|
GODINA NESPAVANJA Jadranka Goya studirala je sociologiju. Bila je godinu ili dvije mlađa od mene, pa nismo bili na istoj godini, ali smo slušali zajedno neke kolegije i diskutirali na istim seminarima. Stanovala je u Zamenhofovoj ulici, pa smo kadikad išli zajedno pješice od fakulteta do Britanskog trga, otpratio sam je do kuće i nastavljao dalje do svoje. Bila je bistra glavica, pametna cura, solidna studentica, zainteresirana za studij i sve i svašta pa je bio užitak s njom pričati. Vrlo srdačna, simpatična, lijepa djevojka, čak seksi, vrijeme s njom protjecalo je brzo. Sjajna cura, već poznanstvo s njom je obogaćivalo. Naši početni kolegijalni odnosi prerasli su u duboko prijateljstvo. Bila je uvjerena feministica i mnoge sate proveli smo razglabajući o ravnopravnosti spolova, na fakultetu, u društvima i nasamo, i tome što bi se moglo i trebalo poduzeti na tom polju. Nakon što je diplomirala željela je otići van nastaviti studirati. Smislila je dobar plan. Ministarstvo obrazovanja je jednom godišnje raspisivalo natječaj za dodjelu stipendija u stranim zemljama. Generalno govoreći, na dugom popisu zemalja koje su se nudile moglo se podijeliti ponude u dvije grupe. Jedno su bile zemlje poput S.A.D, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, za koje se na jedno raspoloživo mjesto javljao i po nekoliko stotina kandidata, pa je bilo gotovo nemoguće to dobiti. Drugo su bile neke egzotične zemlje poput Kine, Pakistana, Mauritanije, Mauricijusa, Bolivije i sličnih zemalja za koje se nije javljao nitko. „Indija!“, govorila je Jadranka. „Pa ondje su glavne fakultete podigli Englezi, predaje im pola profesora iz Britanije, gostiju profesori iz cijeloga svijeta! Ondje su svjetski fakulteti za koje se nitko od nas ne javlja!“ Računica joj je bila ispravna. Kao jedina kandidatkinja koja se javila bez muke je dobila školarinu i sve plaćene troškove da ode magistrirati u Delhi.  Nakon povratka sreli smo se na Britanskom trgu. Izgledala je zadovoljna što se vratila, sve zbog čega je otišla uspjela je postići. Magistrirala je sociologiju. Dio profesora s kojima je uspostavila dobre odnose zaista je bio sa svjetskih fakulteta, jedan profesor bio je iz Los Angelosa, s Berkleya, objasnio joj kako dobiti američku stipendiju i obećao pomoći, kanila je otići doktorirati u Ameriku. Sve u svemu, odlazak joj je bio uspješan. Međutim ju je u Indiji dočekalo i nešto što nije očekivala. Otpratio sam je do kuće, a kako je priča koju je započela bila nevjerojatno zanimljiva pozvala me u svoju sobu, sjedili smo na podu dok je padao mrak, nismo palili svjetlo i pričala je dugo, dugo, do kasno u noć. Bila je to jedna od najstrasnijih priča koje sam ikada čuo od živih sudionika, uključujući i priče iz Drugog svjetskog rata i ovog našega, posljednjeg koji je ovdje protutnjao. Sam fakultet i predavanja premašili su Jadrankina očekivanja. Ono što ju je zaskočilo bio je smještaj u domu koji je dobila. Bio je to internat za djevojke iz najviše indijske kaste, za naša mjerila vrlo luksuzan, imala je prostranu sobu samo za sebe, luksuznu kupaonicu, dom je bio smješten u rajskom parku. Problem je iskrsnuo već prve večeri. Kad se spremila za spavanje netko joj je zakucao na vrata. Bila je to jedna od stanarki doma, djevojka njezinih godina, koja se željela upoznati i popričati. Naravno da je nije mogla odbiti. Međutim je druge večeri došla druga, treće treća i tako dalje, sve stanarke doma su se jedna po jedna izmijenile. Dapače, često se događalo da tek što jedna ode druga već kuca na vrata, kao da je negdje u blizini čekala da se prethodna udalji. Problem je na prvoj razini bio jednostavan: Jadranka se nijedne noći nije stigla naspavati. Pokušavala je tome doskočiti. Vraćala se u dom pazeći da je nitko ne vidi, u sobi nije palila svjetlo da se ne primijeti da se vratila, ali ništa nije pomagalo. Tek što je odložila stvari i raskomotila se, već je neka od djevojaka iz internata kucala ili grebla na vrata. Pokušala je ne javljati se, ne otvarati, ali uzalud. Uporno su nastavljale, zvale je potiho kroz zatvorena vrata sve dok nije otvorila. Problem koji je mučio sve te djevojke bio je seks. Blago rečeno, nisu o njemu imale pojma. Nisu znale elementarne stvari, nisu znale za kontracepciju, spolne bolesti, picajzle, ništa o trudnoći. Njihovo neznanje bilo je nevjerojatno i fascinantno. Umjesto stvarnih saznanja vjerovale su u nekakve mitove i priče koje su graničile s bezumljem i premda su toga bile uvelike svjesne nisu si mogle pomoći. Naprosto nisu imale igdje išta korisno naučiti. Bilo je to vrijeme nekoliko desetljeća prije interneta, nije bilo dostupnih knjiga, televizija i novine nisu pisali o tome, kroz školovanje se nije govorilo o spolovima mnogo više od razmnožavanja vinskih mušica, riba i ptica, a i to vrlo obazrivo. Najznačajniji izvor spoznaja bile su im bapske priče i sladunjavi višesatni romantički filmovi u kojima je najdalje što se govorilo o seksu bilo da se glavni junaci po desetak minuta gledaju u oči dok u pozadini svira kenjkava muzika. Za sve djevojke iz internata Jadranka se ukazala kao bogomdano rješenje, kao izvor informacija i mudrosti već samim time što je bila strankinja, što je dolazila iz jednog drugog svijeta. Sve te Indijke bile su zaručene već kao male djevojčice, bili su to porodični dogovori, a mladoženje nisu smjele vidjeti do samog vjenčanja. Sve su studirale iz istih razloga. Prvo, studiranjem su odlagale čas vjenčanja, pa se povećavala mogućnost da mladoženja prije toga naprosto umre od neke boleštine, u saobraćajnoj nesreći ili slično, nakon čega bi one bile slobodne. Drugo, diploma im je povećavala vrijednost, naprosto bi im skočila cijena, a to je zapravo bilo od životne važnosti, pa su se svojski trudile studirati bilo što. Kad su familije dogovarale vjenčanje ujedno su dogovorile i visinu miraza, a dogovoreni iznosi su za lokalna mjerila bili pravo bogatstvo. Prvih mjesec dana, ono što je na Zapadu „medeni mjesec“, u Indiji je nekakav probni period. Ne znam je li ondje i dalje tako, iako sam još prije nekoliko godina čitao da jeste. Obitelj u koju mlada uđe pažljivo je promatra i bilježi sve nedostatke tipa „nije dovoljno lijepa“ ili „ne zna dobro skuhati neko jelo“ ili „nije dovoljno uredna“ ili bilo što, a sve što zamjere snižava vrijednost novom članu domaćinstva. S druge strane, mlada ima mogućnost istaknuti neke svoje vrijednosti o kojima se nije govorilo kad se utanačivalo vjenčanje: zna strane jezike, ima diplomu nekog fakulteta, zna svirati sitar, lijepo pjeva… Na kraju se sve to preračunava u cijenu: obitelj novog supruga obično ne propuštala priliku da zatraži još neku nadoknadu povrh već dobivenog miraza za uočene „nedostatke“, a ta nadoplata obično nije mala i izražava se novčanim iznosom. Ukoliko obitelj iz koje djevojka dolazi ima tražene novce i voljna ih je dati, tek nakon isplate mlada postaje prava supruga. Ukoliko traženi iznos nadmašuje ono što se može dobiti, pa nadoplata izostane, u prvih mjesec dana obitelj u koju je mlada ušla ima je pravo ubiti. Ritualno ubija svekrva, višestrukim ubodima nožem, a članovi domaćinstva pridržavaju žrtvu. Navodno i danas u dobrom dijelu Indije, ako se pronađe nova supruga izbodena nožem u manje od mjesec dana nakon vjenčanja, policija uopće ne istražuje slučaj. Taj običaj ne samo da je strašan sam po sebi, nego se još i zlorabi. Mladoženja kojemu se supruga ne sviđa može je se riješiti naprosto tako da zatraži dodatno neki sumanuti iznos za koji je siguran da ga obitelj žene ne može pribaviti. U tom slučaju već isplaćeni miraz ostaje „neutješnom udovcu“, te je on slobodan vjenčati se s nekim po svom izboru. Suočene s tako riskantnom sudbinom, sve te „zaručnice“ koriste odgodu vjenčanja pod izgovorom studiranja da bi nešto zaradile i sakupile nekakav vlastiti tajni „crni fond“ koji bi mogle izvući u slučaju potrebe i nadopuniti traženi dodatni iznos ukoliko ga njezina obitelj ne može sakupiti. Tako ušparanim novcem mogu doslovno otkupiti vlastiti život, a jedini način kojim mogu išta priskrbiti je prostitucija. No ni prostitucija svuda u svijetu nije jednaka. Djevojke iz više indijske kaste mogu naći mušterije samo iz niže kaste, a ti su siromašniji, pa treba mnogo raditi da bi se malo zaradilo. Dodatno, ni te „mušterije“ ne znaju o seksu mnogo više od djevojaka, pa njihov odnos često zadire u seksualnu patologiju. Dapače, kako je to nižim kastama jedina prilika da uopće dođu u dodir s pripadnicima viših kasta, to im je prilika da istutnje sve socijalne frustracije, što je iskustva s kojima su se djevojke suočavale često svodile na bestijalnosti koje nikome normalnome ne bi mogle ni pasti na pamet. Izbezumljene plemenitašice podavale su se za sitne novce po mračnim zakutcima ljudima s dna društva ili grupama po krčmama i svratištima unaprijed pomirene sa svime smatrajući to svojom ženskom sudbinom. Jadranka je osim ispovjednice, savjetnice i prosvjetiteke počela djelovati i kao bolničarka izdvajajući sve veći dio školarine za zavoje, flastere, gaze, vate, alkohol, antiseptička sredstva, lijekove za ublažavanje boli i šampon za picajzle. Nekoliko djevojaka je zatrudnjelo i nakon što to više nisu mogle skrivati - naprosto su nestale. Jadranka se vratila sa svim tim pričama, sa svim tim sudbinama kao opterećenjem. Kad se nakon povratka napokon uspjela naspavati, sva ta iskustva nisu ishlapila nego se vratila punom snagom, možda čak i jače nego dok su se akumulirala jer im se, lišena neprekidne akcije, mogla u cijelosti okrenuti. Današnjim pojmovnikom izrečeno, Jadranku je snašao posttraumatski sindrom, PTSP. Nije izdržala. Ubila se. Pored njene tragedije, pored tragedije za roditelje, brata, smrt Jadranke Goye bio je prvi značajni generacijski gubitak. Mojoj generaciji Jadranka Goya i danas nedostaje. Od tada nadalje posebno sam netrpeljiv prema katoličkim talibanima kad prodiru na područje seksualnih sloboda. Svako rigorozno ćudoređe podrazumijeva da se negdje otvaraju prostori neke monstruoznosti za koju se svi prave da ne postoji, a žrtve se prešućuju. Svejedno jesu li u pitanju agresivne molitvene zajednice ili kvazifeministkinje koje su izgubile kompas i razularile se preko svih granica, vidim ih ne samo kao protivnice slobode nego i opasnost po živote. |
|
ČEKIĆ ZA KOVANJE HLADNOG RATA Prelistavajući knjigu Hrvoja Klasića „Mika Špiljak“ prisjetio sam se na jednom mjestu jednoga od najzanimljivijih likova u ljudskoj povijesti za kojega sam čuo - Armanda Hammera. Armand Hammer obogatio se u vrijeme prohibicije prodajući nekakav eliksir u kojem je bilo mnogo alkohola. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, kad je u Sovjetskom Savezu vladala glad, dovozio je sovjetima višak američkog žita u zamjenu za krzno, kavijar, jantar i zlato. Sprijateljio se s Lenjinom. Za cijelo vrijeme hladnog rata preko Hammera je išla trgovina između S.A.D i S.S.S.R.-a. Naravno da je takav posao bio nemoguć ne samo bez znanja, nego i bez odobrenja Bijele kuće i Kremlja. Armand Hammer je osobno bio kurir između pet generalnih sekretara sovjetske komunističke partije i petnaest američkih predsjednika. Postao je jedan od najbogatijih ljudi svijeta, a pravo bogatstvo uložio je u kolekcioniranje umjetnina. Točka u kojoj se luđačka teorija zavjere o ljudima-gušterima najbliže približava stvarnosti upravo je Armand Hammer. Ako je itko čovjek-gušter, onda je to on. Mika Špiljak je u svibnju 1983. postao predsjednik predsjedništva SFRJ. Krajem siječnja 1984. otišao je u službeni posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Primio ga je američki predsjednik Ronald Reagan, a posebnu večeru u njegovu čast priredio je u Los Angelosu Armand Hammer. Klasić posvećuje Špiljakovoj američkoj turneji tri stranice knjige. Između ostaloga:  Klasić je povjesničar, radi na temelju dokaza: dokumenata i relevantnih svjedočenja, ali to je i njegovo ograničenje. Ja sam književnik, i meni je stvarnost polazište, ali mogu dozvoliti imaginaciji da se razmaše, dati mašti krila… Jedinstveni položaj Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu proizlazio je upravo iz njezine geografskog i političkog položaja u raspolućenom svijetu. Javna je tajna da je preko Jugoslavije tekla značajna trgovinska razmjena između Zapada i Istoka, znanstvena suradnja, da je Jugoslavija bila posrednik kojemu je to posredništvo itekako koristilo. Rusi su saznali za rock preko Mire Ungara! Drugim riječima, Hammer i Jugoslavija bili su konkurenti. Kao literat bujne mašte moram se zapitati: što je prvi čovjek Jugoslavije uopće imao tražiti kod konkurencije? Dogovor o podjeli velikog tržišta? Na prvi pogled mi to izgleda kao da se direktor Pepsi-cole odazove pozivu na večeru vlasnika Coca-cole. Klasić nastavlja: „Nekoliko mjeseci prije Hammer je boravio u Jugoslaviji na otvorenju izložbe 'Majstori svjetskog slikarstva: iz kolekcije Armanda Hammera' u Narodnom muzeju u Beogradu.“ Ništa prirodnije nego da veliki kolekcionar umjetnosti priređuje izložbe po svijetu. Lijepo od njega. Jedino što muti idilu je knjiga Frances Stonor Sauders „Who Paid the Piper?“ o tome kako je CIA koristila umjetnost i umjetnike u hladnoratovskom nadmetanju. Hammer se ne spominje u toj knjizi; on nije bio dio CIA, ali da je bio igrač u hladnoratovskoj križaljci nije u pitanju. Težinu toj procjeni daje i rečenica iz „Vjesnika“: „Kad odlazi na poslovne razgovore u bilo koju zemlju, taj biznismen ne kreće na put prije nego utanači razgovor s njenim šefom države. No kada se vrati, on također obavezno svrati i do Bijele kuće.“ Da li Armand Hammer put u Beograd na otvorenje izložbe smatrao poslovnim putem ili mu je to bila rekreacija? Ako je htio razgovarati sa šefom države, tadašnji kolektivno šef države mora da nije bio pogodan partner njegovoj uhodanoj shemi. Ako je s ikim razgovarao, tko bi to mogao biti, obzirom da je Hammer razgovarao samo s onima na najvišim pozicijama? Drugim riječima, jesu li se Mika Špiljak i Armand Hammer već ranije upoznali u Beogradu? Ako nisu, završetak članka ukazuje na druge mogućnosti (govori se o Hammeru): „Sada ga njegov naftni i poslovni 'instinkt', koji ga, očito, nije često varao, vodi u Jugoslaviju, u kojoj je nedavno bio u posjetu i u koju se ovih dana ponovo vraća da pogleda nešto s Olimpijade te da provjeri da li se negdje na Jadranu još osjeća miris nafte.“ Ako se i nisu sreli ranije, jesu li se sreli kasnije, a da ni ne znamo, ili se Hammer otišavši u Sarajevo zadovoljio kao svaki turist da odgleda neko sportsko nadmetanje i popije malo kuhanog vina? Klasić objašnjava razlog Hammerove ljubavi prema Špiljaku poslovnim razlozima: „… u Los Angelosu kao vlasnik kompanije potpisao s čelnim ljudima INA-e i Genexa desetgodišnji ugovor o uzajamnoj suradnji vrijedan 500 milijuna dolara. Prema tom ugovoru, Hammerova je tvrtka Jugoslaviju trebala opskrbljivati sirovom naftom, ugljenom i fosfatima u zamjenu za prava istraživanja jadranskog podmorja i mogućnost uvoza jugoslavenskih proizvoda koje bi potom prodavala na američkom tržištu.“ Pet stotina milijuna dolara zvuče kao veliki novci, ali moguće da je posrijedi bilo i znatno više. „Vjesnik“ je pisao: „Predugovor, memorandum, ili 'papir o namjerama', takva je sadržaja da se ljudima koji se ne bave takvim poslovima od njega zavrti glava. Dogovor se odnosi na kompenzacijske poslove u trajanju od deset godina i s godišnjim prometom s jedne i druge strane u iznosu od oko milijardu dolara - 500 milijuna sa jedne i 500 milijuna sa druge strane. Dakle, za deset godina deset milijardi dolara prometa.“  Valja podsjetiti, jugoslavenska je štampa bila tradicionalno sklona da vijest kako je neka zadruga u nekom zabitom selu nabavila novih dvadesetak košnica poprati velikim naslovom na naslovnoj stranici PORASLA PROIZVODNJA MEDA! Vijest o sklopljenom poslu od deset milijardi dolara koji bi preporodio jugoslavensku privredu bila je takvog ranga da je sve zblesirala i nikome nije palo ni na pamet zapitati što je Špiljak uopće tražio kod Hammera. Umjesto takvih pitanja javnosti su napunjena usta ocjenama poput ove iz „Vjesniks“: „Ovaj posjet istakao je i još nešto što su posebno naglasili američki kongresmeni prilikom susreta s predsjednikom Špiljakom - to, da američka politika prema Jugoslaviji ne ovisi od toga tko će trenutačno sjediti u Bijeloj kući - republikanaca ili demokrat.“ Pa naravno da nije ovisila o smjeni demokrata i republikanaca! Šesnaest predsjednika se izmijenilo dok je Hammer ostajao uvijek jedan te isti do 1990. godine kad je preminuo.Od „posla stoljeća“ s Amerikancima nije bilo ništa. Naprosto se o njemu prestalo govoriti. Nakon što je vijest da je sklopljen odigrala potrebnu ulogu više se nije ni spominjao. Tim više je intrigantno pitanje o čemu su razgovarali Hammer i Špiljak. Jesu li uz kurtoazne rečenice o vremenu i „Kako je protekao put?“ izmijenili i koju o budućnosti Jugoslavije? Možda je Špiljak pokušao osobnim uplivom na Armanda uglaviti posao, pa ako prođe - prođe, pa se izjalovilo. No Mika nije zamjerio Armadu propast „posla stoljeća“. Vidi se već po tome što je njegov sin Vanja nastavio poslovati s Hammerom, naša štampa pisala je da su u dobrim odnosima, a ni jedan ni drugi nisu osobe za koje bi se reklo da su se socijalizirali čisto druženja radi. Dapače, po tome bi se moglo reći da su Mika i Armand ostali u vezi, doduše posrednoj, ali vrlo bliskoj, do kraja njihovih života. Armand Hammer je bio učesnik hladnog rata praktički od Oktobarske revolucije do pada berlinskog zida, i to ne neki nebitni, marginalni učesnik nego u samoj njegovoj žiži. Možda će jednoga dana izaći neka njegova podrobna biografija, možda se otkrije i autobiografija, u svakom slučaju nakon pedesetak ili stotinjak godina napokon će se otvoriti arhive sa dokumentima koji nisu uništeni i možda če se napokon saznati što su Mika Špiljak i Armand Hammer razgovarali i, moguće, dogovorili, pa će neki učenici Hrvoja Klasića sa zanimanjem moći prosuditi što je od svega toga bilo. - - - - - - - - - - - - - - - - - Upozoren sam na odlomak s 97 stranice iz knjige Josipa Manolića „Politika i domovina“. Nažalost cijela knjiga izgleda kao trljavi uradak slabog ghostwritera koji je skidao s magnetofonske vrpce. Odlomak pada kao grom iz vedra neba, bez najave, bez argumentacije i kasnijeg objašnjenja. Je li netko čitao druge knjige J. Manolića? Ima li govora o toj temi?  |
