subota, 24.10.2020.

susjedska podrška



BJANKO PODRŠKA

Tražeći po papirima kojih je prepuna kuća naletio sam na nešto sasvim drugo što mi je privuklo pozornost. Stara poštanska koverta u kojoj je desetak dokumenata pisanih pisaćom mašinom ili rukopisom, a ocrtavaju priču staru tri četvrtine stoljeća…

29. ožujka 1947. organi Narodne vlasti uhapsili su studenta medicine Veljka Đuriša sa Slavujevca broj 4. Deset mjeseci kasnije njegova majka Mira Đuriš šalje Maršalu Jugoslavije i predsjedniku vlade F.N.R.J. , drugu Josipu Brozu Titu u Beograd „molbu za zaštitu“. Uvjerena je da je njezin sin nevin i da je hapšenje plod „denuncijacije“. Moli Maršala da ureduje da joj puste sina ili da mu se što skorije presudi, nakon čega bi bio također pušten jer je uvjerena da suđenje ne bi moglo drugačije ispasti.

Zanimljiva je ta moć pisane riječi! Ako su postojali neki lokalni moćnici koji su se bahatili da su nedodirljivi, već sama činjenica da je netko napisao pismo Maršalu, usudio se i uspjelo mu ga poslati potresala im je krila. Ubuduće su itekako morali postati obzirni. Naime, čim je Maršalat primio pismo postojala je mogućnost da se Maršal javi i s božanskih visina prospe pravorijek nepovoljan po njih.

Dokumenti otkrivaju da je Veljko Đuriš osuđen 23. studenoga 1948. na kaznu lišavanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te gubitkom građanskih prava u trajanju od jedne godine nakon izvršenja kazne. U zatvorsku kaznu uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, te je Veljko Đuriš praktički odmah pušten na slobodu. Možemo danas spekulirati da je krivica mladog Đuriša bila minimalna ili beznačajna, te je presuda donesena prvenstveno da se sačuva obraz onih koji su ga uhapsili i toliko dugo držali u zatvoru.

Hrvatski biografski leksikon dodaje da je Veljko Đuriš 1955. završio Medicinski fakultet, a 1965. postigao doktorat znanosti.

Dokumenti otkrivaju i ljudsku razinu priče. Veljkov otac, doktor Vladoja Đuriš, bio je teško bolestan, njegovala ga je supruga Mira, pa je na njena pleća palo i da napravi sve moguće da oslobodi uhapšenog sina. Obilazila je sve nadležne urede i kancelarije, a kako ih nije bilo mnogo mora da je neprekidno bezuspješno opsjedala nekoliko istih vrata. Iz tog perioda me je fascinirala naizgled naugledna ceduljica s kratkom porukom.

Poruka je napisana na listu papira istrgnutom iz rokovnika pa je možemo uvjetno precizno datirati: 11. decembar 1947, mjesec dana prije nego se pisalo pismo Maršalu. Naslovljena je „Drugu Tomecu predsjedniku Rajona ili Fereri tajniku Rajona Zagreb“:

Dragi drugovi! Saslušajte drugaricu suprugu dr. Gjuriša - ona će vam ispričati svoje teške prilike. Pomozite koliko i kako možete, jer je dobila - kako mi kaže sugestije na višem mjestu da bi moglo ići putem Rajona. Činjenice koje će vam iznijeti - istinite su, jer ja kao neposredni susjed čitavu stvar poznajem.
Sa drugarskim Zdravo!
Tuškanac .................................................................... Stjepan Debeljak




Dakle, u vrijeme kad joj je sin u zatvoru, kad se ne zna ni za što će konačno biti optužen ni da li će biti osuđen, Stjepan Debeljak pismeno staje uz susjedu i preporučuje da joj se pomogne. Dapače, unaprijed, ne znajući točno ni što bi je itko mogao pitati ni što će ona odgovoriti, daje joj svojevrsnu moralnu bjanco-mjenicu svojim potpisom da će sve činjenice koje će iznijeti biti istina. Nasuprot svima onima koji bi se sklonili što dalje, Stjepan Debeljak čvrsto staje na stranu onih koje smatra nevinima. Za to je bila potreba itekakva građanska hrabrost i snaga karaktera. Samo da podsjetim - bilo je to surovo vrijeme kad se zbog takvih gesta i ceduljica moglo završiti u kaznionici u Lepoglavi ili Staroj Gradišci ili bez glave. Jedan od ishoda mogao je lako biti da već narednog dana Debeljak završi u tamnici uz onoga kojeg je pokušao zaštititi.

Stjepan Debeljak je bivši partizan, prvoborac iz 1941, službeno proglašen narodnih herojem Jugoslavije.

Slava mu!









utorak, 13.10.2020.

vojničke priče




IZGRADNJA AUTORITETA


Od prvog dana u vojsci i bez ikakve namjere počeo sam stjecati zavidan autoritet, ugled i poštovanje među vojnicima.

Zamjetno više od polovine vojnika bili su s Kosova, gotovo svi mladi momci, jedva punoljetni. Kako je ondje odakle su došli uobičajeno da su drugi u mojoj tadašnjoj dobi već bili glave obitelji s četvero do petero djece, a kako su odgojeni da poštuju starije, tako su to bez razmišljanja primijenili i na mene. U početku, dok još nismo naučili kako se ostali zovu, zvali su me „Djede“ ili „Čiča“.

Druga osnova na kojoj su me uočili i cijenili bili su brkovi. Brojnim mladcima su brkovi bili nešto što su nestrpljivo čekali da im izraste, svakodnevno brižno odmjeravali svoje paperje, te su moji bili vidljivi znak da sam dostigao status koji su priželjkivali. Kako bi rekao Ante Tomić - što je muškarac bez brkova? Neki su me zvali „Brko“.

Dobar broj vojnika jedva su imali osnovnu školu, a one s diplomom se u četi od stotinjak ljudi moglo izbrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su me zvali i „Učo“.

Autoritet mi je porastao kad se pročulo da sam u civilstvu novinar, a kad se još raširilo da sam novinar „Starta“ pojavile su se i naznake obožavanja. Za njih je novinar „Starta“ bio onaj koji se uobičajeno družio s pjevačicama i glumicama, masovno tucao manekenke i fotomodele aktova. Nisam ih razuvjeravao.

Da sam novinar saznalo se po tome što sam svakodnevno primao poštu, i to ne bilo kakvu. Bio sam vrlo blizak s Marom, tajnicom redakcije „Svijeta“ i ona je svakodnevno spakirala u veliku kovertu sve što je taj dan „Vjesnik“ izdao i poslala mi. Za razliku od onih koji su primili pismo svaka tri mjeseca, meni su stizala svakog dana. Za razliku od uobičajenog pisma, meni je stizala pošilja od dvije-tri kile. Naposljetku, bile su to novine. „Sportske novosti“, roto western-romane, „Vikend“, „Studio“ i slično sam odmah podijelio, a druge novine nakon što sam ih pregledao, pa je uvijek kao slučajno bilo oko mene nekoliko vojnika kad sam otvarao pošiljku, a drugi su nastojali da smo u dobrim odnosima. Nadimak u skladu s tim bio je „Novinar“.

Značajni trenutak u učvršćivanju položaja među sudrugovima dogodio se kad je na mene prvi put došao red na operem zahode. Bez krzmanja i primjedbe dohvatio sam kantu za vodu, kantu sa sredstvima za pranje i dezinfekciju, četku i metlu i otišao u veliku zajedničku toalet-prostoriju. Tek što sam napunio prvu kantu s vodom i izlio je u prvu kabinu s čučavcem priskočilo je pet-šest mlađih momaka koji su se kao slučajno našli u blizini, uz umivaonike i kao gledajući se u ogledala iznad njih, oteli mi sve iz ruku i odlučno me izgurali na hodnik. Ja sam se kao opirao, pustite me da obavim svoje zaduženje, ali za njih o tome nije bilo ni govora. Zar si zato išao na fakultet i diplomirao da pereš usrane zahode?! Iš! Dvojica-trojica su me izgurala na hodnik i zatvorili vrata da se ne mogu vratiti i tako do kraja vojnog roka više nisam došao ni blizu kanti i četkama. Svaki put kad je na oglasnoj tabli izvješeno da je moj red očistiti zahode i praonice osvanuli su čisti kao da su se za njih pobrinuli nevidljivi dobri duhovi.

Koliko je to bio prijelomni trenutak svjedoči slučaj Srđa Jakšića, dubrovačkog advokata. Kad je gosparu uručena kanta i četka s gnušanjem ih je odbacio zgražajući se: zar sam studirao da bih prao usrane zahode? Ta ja sam advokat! U narednom trenutku su ga šutirali po praonici, prolili mu kantu s vodom, oteli četke i igrali s njima nogomet, jurili srati pored rupe u zahodu koji je upravo oribao i slično, dok im je pokušavao objasniti da je u pravu, da je opravdano revoltiran i pravedno se buni, što ih je samo dodatno uveseljavalo. Prozori spavaonice moje baterije gledali su izravno u prozore spavaonice njegove baterije. Narednih jedanaest mjeseci, prije nego smo ugasili svjetlo zbog odlaska na spavanje, svake večeri smo imali priliku gledati kako u susjednoj zgradi mularija razvlači Jakšića, razbacuje mu posteljinu, razvaljuje krevet, dodaje se s njegovim stvarima, mlati ga jastucima, čupa za kosu i slično, dok ih je on neumorno opominjao da su neodgojeni, da nije u redu što rade, da nije lijepo kako se ponašaju i slično, što je njima davalo samo dodatne poticaje. Kroz neko vrijeme nam je dosadilo i gledati, pa bi pred spavanje, usput i nenamjerno, samo registrirali da opet gaze i razvlače Jakšića. Vremenom sam mu se počeo diviti: koliko god ga maltretirali, nisu ga uspijevali slomiti, što god mu radili on je uzvraćao samo riječima, pokušavajući ih urazumiti. Da sam ja bio na njegovom mjestu vrlo skoro bismo drugačije razgovarali, a na njegovom mjestu bih se prisjetio da imam više novaca nego svi mučitelji zajedno i zaposlio šest-sedam najkršnijih i najopakijih tipova u kasarni da ulete u spavaonicu i uvedu reda kad napasnici krenu.

Od svih momaka s Kosova znao sam samo za dvojicu koji su diplomirali. Jedan je bio advokat iz Prištine, izraziti homoseksualac koji to na moje početno čuđenje nije nimalo skrivao i okomio se na mene. Kad sam vidio da ostali Kosovari ne reagiraju, prestao sam se čuditi. Pri svojim nasrtajima bio je izrazito neugodan. Bio je iz druge čete, pa mu se prilika pružala samo kad smo išli u blagovaonicu ili u rijetkim prilikama kad su nam se rijetki slobodni sati poklopili pa me zatekao u kantini. Najgore od svega bilo je da mi se fizički prilijepio, unosio u lice, zalijevao me pljuvačkom dok je govorio i neprekidno me dodirivao. U početku sam mu pokušavao smireno objasniti da me se okani, pokušavao biti obziran da ga ne povrijedim, pokušavao se izvući da tada poznatu doskočicu da mi je odnos prema pederima jednak kao prema milicajcima: nemam ništa protiv njih dokle god me ne diraju. Što sam ja bio obzirniji to je on bio gori. Kad me počeo hvatati za šlic i to ne obazirući se koliko je prisutnih uokolo, prevršio je mjeru. Upozorio sam ga da prestane. Nisam znao je li glup ili su mu spermići toliko navrli u glavu da se ne može obuzdati ili se pouzdavao u to što je bio krupniji. Upozorio sam ga da ću ga mlatnuti. Samo se glupo keserio. Kad je u narednom trenutku posegnuo za mojim šlicom, kroz tkaninu me uhvatio punom rukom i čvrsto stisnuo do bola, tresnuo sam ga iz sve snage. Pomoglo je što nije računao da ću ga zaista udariti i samo se složio na tlo. Nekolicina vojnika iz okoline je priskočila da mu pomogne ustati, ali on nije mogao doći sebi ni osoviti se na noge. Okrenuo sam se i udaljio s mjesta sukoba ne čekajući da vidim kad će ga uspjeti oporaviti. Bio je to nužan precizan kirurški rez: do kraja vojnog roka me je izbjegavao i držao se daleko od mene, a poštovanje prema meni je raslo kako se priča širila. Čovjek koji obara jednim udarcem!

Sličan događaj dogodio se oko mjesec dana kasnije. Čekajući u redu za jelo većina mlađarije se natezala, gurkala, zafrkavala na sve moguće načine. Ja sam vadio iz džepa knjigu i smireno čitao. Obično su me u svojim zezancijama zaobilazili i preskakali, no jednom prilikom mi je netko iza mene gurnuo u okovratnik trulu, gnjecavu jabuku. Nisam znao je li to napravio onaj neposredno iza mene ili preko njega netko iza njega, ali nisam premišljao. Okrenuo sam se i odvalio najbližem šamarčinu da je pao na dupe. Svi su se sledili. Momak s poda je pokušao: „Nisam ja…“ U savršenoj tišini sam rekao da me svi čuju: „Ne tiče me se. Ako si iza mene, onda pripazi da me nitko ne dira!“ Zapravo mi je bilo drago što nije nastavio i pokazao na nekoga drugoga da je krivac jer bih bio prisiljen satrti još nekoga. Tako se uz priču da obaram jednim udarcem proširilo i upozorenje da sam lagan na okidaču. Prostor privatnosti oko mene se proširio i pojačao. Svi su dobro naučili kojoj vrsti zafrkancije nisam sklon i poštovali su moj mir.

Poštovanje vojske je pojačalo i kad je nakon posjete „zaručnice iz Rijeke“ koju smo inscenirali nakon desetak dana došla i prva prava ženska posjeta koja mi je omogućila tri noćenja za vikend izvan kasarne: Mara iz „Svijeta“. Uzeli smo sobu u hotelu „Zeta“ i da se izvan hotela nisam morao kretati u uniformi bio bi to u svakom pogledu okrepljujući preporod. Mara je donijela poklon Maria Bošnjaka. Mario je naručio od dopisnika „Vjesnika“ iz Švicarske da pribavi „swiss army knife“. Džepni švicarski vojni nožić pokazao se kao neprocjenjivo blago. Pored dvije britke oštrice, većom i manjom, imao je vadičep, otvarač za pivske boce, najbolji otvarač za konzerve koji sam ikada imao u ruci - nije bilo limenke koja mu je mogla odoljeti, škarice s kojima sam kratio brkove i podrezivao nokte, čačkalicu, pincetu, nevjerojatno oštru pilu s kojom se učas moglo prepiliti granu debljine ruke, šilo. Ne samo da je sve bilo izrađeno maksimalno solidno, nego je izbor oruđa bio znalački. Proveli smo mnoge dane na terenu, u crnogorskoj divljini. Pinceta je izvadila nebrojeno trnje, šilo je služilo da se pomoću njega prišiju jedno na drugo dva šatorska platna ili nešto probije, sve je našlo svoju upotrebu. Na terenu je barem desetak puta dnevno nekome zatrebalo da mu na trenutak posudim to „multitasking“ oruđe. Postao sam značajan i po tome što sam ga imao. Malo je stvari prema kojim imam gotovo fetišistički odnos: jedna od njih je „swiss army knife“. Ne samo u vojci, nego i u običnom životu. Od izlaska iz vojske, pa do danas, ako izađem iz kuće jedan kombinirani nožić crvene drške je uvijek u džepu.

Moj položaj je dostigao razinu polubožanstva kad je Mara pri posljednjoj posjeti donijela petstotinjak slajdova koje je poslao Mario. Svaka cura objavljena na duplerici ili naslovnici „Starta“ bila je iz seta fotografija koje su slale fotoagencije. Od dvjestotinjak dijapozitiva svake od njih koji su pristigli u redakciju iskoristilo se za objavljivanje ni desetak, a ostatak se više nije mogao upotrijebiti. Mario je bez izabiranja zahvatio u tu nekorisnu zalihu i strpao u veliki omot fotografije stotinjak različitih modela, neke samo na jednoj slici, ali neke i na nekoliko desetaka.

Čim su dijapozitivi stigli u kasarnu organizirali smo jedinstveni događaj. Nakon povečerja, kad su svi trebali zapati, dvjestotinjak vojnika se okupilo u najvećoj prostoriji zgrade vojničkog kluba. Voditelj kluba je posebno za tu prigodu upalio peć i sve zagrijao. Kuhari su donijeli flaše vina i piva. Namjestili smo dijaprojektor i na veliki bijeli zid projekcirali jednu po jednu obnaženu ljepoticu. Morali smo stišavati urlike oduševljenja kad su vojnici prepoznali neku od njih ranije objavljenu u „Startu“ da ne probudimo dežurnog oficira na drugom kraju kasarne. Umjesto da gledaju sličice formata A4, momci su odjednom mogli vidjeti omiljene modele u prirodnoj veličini i pojedine dijelove u velikom povećanju, u raznim pozama i iz raznih uglova. Oduševljenje se ne da opisati. Kao voditelj tribine svašta sam objašnjavao i bajao, o životu fotomodela i erotskih fotografa i novinara, o seksualnoj praksi u svijetu i kroz povijest. Onda su počela pitanja o ženama i spolnosti, kako priči djevojkama, kako ih osvojiti, općenito kako s njima. Potrudio sam se dati sve od sebe najpoštenije moguće. Za mnoge od njih rekao sam mnogo toga što su prvi puta čuli. Još danima su svi u kasarni bili uzbuđeni i neprekidno mi prilazili pojedini s dodatnim pitanjima.

Kad smo počeli, nismo se mogli zaustaviti. Interes je bio toliki da smo sve morali ponoviti, pa treći put i još dva-tri puta. Moj ugled vrhunskog autoriteta za pitanja seksualnosti bio je neprikosnoven, a za mlade momke ne postoji značajnije područje u životu. Tim više je sve što čemu sam ih podučavao imalo težinu jer me je kroz vojni rok posjetilo šest ili sedam „zaručnica“, jedna zgodnija od druge, što se od vojske nije moglo sakriti, što su svi uočili i zapamtili i prije svega cijenili. Popio sam mnoge pive kojima su me častili momci koji su trebali savjet za neki problem ili su ih mučile nejasnoće koje sam im razjasnio.

Meni je najteže palo kad smo se vratili s desetodnevnog potucanja po crnogorskim brdima, a već na ulazu u kasarnu me dočekali stražari s viješću da me uzaludno tražila još jedna zaručnica. Ostavila mi je na porti kratku poruku na papiriću istrgnutom iz blokića. Moja bivša cura Gljiva. Vrlo šturo, u njenom stilu, nabrzinu je napisala da je bila u Dubrovniku, pa kad se već našla tako blizu potegnula još sto i pedeset kilometara da svrati, jako joj je žao što me nije našla.

Buljio sam papirić s porukom dok se od gledanja slova nisu istrošila, dok se od pogleda papir nije sažgao. I nakon što poruke više nije bilo i dalje sam je vidio. Da me je našla izvukla bi me iz kasarne. Da me je izvukla iz kasarne uzeli bismo sobu u hotelu. Nakon tri dana u sobi u hotelu najvjerojatnije bismo se ponovi sparili. Da smo ponovo započeli, najvjerojatnije se ne bismo nikada više rastali. Bio sam uvjeren da je i ona nešto slično mislila kad se odlučila na višesatno drndanje autobusima. Da sam ostao s Gljivom sigurno bi i njoj i meni život bio uvelike drugačiji.

Da nije bilo preostalih šest-sedam „zaručnica“ vjerojatno bih svisnuo od jada.







srijeda, 07.10.2020.

građa za autobiografiju



UPOZNAVANJE RODITELJA


U dvadesetoj sam mogao učas izložiti potpuni popis dotadašnjih emocionalno-seksualnih odnosa s pripadnicama ženskog roda. Bile su tu dvije neprežaljene neuslišane ljubavi, svaka od dvije-tri godine, pri čemu su se jednu godinu preklapale jednakom snagom, bezbrojna očijukanja, niz mojih neuspješnih pokušaja zbližavanja, nekoliko ženskih nasrtaja koje sam ja otklonio, jednogodišnja veza ispunjena gotovo svakodnevnim izbezumljavajućim dugotrajnim petinzima uz zanemariv broj kratkih potpunih sjedinjenja izbrojivih na prste, te mjesec dana vatrometa satirajućeg seksa koji sam jedva preživio, nakon čega sam se počeo smatrati majstorom.

Na jesen te iste godine, a bila je to tisuću devetsto sedamdeseta, jednog lijepog sunčanog dana sreo sam se na Cvjetnom trgu oko tri poslijepodne s jednom od najboljih prijateljica, Dubravkom Tadić zvanom Cica. Nešto smo se muvali po Preradovićevoj, kad u jednom trenu ona pokaže na ulaz kuće pored koje smo prolazili i reče:
- Rekla sam svratiti jednoj prijateljici, ovdje stanuje. Hoćeš sa mnom?

