodno da se bilo tko pozivajući se na raznovrsna prava pravi pametan. Nažalost, nedvojbeno pravo žrtve da izabere hoće li prijaviti nasilje i kada će to učiniti zapravo se svodi na odluku „odmah ili nikad“.

Besmisao naknadnog prijavljivanja i podizanja tužbe još je očitiji ako se prisjetimo postojanja pravne kategorije zastare. Kako prije neki dan rekoh, lako je biti general nakon bitke. U svjetlu naknadne pameti zamjeram Stankoviću, žao mi je što se nije dosjetio to spomenuti. No njemu manje zamjeram jer je novinar po jednoj od definicija „univerzalni neznalica“, njegovo je da postavlja pitanja. Više se čudim Jeleni Veljači koja je jedna od istaknutih predstavnica grupacije koja se legitimira nastojanjem da pomogne žrtvama seksualnih nasilja, silovanja i ostaloga. Pravo žrtve silovanja da prijavi zločin nakon nastupa zastare jednako je onome da mrtvac jebe dasku. Nažalost, ono što su mnogi pratili bez daha kao prijenos boksačkog meča bio je samo primjer kako diletanti raspravljaju o temama o kojima su samo načuli, a zapravo pojma nemaju.






Post je objavljen 10.11.2019. u 20:24 sati.