|
ČIST SLUČAJ Ljeto 1970. bio sam u štabu omladinske radne akcije „Sava 70“ zadužen za informiranje. Naselje je bilo premreženo razglasom preko kojeg je puštana glazba i obavijesti iz centralne sobice koju smo zvali „radio-stanica“, šapirografom smo tiskali naseljske novine, svi brigadiri su imali dostupan dovoljan broj svježih novina, obavještavao sam novinare o zbivanjima na akcijama, primao sam strane novinare i slično. Naselje se sastojalo od tridesetak velikih baraka, od boravišnih, svaka za stopedesetak brigadira, iako ih je u brigadama bilo od osamdesetak do stotinjak, pa do raznoraznih namjenskih i pomoćnih baraka: kuhinja s trpezarijom, klub, predavaonice, baraka tehnike itd. Bilo je smješteno prema Velikoj Gorici, otprilike ondje gdje danas završava Domovinski most, okruženo livadama i kukuruzima. U smjeni je bilo oko tisuću i pet stotina akcijaša, nešto više mladića u odnosu na djevojke; bilo je tri smjene po mjesec dana, sve zajedno je prošlo ondje oko četiri tisuće i pet stotina ljudi.  Već sam pogled na njega potvrđivao je djevojčine riječi. Bio je to kršan mladić iz crnogorske brigade, ne stariji od dvadeset godina. I na njemu su se vidjele ogrebotine, pa ga zapravo i nije trebalo išta pitati. Upućeno mu je samo jedno pitanje, gotovo reda radi: „Jesi li silovao…?“ I on je bio van sebe, grlo mu se stisnulo, nije mogao izustiti ni riječi, ali nije ni pokušao nijekati. Razrogačenih očiju, sav okupan znojem, samo je nedvosmisleno kimnuo glavom. Odmah je smješten u jednu od prostorija na kojoj su vrata ostavljena otvorena, a pred ulaz i pred prozor postavljena po dva krupna brigadira. Đurić, jedan od dvanaest štablija, delegiran izravno iz milicije, zadužen za sigurnost, nazvao je po „maricu“ i obavio još nekoliko službenih poziva. Dva čovjeka iz štaba otišla su u njezinu, a dvojica u njegovu brigadu da saznaju sve što bi se još moglo saznati, te da primire ostale brigadire. Moram priznati, pored užasnutosti onim što se dogodilo, osjećao sam i bijes. Pored sažaljenja za žrtvu, osjećao sam žaljenje i za nasilnika. Mogao sam ga iz bijesa ići tuči - što mu je to trebalo? Je li svjestan što je počinio? Glupost je takva: zapravo prvenstveno škodi sama sebi, a drugi su samo kolateralne žrtve preko kojih djeluje. Da nije bilo besmisleno i prekasno provalio bih u sobicu sa zatočenikom i počeo ga šaketati, a nisam bio jedini. Da ne bi mislili da je omladinska radna akcija bila leglo silovanja, od četiri i pol tisuće mlađarije koja je to ljeto učestvovala na građenju nasipa koji nas i danas štite, to je bio jedini takav slučaj, a ne pamti se (ili se barem ne zna) za nešto takvo ikada ranije, niti sam čuo da se ponovilo kasnije. S druge strane, začudilo me je i zamalo zadivilo kako smo svi bili efikasni. Nije bilo ni jedne suvišne riječi, nijednog trenutka izgubljenog na dogovaranje, svatko je obavio svoj dio posla kao da smo uvježbavali proceduru u sklopu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, premda nam mogućnost tako nečega ni trenutak prije nego se dogodilo nije bila ni u malom mozgu. „Marica“ je stigla iznenađujuće brzo. Mladića su ugurali u stražnji dio, a do šofera smo sjeli Đurić i ja. Đurić jer mu je to bio posao, a ja kao predstavnik „civilnog“ dijela štaba, za kontrolu. Brzo smo prolazili pustim noćnim cestama i za desetak minuta ušli smo među gradske kuće. Nije nam trebalo ništa vremena da kroz praznu Petrinjsku dođemo do zatvora. Velika kapija se otvorila pred automobilom kao da ga je čekala. „Marica“ je prošla kroz zgradu i zaustavila se u unutarnjem dvorištu. Odmah su otvorena stražnja vrata i mladić je izveden van. Žurnim korakom, kao polutrčeći, grupica s njim u sredini ušli smo na najbliža vrata. Ne sjećam se točno da li smo prvo silazili ili se uspinjali nekim stepenicama, ili smo se uspinjali ili silazili na povratku, tek došli smo do razjapljene zatvorske ćelije, onaj kojeg smo sprovodili gurnut je unutra i vrata su zalupljena. Nisam se ni snašao, a već sam buljio u masivna zaključana vrata iza kojih kao da ničega nije bilo. Prethodnoj užasnutosti pridružila se još jedna: bio sam zgromljen koliko malo vremena je potrebno da se čovjek od slobodnog bića pretvori u sužnja. Ništa! Kao da pucneš prstima… Ne znam što je kasnije bilo s djevojkom. Uvjeren sam da je dobila najbolji mogući primjereni tretman. Mladić je nakon nekoliko dana prebačen u Crnu Goru, zajedno s dosijeom kojeg se zadugo neće moći riješiti, a dalje ne znam što je s njim bilo. Moj je posao bio da novinari ništa o svemu tome ne saznaju, da pazim - ako saznaju - da ništa o tome ne pišu, što sam obavio na opće zadovoljstvo, ali ja sam njegovo ime i prezime još dugo pamtio. Dvadesetak godina kasnije, kad su krenula takozvana „događanja naroda“ u Crnoj Gori, jedan od predvodnika rulje bio je čovjek istog imena i prezimena, otprilike istih godina koje je i silovatelj s ORA mogao tada imati. Ništa ne mogu tvrditi, ali ne bih se začudio da je to bio upravo on. |
|
ZA NOVU DEBATU Sudjelovao sam više puta u raznoraznim javnim sučeljavanjima (neka od njih su bila i na televiziji) i - bez lažne skromnosti - nisam tim prilikama loše prolazio, kao ni teze koje sam zastupao. Odgledao sam nebrojena takva sučeljavanja drugih ljudi i uvijek sam u nekoj mjeri ostajao nezadovoljan. Naime, vrlo često u takvim nadmetanjima ostaje dojam da je netko nadjačao, a zapravo je u pravu bio njegov oponent. Televizija po svojoj medijskoj prirodi favorizira one koji simpatičnije izgledaju, koji se znaju bolje držati pred kamerama (već sam taj pojam je problematičan), blagoglagoljivije, pa čak i bezobraznije. Kadikad neki sugovornik ostavlja boji dojam već zbog razlika kako se obukao, iz kojeg ugla ga kamera snima i osvjetljenja u studiju. Što je najgore, kadikad ispada pobjednik onaj koji laže, izmišlja, podmeće, insinuira, falsificira, tko je - u kontekstu westerna - zaslužio da ga se namaže katranom, uvalja u perje i iznese na gredi izvan gradskih granica. Pa čak i kad nema ničega od navedenog, kad je sve da ne može biti bolje, sama priroda (dosadašnje) televizije je ograničenje ili opterećenje, faktor koji modificira tok i ishod takvih sučeljavanja. Pitam se: je li moguć kopernikanski obrat? Je li moguće sučeljavanja osloboditi modeliranja televizijom i umjesto toga dobiti televiziju usklađenu s prirodom diskutiranja?  Ne samo da stanka na ekranu duže traje od one u stvarnom životu, nego je i producentima takvih emisija stalo da što kraće (jeftinije) koriste studio i tehniku, pa im je ideal emisija čije je vrijeme snimanja i emitiranja u odnosu što bližem 1:1. Uvjeren sam da suvremena tehnologija omogućuje da nadiđu spomenuta ograničenja, a da proizvodnja emisija ne bude ništa skuplja, da bude možda čak i jeftinija. Kad sam se već prihvatio usporedbe razgovora i šaha, pogodno mi je s njom i nastaviti. Najkvalitetniji šah je dopisni šah, onaj u kojem si suigrači šalju potez po potez dopisnicom (danas to vjerojatno rade e-mailom), a između svakog poteza imaju vremena razmisliti koliko je potrebno, konzultirati literaturu, posavjetovati se s prijateljima… Razmišljam - je li moguće u proizvodnji televizijskih razgovornih emisija upotrijebiti metodu dopisnog šaha? Naravno, nije svaka tema pogodna za tako nešto. Svaka tema ima svoj najprimjereniji način prezentacije. Za neke teme je dovoljno pitati za mišljenje prvih pet prolaznika koji naiđu ulicom. Govorim o temama koje su zaista značajne i koje bi trebalo obraditi maksimalno kvalitetno. Prošlo je vrijeme kad je televizija izlazila izvan studija samo se s reportažnim kolima najviše nalik nekakvom teškom borbenom vozilu. Danas postoje kamerice koje koštaju između 100 i 300 dolara, a snimaju sliku i ton koji mogu zadovoljiti i najviše televizijske tehničke zahtjeve. Ujedno su i tako jednostavne za upotrebu, „user friendly“, da i najgori tehnički idiot u minutu može naučiti kako se rabe. Jedan stisak dugmeta - aktiviraj napravu, drugi stisak dugmeta - započni snimanjem, treći klik - završi snimanje. I to je to. Improviziram: nađe se dobra tema koja to zaslužuje, nađu se dobri sugovornici, dogovore se pravila (uvodna izlaganja po deset minuta, a svaka replika ne više od tri), svakom sugovorniku dodijeli se mala kamera da je drži kod kuće, jedan snimi što hoće reći i pošalje jednu kopiju sugovorniku, a drugu organizatoru sučeljavanja, drugi ima dovoljno vremena smisliti što će i kako odgovoriti… Nakon šest mjeseci se sve samo dobro montira. Da ponovim drugim riječima: svakome od sugovornika pružila bi se prilika da se pokaže najboljim što može, da obrani svoja stanovišta najbolje što može. U srazu s isto takvim argumentima oponenta možda bi izvukao iz sebe čak onoliko koliko nije ni slutio da može. Za svaki odgovor može se koliko god hoće pripremiti, konzultirati literaturu, vlastite bilješke, koristiti „joker zovi“ i nazvati istomišljenike da prodiskutiraju što je najbolje reći, snimiti svoj doprinos u doba dana koje mu najviše pogoduje, kad mu je bioritam na vrhuncu… E, rezultat takvog sučeljavanja mogao bi biti za učenje i pamćenje. Ako se nađe svjetski zanimljiva tema, možda bi mogli, umjesto da samo otkupljujemo stane emisije, i mi nešto prodati svijetu. Recimo, uvali se takva kamerica Nevenu Sesardiću da brani stvar desnice, Damiru Markovini da zastupa ljevicu… Igoru Mandiću da obrazlaže zašto je hrvatska država propali projekt, a bilo kojem državotvorcu da mu oponira, recimo ministru Krstičeviću. Kako sam ovih dana raspoložen, rado bih govorio o zastranjenjima i štetnosti kvazifeminizma, a protiv mene može stati tko god hoće… Kaže se da je vlast loša jer kvari ljude. Nije istina. Loši ljudi kvare vlast. Tako se govori i da televizija zaglupljuje ljude. To nije nužno. Pametni ljudi na televiziji mogli bi od nje napraviti snažno oruđe prosvjetljavanja, obrazovanja i razuma, mimo toga da bi umjesto otužnog kreveljenja mogla postati istinski zabavna. |
|
SMISAO PRAVA Naime, dok žrtva ima pravo odvagivati hoće li ili neće prijaviti seksualno nasilje, to nije isključivo samo njezino/njegovo pravo. Doktori koji primijete tragove silovanja ili policajci koji za tako nešto doznaju nemaju se što premišljati: službena lica imaju ne samo pravo, nego i zakonsku dužnost da to prijave, a tužitelji moraju po slovu zakona, po službenoj dužnosti podići optužnicu.Mnogi su pratili na tv-ekranima natezanje Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića o tome ima li žrtva silovanja pravo sama odabrati hoće li i kada prijaviti nasilnika. Završilo je tako da se i Stanković priklonio stavu gošće emisije. U naknadnim komentarima to se tumačilo kao njezina pobjeda. Dok sam gledao emisiju i meni je zvučalo razumljivo i prihvatljivo da žrtva ima sama pravo odlučiti hoće li i kada će prijaviti silovanje. Da se odmah razumijemo, i ja smatram da ŽRTVA IMA PRAVO sama odlučiti hoće li i sama/sam odabrati najpovoljniji čas kada će to učiniti. Ima pravo. No u svjetlu naknadne pameti postavlja se pitanje koliko taj dopadljiv stav ima smisla.  U slučaju prijavljivanja neposredno ili što skorije nakon zlodjela, dok postoje svježe ozljede, masnice, tragovi sperme, znoja nasilnika ili ostaci njegove kože ispod noktiju žrtve, razderana odjeća, provaljena vrata i tome slično, prijavljivanje je itekako smisleno. Između ostaloga i zato da se spriječi mogući sljedeći napad. No nakon godine dana ili više, kad zacijele masnice i ogrebotine, nestanu i posljednje vlati kose nasilnika i svi drugi tragovi, prijavljivanje je besmisleno. Ostaje samo riječ onoga koji optužuje protiv riječi onoga koji se brani, riječ na riječ. Mi nismo dio anglosaksonskog pravnog sistema u kojem je presudno kako uvjeriti suca i porotu. Naš pravosudni sistem je nastavak pravne tradicije u kojoj ništa nije moguće bez čvrstih dokaza ili vrlo uvjerljivih svjedočenja. Svjedoka ionako najčešće ni nema ili su krajnje nepouzdani, pa dokazi ostaju ključni faktor eventualne optužbe. Između prijavljivanja odmah i prijavljivanja kasnije, ili mnogo kasnije, postoji jedan teoretski slučaj kad i ovo drugo eventualno ima smisla. Recimo da je žrtva izuzetno pribrana, što je u takvim okolnostima rijedak slučaj, da zaključi kako nije čas odmah podići uzbunu, ali će možda uskoro ili kasnije sazreti uvjeti za tako nešto… Žrtva može sakupiti i pričuvati dokaze. Danas je to lakše nego ranije. Svatko ima mobitel - fotografiraju se modrice i druge ozljede, snimi se poprište, kaže se svježe svjedočenje u diktafon da se otme zaboravu, spremi se poderana odjeća s tragovima DNK-a nasilnika, obazre se naokolo da li je itko išta vidio, ima li ikakvih svjedoka i sve tako. (Važna napomena: organske tragove poput znoja, sperme, nakupljenog ispod noktiju, vlati kose nije pogodno staviti u čvrsto začepljenu flašu, plastičnu ili limenu kutiju. Može doći do gnjiljenja. Treba ih staviti u nešto gdje postoji mogućnost da se sasuše i tako sačuvaju, papirnatu vrećicu ili drvenu kutijicu.) Međutim, takva naknadna tužba je čak i uz predočenje materijalnih dokaza dvosjekli mač. Branitelj silovatelja može ustvrditi da su fotografije ozljeda fotošopirane, da je razbacani stan inscenacija, da je tužiteljica odjeću razderala sama, da je tragove znoja sakupila kad joj je optuženi ljubazno pomogao unijeti novokupljeni ormar u stan, da je spermu kupila od prostitutke (pojavi se i svjedokinja koja ju je kao prodala)… Gad je na sve spreman, pa je rezultat naknadne tužbe neizvjestan. Može završiti plaćanjem parničnih troškova i tužbom za klevetu. „Pravo“ lijepo zvuči, zanimljivo se oko toga prepirati, pogodno da se bilo tko pozivajući se na raznovrsna prava pravi pametan. Nažalost, nedvojbeno pravo žrtve da izabere hoće li prijaviti nasilje i kada će to učiniti zapravo se svodi na odluku „odmah ili nikad“. Besmisao naknadnog prijavljivanja i podizanja tužbe još je očitiji ako se prisjetimo postojanja pravne kategorije zastare. Kako prije neki dan rekoh, lako je biti general nakon bitke. U svjetlu naknadne pameti zamjeram Stankoviću, žao mi je što se nije dosjetio to spomenuti. No njemu manje zamjeram jer je novinar po jednoj od definicija „univerzalni neznalica“, njegovo je da postavlja pitanja. Više se čudim Jeleni Veljači koja je jedna od istaknutih predstavnica grupacije koja se legitimira nastojanjem da pomogne žrtvama seksualnih nasilja, silovanja i ostaloga. Pravo žrtve silovanja da prijavi zločin nakon nastupa zastare jednako je onome da mrtvac jebe dasku. Nažalost, ono što su mnogi pratili bez daha kao prijenos boksačkog meča bio je samo primjer kako diletanti raspravljaju o temama o kojima su samo načuli, a zapravo pojma nemaju. |