Začudilo me da ima prijateljicu za koju ja ne znam, pa rekoh - što da ne? Popnemo se na kat i pozvonimo. Primila nas je zgodna djevojka naših godina. Ostali smo oko pola sata pri čemu su uglavnom njih dvoje čavrljale, a ja uglavnom samo šutio i promatrao. Ispostavilo se da je i naša domaćica išla u IV gimnaziju kao i mi, pa me je čudilo da je ranije nisam zamijetio i zapamtio. Dapače, ona je već niz godina pohađala plesnu grupu u Zagrebačkom kazalištu mladih, a ja sam bio dobar s desetak mladih glumaca iz ZKM-a, često se s njima družio, pa je bilo začuđujuće da se nismo ranije sreli

Kako sam se rastao od Cice na Cvjetnom trgu tako sam spazio da u kinu „Zagreb“ igra film koji me je zanimao. Bez velikog premišljanja sam otišao do blagajne, kupio dvije karte, vratio se do kuće iz koje sam maloprije izišao, popeo se na treći kat i pozvonio. Naša malopređašnja domaćica se iznenadila kad je otvorila vrata i spazila me na hodniku pred ulazom u stan. Nisam okolišao. Rekoh da sam kupio dvije karte za osam sati za film koji mi izgleda zanimljiv, pružim joj zbunjenoj jednu, te se ne čekajući da se sabere okrenem i sjurim niz stepenice prije nego je stigla išta izustiti.

Navečer je došla na vrijeme na predstavu. Zaboravio sam koji je film bio posrijedi, ali srećom je bio odličan. Nakon projekcije izađosmo u ugodnu noć. Predložim da odemo do „Jabuke“. Pola sata šetnje kroz šumu. Ona pristane. Klepetali smo cijelim putem, no ovaj put sam uglavnom ja pričao. U „Jabuci“ su nas svi srdačno dočekali. Glavni razlog zašto sam predložio „Jabuku“ bio je što sam očekivao da će ondje biti moj prijatelj Nikša koji mi je nešto trebao. Nije ga bilo, pa predložim da odemo dvije ulice dalje pogledati je li kod kuće. Ona pristane, te u „Jabuci“ nismo ostali duže od pola sata.

Nikšu smo srećom našli doma. Dok sam razgovarao s njim izvukao je fotoaparat i fotografirao nas. Čuvam tu fotografiju kao jednu od najdražih i najdragocjenijih koje imam. Na fotografiji se dobro vidi kako me ona ispitivački odmjeruje i pita se što ju je to snašlo, kamo to vodi…

U ono je vrijeme bio običaj kojeg sam se i ja poštovao da svaku djevojku koju se izvede u grad nakon sastanka treba otpratiti nazad. Tako sam se oko ponoći ponovo našao pred kućom u Preradovićevoj. Ona predloži da se ponovno popnem k njoj. Zapitam što je s roditeljima. Samo majka, odgovori ona, ali zaspe oko devet i spava kao top.

Stan je bio dvosobni, dvije sobe povezane velikim dvokrilnim vratima. U većoj je spavala majka, pa nismo ušli u manju da nas kojim slučajem ne čuje, da je ne probudimo, nego otišli u pokrajnju djevojačku sobicu na drugom kraju stana koja je mojoj novoj poznanici služila kao spavaonica. Mala sobica, jednostruki krevet ju je gotovo cijelu popunjavao. Sjeli smo na rub kreveta, počeli se ljubakati, pa kako jedno vodi drugome, uskoro smo se tucali kao da nam životi o tome ovise. Bio je to, kako se ono kaže, seks na prvom spoju, nakon čega smo - s povremenim prekidima za vrijeme kojih sam bezmilosno haračio po gradu – ostali zajedno pet godina.

Međutim, ako mi je kćerka nekim čudom do toga dana promakla da je uočim, majku sam itekako dobro znao. Majka je bila poslovođa u slastičarni na kraju lijeve strane kuća u Dežmanovom prolazu gdje je danas kafić „Velvet“, samo što je današnji „Velvet“ nastao spajanjem dva susjedna lokala, pa je slastičarna bila više nego duplo manja. U njoj su se točila i alkoholna pića, te je imala vjernu publiku, dobrim dijelom ljude s televizije koja je bila smještena u nekoliko zgrada na suprotnoj strani ulice.

Majka Đurđa bila je legenda. Omanja, zbijena, jaka kao medvjed, energična i laka na obaraču, nevjerojatna pojava s elementima elementarne nepogode. Svima koju su zalazili u njenu slastičarnicu bilo je poznato da je bolje da se ondje pristojno ponašaju. O Đurđi su se pričale priče poput epizode kako je sama samcata bez oklijevanja učas izbacila četiri pijanca koji su se počeli bahatiti i larmati, svaki veći za glavu od nje, zgrabila po dvojicu istovremeno za vratove, odvukla do izlaza i izbacila udarcima noge u stražnjicu. Takve priče su joj osigurale opće poštovanje, ali usprkos njima je kod stalnih gostiju bila omiljena. Ustajala je rano, u šest, otvarala radnju točno na minutu pouzdano kao smrt što su kroneri koji su već čekali znali cijeniti, no zato je rano i odlazila na spavanje.

Da je majka Đurđa čudo neviđeno osvjedočio sam se u nizu nezaboravnih, nadrealnih događaja. Recimo, imali su mačku. U jednom času je zamislila idiličnu scenu kako ona, sredovječna gospođa, spokojno sjedi u fotelji s mačkom u krilu i mazi je. Međutim, to nije bila takva mačka. Kako ju je mama Đurđa obuhvatila i podigla na prsa počela se koprcati i otimati da pobjegne. Ali ni mama Đurđa nije bila kao uobičajene sredovječne gospođe. Čvrsto je stegnula mačku u hrvačku „kravatu“ i gladila je drugom rukom. Mačka je izbečila oči jer ju je gazdarica dobro pridavila, derala se iz petnih žila i grebala sa sve četiri noge. Bilo je ljetno vrijeme, Đurđa je bila u odjeći bez rukava, blaženo se smješkala jer postigla što je naumila, a krv od ogrebotina je samo spricala i slijevala se niz golu kožu. U nekom Bunuelovom filmu scena bi izgledala umjetnički neuvjerljivo, osim što sam je vidio svojim očima.

Drugom prilikom se Đurđa naljutila jer je kćerka navukla veliki ormar na vrata koja su povezivala dvije velike sobe. Kćerki je dozlogrdilo da majka upada bez najave u bilo kojem trenu, krene pričati nešto svoje ne obazirući se na eventualne prisutne goste i ne da se istjerati. Nakon kraće žučne svađe bila je prisiljena vratiti ormar gdje je ranije stajao. Desetak dana kasnije svratio sam joj u goste poslijepodne, još za dana. Sjedili smo sasvim pristojno u foteljama na suprotnim stranama oko stola, na stolu su bile neke knjige o kojima smo razgovarali tihim glasom, čini mi se da smo čak pili čak kao u engleskim filmovima.

Majka Đurđa je, ne znajući da kćerka ima posjetu, poželjela ući u manju sobu. Došla je do vrata i pokušala ih otvoriti. Brava je zapela i vrata su se oduprla. Đurđa je pomislila da je kćerka ponovo navukla ormar s druge strane i pao joj je mrak na oči. Neka druga majka bi izašla na hodnik, naokolo došla u drugu sobu i rekla što misli o tome, ali ne Đurđa! Ona je bez premišljanja uzmaknula, odmaknula se, uzela zalet, zaletjela svom snagom o vrata očekujući da je s druge strane veliki ormar kojem treba odmaknuti, odgurati, razvaliti, oba krila vratiju su se s treskom raskrilila, Đurđa je nadnaravno preletjela preko sobe, tresnula na drugoj strani o zid i strovalila se u njegovo podnožje. Razrogačenih očiju je shvatila da nema ormara, da imaju goste (mene s kojim je već bila u vrlo dobrim odnosima, dapače, imala čak i neki čudni respekt prema meni), pravednički gnjev koji ju je pogonio ishlapio je u trenu, posramila se, pokupila i skrušeno nestala u sobi iz koje je provalila.

Koju godinu kasnije, kad mi je Žaki Marušić predložio da se nađemo u nekom od kafića u Dežmanovom prolazu, naveo sam da to bude upravo u slastičarnici koju je vodila mama Đurđa, u vrijeme kad je bila u službi. Ne mogavši ni pretpostaviti zašto me je tražio ni ne znajući koliki je, pomislio sam da je možda otac neke ženske koju sam sredio u razdobljima dok sam haračio po gradu, pa hoće poravnati račune, ta sam se sigurnije osjećao pod diskretnim nadzorom mama Đurđe.

Kćerka je pored novog dečka odmah dobila i novi nadimak. Prvi put kad sam je upoznao s nekolicinom prijatelja, u onom preliminarnom izmjenjivanju osobnih informacija, na pitanje čim se bavi pored studiranja rekla je da je balerina, da pleše u ZKM-u.
- Što plešeš? - pitao je podjebavajući veliki jebac Dean Rosenzweig, i nastavio referirajući se na tada popularni vic: - Gljivu?

Od tada nadalje je u društvu ostala Gljiva.

Onaj prvi put nam se toliko osladilo da smo već sljedećeg dana utvrđivali gradivo, pa sljedećeg, pa sljedećeg i tako - s povremenim prekidima - pet godina. Obzirom da je toliko potrajalo bilo je neizbježno da prije ili kasnije i službeno upoznam mamu Đurđu, što je ispalo prilično dramatično.

Svake večeri smo pričekali da mama Đurđa zaspe u devet, iza deset se uvlačili u malu sobicu, a nakon ponoći sam se iskradao i odlazio pješke svojoj kući. Kojiput smo si dozvolili i više. Pouzdavajući se u preciznost i nepromjenjivost Đurđina dnevnog rasporeda, da ustaje u šest ujutro, izađe već obučena iz sobe u kojoj je spavala, ne doručkuje ni ne popije ni kavu jer je to čeka u slastičari, malo se promuva po kupaonici, te napusti stan, razvili smo svoju kontraproceduru. Gljiva se pretvarala da se digla otići na zahod, srela se s majkom hodniku da ona dobro vidi gdje ide, sjedila bez veze nekoliko minuta na toaletnoj školjci, na izlasku izmijenila s majkom nekoliko rečenica i ispratila je. Tako Đurđa nije imala zašto ući u malu sobicu kao što je kadikad uradila da bi prije odlaska rekla nešto kćerki. Za vrijeme dok su se njih dvije obilazile po predvorju i hodniku, ja sam se za svaki slučaj skotrljao s kreveta na parket, te zavukao pod krevet da me ne bi vidjela ako bi nedajbože zavirila u sobicu. Izvukao sam se tek kad je Gljiva zaključala vrata za majkom, ostavila ključ u bravi s unutarnje strane, te se vratila. Nakon toga smo se komotno naspavali još koji sat, budili se s milovanjima, komotno pili kavu u kuhinji i cijeli stan je bio naš.
Jedne me je noći Gljiva prodrmala da se probudim. Đurđa je hodala hodnikom po mraku i zazivala „Mic! Mic! Mic!“, što nije napravila nikada ranije.

- Koji joj je vrag? - prepala se Gljiva. - Kog će joj vraga sad mačka?! Brzo pod krevet! - gurnula me. Kliznuo sam na pod i podvukao se glavom u najdalji ugao pod posteljom. Gljiva je skočila na noge i izašla iz sobice zatvorivši za sobom vrata kao da ide na zahod.

- Je li Mic kod tebe? - pitala je Đurđa kad su se mimoilazile.
- Ma kakvi! Ne puštam je noću k sebi da me ne budi hodajući po meni… - Gljiva je unišla u zahod. Čuo sam kako zatvara vrata prostorijice. U narednom trenutku Đurđa je unišla u djevojačku sobicu i nastavila:
- Mic! Mic! Mic!

Zavjesa na prozoru je bila spuštena, nije palila svjetlo, pa je unutra bio potpuni mrak. Sagnula se i gurnula ruku pod krevet da pokuša napipati je li mačka ondje i uhvatila me za nogu. Kao posječena je ušutila i ukočila se. Ja sam prestao disati. Nekoliko trenutaka, strašno dugo, možda pet do deset sekundi ništa se nije događalo. Panično sam razmišljao što uraditi, ali ništa se nije ukazivalo pa nisam nikako reagirao. Nisam sumnjao da je po zahvatu prepoznala što je zgrabila, ali nije mogla znati da pod krevetom možda nije mrtvac, muško ili žensko ili netko tko duboko spava. Prisjetio sam se nevjerojatnih savjeta iz pustolovnih romana da se pred lavom ili medvjedom najbolje praviti mrtav. Prije nego sam išta smislio Đurđa me pustila, uspravila se i na prstima izašla kao da me ne probudi, protapkala duž hodnika, te se zatvorila u svoju sobu.

Minutu nakon toga ušla je Gljiva.
- Uh, ovo je dobro prošlo! Ne znam što joj bi?!
- Nije dobro prošlo!
- Kako misliš?
- Uhvatila me za nogu
!

Gljiva se zgranula. Nije bilo razloga da mi ne vjeruje, ali ipak nije mogla povjerovati. Da me Đurđa uhvatila za nogu i da je sve nakon toga glatko prošlo, da nije nastala dernjava i kraval, nije se uklapalo u sve što je znala i mislila o vlastitoj majci.

Dva-tri tjedna kasnije dogodio se presudniji susret. Jedne večeri smo malo previše popili i, umjesto da se neprimjetno izvučem, oboje smo zaspali. Sat-dva kasnije probudio me je poriv da naglo povraćam. Uspio sam se suzdržati na tren da se izlijem po krevetu, po spavajućoj djevojci pored mene, po maloj sobici, iskočio sam na hodnik i jurnuo prema spasonosnoj zahodskoj školjki. Već ranije sam, zahvaljujući Đurđinom dubokom snu, prešao noću potajice na prstima taj put. No ovaj put je bilo sve drugačije. Nasred predvorja sam se srušio na koljena i ruke i počeo bljuvati pred sebe, pod sebe i na sve strane. U najgorem trenutku izašla je iz svoje sobe mama Đurda. Ukipila se na pragu i samo gledala. Ja sam bio potpuno gol, otprilike kao ogromna čovječja ribica bez repa, potresali su me grčevi i nezaustavljivo sam rigao. Kako mi je glava visila prema podu nije mi vidjela lice. Gljiva se zaogrnula nekom plahtom, dotrčala za mnom i dobacila u zatišju mog rigoleta:
- Mama, imam novog dečka!

Đurđa se bez riječi povukla u svoju sobu i zatvorila vrata. Ni danas ne znam što ju je zaustavilo da me onakvog izbaci kroz prozor ili na stubište, da moram gol kući preko cijelog grada i smrznem se. Međutim, nakon toga je i Gljivi i meni postalo jasno da moramo upriličiti i službeno upoznavanje. Narednog dana došao sam im još uvijek zelenobijel predvečer na vrata znajući da je glava kuće kod kuće i budna. Gljiva me je službeno predstavila kao prijatelja iz bivše gimnazije i kolegu s fakulteta, ništa više, kao da sam jedan od nekoliko desetaka ljudi koji su joj svraćali, ali je bilo prilično jasno da Đurđu ni na trenutak nismo zavarali.

Kad između Gljive i mene više nije bilo tajni priznala mi je da sam za nju i šulkolegice na gimnaziji bio najomiljeniji objekt olajavanja. Udruženo su smatrale da sam najodurniji frajer u cijeloj školi, prepotentni napuhanko, da se pravim važan, da se družim s kozama, da se ne znam obući i slično, zgražale se svaki put kad su me vidjele i prepričavale kako sam gnjusan, pa je pristala izaći prvi put prvenstveno da pribavi štofa kojeg bi mogla razglasiti prijateljicama. Drugog dana je pristala izaći da utvrdi gradivo, trećeg da bude sigurna, a četvrtog se predomislila da će išta javiti prijateljicama. Te su nas kasnije gledale kao čudo kada su prvi put u gradu naletjele na nas.

Otprilike istovremeno Cica Tadić i Dean Rosenzweig su se također spanđali. Ona je živjela s ocem-udovcem koji je banuo u njenu sobu u vrijeme kad su bili sigurni da je zadugo otišao, da se sigurno neće vratiti. Dean se uljudno predstavio, kako je red po bon-tonu, a tata Tadić je samo rekao:

- Bilo bi pristojno da se obučete.







petak, 02.10.2020.

život pisca



PRIČE O PRIČAMA

Kadikad su priče o pričama zanimljivije od samih priča već i zato jer su priče ipak samo literatura, a priče o njima su život.

Recimo, u „Startu“ su mi objavili priču „Seks hara“. Glavni lik u njoj ima spolovilo od dvadeset i osam centimetara i uspijeva ga uvaliti uglavnom svakoj ženskoj koju sretne. Ubrzo nakon objavljivanja javio se telefonom u redakciju odvjetnik koji je tvrdio da ima isto prezime kao taj lik i ured u kvartu u kojem je smještena radnja, da je priča nedvojbeno o njemu, gnjusna kleveta, te zahtijeva veliku odštetu jer mu je objavljivanjem narušen ugled i značajno mu je smanjen obim posla, pa je pretrpio značajnu financijsku štetu. Predlagao je vanparničnu nagodbu da nas dobronamjerno poštedi nepotrebnih sudskih troškova. Kad je peti puta nazvao požurujući da vidi što je odlučeno, preuzeo sam telefonsku slušalicu i pokušao ga primiriti ukazujući da mu priča može biti samo dobra reklama, posebno kod ženskih. Tek na to se razgoropadio. Iznos koji je tražio za odštetu bio je sulud. Vidjevši da je navro, rekoh da smo odlučili prihvatiti pravorijek suda, jedino što ćemo tražiti da prethodno pokaže pred svjedocima spolovilo od dvadeset i osam centimetara, pa ćemo bez protivljenja priznati da je priča o njemu. Nakon toga se nije više javljao.

Moja prijateljica iz ulice, Olgica, nije imala sreće s muškim rodom. Koliko god bila ljupka, nije bila obdarena onim izgledom od kojeg se muškarcima presijeku koljena. Koliko god bila draga, u nepoznatim društvima se ponašala prilično samozatajno. Tek među ljudima s kojima je bila bliska se opuštala i pokazivala sve bogatstvo svoje osobnosti, tako da nije bilo čudo da je uglavnom samovala, a veze su joj bile rijetke, kratke i površne. No jednoga dana je predstavila prijateljima iz ulice novog dečka - nismo mogli vjerovati. Izgledao je tako da bi u holywoodskim filmovima mogao glumiti fatalnog zavodnika. Pravilno lice, široka ramena, sportsko držanje, osmjeh za reklame za pastu za zube, dotjeran kao da je iz kutije, odlično je svirao gitaru, samouvjeren i prijatan u nastupu. Učas nas je uvjerio da mu je stalo do Olgice i svi smo bili zadovoljni zbog njih.

Imao je isto ime i prezime kao moj dobar prijatelj kojeg sam znao još iz Bjelovara, s kojim sam se počeo viđati i zapravo se sprijateljio tek kad je došao studirati u Zagreb. Da bi poklapanje bilo veće, obojica su studirali na istom fakultetu.

Bio je to jedan od onih ozbiljnih fakulteta na kojima se mora mnogo učiti, ispiti su obilni i teški, za dobru ocjenu treba se itekako pomučiti. Olgičin otac bio je jedan od značajnijih i utjecajnijih profesora na tom fakultetu, predavao je dva ili tri najteža predmeta.

Olgica i Ljepotan su bili u vezi nešto više od godine i pol, sve dok nije diplomirao. Čim je dobio diplomu u ruke, bez najave ju je ostavio. Dapače, ostavivši Olgicu odrekao se i svih koje je stekao preko nje. Ako ga je netko slučajno sreo u gradu, pravio se da ga ne pozna, okretao glavu na drugu stranu.

Mi, Olgičini prijatelji, bili smo ogorčeni i zgražali se. Unatrag gledajući izgledalo je da je i započeo vezu s Olgicom da bi se dokopao diplome. Za kraj su mu ostali najgori ispiti, a kad se po fakultetu proširila vijest da je blizak s kćerkom moćnog profesora mogla mu ih je samo olakšati i pospješiti da dobije bolje ocjene.

Još za vrijeme studija počeo se petljati i s politikom. Dapače, bio je poprilično uspješan i ubrzo dospio na jedno od najznačajnijih mjesta u studentskoj organizaciji. No kako bavljenje politikom nije pomagalo pri polaganju ispita, čak i odmagalo jer je oduzimalo vrijeme učenju, iskoristio je priliku da je sreo Olgicu…

Nevezano na sve to s Olgičinim bivšim momkom, jednoga dana me spopala inspiracija i napisao sam priču u kojoj sam za glavnog junaka izabrao prijatelja iz Bjelovara. Bila je to dobra priča, ali je imala i nedvojbenu osobno zafrkantsku razinu: glavnog junaka sam plastično opisao kao samoljubljivog narcisoidnog tipa uvjerenog da je najljepši i najpametniji, blagoglagovljivog, ali ispraznog. Što se njega tiče, postojale su neke natruhe na osnovi kojih sam sve iskonstruirao, ali sam uvelike pretjerao. Priču sam odnio u „Studentski list“ i oni su je objavili.

Kako to u životu biva, kadikad se dogodi nešto da nikoga ne možeš uvjeriti da nije namjerno, ali kad bi to planirao i pokušao izvesti nikada ne bi uspjelo.

Studentska organizacija je upriličila programsko-izbornu konferenciju. Izborni dio je bio daleko značajniji. Dotadašnjem rukovodstvu je istekao mandat i trebalo je izabrati novo. Jedan od dotadašnje ekipe trebao je nastaviti dalje, biti delegiran u profesionalnu politiku na prilično visoku poziciju koja je omogućavala brz i uspješan nastavak političke karijere. Bivši Olgičin dečko bio je favorit. Kadrovske komisije koje su se time bavile procijenile su da je on najozbiljniji kandidat, a uz njegove nedvojbene sposobnosti očekivalo se da je to početak puta koji će ga učas dovesti vrlo visoko. On se temeljito pripremio. U prvom dijelu konferencije održao je impresivan govor, a kako su svi prisutni već znali da su sve strukture iza njega, nije bilo sumnje da će biti i izabran.

U pauzi je u predvorju ispred dvorane podijeljen najnoviji „Studentski list“ još topao, tek stigao iz tiskare.

Prvi koji su ga prelistali odmah su uočili priču o kandidatu o kojem će uskoro raspravljati. Odmah su upozorili i druge. Do kraja pauze svi su priču pročitali, osim glavnog aktera koji je proveo to vrijeme u najužem krugu počasnih uzvanika iz ozbiljnijih društveno-političkih organizacija od Saveza studenata, Saveza komunista i Socijalističkog saveza, i institucija povezanih sa studentima, poput Rektorata Sveučilišta, Sabora i uprave Studentskog centra, koji su prisustvovali da bi uveličali prigodu. Ta oni su oni među kojima će se uskoro kretati i raditi, a ne neozbiljna studentarija! S druge strane, oni koji su pročitali priču bez muke su shvatili: narcisoidan, samoljubiv, prepotentan, ambiciozan, blefer - sve je istina! Dapače, činjenicu da je priča objavljena upravo u trenutku prije izbora i podijeljena ljudima koji će glasati oštroumniji su protumačili kao znak da je netko vrlo moćan protiv proklamiranog favorita.

U nastavku je bivši Olgičin dečko prvo primijetio da se nešto čudno, neprirodno događa. Što god je rekao nitko se nije obazirao, što god je predložio nije bilo prihvaćeno. Onda mu nije bilo jasno što se događa. Oni koji su ga ranije gledali s poštovanjem odjednom su se podsmješljivo smijuckali. Naposljetku je uslijedio potpuni debakl: po proceduri je trebao imati protukandidata, protukandidat je bio neki beznadni bezveznjak, a proglašenje rezultata tajnog glasanja je pokazalo da ga je hametice porazio. Bivši Olgičin dečko nije mogao vjerovati što se zbiva. Već gotova pobjeda mu je iskliznula iz ruku. U studentsku organizaciju se nije mogao vratiti jer je diplomirao, u profesionalnu politiku se nije mogao uključiti jer mu je izmakla prilika kakva se neće ponoviti. Preostalo mu je samo okrenuti se struci za koju se kvalificirao. Nisam siguran, čini mi se da se prisjećam da sam čuo neke glasine da se morao, nakon što mu se izjalovilo profesionalno političko mjesto u Zagrebu, vratiti u udaljeni provincijski gradić iz kojeg je došao studirati. U svakom slučaju, koliko god Zagreb bio mali grad, više nikada ga nisam sreo.

Kad mu je napokon netko tutnuo „Studentski list“ u ruke, nakon što je ovlašno preletio priču, sve mu se razjasnilo. Zatulio je kao smrtno ranjeni vepar i, ne obazirući se na prisutne, nimalo diplomatski ni taktično počeo kleti da će me zgaziti kad me zgrabi, da će mi glavu odšarafiti. Narednih dana sam namjerno u uobičajeno vrijeme obilazio uobičajena mjesta na koja sam izlazio, zadržavao se i duže nego obično, ali se on po svemu sudeći u međuvremenu pribrao i nije se pojavio.

Preostalo mu je jedino tužiti me sudu za klevetu, ali je bio dovoljno razuman da pretpostavi kako bi završilo. To bi također bilo veselo. Njegov imenjak, moj prijatelj iz Bjelovara, bio je spreman svjedočiti da je on lik o kojem se piše i da je sve napisano živa istina. Tako se dogodilo da sam (do sada) uspio provesti radni vijek bez ijedne sudske tužbe, a kamoli presude, te se nadam da je i lik kojem sam nehotice, ali s naknadnim zadovoljstvom, pokvario političku karijeru također bio pošten stručnjak i da negdje daleko od svega uživa zasluženu mirovinu.








subota, 26.09.2020.

nedodirnute ljubavnice



SANDRA

Marko Grčić je nedavno u „Životnom intervjuu“ (15. rujna 2020.) u „Večernjem listu“ rekao: „Unutar ukupnosti svojeg života imam oko 50 autobiografija koje bih mogao ispričati iz potpuno različitih rakursa“. Time je drugim riječima ponovio Stanislava Lema koji je bio još radikalniji: „S dovoljno imaginacije svatko može iz vlastitog života napisati neograničen broj autobiografija“. Zvuči pretjerano? Prisjetite se samo koliko već postoji različitih Titovih biografija, a biti će ih još.

Na taj način bih mogao napisati autobiografiju slijedeći samo neuslišane emocionalno-seksualne težnje. Seriju je započela neuspješna pubertetska ljubav prema Gordani Grbić (tako dvije-tri godine), zatim fatalna Željka po kojoj sam nazvao glavni ženski lik u romanu „Što mi rade & što im radim“ (također dvije-tri godine), a zatim se izredalo barem tisuću drugih koje sam na trenutku poželio ili nekoliko mjeseci venuo kako bih ih se dočepao ili barem snatreći kako bi to lijepo bilo, manje-više strastveno, ponekad luđački, ali uvijek očajnički. Ako bih svodio neki saldo mojih intimnih odnosa s predstavnicama ženskog roda, omjer slučajeva u kojima je „nešto bilo“ naspram onoga kad nije bilo ništa vjerojatno je najmanje jedan prema dvadeset, ako ne i jedan prema sto. Sve u svemu, možda bih mogao reći da su mi žene prouzročile više razočaranja i ogorčenja nego ispunjenja i zadovoljstva. Vrlo sam iskusan u paćenju. Nema uzalud moja zbirka priča „Pisac prostih priča“ podnaslov „nezaboravna tucanja i nedodirnute ljubavnice“.

Međutim, sve to ima i drugu stranu. Svatko je sklon krenuti od sebe, pa se tako i ja povremeno iznenadim kad mi sijevne da isto kao što su žene meni kroz život bile značajna motivacija i izvor zadovoljstava, tako sam i ja nekima od njih, hotice i nehotice, namjerno ili nesvjesno, nužno ili sasvim slučajno, prouzročio isto.

Jedna od najboljih prijateljica koju sam imao dobar je primjer. Nazvat ću je Sandra, po pjesmi Arsena Dedića koja pokazuje da je i on doživio isto. Svaku riječ te pjesme mogao bih sa stopostotnim poklapanjem primijeniti na nju. „…a nisam te volio mnogo. / Zaručnik ti nisam. Ni brat… ja drugu ljubim, / al' draga, bar da ti kažem / da mogu da jednom biram, / svu ljubav svoju ja bih takvoj dao…“Uostalom, zato je Arsen bio veliki pjesnik i popularan kantautor: mnoga iskustva o kojima je pjevao, koliko god individualna, proživio je i velik broj onih koji su ga slušali i voljeli ga jer je precizno, točno i uvjerljivo ispričao priče koje su mnogi proživjeli.

Osnovno osmogodišnje obrazovanje obavio sam u tri škole kao ptica-selica. U dva navrata išao sam u Drugu osnovnu „Milan Bakić Baja“ u Bjelovaru, dvije godine u zagrebačku školu na Jabukovcu, a dvije i pol u „Ivan Gundulić“ u Gundulićevoj ulici. U razredu je bila i, hm, Sandra. Kad sam došao u pola šestog razred bila je najljepša djevojčica u školi, što se u osmom razredu premetnulo u najljepšu djevojku u školi. Mimo toga bila je stvarno pametna, odlična učenica, bistra i živa duha, izuzetno prijatna. Postali smo vrlo bliski prijatelji. Nažalost, koliko god sam u ono vrijeme, pa i kasnije, bio seksualno neuslišan i ugrožen, premda bih radije jeb'o nego boga vidio, a u nekim časovima bio toliko očajan da bih bio spreman na sve samo da mi se posreći (ma tri prsta bih dao samo da mogu umočiti dragocjeni izdanak u rajsko okruženje!), Sandra mi - premda u nekim razdobljima stalno, a u nekima često - na oku i dohvatu ruke - nikada nije ni padala na pamet kao netko tko bi me mogao uslišiti. Arsen u svom slučaju majstorski sa svega nekoliko rečenica opisuje svoje iskustvo, ali ni ne pokušava dokučiti zašto je tako, dok ja sasvim precizno znam što je bio uzrok moje seksualne nezainteresiranosti prema Sandri: na njenu nesreću, a moglo bi se reći i našu, patila je od drastičnog nedostatka sisa.

Pored toga što je bila izuzetno lijepa djevojka, pa mlada žena, premda su mnogi ispadali iz ravnoteže kad su je vidjeli i barem desetak puta mi se dogodilo da mi je prišao neki poznati ili polupoznati ili me nazvao s istom molbom: šetao si jučer/nedavno, bio si u društvu s najljepšom ženom na svijetu, tko je ona, možeš mi dati njen telefonski broj, gdje stanuje? - za mene je ona uvijek bila i ostala samo potpuno deseksualizirana prijateljica. Ne da je imala mala prsa, nerazvijene grudi; sprijeda je bila potpuno ravna, daska. Od sisa je imala bradavice. Ne da preko toga nisam mogao preći, nego je taj nedostatak sprečavao da mi vrcne i iskrica želje za tako nečim.

Premda sam bio svjestan da ima besprijekornu figuru i držanje, a nedostatak sisa je nešto što je mnogima potpuno nevažno, dok neke čak i privlači, premda je imala jedne od najljepših ženskih nogu koje sam ikada vidio, pa je i meni bilo prijatno pogledati, izuzetno, gotovo neprirodno dugačke, pravilne, skladno oblikovane, a često je nosila minisuknje i oblačila visoke pete pa su bile još upadljivije, sve to meni nije ništa značilo. Nagonski sam se ponašao kao žaba koja može umrijeti od gladi sjedeći na vrhu gomile krepanih muha kojima se inače hrani jer je za nju hrana samo ono što se miče. Ljubav je slijepa, sljepija od pravde. Na isti način kao što se netko može zaljubiti u nekoga da se svi čude što mu/joj bi, ne može se zaljubiti voljno ni racionalno seksualno zainteresirati.

U vrijeme kad se događalo nisam obraćao pozornost, pa sam sve smatrao slučajnom podudarnošću. Slučajno smo se našli u istom razredu u osnovnoj školi, ali danas više ne mogu staviti ruku u vatru da je bilo slučajno što se upisala na istu gimnaziju kao i ja, pa ni što je kasnije odabrala isti fakultet. Uglavnom, više od deset godina stalno mi je bila u blizini, neprekidno sam naletao o nju. Pri tome, kroz tih deset godina nikada je nisam potražio, nikada se nismo dogovorili da se nas dvoje nađemo, ali sam se uvijek kad bismo se našli dobro proveo i često smo odugovlačili da se rastanemo. Bila je beskrajno zanimljiv sugovornik, pronicljiva, načitana, rječita, malo me je tko ikada razumio kao ona. Kroz to vrijeme su joj mnogi pokušali priči, ali nitko nije uspio. Premda je bila potpuno zdrava i uravnotežena, nedvojbeno heteroseksualno orijentirana, kroz tih deset godina nije imala dečka, pa ni - koliko znam, a znao bih - sporadičnih kratkih avantura. Retroaktivno gledajući, hipoteza da je bila nesretno zaljubljena u mene bila bi uvjerljivo objašnjenje, da se neprekidno nadala da ću se prenuti, pogledati je drugim očima, pa je htjela biti slobodna, da ne bude nikakvih prepreka ni poteškoća ako se tako nešto dogodi. Ona sam nije ništa pokušala, nije bilo ni natruhe da sam joj poželjan kao partner, ali to bi moglo biti da me je predobro poznavala, pa nije željela takvim pokušajem narušiti naše odnose kakvi god bili. Kakvi bili da bili, ipak su bili, i kao takvi barem teoretski produživali mogućnost da prerastu u nešto više.

Da bi situacija bila i slijepcu očiglednija, imala je sestru koja joj je bila fizički uvelike nalik, iako za nijansu manje atraktivna. Sestra je bila niža, pa time i manje upadljiva, ali je imala sasvim pristojne sise. Tko ih je vidio jednu pored druge nije se mogao zabuniti da su sestre. Sestra mi se sviđala i često mi je padalo na pamet da bi bilo zgodno zabaviti se njome, ali mi je bilo jasno da zbog starije nikada ne bi na tako nešto pristala, pa nikada nisam ni pokušao.

Oči mi nije otvorilo ni kad mi je Sandra pričala o onim koji su joj bezuspješno udvarali, niti sam čuo što mi je poručivala. Bilo je tu zgođušnih i dopadljivih momaka, neki su imali hvalevrijednih i zanimljivih osobina, ali svima je nedostajalo što nisu bili kao ja, preciznije - što nisu bili ja.

Oženio sam se u tridesetoj godini. Ubrzo nakon toga, šest mjeseci ili godinu dana kasnije, i Sandra se udala. Bilo je to tako brzo da je i mene začudilo: nikada nije imala dečka, a zatim se odmah udala za prvog koji je naišao. Moglo bi se spekulirati da joj je moje vjenčanje (na koje je nisam ni pozvao) napokon reklo da nema smisla tratiti godine čekajući me, možda je bila tako razočarana da joj je trebala utjeha, ne znam. Suprug i ona odselili su u drugi grad i nikada je više nisam vidio.

Došla je do mene vijest da ju je u mladim godinama pokosila neka od onih boleština koje nenadano buknu i nezaustavljivo brzo napreduju. Nismo bili u vezi, pa nisam ni znao što ju je snašlo, te nisam bio ni na sprovodu, što mi je i danas žao premda ne bi ništa promijenilo. Da je znala da me nema na posljednjem ispraćaju vjerojatno bi se samo tužno osmjehnula i rekla: to sam i očekivala.

Tko zna, da se sve događa danas, možda bi otišla plastičnom kirurgu i ugradila umetke. Možda bi nakon toga sve krenulo drugim tokom, i njen i moj život, naši životi. Možda bih danas bilježio neku sasvim drugu priču.










ponedjeljak, 21.09.2020.

sjećanje iz djetinjastva



OTETA OLGICA


Tuškanac se proteže kao otprilike ravna linija, a sporedna ulica Slavujevac je kao onaj zakrivljeni dio slova P koji se na nju zalijepio. Moji su stanovali na početku Slavujevca, na broju 6, a Olgica je stanovala u posljednjoj kući na drugom kraju, onoj koja ima izlaz na Tuškanac.

Upoznao sam je otprilike ispred kuće broj 18.

Imao sam šest godina i prvog dana što sam stigao baki i djedi da provedem ljeto izišao sam na ulicu potražiti prijatelje. Nikoga nije bilo, ali sam pred kućom broj 18 naišao na nepoznatu djevojčicu. Počeli smo pričati i uskoro se igrali punom parom. Zažario sam se i zahuktao. Između ostaloga smo se i piljkali: na ravnu podlogu baci se pet kamenčića koje se zatim određenim redom grabi, baca u vis, hvata i raspoređuje među prste druge ruke položene na tlo. Ona je bila jednako vješta kao i ja. Na prijatelje sam potpuno zaboravio, a da sam se i prisjetio bilo bi mi samo drago da se nisu pojavili.

Igru je prekinulo zazivanje:

- Olgicaaa! Olgicaaa! - tako sam saznao kako se zove jer se ranije nisam sjetio pitati, nije bilo potrebe.

Gotovo istovremeno je iz daljine boprlo i „Bracooo! Babooo! Ručak!

To je značilo da moramo prekinuti. Nabrzinu smo se odgovorili da ćemo odmah nakon ručka nastaviti. Otrčao sam do kuće, uletio u kuhinju, sjeo za stol i potrpao u sebe sve s tanjura u velikim zalogajima koje nisam ni žvakao. Trčeći sam se vratio na mjesto sastanka, ali nisam bio dovoljno brz.

Nije je bilo. Produžio sam do njene kuće, ali je umjesto nje iz garaže izišao neki auto. Vozilo je zaokrenulo i kako mi se okrenulo stražnjim krajem spazio sam njezinu glavu kroz stražnji prozor. Pored nje su bili nekakvi paketi i cekeri, te napuhana šarena lopta. Tužno mi je mahala. Što je sad to? Potrčao sam za automobilom koji je lagano vozio do kraja ulice, a onda zaokrenuo i naglo ubrzao. Kroz oči pune suza vidio sam kako se nezaustavljivo udaljava i munjevito nestaje.

Gdje je otišla? Na nosaču na krovu bili su neki koferi i zavežljaji, a kroz sve je bilo provučeno i drveno veslo. Kada će se vratiti? Auto je bio toliko natovaren da je i meni bilo jasno da nisu izašli da bi se pola sata provozali. U svakom slučaju, ne možemo nastaviti igru. Nju nisu zvali na ručak, nego da krenu na put. Ništa mi nije najavila da će otići, vjerojatno ni ona nije znala.

To kako sam u tom trenu bio ogorčen ne može se iskazati. Nenadano se pojavila sila koja provodi svoje ne obazirući se na naše želje i planove. Zgromilo me saznanje neobuzdanih okolnosti, prepreka koje se ne mogu preći ni ukloniti, nepovoljnog toka događaja protiv kojih nema izgleda boriti se. Zgazilo me, usput, ni ne obazirući se na mene kao na nešto potpuno nevažno. Nikada ranije nisam se osjećao tako nemoćan, mrvica na putu tsunamija. U tom se trenutku neumoljiva sila pojavila u liku odraslih koji rade što hoće, nas djecu ni ne pitajući. Da sam mogao sažgati Olgičine roditelje u času ih više ne bi bilo, a nemoćna mržnja više ždere onoga u kome bukti nego one kojima je usmjerena. Došlo mi je povraćati od jada, sve uokolo se zavrtjelo, tlo se zanjihalo. Koliko sam prethodno bio presretan, toliko sam ostao razočaran.

To je bilo prvo razočaranje koje sam zauvijek zapamtio, prvo u nizu: proces odrastanja je niz razočaranja. Odrasli smo tek kad se razočaramo u sve lijepo i dobro što smo u djetinjstvu i mladosti očekivali, ostarimo tek kad se razočaramo u sve što smo očekivali kao zreli ljudi. Kad se više ne možemo razočarati, onda smo mrtvi.








nedjelja, 20.09.2020.

treće utapljanje


VRLO SLANA VODA

Godine 1956-te rođena je moja sestra. U ljeto sljedeće godine je majka povela djecu, sestru i mene, rođacima u Split. Kad se vlak prevalio preko posljednjeg planinskog prijevoja i ukazalo se komadićak velikog plavetnila, svi putnici su se prevalili stranu kompozicije odakle se to vidjelo i uglas povikali: „Moreee!“

Na kupanje smo išli na gradsku plažu Bačvice. Majka je našla mjesto u nekoj sjeni, da li nekog drveta ili suncobrana ili pod nekom nadstrešnicom, ne sjećam se. Sjećam se samo da sam se silno dosađivao dok je ona neprestano nešto poslovala oko bebice.

Iznenada je naišao moj prijatelj sa Slavujevca, Nikša. Nikšin otac, Ivo Rajić, bio je jedan od prvih gradonačelnika Splita nakon oslobođenja, kasnije značajan političar u hrvatskoj vladi, pa se cijela obitelj preselila u Zagreb, ali su i dalje često koristili brojne dalmatinske izraze. Nikša je rekao da je blizini i Đordano. Đordanov otac bio je Vicko Krstulović, vrlo poznati političar iz Dalmacije, koji je u Zagrebu stanovao tih uz početak Slavujevca. Njih dvojica su svako ljeto provodili u Splitu, pa nije bilo ništa čudno da sam ih sreo na Bačvicama. Pitao sam majku mogu li otići s Nikšom potražiti Đordana i ne znam je li stigla i odgovoriti prije nego smo nas dvojica otrčali. Đordana smo lako našli, a dok smo se još sabirali od iznenadnog oduševljenja što smo se našli tako daleko od naše ulice naišli su Koviljka i Milan Grbić. Njihov otac bio je major, stanovali su u kući broj 12. Ne znam jesu li oni došli nekim rođacima ili su ih roditelji doveli u neko vojno odmaralište. Dok danas ovo pišem pada mi na pamet da je možda postojao neki sistemski razlog da se na plaži nađu petero vršnjaka iz male tuškanačke ulice koja je imala tek desetak kuća, a ne besmisleni stjecaj okolnosti kako sam do sad vjerovao, dok iz cijelog Bjelovara nisam sreo nikoga, iako je posrijedi najvjerojatnije bila kombinacija jednoga i drugoga. No tada si nisam razbijao glavu takvim mislima. Svi petero upali smo u nepatvorenu eksplozivnu euforiju i krenuli se ganjati uzduž i poprijeko Bačvica.