|
UZURPATOR Da se odmah na početku razumijemo: Hrvoja Klasića izuzetno cijenim, a njegovu knjigu o Miki Špiljku smatram korisnom i dobrodošlom. Mika Špiljak je značajna ličnost naše nedavne prošlosti, a bez poznavanja i razumijevanja njegovog djelovanja namoguće je razumjeti i ovo što nam se sad događa. Također, nisam pročitao knjigu kako je zavrijedila. Samo sam je ovlašno pregledao, zaustavio se na nekoliko mjesta koja su me više zainteresirala, a podrobnije pročitao dva, tri, četiri dijela koja obrađuju epizode koje me odavno kopkaju. Recimo, da li je Mika Špiljak uzurpirao poziciju predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, najjaču političku funkciju u državi, poziciju Broja 1? (Radi preglednosti i lakšeg snalaženja umetnuo sam u originalni tekst orijentaciona slova.)  A - ne samo da Statut Saveza komunista Hrvatske „nije predviđao produženje“ nego ga je izričito zabranjivao, a koliko se to smatralo značajnim svjedoči i to što je članku statuta od dva kratka odlomka zabrana ponovljena različitim riječima dva puta, da ne bi bilo „Nisam shvatio“: „115. Predsjedništvo Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske bira iz svog sastava predsjednika Predsjedništva na godinu dana i sekretara Predsjedništva na dvije godine. Iste osobe ne mogu dva puta uzastopce biti birane na te funkcije.“ Špiljak i njegovi to očito „nisu shvatili“ jer je Mika Š. izabran i na drugi mandat uzastopce. B - teoretski je sljedeći, posljednji u tom četverogodišnjem nizu, četvrti mogao biti i dr. Stipe Šuvar. To je za Miku Špiljka postavilo pitanje sprečavanja da do toga dođe kao razmeđe između biti i ne biti. Šuvar je, recimo, mogao postaviti pitanje kako je Mika Špiljak u političko-ideološkim sukobima unutar Društva književnika Hrvatske podržao nacionalističku stranu, a protiv partijsko-lijeve strane. To bi ne samo povuklo pitanje Špiljkove partijske odgovornosti nego bi i promijenilo daljnji tok sukoba unutar Društva književnika Hrvatske, pa time i unutar istog sukoba proširenog na područje cijele republike. Sa Šuvarom na politički najmoćnijem mjestu u Hrvatskoj i istraga oko nestanka/pronevjera teških milijuna možda bi po Vanju Špiljka drugačije završila. C - je primjer čudesne telepatske koincidencije. Špiljak predloži upravo Kalanja koji ne želi prihvatiti ponuđenu čast i obavezu, a upravo Kalanj smatra da bi (usprkos statutu) baš Mika Špiljak bio jedini dorastao da (p)ostane predsjednik Predsjedništva. D - Kalanjova argumentacija bi bila još jača po završetku drugog Špiljkovog mandata, te bi nepromijenjena bila još snažniji argument da Špiljak preuzme i treći mandat. To je zapravo argumentacija za izbor doživotnog predsjednika, u izravnoj suprotnosti s tada općeprihvaćenom opredjeljenju za kolektivnim tijelima i fluktuaciji kadrova na značajnim mjestima. U fusnoti 329 Klasić kaže da je Šuvar na samoj sjednici „kritizirao Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju“. E - Statut SKH jasno kaže da je bilo kakva mogućnost „može li se statutarna odluka izmijeniti prije samog kongresa“ ne postoji jer je jedino kongres bio zadužen i ovlašten za bilo kakvu promjenu statuta. F - to obrazloženje je pravno jednako utemeljeno kao jedan poznati kasniji pravni pravorijek da „novac nije imovina“. G - Statut Saveza komunista Jugoslavije, kojemu je Savez komunista Hrvatske bio konstitutivni član, izrijekom kaže da su sva glasovanja u Savezu komunista tajna. Statut Saveza komunista u članku 39. kaže da se „Tajnim glasanjem i pojedinačno biraju“ između ostalih i „članovi Centralnog komiteta, Predsjedništva Centralnog komiteta“, tako da je već samo javno glasanje nestatutarno, a izbor javnim glasanjem nevaljan. Već sama usporedba Klasićevog odlomka i Statuta Saveza komunista Hrvatske pokazuje da je Špiljak ne samo nestatutarno, nego protustatutarno protegnuo svoj mandat predsjednika Predsjedništva CK SKH, nezakonito i nelegalno. Ne znam primjerenu ocjenu za njega od - uzurpator. Zapravo je Špiljak protegnuo svoju vlast i na treći mandat aranžiravši nakon sebe marionetu Stanka Stojčevića. Kroz te tri godine uspio je izvršiti zadatak da preusmjeri tok povijesti, te je mogao smireno otići u zasluženu mirovinu. U fusnoti 329 na istoj stranici Klasić o držanju dr. Stipe Šuvara na toj sjednici kaže: „Stipe Šuvar na sjednici nije dijelio mišljenje ostalih o reizboru i Špiljaku kao najboljem kandidatu, ali se nije ni protivio. Pokušao je svoje neslaganje „upakirati“ u priču o potrebi poštivanja statuta i opravdati „zabrinutošću“ za imidžom Špiljaka u javnosti. Osim toga, kritizirao je Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju.“ Klasićev odlomak o spominjanoj sjednici plastično ilustrira kako je bila riječ o ranije dogovorenom dramoletu u kojem Mika Špiljak, Marijan Kalanj i predsjednik Statutarne komisije igraju istaknute uloge, ali i ostali - osim Šuvara - skladno glumataju u izvođenju te farse. Mika Šiljak kao ceremonijalmajstor prijetvorno odbija kandidaturu i upozorava na statutarne odredbe koje onemogućavaju i kandidiranje i reizbor, te licemjerno dozvoljava da ga ostali nagovore, nadglasaju. Istovremeno se oglušuje, on i svi ostali, na Šuvarova upozorenja i ograde. Odlomak također ukazuje i na tadašnju realnu Šuvarovu snagu. Usprkos tadašnjim pričanjima o njegovoj svemoći koja su se protegnula do danas, o njegovoj strahovladi, nitko od ostalih članova najmoćnijeg partijskog tijela nije bio uz njega, bio je osamljen, izoliran i neprekidno onemogućavan na raznorazne načine sa svih strana. Usprkos tome Mika Špiljak, znajući s kakvim ljudima ima posla, nije vjerovao da neki od njih ipak potajice ne simpatiziraju Šuvara i njegova nastojanja, te da bi u ključnom trenutku, ostavši bez nadzora na tajnom glasanju, mogli nepredviđeno reagirati. Javno glasanje je demonstracija moći, u tadašnjim okolnostima mehanizam kontrole onih koji glasaju, ali i usmjeravanje odluke naznakom tko je pobjednička strana kojoj se probitačnije prikloniti.  Epizoda također pokazuje i travestiju od tada prevladavajućeg narativa u interpretaciji cijelog sukoba koji je prevladavajući i danas. Jedan od najvažnijih političko-idejnih sukoba osamdesetih godina čiji je ishod odredio današnjicu bio sukob Špiljak-Šuvar, sukob „špiljkovaca“ i „šuvarovaca“. Prema pobjedničkoj nakaradnoj interpretaciji strana koju je predvodio Špiljak bili su slobodumni „reformatori“, a Šuvar je bio istaknuta ličnost čvrstorukaških, staljinističkih „dogmatika“. Prema ovoj, a i nizu drugih epizoda, „reformatori“ su bili skloni „kreativnom“ očitavanju zakona kako im je pasalo, moglo bi se podsmješljivo reći da su bili „titoisti“ sljedeći naputak da se ne treba „držati zakona kao pijan plota“. „Dogmatici“ su se nasuprot tome rigidno držali postojećih zakona i propisa, današnjim rječnikom rečeno bili su zagovornici „pravne države“.Naravno da je takvih povreda statuta bilo i ranije, ali se za njih malo zna. Uglavnom su dolazili nenamjerno, iz neznanja, u najboljim namjerama ili, suprotno, kao karike u lancu nekakvih zloupotreba. Nikada ranije tako nešto nije se dogodilo toliko otvoreno, javno, niti je ikada ranije bila riječ o tako značajnoj, dalekosežnoj stvari, toliko drsko i samouvjereno bahato, čime je ta epizoda postala paradigmatski slučaj za praksu vlastodržaca do danas. Zanimljivo je pitanje zašto se Šuvar nije požalio Savezu komunista Jugoslavije, zašto nije potražio saveznike u, recimo, Savezu komunista Srbije ili Savezu komunista Slovenije, optužio Špiljka za nezakonito uzurpiranje pozicije, smijenio ga i zamijenio na poziciji? Odgovor je koliko jednostavan toliko i tragičan. U svakoj od jugoslavenskih republika postojao je sukob između projugoslavenski orijentiranih komunista i zagovornika sve veće samostalnosti republika. U svim republikama su već tada ovi prvi gurnuti u drugi plan. Tadašnjem rukovodstvu komunista u Srbiji i Sloveniji daleko je više odgovarao Špiljak s kojim su mogli sinkronizirati djelovanje, nego Šuvar koji bi se sigurno založio da se projugoslavenski elementi u svim republikama povežu i udruženim snagama potisnu one koji su vukli dezintegraciji Jugoslavije i propasti socijalizma. Ova epizoda u proljeće 1985. pokazuje da je bitka već tada bila izgubljena i da je sve nakon toga bilo samo kotrljanje vozila bez kočnica niz strmu padinu. |
|
PROTIVNICE PENETRACIJE Upao sam posljednjih dana u natezanje s bulumentom raspamećenih mainplainingašica. (Taj termin je nedavno u članku na Indexu objasnio Gordan Duhaček. Mainplaining je ponašanje onih koji bolje od autora znaju što je napisao, pripisuju mu, imputiraju nerečeno i previđaju, oglušuju se na ono stvarno napisano, rečeno.) Žalim se da me neki ovdje nepažljivo čitaju, ali u tome ima pravde jer svi jednako nepažljivo čitaju i komentare onih koje su se na me obrušile/obrušili, pa vjerojatno i onih koji su me dobro shvatili pa me podržavaju. Naime, primijetio sam jedan osobit motiv koji se nekoliko puta ponovio, ali ama baš nitko nije na njega odgovarajuće reagirao. Ne znam da li zato jer su oni koji su ga primijetili suglasni, pa nemaju što nadodati ni zašto se usprotiviti, ili zato jer su ga jednostavno previdjeli. Pronađite taj motiv u sljedećem odlomku:  Zamjeravateljica kuca na otvorena vrata - ako se nešto silom gura (bez obzira da li razorno ili glatko) onda je to primjena nasilja, naravno da nitko ne podnosi nasilje milom - to je upravo ono što sam ustvrdio, da nema silovanja bez nasilja. Na kraju odlomka ponavljanjem dodatno potvrđuje, dodatnim potvrđivanjem pojačava „da je to primjena sile“. Što se tiče silovanja, oponira mi tvrdeći isto što i ja! Ako to nije kratki spoj u mozgu, ne znam što je. Naizgled, tome se nema što zamjeriti, ta tvrdimo isto i ona i ja. Međutim, to je samo naizgled. Tvrdimo isto što se tiče silovanja, ali ne što se tiče penetracije. Naizgled ona kaže: ako nema drugog nasilja osim nasilne penetracije - već i to je nasilje. Nažalost, ono što zaista kaže, penetracija je sama po sebi nasilje, nenasilna penetracija je naprosto nemoguća, ne postoji; nenasilna penetracija je drveno željezo bez obzira da li je žrtva (žena) željela ili ne željela, da li je prizivala ili odbijala. Ako se odlomak oljušti poput luka, skidanjem vanjskih slojeva dolazimo do suštine: po onoj koja je to napisala „sam čin penetracije (je) nasilje“. Poruka: ne dajte se penetrirati jer je to nasilje! Sljedeća furija koja se na me obrušila isti stav iznosi neprikriveno savjetujući mi da prihvatim „činjenicu da je i penetracija fizička sila“. Odoka, bez provjere, isti stav je izgmizao ispod kamena i uzdigao svoju gadnu glavu ovih posljednjih dana što se natežemo oko iste teme barem pet puta. I nikome ništa?! Meni se svaka riječ odmjerava na krivo baždarenoj apotekarskoj vagi, a na ovo su svi slijepi?! Ma još gore! Nisu svi te stavove previdjeli. Jedan od njih - sad sam provjerio - privukao je devet „lajkova", devet osoba koje su ga pročitale su suglasne s njim. Zaista, ono što nikada nigdje nisam tvrdio da je čin penetriranja sam po sebi nasilje. Za mene je to jedan od vrhova intimnosti između dva ljudska bića. Žao mi je žena čije je iskustvo da je penetracija sila (neželjenim stranim predmetom). Po mom iskustvu penetracija je plod uzajamne privlačnosti, nije prodiranje ni onom silom kojom se prst gurne u tijesto nego rezultat silnica kao između dva različita pola magneta koji se teže sljubiti. |
|
SILOVATELJSKE VARIJACIJE  Pisac sam i volim izmišljati priče. Neprekidno to radim. Samo vrcaju. Imam bujnu maštu. Nadam se da to nije ništa što bi itko mogao zamjeriti. Doduše, sigurno ima onih koji bi rekli da mi je mašta nakaradna, perverzna, bolesna, ovakva i onakva. Možda bi im bilo najpametnije da moje priče ni ne čitaju? Uostalom, što i da jeste kako kažu? Koliko znam, još nije kažnjivo djelo imati prljavu maštu. S druge strane, ima i onih kojima se dopadaju, vrag će ga znati zašto. Vrag ne spava! Evo, ne spavam u gluho doba noći i razmišljam o tri priče o kojima ne znam što misliti. To su izmišljene priče, nikada se nisu dogodile, a naročito ne tako kako sam ih zapisao. U stvarnom životu su događaji uglavnom složeniji nego priče. Rado bih čuo što drugi o njima misle, možda me neko od tih mišljenja osvijesti, uputi na pravi trag. Priče su gadne, upozoravam vas na vrijeme, nisu za mlađe od dvadeset i jedne godine. Priča prva. U kuću upadne gadni tip s pištoljem, uperi ga u dijete u kolijevci, zaprijeti majci da će joj ubiti dijete, supruga, sestru, staru majku, psa, da će zapaliti kuću i auto ako mu se smjesta ne poda. Pri tome izgleda zaista opasno, nastup mu je uvjerljiv, pištolj bi mogao svakog trena opaliti. No, usprkos svim savjetima što uraditi u takvim slučajevima ako se ne može pobjeći, mlada majka se ne da. „Što ti pada na pamet?! Gadan si i smrdiš, zaudara ti iz usta - na pamet mi ne pada da ti se podam! Tko te zvao?! Mrš, stoko!“ Uostalom, ne treba ni objašnjavati zašto neće, dovoljno je jasno dati na znanje da neće. Na to nepoznati nasrne na majku, izudara je, fizički je skrši, a zatim na njoj tako onemoćaloj izdovolji svoje životinjske nagone. Da se tako nešto dogodilo bilo bi to nesumnjivo silovanje uz niz otežavajući okolnosti i još nekoliko krivičnih djela pride. Meni bi bilo drago da silovatelja ulove što prije i osude što strožije. Priča druga. U stan upadne vrlo opasno izgledajući nepoznati tip i zaskoči majku s djetetom. Ima pištolj koji uperi djetetu u glavu. Zatraži od majke da mu se smjesta poda inače će na licu mjesta ubiti dijete, psa, mačku, prevrnuti akvarij sa zlatnom ribicom… Majka se toliko prestraši da jedva stoji na nogama. Prisjeti se savjeta iz priručnika za opasne situacije koji govore da je, ako se nema izgleda pobjeći, najbolje udovoljiti svim zahtjevima bez opiranja. Nema snage ništa odgovoriti nego samo potvrdno kimne glavom. No nasilnik je perverzan, uživa u situaciji u kojoj može što hoće, uživa u svojoj nadmoći. Zatraži od užasnute majke da ga „ljubazno“ zamoli da je penetrira iskolačenim spolnim udom. (Naravno, baraba to zatraži znatno vulgarnijim riječima.) „Hajde, reci to! Ponavljaj za mnom!“ Jedva prevaljujući riječi preko usana majka kaže da pristaje na sve i moli ga da je seksualno zlorabi kako hoće, samo da ne ozlijedi bebu, te da nakon toga ode što prije. Na to nasilnik obavi sve što je htio i ode. Da se tako nešto dogodilo, bilo bi mi drago da ga policija ulovi već drugi dan, a sudac osudi što strože. Iako žrtva, majka, ne bi nijekala da je zaista zatražila da se optuženi (jer još nije osuđen dok ona svjedoči) izdovolji kako mu je ćef, da je dala pristanak, taj pristanak ne bi bio valjan jer je iznuđen. Nasilnika bi osudili za seksualno zlorabljenje pod prijetnjom, pod prisilom, uračunali bi olakšavajuće okolnosti (kad bi ih bilo) i otežavajuće (kojih bi se sigurno našlo), pribrojili još nekoliko kaznenih djela pride i pravedno mu odmjerili kaznu. Pri tome nasilnika nikako ne bi mogli ni optužiti za ubojstvo djeteta, psa, mačke ni zlatne ribice jer ih nije ubio. Bilo bi nepravedno i da ga osude za premlaćivanje majke jer je nije premlatio, ni za primjenu sile jer mu nije bilo potrebno da je primjeni. Tko zna bi li ih ubio da se žrtva opirala, to se ne može znati; možda bi - možda ne bi. Ne može ga se okriviti da možda bi, ako možda ne bi. Nikoga se ne bi smjelo osuditi za ono što nije učinio, za pretpostavke što bi mogao učiniti da je bilo kako nije bilo. Kad bi se izjednačilo ono što se dogodilo s onim što se nije dogodilo otvorila bi se Pandorina kutija opće nesigurnosti i mnogih nepravdi. Histerična posvuduša mogla bi optužiti prolaznika s druge strane ceste da ju je tako pogledao da je bila sigurna da će je silovati, tako se nacerio da je doživjela trajne traume, svatko bi svakoga mogao optužiti za vlastite strahove i paranoje. Kad bi se prihvatilo da je sve, koliko god nije, jedno te isto, onima koji teže razlučuju i shvaćaju bilo bi olakšano razgovaranje, ali bi ono što se htjelo riješiti potonulo u kaos. Priča treća, smišljena s vlastitom suprugom u primisli. Otac je na službenom putu, stara punica hrče u susjednoj sobi, bebica također blaženo spava, iznurena majka bdije nad njom i gleda neku titlovanu sapunicu kojoj je ukinula ton, mačka u majčinom krilu zadovoljno prede… Iznenada spokoj prekida nepoznati tip koji preko prozora uskoči u sobu. Izgleda gore i opasnije od likova iz prethodne dvije priče, a pištolj mu je dvostruko veći. Uperi cijev pištolja djetetu u glavu i glasom poput gladne hijene zaprijeti da će ga odmah ubiti ako ga domaćica na licu mjesta seksualno ne zadovolji. Na to iz zaskočene žene izbiju sve frustracije nakupljene preko dana i izdere se na njega: „Što ti misliš o meni?! Ja sam časna žena! Prije bih se sama ubila nego prevarila muža! Ma mrš dok nisam dohvatila vazu i glavu ti razbila!“ Nepozvani se samo još gore isceri, napne okidač pištolja uperenog u glavu uspavanog djeteta i doda da će ubiti i domaćicu i punicu i mačku i razbiti televizor… Na ovo posljednje se žena do kraja razbjesni: „ Kako ti pada na pamet?! Misliš li da bi sveta - ne mogu se sad sjetiti kako se zove - postala svetica da se podala rimskim vojnicima koji su to tražili?!“ (Ne, pozivanje na svece se mojoj supruzi ne bi omaklo ni u najgoroj situaciji. To ne bi mogla biti ona.) „Ako se odmah ne izgubiš kako si i došao, počet ću tako vrištati da će se probuditi punica, a onda ćeš vidjeti zla boga!“ Baraba se rastuži, slegne ramenima i procijedi: „Jebiga! Nije uspjelo.“ Skloni pištolj i procijedi: „Ionako je od plastike.“ Okrene se, pogladi putem mačku, usput zalije cvijeće na prozoru i nestane. Da se tako nešto dogodilo bilo bi mi drago da napasnika kad-tad ulove, da ga sud osudi za neovlašteno upadanje u tuđi stan, za sve prijetnje, za uznemiravanje, da odrobija kaznu do posljednjeg dana. I to bi - što se njega tiče - bilo otprilike to. Nadam se da mu nikada nakon toga ne bi nešto takvo palo na pamet. Ispisujući ove tri pričice, dosjetio sam se i četvrte. Usamljena žena navečer sjedi na terasi svog stana i spokojno čita knjigu kad kao grom iz vedra neba preko ograde uskoči goli muškarac s iskolačenim udom i izbezumljenim izrazom lica, te skoči na nju. Žena zgrabi tešku kristalnu pepeljaru i tako ga mlatne po glavi da se samo složi pored magnolije u tegli. (E, to bi mogla biti moja supruga, makar da je napadač dva i pol puta veći od nje.) Neostvarenog silovatelja ne bi ni trebali loviti. Dovoljno bi bilo nazvati policiju da ga svrati pokupiti. To bi bio pokušaj silovanja. Za one koji čitaju između redova, ali im redci izmiču, neka se pokušaju usredotočiti na napisano, a ne izmišljati nenapisano - ovo posljednje ni na kakav način ne bi bilo silovanje. Čim postoji nešto moguć je i pojam o tome nečemu, a pojam traži da tom nečemu damo naziv, ime. Pravosuđe uvijek može odrediti da će se silovanje pravno izjednačiti s pokušajem silovanja ili s nekim drugim seksualnim zlorabljenjem, ali time jedno neće prestati biti ono što jest niti će postati drugo. Ako se neko seksualno zlostavljanje tretira kao silovanje ono i dalje neće postati silovanje nego ostati samo nešto kao silovanje. Uvijek se cijeli svijet može dogovoriti da će od sutra u šest sati uzeti kao da je sedam ili pet, ali Sunce će i dalje nastaviti izlaziti i zalaziti bez obzira na to, svitanje će uvijek biti u pravi čas po svojim zakonima. Time što je u Hrvatskoj pravno priznato postojanje pola milijuna „branitelja“ - sa svim statusnim i materijalnim prinadležnostima - ne znači da je, brat bratu, barem tri stotine i pedeset tisuća njih provelo u ikakvoj obrani makar jedan dan. Ruža će jednako mirisati kako god je nazvali, ali ako je nazovemo korovom i pošaljemo priučene vrtlarske radnike da oplijeve vrt, dogodit će se samo da će najmirisniji cvijet ostati neki smrdolež. Naposljetku, pitanje s početka - što misliti? Na meni je kao piscu da ispričam priču, ispričam priče, a svatko za sebe će nakon toga misliti što hoće. Nekome ispričano može otvoriti oči, nekome zbog toga može pasti mrak. U gluho doba noći pletem priče kao što pauk plete svoje mreže naprosto zato jer je pauk. |
|
JABUKE U ANTUNTUNIJI  Promjene nisu zahvatile samo vegetarijance i zemljoradnike, nego i mesoždere i stočare, kuhare i vatrogasce, te i sve druge Antuntunce od beba koje su se još hranile majčinim mlijekom do najstarijih u hospicijima. Prvi je problem nastao sa izradom voćne salate jer recepti poput „sitno isjeckaj tri jabuke, na kriške nasijeci šest jabuka, usitni dvije jabuke, dodaj šaku jabuka i pet sasušenih jabuka“ ni dva puta nije mogao uroditi istim učinkom. U drugom slučajevima je voćna salata umjesto obilja okusa imala samo jedan otužni, ali vrlo zdravi okus. Marketinške agencije su naišle na poteškoće da oglase tržištu da su se u prodaji pojavile nove jabuke i kako uvjeriti kupce da su jabuke njihovih klijenata jedinstvene među drugim jabukama. Proizvođači jabuka su na onim pedalj visokim jabukama koje zriju u proljeće nisko pri tlu primijenili gnojivo za jabuke i sve su presahnule, pa više u proljeće nije bilo malih crvenih jabuka. Politika je slavila kao veliki uspjeh iznenadno obilje jabuka, no na tržištu su nastali problemi jer je uslijed obilja nastupila inflacija cijena, pa su mnogi proizvođači bankrotirali. U zoološkim vrtovima su neke životinje koje su se oduvijek hranile isključivo jabukama odbijale jesti kad su ih nastavili hraniti upravo jabukama i sve su pokrepale. Iz nepoznatih razloga nestalo je vina, pa su Antuntuni uglavnom prešli na rakiju. Inspekcije su imale pune ruke posla kontrolirajući one dućane, voćarnice i slastičarne koje su uspješno poslovale jer je postojala opravdana sumnja da i dalje koriste stara, odbačena i štetna imena voća, iako je naziv „agrumi“ unosio zabunu, pa su inspekcije prešutno tolerirale da se i on koristi. Policija i sigurnosne službe provodile su odlučne istrage protiv ilegalnog pokreta otpora koji je sve voće nazivao „povrće“, a sve povrće „voće“. Supruge su se našle pred svakodnevnim problemima kad su slale supruge na tržnice ili mušku djecu u samoposluživanja da kupe jabuke jer su se uvijek vraćali s nečim drugim što je potvrđivalo koliko su muškarci bedasti. Uz to su učestalo van kuće završavali pod kotačima raznih vozila jer je postajalo sve opasnije izaći na ulicu nakon što su učitelji u autoškolama po analogiji s voćem sve pedale, ručke, prekidače i dugmad u unutrašnjosti kabina vozila počeli nazivati „gas“. Antuntuška država njeguje dobre odnose i razgranatu tržišnu razmjenu sa sjevernom susjednom državom u kojoj sve povrće nazivaju „mrkva“, ali i loše s južnom susjednom zemljom, te su česti granični incidenti zbog toga što mrski susjedi sve začine nazivaju „so“. Antuntuni nikada neće prihvatiti „so“ ni kao riječ, a kamoli za naziv dokle god je jedino ispravno „sol“. |
|
SILOVANJE RAZLIČITOSTI „Svaki spolni odnos bez pristanka je silovanje” bio je jedan od transparenata koje su nosile građanke i nosili građani u petnaestak hrvatskih gradova na subotnjim prosvjedima za sve žrtve spolnog zlostavljanja. Zvuči moćno, ali nije točno. Naime, spolni odnos bez pristanka je spolni odnos bez pristanka, a silovanje je silovanje. Silovanje je spolni odnos protiv nečije volje uz upotrebu sile, a u odnosu bez pristanka nema fizičke sile ili nije nužno prisutna. Jedno je pretući ili zavezati nekoga, pa ga zlorabiti, a drugo na tulumu naći nekoga obeznanjenog i iživljavati se na njemu bez da ga se i probudi. Izjednačavanje dvije različite radnje nipodaštava postojanje mogućeg spolnog odnosa uz pristanak, ali ipak protiv volje. Sam pristanak je formalni čin nakon kojeg čak može uslijediti usklađeno ponašanje, ali je to drugorazredno u odnosu na činjenicu je li do toga došlo protiv volje onoga tko je pristao. Nipodaštava i drugu okolnost da je SILOVANJE zapravo zbirno ime za DVA ZLODJELA: za spolno općenje protiv volje jednog sudionika i za fizičko nasilje koje je krivični čin samo po sebi. Primjena sile se može izbjeći primjenom uvjerljive prijetnje, ali nipošto nisu jednake prijetnje da će nekome biti ubijeno dijete ili da će mu biti izgažene jagode u vrtu. Također, prijetnja je jedno, a izvršena prijetnja je drugo. Sabijanjem svega u jedno te isto srlja se u sljepilo koje previđa sve mogućnosti raznolikosti života, to bi bilo silovanje različitosti. Poigrajmo se hipotetskim slučajem koji se dogodio uz neznatne varijacije u tolikom broju slučajeva da ne možemo reći da je izmišljen. Ratno je stanje, vlada glad među civilima. No vojnik je dobio jedan kruh za danas, a jeo je i jučer i vrlo vjerojatno će dobiti novi kruh sutra. Dvije žene mu se nude u zamjenu za kruh koji ima u torbici, a on nije imao priliku za ženski dodir već šest mjeseci. Jedna mu je odbojna, a druga izuzetno fizički privlačna. Što će učiniti? Vojnik može pojesti kruh pa mirna Bosna. Može ga pravedno podijeliti na tri dijela, iako to nije sasvim pravedno jer je on jučer jeo, a i sutra će vjerojatno jesti, dok su dvije žene mnogo gladnije od njega. Može podijeliti kruh na dva dijela i kavalirski ga podijeliti ženama ne tražeći ništa za uzvrat (recimo, to bih ja učinio), iako bi time pokazao da kavalirština nije usklađena s ionako problematičnom pravednošću. Može dati kruh onoj koja mu je odbojna iz sažaljenja jer je ružna ili vjerujući da će se atraktivna lakše snaći ako joj kruh uskrati. Može dati kruh onoj koja mu je atraktivna ne tražeći ništa za uzvrat naprosto zato jer mu je simpatična. Sigurno postoji još nekoliko mogućnosti koje mi ne padaju na pamet, ali možemo se zapitati kako bi procijenili, osudili vojnika koji bi odlučio prihvatiti ponudu atraktivne, a nakon konzumacije ponude dao kruh onoj drugoj? Bi li on bio bolji, gori ili jednak onome koji bi dao kruh onoj kojoj ga je obećao?  U tri sat i trideset minuta ujutro dvadeset i prvog listopada dvije tisuće i devetnaeste mislim da se zakonska kvalifikacija „spolni odnos bez pristanka“ ne smije odbaciti, nego da - umjesto toga - treba razjasniti koncepti i razraditi ga za što veći niz srodnih i sličnih događaja. Zadovoljavajući, dobar zakon nije primjenjiv samo na nedvojbene slučajeve nego predviđa i granične, nejasne, teško procjenjive mogućnosti. Zato su i potrebni suci i suđenja; inače bi bilo dovoljno da zakone provode javni bilježnici ili automati, jednostavnije naprave umjetne inteligencije. Zašto mi neprekidno moramo otkrivati toplu vodu? Prije četrdesetak godina svjetski hit bila je knjiga Susan Brownmiller „Against Our Will“ koja je u dobrom dijelu svijeta zauvijek promijenila dotadašnji pogled na silovanja. „Againt Our Will“, a ne „Against Our Consent“. „Protiv naše volje“, a ne „Bez našeg pristanka“. Od tada su neki nastavili odande gdje je stigla Susan Brownmiller, neki su je zaboravili, a neki za nju nikada nisu ni saznali. Naravno, lakše je odmah imati široko rašireno snažno mišljenje nego gubiti vrijeme na mukotrpno čitanje i mučno promišljanje. |
|
KRENUTI OD BAZIČNOG Velik dio života bio sam povijesni pesimist, i to što stariji tim više. Priželjkujući da ne bude tako, vjerujući da treba poduzeti sve moguće da se realizira onaj tanki trak mogućnosti da se čovječanstvo provuče kroz Scile i Haribde, ipak sam bio uvjeren da svijet ne može dobro završiti, i to - u povijesnim razmjerima, pa moguće čak i unutar ograničenog ljudskog vijeka - relativno skoro. Šezdesetih, u vrijeme hladnoratovske napetosti, kubanskih kriza, živio sam u strahu da bi neka greška sistema, ljudski propust, bahatost ili glupost mogli spržiti zemaljsku kuglu u trenu, onako kako je u najboljoj varijanti prikazano u filmu „Dr. Strangelove“. Početkom sedamdesetih je knjiga Rudija Supeka „Ova jedina zemlja“ došla na već postojeću bojazan da će ljudska vrsta nepopravljivo uništiti okoliš, pa time prerezati i granu na kojoj sama sjedi. Osamdesete su donijele bojazan nekakve orwellijanske završnice. Sve tri varijante su u najboljem slučaju vodile postapokalipstičnoj verziji „Mad Maxa“, a u najgorem temeljitom ili potpunom uništenju Planeta. Pojava nove bojazni nije uklanjala prethodne nego se samo akumulirala na njih. U skladu s tim sam povremeno osjećao grižnju savjesti što sam - ne pitajući ga - donio na svijet sina i ostavit ću ga da živi u svijetu koji neumitno hrli ususret propasti. No u lipnju 2013. naletio sam na članak Miroslava Ambruša-Kiša koji je moj pesimizam dobrano prodrmao. (http://old.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/miroslav-ambrus-kis/5464-temeljni-bezuvjetno-zajamceni-prihod-sto-je-to ) To je bio moj prvi susret s idejom osnovnog, temeljnog, bazičnog zajamčenog, garantiranog osobnog dohotka, koje god riječi upotrebljavali da ga nazovemo. Prvo sam bio začuđen - kako jednostavno! Zatim zapanjen - kako dovitljivo! Bacio sam se na istraživanje po internetu da bih što više saznao o novoj zamisli. Uskoro sam bio oduševljen - kako djelotvorno! Uz informiranje teklo je i promišljanje, povezivao sam nova znanja sa svim što sam znao od ranije. Pesimizam se stubokom promijenio, ustuknuo pred optimizmom. To je rješenje! Dvadeseto stoljeće bilo je stoljeće svjetskih ratova i revolucija, a završilo je kontrarevolucijom. Koliko god moje simpatije bile na strani revolucija, mora im se priznati velika mana - bile su nasilne. Bili su to pokušaji da se delikatne društvene operacije izvedu sjekirom. Postoji opravdanje: uvijek su bile iznuđene, očajnički revolt, nije preostalo ništa drugo. Zamisao garantiranog dohotka je po širini i dalekosežnosti promjena koje započinje također revolucionarna, zapravo Revolucija, ali nenasilnim sredstvima. Ona je skalpel koji je čovječanstvo trebalo i čekalo od početka povijesti. Danas mislim da će zamisao garantiranog temeljnog dohotka biti okosnica dvadeset i prvog stoljeća: javila se u početku, a do kraja stoljeća će se ostvariti. (Naravno, ukoliko ljudi ne unište svijet prije toga.) Zamisao garantiranog dohotka toliko je superiorna svim ostalim konkurentskim projektima da je nezaustavljiva. U mnogim zemljama svijeta ona bi se već sutra mogla faktički ostvariti. Nakon što se ostvari u prvoj zemlji, širenje na ostale bit će samo pitanje (kratkog) vremena. Superiornost zamisli je tolika da je za njenu pobjedu dovoljno da svi ljudi saznaju za nju i razumiju je. Čim je razumiju, velika većina ljudi će je i prihvatiti. Bez obzira na povijesne podjele na lijeve i desne ili suvremena svrstavanja, zamisao garantiranog dohotka daje novi kriterij koji uvelike prevladava sve dosadašnje. Bez obzira što znali ili smatrali o povijesti, simpatizirali partizane ili ustaše, vjerovali da je zemlja ravna ploča ili da horoskopi predskazuju budućnost, zagovarali zabranu pobačaja ili se oštro protivili zabrani, ubuduće je ljevica su oni koji razumiju zamisao garantiranog osnovnog dohotka i trude se da je ostvare, a desnica oni koji je ne razumiju, ne prihvaćaju i protive se. Uvođenje garantiranog dohotka povećalo bi proizvodni potencijal svakog društva. Društvo koje već sad nije sposobno da ga uvede ubrzo bi postalo. Radna snaga bi bila jeftinija, motivacija za rad veća, otpuštanje nezadovoljavajućih radnika lakše i brže. Utopija? Samo zato jer se još nije ostvarilo, ali realna alternativa po tome što je ostvarivo. Svojevremeno sam odlučio da se nikada više neću baviti politikom. Danas sam spreman promijeniti odluku kad bi se pojavila stranka s jednom jedinom točkom programa: ostvariti zajamčeni temeljni dohodak. Uvjeren sam da bi takva stranka, recimo u Hrvatskoj, učas hametice pomela sve ostale. Danas mi je žao što nisam imao dvanaestero djece da ih pošaljem kao apostole da se bore za svijet u kojem će biti vrijedno živjeti.  |