Nezgode i nesreće se uvijek dogode mimo ljudske volje iz nepažnje ili gluposti, uglavnom gluposti. Nema pametne nesreće. Opasnost vreba kad i gdje se najmanje nadaš jer opasnost na koju smo upozoreni, koju čovjek na vrijeme zaobiđe ili se stigne skloniti nije ozbiljna, ukoliko ne proradi prvi uzrok - glupost. Ganjali smo se vrišteći između ljudi koji su se izležavali ili muvali, trčali kroz plićak gore-dolje, ulijetali pod tuševe, svugdje nas je bilo. U jednom trenu smo se našli na samom kraju polukružnog kupališta i moja ekipa je krenula pravo preko zaljeva na drugu stranu. Na čelu Nikša, pa Đordano, pa Koviljka, pa najmanji Milan, a ja na začelju. Nikša i Đordano su se valjda rodili znajući plivati, čak su i Koviljka i Milan, Ličani, znali plivati, jedino sam ja potpuno smetnuo s uma da ne znam. U početku nije bilo problema jer smo trčali po plićaku, ali voda je svakim korakom postajala dublja. Učas sam bio u vodi do pazuha i kretao se naprijed odskakujući od dna. Ja sam skakutao, a oni ispred mene su već plivali. Zinuo sam da im viknem da stanu i pričekaju me, ali sam potonuo i usta mi se napunila vodom. Odrazio sam se od dna, glava je izvirila iznad površine i prije nego sam stigao ispljunuti vodu koje sam se nagutao ponovo sam bio potpuno u vodi. Mlatarajući rukama uspio sam izbiti na zrak i sjećam se prizora kako je posljednji iz kolone prijatelja, Milan, već dobrano odmakao. Oni su žurili na drugu stranu bez osvrtanja, a u sljedećem trenutku mi je pred pogledom bilo samo mutno i zelenkasto. Pokušao sam se okrenuti da se vratim gdje ću se ponovo moći osoviti na dno, ali sam u sljedećem koraku propao još dublje. Pokušavajući udahnuti samo sam uvukao u sebe još više slane vode. Grčio sam se i koprcao, izvijao i nekontrolirano mlatarao rukama i nogama, ali samo sam sve dublje tonuo. Voda u plućima i grlu me je razdirala. Snaga me je ubrzano počela napuštati, svijest se maglila. Posljednje čega se sjećam bilo je da sam se prepustio, opustio, da sam prestao disati, da je pred zamućenim pogledom svjetlucava površina koju sam gledao odozdo bivala sve dalja…

Iznenada su me zgrabile neke ruke, neki od kupača se slučajno našao pored mene i shvatio što se događa, izvukao me i odvukao do obale. U sjećanju mi je da je to bio neki odrasli muškarac, iako je možda bio tek petnaestogodišnjak. Ležao sam na čvrstome i ispljuvavao vodu, a kad sam došao sebi u blizini nije bilo nikoga poznatoga.

Bilo je to treći put da sam se utapljao i prvi put da sam shvatio kako je lako nastradati slijedeći prijatelje.

U ono je vrijeme bio običaj u Bjelovaru da svatko tko se vratio s mora donese sušenu morsku zvijezdu ili polovinu oklopa periske, te obavezno začepljenu flašu napunjenu morskom vodom. Zvjezdača ili periska i flaša vode stajali su na počasnom mjestu u staklenoj vitrini kredenca u kuhinji sve do sljedeće prilike kad su ih zamijenili svježiji, pa je tako bilo i kod nas, ali ja ih nisam volio ni pogledati.






utorak, 15.09.2020.

građa za autobiografiju



UDARNIK

Kad sam se na pragu svojih dvadesetih kroz Sabor učenika počeo motati po Savezu omladine, pa nam je za pokretanje „Jabuke“ bilo potrebno da ga iskoristimo, te sam kao novinar omladinskih novina pratio što se ondje događa, djelovalo mi je smiješno i neozbiljno kad su bili bilo kakvi izbori, pa su se kandidati predstavljali kraćim biografija. Kakvu značajnu biografiju možeš imati sa devetnaest godina? Svi smo završili neku srednju školu, svi smo nastavili studirati neki fakultet. Dobro, neki su se bavili nekim sportom, drugi svirali neki instrument, neki znali više stranih jezika, sve u svemu cijele biografije su stale u dva reda. Pri tome me je iritiralo što su neki navodili da su članovi Saveza komunista, a oni koji su to mogli ponosno su isticali da su bili učesnici jedne, dvije ili tri omladinske radne akcije. Ipak, izbori na svim razinama su bili suštinski dobro postavljeni jer su bez obzira na te biografije ljudi glasali uglavnom za one koje su osobno poznavali, znali su kome i zašto daju glas, ali - ako se dogodilo da su u igri bila nepoznata imena među kojima se trebalo odlučiti - članovi Saveza komunista su glasali za druge članove Saveza komunista, a učesnici radnih akcija za druge učesnike radnik akcija, pa su partijci i akcijaši imali realnu prednost. To me posebno živciralo. Kakvog značaja može imati što je netko s devetnaest ili dvadeset godina člana Saveza komunista osim da mu to pospješi izglede na nekim izborima? Članstvo kojemu je to glavni sadržaj bilo mi je odbojno. Kakav značaj može imati što se netko mjesec dana znojio s lopatom, krampom, motikom ili gurajući tačke sa zemljom? Izgledala mi je to kao neozbiljno imitiranje onoga kako su partizani prolijevali krv za domovinu, pa se sad dokazuje domoljublje i podrška sistemu prolijevajući malo znoja.

Moj pogled na učestvovanje na omladinskim radnim akcijama stubokom se promijenio kada sam 1970-te izabran u štab ORA „Sava 70“. Kao već iskusan omladinski novinar bio sam zadužen za informiranje. Moje prethodno iskustvo bilo je da sam se godinu ili dvije ranije iz vica desetak dana prošvercao u brigadu „Bratstvo-jedinstvo“ u kojoj su bili moji prijatelji iz Sabora učenika Ognjen Tus, Ante Radelić, Ivo Družić, Nenad Polimac i Denis Kuljiš, te nakon toga nastavio autostopiranjem duž Jadrana u brigadirskoj uniformi. Upao sam na taj posao kao Ero s onog svijeta, s vrlo površnim i potpuno pogrešnim pretpostavkama što me očekuje, premda sam pročitao knjigu Rudija Supeka „Psihosociologija radne akcije“.

Gradska organizacija omladine Zagreba organizirala je radne akcije na Savi već desetu godinu. Bila je to najveća ORA u Jugoslaviji. Preko ljeta su se izmijenjivale tri smjene, svaka po mjesec dana, u svakoj tisuću i petsto ljudi iz svih republika. Grubo rečeno, brigadiri su bili radni narod, a Štab naselja je bio vlast. Štab se sastojao od dvanaest ljudi koji su se donekle mogli osloniti na nekoliko desetaka zaposlenih u stručnim službama: u kuhinji je bilo desetak kuharica u kuhara, u ambulanti doktor Drago Droždek i medicinska sestra, u autoškoli šest-sedam instruktora vožnje, u tehničkim službama električar i još nekoliko takvih majstora, neki šoferi, radove na trasi je nadzirao inženjer uz pomoć geodeta… Zaposleni su preko godine radili u svojim radnim organizacijama, a preko ljeta su upućivani da borave tri mjeseca u omladinskom naselju za što su uredno primali plaću plus dnevnice, a hrana i stan bili su im besplatni pa su se svi trsili da upravo njih pošalju.

Vlast“ se mogla osloniti samo na dvije poluge. Prva je bila što su svi brigadiri došli dobrovoljno, bilo je više prijavljenih od onih koji su stvarno i primljeni. Druga što su svi štablije (osim mene) bili iskusni akcijaši koji su učestvovali u desetak i više smjena raznih akcija od Triglava do Đevđelije, pa su unaprijed naslućivali gdje bi mogao iskrsnuti neki problem prije nego je onima koji bi ga mogli izazvati neka pizdarija i pala na pamet. Prvo što nisam očekivao bilo je da su članovi štaba radili praktički od jutra do navečer i to već prije buđenja naselja do iza odlaska na spavanje, bez slobodnih subota ili nedjelja, pa tako tri mjeseca. Drugo, da je svatko pored svog posla trebao svakodnevno biti spreman uskočiti i u situacije kada su svi radili sve, recimo kad je trebalo nadzirati da li se tisuću i pet stotina ljudi probudilo i ustalo, da svi doručkuju, da svi odu na gradilište, da se po povratku svi izredaju u blagovaonici i ručaju, da navečer odu na spavanje… U slučajevima bilo kakvih zategnutosti ili nesuglasica imali smo na raspolaganju samo uvjeravanje. Svaka vlast se oslanja na mrkvu i batinu. Mrkva kojom smo mahali bila je mogućnost utjecaja da netko dobije značku udarnika ili da neka brigada bude službeno proglašena udarnom, a batina, najveća kazna koja se 1970. primijenila samo jedanput, bilo je izbacivanje s akcije.

Najveći kompliment dobio sam tokom ta tri mjeseca od ljutite brigadirke koja je bila vrlo kivna na „štablije“. Sjeo sam s njom nekoliko minuta da saslušam kritike. Kao, mi iz štaba uživamo niz neopravdanih privilegija. Koje i kakve? „Štablije“ su nosile uniforme s dugim rukavima i nogavicama, a obični brigadiri kratke hlačice i bluze s kratkim rukavima. Pokušao sam odgovoriti: razlog razlikovanju je jednostavna praktičnost, da se svatko od nas ne treba predstavljati svakom od tisuću i petsto učesnika bez potrebe. (Kasnije je to izmijenjeno, pa su brigadiri pored radnih bluza i hlačica dobivali i uniforme s dugim rukavima i prave hlače.) Imate telefone! Nemamo mi telefone nego Štab ima četiri telefonske linije koje su gotovo stalno zauzete i kad je netko zvao u naselje trebao se gadno načekati da dobije slobodnu liniju. Imate sekretarice! (Podrazumijevalo se, svaki svoju.) Nemamo sekretarice nego u štabu rade nekoliko brigadirki koje znaju daktilografiju i vične su administrativnim poslovima. Smjenjuju se u dvije dnevne smjene po dvije-tri i dvije noćne smjene po jedna. Razvrstavaju poštu, pišu dopise, vode evidencije, odgovaraju na telefonske pozive… „Štablije“ mogu izaći iz naselja kad god hoće i koliko god puta hoće, dok brigadiri za svaki izlazak trebaju tražiti posebnu dozvolu. Da, ali „štablije“ izlaze iz naselja samo kad trebaju obaviti neki posao za cijelu akciju, usporavalo bi posao da svaki put prolaze neku proceduru za dobivanje dozvole; ono što možda poneko kadikad izađe iz nekih privatnih razloga je toliko sporadično da je sasvim zanemarivo. Najgora optužba - u baraci štaba naselja nalazi se frižider koji se neprestano puni konzervama sardina, pašteta i mesnih doručaka, sladoledom i osvježavajućim sokovima, a „štablije“ mogu vaditi iznutra koliko god požele. Među brigadirima se pričalo o tom frižideru kao o nepresušnom izvoru rajskih blagodati. Istina je bila upravo suprotna: za vrijeme doručaka, ručaka i večera svi „štablije“ se najviše uredovali naokolo pa često nisu stizali ništa pojesti. U nebrojeno navrata stigao sam u blagovaonicu kad su kuharice već prale posuđe, pa je preostalo jedino otići do tog frižidera. Sladoled za doručak nije ništa posebno, dok su konzerve sardina, mesnog doručka i paštete „kojih smo smjeli uzeti koliko god hoćemo“ vrlo brzo navirale na nos i uši dok ih se jelo, a trebalo je tako preživjeti tri mjeseca. Sa svakim mojim objašnjenjem je ljuta brigadirka bila sve goropadnija. Naposljetku je uskliknula da nas ima „ko kusih pasa“. „Štablije“ ne kopaju ni krampaju, ne tovare tačke niti ih guraju, zašto ima toliko tih parazita? Koliko nas ima? Četrdeset i dva! Iznenadio sam se - odakle joj broj četrdeset i dva? Pa to je općepoznato. Gdje god pogledaš, kamo god se okreneš, vidiš barem jednoga. Nisam je ni pokušao razuvjeriti, ali sam procvao u sebi. To da je tisući u pet stotina ljudi vjerovalo da nas je četrdeset i dva značilo je prvenstveno da smo dobro organizirani i uigrani i uspijevamo se nalaziti gdje god je potrebno.

Najesen, kad su počela predavanja na fakultetu, otišao sam Rudiju Supeku, pročelniku odsjeka sociologije. Bio sam euforičan, pun prijedloga „kao šipak pun koštica“. Bilo bi dobro da studenti sociologije odu barem jednu smjenu na omladinske radne akcije, to je idealni poligon za istraživanja i stjecanje iskustava. Radna akcija je društvo u malom, ima sve mehanizme kao društvo u cjelini, samo rudimentarno i očigledno prepoznatljivo, lako mjerljivo; ORA „Sava“ je kao Jugoslavija u malom jer dolaze brigade odasvud, a svaka smjena traje samo mjesec dana pa se ništa ne stigne zakomplicirati ili prikriti. Supeku se, kao čovjeku koji je dvadesetak godina ranije mnogo istraživao radne akcije, zamisao svidjela i nekoliko puta smo se našli i zabavljali razrađujući je, ali smo na kraju zaključili da je zbog raznoraznih razloga neprovediva, koliko god bi bila korisna.

U Jugoslaviji nisu postojale škole ni fakulteti za rukovodioce, „menagement“ se nije znao ni kao pojam. „Uprava“ je bila više područje administriranja nego vodstva. „Liderstvo“ je u politici bilo čak sumnjivo i proskribirano jer se očekivalo da samoupravljačima nisu potrebni predvodnici. Na vlastito čuđenje otkrio sam da su omladinske radne akcije pored javno proklamiranih ciljeva imale i jednu tajnu funkciju: neformalni kurs obrazovanja rukovodilaca kroz neposredno iskustvo. Uvjeren sam da bi pregledavanje biografija ljudi na značajnim funkcijama u socijalizmu pokazalo da je najveća većina njih počela kao učesnici radnih akcija i da su već ondje izbili na nekakve rukovodeće položaje. Bila je poznata poslijeratna parola s izgradnje pruge Brčko-Banovići „Mi gradimo prugu - pruga gradi nas“. Nakon tri smjene na Savi razumijevao sam je znatno složenije i značajnije. Ipak, iako su svi članovi štaba na kraju proglašeni udarnicima i dobili udarničke značke, od početne netrpeljivosti mi je ostalo da nikada u nijednoj biografiji koju sam morao igdje službeno podastrijeti nisam naveo da sam bio učesnik omladinskih radnih akcija, a značku sam poklonio jednoj brigadirki koja je to svojim znojenjem itekako zaslužila.

Nakon gotovo sto dana akcije, kad je posljednji autobus s brigadirima otišao, sjedio sam s grupom „štablija“ u opustjelom naselju, napokon opušteno. Riječ po riječ, i ja sam se iznenadio kad sam priznao da cijelo to vrijeme niti jednom nisam bio „na trasi“, na gradilištu nasipa. Ovi oko mene se nisu mogli načuditi. Pa kako? Jednostavno, neprestano sam imao nekog posla u naselju, a nikakvog ondje gdje se kopalo. Nakon što sam ujutro ispratio brigade na rad pripremao sam ono za što sam bio zadužen za njihov boravak u naselju nakon povratka. Jedan od drugova je ustao i rekao „Idemo!“

Sjeli smo u Volswagenovu „bubu“ i vozili se otprilike pola sata. Pri kraju smo zašli na neasfaltirane, blatne ceste koje su vijugale kroz zaseoke trošnih kućica s vrtovima oko kojih su bile ograde od kolčeva iza kojih su trčali pajceki, pure i kokoši. Napokon se „buba“ strmo uzdigla na nasip.

Izišao sam iz kola i nisam mogao vjerovati što sam vidio. S jedne i druge strane protezao se do oba horizonta svježe sagrađen nasip paralelno praćen stotinjak metara uz njega drugim isto takvim. Sa strane je bilo zelenilo, krošnje, ali je između nasipa bila gola smeđa zemlja. Sve zajedno je izgledalo kao monumentalna precizna ogrebotina na planeti, kao nešto što se izvan vidika nastavlja u nedogled, nadzemaljska pravilnost koja presijeca kaos svijeta. Da nije bilo preda mnom ne bih mogao zamisliti, a kamoli povjerovati. Bio je to odvodni kanal Sava-Odra-Sava kojim je omogućeno da Zagreb više nikada ne bude poplavljen.

- I to smo mi sagradili?!

Moj vodič se smijuljio gledajući kako sam blenuo. Moje pitanje je odgovoreno prije nego je postavljeno. U trenu sam bio kao opijen, bukvalno mi se zavrtjelo. Osjećao sam se kao u završnici sovjetskih socrealističkih filmova kad zasvira trijumfalna glazba. Bio je to jedan od rijetkih potpuno ispunjenih trenutaka u životu kad me duboko proželo prepoznavanje da sve ima smisla.









nedjelja, 13.09.2020.

građa za autobiografiju

Jugoslavija je podržavala pravednu borbu za oslobođenje naroda Vijetnama protiv imperijalizma Sjedinjenih američkih država. Sva glasila koja su se bavila takvom tematikom godinama su se natjecala tko će pisati žešće i pogrdnije o intervenciji S.A.D. u Indokini, američkom predsjedniku Nixonu i ratnim zločinima militarne mašinerije nad civilnim stanovništvom. Godine 1970. ta je rutina iznenada narušena. Potpuno neočekivano najavljeno je da će Nixon banuti u Zagreb. Tri sedmice prije njegova dolaska glavni urednici svih novina, radija i televizije pozvani su na sastanak u Komisiju za praćenje i koordiniranja rada javnih glasila Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske u "Kockicu" na Savi. Svima je lijepo objašnjeno da zbog značaja posjeta do završetka posjeta o S.A.D., Nixonu i Vijetnamu trebaju javljati samo afirmativno ili, ako ne znaju što bi, onda najbolje ništa. Svi su ocijenili sastanak vrlo demokratičnim jer se nije tražilo da itko piše što mu nije bilo po volji, protiv vlastite savjesti, nego je ostavljeno na volju ako tko hoće i koliko hoće dokle god ne izlijeće s onim što nije poželjno ni preporučljivo.

Goran Grubišić bio je novi glavni urednik „Omladinskog tjednika“ i još se nije do kraja snašao. Bio je maksimalno fasciniran sastankom u Socijalističkom savezu. Sjedio je između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. (Možete si misliti koliko me impresioniralo što je sjedio pored direktora Televizije.) Sudbinski ozbiljan prenio nam je što se od nas očekuje. Prisutni urednici i suradnici su popizdili. Kakav je to način? Što Nixon uopće traži u Zagrebu? Zar ćemo se oglušiti o solidarnost s vršnjacima koji širom svijeta, u Washintonu, Parizu, Berlinu, Tokiju, upravo u tim trenucima demonstriraju protiv rata u Vijetnamu?! Uostalom, i mi smo demonstrirali ispred američkog konzulata na Zrinjevcu. Ne možemo se pomiriti s licemjerjem da pozdravimo posjet čovjeka koji je na čelu zločinačkog oružanog poduhvata! Mi smo nesvrstana zemlja i od nas se očekuje da aplaudiramo predvodniku Zapadnog bloka, sili koje hladnoratovskim nadmetanjem riskira balansiranjem svijeta na rubu atomskog rata?! Pobuna je bila unisona. Nismo se impresionirali time što je Grubišić sjedio između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. On je presjekao galamu da smo dobili smjernice o kojima se ne može razglabati, da je on glavni i odgovorni urednik i kao takav određuje što će u novini biti, a što neće.

Prostorije Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine Zagreba, u kojima je „Omladinski tjednik“ koristio nekoliko uglova, zauzimale su cijeli prvi kat u Ulici Nikole Tesle broj 1, iznad apoteke na početku Zrinjevca. U vrijeme kad se očekivalo da će proći Tito i Nixon izašli smo na balkon koji odozgo gleda na park. Pločnici s obje strane ceste kojom će naići bili su prepuni radnih ljudi i građana, poštene inteligencije, studenata i đaka kojima su podijeljene američke i jugoslavenske zastavice. Kolona crnih Mercedesa praćena motociklistima sa strane dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo s drugom Titom Tito i predsjednikom Nixonom, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjelo uz koljena ljudi u pratnji strojnice na dohvat ruku. Tito i Nixon su stajali u vozilu otvorenog krova i mahali.

Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije i započela je svađa. Većina je bila suglasna da je prolazeći ispod nas Tito pogledao na gore prema balkonu na kojem smo stajali i prste ruke kojom je mahao savinuo tako da je ostao samo uzdignuti kažiprst kojim je opominjajući zamahnuo tri puta. Jedni su tvrdili da je to bilo slučajno, drugi da se ostalima sve samo učinilo, a treći da je Tito sigurno sve znao, saznao je od tajnih službi, te je znao tko smo i što smo i upozorio nas da pazimo što radimo. Goran Grubišić je stajao blijed i zelen jedva se održavajući na nogama. Brada mu se tresla pa nije bio sposoban išta izustiti. Bio je uvjeren da se drug Tito upravo njemu zaprijetio.