|
KUNDERA I ŠKVORECKY U uvodnom govoru na tzv. „Majskom savjetovanju“ 1984-te rekao sam svašta, no jedna stavka zaslužuje pozornost kao ilustracija kako je cijelo savjetovanje odjeknuli u javnosti. Potreban nam je poduži citat, čak tri odlomka, da se ne bi moglo reći da je izvučeno iz konteksta:  Ali, neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli! No, s njima smo dobili i jedan gorak ideološki bombon, izvan svake rečenice koju su njih dvojica napisali. Ono što smo „popušili“ nisu dva talentirana pisca, nego poruka da talentirani pisac iz zemalja istočnog bloka (ili onih što ih na Zapadu ubrajaju u istočne, pa tako i nas) može uspjeti u svjetskim razmjerima samo ako prvo rogobatno buntovnički djeluje u svojoj zemlji, a potom nastavi karijeru kao disident. Solženjicin je sišao s prvih stranica svjetske štampe, a praktički i nestao kao pisac, čim je oštricu svoje arhikonzervativne kritike uperio i na „zapadni raj“, pa se time prestao uklapati u spomenuti (poželjan) model. A koliki pisci istočnih zemalja, pa i u nas, imaju taj model pred očima, u tolikoj mjeri da vjeruju kako pristajanju uz njega može - reklamom, zaradom i još ponečim - nadomjestiti ček i nedostatak rada, pa i talenta!“ Rekli su mi da je cijeli moj govor izravno prenošen na televiziji, u televizijskim vijestima kroz cijeli dan je obilno izvještavano o njemu, nakon posljednjih tv-vijesti išla je posebna emisija u kojoj je govor reproduciran u cijelosti (pa tako i ovdje citirani dio). Narednog dana je u „Vjesniku“ i „Večernjem listu“ objavljen govor u cijelosti (pa tako i ovaj dio), a gotovo sve ozbiljne novine u Jugoslaviji su pisale o njemu. Dakle, tko je želio znati što sam rekao nije imao nikakvih problema saznati. Zapravo, ako se pažljivo pročita ova tri odlomka, uopće nisam govorio o Kunderi i Škvoreckom nego, na njihovu primjeru, o (zlo)upotrebi pisaca u hladnoratovskom propagandnom nadmetanju. Svejednako, nakon desetak dana je (u beogradskoj štampi !) krenula lavina optužbi da sam izjavio da su Kundera i Škvorecky loši pisci, da sam tražio da se njihove knjige zabrane i slično, a nekoliko dana nakon toga je većina ljudi u Zagrebu vjerovala u to i zgražala se, zlonamjerni da sam pokazao pravo lice, a dobronamjerni što mi bi. Da se nije tako dogodilo bilo bi nevjerojatno, da nije tragično bilo bi smiješno. Da sam rekao da su loši pisci? Rekao sam: „Kundera je nesumnjivo veliki pisac“, „možda čak i jeste najveći“, „talentirani pisci“. Da sam tražio da se njihove knjige zabrane? Rekao sam: „…neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli!“ Nekoliko pisaca, članova Društva književnika Hrvatske, čak i neki članovi Predsjedništva Društva, došli su užasnuti da tajnik Društva književnika može tako nešto izjaviti i zahtijevali da Društvo to oštro osudi i ogradi se od toga. Njih sam lako učas utišao davši im da pročitaju stenogram onoga što sam zaista rekao. Ipak, nikome nije palo na pamet da bi Društvo moglo stati u obranu svog tajnika koji je izvrgnut javnoj objedi. Kako je sve to uopće moguće? Lako, vrlo lako, lakše nego bi rekli. Dio odgovora je vidljiv iz nedavne reakcije mog dobrog prijatelja Kreše Zimonića na jedan od prethodnih tekstova na temu koju upravo rasplićem. Dosadno, rekao je Krešo, dosadno, ne zanima ga koliko je dosadno. Bacio je pogled, zaključio da je dosadno i zapamtio kao takvo. Kad mu je bilo dosadno, mora da je pogledao samo površno. Tako je vjerojatno velik broj ljudi vidio moje istupanje na televiziji, čim je nekakvo političko istupanje - mora da je dosadno, slušali na jedno uho unutra-na drugo van, eventualno zapamtili da sam spomenuo Kunderu i Škvoreckog, ali što - to bi bilo previše očekivati. Teško i da je netko govore u novinama pažljivo pročitao. Kad je mom dobrom prijatelju dosadno čitati što napišem, kako li je tek onima koje ni najmanje nezanimam, kojima sam antipatičan ili im idem na živce?! Kad su nekoliko dana kasnije čuli da se o tome govori, sve im je zvučalo uvjerljivo. Što bi se na partijskom skupu govorilo o Kunderi i Škvoreckom, nego da ih se napada? Mora da sam ih napadao… Vidjeli su na televiziji svojim očima i čuli vlastitim ušima! Poslao sam ispravku u nekoliko novina koje su objavile izmišljotinu koju su bili obavezni objaviti po tada važećem zakonu o „ispravku pogrešnog navoda“ i u skladu s dobrim odgojem i poštenim novinarstvom, ali nisu, pa sam prestao slati ispravke novinama koje su laž kasnije ponavljale, a nisam ni mogao ići po Zagrebu i pokazivati stenogram govora svakome tko je širio glasinu, tim više što su je ljudi najčešće prenosili iza mojih leđa, a kad sam naišao znakovito su ušutili. Upravo prije neki dan pročitao sam drugu knjigu tetralogije Elene Ferrante „Genijalna prijateljica“ i našao na rečenicu koja dobro opisuje taj mehanizam: „…s druge strane zvučalo je tako uvjerljivo i tako umirujuće da je Lila kod mene da je to odmah postalo sigurna činjenica.“ Najnevjerojatniji mi je bio slučaj književnika, člana Društva književnika, koji je revoltirano upao u moj ured i u pravedničkom gnjevu provokativno me napao zbog mog skandaloznog napada na književne veličine. Učas sam ga ušutkao gurnuvši mu pod nos stenogram govora da je podvio rep i skrušeno izišao. Otprilike pet minuta kasnije i sedamnaest metara dalje, za šankom Kluba Društva književnika, zatekao sam ga kako polupijanoj okupljenoj družini grmi jedno te isto s čim mi je upao. Pa kako? Reklo bi se da mu je bilo mnogo prijatnije galamiti s onim što je nailazilo na opće odobravanje, nego da me brani i suoči se sa snažnim negodovanjem. Presjekao sam ga opalivši mu pred svima šamarčinu, ali to nije pomoglo da se glasine zaustave nego je samo doprinijelo da izbijem na loš glas kao rabijatni tip. Ipak sam u svemu doživio i jedno osobno zadovoljstvo. Otprilike tri tjedna, najviše mjesec dana nakon „Majskog savjetovanja“ objavljeno je da je Nobelovu nagradu za književnost te godine dobio Jaroslav Seifert, češki pjesnik. Njemu je desetak ili dvadesetak godina ranije u Jugoslaviji izašao prijevod jedne knjižice pjesmica i osim ponekih profesora na slavističkim katedrama nitko nije ni čuo za njega prije nego je oglašen slavodobitnikom. Meni je to došlo kao naručeno. Nije moglo biti jače potvrde mojih riječi „Mora da u Čehoslovačkoj još i danas živi barem jedan pisac koji im može stati uz bok, ali na žalost mi za to ne znamo“. Nekoliko puta dnevno prešao sam hodnik od službenih prostorija Društva književnika do Kluba književnika gdje su se izmjenjivali kružoci raznih književničkih spadala i podbadao ih: „Kako ste, stručnjaci za Seiferta?!“ Ošamareni književnik je nekoliko sedmica nakon incidenta objavio u „Večernjem listu“ novinsku priču, više parabolu, o mladom štakoru koji se uvali ljudima u kuću, ne da se istjerati, a kad ga se satjera u ugao postane agresivan i opasan. Tako sam ušao u književnost i kao literarni lik. Nisam još stigao pročitati nedavno objavljenu knjigu "Infostorms" („Informacijska oluja“), ali sam čuo da Vincent F. Hendricks i Pelle G. Hansen govore o tome kako je većini ljudi jedan od najvažnijih razloga da povjeruju u nešto ako većina drugih ljudi već vjeruje u to, bez obzira koliko je točno. To je u skladu s narodnom mudrošću „Vrag sere na veliki kup“ i receptom nacističke propagande „Tisuću puta ponovljena laž postaje istina“. Kleveta da sam na partijskom skupu ocrnjivao Kunderu i Škovoreckog nikada nije opovrgnuta na način kako je stvorena, nego je vremenom naprosto ispala iz opticaja, ali nije zaboravljena. I do danas se povremeno javi poneki mudrijaš koji je odnekud iskopa i pokuša me s njom zaskočiti, no kako je sve to - uključujući i mene - postalo za širu javnost beznačajno i nezanimljivo, više se ni ne trudim da ga razuvjerim ili zbog bilo koga opovrgavam. Moguće je također da je Savez komunista Jugoslavije 1984. godine u javnom mnijenju već tako slabo ili loše kotirao da je bilo što da je napravio bilo prihvaćano slabo ili bilo lako izvitoperiti u nešto loše. Nažalost, nije bilo drugog puta da se pokuša zaustaviti nailazeća kataklizma, osim kroz njega. Čak ni do danas, retroaktivno, nisam se dosjetio ičega drugoga što bi tada bilo prihvatljivo i iole izvedivo. |
|
HRVATSKA KASANDRA Početkom osamdesetih godina prešao sam u samostalne umjetnike kaneći se do daljnjega baviti isključivo pisanje, i to prvenstveno književnosti. Iako su i tada okolnosti bile takve da je književnike koji su živjeli iole pristojno samo od pisanja bilo moguće izbrojati prstima jedne ruke, meni je bilo više nego dovoljno. Da ne idem daleko, supruga i ja smo samo od mojih honorara i uz malu pomoć prijatelja koji su kopali i prenosili cigle sagradili u vrtu njenih roditelja kućicu, malu, ali slatku, pravu kuću. Iako je meni bilo sasvim dobro, s perspektivom da će mi biti samo bolje, osvjedočio sam se da su odnosi i poslovanje u tadašnjem književnom životu i izdavaštvu nesređeni, kaotični, opterećeni neprimjerenim i nepotrebnim poteškoćama, da je postojalo mnogo toga što se moglo uraditi da se sve uvelike sredi i pospješi. Zato sam se iz osamljenosti pisca vratio društvenom aktivizmu - postao sam tajnik Društva književnika Hrvatske. Računao sam da je to svrsishodna žrtva. Unaprijed sam bio svjestan da u četiri godine mandata mogu prekrižiti svoje pisanje, primanja su mi se trenutno osjetno smanjila, ali sam se pouzdavao da ću uspjeti postići da će nakon toga i meni i ostalim književnicima biti znatno poboljšani uvjeti rada. U skladu s tim sam i prihvatio imenovanje u Komisiju za idejna pitanja i informiranje Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, smatrajući da će to pripomoći onome za što se zalažem. To je bila neplaćena funkcija, a svodila se na sastanke u prosjeku jednom mjesečno koji su izgledali otprilike kao televizijska emisija „Peti dan“, samo dužeg trajanja i s više sudionika, ali bez prisutnosti kamera. Da se razumijemo, ne smatram se ni izuzetno pametnim ni vrhunski obrazovanim. Sreo sam i upoznao tisuće ljudi jednakih sposobnosti poput mojih i stotine koji me znatno nadmašuju, a tada sam bio i tridesetak godina mlađi, pa time i neiskusniji i manje informiran. Ipak, imao sam kvalitetno sociološko obrazovanje i bio već iskusan novinar, a pozicija na kojoj sam se našao, tajnik Društva i član Komisije (posebno ovo prvo), omogućila mi je uvide koje je tada imao malo tko. U svijetu u kojem sam se tada kretao i djelovao dr. Stipe Šuvar i Goran Babić bili su značajne figure. Pripadao sam grupaciji mladih intelektualaca koji su zazirali od njih, dapače - smatrali smo ih nekom vrstom idejnih/ideoloških protivnika. Pripisivali smo im sklonost pojednostavljenim dogmatskim stavovima i tvrdorukaškim rješenjima, ocjenjivali ih kao svojevrsne paranoike koji uživaju u progonu slobodoumnih duhova. Još od studentskih dana nastojao sam sve čega sam se prihvatio raditi temeljito, pa sam na novoj poziciji trebao što prije stvoriti realnu sliku o ljudima s kojima sam se našao okružen, s kojima sam surađivao i onih koji su mogli utjecati ili stajali na putu onome za što sam se zalagao. Grubo rečeno, za prijatelje sam trebao procijeniti u čemu i koliko se na njih mogu pouzdati, a za neprijatelje sam trebao procijeniti njihove dosege i predvidjeti moguće poteze. Stipe Šuvar i Goran Babić su bili intrigantni slučajevi. Što sam se više bavio s njima to su mi više izmicali. Nisu bili jednostavni poput jabuka: zagrebeš tanku koru, prosvrdlaš sadržaj ispod nje i dođeš do koštice, do srži. Oprostite mi na banalnoj i ofucanoj usporedbi: bili su više poput luka: svaki sloj skriva dublji sljedeći, a kod njih je svaki sljedeći bio drugačiji, složeniji, ljući. Njihovo upozoravanje na otpore samoupravljanju, antisocijalističke tendencije, nacionalističke prijetnje, antijugoslavenstvo i slično djelovali su neuvjerljivo, kao izmišljotine i pretjerivanja. Ostao sam zapanjen i sleđen kada sam jednog dana, u nastojanju da ih realno sagledam i razumijem, zahvaljujući novostećenim uvidima, iznenada shvatio - pa oni su u pravu! Ne samo da su u pravu, nego je situacija i gora nego je ocjenjuju! U prvoj polovici 1984. godine shvatio sam da postoji neposredna realna opasnost da u Jugoslaviji izbije građanski rat. Nikada ranije nisam se suočio s bilo čim tako šokantnim. Građanski rat je bio najgore što sam mogao zamisliti, gore od bilo čega drugoga što bi moglo zadesiti neko društvo: gore od privrednog sloma, suše, poplava, požara, potresa, epidemija... Sve drugo postalo je nevažno prema tome. Sve naše razlike postale su drugorazredne prema onome u čemu smo bili suglasni. Godine 1984. još smo vjerovali da se rat može izbjeći, da je to tek prijetnja, ali da će jugoslavensko društvo uspjeti izaći s njom na kraj. U skladu s tim mi je drago da je ostalo zabilježeno da sam u uvodnom govoru takozvanom „Majskom savjetovanju“ rekao: „Otvorena ratišta su nam još bliža no u doba sueskog rata, a još su nam se više približila razvojem tehnologije ratnog ubijanja tako da smo - karikirano, a možda i ne - došli na domet zalutalih raketa.“ Tada nije trebalo objašnjavati kojih zalutalih raketa. Ni deset godina ranije Libanon je slovio kao „raj na Mediteranu“. U vrijeme mog govora ondje je harao bespoštedni rat svih protiv sviju u kome je malo tko sa strane znao tko pije, a tko plaća. Beirut je bio razrušen, a žrtve se nisu mogle izbrojati. Naravno da nije bilo nikakve realne mogućnosti da bi rakete iz Beiruta dosegnule do Jugoslavije, rečenica se nije mogla bukvalno tumačiti, jedina suvisla poruka iz nje bila je da se i nad nas nadvila opasnost građanskog rata. Iz više razloga nisam mogao izravno, neuvijeno reći što mi je bilo na umu, a jedan od njih je bio da ni ja nisam bio sasvim siguran kolika je ta opasnost, pa sam morao pribjeći metafori. „Zalutale rakete“ su metafora, metafora je bila upozorenje i poziv na otvaranje teme, na raspravu. Kasnijih, relativno nedavnih godina se otkrivalo manje-više pouzdano ili nepouzdano da je ne znam sad u kojim sve prilikama na zatvorenim tajnim sastancima poneko od značajnih povijesnih i tada utjecajnih ličnosti već i ranije upozoravao ili proricao raspad Jugoslavije, ali o tome se 1984-te nije znalo. Meni ostaje gorko zadovoljstvo da sam, koliko znam, makar uvijeno, ali nikada ranije toliko javno i široko rašireno naznačio da se nad sve nas nadvila zlokobna sjena rata. Za ono čega sam se sredinom 1984. bojao vidjevši to kao mogućnost, od sredine 1985. vidio sam kao neizbježan skori ishod. Konkretno, kongres Saveza književnika Jugoslavije u Novom Sadu od 18. do 20. travnja zapostavljen je, zanemaren datum u našoj historiografiji. Ondje i tada su pušteni svi zli duhovi iz Pandorine kutije, svi su dobili pravo građanstva u javnosti, a definitivno su pobijedile antisocijalističke i antijugoslavenske linije. Sve nakon toga bilo je samo manje važno pitanje varijanti provedbe, puke egzekucije. Prevario sam se samo u dvije točke. Prvo, očekivao sam da će rat izbiti znatno ranije. Jugoslavija i socijalizam su se pokazali znatno snažniji nego sam i ja procijenio. Drugo, što mi je jako drago da sam bio u krivu, očekivao da će i Zagreb snaći sudbina kakva se obrušila na Sarajevo. Šuvar je dugo njegovao idealističko povjerenje u ljudsku prirodu i vjerovao da će ipak razum nadvladati, te do oružanog sukoba neće ni doći, da će ljudi uvidjeti što je u njihovu istinskom interesu, a kad je izgubio tu nadu očekivao je da će Jugoslavija i socijalizam nadvladati, Babić je predviđao da će sukob biti nemilosrdan