Prepirku je prekinuo urlik gomile izvana kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjurili su van vidjeti što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, a svi zajedno nismo mogli vjerovati svojim očima.

Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad Prelog pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bomb" i parola "Make love – not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Iznenadnost i začudnost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega popratio.

Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik se okrenuo i dao znak zaustavljenima da mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo nadesno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivšeg američkog konzulata duž pol Zrinjevca do njegova početka gdje je zaokrenuo prema Amruševoj, gomila se razmaknula i on je parkirao s druge strana parka i izišao.

Za peh, iako smo bili novinska redakcija, nije bilo nijednog fotoaparata da se nevjerojatni prizor ovjekovječi. Do danas si to ne mogu oprostiti. To je jedan od razloga zašto sam čim sam mogao kupio mali „Rollei 35“ koji mi se sve do pojave digitalnih fotoaparata stalno nalazio u džepu, a i danas mi je neka naprava koja može zabilježiti fotografiju uvijek pri ruci.

Sve se to događalo upravo na dan kad je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to – naravno – posljednji dan kada se to moglo učiniti. Već prvi od nas koji se ujutro pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu.

G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kad je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije.

G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kad je napokon mašina zazvrčala dok je izvlačio posljednju karticu iz valjka, G.G. je pobjedonosno uzviknuo:

Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? – a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica:

Nešto protiv Nixona…

Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik Mladen Galić, urednici Bešker i Prelog, te vjerojatno i lektorica, jedna od sestara Brabec, Vesna ili Seka, da dežuraju na regalu i korigiraju špalte.

"Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo što nikada nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "Omladinskog tjednika" i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Nepoznati ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, „Vjesnikovi“ grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao netko od naših, a drugi je netko od pratitelja odnosio neznano gdje.

Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. U ono je vrijeme u Zagrebu gostovao „Američki cirkus“ i cijeli je grad bio oblijepljen plakatima s velikim klaunovim licem i malim tigrovima, lavovima i ostalim cirkuskim atrakcijama. Prelog je izišao iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo cirkuski plakat. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju sobu i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je u prostoriju gdje su se pripremale fotografije za novine.

Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "Tjednikovci" se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno.

Slijedi priča u koju smo tada povjerovali jer je stigla od izvora u koje smo se pouzdavali, ali najvjerojatnije je ipak samo legenda. Ljudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni… Sjede Nixon i Tito kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?!

What is this?!

Tito, kažu, samo smireno pogleda, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigare i hladan ko špricer kaže:

"Omladinski tjednik" – takvim tonom da je bilo jasno da je za njega razgovor o tome završen.

Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago.

Kako je Tito mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "Omladinski tjednik" je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, grafički izgleda stranica se odlikovao rogobatnošću kakvu si nijedne druge novine nisu usuđivale priuštiti. Treće, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo i treće trebalo je znati i prepoznati.

Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je početkom svake godine stizao zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljali smo da je jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi bez pogovora udovoljili, nego su uredno slali novac za pretplatu. Priča je kazivala da jedan od brojeva koji odlaze u Maršalat pročita upravo kasniji doživotni predsjednik.

Na listi plusova i minusa kojom smo pokušavali zaokružiti saldo našeg odnosa prema Titu već to da su njegovi uredno plaćali pretplatu bio je plus. Veliki plus bio je da je samo po jednoj stranici uspio prepoznati odakle je, a dodatni kako je nakon toga reagirao. Pretpostavljam da su mu „Vjesnici“, „Borbe“, „Dela“, „Politike“, „Oslobođenja“ i slični bilo uvelike dosadni jer je unaprijed znao najvažnije o čemu će pisati, te mu je omladinska štampa bila zanimljivija jer ga je iznenađivala i – nimalo beznačajno – zabavljala.

Uskoro će se otvoriti povijesne arhive. Ako se ne pronađu zabilješke u nekoj našoj, možda će neki ozbiljan povjesničar u nekoj američkoj utvrditi što je istina u jedinoj neprovjerenoj epizodi ove priče. No ako je anegdota s Ronaldom Zieglerom i „Omladinskim tjednikom“ ipak samo legenda, lijepa, ali ipak samo legenda, onaj tko je građa za legende nije netko koga bi se zaboravilo.







srijeda, 09.09.2020.


VIZIJA ZA SLIJEPCE


Proveli smo, cijela obitelj uključujući punicu i šogoricu, tjedan dana u Istri.
Boravili smo u prekrasnoj, velikoj i luksuznoj vili na izuzetnoj lokaciji.
Zahvaljujući epidemiji korone zbog koje su ljudi koji su rezervirali vilu u posljednji čas odustali dobili smo je nevjerojatno jeftino.

Vila je smještena na vrhu brijega s kojeg pogled puca na sve strane. Vidi se i petnaestak kilometara udaljeno more, pa sve do horizonta.

Vrlo je velika, oko četiri stotine kvadrata na tri razine (podrum, razizemlje, prvi kat), ima četiri spavaće sobe, svaka od četrdesetak kvadrata sa posebnom kupaonicom. Vrlo je luksuzna, ima veliki bazen, jakuzi, biljar, kamin, sve postojeće kuhinjske aparate najboljih proizvođača, najveći televizor koji sam ikada vidio… To je jedna od najljepših kuća u kojima sam boravio. Maksimalno je solidno građena, od najboljih materijala u besprijekornoj izvedbi. Takve kuće se ne bi posramio ni Beverly Hills ni Saint-Tropez. Cijena izgradnje takve kuće morala je biti debelo preko milijun eura.

Meni je kuća, između ostaloga, bila zanimljiva i kao očiti dokaz da ljudi ne mogu preći mentalna ograničenja. Naime, stopostotni sam invalid, krećem se naokolo u kolicima, pa nisam mogao ni sići u podrum gdje je biljar niti se popeti na prvi kat odakle je daleko ljepši pogled nego iz razizemlja. Iako se u kući nalazi sve što možete zamisliti i što može zatrebati, meni je nedostajalo jedno - lift. Dizalo. U cijeni izgradnje i opremanja vile bio bi to zanemariv trošak, prostora ima koliko hoćeš i u nacrtu kuće se bez problema moglo naći najbolje mjesto za smjestiti ga. Kuća je građena za iznajmljivanje, da donosi zaradu, a ljudima u situaciji poput moje postojanje lifta moglo bi biti razlog da izaberu upravo tu kuću, pa čak i da su spremni skuplje platiti najam. Zašto ga onda nema?

Postoji samo jedno objašnjenje: zato jer investitorima i arhitektima nije palo na pamet.

Uzalud sve neograničene, stvarne mogućnosti; ono što ne padne na pamet - ili o čemu se ne razmisli ozbiljno, što se ne uoči i ne prepozna kao mogućnost - nedohvatljivo je i nemoguće kao da je stvarno neostvarivo…








P.S. Kao što sam iz svoje specifične situacije odmah uočio nedostatak lifta u inače superluksuznoj vili, tako sam svjestan i nekih poteza koji bi mogli (i vjerojatno bi uspjeli) dovesti Hrvatsku do gospodarskog procvata koji bi omogućio da ovu našu zemljicu uvedemo u humanizam i renesansu. Teoretski postoji niz dobrih poteza, ali je najveći broj njih nama praktički neizvediv, a za ostale vrijedi pouka iz šaha: partija se dobiva pravilnim redoslijedom dobrih poteza. Znam prva tri poteza. Razgovarao sam o prvome od njih s desetak najutjecajnijih ljudi naše politike i gospodarstva. Već na razgovoru o prvome su pokazali mentalnu okoštalost prema kojoj sudeći - nema nama spasa.

petak, 28.08.2020.

građa za autobiografiju


MUHA

Jedan od prvih poteza koji sam povukao razmišljajući da li da iskoristim priliku što sam mogao preuzeti projekt „Poleta“ bio je da se raspitam koliko bi koštalo tiskanje novina na ofsetu u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Nije trebala složena matematika da bude bjelodano - nema izgleda, barem ne prve godine izlaženja. Osigurana sredstva bila su veća nego je raspolagala ijedna omladinska novina u kojoj sam ikada ranije radio, ali su bila proračunata na bazi tiskanja dvadeset tisuća primjeraka klasičnim olovnim slogom i kako god okretao brojke od toga se nije moglo odlijepiti. Možda se moglo koristiti ofset-štampariju, ali onda praktički ne bi ostalo sredstava za išta drugo. Preostala je samo nada da bi uspjeh prve godine možda mogao utjecati da se za drugu godinu dobije dvostruko više sredstava, ali to je bila vrlo varljiva nada nasuprot gotovo izvjesnosti da tako nešto neće biti moguće.

Kad sam prihvatio preuzeti „Polet“ po prirodi stvari bio sam prvi zaposleni u radnoj jedinici „Polet“ (RJ „Polet“) Centra društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, kraticom CDD SSOH, ili naprosto CDD-a. Jedan od prvih zadataka bio mi je pronaći još pet ljudi koje ćemo zaposliti. Razmišljajući o tome prisjetio sam se druga Staljina i njegovog naputka da je kadrovska politika osnova svake politike. Iako su Tito i Jugoslavija dvadeset godina ranije Staljinu odbrusili u brk historijsko „Ne!“, palo mi je na pamet da s prljavom vodom ne valja izbaciti i dijete, tj. da bi upravo kadrovska politika mogla biti ključ za rješenje problema. Tako mi je palo na pamet da bih među prvih pet ljudi koje ćemo uzeti trebao zaposliti i fotografa.

Zamisao je za ono vrijeme bila suluda. Nikada ranije nijedno omladinsko glasilo nije imalo stalno zaposlenog fotografa. Fotografi su u novinarstvu općenito bili malo cijenjeni, čak manje od daktilografkinja. Primjera radi, na stranici „Vjesnika“ od 27. srpnja 1969. koju sam nedavno pokazao na svom Facebooku nalazi se šest fotografija, jedna velika koja oslikava grupni razgovor i pet manjih portreta, navedeni su sudionici razgovora i novinari koji su ga organizirali i prezentirali, ali se fotograf ni ne spominje. Pored svega, kanilo se tiskati novinu olovnim slogom, a olovo nije bilo blagonaklono prema fotografijama: često su ispadale neoštre, nedovoljno kontrastne, više kao ružne mrlje među stupcima teksta.

Srećom su Dag Strpić, direktor CDD-a i voditelji drugih radnih jedinica, ekipa koja je vodila firmu, imali povjerenja u mene pa niti sam morao opširno obrazlagati niti je bilo ikakvih poteškoća da odobre prijedlog.

Prvo sam pitao Željka Stojanovića bi li prihvatio stalno zaposlenje, ali je on imao obilje drugih, znatno bolje plaćenih narudžbi, nije stizao prihvatiti sve zahtjeve za izradom tehničkih fotografija za brojne arhitektonske biroe, urede i studije, pa me je - očekivano - glatko odbio.

Zatim sam pitao Sinišu Knafleca, ali je taj mislio da ga zajebavam i nije ozbiljno ni razmislio o ponudi.

Treća-sreća, pristao je Danilo Dučak. Osobno sam ga jedva poznavao, ali sam znao da je odličan fotograf, a ono površno što sam znao o njemu kazivalo mi je da je pristojan i razuman momak. To da će raditi kao fotograf bila je samo nategnuta izlika. Novina je mogla sasvim komotno lako egzistirati koristeći prigodne fotografe-honorarce. Tajni zadatak koji sam mu namijenio bio je dobije sva samoupravljačka prava, da redovno učestvuje na zborovima radnih ljudi, da se zbliži i sprijatelji sa svim ostalim radnim ljudima-samoupravljačima Centra, da bude do daljnjega trajno nezadovoljan obimom i kvalitetom radova koje uspijeva plasirati, da neprekidno rovari u interesu fotografije, a kad predložim da pređemo na tiskanje novina u ofsetu - savršenom za fotografiju - da me podrži noktima i zubima. Volim šah: potegneš potez ne zbog prvog sljedećeg kontrapoteza, nego zbog četvrtog, da ga isprovociraš…

Prvog radnog dana dao sam mu kao neposredni rukovoditelj i prvi radni zadatak, bio sam uvjeren da je jednostavan. Neka uhvati najobičniju muhu, stavi je na bijeli papir i fotografira odozgo bez ikakvih sjena. Smislio sam kako bi se moglo izvesti da tu fotografiju ubacimo koliko god se tehnologija tiskanja tome opirala da izgleda kao da stvarna muha hoda po novinskoj stranici, da iznenadimo čitatelje i dodamo aromu blage zajebancije. Dučak je ozbiljno saslušao moju zamisao, uzeo je na znanje i otišao iz redakcije loviti muhe.

Očekivao sam da će drugoga dana doći s gotovom fotografijom, ali je drugi dan samo nakratko navratio i nestao. Trećeg dana se isto ponovilo. Četvrtog dana sam uočio kad je navratio i zapitao ga što je s muhom. Samo je nešto nerazgovjetno promrmljao i čim sam okrenuo leđa samo ispario. Petog dana sam se zabrinuo. Gdje je Dučak? Nije se ni pojavio. Šestog dana sam ocijenio da više nemam vremena čekati. Zaskočio sam Ninoslava Kunca i rekao mu da mi za sljedeći dan nacrta tušem najobičniju zunzaru, što odurnije ispadne to bolje. Kunc je pored ostalih kvaliteta pouzdan kao japanski vlakovi. Kad se s njim nešto precizno dogovoriš dobiješ upravo to, ni manje ni više, i to točno na minutu, što je izuzetna kvaliteta koju svaki profesionalac zna cijeniti. Narednog jutra je došao u redakciju istovremeno sa mnom, muha je bila - ako zažmiriš na jedno oko - kao prava. Nažalost, bio je to zaista posljednji čas, bili smo u strci jer smo trebali predati cijeli broj u štampariju, pa se nismo stigli pozabaviti muhom kako sam planirao te smo je ubacili na marginu, jedva približno kako sam kanio.

Kad je grafički urednik otišao prema štampariji s kompletnim materijalima za prvi broj mogli smo se nakon desetak dana opustiti i prepustiti samozadovoljstvu. Desetak ljudi koji su radili sa mnom na tom prvom broju predali su se razumnoj euforiji. Sekretarice su otišle po piće i kave u kućni kafić, okupili su se u jednom uglu, pušači pripalili cigarete, dobro raspoloženi posvetili su se neobaveznom ćaskanju, komentiranju pojedinosti koje u žaru posla nismo stigli raspraviti i međusobnim šalama. Čekajući da stigne piće zadržao sam se za svojim stolom pregledavajući zabilješke što nas čeka da u slavljeničkoj atmosferi ne propustim nešto važno, kad je u redakciju unišao Dučak.

Pravo s vrata uputio se k meni i sručio na susjednu stolicu. Bio je natmuren kao olujni oblak, mračan i težak, nabijen gromovima. Odlučio sam da ga ništa ne pitam, da ne kvarim trenutak muhama, računajući da ću morati razriješiti zašto je zakazao, ali da je bolje tom prigodom ne silovati. Međutim je on počeo. Očigledno je bio nabrušen da mi razbije glavu i da otkaz na posao. Jeb'o mene i moje muhe! Već danima samo lovi te gadne insekte, polovio ih je na stotine, mehaničkim i kemijskim sredstvima, tvrdim predmetima, ljepljivim sokovima, tekućinama i plinovima, izumio je sedamnaest novih načina kako uloviti muhu, ali kako god je ulovio bilo je nemoguće uloviti je neoštećenu. Lako je ubiti muhu, čak se može uloviti i živu, ali kako nagovoriti živu muhu da pozira za fotografiranje? Ako je ubiješ, više ne izgleda kao živa; ako je živa, ne možeš je fotografirati. Upustio se čak u to da skalpelom reže više zgnječenih muha i sastavlja ih kao da su frankensteinovska čudovišta, ali je i taj rezultat ispadao nakaradno. Zaključak: bez posebnog makro-objektiva i posebnog osvjetljenja kojih nema, a koštaju kao pola njegove godišnje plaće, te superbrzog sitnozrnatog filma kakav ne postoji, nemoguće je fotografirati muhu!

Potpuno sam mu povjerovao jer mi je ukazao na probleme o kojima nisam mislio udijelivši mu zadaću. Ujedno mi je laknulo jer sam uvidio da se nisam prevario u čovjeku, da se ozbiljno posvetio poslu. Da je ozbiljno primio srcu nemoguću misiju svjedočio je i nastavak razgovora. Dučak je znao da je posljednji dan za predaju materijala, pa se - vidjevši da mu fotografiranje ne uspijeva - prisjetio da je i akademski slikar, doduše još ne i zvanično jer je bio neposredno pred diplomom, ali suštinski već jeste. Na to je izvukao iz džepa bijeli karton veličine pola razglednice i dodao mi. Nasred kartona bila je temperama nacrtana muha, ali kakva muha! Bila je trostruko veća od prave, ali tako realistična da je izgledala trodimenzionalna, tako odurna da sam osjetio impuls na povraćanje, nabijena energijom i životom kao da će se svakog časa odlijepiti od pozadine i poletjeti. Ta je muha bila stvarnija od svih muha koje sam ikada vidio.

Sledio sam se i u sebi zajaukao. Mogao sam skočiti u taksi, odjuriti u tiskaru, zamijeniti Kuncovu muhu Dučkovom, stigao bih, ali to ne bi bilo fer prema Ninoslavu. Isto tako, jest da je Dučak veličanstveno obavio zadatak, bolje nego sam mu ga povjerio, da je zapamtio dan predaje materijala, ali nije obratio pozornost na sat, te je bilo pedagoški korisno da zapamti zauvijek da je i sat važan. Nakon nekoliko sekundi premišljanja rekoh mu da je nažalost zakasnio.

Dučak je samo slegnuo ramenima. Bio je toliko iznuren višednevnim neuspješnim lovom i neprospavanom noći da mu je, nakon što se istutnjio, bilo sve svejedno.

- Žao mi je što si se toliko trudio uzalud, trebao si mi odmah reći… - pokušavao sam rezimirati. - Što da sad radimo s ovom muhom? Ono zašto mi je zatrebala nije se pokazalo baš najsretnije…

On me prekine:

- Baci.

Takvo svetogrđe nisam mogao napraviti.

- Nećeš se ljutiti ako je ja zadržim?

- Uzmi.


Pohranio sam nacrtanu muhu u torbicu. Kod kuće sam je prikvačio na zid u kuhinji, ondje je visila mjesecima i svatko tko je bacio pogled na nju se stresao. Onda sam je preselio u sobu, ondje je bila izložena narednih mjeseci, sve dok je nisam umetnuo u neku knjigu koju sam čitao da obilježim dokle sam došao. Nakon toga je nikada više nisam vidio.

Nikada nisam izbrojao knjige koje posjedujem. Ne mogu reći je li riječ od dvije, tri ili više tisuća knjiga. Neke od njih sam pročitao jednom i ne kanim nikada više, ali volim da su mi pri ruci. Neke sam pročitao više puta, svakih nekoliko godina iznova. Neke sam poklonio, a nekih sam se morao i riješiti jer je ponestalo mjesta na policama za nove. Međutim nije bilo knjige u posljednjih četrdeset godina koju sam posudio prijatelju ili namijenio uklanjanju da je prethodno nisam prelistao nadajući se da će napokon ona strašna Dučkova muha ponovo odnekud izletiti.




nedjelja, 23.08.2020.

građa za autobiografiju


NOVINAR U VOJSCI


Titogradska vojna oblast u koju sam poslan da odslužim vojni rok imala je jednu specifičnost - bila je jedina vojna oblast u Jugoslaviji koja nije imala svoj vojni list. Time mi je izmakla pogodnost koju su koristili svi drugi novinari zapali u JNA, da se uvale u redakciju vojnog lista i ondje provedu godinu dana kao bubrezi u loju, oslobođeni svih ostalih vojničkih obaveza i sa stalnim dvadesetčetverosatnim propusnicama za izlazak iz kasarne. To mi je bio još jedan dokaz da su oni koji su mi smjestili da me se upravo ondje pošalje dobro znali gdje me šalju.

Nakon nekoliko mjeseci povlačenja haubice po crnogorskim brdima jednoga dana su me pozvali u komandu kasarne. Obuci uniformu za izlazak u grad, ideš u glavni grad, u Titograd! Sve je dobro, samo da je daleko od haubice, pa nisam ništa više pitao.

Pitao sam šofera koji je džipom vozio samo mene, ali ni on nije ništa znao. Imao je naređenje da me odvede nekom oficiru u kasarnu „Maršal Tito“ i ostavi.

Kasarna „Maršal Tito“ bila stvarno velika, u njoj je bilo barem dvije-tri tisuće vojnika. Pronašli smo oficira kojem sam bio upućen. „Novinar!“, grakne taj. Potvrdim. „Odlično, idemo!

Poveo me dugačkim hodnicima, nakon desetak minuta dođosmo do nekih vrata, on ih otključa i uvede me.