i da se ne može znati tko će pobijediti, a ja sam bio uvjeren da će „naša strana“ biti poražena. No kako sam istovremeno smatrao, kako i danas držim, da u povijesti ne vlada apsolutna nužnost, da i slučaj ima svoju ulogu, pa dokle god postoji makar promil mogućnost da se rat spriječi valja učiniti sve moguće da do njega ne dođe. Poseban je problem bio što se s malo kim moglo razgovarati otvoreno. Osamdesete godine, posebno druga polovina osamdesetih, bile su godine euforičnog optimizma. Najraširenije uvjerenje bilo je da nam predstoji neposredni procvat samoupravnog socijalizma, skora transformacija u društvo svih sloboda i enormni porast blagostanja, nešto između Zemlje Dembelije i općeg raspašoja. U takvim okolnostima upozoravati da će uskoro iskrsnuti četnici i ustaše, da će biti razaranja i klanja, bilo je jednako kao danas pokušati nekome objasniti da će za pola sata iza ugla nagrnuti dinosaurusi. Čak i kad sam razgovarao u četiri oka s meni bliskim osobama, već nakon nekoliko uvodnih konstatacija velika većina me gledala osupnuto kao da sam se razišao sa stvarnošću i mentalno skrenuo, a kamoli kad sam okolišno pokušavao otvoriti oči ljudima s kojima nisam bio blizak. Moja tadašnja supruga, premda su nam međusobni odnosi ostali nepomućeni, nije mogla izdržati pritiske kojima smo bili izloženi i brak nam se raspao; u kući koju smo gradili tri godine nismo ni jedne noći zajedno prespavali; no - kako je vjerovala onome što sam tvrdio - preselila u Italiju da bi preduhitrila rat koji sam navještavao. Djelomični odušak našao sam u literaturi. Knjiga pripovjedaka „Kasandrine slutnje“, objavljena tek 2000-te, sadrži pripovjetke koje sam objavio prije 1990, a u kojima su izražene od ranih bojazni do kasnijih izvjesnosti. Recimo, priča „Rodoljubi, domoljubi i zmijoljupci“ objavljena u osječkom časopisu „Revija“ u siječnju 1988. i mene je kasnije neugodno iznenadila u koliko pojedinosti se ostvarila. Govori o književniku koji žele snajperima gađati prolaznike (Karadžić - Sarajevo), o histeričnoj raspomamljenosti jezičnih puritanaca, o uništavanju sjećanja na Narodnooslobodilački rat, o kroatiziranju osobnih imena, pa sve do povratka spomenika bana Jelačića na tadašnji Trg Republike prije nego je to palo na pamet i onima koji su to kasnije proveli. Da podsjetim odakle naslov zbirke: Kasandra je bila grčka proročica koju su bogovi kaznili time da nitko nije vjerovao njezinim proročanstvima. Upozoravala je Trojance da ne uvlače u svoj tvrdi grad drvenog konja kojeg su im ostavili Grci. Prokletstvo Kasandre ima i drugu stranu - svi ostali su bili kažnjeni time da nisu vjerovali Kasandri.  Meni je osobno najteže palo nešto što za sebe nazivam „rat prije rata“. Kako sam od lipnja osamdeset i pete očekivao izbijanje oružanih obračunavanja, dakle šest godina prije nego su pale prve stvarne žrtve, neprekidno sam sve oko sebe vidio kao u dvostrukoj ekspoziciji. Preko svakodnevnih prijatnih scena druženja sa dragim i bliskim ljudima vidio sam prizore razaranja i patnji, to su bile više nego primisli, opterećenje kojeg se opsesivno nisam mogao osloboditi. Na večeri s prijateljima, dok se iznosila pečenka, razmišljao sam što se ostati od namještaja knjiga i kristala ako u susjednoj sobi eksplodira granata, posjećujući prijatelje u novoj kući razmišljao sam što će ostati od nje kad kroz krov upadne avionska bomba, pri čavrljanju s razdraganim prijateljima pokušavao sam ocijeniti kako će se tko od njih ponijeti: ovaj bi mogao ustrijelili ovoga ili ovi bi u promijenjenim okolnostima mogli silovati domaćicu, ovaj će nastojati pobjeći, a ovaj se nikako neće uspjeti snaći. Pri upoznavanju s novim osobama pokušavao sam procijeniti da li su od onih kojima bih se u nevolji mogao obratiti ili ću ih se kad izbije rat trebati čuvati. Bilo je to izuzetno iscrpljujuće. Šest godina! A onda još vrijeme rata koje sam podijelio sa sugrađanima i sunarodnjacima. Sve zajedno deset godina kojih se ne volim ni prisjetiti, premda je kroz to vrijeme bilo i toga što ne želim zaboraviti. Pokušavao sam uvjeriti tetke u Americi da uzmu sebi staru baku, njihovu majku, o kojoj sam se brinuo, ali preko telefona (uvjeren da je prisluškivan) nisam mogao iznijeti glavne argumente koji su me tome vodili, pa su tetke rezolutno odbijale predbacujući mi da se samo pokušavam osloboditi brige za staricu i želim se raširiti po njenoj kući nakon što je se riješim. Padalo mi je na pamet da bih se i ja mogao na vrijeme skloniti poput prve supruge, u Austriju, Njemačku, Holandiju, Dansku, svagdje sam imao prijatelja koji bi me primili, čak i bivšoj supruzi u Italiju, ali nisam mogao ostaviti baku ni psa Bubu. Razni ljudi pri osobnim inventurama i intimnim svođenjima računa za sebe pripisuju kao dobre osobine ili životne uspjehe razna postignuća. Ja si kao jedan od glavnih životnih uspjeha pripisujem da sam nakon svega ostao koliko-toliko, koliko je to uopće moguće, mentalno zdrav i normalan. |
|
PRVA ŽRTVA „BIJELE KNJIGE“ Ako hoćeš promijeniti svijet - treba početi od sebe, osposobiti se za tako nešto. Kad je već Savez komunista bio jedina zamašna snaga sposobna da riješi nagomilane probleme u tadašnjem društvu, a do dobrog dijela njih je sam doveo, da bi se promijenio trebao je prvo shvatiti tko je i što je. Zato sam pozvao na promišljanje i razgovor: „Samoosvješćivanje vlastite uloge nužan je preduvjet smislenog aktivnog djelovanja. I kao što svatko od nas vidi sebe, (a vjerujem da se nismo petrificirali na taj način da ne primjećujemo kako se vremenom mijenjamo, bilo da se razvijamo, stagniramo ili nazadujemo, bilo da zahtjevima vremena odgovaramo u većoj ili manjoj mjeri), tako je tu i tamo potrebno da se nađemo zajedno, razmijenimo mišljenja o sebi samima, a to uključuje i o svijetu u kojem živimo i, obrnuto - o svijetu u kojem djelujemo - a to znači o nama kako bismo osnažili one osnove od kojih ne odustajemo, kako bismo došli do zajedničkog stava gdje smo i kako dalje.“ Savez komunista bio je uvelike birokratiziran, upao u rutinu, u njega su masovno prodrli karijeristi, mnoštvo članova bili su ideološki uspavani shvaćajući sve oko sebe kao danost koju više ne treba preispitivati, ni brinuti se oko nje, već je dovoljno gotovanski gledati kako što bolje iskoristiti ono što se pruža. Nisam sve što mi je bilo na umu izrijekom izravno rekao, ali sam jasno naznačio. Ionako nije bilo dovoljno vremena da do u detalje kažem sve što mislim niti je to bio moj zadatak. Uloga uvodničara nije da sve kaže, pa da ga sljedeći ponavljaju. Zadatak uvodničara je da motivira javljanja, da potakne kakva da budu, da usmjeri one koji će se javiti nakon njega. Za one koji se sjećaju flipera - uvodničar je opruga koja izbaci lopticu. Dobar dio mog govora bio je zapravo referat iz sociologije, i to na elementarnoj razini. Bazični nivo je ostavljao prostora da se manje-više sve izrečeno razradi i nadopuni. Da sam čitao referat na fakultetu pred profesorom Šuvarom za sociološke dijelove ne bih očekivao više od solidne trojke. Međutim, u onaj čas na onom mjestu već sam način govora mogao se očitati kao zalaganje primjerom za razgovor bez frazetina i floskula, kao istup protiv onih koji naklapaju, a ne znaju o čemu govore. Itekako sam znao što govorim i bio svjestan konzekvenci izrečenog. Posebno mi je drago što sam iskoristio priliku i rekao ponešto što sam tada smatrao značajnim, ali i danas dalje smatram da je bilo važno i ponosan sam na svaku riječ. Recimo: „Naime, kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji, ali politički obezružan. A da bi to bilo moguće, konfrontacije treba voditi na idejnoj razini, a da bi to bilo moguće, borba nužno mora biti javna.“ Ponavljam prvu rečenicu jer je ona bila ne samo okosnica mog izlaganja, nego i konstanta mog svojevremenog političkog djelovanja: „… kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji…“ Isto to ponovio sam opširnije i razrađenije u nekoliko kasnijih govora i tekstova. Za one koji čitaju površno i nabrzinu, da me ne bi gnjavili nebulozama, naglašavam - riječ je o idejnoj borbi, ideološkim sukobima. Nije riječ o oružanim sukobima kakvi su počeli 1941, nastavili se i nakon 1945, pa se protegnuli kroz okršaje sa križarima i škraparima sve do početka pedesetih godina. Drugom rečenicom: „…konfrontaciju treba voditi na idejnoj razini…“ jasno sam rekao da se idejnog protivnika ne smije ukloniti tako da ga se ustrijeli ili strpa u logor. Dapače, uspješna idejna borba zahtjeva da protivnik ostane „neugrožen u građanskoj egzistenciji“, dakle, ne smije ga se zatvoriti, izbaciti iz stana, izbaciti s posla, onemogućiti da zarađuje i slično. Drugim riječima, da prepjevam, kad je već idejna borba neizbježna, bolje da se ne tučemo sjekirama, močugama i motikama, nego u rukavicama, po civiliziranim pravilima.  Upoznao sam Milana Milišića, dubrovačkog pjesnika, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obojica pjesnici i šezdesetosmaši hipijevske orijentacije, ubrzo smo postali prijatelji. Milan je odsjedao kod mene kad je svraćao u Zagreb, ja sam u Dubrovniku odsjedao kod pokojnog glumca Nike Kovača, ali sam dane provodio s Milanom i njegovim društvom. Bio sam urednik u „Omladinskom tjedniku“ i nekim drugim omladinskim glasilima, pa sam objavljivao i njegove radove, a on je radio i bio blizak s ekipom u dubrovačkom omladinskom listu „Laus“, pa sam preko njega slao svoje radove njima. U prvoj polovini osamdesetih godina Milan je objavio članak u kojem se govori o partizanskim strijeljanjima na otočiću Daksi 1945-te, nakon što su oslobodili grad. Nitko prije njega to nije spomenuo u javnosti, a kamoli na njegov način. Savez boraca je bio šokiran, popizdili su, izbio je skandal. Milanu Milišiću milicija je oduzela pasoš, u Dubrovniku više ništa nije mogao objaviti, šikanirali su ga koliko i kako su mogli, kanili su ga i krivično-kazneno goniti. Glavna urednica „Lausa“ Mirjana Rakela je smijenjena, a urednici Vedran Benić i Davor Mojaš dali su ostavke. U pripremnom materijalu za tzv. „Majsko savjetovanje“, takozvanoj „Bijeloj knjizi“, to je spomenuto u jednom odlomku: „ Nakon objavljivanja priče Milana Milišića „Život za slobodu“ (u dubrovačkom „Lausu“), u kojoj se „veliča čovjek koji je poslije oslobođenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa“, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudić u „Književnim novinama“ napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao „dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovjek nalazi pred velikom zagonetkom“, te da „borci-čitaoci“ „umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovog puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst“.“ Zabrinuo sam se naišavši na taj odlomak u pripremnom materijalu da bi netko na savjetovanju mogao napasti Milišića, pa sam se pripremio da pariram eventualnom napadu, ali se nije pojavila potreba, pa sam uz objavljivanje mog govora u časopisu „Naše teme“ dometnuo fusnotu: „ U nastavku sam kanio (nasuprot gotovo manihejskom pristupu u uvodnom izlaganju, primjerenom - razinom uopćavanja - namjeni što ga takvo izlaganje ima) govoriti i o specifičnostima što se javljaju u pojedinim konkretnim slučajevima, te o nužnosti da onaj da onaj koji prosuđuje u konkretnim slučajevima posjeduje jasnu idejnu opredijeljenost, ali i stručno znanje s područja na koja se odnose konkretne idejne procjene, te dovoljnu količinu partikularnih informacija o pojedinačnom slučaju koji razmatra. U tom sam kontekstu kanio govoriti o dvama primjerima (knjizi značajnoj za našu kulturu iz pera autora čija se idejna opredjeljenja inače dovode u pitanje, te o nesretnom, nespretnom i nepotrebnom „slučaju“ jednog dubrovačkog književnika), ali sam zbog trajanja savjetovanja, velikog broja prijavljenih diskutanata, pa i zbog toga što su neki diskutanti dijelom iscrpli te primjere - odustao od ponovnog javljanja.“ („Naše teme“, 7-8/1984, str. 1104)  Ne mogu zaobići ni u odlomku spomenutog Predraga Čuića, beogradskog književnika. On je krajem sedamdesetih godina objavio odličnu knjigu „Ljudske slabosti“, koju su zbog slobodoumnih heretičkih misli napali lokalni dušebrižnici. Tada sam bio glavni urednik hrvatskog omladinskog časopisa „Pitanja“. Pročitao sam knjigu, svidjela mi se, i odmah sam otišao u Beograd s ekipom, napravili smo veliki intervju s Čudićem i objavili ga u časopisu čiji je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske. Time smo dali na znanje onima koji su ga napadali da smo stali iza njega i da nije osamljen na vjetrometini. Predrag i ja smo od tada više nego književnički kolege, nismo prekinuli vezu ni za vrijeme rata, kad odem do Beograda javim mu se, a povremeno izmijenimo pisma. Relativno nedavno dobio sam njegovu posljednju knjigu s posvetom. Milan Milišić bio je zajednički prijatelj.Kad se na Milana obrušilo drvlje i kamenje, pokušali smo ga zaštititi. Dr. Stipe Šuvar je bio u Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a Goran Babić u Predsjedništvu Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske zadužen za kulturu. Obojica su krenuli zvati ljude u Dubrovniku službeno i privatno, da se smire oko Milišića i da ga prestanu maltretirati. U više navrata zvali su preda mnom, Šuvar nekoga s jednog telefona, a Babić istovremeno nekoga drugoga s dugog aparata. Ja sam bio tajnik Društva književnika Hrvatske i slao službene dopise u Dubrovnik da pomognem Milanu. Za peh, tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a bio je Predrag Matvejević, koji se također oglasio u Milišićevu obranu, što je lokalne prvoborce još dodatno razjarilo kao da im je mahao crvenom krpom pred nosom. Na jedvite jade uspjeli smo da se napadi zaustave. Nije bilo moguće natjerati ljude u Dubrovniku da poreknu što su rekli, počinjena šteta se nije mogla jednim potezom popraviti, ali smo uspjeli da su legalni dubrovački organi odustali od sudskog progona. Razgovarali smo s Milanom da ga možda prebacimo u Zagreb, sklonimo s poprišta dok se uzbuna ne slegne i zlopamtila odobrovolje, ali se on drčno nije dao iz Dubrovnika. Smijenjenoj urednici „Lausa“, kvalitetnoj urednici i novinarki Mimi Rakeli pomogli smo da dođe u Zagreb i dobije mjesto glavne urednice „Poleta“. Osobno sam je nagovarao telefonom da pošalje papire za svoju kandidaturu. Milan i ja smo bili u neprekinutoj vezi otkako smo se upoznali (čuvam njegova brojna pisma), pa do njegove tragične pogibije. Bio je prva žrtva bombardiranja. Izišao je pred kuću gledati brodove JNA ispred Grada i ondje ga je raznijela granata. Običavali smo satima razgovarati telefonom u gluho doba noći. U posljednjih nekoliko razgovora žalio mi se na atmosferu netrpeljivosti prema Srbima u Dubrovniku i kako ga izbacuju s mjesta dramaturga u kazalištu isti oni koji su kasnije u tom istom kazalištu priređivali komemoracije u njegovu čast. I onda mi neki bezumnici pokušavaju objasniti da su Milan Milišić i Predrag Čudić žrtve „Bijele knjige“, a ja sam - kao - onaj koji ih je proganjao, terorizirao! Živjeli su pod petom moje strahovlade! Kako to da nisu prekinuli veze sa mnom nakon što sam održao uvodni govor na „Majskom savjetovanju“? No da ne bi netko rekao da su Milan Milišić I Predrag Čudić iznimke jer sam, evo, i javno priznao da smo (bili) prijatelji, spomenut ću jedan drugi slučaj. Negdje u to vrijeme dobio sam kao tajnik Društva književnika Hrvatske, član Komisije za idejni rad CK SKH, relativno renomirani književnik i - naposljetku - uvodničar „Majskog savjetovanja“ službenu molbu Predsjedništva Sabora Socijalističke republike Hrvatske da im iznesem svoje mišljenje o drami Jovana Radulovića „Golubnjača“. Oko te drame su se ukrštala ideološka koplja, što je zabilježeno i u tzv. „Bijeloj knjizi“. Predsjedništvo je razmatralo da protiv Radulovića podigne krivičnu prijavu, našlo bi se osnova u zakonima u nizu članaka. Jovana Radulovića u životu nisam ni vidio, ni prije ni kasnije. Napisao sam recenziju, mišljenje, da je drama književno kako-tako, idimi-dođimi, da je ideološki uvelike neprihvatljiva, a završio sam dobro argumentiranom preporukom da se od zamisli o sudskom progonu autora odustane, da je bolje da se Predsjedništvo Republike kao političko tijelo ne upliće u pitanja književnosti . I poslušali su me. Imam negdje u kući među papirima kopiju tog dokumenta, a potpisani original bi se morao nalaziti negdje u državnim arhivima. Od mog stava da u ideološkim sukobima treba paziti da idejni protivnik ostane neugrožen u građanskoj egzistenciji ostalo je da sam izgubio posao, ostao bez mogućnosti drugog zaposlenja do daljnjega, da u Hrvatskoj narednih dvadeset godina nisam mogao objaviti knjigu, a rijetko koji tekst samo uz silne muke, da su me mediji spominjali samo pogrdno, uglavnom izvrtanjima i izmišljotinama, da nisam mogao zarađivati pišući, ostao bez prihoda, da su me ljudi izbjegavali na ulici, da mi se - kao posljedica svega toga - brak raspao. Pri tome nisam bio izuzetak jer je nekoliko desetina drugova koji su se zalagali za isto kao ja prošlo otprilike jednako, uključujući novinara Matu Bašića koji je pod krajnje sumnjivim i indikativnim okolnostima izboden noževima. Bio sam toliko ozloglašen da čak ni „Feralovci“, koji su u više navrata pisali o meni i znali da sam nezaposlen i bez primanja, nisu htjeli da surađujem s njima. Niz ljudi koji su mi dragi i koje cijenim i danas misle da je moj „izlet u politiku“ - blago rečeno - problematičan. Sve u svemu, mislim da s punim pravom i mirne savjesti danas mogu reći da sam upravo ja prva žrtva „Bijele knjige“. |
|
DEMOKRATSKI CENTRALIZAM Dok smo radili na projektu animirane serije o malim letećim medvjedima, Dušan Vukotić me obuzdavao: „Previše si originalan! Ako ono što smisliš bude 100% novo - nitko te neće razumjeti. Kad želiš da ljudi prihvate nešto novo, moraš u to umiješati 95% staroga, da bi te shvatili i mogli slijediti, a zatim se s 5% neviđenoga izdvoji od svega prethodnoga i odi dalje“. No i prije te pouke sam znao da svaki javni govor ima čisto ritualne dijelove, pozivanje na pretpostavke, definiranje polazišta, pojmova, uvodne i povezne dijelove, adresiranje, smještanje u kontekst, uspostavljanje relacija, te slično i srodno što izgleda kao prazan hod, ali bez čega ne može. Tako i moj uvodni govor na takozvanom „Majskom savjetovanju“ ima takvih dijelova i oni svakako imaju svoju ulogu za definiranje govornika i tumačenje samog govora, ali da mi to nije dalo priliku iznijeti ono do čega mi je bilo stalo, ne bi imalo smisla izreći ni jednu riječ.  U početnom dijelu govora rekao sam okupljenima: „…često, pa ni danas, nije potrebno da itko formulira nekakav zajednički zaključak. Imam povjerenja u svakoga od nas da je sposoban, nakon što sasluša ostale, takav zaključak formulirati sam za sebe, a da to ipak bude korak bliže akcionom jedinstvu i podstrek za daljnje napore.“ Istini za volju, iako sam formalno bio uvodničar, prvi govornik, dr. Stipe Šuvar me kao predsjedavajući skupa u uvodnoj napomeni pretežno tehničkog karaktera, prije nego mi je predao riječ, stigao preduhitriti: „Svatko, dakako, ovdje i danas govori u svoje ime i po tome što to ime znači ili ne znači u javnosti svojom konotacijom stvaraoca, intelektualca, čovjeka od pera ili bilo kojeg oblika umjetničkog iskazivanja i kulturnog i javnog angažmana. … Ali ako netko nešto kaže u svoje ime, rekao je kao javna ličnost, tada iza njega ne stoji ni partija, ni država, ni policija, ni režim - sve to kao veliki i zastrašujući pojmovi…“ Za mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, u ono je vrijeme bio običaj da takvi skupovi završe nekim zaključcima, odlukama, ocjenama, smjernicama, preporukama, proklamacijama ili nečim sličnim i takvi su rezultati bili obavezujući za sve partijske organe i sve članove. To se zvalo „demokratski centralizam“. Međutim, takozvano „Majsko savjetovanje“ nije završilo ničim sličnim. Završilo je tako da je posljednji govorio dr. Stipe Šuvar i u prve dvije rečenice rekao: „Ne dajem i ne mogu dati rezime. Shvatite ovo moje izlaganje kao izlaganje posljednjeg diskutanta danas.“ I to je bilo to. Nikakvi zaključci, odluka ili odluke, zajedničke ocjene, smjernice, preporuke, proglas ili bilo što slično, nikakva „platforma“. Za one svikle na dotadašnji, i još dugo nakon toga u Partiji nenapušteni način rada, savjetovanje je moglo djelovati kao nezavršeno, nedorečeno, kao da se rasplinulo u ništa. Na ovom mjestu bih mogao završiti ovaj tekst uzrečicom „Pametnome dosta“. Ali kako ne bi bio red da zaboravim mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, neizbježno je upustiti malo zastraniti i reći nekoliko riječi o demokratskom centralizmu, barem nužne informacije što je to. Demokratski centralizam bio je konstitutivni principa djelovanja Saveza komunista Jugoslavije. U zamisli je jednostavan: prije donošenja bilo koje važne odluke o njoj treba porazgovarati najšire članstvo, poželjno je da se iznesu što različitija mišljenja, da svi budu što kritičniji i što kreativniji, da se problem razmotri sa svih strana, ali kad se - nakon temeljite diskusije - većinom glasova donese zajednička odluka, te odluke se do daljnjega svi moraju bespogovorno pridržavati, sva stranačka tijela i svi članovi. Princip demokratskog centralizma je omogućavao zajedničko akciono jedinstvo, da nastupe „svi kao jedan“. Utemeljen u marksističko-lenjinističkoj teoriji, zavodljiv, demokratski centralizam je u praksi pokazao i loših strana. Nakon usvajanja neke odluke postavljalo se pitanje tko je najprimjereniji da bude zadužen ili ovlašten da je provodi ili rukovodi zajedničkom akcijom. Po prirodi stvari za to su bili najpozvaniji oni koji su prvi izašli s rješenjem koje je kasnije usvojeno, koji su je najbolje obrazlagali, branili, zastupali… Druga strana iste medalje bilo je pitanje što s onima koji su se prije donošenja odluke opirali, oponirali, predlagali nešto drugo, treće, koji su sumnjali, izlanuli nešto neprihvatljivo… Od njih se u najblažim slučajevima zahtijevalo da u odnosu na usvojeno iznesu barem ritualnu samokritiku, deklarativno prihvate zajednički stav i koliko-toliko uvjerljivo obećaju da će ga svim silama podupirati i provoditi. U nekim daleko gorim povijesnim situacijama takvi su ostajali bez mjesta u stranci, bez posla (i svih privilegija), u najgorim slučajevima završavali u zatvorima i gulazima ili ih je „progutao mrak“. Zbog mogućih prijetećih ishoda mnogi su se ljudi skanjivali u prethodnim razmatranjima koja su trebala biti otvorena i neopterećena. Izlaz kojemu su mnogi pribjegli bio je da se suzdrže od iskrenog mišljenja (za svaki slučaj i od bilo kakvog iznošenja vlastitog mišljenja), te da pokušaju pogoditi koje će rješenje na kraju prevladati i unaprijed mu se prikloniti. Jedna od najpouzdanijih metoda predviđanja bilo je nekako saznati što je na prethodnim razgovorima u užim krugovima, među „vrhuškom“ prevladalo, ili slijediti naznake koje su pokazivali „najznačajniji drugovi“. Da se ne bi odviše skandalizirali nad mrakom jednoumlja, „demokratski centralizam“ je danas prisutan kao „stranačka stega“, s tom razlikom da je u demokratskom centralizmu u najgorem slučaju makar formalno konzultirano cjelokupno članstvo, dok „stranačka stega“ podrazumijeva puku pokornost stranačkom vrhu. Još kao mlad novinar omladinske štampe objavio sam nekoliko tekstova o „pravu na pogrešku“, zazivao ga, pozivao se na njega u nizu drugih članaka i istupa. Bez prava na pogrešku nema slobode, bez slobode nema istinske kreativnosti, bez kreativnosti tone se u mediokritetstvo, kastrirajuću prosječnost. - - - - - - - - - - - - - - - No vratimo se u 1984. godinu. Jugoslavija je bila manje-više, kao što se često i ranije događalo, u velikim, raznoraznim problemima. Onih koji su je podrivali, kočili i vukli na svoju stranu iznutra i slabili izvana bilo je više nego dovoljno. Najveći dio stanovništva činili su bezbrižni ljudi koji su mislili da zemlju i poredak ništa ne može ugroziti, te jednako toliko onih kojima pomisao da bi netko ili nešto moglo naškoditi zajednici u kojoj su živjeli nije bila ni na kraj pameti, koji o tome nisu ni mislili. Mnogi od njih su bili manje ili više nezadovoljni, s pravom ili uvelike neosnovano, te su željeli promjene životnih okolnosti i mogućnosti na bolje. Postojali su i oni raspomamljeni i zadrti koji bi napravili sve u njihovoj moći da raskomadaju Jugoslaviju i sruše socijalizam. Najopasniji za tadašnju situaciju bili su oni kojima je bilo svejedno za zemlju i poredak, a napravili bi bilo što da sebi prigrabe što više, samo da je njima što bolje, makar se svijet rušio oko njih. Naime, ovi posljednji su često bili na odgovornim i utjecajnim pozicijama u politici i privredi, bankama i tajnim službama, u privatnom sektoru, masovnim medijima i kulturi. Javno deklarirani i poznati neprijatelji poretka bili su beznačajni: „krug oko Tuđmana“ bili su pikzibneri i luzeri; politička emigracija po svijetu okupljala je grupice sirotih marginalaca po birtijama, krčmama i picerijama, a bili su sasvim dovoljno nadzirani; opozicioneri poput suludog Šešelja prcknedli. Nitko od njih nije bio značajniji od omanjeg amaterskog folklornog društva. Daleko maligniji bili su otuđeni centri moći po državnim i partijskim organima, bankama, velikim uvozno-izvoznim poduzećima, tajnim službama i društvenim firmama, tim više što su se prijetvorno predstavljali kao stupovi sistema. Najzamašnija organizirana snaga u društvu koja se mogla nositi s tadašnjim društveno-političkim problemima, riješiti ih, sačuvati postignuto i donijeti poboljšanja, bio je Savez komunista. Nažalost, on je bio daleko od idealnoga, a uvelike i sam izvor mnoštva problema ili sve manjom djelotvornošću odgovoran da su se neki problemi pojavili i razmahali. Uz njega su kao organizirane snage postojale i dvije/tri velike crkve koje su tim više jačale što je Jugoslavija bivala slabija, ali se sa Savezom komunista nisu mogle nositi niti se od njih moglo očekivati išta dobroga. Postojali su državni aparat, vojska i policija, ali oni su bili zanemarivi jer su bili podložni stanju u društvu; društveni tokovi su više utjecali na njih nego oni na društvena zbivanja. To je svakome zabrinutom i dobronamjernom ostavljalo jednostavnu računicu: kad je već Savez komunista - kakav bio da bio - jedini koji može išta značajno i poželjno učiniti, da bi se bilo što riješilo, poboljšalo, prvo treba njega promijeniti Savez komunista ni u kojem slučaju nije mogao biti zaobiđen već i zato jer je Program SKJ bio najsuvisliji, najrazrađeniji i najkonstruktivniji postojeći program na našim zemljopisno-društveno-političkim prostorima, a završavao je veličanstvenom rečenicom: „Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!“ Kako promijeniti Savez komunista, što promijeniti? Iskreno rečeno, niti sam to tada domislio, niti sam se kasnije tome posvetio da bih danas mogao precizno i sa sigurnošću reći što je tada trebalo. Bilo mi je jasno jedino da je potrebna temeljita promjena, i to hitna, a ukazivala su mi se dva smjera koja su izgledala kao da vode rješenju. Prevladavajuća društvena teorija, te odluke na temelju nje i niz već provedenih poteza govorila je o „odumiranju države“. Državi treba smanjiti zaduženja i ovlasti, između ostaloga da bi se onim preostalima mogla kvalitetnije baviti, da joj se onemogući da se izrodi u silu iznad društva, da se što više njenih funkcija podruštvovi. Za preuzimanje funkcija države osnovane su samoupravne interesne zajednice koje su, pored svih početničkih slabosti, bile prihvatljiva i perspektivna inovacija. Jednopartijski sistem je imao i prednosti i mana. Nisam vjerovao da bi uvođenje višepartijskog sistema donijelo više slobode ni demokracije, niti da je primjereno našoj tadašnjoj razini razvoja ni nivou materijalnog standarda. No ako već može odumirati država, što ne bi odumirala i Partija? Zašto unutar jedne partije ne bi u plodnom nadmetanju moglo postojati više struja? Zašto se članovi partije ne bi okupljali oko projekata do kojih im je stalo i za koje smatraju da im mogu doprinijeti? Da li član partije mora slijediti organizaciju kojoj pripada u svemu i stalno ili može zadržati neku mogućnost izbora i predaha? Lijeve, komunističke stranke i lenjinske partije su kroz povijest radničkog pokreta uzmicale od frakcija kao vrag od tamjana. Dapače, frakcionaštvo se često smatralo i tretiralo kao najveći grijeh koji zaslužuje i najgore kazne. Ni Savez komunista Jugoslavije nije u tome bio izuzetak - do osamdesetih godina. Onda su učestale rasprave kojima su frakcije bile glavna tema. Da li i kod nas ima frakcija? Što su uopće frakcije? Pa međusobne optužbe za frakcionaštvo… sve do ozbiljnih rasprava bi li frakcije trebalo dozvoliti i regulirati. Pitanje frakcija je dobilo građansko pravo javnosti. Kod nekih koje je golicala ta zamisao moglo se očitati da frakcijama pridaju tradicionalno značenje koje maskiraju novom terminologijom i veselilo bi ih da njihovim legaliziranjem oslabe ionako već načeti Savez komunista, drugi su se upuštali u stvarno frakcijsko djelovanje da bi svrnuli vodu na svoj mlin. Zašto ne iskoristiti postojeće pomake da bi se došlo do neke nove organizacione forme djelovanja? Korak dalje dolazimo do demokratskog centralizma. U kojim slučajevima na njemu insistirati, u kojima ga olabaviti ili zanemariti? Kako iskoristiti njegove jake strane, a osigurati se protiv štetnih posljedica. Uvelike bi pomoglo već da se dogovori i razradi sistem kako postupati prema onima koji su se opirali odluci koja je usvojena ili koji je i dalje ne mogu prihvatiti. Kako i takve zadržati kao korisne članove stranke? Ne znam, nikada se tim razmišljanjima nisam ozbiljnije pozabavio. U drugoj polovini 1985. godine prestao sam plaćati partijsku članarinu i statutarnim automatizmom nakon tri mjeseca brisan iz članstva, prije nego su u Savez komunista Hrvatske ušli mnogi od onih koji mi danas predbacuju da sam neizlječiva komunjara i slično. Doktor Stipe Šuvar i ja našli smo se u četiri oka poslijepodne dan prije zakazanog savjetovanja u restoranu zrinjevačkog hotela „Palace“. Svrha sastanka bila je da u posljednji tren porazgovaramo o onome što nas očekuje, prekontroliramo jesmo li štogod propustili, previdjeli, eventualno ponešto uskladimo. Prvo me je pitao imam li kakvih pitanja. Rekoh da nemam. Pitao me još i da li imam ikakvih poteškoća u pripremi uvodnog govora. Rekoh - nikakvih, a nakon toga smo barem dva sata klepetali o svemu i svačemu u nikakvoj vezi sa sutrašnjim događajem. Jasno mi je zašto sam se ja tako ponašao, takav sam, ali sam se u nekoliko navrata za vrijeme razgovora zapitao zašto i njemu to odgovara. Padalo mi je na pamet da možda ni ne želi znati išta o onome što kanim reći da mu bude zanimljivije slušati, padalo mi je na pamet i da možda izbjegava razgovarati o ičemu u vezi onoga što nas čeka da nas ne bi slučajno nekako čuli ljudi za susjednim stolovima. A možda smo na sastancima Komisije za idejni rad, kojoj je on bio na čelu, a ja najmlađi i najmanje važan član, tako temeljito sve pretresli da zaista ni nismo imali išta u vezi toga raspraviti. Rastavši se od Šuvara prošvrljao sam gradom, svratio na mjesta na koja sam uobičajeno zalazio, porazgovarao s poznatima na koje sam ondje naišao i vratio se kući kad je već debelo pao mrak. Sjeo sam za kuhinjski stol i počeo bilježiti natuknice za nastup koji me je očekivao, uključujući pojedine rečenice za koje sam smatrao da ih treba precizno reći i čak čitave odlomke koje sam ocijenio posebno osjetljivim. Iako nisam završio poslom, otišao sam spavati nakon ponoći ocijenivši da je važno da se naspavam, s nakanom da ustanem ranije i završim. Otvorio sam oči u ranu zoru, budan da budniji nisam mogao biti. Započeo je prelijepi dan, ptice uokolo kuće su cvrkutale kao pomahnitale. Izgledalo mi je kao svetogrđe da u takav čas gubim vrijeme na boravak u zatvorenome. Izišao sam i barem sat vremena šetao Dubravkinim putem slušajući ptice, naizmjenično potpuno ispražnjene glave usredotočen samo na prirodu kojom sam prolazio, a tek na mahove mi je padalo na pamet ponešto što je izgledalo korisno uvrstiti u govor koji me je čekao. Vrativši se kući ponovo sam se bacio na bilješke i kao svaki rasni novinar završio točno kad je došlo vrijeme da izađem iz kuće i zaputim se prema „Kockici“. Nakon završenog uvodnog izlaganja ostao sam nasađen u radnom predsjedništvu suočen s nekoliko stotina ljudi u dvorani. Savjetovanje je trajalo od jutra do navečer. Kako se prethodne noći nisam dovoljno naspavao, na mahove je postajalo vrlo neugodno. U poslijepodnevnim satima sam čak, dok su govorili neki predvidljivi i dosadniji diskutanti, malo i zakunjao. Šuvar me je nekoliko putu kao slučajno piknuo u rebra kad mi je glava klonula. Naposljetku sam već bio toliko iscrpljen da sam odmah pod završetku savjetovanja otišao ravno kući, bacio se na krevet obučen i učas zaspao. Da li smo on i ja bili istomišljenici? Uvelike jesmo, a zapravo ne znam. U mnogo čemu smo bili suglasni, u mnogo toga smo se usaglasili, mnogo toga me je podučio, a ponešto je i on od mene naučio, ali naprosto nismo stigli za života popričati o svemu da bih mogao reći da smo se baš u svemu slagali. Da, bilo je i tema o kojima smo imali sasvim različita viđenja, stavove i procjene. U svakom slučaju, bez muke smo se dobro razumjeli, vjerojatno i zato jer smo obojica bili sociolozi, pa si nismo trebali objašnjavati osnovne pojmove kojima smo baratali. Iako se nikada nismo time posebno zabaviti, s velikom uvjerenošću mogu ustvrditi da su nam većina životnih vrijednosti i prioriteta bili isti, te da su nam neke okosnice sagledavanja svijeta i djelovanja bile identične. Recimo: Ništa postojeće nije toliko sveto da ne bi moglo biti nadmašeno i da ne bi moglo biti zamijenjeno naprednijem, slobodnijem i ljudskijem. |