Bila je to velika prostorija, otprilike kao pola spavaonice u kakvoj je u Danilovgradu spavalo trideset ljudi. Bila je svježe okrečena i praktički potpuno prazna, osim jednog stola i stolice pored prozora s rešetkama. Na stolu je bila pisaća mašina i pedalj visoki snop čistih papira za pisanje. U jednom uglu bio je drugi takav stol, na njemu oko dva metra dugačka staklena kutija, a u njoj maketa nekog broda. Oficir reče:
- Napravi novine!
- Kakve novine?
- Jesi novinar? Znaš ti! Što mene pitaš?
- time mi je preduhitrio svako daljnje pitanje, a nije mi ni dao priliku za ikoje drugo jer se energično okrenuo, izjurio iz prostorije, a za sobom je zatvorio vrata i čuo sam da ih je zaključao.

Prvo sam otišao razgledati brod. Bila je to zapanjujuće minuciozno izrađena maketa trgovačkog broda „Natko Nodilo“. Kog vraga radi maketa civilnog broda u kasarni u Titogradu? Da je bio neki razarač, podmornica ili torpedni čamac ne bi bilo čudno. Da ne razbijam glavu pitanjima na koja neću moći dobiti odgovore, ako uopće postoje, legao sam na medicinski čist nedavno lakirani parket i odspavao dva-tri sata. Nitko ne može tako brzo zaspati i spokojno spavati dokle god ih nitko i ništa ne uznemirava kao vojnici.

Kroz prozor su dopirali udaljeni zvukovi kasarnskog života, motori kamiona i ljudsko dovikivanje, poneka reska nerazgovjetna komanda ili mladenački krikovi, ali je u unutrašnjosti zgrade u kojoj sam se našao vladala bolnička tišina. Možda dva-tri puta na sat netko je prošao hodnikom. Otišao sam do vrata i provjerio: zaista su bila zaključana. Kad je pet ili šesti put netko naišao pritrčao sam vratima i zakucao iznutra.
- Hej! Možete me otključati?

Zbunjeni glas izvana se ispričavao da nema čime i ne može mi pomoći.

- Tko ima ključ?
- Ne znam…
- Možeš pitati?
- Ne znam koga…


I sljedeća tri-četiri pokušaja su bili uzaludni. Onda sam shvatio da je odavno prošlo vrijeme ručka, a bio sam i gadno ožednio, što mi je uklonilo sve obzire. Kad je naišao sljedeći navalio sam na vrata rukama i nogama, naletao ramenima da su se cijela tresla i uvijala, iako nisu popuštala. Mora da je odjekivalo cijelim hodnikom kao i hodnicima kat više i kat niže.

- Dovedite nekoga tko ima ključ! Moram na zahod!

Napokon su se vrata otvorila. S druge strane je stajao s ključem nepoznati niži oficir preko čijih ramena su se navirivala tri vojnika.

- Odvedite me nekome s kim bih mogao porazgovarati!

Napokon sam se našao pred jednim višim oficirom koji je bio prva suvisla osoba na koju sam naišao tog dana. Bio sam ljut kao čili-paprika jer mi se vraški pišalo. Ispostavilo se da titogradska vojna oblast doduše nema svoj vojni list, ali jednom godišnje za neki jubilej, da li Dan Armije ili obljetnicu bitke na Sutjesci ili tako nešto, objave jedan jubilarno-svečarski broj novina. Rok je za otprilike mjesec dana. Shvatio sam i da sam, kako nema novina pa nema ni novinara, jedini novinar kojeg imaju na raspolaganju. Očekuju od mene da „napišem novinu“ u dva-tri dana, pa da su mirni. Kako mi se u međuvremenu i strašno prisralo, nisam okolišao. Ne može to tako! Ako hoće novinu onda mi moraju i osigurati sve što mi je potrebno. Kao prvo, potrebna mi je trajna izlaznica iz kasarne na dvadeset i četiri sata dokle god sam u Titogradu. Drugo, trebam iz Danilovgrada pokupiti svoje stvari: keficu za zube, pribor za brijanje… Treće, hoću ključ prostorije koju su mi dodijelili za rad. I, naredno, trajat će znatno više od dva-tri dana. Vidjevši da ih kao jedini novinar držim u šaci izmitraljirao sam ga uvjetima i zahtjevima, a zatim odjurio na zahod. Kad sam se vratio izlaznica iz kasarne je bila gotova, potpisana i zaštambiljana.

Vratio sam se autobusom dvadesetak kilometara do Danilovgrada, pokupio svoje stvari od kojih mi je bila najvažnija hrpa knjiga, te prije večeri bio nazad u Titogradu. Umjesto u kasarnu otišao sam svojim crnogorskim prijateljima, oni mi dali civilno odijelo, te smo izašli na korzo, a nakon toga sam prespavao kod jednog od njih. Ujutro sam ponovo ušao u „Maršal Tito“, samo što sam za razliku od dan ranije znao što trebam, što tražim i imao sve pod kontrolom.

Prvo sam se pobrinuo za smještaj. Dobio sam ormarić za stvari i ležaj u prekrcanoj kolektivnoj spavaonici, a kad kažem „prekrcanoj“ onda tako i mislim. Za razliku od Danilovgrada gdje su svi kreveti bili jedan do drugoga, ovdje su bili jedan iznad drugoga, na kat, najmanje tri kreveta, a ponegdje i četiri tako da je onaj tko je ležao na najvišem uzdignuvši ruku mogao dotaknuti strop. U spavaonicu je bilo natrpano stotinjak ljudi. Kako se zagasilo svjetlo nakon povečerja, tako su se svi ti kreveti istog trena počeli silovito tresti i zaglušujuće škripati. Potres! Skočio sam iz kreveta i shvatio da je pod miran i stabilan, te da sam jedini koji se uspaničio. Svi ostali su ostali u krevetima, tresli se, uvijali, stenjali i puhali. Zblanuto sam shvatio - kolektivno drkanje kao obred mentalne higijene prije spavanja.

Legao sam nazad, ali je škripa, cvilež, škrgut metalnih okvira i žičanih opruga bio nepodnošljiv, pored toga što se i krevet poda mnom ljuljao ponesen gimnastikom trojice iznad mene. Vidio sam da ondje neću moći zaspati. Obukao sam se, uzeo knjigu i otišao u drugu zgradu u prostoriju za koju sam imao ključ i ponovo se ispružio po parketu. Tvrdo, ali blaženi spokoj nakon kaosa iz kojeg sam pobjegao. Narednog dana sam do podneva maltretirao sve po skladištima dok mi nisu donijeli krevet, madrac, posteljinu i noćnu lampu koje sam smjestio u ugao nasuprot „Natku Nodilu“. Noću sam bio jedini u toj zgradi, a kako sam se mogao i zaključati, mogao sam spokojno čitati pred spavanje i neometano blaženo drkati kao čovjek kad god mi se prohtjelo.

Novina se mogla otisnuti jedino u titogradskoj „Pobjedi“, crnogorskom ekvivalentu zagrebačkog „Vjesnika“. Kratko vremena prije nego sam došao radikalno su unapredili tehnologiju. Potpuno su izbacili olovni slog i prešli na ofset. Dodijelili su mi grafičkog urednika koji nije žalio vremena da me podrobno upozna kako se s tim radi, preciznije - što se sve može, a ja počeo svaki dan dolaziti da naučim što više. Kad sam vidio kako se na montažnom stolu sve sređuje škarama potpuno sam se sludio. Zbogom ograničenja paralelnih redova i okomitih stupaca! Zbogom pravokutne fotografije! Tekst preko slike, slika usred teksta, naslovi okomito, naopako, u negativu… Otisnite mi tekst u četiri varijante tipa i veličine slova, pa ću na montažnom stolu odlučiti koji ću uzeti ili kombinirati dva ili tri… - sve se može! Nisam mogao vjerovati da se u svemu što je „Pobjeda“ tiskala nije ni vidjelo da su se otarasili olova, ništa od mogućnosti koje su imali na raspolaganju. Ubrzo sam upao u manju grupu mlađih novinara koja se sastajala u sindikalnom kafiću i zavjerenički kovala planove kako direktore, šefove i urednike prizvati pameti ili ih fusinguzirati u ropotarnicu povijesti. Bio je ondje i buljuk mlađih novinarki koje su bile vrlo blagonaklone prema kolegi iz Zagreba, premda bio u uniformi, pa sam uglavnom ručao u menzi „Pobjede“ ili u nekom restoranu u gradu u lijepom društvu, a navečer redovno izlazio na korzo.

Što se tiče novine koju sam trebao napraviti u početku sam bio dezorijentiran. Nikad ranije nešto takvo nisam radio, ali sam se primirio kad mi je nadošlo da više nikada ni neću, da je to izuzetna, specijalna epizoda u mom novinarskom životu. Sve je sjelo na svoje mjesto kada sam odlučio postaviti se opušteno kako je izložio Mark Twain u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. U skladu s tim su u otisnutim novinama bile rubrike „Guslarski evergrin“, „Bezvremenske borbene pjesme“ i „Gušterska ljubavna poezija“ (za koju sam nagovorio tri guštera da mi prepuste lirske stihotvorine o draganama koje čekaju, o nepoznatim djevojkama koje se tek naslućuju i slično). Realno sam mogao bez žurbe cijele novine napisati, urediti i pripremiti za tisak u pet dana, ali sam se potrudio da se posao protegne na cijeli mjesec, sve do posljednjeg časa. Tih mjesec dana bili su mi kao ljetovanje, ali su - nažalost - prebrzo protekli. S novinama su svi bili zadovoljni, osim mene jer je njihovo pojavljivanje značilo da se moram vratiti u Danilovgrad, a svi planovi kako bih se dokopao i prisvojio „Natka Nodila“ izjalovili.










četvrtak, 20.08.2020.

drugo utapljanje

Kada mi je bilo četiri ili pet godina, jednog vrućeg ljeta, reče moj djed:

– Da napunimo malo taj bazen, da se dijete proveseli!

U vrtu kuće na Slavujevcu imali smo prazan bazen. Prve godine kad su baka i djed doselili tetke, prijatelji i poznanici koji su svraćali bili su razdragani: „Bazen! Bazen! Bazen!“ Trebalo je tri dana da ga se napuni kroz crijevo za zalijevanje vrta. Odmah se sjatilo petnaestak odraslih, bilo je pomalo gužva, ali je zabava time bila samo još bolja. No već drugi dan se pokazao prvi problem. Preko noći je vjetar nanio lišće, suhe grančice, slamu, krepane kukca, raznu prljavštinu… Sve je to plivalo na površini i bojilo vodu svijetlosmeđim proljevastim preljevom. U ono vrijeme su bazeni bili rupa u zemlji zacementiranog dna i stranica. Nisu postojali električni filtri za pročišćavanje, grijaći, aditivi za dezinfekciju i ostale kerefeke s kojima su opskrbljeni suvremeni bazeni. Podrazumijevalo se da uz bazen postoji posluga, neki sluga koji ga obiđe tri puta dnevno s mrežom na dugačkoj motki i ukloni svu prljavštinu. Naposljetku, kad je djed izračunao koliko će trebati platiti vodu koja se nakon četiri-pet dana pretvorila u baruštinu sudbina bazena je bila zapečaćena za narednih nekoliko godina. Utoliko je djedova zamisao da se napuni bazen makar za mene bila pokazatelj koliko je te godine ljeto bilo paklenski sparno i koliko mu je bilo stalo do unuka.

Trebalo je skoro dva dana da se kroz crijevo za zalijevanja vrta u bazen istoči nešto manje od metar vode. Ubacili su mi unutra drveno korito u kojem sam plovio kao u čamcu i veslao velikom kuhačom. Gore, na balkonu na visokom prvom katu, sjedili su mama, baka, djed, tetke i nekoliko susjeda i kućnih prijateljica i promatrali kako se zabavljam.

Nisam još znao plivati, ali sam se osjećao potpuno sigurno jer mi razina vode nije dopirala ni do pazuha. U jednom trenutku, upravo sam se brčkao posred bazena, uhvati me grč u nozi. Druga noga popusti i ja se naprosto preokrenem s glavom nadolje. Nisam znao što me je to snašlo i koprcao sam se, ali uzalud. Jasno se sjećam pogleda s dna bazena prema gore, iako je to možda naknadno konstruirano sjećanje, kako kroz lelujavu površinu vode vidim gomilu mojih najbližih nagnutih preko ograde balkona kako mi razdragano mašu. Sjećam se i kako se pogled mutio, voda u nosu, ustima, grlu i plućima bila neugodna, a onda više nisam imao snage da se otimam, samo sam se opustio i sve je iščeznulo.

Odrasli su, otprilike svi u istom trenutku, shvatili da se predugo igram pri dnu, a kako sam se sve manje i manje pokretao, kada sam se umirio i tijelo mi očigledno omlitavilo, a iz ustiju su se prestale uzdizati kuglice zraka, odjednom su se ukipili i zanijemili, sve dok moja majka nije kriknula i skočila na ogradu balkona da se baci dolje. Djed i baka su je zgrabili jer bi se izvjesno polomila, te me ne bi mogla spasiti, ali je zato najmlađa tetka jurnula. Bila je tada u ranim dvadesetim godinama i upravo se spremila za izlazak. Bijela haljina s crvenim točkama, široka suknja stegnuta u struku, visoke pete, natapirana frizura, crveni ruž na usnama, nakit, sve. Jurnula je kroz stan na tim visokim petama zaobilazeći namještaj, tako tridesetak metara do izlaznih vrata, zatim se sjurila niz stepenice s prvog kata i našla ispred ugla kuće dijagonalno od onoga pored kojega je bio bazen. Preostalo je još obići dvije strane kuće, svaka otprilike dvadesetak metara, zaobilazeći grmlje i drveće kao u slalomu kombiniranom s trkom s preponama, a sve to otprilike kao u baseballu kada igrač mora optrčati što više uglova igraćeg polja dok je loptica još u zraku.

Dok je moja majka urlala i pokušavala se otrgnuti onima koji su je držali, ostali su se presavili preko ograde balkona i, buljeći u moje već nepomično tijelo, navijali za tetku da stigne što prije. Tetka se ruba bazena bacila u taj metar vode do mene, izvukla me nad površinu i zatim na suho.

Navečer je djeda još zatekao susjeda kako piša u bazen i to je zauvijek presudilo da se nikada više ne napuni.

Tako mogu reći da sam odrastao u kući s bazenom, i ne bih slagao, ali to ne bi značilo ono što bi si pomislili.






utorak, 18.08.2020.

građa za autobiografiju



CRNA KRALJICA


Da je posao pisanja scenarija za otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku značajniji nego sam mogao i pretpostaviti naslutio sam kad smo Žaki Marušić i ja trebali izložiti svoje koncepcije pred glavnim odborom festivala da nas službeno blagoslove kao autore, a u predvorju ispred dvorane u kojoj će se održati sastanak prije nego smo ušli naletjeli na Ljubivoja Ršumovića. On je bio jedan od najpoznatijih tadašnjih jugoslavenskih pisaca za djecu, poznato televizijsko lice, a ja sam mu se iskreno duboko divio jer sam pola pjesama iz slikovnice „Još nam samo ale fale“ znao napamet. On je napisao scenarij otvaranja prethodne godine, te se kao slučajno pojavio upravo ispred dvorane za sastanke upravo tren prije nego će uprava festivala odlučiti koga će za taj posao sljedećeg angažirati. Vjerojatno, lako moguće je dočuo da je kandidat neki dripac, na njegovom nivou potpuni anonimus, pa je zaključio da je možda dovoljno da se samo pojavi da mu daju posao. U svakom slučaju, ocijenio je da mu se isplati riskirati da uzalud potegne iz Beograda ako postoji i najmanja mogućnost da bude ponovo izabran. Međutim, autoritet Joakima Marušića je bio prejak, pa su ga svi članovi odbora ulazeći u salu za sastanak ljubazno pozdravili, ali ga nisu pozvali da se pridruži, i zadatak je povjeren meni.

Da je Ljubivoje Ršumović igrač prve klase, veliki mačak, vidjelo se i po tome kako je sportski časno podnio poraz. Nije ni trznuo, ništa nije moglo narušiti njegov smiješak, nije kukao ni zdvojio nego se odmah osovio na noge i krenuo dalje. Nakon završetka sastanka dočekao nas je u kafiću gdje su se svi stuštili, zanemario sve ostale sudionike od kojih više ništa nije očekivao i posvetio mi se kao da smo dugogodišnji prijatelji koji se odavno nisu vidjeli. Koliko god bio srdačan i šarmantan, već to što se sa svojih olimpijskih visina osvrnuo na apsolutnog marginalca protumačio sam kao želju da prouči i procijeni tko sam i kakav sam, da definira novog igrača na terenu, da drugi puta bude spremniji da mu se ne bi ponovilo da ispadne ako se nađemo u trci prema istom cilju. Dapače, kao općenito iskusniji i neposredni prethodnik vrlo nesebično mi je udijelio niz korisnih savjeta za posao koji me je čekao. Nisam vjerovao da sam ga osvojio šarmom, da sam mu bio nešto posebno simpatičan, nego je prije ocijenio da sam potencijal s kojim ubuduće treba računati, pa bolje da smo u dobrim odnosima, da me odmah na početku nečim zaduži. Prepoznao sam u njegovom ponašanju vrhunski profesionalizam i samo sam ga još više cijenio.

Da je posao koji sam dobio itekako isplativ prepoznao sam tek kad me je uprava festivala smjestila na više od mjesec dana u vrlo komfornu sobu-poluapartman u najluksuznijem od skupine „Solaris“ hotela, uključivši i moju tadašnju djevojku Gljivu. Oboje smo imali osigurana tri obroka dnevno po izboru u hotelskom restoranu, a da sam imao vozačku dozvolu dobio bih i auto na raspolaganje. Bez vozačke dozvole preostalo mi je pozivati šofera festivala da dođe po nas dvoje kad smo negdje htjeli ići ili se dogovoriti kad će nas sljedeći puta pokupiti i negdje prevesti. Pored toga, za svaki dan dobivao sam i obilne dodatne dnevnice koje nisam mogao potrošiti, a konačni honorar po ugovoru bio je zavidan.

Tek što sam napunio dvadeset i petu godinu, bio sam s fantastičnom djevojkom, imali smo prvoklasan smještaj u hotelu na samoj plaži, imao sam novaca kao nikada ranije (pa uvelike i kasnije), radio sam posao koji me je zanimao i u kojem sam uživao, preostalo je dovoljno vremena da otkrijemo da je Šibenik, kojeg sam ranije slabo poznavao, predivan grad. Malo kad u životu mi je bilo tako dobro. Razmjestili smo sobu kako nam je najviše odgovaralo, dobio sam pisaći sol s pogledom na more, instalirao sam pisaću mašinu, administracija festivala mi priskrbila nekoliko pakovanja bankpost i pelir papira, indiga i ostalog sitnog pribora, često sam pisao dok je Gljiva iza mene iscrpljeno spavala ili je vidio kad sam podigao pogled s papira na valjku kako se izležava na plaži, trči u vodu ili se zabavlja među valovima.

Nažalost, ispostavilo se i da je to što sam dobio posao pokvarilo račune mnogima unutar strukture ili bliskih organizaciji festivala. Niz ljudi nije skrivao netrpeljivost i nipodaštavanje, a njima su se iz kolegijalnosti pridružili i neki kojima moj angažman nije išao ni iz džepa ni u džep. Srećom je patronat Joakima Marušića bio prejak da mi išta mogli, pa su se ograničavali na sitne pakosti i ogovaranje koji mi nisu ozbiljno smetali. Na njihov nemoćni jal nisam se obazirao, a povremeno me je čak uveseljavao.

Posao se pokazao i zahtjevniji i obimniji nego sam mogao pretpostaviti. Od početka smo imali grubi koncept i definirani popis učesnika, a sve drugo bilo je podložno promjeni i preokretalo se gotovo iz dana u dan. Recimo, na početku sam pitao Žakija kako riješiti ozvučenje ljudi na bini. Ne brini, uvjeravao me je, imati ćemo one usmjerene mikrofone koji se koriste pri prijenosima nogometnih utakmica, nogometaš na sredini terena opali loptu, a mikrofon iz gledališta zabilježi: tup! Tek što sam sve napisao pod tom pretpostavkom, razigram učesnike po cijeloj dužini bine kad dolazi Žaki i kaže: nećemo imati te sportske mikrofone nego šest statičnih klasičnih mikrofona na stalcima… Preradim sve da se događa na tih šest mjesta kad dolazi Žaki i kaže: nabavili smo tri pokretna mikrofona koje možemo zakačiti na tri glavna lika, pa se njih troje mogu šetati gdje god hoćeš. Pa nije šest statičnih mikrofona nego četiri… Druge izmjene dolazile su otuda što su uloge pisane za konkretne glumce: pristao je učestvovati taj i taj, njemu ćemo dati tu ulogu, a za tu i tu treba izmisliti potpuno novu ulogu koja bi joj odgovarala. Popis učesnika mijenjao se iz dana u dan, pa sam praktički svakih dva-tri dana napisao novu priču. Toliko sam pisao da se nekoliko puta dogodilo da se s morem pred nosom dva-tri dana nisam stigao okupati. Međutim, nisam se žalio. Koliko god svaka izmjena bila pod pritiskom nekog novog ograničenja ili nove mogućnosti svaka verzija je bila sve bolja i bolja, a ja sam udovoljavajući zahtjevima i savjetima režisera mnogo naučio. Žaki je bio prvoklasni učitelj. Generalno mogu reći da sam imao sreće u životu jer sam imao priliku učiti od najboljih.