|
KOMUNISTI  Nema dvojbe da je u Hrvatskoj bilo komunista, čak i da ih je bilo mnogo. No da li ih ima i dalje, još danas? Da bi to odgovorili moram prvo razriješiti tko je uopće komunist. Što nekoga čini komunistom? Netko može biti siromah, nezaposlen, radnik, proleter, slobodouman, buntovan, radikalan, socijalno osjetljiv, ljevičar, marksist, simpatizer radničkog pokreta ili sklon revolucionarnim idejama, ali ništa od toga ili bilo čega sličnoga još ga ne čini komunistom. Odgovor tko je komunist je jednostavan, nema u njemu velike mudrosti. Komunist se postaje učlanjenjem u neku komunističku partiju - komunisti su članovi partije komunista. Utoliko komunist može biti i neki pripadnik kapitalističke klase (Friedrich Engels), aristokrat (Pjotr Aleksejevič Kropotkin), buržoasko dijete (Ivo Lola Ribar) ili idejno neizgrađen i ideološki indiferentan prijetvorni karijerist (kasniji HDZ-ovci), može čak djelovati protiv komunističke partije iznutra - svi su oni članovi, komunisti. Komunistu komunistom čine članska knjižica i plaćanje partijske članarine (ukoliko iz nekog razloga nije statutarno oslobođen plaćanja članarine). Drugim riječima, kako više nema Saveza komunista, nema više ni komunista. U Hrvatskoj se eventualno može naći neki pripadnik komunističke partije Francuske na ljetovanju ili komunist iz neke druge zemlje na proputovanju. Recimo ni članovi stranaka Nova ljevica i Socijalističke radničke partije nisu komunisti. Oni su novoljevičari ili socijalisti. Čak ako netko intimno za sebe smatra da je komunist, to još ne znači da zaista jeste. Mnoge smatraju za sebe da su najljepše na svijetu, mnogi misle da su najpametniji u široj okolini, pa nisu. Osobno opredjeljenje je možda htijenje, ali još nije i ostvarenje. Sve ovo znači da je strah od komunista poseban vid patologije, manije proganjanja ili kolektivne psihoze, a to je izlječivo psihoterapijom i/ili medikamentima ili prosvjećivanjem. Pozdravlja vas vaša stara komunjara.  |
|
PRVA REČENICA Malo više od godinu dana ranije Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske raspravljao je na svojoj Desetoj sjednici , održanoj 6. travnja 1983. godine, o idejnim kretanjima u društvu i zadacima Saveza komunista. Priprema za tu sjednicu uključivala je brojne prethodne aktivnosti, sastanke i savjetovanja raznih partijskih instanci. Nakon svega je Centar CK SKH za informiranje i propagandu objavio dvije knjige. Zvale su se „Aktualna idejna pitanja i zadaci Saveza komunista“. U prvoj je bilo uvodno izlaganje Josipa Vrhovca, a zatim sve cjelovite diskusije svih prisutnih na sjednici. U drugoj je bio cjelovit „Podsjetnik za raspravu na sjednici Centralnog komiteta SKH“.Dvadeset i trećeg svibnja 1984. održano je u Zagrebu, u zgradi društveno-političkih organizacija na obali Save, popularno nazvanoj „Kockica“, u organizaciji Komisije CK SKH za idejna pitanja i informiranje “Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva“, kasnije nazvano „Majsko savjetovanje“, za koji je pripremni materijal nazvan „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“, kasnije nazvan „Bijela knjiga“. Na tom savjetovanju održao sam uvodni govor, zbog čega se na mene nakon male zadrške ubrzo svalilo drvlje i kamenje, a i danas se često nađe poneki mudrac koji mi prigodno uputi neku paušalnu pogrdu. Premda je cijeli moj govor bio istoga dana u cijelosti emitiran na televiziji, a drugog dana u cijelosti prenesen u „Vjesniku“, „Večernjem listu“ i nekim drugim novinama, već nekoliko dana nakon toga počela su iskrivljavanja i izmišljotine o tome što sam rekao. Posebno su raširene i snažne bile klevete da sam upravo ja napisao „Bijelu knjigu“, često zamijenjene klevetom da ju je napisao Goran Babić, a često je to objedinjeno u optužbu da smo je napisali nas dvojica kao da smo bili Iljif i Petrof. Napadu na mene sigurno je doprinijelo što sam u kasnijim polemikama - koje su bile dio političkog sukoba koji se rasplamsao - čvrsto branio „Majsko savjetovanje“, pa u okviru toga i „Bijelu knjigu“. Iako sam uvijek nijekao da sam je napisao, u više navrata sam izjavio da mi je žao što nisam jer - bila je to šala u kojoj je poslovično bilo pola zbilje - bila bi bolje napisana. Ako ništa drugo, naslov bi bio manje rogobatan. Napisala ju je stručna služba Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centar CK SKH za informiranje i propagandu,a ja sam taj materijal prvi put vidio kad sam ga primio poštom uz službeni poziv za prisustvovanje skupu. Današnjim pojmovnikom i rječnikom reklo bi se da je to bio izvještaj press-clipping servisa, a meni je posebno zanimljivo i instruktivno što u nebrojenim napadima koji su uslijedili, pa sve do danas baš nitko nije uočio, spomenuo ni istaknuo jedan zapravo nezaobilazni podatak.  Takve knjige tog izdavača tiskale su se u danas bajkovitim tiražama, deseci i stotine primjeraka slani su besplatno partijskim institucijama svih razina u cijeloj republici, slale su se na ogled i u druge jugoslavenske republike, dijeljene su svim novinarima koje je zanimala ta problematika, a mogle su se naći i u knjižnicama i u nekim ordinarnim knjižarama. Ne može se reći da je to bila tajna, bilo je to nešto što je mogao saznati bilo tko da je poželio, a za velik dio ljudi se pretpostavljalo da su sve to morali znati. (Ne bih se začudio da se te knjižice i danas mogu naći u nekim knjižnicama u Hrvatskoj, a Nacionalna i sveučilišna biblioteka i Arhiv Hrvatske bi ih obavezno morali imati.) Usprkos tome, godinu dana kasnije ama baš nitko nije primijetio da su uvodni materijali za oba skupa uvelike bili slični. Razlika je bila u tome što je pripremni materijal za prvi skup nazvan podsjetnikom za raspravu i obuhvaćao je znatno širi sadržaj, od privrede do ocjene stanja u muzičkoj produkciji, dok je tzv. „Bijela knjiga“ , u skladu s originalnim naslovom, bila suženog obuhvata, ali je ilustrirana mnoštvom citata i nije se ograničavala samo na Hrvatsku, nego je velik dio materijala poticao iz Beograda, a nešto malo i iz Sarajeva i Ljubljane. Diskusije prisutnih na prvom skupu, od kojih su mnogi bili i na drugom, nisu se u bitnome razlikovale od diskusija na drugome. Dok je prvi skup prošao bez ikakvih naknadnih uzbuđenja, drugi je uzrokovao izjašnjavanja i polarizacije ne samo u Hrvatskoj, nego praktički u cijeloj Jugoslaviji. Što se promijenilo u godinu dana da su reakcije bile toliko različite? Osim što je proteklo godinu dana, postojale su neke razlike. Recimo, najistaknutija ličnost prvog događaja bio je Josip Vrhovec, a „spiritus movens“ drugoga Stipe Šuvar. Značajna razlika bila je što su u „Bijeloj knjizi“ izvučeni na svjetlo dana praktički svi akteri razbuktavanja srpskog nacionalizma, mnogi od njih glavni autori kasnije takozvane „memorandumske orijentacije“. Razlika je bila i u naknadnoj aktivnosti. Dok su nakon prvoga promptno tiskane dvije spomenute knjige, nakon drugoga nije to isto (premda uobičajeno i očekivano) uslijedilo, nego su samo svi istupi (uključujući i moj uvodni govor) objavljeni u zagrebačkom časopisu „Naše teme“ broj 7/8 od 1984. koji je izišao s velikim zakašnjenjem, bez pripremnog materijala, u znatno manjoj tiraži i osjetno manje dostupnosti nego ranije spomenute knjige s materijalima sa sjednice Centralnog komiteta. Obzirom na kasnije napade, zanimljiva je već prva rečenica mog govora. Citiram: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali da bismo znali da je idejna borba jedna od konstanti povijesti, pa tako i naše sadašnjosti.“ Ponavljam početak: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali…“ Drugim riječima, upravo ja, kojeg su kasnije zbog te „Bijele knjige“ možda najviše napadali, bio sam zapravo prvi se od nje ogradio, i to isti čas na licu mjesta. Naravno, nisam je odbacio s kvalifikacijama koje su joj kasnije pripisivane, nego sam naprosto rekao da je bila nepotrebna, nevažna. Za tu priliku bilo je to sasvim dovoljno ograđivanje. Pored onoga što sam rekao, bilo je i ono što sam dodatno mislio. Za neke forme umjetničkog stvaranja i javnih istupa izdvojeni citati, press-clipping, su neprimjereni. Umjesto kratkih sadržaja i izdvojenih citata, da bi se mogao donijeti meritoran sud potrebno se upoznati sa cjelinama djela. Izdvojeni citati su dovoljni kao podsjetnik onima koji su djela koja se spominju ranije pročitali, dovoljni su da se ukaže na neku poveznu nit (što je i bila svrha tog pripremnog dokumenta), ali mogu i zavesti na krivi put one koji s originalima nisu upoznati. U odnosu na ovu posljednju opasnost tzv. „Bijela knjiga“ je bila božja milost prema onome što su nedavno izveli kršćanski fanatici citatima bezočno falsificirajući literaturu Zorana Ferića. Kasnije, za vrijeme uzavrelog političkog sukoba kojeg danas smatram najznačajnijim političkim sukobom osamdesetih godina, općejugoslavenskim okršajem oko „Bijele knjige“ u okviru sukoba Špiljak-Šuvar, bio sam u velikom iskušenju da napišem knjigu o svemu tome. Spriječila me jedna trivijalna pojedinost. Mjesec dana (ili dva, možda tri) prije „Majskog savjetovanja“, najvjerojatnije u „Intervju“, vrlo politiziranom magazinu koji je izlazio u Beogradu, ili u „Nin“-u, možda najutjecajnijem političkom magazinu u Jugoslaviji, ili - najmanje vjerojatno - u „Dugi“, senzacionalističkom magazinu dobrano prožetom žutilom, ali u to vrijeme sa značajnim primjesama političkih tema, objavljen je članak o pripremnim materijalima za razne skupove i sjednice. Bio je to ozbiljan članak na najmanje tri, ili čak četiri pune stranice. Sjećanja su snažna, ali nepouzdana. Sjećam se da sam se čudio čitajući ga. Zašto pišu o nečemu općepoznatom i nespornom? Članak je pozitivistički objektivno objašnjavao što su to pripremni materijali, kako nastaju, čemu služe i slično. Osnovna poruka bila je da je to nešto uobičajeno, korisno i općeprihvaćeno. Retroaktivno mi je sijevnulo da je nastao vjerojatno tako da je pripremni materijal za „Majsko savjetovanje“ stigao do Beograda, uzbudio duhove, pa je netko pokušao objasniti opći kontekst. Taj mi se članak činio idealnim za početak knjige. Najbrojniji, najotvoreniji i najžešći napadi na „Bijelu knjigu“, „Majsko savjetovanja“ i Stipu Šuvara stizali su kasnije upravo iz Beograda. Bilo bi mi vrlo zahvalno početi s bjelodanim: evo vam što ste prije „Majskog savjetovanja“ mislili o takvim materijalima! Kako onda objašnjavate da ste svega kratko vrijeme nakon toga drečali da je „Bijela knjiga“ nešto izuzetno, nečuveno, skandalozno, nedopustivo? Uostalom, ako se ne varam, takvi materijali su se i dalje sve do danas neprekidno producirali, i danas se rade po potrebi za neke skupove ili službe, i danas političke, privredne, društvene, razne specijalizirane i druge adrese primaju dnevne preglede objava u najrazličitijim medijima i sažete informacije o najznačajnijim zbivanjima. Uvjeren da imam taj članak prvo sam ga bezuspješno tražio među gomilama raznoraznih tiskovina i drugih papira po kući. Zatim sam odustao od intenzivnog traženja i čekao da nenadano iskrsne. Naposljetku sam, dvadesetak godina kasnije, otišao do Beograda i pokušavao pronaći izgubljeni članak u dostupnim arhivima. Uzalud. I tako nisam napisao željenu knjigu. A danas je sve to - barem što se mene tiče - postalo uvelike svejedno. Sjećam se početka prve rečenice s kojom sam kanio započeti tu knjigu: „Već odavno želim napisati jednu bijelu knjigu…“ No za koga se upustiti u dugotrajno, iscrpljujuće i mukotrpno pisanje? Za one koji nisu u stanju zamijetiti i protumačiti ni prvu rečenicu?  |
|
PODATAK 3.000/220.(000.000)  Dio siromaštva Hrvatske proizlazi iz toga što se ono čega ima troši na korist vlastite štete. Naravski da onda ondje gdje je potrebno ili bi bilo bolje utrošiti neprekidno nedostaje sredstava. Recimo, na više sam mjesta u raznim navratima argumentirao da Hrvatska danas ima bolju literarnu produkciju neko ikada, da djeluje više kvalitetnih književnika nego ikada u hrvatskoj povijesti. Umjesto 3.000 vjeroučitelja korisnije bi bilo financirati 500 književnika da se mogu potpuno profesionalno posvetiti pisanju. Sjeverne europske zemlje su preplavile svijet krimićima, zašto mi ne bismo krenuli u literarno osvajanje svijeta kojim bi priskrbili da projekt za nekoliko godina postane samoodrživ? Pa već do sad su samo Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Miljenko Jergović zaradili u inozemstvu višestruko više novaca nego svih tri tisuće vjeroučitelja u posljednjih četvrt stoljeća! Književnost je temelj nacionalne kulture. Prepušteni na milost i nemilost nerazvijenog knjižarskog tržišta, uz nedostatnu alibi-potporu Ministarstva kulture, obim i kvaliteta naše književne produkcije nastaju više usprkos nego zahvaljujući kulturnom sistemu, pa su više začuđujući nego očekivani plod okružja u kojem nastaju. Čak i domoljubi koji su spremni rastrošno raširiti kese ili blagosloviti bezumne iznose za sport, iznenada podviju rep i nestanu kada se spomenu troškovi kulture. Ne navijam cehovski za književnike. Kada bi se umjesto tri tisuće vjeroučitelja financiralo dvije stotine i pedeset književnika, dvije stotine i pedeset slikara i kipara, dvije stotine i pedeset ozbiljnih muzičara, dvije stotine i pedeset plesača i glumaca, te dvije stotine i pedeset umjetnika raznih vrsta, bez muke bi unutar juga Europe i za svijet postali ono što je svojevremeno prosvijećena Periklova Atena bila među antičkim državicama. Bezobrazno je reći da se tako nešto ne može, da za to nemamo snage, materijalnih preduvjeta, a istovremeno financirati više nego dvostruko više propagatora Srednjeg vijeka. - - - - - - - - - - - Ah, da! Nemojte se bojati da sam zaboravio medicinsku struku ili vatrogasce. Njih bi se trebalo financirati umjesto tisuću i tri stotine (brojkom: 1.300) suvišnih župana, desetak tisuća bespotrebnih stranačkih kadrova po županijama, umjesto osam stotina bespotrebnih gradonačelnika i njihovih zamjenika, i tako dalje. |
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (9)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (11)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (27)
Kolovoz 2015 (33)
Srpanj 2015 (33)
Lipanj 2015 (22)
Svibanj 2015 (26)
Travanj 2015 (28)
Ožujak 2015 (5)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