Otprilike dva ili tri tjedna prije zakazanog otvaranja uselila se u sobu do nas Semka Sokolović-Bertok sa sinom predškolske dobi. Dečko je imao četiri-pet-šest godina, danas mi je teško reći. Njoj sam se od ranije divio kao glumici, posebno sam je cijenio znajući za njenu titulu šahovskog velemajstora, bilo je općepoznato da je izuzetno pametna osoba, a prema Gljivi i meni se kao hotelskim susjedima ponašala pristojno i vrlo srdačno. Nije se dala zaraziti općom klimom prema kojoj bi prema meni bilo poželjno pokazivati prezir ili držati odstojanje, dapače. Nekoliko puta smo sjeli za isti stol doručkovati ili ručati i uvijek smo opušteno i zanimljivo razgovarali. Ona je sa sinom svaki dan odlazila na plažu ispred hotela i obično smo uzimali ležaljke jedni do drugih. Ako sam ja pisao, pa Gljiva izlazila sama, njih dvije su čeretale kao najbolje prijateljice. Semka se požalila da bi rado kadikad pobjegla od majčinskih obaveza na dva-tri sata da si priušti neku dobru kartašku partiju, a ne može povesti sina ondje gdje svi puše ko Turci, pa se Gljiva sama ponudila da će rado pričuvati dečkića, naročito ako sam ja zauzet poslom pa ionako nema društva. Uskoro ga je bebisitala par sati prijepodne, par sati poslijepodne i koji sat navečer.

Žaki je bio oduševljen kad se Semka pojavila. Zamolio ju je da učestvuje čim se ukazala mogućnost da će režirati otvaranje festivala. Ona ga je prvo odbila zbog drugih obaveza, onda se ukazala mogućnost da bi ipak mogla stići, do posljednjeg časa se nije znalo hoće li uspjeli, više je izgledalo da neće pa se Žaki pomirio s tim, a onda je iznenada stigla. „Smisli joj doličnu ulogu!“, kliktao je sav sretan.

Smislio sam. Uveli smo u priču Crnu kraljicu. Napisao sam prvu verziju uloge (naravno, to je povlačilo za sobom i promjenu svih ostalih, praktički novu priču) i pokazao joj za doručkom. U skladu s njenim sugestijama i željama dotjerao sam ulogu već do podneva. Onda je Žaki imao nekih primjedbi… Uglavnom, svaka dva dana imao sam novi tekst za nju. Tjedan dana prije premijere izbila je kriza, panika: kostimografi su javili da neće uspjeti izraditi kostim za nju. Žaki je podivljao. S jedne strane je krenuo daviti kostimografe, s druge rekao meni da za svaki slučaj napišem verziju uopće bez Crne kraljice, s tim da zbog kratkih rokova više nije bilo vremena da značajnije mijenjam ostale uloge. Gotovo nemoguć zadatak, ali ipak mi je nekako uspjelo.

Jednoga od posljednjih dana, nakon što sam cijeloga dana kucao po tastaturi, relativno kasno navečer Gljiva i ja krenuli smo šetati Šibenikom da se malo prozračim. Put nas je naveo do neke betule. Već s vrata spazili smo da je glavninu prostorije zauzimao dugački stol oko kojega je sjedilo petnaestak glumaca i drugog osoblja festivala. Na čelu stola sjedila je Semka. Mora da je uspavala dijete i iskrala se popiti pred spavanje koji žmulj vina. Društvo se upravo zabavljalo natječući se tko će me više pljuvati. Zaklonjeni na ulazu gledali smo kako Semka preuzima riječ. Izvukla je odnekud posljednju verziju uloge Crne kraljice i krenula je ismijavati. Društvo je grcalo, uvijalo se i plakalo od smijeha koliko je bila dobra. Ipak je ona bila vrhunska glumica.

Pratio sam to skamenjen. Povukli smo se prije nego su nas uočili, ali dovoljno sam vidio. Malo me je što ikada ranije toliko povrijedilo kao njezino produciranje. Da nismo bili kao dobri, da joj nismo čuvali sina, da se nismo neprekidno konzultirali ništa mi to ne bi značilo. Ovako je to za mene bio nož u leđa, neoprostiva izdaja.

Izdaja sama po sebi mi nije mnogo značila. I izdaja je ljudska; što je ljudsko nije mi strano, mogu razumjeti. Neoprostivo mi je bilo iz kojih razloga me izdala. Ona je naprosto željela biti sa svima dobra. Sa mnom je bila dobra čak i po cijenu da joj zamjere oni koji je vide. Sa njima je htjela biti dobra čak i ako to zahtjeva da se priključi općem izrugivanju. Dapače, da bi se iskupila što su je vidjeli u srdačnom raspoloženju sa mnom mogla je iskupiti samo tako da me je pljuvala gore od svih ostalih. Razočaralo me što je tako naivna da misli da može biti sa svima jednako dobra, od svih omiljena.

Vratio sam se slomljen i najgore volje u hotel. Preuzimajući ključ sobe portir mi je dao i Žakijevu cedulju: kostim za Crnu kraljicu će ipak biti na vrijeme, neka vratim njenu ulogu u scenarij otvaranja.

Gljiva je otišla spavati, a ja sjeo za pisaći stol. Mogao sam naprosto izvući pretposljednju verziju koja je uključivala Crnu kraljicu, izmijeniti poneku riječ i sve bi bilo gotovo. Ali ne! Spopalo me ludilo, jad i bijes, bio sam nadahnut kao malo kad, bila je to eksplozija kreativnosti, postao sam scenaristička supernova! Pisao sam do jutra. Smislio sam potpuno novu ulogu, besprijekorno savršenu, a tako dobru da joj ni najmaliciozniji kritičar ne bi mogao naći manu. Bila je barem dva puta obimnija od prethodne, a napisana na vrlo specifičan način: u stihovima i - nezapamtljivo. Poslužio sam se metodologijom Ogdena Nasha kako ga je preveo Dragoslav Andrić u knjizi „Štihovi“: neuobičajeni red riječi, pogrešni padeži, kriva glagolska vremena, izobličene riječi, iznenađujuće rime, ono…

Čak u Tibet
Živi lama,
Nema tata,
Nema mama.
Nema žena,
Nema deca,
Jok mu treba
Streptomeca.
Nema sapun,
Nema plakar,
Ne zna najlon,
Ne zna bakar.
Ne zna šlager,
Nema rok,
Ne zna Presli,
Bitls jok.


…i tako dalje. Jedino što su moji stihovi u tom stilu bili dugački i zapetljaniji dvanaesterci i šesnaesterci, s povremenim eskapadama na neočekivane kratke retke, tek da se razbije svaka pravilnost.

Nijedna poznata memotehnika se tu ne može primijeniti. Ne pomaže ni smisao, ni slijed, ni melodija, ni vizualno predočavanje, nikakva logika, nikakvo mentalno podštapalo… ništa. Jedini način da se zapamti tekst bio je surovo mehanički memorirati svaku riječ odvojeno od drugih riječi, a zatim uklopljeno u ostale. Gljivu sam ostavio spavati, a ja se već na kraju snaga spustio u dvoranu za doručak i zavukao u najdalji ugao.

Pričekao sam da se nakon doručka društvo preseli na terasu ispred hotela, da Semku okruži grupa poznatih, te joj tek tada prišao i pružio presavijeni snop papira. Rekoh da me svi čuju da sam obaviješten da će kostim Crne kraljice biti zgotovljen na vrijeme, pa sam napisao novu, poboljšanu verziju njene uloge. Podsmješljivo je izravnala papire i bacila površni pogled na prvu stranicu, ponovo presavila da ih odloži, a onda naglo ponovo otvorila, zabuljila se u napisano i razrogačila oči. Otvorila je usta i ostala bez glasa. U sjećanju mi je da je problijedila i ukočila se kao da je spazila avet. Bila je dovoljno iskusna da je odmah prepoznala neskrivenu zamku. Bez riječi je ustala, zgrabila sina za ruku i povukla ga prema njihovoj sobi.

Sljedeća dva dana sam s užitkom prolazio pored njihovih vrata. Kad sam malo zastao mogao sam čuti kako ona unutra hoda uokrug i naglas ponavlja ulogu koju sam joj podmetnuo. Pronašla je neke druge mlade glumice (ne Gljivu) da odvode malog Marija na plažu i kupanje, u šetnje i igraju se s njim, a ona nije silazila ni na ručak ni na večeru. Posebna toksičnost uloge bila je u tome da je točno izvedena bila sjajna, vrckavo duhovita, ali i najmanje odstupanje ju je svodilo na besmislenu bezvezariju. I - šećer na kraju! - uloga je bila napisana tako da je zapravo bila suvišna, da je cijelo otvaranje funkcioniralo i bez nje, da nitko ne bi primijetio da išta nedostaje, da zna da se pati s nečim što je nepotrebno.

I tako je i bilo. Na sam dan svečanog otvaranja je javila da joj je preko noći bilo zlo, da se razbolila, da ne može ustati iz kreveta. Meni je bilo svejedno. Naplatio sam se. Bilo mi je dovoljno što se dva dana ispatila, dvije noći nije spavala. Možda joj je zaista i pozlilo od iscrpljenosti. Bilo mi je svejedno da li će izaći na pozornicu i maestralno odigrati što sam joj pripremio ili je neće uopće biti. Jedino u što sam bio siguran jest da ne smije priznati da ona, primadona poznata po tome što svaki tekst savlada u trenu bez muke, nije u stanju naučiti naizgled omanju ulogu u dva dana.

Kažnjavao sam je zato jer me razočarala, naposljetku i zbog onoga što sam trebao u prvom redu sebi predbaciti jer sam bio ljut na sebe da sam je precijenio.

Usprkos najavama i očekivanjima drug Tito se nije pojavio na svečanom otvaranju festivala. Ni ja. Gljiva i ja smo gledali otvaranje na televizijskom prijenosu u hotelskoj sobi, ali više nismo gledali nego što smo ga pozorno pratili.





nedjelja, 16.08.2020.

građa za autobiografiju


PRVO UTAPLJANJE


O prvom navratu kad sam se zamalo utopio znam samo iz pričanja.

Sasvim normalno, ni ne bi moglo drugačije, jer sam tada imao jedva ili tek koji dan više od tri godine.

Otac i njegov brat, stric Miljenko, izveli su ponosno i razdragano sinove u Maksimir. Bratić Dali godinu je dana stariji od mene, dakle, on je imao oko četiri godine. Očevi su bili u svečanim, nedjeljnim odijelima, s presavijenim čistim maramicama koje su izvirivale iz džepova na prsima, i zgužvanim i slinavim u džepovima hlača da bratiću i meni s njima brišu balave nosove. Nas dvojica klinaca bili smo u istim novim mornarskim odijelcima, ionako fizički nalik, djelovali smo kao braća. To je očevima pružalo mogućnost, ako zatreba, da jedan preuzme na sebe da su oba djeteta njegova, a drugi se predstavi kao slobodan muškarac. O tome se nije nikada pričalo, ali mi je nekoliko desetljeća kasnije palo na pamet kao uvelike izgledna mogućnost, znajući kakvi su bili. I očevi su ljudi, a za ovu dvojicu znam kakvi su bili, u to doba njihova života teško je reći koji drčniji.

Jedna od maksimirskih atrakcija je vožnja čamcima po jezeru. Iznajmili su čamac, smjestili u njega sinove, jedan je veslao a drugi vrebao sve u suknjama što je šetalo stazom duž obale jezera. Moja literarna imaginacija bez muke može zamisliti kako obojica mašu i dovikuju prolaznicama koje znaju tek iz viđenja ili mladim majkama koje su bez supruga izašle prošetati dječicu na mjesto i u vrijeme za koje su im prethodno dali na znanje da će i oni doći.

Plovidba je završila tako da su se vratili do obale i kad su htjeli izaći obojica su u isto vrijeme stali na istu stranu čamca i čamac se prevrnuo. Pazi, dva Dalmoša, prevrnu čamac pri izlasku?! Doduše, dva Imoćana, pitanje je koliko su to uopće Dalmoši. Istina, Imotski je mediteranski grad, ali da im kažeš da su Dalmatinci sigurno bi se uvrijedili. Pa i da su dva kumeka iz Zagorja teško bi im se tako nešto moglo dogoditi. Jedino suvislo obrazloženje koje mi pada na pamet je da su bili u paničnoj žurbi da im neke bajne prikaze s kojima su se domahivali s jezera ne izmaknu. Uglavnom, bratić i ja smo bili katapultirani sa sjedišta u zelenu, neprozirnu vodu. Stric Miljenko je odmah zgrabio Dalija, a moj otac je nekoliko trenutaka brisao vodu iz očiju da se može osvrnuti uokolo. Kako nije nigdje spazio moju dječju glavicu odmah je zaronio gdje je pretpostavio da sam mogao potonuti, ali je voda bila puna alagi i mulja i nije vidio dalje od pedlja. Zaronio je do dna, pipao po podvodnoj travuljini sve do mulja, sve dok nije morao izroniti. Udahnuo je, ponovo zaronio, šibao pod vodom lijevo-desno, naprijed-nazad… Nigdje me nije bilo. Stric Miljenko je izbacio Dalija na obalu i odmah mu se pridružio. Sudarali su se pod površinom, ispod širokog okruglog lišća lopoča, saplitali jedan o drugoga na jezerskom dnu, izranjali, ponovo uranjali; uzalud. Čuvari čamaca su pritrčali na rub doka i pokušavali nazrijeti gdje sam mogao nestati.

Nakon desetak minuta obojica braće su bili iscrpljeni. Miljenko i čuvari su izvukli mog oca na dok. Otac se odupirao, otimao, bljuvao vodu koje se nagutao i zapomagao. Miljenko ga je držao i uvjeravao da nema smisla da se i on utopi, moj otac je urlao da se i on želi udaviti, da to ne može preživjeti, zabadao nokte u daske pod sobom. Okupila se gomila prolaznika i svi drugi čuvari iz cijelog zoološkog parka alarmirani deračinom. Neki drugi čamci su se natiskali i kružili po sumnjivom području buljeći u vodu u kojoj se ništa nije vidjelo i pipali veslima kad god im se nešto pričinilo. Miljenko i otac, te jedan od čuvara skinuli su se do pasa i ponovo skočili u vodu, te ronili sve dalje i dalje. Dva čuvara su sjeli u prvi slobodni čamac i krenuli do prevrnutog koji je u međuvremenu otplutao dvadeseta-tridesetak metara prema središtu jezera. Dok su ga dovukli nazad do pristaništa Miljenko i čuvar su ponovo izvukli mog oca na suho i uvjeravali ga da će doći ronioci s opremom i pronaći me, da je toliko vremena prošlo otkako sam nestao da više nema žurbe tražiti. Otac se grčio, hvatao dah i tulio kao životinja da su se i zvijeri u nedalekim kavezima uznemirile. Lavovi su zarikali, bijeli medvjedi zatulili. Otac ih je sve nadglasao: „Sineee! Sineee!“ odjekivao je njegov vapaj iznad jezera.

Mokri i polugoli čuvar vratio se u vodu pomoći preokrenuti čamac na pravu stranu. Kad su ga malo nadigli spazili su malog, trogodišnjeg mene kako se odozdo držim za poprečnu dasku koja je bila sjedište tako da mi je glava ostala iznad vode zakrivena oplatom plovila. Pozvali su oca koji se slijep i gluh u svom bolu nije obazirao. Podigli su me na obalu i ja sam prišao tati koji je na rubu uz suprotnu stranu doka iskolačenih očiju prema jezeru izbezumljeno zapomagao „Dijete mojeee! Sineee!“ i povukao ga za mokru tkaninu hlača.

Kako rekoh, znam sve to samo iz pričanja. Pri tome je pomalo čudno da je uvijek pričala majka koja nije ni prisustvovala, a otac - jedan od glavnih aktera - samo je mudro šutio.





četvrtak, 13.08.2020.



ELEKTRONSKE REKLAME


U vrijeme prije mobitela nije bilo jednostavno nabaviti ni fiksni telefon. Majka je predala molbu, a sestra i ja smo godinama čekali da nam dodijele broj i uvedu liniju. Prije smo se preselili u drugi stan nego nam je to uspjelo.

U to vrijeme je onaj tko nas je hitno trebao mogao samo osobno doći i iskušati sreću, a ako onoga kojeg je tražio nije bilo ostaviti poruku kod bilo koga tko je otvorio. Ako nikoga nije bilo kod kuće, preostalo je samo napisati poruku na ceduljicu i zataknuti je u rub vrata.

S druge strane, kad god me je prenulo zvonce nad vratima, nikada nisam znao tko bi to mogao biti. Da bi život bilo zanimljiviji nikad nisam provirivao kroz špijunku, tako da sam otvarao na sve spreman: bilo da ću ugledati poštara s telegramom, da će mi se neka bajna djeva baciti oko vrata ili me čeka neki gnjevni grmalj s uzdignutom močugom. Na moju sreću, najčešće je posrijedi bio drugi slučaj.

Tako sam jednom prilikom bio sam u stanu kad se zvonce oglasilo. Otvorio sam spreman na sve. Na hodniku ispred stana stajao je Kruno Šipek.

Iznenadio me. Njemu se ne bih nikada nadao. Nikada ranije nije bio kod mene, niti sam mogao i naslutiti zašto bi on prešao pola grada da me potraži. Upoznao sam ga tako da je oženio moju prijateljicu Gordanu Grbić, sestru prijatelja Mladena, neuslišanu ljubav najranijeg momaštva. Nekoliko puta bili smo u istom društvu. Odnosi su nam bili srdačni, iako tek površni. U prvi mah mi je palo na pamet da me treba nešto u vezi Gordane, ali je priča s kojom me je zaskočio bila iz sasvim drugog vica.

On je radio na televiziji, u tehnici, bio je stručnjak za magnetoskop. Godine 1975. zagrebačka televizija je nabavila novu opremu: najmodernije nove kamere, reportažna kola, gomilu svega i svačega. Tek kad su sve to instalirali i pustili u pogon pokazao se problem kojeg nisu očekivali. Ljudi iz drugih odjela, iz proizvodnih programa, skanjivali su se i izbjegavali raditi s novom tehnologijom. Radije su koristili staru koja se i dalje upotrebljavala. Ljudi iz tehnike su to tumačili time da „kreativci“ još ne znaju, nisu svjesni mogućnosti nove opreme, pa se i dalje drže poznatoga i provjerenoga, koliko god bilo inferiorno novome. Otežavajuća okolnost, koja je sve činila nespokojnima i nestrpljivima, bila je što je u skladu s internom televizijskom raspodjelom i tadašnjim propisima nabavka uknjižena na teret odjela tehnike, pa je umjesto da im poveća prihode i plaće, sjela na njihove financije kao balast. Posebno ih je jedilo što je EPP, Ekonomsko-propagandni program, to jest oni koji su radili televizijske reklame, tvrdokorno ustrajavao da ih snimaju klasičnom filmskom kamerom, te je sav onaj obilan novac koji se neprestano slijevao u taj odio ostajao van dohvata.

Da bi nekako tome doskočili samoupravljači iz odjela televizijske tehnike smislili su pakleni plan: oformiti će ekipu najboljih ljudi i snimiti tuce oglednih reklama, te s njima dokazati kako su reklame snimljene elektronikom znatno kvalitetnije, neusporedivo se brže naprave i nekoliko desetaka puta su jeftinije. Za kamermane su odabrali Maria Perušinu i Marijana Perčinića, za organizatora doveli potajice Koku Kovačevića iz EPP-a, skripterica je bila Ivanka Boroš, odabran je najbolji tonac, najbolji majstor svjetla, najbolja montažerka, magnetoskop - Kruno Šipek, te još dvoje-troje ljudi. Nedostajao im je samo scenarist. Teško žabu u vodu natjerati!

Sastajali smo se kao zavjerenici oko ponoći u nečijem stanu dva kvarta dalje od studija u Šubićevoj. Sve se radilo u najstrožoj tajnosti. S poduhvatom je od rukovodstva kuće upoznat jedino tadašnji generalni direktor Radiotelevizije Zagreb Franko Winter. On je sredio s noćnim portirima u Šubićevoj da nam jave kad se sve isprazni i da nas puste. Pola sata nakon što je posljednji zaposlenik napustio zgradu i sva svjetla pogašena ušuljavali smo se kao lopovi u jedan od studija i ponovno uključivali struju, te ostajali do svitanja.

Prvo s čim su me upoznali bio je novi elektronski pult za montiranje, centralni dio, srce novog sistema. Zvali su ga „mikspult“ ili „mišpult“. Znao sam od ranije kako izgleda stol za montiranje filmskih traka, masivno čelično čudovište, mastodont. Njegov elektronski nasljednik bio je nešto sasvim drugo. Na površini kuhinjskog stola bili su natiskani raznorazni prekidači, dugmad, klizni i okretni potenciometri, signalne žaruljice, raznorazni pokazatelji… Umjesto rola i ficleka filma u njega su bili utaknuti i izlazili kablovi i žice. Ono što je ta naprava mogla graničilo je s čudom. Na filmu se jedna scena mogla nadovezati s drugom rezom ili pretapanjem i gotovo. Elektronski su se mogle nadovezivati na praktički nebrojeno načina. Slika na ekranu se mogla podijeliti, više slika prikazivati istovremeno, mijenjati sliku u boji u crno-bijelu i obrnuto, moglo se igrati bojama, osvjetljenjem, umontiravati neki element slike u drugu, mijenjati pozadinu, ubrzavati, usporavati, reproducirati unatraške, slika se mogla preokretati i razvlačiti, mijesiti kao plastelin, i to sve trenutno i bez ikakvih troškova. Moglo se smjestiti likove iz studija u bilo koji ambijent i pejsaž u svijetu, bez muke ubacivati riječi, tekstove bilo kojeg tipa slova, veličine i boje; pravocrtno, koso, okomito, valovito, kako ti drago… Osjećao sam se kao da su me uveli u Aladinovu pećinu. Otvorili su mi se novi horizonti, a glava prepunila zapanjujućim mogućnostima. Ukratko, mikspult je mogao sve kao i bilo koji današnji program za uređivanje videa.

Prodiskutirali smo i odabrali nekoliko proizvoda: deterdžent, crnu kavu, jeans, osvježavajuće piće… Koka Kovačević je doveo neke manekenke i u manje od sedmice snimili smo sedam-osam reklama s kojima smo bili zadovoljni. Mene je sve to, uključujući zažarenu zavjereničku atmosferu s adrenalinskim entuzijazmom ekipe koja se uspinje prema Mont Everestu, toliko ponijelo da mi do dana današnjeg nije palo na pamet da sam bio jedini iz ekipe koji nije bio plaćen. Naprosto sam smetnuo s uma zatražiti. Svi ostali su bili pošteđeni redovnih poslova da mogu spavati preko dana, pri čemu su bili su na redovnim plaćama. Ali nije mi žao. Toliko sam se zabavio i naučio da mi se isplatilo.

Dobra ekipa povuče čovjeka, a zabavan posao ga ponese. Snimali smo oglednu reklamu za traperice. Jedna od tada najpoznatijih manekenki, Ljubica Trojnar, u uskim hlačama koje su joj savršeno pristajale ležala je na podu na prsima. Završili smo snimanje, no prije nego je kamera isključena manekenka je pred objektivom uzdigla stražnjicu, osovila se na ruke i ustala. Snimku je odmah preuzeo montažer, a mi ostali otišli na kavu. Izdvojio je nekoliko sekundi kako se stražnjica uzdiže pri čemu se lagano izvija na jednu stranu, kopirao ih, drugu kopiju preokrenuo tako da je izgledalo kao da se dupence u napetom platnu spušta, spojio tako dobivene dvije scene, te reproducirao u ponavljajućoj petlji… Rezultat na ekranu bio je da je Ljubica ležeći na podu uzdizala stražnjicu i vrlo senzualno vrtjela s njom. Kako se koji muški vratio noseći kavu tako je ostao skamenjen, fasciniran prizorom za koji su svi znali da se nije dogodio. Opčinjenost je prekinuo strašan krik kad je i Ljubica unišla i prepoznala u što svi bulje. Rigala je vatru dok pred njom nisu izbrisali izfabrificiranu scenu, ali iz kolektivnog sjećanja ju je bilo nemoguće ukloniti.

Kad su naši uradci bili spremni za prezentaciju, generalni direktor je sazvao šefove svih odjela i pokazao im. Oni su složno popljuvali projekt sa suludim argumentima: da je zgodno, ali neozbiljno, neprovjereno i skopčano s mnogim još nepoznatim komplikacijama, da mušterije i gledatelji neće prihvatiti, da je bolje da se tehnika brine o tehnici, a program ostavi pozvanima, da svašta. Nakon što su zajednički odbili prijelaz na novu tehnologiju za otprilike šest mjeseci su svaki za sebe počeli rabiti elektroniku kao da su je sami izumili, a ono što su izgovorili na početku više se nikada nije spominjalo.





utorak, 11.08.2020.

građa za autobiografiju



VELIKI JEBAČI


Godine 1974, da li u proljeće ili jesen, objavio sam u „Studentskom listu“ priču „Veliki jebači“. Sama po sebi bila je to zgođušna pričica, ali ništa posebno osim jedne osobine: koliko znam, bilo je to prvi put u hrvatskoj oficijelnoj književnosti da je upotrijebljena ta riječ, kao imenica i kao glagol. Do tada su se pisci dovijali na različite načine da isto kažu, a ostanu fini. U najgorem slučaju se pisalo slovo J, pa iza njega tri točkice, pa si misli. U mojoj priči nije bilo muljanja, riječ se tretirala kao bilo koja druga i ne samo da se upotrebljavala bez kompleksa, bez opterećenja, onako kako narod govori, nego je i istaknuta u naslovu.

U istom broju novina bila su tri udarna članka. Jedan je nešto zamjerao Jakovu Blaževiću, političaru koji se tada smatrao nedodirljivim, bolje ga bilo ne spominjati ako ga nisi kanio hvaliti. Drugi je bio o kardinalu Stepincu, nešto ni vrit-ni mimo, ali se i njega izvan vjerske štampe praktički prešućivalo, a ako se i pisalo navodio se isključivo kao zasluženo osuđeni reakcionar. Nisam siguran, u varljivom sjećanju mi je da je treći članak bio nešto o Ivanu Supeku koji je nakon „hrvatskog proljeća“ tj, „maspoka“, kako vam drago, važio za oponenta i opoziciju sistemu. Ako se ne varam, naslov trećeg članka bio je „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima“. Cijeli politički spektar je bio pokriven: političar na vlasti, pokojni crkveni autoritet i zvanično obezvlašćeni, ali faktički i dalje ugledan i poznat protivnik režima. Kolporter je izvikivao na Trgu Republike: „Jakov Blažević!“, pa nešto, „Alojzije Stepinac!“, pa nešto, pa „Ivan Supek po drugi put među Hrvatima!“, a na kraju, da je zvučalo kao zaključak: „Veliki jebači!“, što se sve zajedno moglo razumjeti i kao četvrta pozicija. Nije zanemarivo ni da Hrvati vole kad se njihovo ime izvikuje. Prolaznici su ih u prvi čas s nevjericom slušali i gledali, a onda prvo oprezno, a zatim sve smjelije i učestalije prilazili da si kupe to čudo.

Ništa čudno, učas su se stvorili milicajci i odveli kolportere sa još neprodanim primjercima novina u obližnju milicijsku stanicu u Petrinjskoj „na daljnji razgovor“. Ondje su kolporteri pred zblanutim milicajcima izvukli valjan dokument kojim im se dozvoljava kolportažna prodaja po gradu, te navode svi tekstovi koje smiju pri tome izvikivati, pri čemu su organima sumnjivi naslovi bili pri vrhu, sve besprijekorno uredno ovjereno potpisom i pečatom njima nadređene instance. Nisu mogli vjerovati što im se događa dok su morali vraćati kolportere na mjesto odakle su ih pokupili.

Kolporteri su s Trga Republike nazvali iz javne govornice redakciju „Studentskog lista“ koja se nalazila na ne odviše udaljenom Trgu žrtava fašizma da im donesu još snopova novina. Narod navalio. U nekoliko sati je na Trgu Republike prodano nekoliko tisuća primjeraka. Koliko se pamti, to je bio jedini broj „Studentskog lista“ u njegovoj višedesetljetnoj povijesti koji je rasprodan bez remitende.

Krajem proljeća sljedeće godine našao sam u poštanskom sandučiću poruku Joakima Marušića da ga nazovem na priloženi telefonski broj. On je bio bivši nogometaš i izuzetno popularan televizijski režiser koji je napravio legendarne serije „Fiškal“ i „U registraturi“ (a kasnije i „Velo misto“) te niz antologijskih tv-drama, jedan od najcjenjenijih ljudi koji su tada radili na televiziji. Već sam poziv je zvučao suludo, kao da Orson Welles ili Charlie Chaplin pozivaju nepoznatog glumca-početnika da im nešto pomogne, kao da Albert Einstain pita nekog brucoša fizike za savjet. Za početak, nije mi išlo u glavu da uopće zna za mene, a zatim nisam mogao ni zamisliti što bi on od mene trebao. Nazvao sam ga i dogovorili smo se sastati u slastičarni na kraju lijevog niza kuća u Dežmanovom prolazu, ondje gdje je danas kafić „Velvet“.

Našli smo se, upoznali, sjeli za stol. Žaki – tako su ga prijatelji zvali, a to smo kasnije postali – je počeo: dobio je ponudu da režira otvaranje Jugoslavenskog festivala djeteta u Šibeniku. Zadatak je zajeban jer se otvaranje zbiva na pozornici dugoj trideset ili četrdeset, a širokoj svega tri ili četiri metra. Treba neprekidno razigrati cijelu dužinu, da se radnja ne događa na jednom mjestu, a ostalo se umrtvi. Otvaranje će uživo prenositi televizija, pa treba sinhronizirati zbivanja na pozornici i televizijski prijenos, zapravo napraviti dva scenarija za dva istovremena događaja različitih medija. Težak zadatak, gotovo nemoguć. Ranijih godina su scenarije pisali najbolji majstori: Mladen Bjažić, Pajo Kanižaj, Ljubivoje Ršumović i ljudi tog ranga, ali nikome nije savršeno uspjelo. Pored toga, bit će to jubilarni deseti festival u tridesetgodišnjici Oslobođenja, a očekuje da će prisustvovati i osobno drug Tito, pa su svi van sebe. Šibenčani su navrli da te godine režiser bude upravo on, a on im je rekao da ima samo jedan uvjet – da scenarist budem upravo ja.

Da mi je to prepričavao neki kolega-vršnjak, teško bih povjerovao. Ionako mi je zvučalo nevjerojatno. Da mi nije govorio Joakim Marušić, ne bih vjerovao. No kakvog razloga ima Joakim Marušić da se potrudi pronaći me da mi me tako zajebavao?

Otvoreno rekoh da sam iznenađen, da mi ponuda laska, ali nisam siguran da sam joj dorastao. Uostalom – zašto upravo ja? Zašto ja pored svih onih starijih, afirmiranijih, uglednijih, iskusnijih, u svakom slučaju primjerenijih autora koji bi bili sretni da im se isto to ponudi? Pored onih koji su to već radili mogu nabrojati desetke drugih koji bi to napravili bolje od mene.

Žaki je nepokolebljivo presjekao moje dvojbe:

Nitko od njih to ne može napisati kao ti!

Koliko god sam bio inače samouvjeren, u tom konkretnom slučaju bilo bi mi lakše da sam imao samo zrnce Žakijevog optimizma i samopouzdanja. Nikako mi nije bilo jasno kako je Žaki uopće nadošao na mene i zašto se toliko zainatio. Zašto ja? Zašto ja pored tolikih provjerenih i pouzdanih? Odgovorio je tako da mi se sve sijevnulo i potpuno me uvjerio:

Nitko od njih nije napisao „Velike jebače“!





četvrtak, 06.08.2020.

građa za autobiografiju



RIJEČI UBIJAJU


Krle Kebrle je kao najmlađi na katedri, tek nedavno pristigao, dijelio kabinet s još jednim profesorom ili možda čak asistentom, ne sjećam se više točno tko je to bio. Tek, jednom prilikom, zatrebao mi je taj drugi pa sam došao pred vrata, pokucao i ne pričekavši odgovor da je slobodnu ući otvorio.

Za pisaćim stolom sjedila je Tamara Marjanić, gotovo zaklonjena s nekoliko visokih gomila papira, a ona ih razvrstavala u nekoliko drugih, manjih snopova.

Tamara Marjanić bila je izuzetno lijepa djevojka, plava, prozračna, nestvarno lijepa, jedna od onih koje je bio čisti užitak samo ih gledati, a kamoli biti u njihovom društvu, kojima se nitko ne usudi udvarati jer je izgledalo nemoguće da bi tu išta moglo biti, kao da netko pomisli da bi mogao imati išta s anđelom. Bili smo u srdačnim kolegijalnim odnosima. Vidjevši da je sama uđem, zatvorim vrata za sobom i sjednem preko puta nje.

- Što ti ovdje radiš?

- Dao mi Krle da mu sređujem neku anketu. Plaćaju me preko Student servisa. To mi je već treća. Lagan posao, a pristojan džeparac.

Nije to bilo ništa neuobičajeno. Mnogi studenti psihologije i sociologije su već za vrijeme studija dodatno zarađivali kao anketari ili suradnici u istraživanjima. Dapače, neki su od toga sasvim pristojno zarađivali. Krenemo mi veselo ćaskati i učas smo se razdragano cerekali.

Zapeo nam je smijeh u grlu kad na vrata uđe Krle Kebrle. Smrknuo se kao olujni oblak. Nije mogao znati da sam unišao prije dvije minute, moglo mu je izgledati da sjedim ondje već tko zna koliko.

- Što Vi ovdje radite, kolega? - strogo je zapitao.

- Trebao mi je… - rekoh ime njegova cimera. - …pa sam naletio na kolegicu…

- Kolegica ima posla! - oštro me je presjekao.

- Naravno, naravno… - ustanem i krenem prema izlazu. - Svakako, svakako. - I odem.

Desetak dana kasnije ili dva-tri tjedna kasnije, ili je već prošlo mjesec-dva, izlazim iz banke u Ilici kod Mesničke kad naletim na Tamaru Marjanić. Išla je u mom smjeru, pa nastavimo zajedno prema Trgu Republike. Što ima novoga? - zapitam. Kako je završio posao s Krletom Kebrleom?

- Uh! - hukne ona. - Pošandrcao. Imam problema s njim. Piše mi pisma, telefonira usred noći

Nije me to ni najmanje začudilo. Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: nije izdržao gledati je kako mu se vrzma ispred nosa, ako se već odvažio da joj se udvara mora da je procijenio da ima izgleda, a ako je povjerovao da ima izgleda ništa lakše nego da ga to izbaci iz ravnoteže.

- …PRATI ME KROZ GRAD!

Na to sam se fakat zgranuo. Makinalno se okrenem i spazim njegovu glavu s izbuljenim očima kroz gomilu tako dvadesetak metara iza nas. Na trenutak su nam se pogledi sreli u razmaku koji se otvorio između nekoliko desetak prolaznika, a onda se on baci na stranu i uskoći u neki haustor. Vjerojatno se ponadao da ga nisam uočio, ali ja sam tražio upravo njega, pa nisam mogao promašiti.

- Nećeš vjerovati - rekoh Tamari. - Eno ga i sad iza nas, slijedi nas

- Pa rekla sam ti! - reče ona nimalo iznenađena.

Nisam ništa rekao, ali sam si pomislio: ako joj se omakao trenutak slabosti s Krletom, taj se ne može od toga tek tako oporaviti. Ako mu se smilovala dva-tri puta mora da je pomislio da je u raju, pa ako ga je nakon toga odkantala mora da je van sebe, izbezumljen. Slijedi je kroz grad, špijunira gdje ide i s kim, to ne rade ni pubertetlije, mora da je totalno raspomamljen. Ispričam Tamari kako je protekao moj ispit kod Krleta, a kako se dogodilo nedavno, sjećanja su mi bila još svježa, prepuna luđačkih pojedinosti.

Toliko se smijala da se zamalo upišala. Glavinjala je i tresla se, grčila se od cereka, suze su joj napunile oči pa nije vidjela gdje ide, u nekoliko navrata se objesila o mene da ne padne. Da ju je netko promatrao, a nije znao što se događa, pomislio bi da je dibidus pijana ili skroz luda. Nisam ni pokušavao zamisliti kako to izgleda Krletu Kebrleu koji nas gleda odozada. Na Trgu Republike smo se razdvojili, svatko otišao na svoju stranu, a ja se iskreno brinuo hoće li se Tamara uspjeti sabrati da ne padne pod tramvaj u Jurišićevoj.

Relativno skoro nakon toga, možda ni mjesec dana kasnije, izvukao sam se u rano jutro iz jedne kuće na Gornjem Prekrižju gdje sam proveo noć s nekom djevojkom i zaputio se prema gradu da odem na faks. Malo ispod Cmroka zaustavi se pored mene neki auto. Za volanom je sjedio Krle Kebrle. Bilo je ljeto, prozori spušteni, i on zapita:

- Kamo, kolega?

Rekoh da idem na fakultet.

- Idem i ja onamo. Uđite da Vas povezem.

Nisam mogao odbiti, nisam imao izgovora, premda bih najradije izbjegao njegovu pozivu. Obišao sam auto, otvorio vrata i spustio se na suvozačko sjedište.

- Otkuda Vi? - zapitam ga. - Naišli ste kao naručeni - pokušao sam zamaskirati nelagodu.

Raspričao se. Relativno nedavno je kupio obiteljsku kuću u Šestinama. Ništa veliko, ali pristojno, cijena povoljna, kredit podnošljiv, kraj zdrav: tišina, svježi zrak, zelenilo… Idealno za podizanje djeteta. Nabavili su i psa. Sociološki je trend da se srednji slojevi u velikim gradovima sele u prigradske četvrti… Što je god govorio kazivalo je kako je odgovorna i pouzdana glava obitelji, skrban suprug i brižan roditelj. Više sam prečuo nego čuo jer sam panično mislio samo jedno: što ću mu reći ako me išta zapita za Tamaru Marjanić? Možda mi sa svom ovom pričom hoće reći da je epizoda s Tamarom Marjanić završena, pokopana prošlost, da se sabrao i nepokolebljivo nastavio besprijekornim putem?

Baš smo krenuli niz tuškanačku strminu ispod Gvozda kad on reče da je i dijete preselio u dječji vrtić koji je u blizini, evo tu usput, u Kovačićevoj ulici. Znao sam taj vrtić. Dijete jednih mojih poznatih je također išlo ondje, nekoliko puta smo zajedno čekali da ga pokupimo. I danas je ondje dječji vrtić pod istim imenom, dječji vrtić „Tatjana Marinić“. Trideset godina kasnije i moj sin je išao ondje, tri godine smo ga moja supruga, punica ili ja ujutro ostavljali i poslijepodne preuzimali. Da pokažem da sudjelujem u razgovoru i da znam o čemu govori htio sam reći „Dječji vrtić 'Tatjana Marinić“, ali sam rekao:

- Znam! Dječji vrtić „Tamara Marjanić“!

Upravo smo prevelikom brzinom ulazili u blagi zavoj. On se naglo zgrči kao da ga je malj udario u tjeme, silovito cukne volan, auto pojuri prema stupu ulične rasvjete ali ga promašimo za pedalj, prednji kotač ispadne s ceste i zaruje u zemlju, on još snažnije munjevito potegne volan na drugu stranu, vratimo se na cestu ali odletimo u suprotnu traku. Motor je urlao, kotači su škripali. Auto se okrenuo oko sebe za 360 stupnjeva, gume su cvilile. Već sam vidio kako se preokrećemo preko krova i u okretima lupamo o drveće pored asfalta. Srećom nitko nije dolazio u susret i ostali smo na kotačima, a vozilo nastavilo u pravom smjeru, pa je nakon nekoliko desetak metara Kebrle uspio ponovo uspostaviti kontrolu. Cijelo to vrijeme obojica nismo ni pisnuli.

Nastavili smo se voziti ukipljeni, šutke, kao da se ništa nije dogodilo. Tek u Ilici rekoh:

- Ovo je bila opasna strmina. Djeluje kao da nije, ali je.

- Ma da - reče on. - Varljiva cesta. Treba biti vrlo oprezan.

Otprilike tako nešto bilo je sve što smo nakon toga rekli, kao da smo se zamalo skrhali samo zbog mrvicu prerizične vožnje. Tko zna, spekulirao sam, kao što sam ja cijelo vrijeme znao što je jedino što ne smijem spomenuti, kao što sam cijelo vrijeme mislio i ponavljao u sebi „Ne smijem reći 'Tamara Marjanić'. Ne smijem izustiti 'Tamara Marjanić'. Ne smijem spomenuti Tamaru Marjanić…“, tako je onda on možda mislio „Neće me valjda spopasti s Tamarom Marjanić! Neće valjda početi o Tamari Marjanić! Što on uopće zna o mojim vezama s Tamarom Marjanić? Koliko zna?“ i nakon što sam napokon bubnuo jedino što nisam smio nije bio siguran jesam li to zaista bljunuo ili se njegovim prenapregnutim živcima samo pričinilo. Da prebacimo krivnju na okolnosti vožnje i uvjete ceste bilo je obojici umirujuće, makar i ne vjerujući da je tako bilo, makar i znajući da nije.

Zapravo nije bilo čudo što se dogodilo, obzirom na sve što je do toga dovelo. Čudo je da smo se spasili i izišli iz situacije živi i neoštećeni. Da smo se onom brzinom počeli krhati o usputno drveće, do dna strmine ne bi ostalo ništa od nas. Neprekidno u panici i grču da ću potegnuti nezgodnu temu napokon je povjerovao da je sve bezbolno prošlo, zaskočio sam ga kad se opustio i najmanje nadao, u trenutku kad je uklonio obrambene oklope. Malo kad u životu bio sam toliko blizu njegovom kraju. Čistom srećom koja graniči s čudom prošli smo kroz to, nema tog vozačkog umijeća koje u takvim slučajevima spašava, samo sreća. Čudu i sreći mogu zahvaliti da sam trideset godina kasnije vodio sina u taj vrtić.

Treba oprezno s riječima, neoprezne riječi u krivom trenutku mogu doći glave.




<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker