srijeda, 02.10.2019.



KUNDERA I ŠKVORECKY

U uvodnom govoru na tzv. „Majskom savjetovanju“ 1984-te rekao sam svašta, no jedna stavka zaslužuje pozornost kao ilustracija kako je cijelo savjetovanje odjeknuli u javnosti. Potreban nam je poduži citat, čak tri odlomka, da se ne bi moglo reći da je izvučeno iz konteksta:

„Jedan je od primjera utjecaja za koji smatram da se negativno odražava na stanje naših domaćih duhova „slučaj“ Milana Kundere. Kundera je nesumnjivo veliki pisac, ali je li on zaista najveći čehoslovački pisac? Dapače - je li on jedini čehoslovački pisac, iako više se živi u Čehoslovačkoj Socijalističkoj Republici? Možda čak i jeste najveći, iako ni Škvorecky, recimo, nije loš, ali ne mogu staviti ruku u vatru da je tako, naprosto zato što za ostale ne znam. Mora da u Čehoslovačkoj još i danas živi barem jedan pisac koji im može stati uz bok, ali na žalost mi za to ne znamo, a za Kunderu znamo, jer nam je snagom kojom je danas kod nas prisutan došao sa Zapada, na talasima moćne propagande zapadnih izdavačkih kuća i novina, što je - u spoju s njegovom nesumnjivom kvalitetom - rezultiralo time da smo Kunderu, kako bi rekla mlađarija, „popušili“.

Ali, neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli! No, s njima smo dobili i jedan gorak ideološki bombon, izvan svake rečenice koju su njih dvojica napisali. Ono što smo „popušili“ nisu dva talentirana pisca, nego poruka da talentirani pisac iz zemalja istočnog bloka (ili onih što ih na Zapadu ubrajaju u istočne, pa tako i nas) može uspjeti u svjetskim razmjerima samo ako prvo rogobatno buntovnički djeluje u svojoj zemlji, a potom nastavi karijeru kao disident.

Solženjicin je sišao s prvih stranica svjetske štampe, a praktički i nestao kao pisac, čim je oštricu svoje arhikonzervativne kritike uperio i na „zapadni raj“, pa se time prestao uklapati u spomenuti (poželjan) model. A koliki pisci istočnih zemalja, pa i u nas, imaju taj model pred očima, u tolikoj mjeri da vjeruju kako pristajanju uz njega može - reklamom, zaradom i još ponečim - nadomjestiti ček i nedostatak rada, pa i talenta!“


Rekli su mi da je cijeli moj govor izravno prenošen na televiziji, u televizijskim vijestima kroz cijeli dan je obilno izvještavano o njemu, nakon posljednjih tv-vijesti išla je posebna emisija u kojoj je govor reproduciran u cijelosti (pa tako i ovdje citirani dio). Narednog dana je u „Vjesniku“ i „Večernjem listu“ objavljen govor u cijelosti (pa tako i ovaj dio), a gotovo sve ozbiljne novine u Jugoslaviji su pisale o njemu. Dakle, tko je želio znati što sam rekao nije imao nikakvih problema saznati.

Zapravo, ako se pažljivo pročita ova tri odlomka, uopće nisam govorio o Kunderi i Škvoreckom nego, na njihovu primjeru, o (zlo)upotrebi pisaca u hladnoratovskom propagandnom nadmetanju.

Svejednako, nakon desetak dana je (u beogradskoj štampi !) krenula lavina optužbi da sam izjavio da su Kundera i Škvorecky loši pisci, da sam tražio da se njihove knjige zabrane i slično, a nekoliko dana nakon toga je većina ljudi u Zagrebu vjerovala u to i zgražala se, zlonamjerni da sam pokazao pravo lice, a dobronamjerni što mi bi. Da se nije tako dogodilo bilo bi nevjerojatno, da nije tragično bilo bi smiješno.

Da sam rekao da su loši pisci? Rekao sam: „Kundera je nesumnjivo veliki pisac
“, „možda čak i jeste najveći“, „talentirani pisci“.

Da sam tražio da se njihove knjige zabrane? Rekao sam: „…neka Kundere! Neka Škvoreckoga! Dobro nam došli!

Nekoliko pisaca, članova Društva književnika Hrvatske, čak i neki članovi Predsjedništva Društva, došli su užasnuti da tajnik Društva književnika može tako nešto izjaviti i zahtijevali da Društvo to oštro osudi i ogradi se od toga. Njih sam lako učas utišao davši im da pročitaju stenogram onoga što sam zaista rekao. Ipak, nikome nije palo na pamet da bi Društvo moglo stati u obranu svog tajnika koji je izvrgnut javnoj objedi.

Kako je sve to uopće moguće?

Lako, vrlo lako, lakše nego bi rekli. Dio odgovora je vidljiv iz nedavne reakcije mog dobrog prijatelja Kreše Zimonića na jedan od prethodnih tekstova na temu koju upravo rasplićem. Dosadno, rekao je Krešo, dosadno, ne zanima ga koliko je dosadno. Bacio je pogled, zaključio da je dosadno i zapamtio kao takvo. Kad mu je bilo dosadno, mora da je pogledao samo površno. Tako je vjerojatno velik broj ljudi vidio moje istupanje na televiziji, čim je nekakvo političko istupanje - mora da je dosadno, slušali na jedno uho unutra-na drugo van, eventualno zapamtili da sam spomenuo Kunderu i Škvoreckog, ali što - to bi bilo previše očekivati. Teško i da je netko govore u novinama pažljivo pročitao. Kad je mom dobrom prijatelju dosadno čitati što napišem, kako li je tek onima koje ni najmanje nezanimam, kojima sam antipatičan ili im idem na živce?! Kad su nekoliko dana kasnije čuli da se o tome govori, sve im je zvučalo uvjerljivo. Što bi se na partijskom skupu govorilo o Kunderi i Škvoreckom, nego da ih se napada? Mora da sam ih napadao… Vidjeli su na televiziji svojim očima i čuli vlastitim ušima!

Poslao sam ispravku u nekoliko novina koje su objavile izmišljotinu koju su bili obavezni objaviti po tada važećem zakonu o „ispravku pogrešnog navoda“ i u skladu s dobrim odgojem i poštenim novinarstvom, ali nisu, pa sam prestao slati ispravke novinama koje su laž kasnije ponavljale, a nisam ni mogao ići po Zagrebu i pokazivati stenogram govora svakome tko je širio glasinu, tim više što su je ljudi najčešće prenosili iza mojih leđa, a kad sam naišao znakovito su ušutili.

Upravo prije neki dan pročitao sam drugu knjigu tetralogije Elene Ferrante „Genijalna prijateljica“ i našao na rečenicu koja dobro opisuje taj mehanizam: „…s druge strane zvučalo je tako uvjerljivo i tako umirujuće da je Lila kod mene da je to odmah postalo sigurna činjenica.“

Najnevjerojatniji mi je bio slučaj književnika, člana Društva književnika, koji je revoltirano upao u moj ured i u pravedničkom gnjevu provokativno me napao zbog mog skandaloznog napada na književne veličine. Učas sam ga ušutkao gurnuvši mu pod nos stenogram govora da je podvio rep i skrušeno izišao. Otprilike pet minuta kasnije i sedamnaest metara dalje, za šankom Kluba Društva književnika, zatekao sam ga kako polupijanoj okupljenoj družini grmi jedno te isto s čim mi je upao. Pa kako? Reklo bi se da mu je bilo mnogo prijatnije galamiti s onim što je nailazilo na opće odobravanje, nego da me brani i suoči se sa snažnim negodovanjem. Presjekao sam ga opalivši mu pred svima šamarčinu, ali to nije pomoglo da se glasine zaustave nego je samo doprinijelo da izbijem na loš glas kao rabijatni tip.

Ipak sam u svemu doživio i jedno osobno zadovoljstvo. Otprilike tri tjedna, najviše mjesec dana nakon „Majskog savjetovanja“ objavljeno je da je Nobelovu nagradu za književnost te godine dobio Jaroslav Seifert, češki pjesnik. Njemu je desetak ili dvadesetak godina ranije u Jugoslaviji izašao prijevod jedne knjižice pjesmica i osim ponekih profesora na slavističkim katedrama nitko nije ni čuo za njega prije nego je oglašen slavodobitnikom. Meni je to došlo kao naručeno. Nije moglo biti jače potvrde mojih riječi „Mora da u Čehoslovačkoj još i danas živi barem jedan pisac koji im može stati uz bok, ali na žalost mi za to ne znamo“. Nekoliko puta dnevno prešao sam hodnik od službenih prostorija Društva književnika do Kluba književnika gdje su se izmjenjivali kružoci raznih književničkih spadala i podbadao ih: „Kako ste, stručnjaci za Seiferta?!

Ošamareni književnik je nekoliko sedmica nakon incidenta objavio u „Večernjem listu“ novinsku priču, više parabolu, o mladom štakoru koji se uvali ljudima u kuću, ne da se istjerati, a kad ga se satjera u ugao postane agresivan i opasan. Tako sam ušao u književnost i kao literarni lik.

Nisam još stigao pročitati nedavno objavljenu knjigu "Infostorms" („Informacijska oluja“), ali sam čuo da Vincent F. Hendricks i Pelle G. Hansen govore o tome kako je većini ljudi jedan od najvažnijih razloga da povjeruju u nešto ako većina drugih ljudi već vjeruje u to, bez obzira koliko je točno. To je u skladu s narodnom mudrošću „Vrag sere na veliki kup“ i receptom nacističke propagande „Tisuću puta ponovljena laž postaje istina“. Kleveta da sam na partijskom skupu ocrnjivao Kunderu i Škovoreckog nikada nije opovrgnuta na način kako je stvorena, nego je vremenom naprosto ispala iz opticaja, ali nije zaboravljena. I do danas se povremeno javi poneki mudrijaš koji je odnekud iskopa i pokuša me s njom zaskočiti, no kako je sve to - uključujući i mene - postalo za širu javnost beznačajno i nezanimljivo, više se ni ne trudim da ga razuvjerim ili zbog bilo koga opovrgavam.

Moguće je također da je Savez komunista Jugoslavije 1984. godine u javnom mnijenju već tako slabo ili loše kotirao da je bilo što da je napravio bilo prihvaćano slabo ili bilo lako izvitoperiti u nešto loše. Nažalost, nije bilo drugog puta da se pokuša zaustaviti nailazeća kataklizma, osim kroz njega. Čak ni do danas, retroaktivno, nisam se dosjetio ičega drugoga što bi tada bilo prihvatljivo i iole izvedivo.





ponedjeljak, 30.09.2019.

građa za historiju



HRVATSKA


KASANDRA


Početkom osamdesetih godina prešao sam u samostalne umjetnike kaneći se do daljnjega baviti isključivo pisanje, i to prvenstveno književnosti. Iako su i tada okolnosti bile takve da je književnike koji su živjeli iole pristojno samo od pisanja bilo moguće izbrojati prstima jedne ruke, meni je bilo više nego dovoljno. Da ne idem daleko, supruga i ja smo samo od mojih honorara i uz malu pomoć prijatelja koji su kopali i prenosili cigle sagradili u vrtu njenih roditelja kućicu, malu, ali slatku, pravu kuću.

Iako je meni bilo sasvim dobro, s perspektivom da će mi biti samo bolje, osvjedočio sam se da su odnosi i poslovanje u tadašnjem književnom životu i izdavaštvu nesređeni, kaotični, opterećeni neprimjerenim i nepotrebnim poteškoćama, da je postojalo mnogo toga što se moglo uraditi da se sve uvelike sredi i pospješi. Zato sam se iz osamljenosti pisca vratio društvenom aktivizmu - postao sam tajnik Društva književnika Hrvatske. Računao sam da je to svrsishodna žrtva. Unaprijed sam bio svjestan da u četiri godine mandata mogu prekrižiti svoje pisanje, primanja su mi se trenutno osjetno smanjila, ali sam se pouzdavao da ću uspjeti postići da će nakon toga i meni i ostalim književnicima biti znatno poboljšani uvjeti rada. U skladu s tim sam i prihvatio imenovanje u Komisiju za idejna pitanja i informiranje Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, smatrajući da će to pripomoći onome za što se zalažem. To je bila neplaćena funkcija, a svodila se na sastanke u prosjeku jednom mjesečno koji su izgledali otprilike kao televizijska emisija „Peti dan“, samo dužeg trajanja i s više sudionika, ali bez prisutnosti kamera.

Da se razumijemo, ne smatram se ni izuzetno pametnim ni vrhunski obrazovanim. Sreo sam i upoznao tisuće ljudi jednakih sposobnosti poput mojih i stotine koji me znatno nadmašuju, a tada sam bio i tridesetak godina mlađi, pa time i neiskusniji i manje informiran. Ipak, imao sam kvalitetno sociološko obrazovanje i bio već iskusan novinar, a pozicija na kojoj sam se našao, tajnik Društva i član Komisije (posebno ovo prvo), omogućila mi je uvide koje je tada imao malo tko.

U svijetu u kojem sam se tada kretao i djelovao dr. Stipe Šuvar i Goran Babić bili su značajne figure. Pripadao sam grupaciji mladih intelektualaca koji su zazirali od njih, dapače - smatrali smo ih nekom vrstom idejnih/ideoloških protivnika. Pripisivali smo im sklonost pojednostavljenim dogmatskim stavovima i tvrdorukaškim rješenjima, ocjenjivali ih kao svojevrsne paranoike koji uživaju u progonu slobodoumnih duhova. Još od studentskih dana nastojao sam sve čega sam se prihvatio raditi temeljito, pa sam na novoj poziciji trebao što prije stvoriti realnu sliku o ljudima s kojima sam se našao okružen, s kojima sam surađivao i onih koji su mogli utjecati ili stajali na putu onome za što sam se zalagao. Grubo rečeno, za prijatelje sam trebao procijeniti u čemu i koliko se na njih mogu pouzdati, a za neprijatelje sam trebao procijeniti njihove dosege i predvidjeti moguće poteze. Stipe Šuvar i Goran Babić su bili intrigantni slučajevi. Što sam se više bavio s njima to su mi više izmicali. Nisu bili jednostavni poput jabuka: zagrebeš tanku koru, prosvrdlaš sadržaj ispod nje i dođeš do koštice, do srži. Oprostite mi na banalnoj i ofucanoj usporedbi: bili su više poput luka: svaki sloj skriva dublji sljedeći, a kod njih je svaki sljedeći bio drugačiji, složeniji, ljući. Njihovo upozoravanje na otpore samoupravljanju, antisocijalističke tendencije, nacionalističke prijetnje, antijugoslavenstvo i slično djelovali su neuvjerljivo, kao izmišljotine i pretjerivanja. Ostao sam zapanjen i sleđen kada sam jednog dana, u nastojanju da ih realno sagledam i razumijem, zahvaljujući novostećenim uvidima, iznenada shvatio - pa oni su u pravu! Ne samo da su u pravu, nego je situacija i gora nego je ocjenjuju!

U prvoj polovici 1984. godine shvatio sam da postoji neposredna realna opasnost da u Jugoslaviji izbije građanski rat. Nikada ranije nisam se suočio s bilo čim tako šokantnim. Građanski rat je bio najgore što sam mogao zamisliti, gore od bilo čega drugoga što bi moglo zadesiti neko društvo: gore od privrednog sloma, suše, poplava, požara, potresa, epidemija... Sve drugo postalo je nevažno prema tome. Sve naše razlike postale su drugorazredne prema onome u čemu smo bili suglasni. Godine 1984. još smo vjerovali da se rat može izbjeći, da je to tek prijetnja, ali da će jugoslavensko društvo uspjeti izaći s njom na kraj.

U skladu s tim mi je drago da je ostalo zabilježeno da sam u uvodnom govoru takozvanom „Majskom savjetovanju“ rekao:

Otvorena ratišta su nam još bliža no u doba sueskog rata, a još su nam se više približila razvojem tehnologije ratnog ubijanja tako da smo - karikirano, a možda i ne - došli na domet zalutalih raketa.

Tada nije trebalo objašnjavati kojih zalutalih raketa. Ni deset godina ranije Libanon je slovio kao „raj na Mediteranu“. U vrijeme mog govora ondje je harao bespoštedni rat svih protiv sviju u kome je malo tko sa strane znao tko pije, a tko plaća. Beirut je bio razrušen, a žrtve se nisu mogle izbrojati. Naravno da nije bilo nikakve realne mogućnosti da bi rakete iz Beiruta dosegnule do Jugoslavije, rečenica se nije mogla bukvalno tumačiti, jedina suvisla poruka iz nje bila je da se i nad nas nadvila opasnost građanskog rata. Iz više razloga nisam mogao izravno, neuvijeno reći što mi je bilo na umu, a jedan od njih je bio da ni ja nisam bio sasvim siguran kolika je ta opasnost, pa sam morao pribjeći metafori. „Zalutale rakete“ su metafora, metafora je bila upozorenje i poziv na otvaranje teme, na raspravu.

Kasnijih, relativno nedavnih godina se otkrivalo manje-više pouzdano ili nepouzdano da je ne znam sad u kojim sve prilikama na zatvorenim tajnim sastancima poneko od značajnih povijesnih i tada utjecajnih ličnosti već i ranije upozoravao ili proricao raspad Jugoslavije, ali o tome se 1984-te nije znalo. Meni ostaje gorko zadovoljstvo da sam, koliko znam, makar uvijeno, ali nikada ranije toliko javno i široko rašireno naznačio da se nad sve nas nadvila zlokobna sjena rata.

Za ono čega sam se sredinom 1984. bojao vidjevši to kao mogućnost, od sredine 1985. vidio sam kao neizbježan skori ishod. Konkretno, kongres Saveza književnika Jugoslavije u Novom Sadu od 18. do 20. travnja zapostavljen je, zanemaren datum u našoj historiografiji. Ondje i tada su pušteni svi zli duhovi iz Pandorine kutije, svi su dobili pravo građanstva u javnosti, a definitivno su pobijedile antisocijalističke i antijugoslavenske linije. Sve nakon toga bilo je samo manje važno pitanje varijanti provedbe, puke egzekucije. Prevario sam se samo u dvije točke. Prvo, očekivao sam da će rat izbiti znatno ranije. Jugoslavija i socijalizam su se pokazali znatno snažniji nego sam i ja procijenio. Drugo, što mi je jako drago da sam bio u krivu, očekivao da će i Zagreb snaći sudbina kakva se obrušila na Sarajevo.

Šuvar je dugo njegovao idealističko povjerenje u ljudsku prirodu i vjerovao da će ipak razum nadvladati, te do oružanog sukoba neće ni doći, da će ljudi uvidjeti što je u njihovu istinskom interesu, a kad je izgubio tu nadu očekivao je da će Jugoslavija i socijalizam nadvladati, Babić je predviđao da će sukob biti nemilosrdan i da se ne može znati tko će pobijediti, a ja sam bio uvjeren da će „naša strana“ biti poražena. No kako sam istovremeno smatrao, kako i danas držim, da u povijesti ne vlada apsolutna nužnost, da i slučaj ima svoju ulogu, pa dokle god postoji makar promil mogućnost da se rat spriječi valja učiniti sve moguće da do njega ne dođe.

Poseban je problem bio što se s malo kim moglo razgovarati otvoreno. Osamdesete godine, posebno druga polovina osamdesetih, bile su godine euforičnog optimizma. Najraširenije uvjerenje bilo je da nam predstoji neposredni procvat samoupravnog socijalizma, skora transformacija u društvo svih sloboda i enormni porast blagostanja, nešto između Zemlje Dembelije i općeg raspašoja. U takvim okolnostima upozoravati da će uskoro iskrsnuti četnici i ustaše, da će biti razaranja i klanja, bilo je jednako kao danas pokušati nekome objasniti da će za pola sata iza ugla nagrnuti dinosaurusi. Čak i kad sam razgovarao u četiri oka s meni bliskim osobama, već nakon nekoliko uvodnih konstatacija velika većina me gledala osupnuto kao da sam se razišao sa stvarnošću i mentalno skrenuo, a kamoli kad sam okolišno pokušavao otvoriti oči ljudima s kojima nisam bio blizak. Moja tadašnja supruga, premda su nam međusobni odnosi ostali nepomućeni, nije mogla izdržati pritiske kojima smo bili izloženi i brak nam se raspao; u kući koju smo gradili tri godine nismo ni jedne noći zajedno prespavali; no - kako je vjerovala onome što sam tvrdio - preselila u Italiju da bi preduhitrila rat koji sam navještavao.

Djelomični odušak našao sam u literaturi. Knjiga pripovjedaka „Kasandrine slutnje“, objavljena tek 2000-te, sadrži pripovjetke koje sam objavio prije 1990, a u kojima su izražene od ranih bojazni do kasnijih izvjesnosti. Recimo, priča „Rodoljubi, domoljubi i zmijoljupci“ objavljena u osječkom časopisu „Revija“ u siječnju 1988. i mene je kasnije neugodno iznenadila u koliko pojedinosti se ostvarila. Govori o književniku koji žele snajperima gađati prolaznike (Karadžić - Sarajevo), o histeričnoj raspomamljenosti jezičnih puritanaca, o uništavanju sjećanja na Narodnooslobodilački rat, o kroatiziranju osobnih imena, pa sve do povratka spomenika bana Jelačića na tadašnji Trg Republike prije nego je to palo na pamet i onima koji su to kasnije proveli.

Da podsjetim odakle naslov zbirke: Kasandra je bila grčka proročica koju su bogovi kaznili time da nitko nije vjerovao njezinim proročanstvima. Upozoravala je Trojance da ne uvlače u svoj tvrdi grad drvenog konja kojeg su im ostavili Grci. Prokletstvo Kasandre ima i drugu stranu - svi ostali su bili kažnjeni time da nisu vjerovali Kasandri.

Šuvar i ja smo pažljivo odvagivali što i ako reći, govorili smo kao da hodamo po jajima, ali je Goran Babić nastupao bez zadrške. Na početku govora na kongresu književnika u Novom Sadu, usprkos općem optimizmu kako je on početak nove prakse u kojoj „cvjeta tisuću cvjetova“, izjavio je: „Govorim, dakle, i kažem kako mi nejasan osjećaj, gotovo slutnja, navještava da bi ovaj kongres mogao biti i zadnji…“, preko: „…jer bi se moglo dogoditi da jedna ozbiljna analiza pokaže kako ipak nije riječ o sporadičnim izljevima lopovluka, nego bi se prije moglo raditi o nastojanjima da se na cesti pojave tenkovi“, da bi završio sa: „Svjetla su se u ovoj krčmi, gospodo, pogasila i makljaža je počela“. Na plenumu Društva književnika Hrvatske 24. lipnja 1985. završio je govor u skladu sa svim iznesenim: „Približava nam se nesmiljeno dan kad više nitko nikoga neće moći uvjeriti i kad će jedini argument ponovo postati šuplja metalna cijev i u njojzi zrno“, da su ga književnici predvođeni Igorom Mandićem zamalo linčovali, a lista onih koji su ga nakon toga napadali po raznim medijima je impozantna. Na sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 10. lipnja.1985, na koju smo bili pozvani zbog specifične teme, završio je izlaganje rečenicom: „Nažalost, ima nas i takvih koji, za razliku od kormilara na „Titaniku“, od vrhova ledenih santi ne mislim da su pingvini“ i oni koji su ga napadali od Triglava do Đevđelije da je usporedio Jugoslaviju s „Titanikom“ nadovezivali su se mjesecima. Na sljedećem sastanku CK SKH Mika Špiljak - protivno svim poslovnicima i dobrom odgoju - nije mu dao riječ. Goran Babić je bio/jeste hrvatska Kasandra. Od „Majskog savjetovanja“ smo se zbližili, do njegovog odlaska iz Zagreba gotovo svakodnevno smo se viđali i koordinirali, sve važnije tekstove i pripremljene govore davao je prvo meni na uvid jer „četiri oka bolje vide nego dva“, i premda su moje intervencije uglavnom bile na razini uočavanja tipfelera, mogu reći da stojim iza 99% onoga s čime je tada izišao u javnost. Objavio je stotine tekstova u raznim glasilima i sabrao ih u najmanje šest knjiga (trebao bih provjeriti točno koliko) objavljenih u osamdesetima u Hrvatskoj u kojima je objašnjavao što nam se zbivalo i što nam se spremalo. Šuvar je pak viđao te tekstove tek po objavljivanju, a govore slušao ne znajući što će Goran iznijeti, i često bio ljut predbacujući mu da njegova „istrčavanja“ ruše kredibilitet svih nas.

Meni je osobno najteže palo nešto što za sebe nazivam „rat prije rata“. Kako sam od lipnja osamdeset i pete očekivao izbijanje oružanih obračunavanja, dakle šest godina prije nego su pale prve stvarne žrtve, neprekidno sam sve oko sebe vidio kao u dvostrukoj ekspoziciji. Preko svakodnevnih prijatnih scena druženja sa dragim i bliskim ljudima vidio sam prizore razaranja i patnji, to su bile više nego primisli, opterećenje kojeg se opsesivno nisam mogao osloboditi. Na večeri s prijateljima, dok se iznosila pečenka, razmišljao sam što se ostati od namještaja knjiga i kristala ako u susjednoj sobi eksplodira granata, posjećujući prijatelje u novoj kući razmišljao sam što će ostati od nje kad kroz krov upadne avionska bomba, pri čavrljanju s razdraganim prijateljima pokušavao sam ocijeniti kako će se tko od njih ponijeti: ovaj bi mogao ustrijelili ovoga ili ovi bi u promijenjenim okolnostima mogli silovati domaćicu, ovaj će nastojati pobjeći, a ovaj se nikako neće uspjeti snaći. Pri upoznavanju s novim osobama pokušavao sam procijeniti da li su od onih kojima bih se u nevolji mogao obratiti ili ću ih se kad izbije rat trebati čuvati. Bilo je to izuzetno iscrpljujuće. Šest godina! A onda još vrijeme rata koje sam podijelio sa sugrađanima i sunarodnjacima. Sve zajedno deset godina kojih se ne volim ni prisjetiti, premda je kroz to vrijeme bilo i toga što ne želim zaboraviti.

Pokušavao sam uvjeriti tetke u Americi da uzmu sebi staru baku, njihovu majku, o kojoj sam se brinuo, ali preko telefona (uvjeren da je prisluškivan) nisam mogao iznijeti glavne argumente koji su me tome vodili, pa su tetke rezolutno odbijale predbacujući mi da se samo pokušavam osloboditi brige za staricu i želim se raširiti po njenoj kući nakon što je se riješim. Padalo mi je na pamet da bih se i ja mogao na vrijeme skloniti poput prve supruge, u Austriju, Njemačku, Holandiju, Dansku, svagdje sam imao prijatelja koji bi me primili, čak i bivšoj supruzi u Italiju, ali nisam mogao ostaviti baku ni psa Bubu.

Razni ljudi pri osobnim inventurama i intimnim svođenjima računa za sebe pripisuju kao dobre osobine ili životne uspjehe razna postignuća. Ja si kao jedan od glavnih životnih uspjeha pripisujem da sam nakon svega ostao koliko-toliko, koliko je to uopće moguće, mentalno zdrav i normalan.







petak, 27.09.2019.

građa za autobiografiju



PRVA ŽRTVA


„BIJELE KNJIGE“


Ako hoćeš promijeniti svijet - treba početi od sebe, osposobiti se za tako nešto. Kad je već Savez komunista bio jedina zamašna snaga sposobna da riješi nagomilane probleme u tadašnjem društvu, a do dobrog dijela njih je sam doveo, da bi se promijenio trebao je prvo shvatiti tko je i što je. Zato sam pozvao na promišljanje i razgovor:

Samoosvješćivanje vlastite uloge nužan je preduvjet smislenog aktivnog djelovanja. I kao što svatko od nas vidi sebe, (a vjerujem da se nismo petrificirali na taj način da ne primjećujemo kako se vremenom mijenjamo, bilo da se razvijamo, stagniramo ili nazadujemo, bilo da zahtjevima vremena odgovaramo u većoj ili manjoj mjeri), tako je tu i tamo potrebno da se nađemo zajedno, razmijenimo mišljenja o sebi samima, a to uključuje i o svijetu u kojem živimo i, obrnuto - o svijetu u kojem djelujemo - a to znači o nama kako bismo osnažili one osnove od kojih ne odustajemo, kako bismo došli do zajedničkog stava gdje smo i kako dalje.“

Savez komunista bio je uvelike birokratiziran, upao u rutinu, u njega su masovno prodrli karijeristi, mnoštvo članova bili su ideološki uspavani shvaćajući sve oko sebe kao danost koju više ne treba preispitivati, ni brinuti se oko nje, već je dovoljno gotovanski gledati kako što bolje iskoristiti ono što se pruža. Nisam sve što mi je bilo na umu izrijekom izravno rekao, ali sam jasno naznačio. Ionako nije bilo dovoljno vremena da do u detalje kažem sve što mislim niti je to bio moj zadatak. Uloga uvodničara nije da sve kaže, pa da ga sljedeći ponavljaju. Zadatak uvodničara je da motivira javljanja, da potakne kakva da budu, da usmjeri one koji će se javiti nakon njega. Za one koji se sjećaju flipera - uvodničar je opruga koja izbaci lopticu.

Dobar dio mog govora bio je zapravo referat iz sociologije, i to na elementarnoj razini. Bazični nivo je ostavljao prostora da se manje-više sve izrečeno razradi i nadopuni. Da sam čitao referat na fakultetu pred profesorom Šuvarom za sociološke dijelove ne bih očekivao više od solidne trojke. Međutim, u onaj čas na onom mjestu već sam način govora mogao se očitati kao zalaganje primjerom za razgovor bez frazetina i floskula, kao istup protiv onih koji naklapaju, a ne znaju o čemu govore. Itekako sam znao što govorim i bio svjestan konzekvenci izrečenog. Posebno mi je drago što sam iskoristio priliku i rekao ponešto što sam tada smatrao značajnim, ali i danas dalje smatram da je bilo važno i ponosan sam na svaku riječ. Recimo:

Naime, kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji, ali politički obezružan. A da bi to bilo moguće, konfrontacije treba voditi na idejnoj razini, a da bi to bilo moguće, borba nužno mora biti javna.“

Ponavljam prvu rečenicu jer je ona bila ne samo okosnica mog izlaganja, nego i konstanta mog svojevremenog političkog djelovanja:

„… kad već dođe do idejne konfrontacije, najuspješnija je ona idejna borba nakon koje protivnik ostane živ, neugrožen u svojoj građanskoj egzistenciji…“

Isto to ponovio sam opširnije i razrađenije u nekoliko kasnijih govora i tekstova. Za one koji čitaju površno i nabrzinu, da me ne bi gnjavili nebulozama, naglašavam - riječ je o idejnoj borbi, ideološkim sukobima. Nije riječ o oružanim sukobima kakvi su počeli 1941, nastavili se i nakon 1945, pa se protegnuli kroz okršaje sa križarima i škraparima sve do početka pedesetih godina. Drugom rečenicom: „…konfrontaciju treba voditi na idejnoj razini…“ jasno sam rekao da se idejnog protivnika ne smije ukloniti tako da ga se ustrijeli ili strpa u logor. Dapače, uspješna idejna borba zahtjeva da protivnik ostane „neugrožen u građanskoj egzistenciji“, dakle, ne smije ga se zatvoriti, izbaciti iz stana, izbaciti s posla, onemogućiti da zarađuje i slično.

Drugim riječima, da prepjevam, kad je već idejna borba neizbježna, bolje da se ne tučemo sjekirama, močugama i motikama, nego u rukavicama, po civiliziranim pravilima.

Kako je takav načelni stav funkcionirao u stvarnom životu neka kaže priča o Milanu Milišiću.

Upoznao sam Milana Milišića, dubrovačkog pjesnika, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Obojica pjesnici i šezdesetosmaši hipijevske orijentacije, ubrzo smo postali prijatelji. Milan je odsjedao kod mene kad je svraćao u Zagreb, ja sam u Dubrovniku odsjedao kod pokojnog glumca Nike Kovača, ali sam dane provodio s Milanom i njegovim društvom. Bio sam urednik u „Omladinskom tjedniku“ i nekim drugim omladinskim glasilima, pa sam objavljivao i njegove radove, a on je radio i bio blizak s ekipom u dubrovačkom omladinskom listu „Laus“, pa sam preko njega slao svoje radove njima.

U prvoj polovini osamdesetih godina Milan je objavio članak u kojem se govori o partizanskim strijeljanjima na otočiću Daksi 1945-te, nakon što su oslobodili grad. Nitko prije njega to nije spomenuo u javnosti, a kamoli na njegov način. Savez boraca je bio šokiran, popizdili su, izbio je skandal. Milanu Milišiću milicija je oduzela pasoš, u Dubrovniku više ništa nije mogao objaviti, šikanirali su ga koliko i kako su mogli, kanili su ga i krivično-kazneno goniti. Glavna urednica „Lausa“ Mirjana Rakela je smijenjena, a urednici Vedran Benić i Davor Mojaš dali su ostavke. U pripremnom materijalu za tzv. „Majsko savjetovanje“, takozvanoj „Bijeloj knjizi“, to je spomenuto u jednom odlomku:

Nakon objavljivanja priče Milana Milišića „Život za slobodu“ (u dubrovačkom „Lausu“), u kojoj se „veliča čovjek koji je poslije oslobođenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa“, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudić u „Književnim novinama“ napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao „dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovjek nalazi pred velikom zagonetkom“, te da „borci-čitaoci“ „umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovog puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst“.“

Zabrinuo sam se naišavši na taj odlomak u pripremnom materijalu da bi netko na savjetovanju mogao napasti Milišića, pa sam se pripremio da pariram eventualnom napadu, ali se nije pojavila potreba, pa sam uz objavljivanje mog govora u časopisu „Naše teme“ dometnuo fusnotu:

U nastavku sam kanio (nasuprot gotovo manihejskom pristupu u uvodnom izlaganju, primjerenom - razinom uopćavanja - namjeni što ga takvo izlaganje ima) govoriti i o specifičnostima što se javljaju u pojedinim konkretnim slučajevima, te o nužnosti da onaj da onaj koji prosuđuje u konkretnim slučajevima posjeduje jasnu idejnu opredijeljenost, ali i stručno znanje s područja na koja se odnose konkretne idejne procjene, te dovoljnu količinu partikularnih informacija o pojedinačnom slučaju koji razmatra. U tom sam kontekstu kanio govoriti o dvama primjerima (knjizi značajnoj za našu kulturu iz pera autora čija se idejna opredjeljenja inače dovode u pitanje, te o nesretnom, nespretnom i nepotrebnom „slučaju“ jednog dubrovačkog književnika), ali sam zbog trajanja savjetovanja, velikog broja prijavljenih diskutanata, pa i zbog toga što su neki diskutanti dijelom iscrpli te primjere - odustao od ponovnog javljanja.“ („Naše teme“, 7-8/1984, str. 1104)

Ne mogu zaobići ni u odlomku spomenutog Predraga Čuića, beogradskog književnika. On je krajem sedamdesetih godina objavio odličnu knjigu „Ljudske slabosti“, koju su zbog slobodoumnih heretičkih misli napali lokalni dušebrižnici. Tada sam bio glavni urednik hrvatskog omladinskog časopisa „Pitanja“. Pročitao sam knjigu, svidjela mi se, i odmah sam otišao u Beograd s ekipom, napravili smo veliki intervju s Čudićem i objavili ga u časopisu čiji je izdavač bio Savez socijalističke omladine Hrvatske. Time smo dali na znanje onima koji su ga napadali da smo stali iza njega i da nije osamljen na vjetrometini. Predrag i ja smo od tada više nego književnički kolege, nismo prekinuli vezu ni za vrijeme rata, kad odem do Beograda javim mu se, a povremeno izmijenimo pisma. Relativno nedavno dobio sam njegovu posljednju knjigu s posvetom. Milan Milišić bio je zajednički prijatelj.

Kad se na Milana obrušilo drvlje i kamenje, pokušali smo ga zaštititi. Dr. Stipe Šuvar je bio u Predsjedništvu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a Goran Babić u Predsjedništvu Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske zadužen za kulturu. Obojica su krenuli zvati ljude u Dubrovniku službeno i privatno, da se smire oko Milišića i da ga prestanu maltretirati. U više navrata zvali su preda mnom, Šuvar nekoga s jednog telefona, a Babić istovremeno nekoga drugoga s dugog aparata. Ja sam bio tajnik Društva književnika Hrvatske i slao službene dopise u Dubrovnik da pomognem Milanu. Za peh, tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a bio je Predrag Matvejević, koji se također oglasio u Milišićevu obranu, što je lokalne prvoborce još dodatno razjarilo kao da im je mahao crvenom krpom pred nosom. Na jedvite jade uspjeli smo da se napadi zaustave. Nije bilo moguće natjerati ljude u Dubrovniku da poreknu što su rekli, počinjena šteta se nije mogla jednim potezom popraviti, ali smo uspjeli da su legalni dubrovački organi odustali od sudskog progona. Razgovarali smo s Milanom da ga možda prebacimo u Zagreb, sklonimo s poprišta dok se uzbuna ne slegne i zlopamtila odobrovolje, ali se on drčno nije dao iz Dubrovnika. Smijenjenoj urednici „Lausa“, kvalitetnoj urednici i novinarki Mimi Rakeli pomogli smo da dođe u Zagreb i dobije mjesto glavne urednice „Poleta“. Osobno sam je nagovarao telefonom da pošalje papire za svoju kandidaturu.

Milan i ja smo bili u neprekinutoj vezi otkako smo se upoznali (čuvam njegova brojna pisma), pa do njegove tragične pogibije. Bio je prva žrtva bombardiranja. Izišao je pred kuću gledati brodove JNA ispred Grada i ondje ga je raznijela granata. Običavali smo satima razgovarati telefonom u gluho doba noći. U posljednjih nekoliko razgovora žalio mi se na atmosferu netrpeljivosti prema Srbima u Dubrovniku i kako ga izbacuju s mjesta dramaturga u kazalištu isti oni koji su kasnije u tom istom kazalištu priređivali komemoracije u njegovu čast.

I onda mi neki bezumnici pokušavaju objasniti da su Milan Milišić i Predrag Čudić žrtve „Bijele knjige“, a ja sam - kao - onaj koji ih je proganjao, terorizirao! Živjeli su pod petom moje strahovlade! Kako to da nisu prekinuli veze sa mnom nakon što sam održao uvodni govor na „Majskom savjetovanju“?

No da ne bi netko rekao da su Milan Milišić I Predrag Čudić iznimke jer sam, evo, i javno priznao da smo (bili) prijatelji, spomenut ću jedan drugi slučaj. Negdje u to vrijeme dobio sam kao tajnik Društva književnika Hrvatske, član Komisije za idejni rad CK SKH, relativno renomirani književnik i - naposljetku - uvodničar „Majskog savjetovanja“ službenu molbu Predsjedništva Sabora Socijalističke republike Hrvatske da im iznesem svoje mišljenje o drami Jovana Radulovića „Golubnjača“. Oko te drame su se ukrštala ideološka koplja, što je zabilježeno i u tzv. „Bijeloj knjizi“. Predsjedništvo je razmatralo da protiv Radulovića podigne krivičnu prijavu, našlo bi se osnova u zakonima u nizu članaka. Jovana Radulovića u životu nisam ni vidio, ni prije ni kasnije. Napisao sam recenziju, mišljenje, da je drama književno kako-tako, idimi-dođimi, da je ideološki uvelike neprihvatljiva, a završio sam dobro argumentiranom preporukom da se od zamisli o sudskom progonu autora odustane, da je bolje da se Predsjedništvo Republike kao političko tijelo ne upliće u pitanja književnosti . I poslušali su me. Imam negdje u kući među papirima kopiju tog dokumenta, a potpisani original bi se morao nalaziti negdje u državnim arhivima.

Od mog stava da u ideološkim sukobima treba paziti da idejni protivnik ostane neugrožen u građanskoj egzistenciji ostalo je da sam izgubio posao, ostao bez mogućnosti drugog zaposlenja do daljnjega, da u Hrvatskoj narednih dvadeset godina nisam mogao objaviti knjigu, a rijetko koji tekst samo uz silne muke, da su me mediji spominjali samo pogrdno, uglavnom izvrtanjima i izmišljotinama, da nisam mogao zarađivati pišući, ostao bez prihoda, da su me ljudi izbjegavali na ulici, da mi se - kao posljedica svega toga - brak raspao. Pri tome nisam bio izuzetak jer je nekoliko desetina drugova koji su se zalagali za isto kao ja prošlo otprilike jednako, uključujući novinara Matu Bašića koji je pod krajnje sumnjivim i indikativnim okolnostima izboden noževima. Bio sam toliko ozloglašen da čak ni „Feralovci“, koji su u više navrata pisali o meni i znali da sam nezaposlen i bez primanja, nisu htjeli da surađujem s njima. Niz ljudi koji su mi dragi i koje cijenim i danas misle da je moj „izlet u politiku“ - blago rečeno - problematičan.

Sve u svemu, mislim da s punim pravom i mirne savjesti danas mogu reći da sam upravo ja prva žrtva „Bijele knjige“.










utorak, 17.09.2019.

građa za suvremenu historiju


DEMOKRATSKI CENTRALIZAM


Dok smo radili na projektu animirane serije o malim letećim medvjedima, Dušan Vukotić me obuzdavao: „Previše si originalan! Ako ono što smisliš bude 100% novo - nitko te neće razumjeti. Kad želiš da ljudi prihvate nešto novo, moraš u to umiješati 95% staroga, da bi te shvatili i mogli slijediti, a zatim se s 5% neviđenoga izdvoji od svega prethodnoga i odi dalje“. No i prije te pouke sam znao da svaki javni govor ima čisto ritualne dijelove, pozivanje na pretpostavke, definiranje polazišta, pojmova, uvodne i povezne dijelove, adresiranje, smještanje u kontekst, uspostavljanje relacija, te slično i srodno što izgleda kao prazan hod, ali bez čega ne može. Tako i moj uvodni govor na takozvanom „Majskom savjetovanju“ ima takvih dijelova i oni svakako imaju svoju ulogu za definiranje govornika i tumačenje samog govora, ali da mi to nije dalo priliku iznijeti ono do čega mi je bilo stalo, ne bi imalo smisla izreći ni jednu riječ.



U početnom dijelu govora rekao sam okupljenima: „…često, pa ni danas, nije potrebno da itko formulira nekakav zajednički zaključak. Imam povjerenja u svakoga od nas da je sposoban, nakon što sasluša ostale, takav zaključak formulirati sam za sebe, a da to ipak bude korak bliže akcionom jedinstvu i podstrek za daljnje napore.

Istini za volju, iako sam formalno bio uvodničar, prvi govornik, dr. Stipe Šuvar me kao predsjedavajući skupa u uvodnoj napomeni pretežno tehničkog karaktera, prije nego mi je predao riječ, stigao preduhitriti: „Svatko, dakako, ovdje i danas govori u svoje ime i po tome što to ime znači ili ne znači u javnosti svojom konotacijom stvaraoca, intelektualca, čovjeka od pera ili bilo kojeg oblika umjetničkog iskazivanja i kulturnog i javnog angažmana. … Ali ako netko nešto kaže u svoje ime, rekao je kao javna ličnost, tada iza njega ne stoji ni partija, ni država, ni policija, ni režim - sve to kao veliki i zastrašujući pojmovi…

Za mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, u ono je vrijeme bio običaj da takvi skupovi završe nekim zaključcima, odlukama, ocjenama, smjernicama, preporukama, proklamacijama ili nečim sličnim i takvi su rezultati bili obavezujući za sve partijske organe i sve članove. To se zvalo „demokratski centralizam“. Međutim, takozvano „Majsko savjetovanje“ nije završilo ničim sličnim. Završilo je tako da je posljednji govorio dr. Stipe Šuvar i u prve dvije rečenice rekao: „Ne dajem i ne mogu dati rezime. Shvatite ovo moje izlaganje kao izlaganje posljednjeg diskutanta danas.“ I to je bilo to. Nikakvi zaključci, odluka ili odluke, zajedničke ocjene, smjernice, preporuke, proglas ili bilo što slično, nikakva „platforma“. Za one svikle na dotadašnji, i još dugo nakon toga u Partiji nenapušteni način rada, savjetovanje je moglo djelovati kao nezavršeno, nedorečeno, kao da se rasplinulo u ništa.

Na ovom mjestu bih mogao završiti ovaj tekst uzrečicom „Pametnome dosta“. Ali kako ne bi bio red da zaboravim mlađe koji ne znaju i starije koji su zaboravili, neizbježno je upustiti malo zastraniti i reći nekoliko riječi o demokratskom centralizmu, barem nužne informacije što je to.

Demokratski centralizam bio je konstitutivni principa djelovanja Saveza komunista Jugoslavije. U zamisli je jednostavan: prije donošenja bilo koje važne odluke o njoj treba porazgovarati najšire članstvo, poželjno je da se iznesu što različitija mišljenja, da svi budu što kritičniji i što kreativniji, da se problem razmotri sa svih strana, ali kad se - nakon temeljite diskusije - većinom glasova donese zajednička odluka, te odluke se do daljnjega svi moraju bespogovorno pridržavati, sva stranačka tijela i svi članovi. Princip demokratskog centralizma je omogućavao zajedničko akciono jedinstvo, da nastupe „svi kao jedan“.

Utemeljen u marksističko-lenjinističkoj teoriji, zavodljiv, demokratski centralizam je u praksi pokazao i loših strana. Nakon usvajanja neke odluke postavljalo se pitanje tko je najprimjereniji da bude zadužen ili ovlašten da je provodi ili rukovodi zajedničkom akcijom. Po prirodi stvari za to su bili najpozvaniji oni koji su prvi izašli s rješenjem koje je kasnije usvojeno, koji su je najbolje obrazlagali, branili, zastupali… Druga strana iste medalje bilo je pitanje što s onima koji su se prije donošenja odluke opirali, oponirali, predlagali nešto drugo, treće, koji su sumnjali, izlanuli nešto neprihvatljivo… Od njih se u najblažim slučajevima zahtijevalo da u odnosu na usvojeno iznesu barem ritualnu samokritiku, deklarativno prihvate zajednički stav i koliko-toliko uvjerljivo obećaju da će ga svim silama podupirati i provoditi. U nekim daleko gorim povijesnim situacijama takvi su ostajali bez mjesta u stranci, bez posla (i svih privilegija), u najgorim slučajevima završavali u zatvorima i gulazima ili ih je „progutao mrak“.

Zbog mogućih prijetećih ishoda mnogi su se ljudi skanjivali u prethodnim razmatranjima koja su trebala biti otvorena i neopterećena. Izlaz kojemu su mnogi pribjegli bio je da se suzdrže od iskrenog mišljenja (za svaki slučaj i od bilo kakvog iznošenja vlastitog mišljenja), te da pokušaju pogoditi koje će rješenje na kraju prevladati i unaprijed mu se prikloniti. Jedna od najpouzdanijih metoda predviđanja bilo je nekako saznati što je na prethodnim razgovorima u užim krugovima, među „vrhuškom“ prevladalo, ili slijediti naznake koje su pokazivali „najznačajniji drugovi“.

Da se ne bi odviše skandalizirali nad mrakom jednoumlja, „demokratski centralizam“ je danas prisutan kao „stranačka stega“, s tom razlikom da je u demokratskom centralizmu u najgorem slučaju makar formalno konzultirano cjelokupno članstvo, dok „stranačka stega“ podrazumijeva puku pokornost stranačkom vrhu.

Još kao mlad novinar omladinske štampe objavio sam nekoliko tekstova o „pravu na pogrešku“, zazivao ga, pozivao se na njega u nizu drugih članaka i istupa. Bez prava na pogrešku nema slobode, bez slobode nema istinske kreativnosti, bez kreativnosti tone se u mediokritetstvo, kastrirajuću prosječnost.

- - - - - - - - - - - - - - -
No vratimo se u 1984. godinu. Jugoslavija je bila manje-više, kao što se često i ranije događalo, u velikim, raznoraznim problemima. Onih koji su je podrivali, kočili i vukli na svoju stranu iznutra i slabili izvana bilo je više nego dovoljno. Najveći dio stanovništva činili su bezbrižni ljudi koji su mislili da zemlju i poredak ništa ne može ugroziti, te jednako toliko onih kojima pomisao da bi netko ili nešto moglo naškoditi zajednici u kojoj su živjeli nije bila ni na kraj pameti, koji o tome nisu ni mislili. Mnogi od njih su bili manje ili više nezadovoljni, s pravom ili uvelike neosnovano, te su željeli promjene životnih okolnosti i mogućnosti na bolje. Postojali su i oni raspomamljeni i zadrti koji bi napravili sve u njihovoj moći da raskomadaju Jugoslaviju i sruše socijalizam. Najopasniji za tadašnju situaciju bili su oni kojima je bilo svejedno za zemlju i poredak, a napravili bi bilo što da sebi prigrabe što više, samo da je njima što bolje, makar se svijet rušio oko njih. Naime, ovi posljednji su često bili na odgovornim i utjecajnim pozicijama u politici i privredi, bankama i tajnim službama, u privatnom sektoru, masovnim medijima i kulturi. Javno deklarirani i poznati neprijatelji poretka bili su beznačajni: „krug oko Tuđmana“ bili su pikzibneri i luzeri; politička emigracija po svijetu okupljala je grupice sirotih marginalaca po birtijama, krčmama i picerijama, a bili su sasvim dovoljno nadzirani; opozicioneri poput suludog Šešelja prcknedli. Nitko od njih nije bio značajniji od omanjeg amaterskog folklornog društva. Daleko maligniji bili su otuđeni centri moći po državnim i partijskim organima, bankama, velikim uvozno-izvoznim poduzećima, tajnim službama i društvenim firmama, tim više što su se prijetvorno predstavljali kao stupovi sistema.

Najzamašnija organizirana snaga u društvu koja se mogla nositi s tadašnjim društveno-političkim problemima, riješiti ih, sačuvati postignuto i donijeti poboljšanja, bio je Savez komunista. Nažalost, on je bio daleko od idealnoga, a uvelike i sam izvor mnoštva problema ili sve manjom djelotvornošću odgovoran da su se neki problemi pojavili i razmahali. Uz njega su kao organizirane snage postojale i dvije/tri velike crkve koje su tim više jačale što je Jugoslavija bivala slabija, ali se sa Savezom komunista nisu mogle nositi niti se od njih moglo očekivati išta dobroga. Postojali su državni aparat, vojska i policija, ali oni su bili zanemarivi jer su bili podložni stanju u društvu; društveni tokovi su više utjecali na njih nego oni na društvena zbivanja.

To je svakome zabrinutom i dobronamjernom ostavljalo jednostavnu računicu: kad je već Savez komunista - kakav bio da bio - jedini koji može išta značajno i poželjno učiniti, da bi se bilo što riješilo, poboljšalo, prvo treba njega promijeniti

Savez komunista ni u kojem slučaju nije mogao biti zaobiđen već i zato jer je Program SKJ bio najsuvisliji, najrazrađeniji i najkonstruktivniji postojeći program na našim zemljopisno-društveno-političkim prostorima, a završavao je veličanstvenom rečenicom: „Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome što je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije!

Kako promijeniti Savez komunista, što promijeniti? Iskreno rečeno, niti sam to tada domislio, niti sam se kasnije tome posvetio da bih danas mogao precizno i sa sigurnošću reći što je tada trebalo. Bilo mi je jasno jedino da je potrebna temeljita promjena, i to hitna, a ukazivala su mi se dva smjera koja su izgledala kao da vode rješenju.

Prevladavajuća društvena teorija, te odluke na temelju nje i niz već provedenih poteza govorila je o „odumiranju države“. Državi treba smanjiti zaduženja i ovlasti, između ostaloga da bi se onim preostalima mogla kvalitetnije baviti, da joj se onemogući da se izrodi u silu iznad društva, da se što više njenih funkcija podruštvovi. Za preuzimanje funkcija države osnovane su samoupravne interesne zajednice koje su, pored svih početničkih slabosti, bile prihvatljiva i perspektivna inovacija. Jednopartijski sistem je imao i prednosti i mana. Nisam vjerovao da bi uvođenje višepartijskog sistema donijelo više slobode ni demokracije, niti da je primjereno našoj tadašnjoj razini razvoja ni nivou materijalnog standarda. No ako već može odumirati država, što ne bi odumirala i Partija? Zašto unutar jedne partije ne bi u plodnom nadmetanju moglo postojati više struja? Zašto se članovi partije ne bi okupljali oko projekata do kojih im je stalo i za koje smatraju da im mogu doprinijeti? Da li član partije mora slijediti organizaciju kojoj pripada u svemu i stalno ili može zadržati neku mogućnost izbora i predaha?

Lijeve, komunističke stranke i lenjinske partije su kroz povijest radničkog pokreta uzmicale od frakcija kao vrag od tamjana. Dapače, frakcionaštvo se često smatralo i tretiralo kao najveći grijeh koji zaslužuje i najgore kazne. Ni Savez komunista Jugoslavije nije u tome bio izuzetak - do osamdesetih godina. Onda su učestale rasprave kojima su frakcije bile glavna tema. Da li i kod nas ima frakcija? Što su uopće frakcije? Pa međusobne optužbe za frakcionaštvo… sve do ozbiljnih rasprava bi li frakcije trebalo dozvoliti i regulirati. Pitanje frakcija je dobilo građansko pravo javnosti. Kod nekih koje je golicala ta zamisao moglo se očitati da frakcijama pridaju tradicionalno značenje koje maskiraju novom terminologijom i veselilo bi ih da njihovim legaliziranjem oslabe ionako već načeti Savez komunista, drugi su se upuštali u stvarno frakcijsko djelovanje da bi svrnuli vodu na svoj mlin. Zašto ne iskoristiti postojeće pomake da bi se došlo do neke nove organizacione forme djelovanja?

Korak dalje dolazimo do demokratskog centralizma. U kojim slučajevima na njemu insistirati, u kojima ga olabaviti ili zanemariti? Kako iskoristiti njegove jake strane, a osigurati se protiv štetnih posljedica. Uvelike bi pomoglo već da se dogovori i razradi sistem kako postupati prema onima koji su se opirali odluci koja je usvojena ili koji je i dalje ne mogu prihvatiti. Kako i takve zadržati kao korisne članove stranke?

Ne znam, nikada se tim razmišljanjima nisam ozbiljnije pozabavio. U drugoj polovini 1985. godine prestao sam plaćati partijsku članarinu i statutarnim automatizmom nakon tri mjeseca brisan iz članstva, prije nego su u Savez komunista Hrvatske ušli mnogi od onih koji mi danas predbacuju da sam neizlječiva komunjara i slično.

Doktor Stipe Šuvar i ja našli smo se u četiri oka poslijepodne dan prije zakazanog savjetovanja u restoranu zrinjevačkog hotela „Palace“. Svrha sastanka bila je da u posljednji tren porazgovaramo o onome što nas očekuje, prekontroliramo jesmo li štogod propustili, previdjeli, eventualno ponešto uskladimo. Prvo me je pitao imam li kakvih pitanja. Rekoh da nemam. Pitao me još i da li imam ikakvih poteškoća u pripremi uvodnog govora. Rekoh - nikakvih, a nakon toga smo barem dva sata klepetali o svemu i svačemu u nikakvoj vezi sa sutrašnjim događajem.

Jasno mi je zašto sam se ja tako ponašao, takav sam, ali sam se u nekoliko navrata za vrijeme razgovora zapitao zašto i njemu to odgovara. Padalo mi je na pamet da možda ni ne želi znati išta o onome što kanim reći da mu bude zanimljivije slušati, padalo mi je na pamet i da možda izbjegava razgovarati o ičemu u vezi onoga što nas čeka da nas ne bi slučajno nekako čuli ljudi za susjednim stolovima. A možda smo na sastancima Komisije za idejni rad, kojoj je on bio na čelu, a ja najmlađi i najmanje važan član, tako temeljito sve pretresli da zaista ni nismo imali išta u vezi toga raspraviti.

Rastavši se od Šuvara prošvrljao sam gradom, svratio na mjesta na koja sam uobičajeno zalazio, porazgovarao s poznatima na koje sam ondje naišao i vratio se kući kad je već debelo pao mrak. Sjeo sam za kuhinjski stol i počeo bilježiti natuknice za nastup koji me je očekivao, uključujući pojedine rečenice za koje sam smatrao da ih treba precizno reći i čak čitave odlomke koje sam ocijenio posebno osjetljivim. Iako nisam završio poslom, otišao sam spavati nakon ponoći ocijenivši da je važno da se naspavam, s nakanom da ustanem ranije i završim. Otvorio sam oči u ranu zoru, budan da budniji nisam mogao biti. Započeo je prelijepi dan, ptice uokolo kuće su cvrkutale kao pomahnitale. Izgledalo mi je kao svetogrđe da u takav čas gubim vrijeme na boravak u zatvorenome. Izišao sam i barem sat vremena šetao Dubravkinim putem slušajući ptice, naizmjenično potpuno ispražnjene glave usredotočen samo na prirodu kojom sam prolazio, a tek na mahove mi je padalo na pamet ponešto što je izgledalo korisno uvrstiti u govor koji me je čekao. Vrativši se kući ponovo sam se bacio na bilješke i kao svaki rasni novinar završio točno kad je došlo vrijeme da izađem iz kuće i zaputim se prema „Kockici“.

Nakon završenog uvodnog izlaganja ostao sam nasađen u radnom predsjedništvu suočen s nekoliko stotina ljudi u dvorani. Savjetovanje je trajalo od jutra do navečer. Kako se prethodne noći nisam dovoljno naspavao, na mahove je postajalo vrlo neugodno. U poslijepodnevnim satima sam čak, dok su govorili neki predvidljivi i dosadniji diskutanti, malo i zakunjao. Šuvar me je nekoliko putu kao slučajno piknuo u rebra kad mi je glava klonula. Naposljetku sam već bio toliko iscrpljen da sam odmah pod završetku savjetovanja otišao ravno kući, bacio se na krevet obučen i učas zaspao.

Da li smo on i ja bili istomišljenici? Uvelike jesmo, a zapravo ne znam. U mnogo čemu smo bili suglasni, u mnogo toga smo se usaglasili, mnogo toga me je podučio, a ponešto je i on od mene naučio, ali naprosto nismo stigli za života popričati o svemu da bih mogao reći da smo se baš u svemu slagali. Da, bilo je i tema o kojima smo imali sasvim različita viđenja, stavove i procjene. U svakom slučaju, bez muke smo se dobro razumjeli, vjerojatno i zato jer smo obojica bili sociolozi, pa si nismo trebali objašnjavati osnovne pojmove kojima smo baratali.

Iako se nikada nismo time posebno zabaviti, s velikom uvjerenošću mogu ustvrditi da su nam većina životnih vrijednosti i prioriteta bili isti, te da su nam neke okosnice sagledavanja svijeta i djelovanja bile identične. Recimo:

Ništa postojeće nije toliko sveto da ne bi moglo biti nadmašeno i da ne bi moglo biti zamijenjeno naprednijem, slobodnijem i ljudskijem.







nedjelja, 15.09.2019.

za narodno mentalno zdravlje



KOMUNISTI

U ovoj našoj zemljici Hrvatskoj mnogi žive u strahu od komunista. Koliko je taj strah utemeljen, opravdan, razuman?

Nema dvojbe da je u Hrvatskoj bilo komunista, čak i da ih je bilo mnogo. No da li ih ima i dalje, još danas?

Da bi to odgovorili moram prvo razriješiti tko je uopće komunist. Što nekoga čini komunistom?

Netko može biti siromah, nezaposlen, radnik, proleter, slobodouman, buntovan, radikalan, socijalno osjetljiv, ljevičar, marksist, simpatizer radničkog pokreta ili sklon revolucionarnim idejama, ali ništa od toga ili bilo čega sličnoga još ga ne čini komunistom.

Odgovor tko je komunist je jednostavan, nema u njemu velike mudrosti. Komunist se postaje učlanjenjem u neku komunističku partiju - komunisti su članovi partije komunista. Utoliko komunist može biti i neki pripadnik kapitalističke klase (Friedrich Engels), aristokrat (Pjotr Aleksejevič Kropotkin), buržoasko dijete (Ivo Lola Ribar) ili idejno neizgrađen i ideološki indiferentan prijetvorni karijerist (kasniji HDZ-ovci), može čak djelovati protiv komunističke partije iznutra - svi su oni članovi, komunisti. Komunistu komunistom čine članska knjižica i plaćanje partijske članarine (ukoliko iz nekog razloga nije statutarno oslobođen plaćanja članarine).

Drugim riječima, kako više nema Saveza komunista, nema više ni komunista. U Hrvatskoj se eventualno može naći neki pripadnik komunističke partije Francuske na ljetovanju ili komunist iz neke druge zemlje na proputovanju. Recimo ni članovi stranaka Nova ljevica i Socijalističke radničke partije nisu komunisti. Oni su novoljevičari ili socijalisti.

Čak ako netko intimno za sebe smatra da je komunist, to još ne znači da zaista jeste. Mnoge smatraju za sebe da su najljepše na svijetu, mnogi misle da su najpametniji u široj okolini, pa nisu. Osobno opredjeljenje je možda htijenje, ali još nije i ostvarenje.

Sve ovo znači da je strah od komunista poseban vid patologije, manije proganjanja ili kolektivne psihoze, a to je izlječivo psihoterapijom i/ili medikamentima ili prosvjećivanjem.

Pozdravlja vas vaša stara komunjara.



sretan





srijeda, 11.09.2019.

tema iz povijesti

PRVA REČENICA

Dvadeset i trećeg svibnja 1984. održano je u Zagrebu, u zgradi društveno-političkih organizacija na obali Save, popularno nazvanoj „Kockica“, u organizaciji Komisije CK SKH za idejna pitanja i informiranje “Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva“, kasnije nazvano „Majsko savjetovanje“, za koji je pripremni materijal nazvan „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“, kasnije nazvan „Bijela knjiga“. Na tom savjetovanju održao sam uvodni govor, zbog čega se na mene nakon male zadrške ubrzo svalilo drvlje i kamenje, a i danas se često nađe poneki mudrac koji mi prigodno uputi neku paušalnu pogrdu.

Premda je cijeli moj govor bio istoga dana u cijelosti emitiran na televiziji, a drugog dana u cijelosti prenesen u „Vjesniku“, „Večernjem listu“ i nekim drugim novinama, već nekoliko dana nakon toga počela su iskrivljavanja i izmišljotine o tome što sam rekao.

Posebno su raširene i snažne bile klevete da sam upravo ja napisao „Bijelu knjigu“, često zamijenjene klevetom da ju je napisao Goran Babić, a često je to objedinjeno u optužbu da smo je napisali nas dvojica kao da smo bili Iljif i Petrof.

Napadu na mene sigurno je doprinijelo što sam u kasnijim polemikama - koje su bile dio političkog sukoba koji se rasplamsao - čvrsto branio „Majsko savjetovanje“, pa u okviru toga i „Bijelu knjigu“. Iako sam uvijek nijekao da sam je napisao, u više navrata sam izjavio da mi je žao što nisam jer - bila je to šala u kojoj je poslovično bilo pola zbilje - bila bi bolje napisana. Ako ništa drugo, naslov bi bio manje rogobatan.

Napisala ju je stručna služba Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centar CK SKH za informiranje i propagandu,a ja sam taj materijal prvi put vidio kad sam ga primio poštom uz službeni poziv za prisustvovanje skupu. Današnjim pojmovnikom i rječnikom reklo bi se da je to bio izvještaj press-clipping servisa, a meni je posebno zanimljivo i instruktivno što u nebrojenim napadima koji su uslijedili, pa sve do danas baš nitko nije uočio, spomenuo ni istaknuo jedan zapravo nezaobilazni podatak.

Malo više od godinu dana ranije Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske raspravljao je na svojoj Desetoj sjednici , održanoj 6. travnja 1983. godine, o idejnim kretanjima u društvu i zadacima Saveza komunista. Priprema za tu sjednicu uključivala je brojne prethodne aktivnosti, sastanke i savjetovanja raznih partijskih instanci. Nakon svega je Centar CK SKH za informiranje i propagandu objavio dvije knjige. Zvale su se „Aktualna idejna pitanja i zadaci Saveza komunista“. U prvoj je bilo uvodno izlaganje Josipa Vrhovca, a zatim sve cjelovite diskusije svih prisutnih na sjednici. U drugoj je bio cjelovit „Podsjetnik za raspravu na sjednici Centralnog komiteta SKH“.

Takve knjige tog izdavača tiskale su se u danas bajkovitim tiražama, deseci i stotine primjeraka slani su besplatno partijskim institucijama svih razina u cijeloj republici, slale su se na ogled i u druge jugoslavenske republike, dijeljene su svim novinarima koje je zanimala ta problematika, a mogle su se naći i u knjižnicama i u nekim ordinarnim knjižarama. Ne može se reći da je to bila tajna, bilo je to nešto što je mogao saznati bilo tko da je poželio, a za velik dio ljudi se pretpostavljalo da su sve to morali znati. (Ne bih se začudio da se te knjižice i danas mogu naći u nekim knjižnicama u Hrvatskoj, a Nacionalna i sveučilišna biblioteka i Arhiv Hrvatske bi ih obavezno morali imati.)

Usprkos tome, godinu dana kasnije ama baš nitko nije primijetio da su uvodni materijali za oba skupa uvelike bili slični. Razlika je bila u tome što je pripremni materijal za prvi skup nazvan podsjetnikom za raspravu i obuhvaćao je znatno širi sadržaj, od privrede do ocjene stanja u muzičkoj produkciji, dok je tzv. „Bijela knjiga“ , u skladu s originalnim naslovom, bila suženog obuhvata, ali je ilustrirana mnoštvom citata i nije se ograničavala samo na Hrvatsku, nego je velik dio materijala poticao iz Beograda, a nešto malo i iz Sarajeva i Ljubljane. Diskusije prisutnih na prvom skupu, od kojih su mnogi bili i na drugom, nisu se u bitnome razlikovale od diskusija na drugome. Dok je prvi skup prošao bez ikakvih naknadnih uzbuđenja, drugi je uzrokovao izjašnjavanja i polarizacije ne samo u Hrvatskoj, nego praktički u cijeloj Jugoslaviji.

Što se promijenilo u godinu dana da su reakcije bile toliko različite? Osim što je proteklo godinu dana, postojale su neke razlike. Recimo, najistaknutija ličnost prvog događaja bio je Josip Vrhovec, a „spiritus movens“ drugoga Stipe Šuvar. Značajna razlika bila je što su u „Bijeloj knjizi“ izvučeni na svjetlo dana praktički svi akteri razbuktavanja srpskog nacionalizma, mnogi od njih glavni autori kasnije takozvane „memorandumske orijentacije“. Razlika je bila i u naknadnoj aktivnosti. Dok su nakon prvoga promptno tiskane dvije spomenute knjige, nakon drugoga nije to isto (premda uobičajeno i očekivano) uslijedilo, nego su samo svi istupi (uključujući i moj uvodni govor) objavljeni u zagrebačkom časopisu „Naše teme“ broj 7/8 od 1984. koji je izišao s velikim zakašnjenjem, bez pripremnog materijala, u znatno manjoj tiraži i osjetno manje dostupnosti nego ranije spomenute knjige s materijalima sa sjednice Centralnog komiteta.

Obzirom na kasnije napade, zanimljiva je već prva rečenica mog govora. Citiram: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali da bismo znali da je idejna borba jedna od konstanti povijesti, pa tako i naše sadašnjosti.“ Ponavljam početak: „Nisu nam trebali nikakvi debeli, studiozni, pedantni, šapirografirani materijali…“ Drugim riječima, upravo ja, kojeg su kasnije zbog te „Bijele knjige“ možda najviše napadali, bio sam zapravo prvi se od nje ogradio, i to isti čas na licu mjesta. Naravno, nisam je odbacio s kvalifikacijama koje su joj kasnije pripisivane, nego sam naprosto rekao da je bila nepotrebna, nevažna. Za tu priliku bilo je to sasvim dovoljno ograđivanje. Pored onoga što sam rekao, bilo je i ono što sam dodatno mislio. Za neke forme umjetničkog stvaranja i javnih istupa izdvojeni citati, press-clipping, su neprimjereni. Umjesto kratkih sadržaja i izdvojenih citata, da bi se mogao donijeti meritoran sud potrebno se upoznati sa cjelinama djela. Izdvojeni citati su dovoljni kao podsjetnik onima koji su djela koja se spominju ranije pročitali, dovoljni su da se ukaže na neku poveznu nit (što je i bila svrha tog pripremnog dokumenta), ali mogu i zavesti na krivi put one koji s originalima nisu upoznati. U odnosu na ovu posljednju opasnost tzv. „Bijela knjiga“ je bila božja milost prema onome što su nedavno izveli kršćanski fanatici citatima bezočno falsificirajući literaturu Zorana Ferića.

Kasnije, za vrijeme uzavrelog političkog sukoba kojeg danas smatram najznačajnijim političkim sukobom osamdesetih godina, općejugoslavenskim okršajem oko „Bijele knjige“ u okviru sukoba Špiljak-Šuvar, bio sam u velikom iskušenju da napišem knjigu o svemu tome. Spriječila me jedna trivijalna pojedinost.

Mjesec dana (ili dva, možda tri) prije „Majskog savjetovanja“, najvjerojatnije u „Intervju“, vrlo politiziranom magazinu koji je izlazio u Beogradu, ili u „Nin“-u, možda najutjecajnijem političkom magazinu u Jugoslaviji, ili - najmanje vjerojatno - u „Dugi“, senzacionalističkom magazinu dobrano prožetom žutilom, ali u to vrijeme sa značajnim primjesama političkih tema, objavljen je članak o pripremnim materijalima za razne skupove i sjednice. Bio je to ozbiljan članak na najmanje tri, ili čak četiri pune stranice. Sjećanja su snažna, ali nepouzdana. Sjećam se da sam se čudio čitajući ga. Zašto pišu o nečemu općepoznatom i nespornom? Članak je pozitivistički objektivno objašnjavao što su to pripremni materijali, kako nastaju, čemu služe i slično. Osnovna poruka bila je da je to nešto uobičajeno, korisno i općeprihvaćeno. Retroaktivno mi je sijevnulo da je nastao vjerojatno tako da je pripremni materijal za „Majsko savjetovanje“ stigao do Beograda, uzbudio duhove, pa je netko pokušao objasniti opći kontekst.

Taj mi se članak činio idealnim za početak knjige. Najbrojniji, najotvoreniji i najžešći napadi na „Bijelu knjigu“, „Majsko savjetovanja“ i Stipu Šuvara stizali su kasnije upravo iz Beograda. Bilo bi mi vrlo zahvalno početi s bjelodanim: evo vam što ste prije „Majskog savjetovanja“ mislili o takvim materijalima! Kako onda objašnjavate da ste svega kratko vrijeme nakon toga drečali da je „Bijela knjiga“ nešto izuzetno, nečuveno, skandalozno, nedopustivo?

Uostalom, ako se ne varam, takvi materijali su se i dalje sve do danas neprekidno producirali, i danas se rade po potrebi za neke skupove ili službe, i danas političke, privredne, društvene, razne specijalizirane i druge adrese primaju dnevne preglede objava u najrazličitijim medijima i sažete informacije o najznačajnijim zbivanjima.

Uvjeren da imam taj članak prvo sam ga bezuspješno tražio među gomilama raznoraznih tiskovina i drugih papira po kući. Zatim sam odustao od intenzivnog traženja i čekao da nenadano iskrsne. Naposljetku sam, dvadesetak godina kasnije, otišao do Beograda i pokušavao pronaći izgubljeni članak u dostupnim arhivima. Uzalud. I tako nisam napisao željenu knjigu. A danas je sve to - barem što se mene tiče - postalo uvelike svejedno.

Sjećam se početka prve rečenice s kojom sam kanio započeti tu knjigu:

„Već odavno želim napisati jednu bijelu knjigu…“

No za koga se upustiti u dugotrajno, iscrpljujuće i mukotrpno pisanje? Za one koji nisu u stanju zamijetiti i protumačiti ni prvu rečenicu?













ponedjeljak, 09.09.2019.




PODATAK


3.000/220.(000.000)



Na internetu je izronio podatak da je u hrvatskim školama malo više od tri tisuće onih koji poučavaju vjeronauk, a da se samo na njihove plaće godišnje troši oko dvije stotine i dvadeset milijuna kuna (brojkama: 220.000.000). Kako bi Crkva i država trebale ionako biti razdvojene, kako je mjesto vjeroučiteljima u crkvama, a ne školama, te kako je potpisivanje Vatikanskim sporazuma veleizdajnički čin koji bi trebao sankcionirati prijeki sud, podatak 3000/220 pokazuje samo jednu razinu razmjera štete.

Dio siromaštva Hrvatske proizlazi iz toga što se ono čega ima troši na korist vlastite štete. Naravski da onda ondje gdje je potrebno ili bi bilo bolje utrošiti neprekidno nedostaje sredstava.

Recimo, na više sam mjesta u raznim navratima argumentirao da Hrvatska danas ima bolju literarnu produkciju neko ikada, da djeluje više kvalitetnih književnika nego ikada u hrvatskoj povijesti. Umjesto 3.000 vjeroučitelja korisnije bi bilo financirati 500 književnika da se mogu potpuno profesionalno posvetiti pisanju. Sjeverne europske zemlje su preplavile svijet krimićima, zašto mi ne bismo krenuli u literarno osvajanje svijeta kojim bi priskrbili da projekt za nekoliko godina postane samoodrživ? Pa već do sad su samo Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i Miljenko Jergović zaradili u inozemstvu višestruko više novaca nego svih tri tisuće vjeroučitelja u posljednjih četvrt stoljeća!

Književnost je temelj nacionalne kulture. Prepušteni na milost i nemilost nerazvijenog knjižarskog tržišta, uz nedostatnu alibi-potporu Ministarstva kulture, obim i kvaliteta naše književne produkcije nastaju više usprkos nego zahvaljujući kulturnom sistemu, pa su više začuđujući nego očekivani plod okružja u kojem nastaju. Čak i domoljubi koji su spremni rastrošno raširiti kese ili blagosloviti bezumne iznose za sport, iznenada podviju rep i nestanu kada se spomenu troškovi kulture.

Ne navijam cehovski za književnike. Kada bi se umjesto tri tisuće vjeroučitelja financiralo dvije stotine i pedeset književnika, dvije stotine i pedeset slikara i kipara, dvije stotine i pedeset ozbiljnih muzičara, dvije stotine i pedeset plesača i glumaca, te dvije stotine i pedeset umjetnika raznih vrsta, bez muke bi unutar juga Europe i za svijet postali ono što je svojevremeno prosvijećena Periklova Atena bila među antičkim državicama. Bezobrazno je reći da se tako nešto ne može, da za to nemamo snage, materijalnih preduvjeta, a istovremeno financirati više nego dvostruko više propagatora Srednjeg vijeka.

- - - - - - - - - - -
Ah, da! Nemojte se bojati da sam zaboravio medicinsku struku ili vatrogasce. Njih bi se trebalo financirati umjesto tisuću i tri stotine (brojkom: 1.300) suvišnih župana, desetak tisuća bespotrebnih stranačkih kadrova po županijama, umjesto osam stotina bespotrebnih gradonačelnika i njihovih zamjenika, i tako dalje.




srijeda, 28.08.2019.

što nas uči „učiteljica života?“


ČETVRTI ELEMENT

Vijest da su uhapšeni neki od napadača na kafić u Uzdolju me obradovala, ali me podatak da je jedan od njih prethodno sudjelovao u napadu na sezonske radnike u Supetru zabrinuo. Ako je među onima koji još izmiču ruci pravde još takvih, to bi značilo da postoji militantna grupa terorista koji kruže Dalmacijom i izazivaju izgrede.

Čitajući knjigu Slavka Goldsteina1941. - godina koja se vraća“ bio sam iznenađen koliko je malo bilo onih koji su počeli sa zvjerstvima u i oko Karlovca. Pet pripadnika karlovačke Ustaške mladeži ubilo je poznatog odvjetnika dr. Milana Vujićića i još dvojicu istaknutih Karlovčana, da bi svega pet dana kasnije stigao „hrvatski vitez“ Maks Luburić s desetak ustaških povratnika, okupio još stotinjak lokalnih propalica i jednim potezom ubio oko četiri stotine ljudi (sto i pedeset poimence pobrojanih i još povelik broj nepoznatih, uključujući žene i djecu, pa broj po nekim procjenama dostiže i šest stotina; koga to pobliže zanima neka potraži spomenutu knjigu). Dapače, daljnje čitanje knjige otkriva da je kroz Drugi svjetski rat djelovalo iznenađujuće malo zločinaca koji su kružili naokolo i kroz četiri godine rata stigli počiniti mnoštvo zločina.

Sličan tok nalazimo i u knjizi Maxa BergholtzaNasilje kao generativna sila“. U Kulen Vakufu i oko njega bilo je prije proglašenja NDH svega dvojica (brojkom: 2) pristaša ustaškog pokreta. Njih dvojica okupljaju desetak lokalnih propalica, kriminalaca i ništkoristi, te počinju ubijati. Prvo pobiju manje od deset ljudi, pa više od deset, pa nekoliko desetaka… Ubrzo po pozivu tzv. „velikog župana“ Ljubomira Kvaternika stiže stotinjak vojnika NDH, pridružuje im se dvjestotinjak lokalnih idiota koji su se u međuvremenu okupili i oni obijaju odjednom oko tri stotine ljudi, uključujući žene i djecu. Nakon toga počinje opće klanje.

Nekima će zvučati paradoksalno, ali varijantu istoga nalazimo i u knjizi Martina PrevišićaPovijest Golog otoka“. Logor na otoku Goli bio je u početku najobičniji zatvor. Naravno, nijedan zatvor/logor nije nikakvo ljetovalište, a sve se događalo još u vrijeme kad iz Jugoslavije nije u potpunosti eliminirana ni glad, pa uvjeti života nisu bili išta što bi itko mogao poželjeti, ali u prvo vrijeme nije bilo nikakvih surovosti (osim puke činjenice interniranja). Sve se okreće naglavačke kad se netko dosjetio među zatvorenike ubaciti grupu nazvanu „Bosanci“, koja preuzima vlast unutar žica i počinje s maltretiranjem ostalih, što eskalira do monstruoznih razmjera i traje nekoliko godina. Zanimljivo je da je ideja takva da je morala pasti na pamet prvo jednom čovjeku, a taj je bio na poziciji da je može provesti. Previšić nije uspio otkriti tko je bio taj, a ja se nadam da će to što skorije on ili netko drugi otkriti.

Kad pogledamo sva tri primjera uočava se povezna nit, „zajednički nazivnik“, pored one da su pokretači spirale zla odreda kriminalci, propalice, patološki karakteri, ništkoristi i štetočine.
Prvo, početna nasilja izvodi vrlo mali broj zločinaca.
Drugo, nasilje se rasplamsava kad pristižu pojačanja sa strane, iz drugih sredina.
Treće, žrtve su neselektivno i djeca i starci i žene. Iako se zanose i proklamiraju da rade u nacionalnom interesu, neselektivnost uključuje i nasrtaj na pripadnike vlastite nacije koji im se nađu na putu, ili samo sa strane, kao što su u napadu na sezonce u Supetru stradali Hrvatica i hrvatski vatrogasac.
Četvrto, vlast tolerira djelovanje zločinaca (možda ih potajno i potiče), pokroviteljski se ponaša prema njima, opstruira njihovo kažnjavanje, čak ih i nagrađuje raznoraznim privilegijama.

Incident - nazovimo ga blago tako - u Uzdolju sadrži i prvi i drugi i treći element. U nizu sličnih prethodnih sličnih incidenata vlast se ponašala uvelike u skladu s četvrtim elementom. Čak i sad je vidljiva tendencija da se izgredi umjesto kao kriminalne aktivnosti tretiraju kao prekršaji, maltene benigni. Nije pitanje da li je posrijedi „govor mržnje“ ili „zločin iz mržnje“. Pitanje je da li se pored toga radi i o organiziranju zločinačke organizacije s ciljem razaranja i krvoprolića, koji nikada nisu ciljevi sami po sebi nego samo stepenica prema nekom drugom, pravom cilju.





ponedjeljak, 26.08.2019.

šesnaest loša nasrnuše na Miloša


NAPAD NAKON NAPADA

Takozvani domoljubni i braniteljski portali odreda bombastično prenose Facebook-javljanje navodnog Maria Vrbana kojim se oglasio nakon sramotnog napada na kafić „Petko“ u Uzdolju prije neki dan. Kažem „navodnog“ Maria jer iako na Facebooku ima nekoliko Maria Vrbana, nisam uspio pronaći onoga kojeg su svi ti superpatrioti jedva dočekali. Da se podsjetimo: u kafiću je dvadesetak ljudi gledalo prijenos utakmice između nogometnih klubova „Crvena zvezda“ i „Partizan“, ispred kafića se zaustavilo četiri automobila, iz automobila je izjurilo petnaestak maskiranih divljaka i motikama i šipkama (a jedan je navodno imao i mačetu) napalo goste, među kojima i djecu, žene i starce, te se nakon što su u lokalu ostavili krš i lom izgubili u bespućima hrvatske zbilje.

https://www.maxportal.hr/vijesti/branitelji-pisu-boris-petko-do-krvi-je-mlatio-zarobljene-hrvate-u-kninu-1991/?fbclid=IwAR1JB7-0w6B8UahjMLDzFRZbac24VqHQ58Q8XmtUXNSIpB9vMumB7DwKAj8

Navodni Mario Vrban ne niječe da se ispred kafića „Petko“ zaustavilo četiri automobila, ne poriče da je iz njih izletjelo petnaestak maskiranih divljaka, ne osuđuje što su „junačine“ napale žene i djecu, ne zgraža se što su napadnuti građani Republike Hrvatske, ne, on umjesto toga objavljuje: Boris Petko (vlasnik kafića čija su djeca i žena među napadnutima) do krvi je mlatio zarobljene Hrvate u Kninu 1991. Tim je - što li? - napad razumljiv i opravdan. Maxportal tom naslovu prilaže i uvod „Branitelji pišu“, pa tako virtualni Mario Vrban odjednom postaje množina koja sugerira da su se branitelji javili svi kao jedan, mnoštvo njih, a istim iskrivljavanjem od jedine na množinu Mario Vrban postaje „zarobljeni Hrvati“. Čak i da je sve to točno, može li to na ikoji način opravdati nasilje dvadeset i osam godina kasnije, ako je uopće točno?

Za potkrepu optužbe prilaže se jedna fotografija Borisa Petka, vlasnika kafića, u plavoj majici, boji „Dinama“, jedna fotografija koja bi trebala prikazivati mladog Borisa Petka (u žutoj majici) uz zloglasnog ratnog zločinca tzv. Kapetana Dragana, citata neke četničke pjesme koje se taj pravednik sjeća iz riječi u riječ nakon dvadeset i osam godina, te preslik FB-poruke kojom prijeteći najavljuje da će potražiti Petka i prilaže fotografiju s pištoljem (ili revolverom), što se može očitati kao izravna i neprikrivena prijetnja.

Mario Vrban očigledno ima fascinantnu memoriju kad se nakon dvadeset i osam godina toliko precizno, iz riječi u riječ, sjeća te četničke bljuvotine. Nije moguće da branitelj osvježava sjećanje pjevušeći svakog jutra dok se brije upravo taj pjesmuljak od početka do kraja, još manje da se time redovno uspavljuje kao uspavankom. Zaista nevjerojatna memorija!

Time se niz nevjerojatnih elemenata njegove poruke ne iscrpljuje.

Recimo, iako su oba lika na fotografiji zaista slični, iako bi trebalo uzeti u obzir da je između ta dva fotografiranja proteklo gotovo trideset godina, čovjek u plavoj majici ima vidljiv utor na bradi, a onaj u žutoj majici nema. Ne znam, ne mogu tvrditi, ali mi je prilično nevjerojatno da se takva, toliko izražena fizička karakteristika lica pojavi nakon što je lice od djetinjeg, preko pubertetskog, već konačno formirano.

Drugo, iako su oba lika zaista nalik, onaj u žutoj majici ima usta otprilike malo više iznad polovine razdaljine između vrha brade i početka nosa. Onome u plavoj majici (iako ima podbradak) od vrha brade do sredine usta je dobrih dvije trećine razmaka, a od sredine usta do početka nosa svega jedna trećina, što se godinama nikako ne može promijeniti. Usta ne mogu nikakvim razvojem lica kliznuti sa sredine na dvije trećine… Ne znam, ne mogu tvrditi, ali naizgled je nemoguće da te dvije fotografije sličnih likova pripadaju istoj osobi.

Treće, recimo da je osoba u žutoj majici zaista Boris Petko u mladim danima. Što u vrijeme Photoshopa dokazuje digitalna fotografija na kojoj je uz zločinca Dragana Vasiljevića? Ne znam, ne mogu tvrditi, ali čak i da je fotografija autentična, što ona dokazuje? Da je mladić sa slike obožavatelj Kapetana Dragana, da mu suučesnik? Što ako mu je samo isporučio naručenu pizzu?

No sve je to ništa prema pitanju koje se nameće. Jednostavno pitanje: koliko godina ima Boris Petko (čovjek u plavoj majici)? Odoka bih rekao otprilike između 34 i 43. Ne znam, ne mogu tvrditi, možda ima i preko pedeset, ali se nevjerojatno dobro drži i fotogeničan je kao hollywoodski glumac, pa na fotografijama izgleda znatno mlađe… Ako je danas između tridesetčetiri i četrdesetpet, koliko je godina imao prije dvadeset i osam godina, tisuću devetsto devedeset i prve? Kako je u tim godinama uspio postati krajiški milicioner? Matematika je vražja izmišljotina ako čovjek vlada s četiri osnovne računske operacije s brojevima koji prelaze broj prstiju na rukama i nogama.

Naposljetku, ganutljivo je koliko su glupi lašci na djelu u Maxportalu, siročići. Vidi se škola Jakova Sedlara. U vrućici da uz kapetana Dragana pronađu ili umontiraju Borisa Petka ili nekoga što sličnijeg Borisu Petku, smetnuli su s uma da i Kapetanu Draganu vrijeme leti. Naime, početkom devedesetih je i zloglasni Dragan bio četvrt stoljeća mlađi, pa njegove fotografije iz tog vremena pokazuju vidljivo svježiji lik. Fotografija na Maxportalu utoliko pokazuje vremenski paradoks, može poslužiti i kao dokaz putovanja kroz vrijeme - ostarjeli Kapetan Dragan uspio se družiti s mlađanim Borisom Petkom!

Opterećuje me još jedna indirektna sumnja. U svim poznatim slučajevima suđenja za ratne zločine i maltretiranja, uvijek je na svakog optuženog otpadalo više žrtava i došlo više svjedoka. Kako se ovdje pojavio svega jedan? Zar je devetogodišnji milicioner Boris Petko mučio do krvi jedino sirotog Maria Vrbana? Pada mi na pamet, jednoj osobi optuženoj za mučenje zatvorenika u zatvoru Lora nije bilo dovoljno ni dvadeset i četiri svjedoka da je se proglasi krivom.

Maxportal tvrdi da je nekoga, ne kaže se koga, pitao za potvrdu da li je doista Boris Petko bio pripadnik terorističkih postrojbi, je li sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i dobio konkretan odgovor. „Konkretan odgovor“ kaže da je u centru Knina u staroj bolnici bio zatvor, da je zatvor imao čuvare, da je čuvarima zapovijedao kapetan Dragan, da su noću (zašto ne i danju?) čuvari maltretirali zatvorenike. „Konkretan odgovor“ kaže i da je „dotični bio pripadnik Martićeve milicije“, pa čak i da je „nekoliko dana boravio u zatvoru kao čuvar“. „Konkretan odgovor je sve drugo prije nego konkretan, iako je Maxportalu (i ostalima sličnima) više nego dovoljan. O pouzdanosti izvora koji je upitan dovoljno govori da nije savladao zbrajanje i oduzimanje s brojkama koje premašuju broj prstiju.

Sve u svemu, jedino što je nedvojbeno pouzdano u objavi Maria Vrbana je prijetnja oružjem, a to je - ako se ne varam - u pravnoj državi Hrvatskoj kazneno djelo.

Da sam slučajno policija potražio bih tog Maria Vrbana i zamolio ga da ponovi svoju priču spojen na detektor laži. Ako je govorio istinu, nema se čega skanjivati. Ako bi poligraf pokazao da izmišlja, pitao bih ga zna li ikoga od petnaestak terorista koji su napali ljude u kafiću.

Istovremeno bih, da sam nekakvo državno odvjetništvo, optužio sve domoljubne i braniteljske portale koji su prenijeli objavu M.V. i „obogaćivali je“ da su, iako su na osnovu zrnca soli u glavi morali znati da nije istina, širili klevete, uznemiravali javnost i širili nacionalnu netrpeljivost, danas popularno zvano „govor mržnje“.

U međuvremenu, što policija duže ne može pronaći četiri automobila i petnaestak terorista na području koje se ne odlikuje prenapučenošću, sve je veća sumnja da je među tom petnaestoricom bilo i policajaca koji onemogućuju potragu. Molim policiju da brzim i učinkovitim pronalaskom krivaca presiječe te insinuacije i sumnje u korijenu! Naime, što policija duže ne može pronaći počinitelje, to je snažnija potreba da Ministar policije podnese ostavku. Ako neuspješni Ministar policije ne podnese ostavku u razumnom roku, red je da se smijeni Premijer, a sa njim i za njim cijela vlada.

Kad se već ne mogu pronaći teroristi, vlada se valjda može pronaći, ukoliko članovi vlade u četiri automobila ne pobjegnu zamaskirani.






subota, 24.08.2019.

gola istina o Golom otoku


GRIMASA,


GRČ NA LICU


Logor/zatvor na otoku Goli, popularno zvan samo Goli otok i odmah se zna što se misli, djelovao je za vrijeme socijalističke Jugoslavije, nalazio se u socijalističkoj Jugoslaviji, oformljen je kao posljedica zbivanja u Jugoslaviji i sigurno je ostavio trag na tu i takvu Jugoslaviju. Utoliko je svaka povijest Jugoslavije nepotpuna bez poznavanja priče o Golom otoku.

Knjiga Martina Previšića „Povijest Golog otoka“ udžbenički pregledno je sabrala sve znano o Golom otoku, a autor je pridodao i ponešto ranije nepoznato, kao i mnogo toga potrebnog za bolje razumijevanje onoga što se znalo. Pitanje je li trebalo internirati Staljinove pristaše (prave i nepravedno osuđene) razumljivo je, ali je tretman kojim su ondje izvrgnuti - blago rečeno - problematičan, preciznije - nepotreban i neprihvatljiv, a zapravo monstruozan. Da ne duljim, to je solidan rad, odlična knjiga, materija nezaobilazna za svakog koga zanima povijest socijalističke Jugoslavije.

Jedina zamjerka knjizi (pri čemu mislim na knjigu kao predmet, a ne knjigu kao tekst i ilustracije) na samom je završetku, na kraju krajeva, nakon 634 stranice građe na dnu omota oko korica, nalazi se četiri retka ocjene Ive Banca:

„Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline. Teško će kod nas zadugo biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo.“

Ta da kod nas zadugo neće biti objavljeno bolje i važnije povijesno djelo blago je prigodno pretjeravanje, razumljivo i prihvatljivo, a budućnost će pokazati da je možda i točno, zavisno koliko će biti ovo neodređeno „zadugo“. Zavisi i o tome da li pod onim „kod nas“ podrazumijevamo samo djela domaćih autora, ili i prevedena. No da se ne natežemo, „Povijest Golog otoka“ je bez sumnje vrlo kvalitetno djelo, i sigurno će zadugo ostati prvi vrhu domaće povjesničarske produkcije.

Problematičniji dio ocjene je da „Povijest Golog otoka predočava jedan djelić razbijenog jugoslavenskog ogledala, koji je vrlo uvjerljivo sadržavao sve elemente cjeline“. Iako se autor u knjizi izrijekom zahvaljuje upravo Ivi Bancu na podršci i pomoći, izgleda kao da Banac nije knjigu pročitao, a sigurno je nije razumio.

Naime, uobičajilo se olako razbacivati izjavama poput „Jugoslavija ovo“ i „Jugoslavija ono“. Pri tome se zanemaruje da je Jugoslavija bio organizam koji se razvijao, u razvoju mijenjao, da u nijednom razdoblju nije bilo isto živjeti na jednom ili drugom njezinom kraju. Jedna je Jugoslavija otprilike od 1945 do 1950, druga u pedesetim godinama, treća u šezdesetim, četvrta u sedamdesetim i peta u osamdesetim. Za ono zvano „Druga Jugoslavija“ preciznije bi bilo reći da je imalo pet dijelova ili da smo živjeli pet Jugoslavija. Isto tako, nigdje nije bilo isto živjeti u velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Rijeka, Titograd, itd), u gradićima (Sisak, Petrinja…), selima ili zaseocima. Nije bilo isto živjeti ni u Sloveniji ili Makedoniji, na Kosovu ili u Vojvodini. Uostalom, Previšić pokazuje da se i Goli otok mijenjao, da je u njegovoj povijesti bilo tri suštinski različite faze. Kad se Goli otok u razdoblju svog postojanja mijenjao, zar je opravdano, koliko je utemeljeno Jugoslaviji to nijekati?

Goli otok „sadržavao sve elemente cjeline“? Cjelina, Jugoslavija, sadržavala sve elemente Golog otoka? Da li se to hoće reći da je Jugoslavija od početka do kraja bila samo prošireni i, recimo, donekle ublaženi Goli otok? Insinuacija je to primjerena internetskim komentatorima pod pseudonimima ili zaštićenima anonimnošću, ali čuti je od osobe koja pretendira biti ozbiljan znanstvenik…?

Zanimljiva je metafora s ogledalom. Za društveno-politički sistem u Jugoslaviji se čak i u inostranstvu uvriježila ocjena da je nakon raskida sa Staljinom postao „socijalizam s ljudskim licem“. Nasuprot tome, jedan internetski komentator je u jednoj od diskusija napisao bez ikakve elaboracije da je na Golom otoku jugoslavenski sistem „pokazao pravo lice“, kao - to je očigledno, razumije se samo po sebi. Reklo bi se da bi Ivo Banac takvo metaforičko nabacivanje objeručke prihvatio.

Kad se već loptamo metaforama, dozvolite meni drugu. Nema sumnje da je Goli otok po onome čime se izdvaja bio monstruozna epizoda, socijalistički pandan nacističkim konclogorima, nešto čime bi se trebala baviti ne samo povijest nego i psihijatrija i socijalna patologija. Ali i lijepo lice se kadikad nađe u grču, pa koliko god pri tome groteskno poružni, kad grč mine ponovo postaje lijepo lice. I lijepo lice može imati neku ružnu grimasu, pa ostaje lijepo lice s neprijaznom grimasom.

Da li je Goli otok bio „pravo lice“ ili upravo suprotno? Previšić govori o Rankovićevoj posjeti kaznionici prije koje se logor tjednima ušminkavao, a zatočenici uhranjivali, da bi visoki posjetitelj zatekao bolju sliku. To bi reklo da ni prvi čovjek jugoslavenskog sistema kontrole i prisile, najodgovorniji već i po zapovjednoj odgovornosti, nije imao pravo saznanje što se ondje događa.

Imamo sreću i privilegiju da danas iz mekanog naslonjača možemo sve bitno znati, premda se baš sve vjerojatno nikada neće saznati, ali znamo dovoljno da ima smisla raditi sve u našoj moći da se nešto slično, u bilo kojoj varijanti, nikada ne ponovi.




utorak, 20.08.2019.

završne multileme



OSTAVINSKA PITANJA

Zamisli da sjediš za kompjuterom i pišeš vlastitu oporuku. Došlo je vrijeme da i o tome pobrineš na vrijeme. Imaš troje djece između kojih treba podijeliti kuću, stan, vikendicu i pozamašnu sumu novaca u banci. Prošla su vremena kad je sva imovina pripala najstarijem sinu, prošla su i ona kad se plodna zemlja na padini ostavljala sinovima, a škrti kamenjar uz obalu kćerima, danas imaš cijeli niz mogućnosti nad kojima razbijaš glavu. Što ćeš odlučiti?

Podijelit ćeš na tri dijela: što je nekretnina vrednija, to će uz nju ići manje novaca, pa će na kraju dopasti svakome jednako?

Prepustit ćeš da se djeca međusobno dogovore?

Novce ćeš podijeliti na trećine, a nekretnine ostaviti svima u idealnom vlasništvu, da je svatko vlasnik svega kao svi, pa neka se dogovore kako će koristiti, a ako se ne mogu dogovoriti uvijek mogu sve prodati i novce pravedno podijeliti?

Kako su tri nekretninske ostavinske jedinice nejednake, kuću i najviše novaca ostaviti onome tko te najviše sluša i pazi, stan onome kome nemaš što zamjeriti, a vikendicu onome tko te ne sluša i zanemaruje?

Sve ostaviš onome koji je ostao uz stare roditelje, brine se o njima i dohranjuje ih, te će ih dostojno pokopati, a onome koji je otišao u Irsku i onome u Novom Zelandu, koji su otišli, snašli se ondje (a i slabo se javljaju) i nikada se neće vratiti ne ostaviš ništa?

Jedan bi sve odmah proćerdao - njemu ne ostaviš ništa; drugo dijete je solidno, ali za braću i sestre ne mari - njemu ostaviš trećinu; treće dijete je skrbno i marljivo, što mu daš utrostruči - njemu sve ostalo i ostaviš mu u amanet da se brine za lakomislenog i rastrošnog brata koliko može?

Djeca su odrasla i već su i sama za sebe nešto priskrbila, pa podijeliš ostavinu tako da svatko dobije ono što mu još nedostaje, to jest, svakome daš koliko mu je potrebno?

Podijeliš ostavinu prema broju unučadi, da svatko od njih dobije jednako?

Uz najrođenije ne zaboraviš ni onoga koji ti nije ni rod, ni pomozbog, ali ti je odsudnom času pomogao?

Sve prodaš, kreneš na put oko svijeta i u provode u kojima većinu potrošiš, a s ostatkom odeš u neki solidan starački dom? Ako im štogod treba ili nešto hoće, neka se pobrinu sami!

Biološko dijete će dobiti najviše, dijete iz epruvete osrednje, a usvojeno najmanje? (Ili je redoslijed posljednje dvoje obrnut.)

Ženskaru najviše, lezbijki crkavicu, a pederu figu? (Ili je redoslijed posljednje dvoje obrnut.)

Sve ostaviti Svetoj majci Crkvi, a djecu će ionako čuvati milost Božja?

Sjediš, čupaš preostale dlake na glavi i zgražaš se kakva su vremena došla da ni u smrti nećeš imati mira jesi li dobro izabrao.







nedjelja, 18.08.2019.

nedodirnute ljubavnice



KRASNA JASNA

Postoji taj moćni stih koji pjeva „Prljavo kazalište“: „…u ljubavi i ratu … pobjednik uzima sve, milosti ne daje…“ Nalik je uzrečici „U ratu i u ljubavi sve je dozvoljeno“. Stih i uzrečica su nalik, ali nisu isto. Prvo je, naime, točno, a drugo - premda je prečesto upravo tako - nikako ne bi smjelo biti tako, nego upravo suprotno. Barem ja tako mislim, a tako se i ponašam.

Neću o ratu. I previše smo pričali o njemu u posljednje vrijeme, posljednjih dvadeset godina. Radije bih o ljubavi. Da je u ljubavi sve dozvoljeno može misliti samo onaj kojemu je primarni ili čak jedini cilj trofejno bilježenje „recki“, ne vidi drugi cilj ni svrhu ljubavi, pa mu je sve ostalo svejedno. Nisam takav čovjek, možda sam arhaično romantično-viteških nazora, ali ne mogu si pomoći niti se želim promijeniti.

Godine 1970. bio sam član štaba omladinske radne akcije „Sava“, ORA Sava 70. Bilo nas je dvanestorica u štabu, a zadatak nam je bio predvoditi po tisuću i dvije stotine brigadira u tri smjene. U srednjoj smjeni došla je brigada „Bratstvo-jedinstvo“ sastavljena od pola ljudi iz Zagreba i pola iz Beograda. U toj brigadi bili su i moji dobri prijatelji Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Ante Radelić, Ognjen Tus i još neki, pa sam ih otišao posjetiti prvog dana kad su stigli u naselje.

Već tog prvog dana spazio sam među njima prekrasnu djevojku. Visoka, vitka, dugih nogu, duge plave ravne kose, prekrasnih zuba, mogla je glumiti u bilo kojoj američkoj reklami za „Coca-colu“ ili švedskoj za zubne paste. U nekoliko dana rada na trasi je i preplanula pa su joj oči samo još više dolazile do izražaja. Po mom sudu bila je jedna od pet najljepših djevojaka u naselju. Da bi bilo bolje, ili gore, bila je i sjajan karakter i bio je prijatan i uzbudljiv svaki trenutak uz nju. Bilo je dovoljno da uđe u društvo i svi živnu. Nisam mogao odoljeti da se ne počnem upucavati. Izgledalo je da mi ide od ruke i da sam i ja njoj zanimljiv i privlačan.

Međutim, istovremeno joj se počeo upucavati i Denis. Njih dvoje su odlazili rano ujutro s brigadom na trasu i ondje provodili prijepodne. Moje vrijeme je nastupalo kad su se vratili u naselje, ali joj ga mogao mnogo posvetiti jer sam imao gomilu zaduženja od jutra do navečer. Svaki slobodan trenutak jurio sam pronaći je, makar nakratko, pod raznim izgovorima ili bez ikakvog izgovora. Vrlo često je i Denis bio uz nju, pa smo se oko nje obojica istovremeno grebali. U dva-tri navrta smo utroje, ona u sredini, navečer gledali film ili druge programe koji su se priređivali za brigadire i nije skrivala da je i njemu jednako sklona.

Da nije bilo mene Denisu bi sve išlo glatko, da nije bilo njega lako bih je sredio, ali ovako je izgledalo da možemo tako balansirati zauvijek, da nijedan neće kod nje prevagnuti. Čim mi je to sijevnulo palo mi je na pamet i da to tako ne može dobro završiti. Umjesto da se barem jedan osladi, obojica ćemo izvisiti. Problem bi bio daleko manji da mi Denis nije bio višegodišnji dobar prijatelj, nije mi bilo svejedno hoću li ga povrijediti. Možemo reći i ovako: on mi već jest bio prijatelj, a ona mi zapravo još nije bila ništa. Odvagnuti između prijateljstva i na vrbi svirale, ma koliko na dosegu, nije bilo teško. Djevojaka ima mnogo, ako jedna izmakne - druga se pojavi, a prijatelja nema toliko. Vjerujem da je i on slično razmišljao, ali najbukvalnije se fizički nije mogao izmaknuti: bili su u istoj brigadi cijeli dan, išli su svi zajedno i na doručak i na ručak i na večeru, i na posao i na zabave.

Drugo što mi je palo na pamet bilo je da smo doduše obojica jednako uspješni kod djevojke koju smo oblijetali, ali da naše nadmetanje nije sasvim fer. Naime, ja sam kao „štablija“ imao niz prednosti. Denis je navečer išao spavati sa stotinjak brigadira u muškom dijelu barake, ona sa djevojkama u ženskom dijelu, a ja sam dijelio sobu s prijateljem Prelogom kojem sam uvijek mogao reći da na neko vrijeme ispari. Dakle, imao sam tu prednost da sam je imao gdje odvesti nasamo. Denis je ni nije mogao igdje izolirati jer su neprekidno bili okruženi stotinama brigadira, a ja sam imao stalnu dozvolu izlaska iz naselja i auto na raspolaganju i mogao sam je izdvojiti u bilo kojem trenu bilo koliko dugo. Bilo je i nekih drugih prednosti moje pozicije u štabu, ali ne bi bilo fer da ih koristim naročito prema Denisu jer je on imao dovoljno akcijaškog iskustva, stajao je u omladinskoj organizaciji jednako kao ja, mogao je bez muke biti u štabu kao i ja, ali je njemu biti običan brigadir koji prijepodne krampa, a poslijepodne i navečer učestvuje u kolektivnom životu, bilo milije. Uzevši sve to u obzir bilo mi je naprosto nesportski da koristim prednosti koje su me slučajno zapale. Da sam i uspio pokvarilo bi mi zadovoljstvo pitanje nisam li uspio samo zato jer sam imao privilegije, a ne zbog svojih kvaliteta. Uostalom, nisam - nadam se da neće zvučati prostački - pizdojalac. Nije mi žao ako se netko drugi veseli, a ako je to još i prijatelj čak mi je i drago. Ako se prijatelj osladi, to kao da sam i ja, može me samo razveseliti.

Odlučio sam se privremeno ukloniti, ali ne i odustati. Neću koristiti prednosti svog položaja dok smo na radnim akcijama, ali kad se vratimo u Zagreb, kad ćemo biti na zajedničkom terenu, izjednačeni, navalit ću svim silama, pa kom' opanci, a kom' obojci (ako znate tu narodnu uzrečicu).

Čovjek snuje, a bog određuje, veli poslovica. No nema boga, jer da ima valjda bi nekako nagradio moje plemenito ponašanje. Umjesto toga njih dvoje se spanđalo još prije kraja smjene, ja sam morao ostati još jednu do kraja radnih akcija, još mjesec dana, a kad sam se vratio u Zagreb njih dvoje su već hodali. Neka, neka, mislio sam, valjda neće potrajati, a kad prekinu obrušit ću se na nju kao kobac i neće mi izmaknuti. No umjesto da nakon nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci odu svatko na svoju stranu, oni su se vjenčali. Jasna je bila prva Denisova supruga.

Često smo se nalazili u istim društvima i imao sam priliku vidjeti da je Jasna još bolja od onoga što sam mogao vidjeti u brigadirskom naselju. Izgledali su mi kao savršen par, ona kao otjelovljenje svega dobroga što sam kod žena mogao zamisliti i tražio, i - koliko god mi je bilo drago zbog njih - nisam mogao kadikad ne požaliti da nisam na njegovu mjestu. Ako sam ikada ikome pomalo zavidio na ženskoj onda je to bio Denis Kuljiš. Naravno, nisam dozvolio da se to primijeti, a još više sam se čuvao da ne napravim išta što bi pokvarilo njihovu vezu jer su izvana izgledali tako sretno spojeni da bi bilo svetogrđe to okrnjiti.

Nekoliko godina kasnije šetao sam gradom kad je Jasna iskrsnula preda mnom. Prvo što je rekla bilo je „Ostavila sam Denisa!

-O! - rekoh. - Moramo na kavu!

I odemo na kavu. Ona trgne vinjak. Ispostavilo se da je upravo ostavila Denisa i da sam prvi na koga je naletjela upravo ja. Bila je još ljuta kao sto bijesnih vragova i nije se obuzdavala. Te Denis ovakav, te onakav - sve točno! Pomislih: otvorile joj se oči… Suzdržao sam se svih komentara i samo je pustio da olakša dušu. Trajalo je to duže vremena, ali ipak nisam bio siguran je li to bila samo jedna od svađa kakvih ima u svakom braku, no ona je zapela da me uvjeri da je njena odluka konačna i zauvijek. Ne želi ga više ni vidjeti!

Dogovorili smo se naći sutradan navečer. Bila je smirenija, ali je djelovala još odlučnije da je dobro učinila ostavivši ga - stoka je nepodnošljiva. Gdje joj je bila pamet kad se za njega odlučila? Preuzeo sam ulogu đavlova advokata i napominjao da pored svega on ima i nesumnjivih, rijetkih i izuzetnih kvaliteta, da nije ona blesača koja ne zna prepoznati što je dobro. Nije mogla nijekati jer je znala da ga znam, ali je na sve samo frktala. Sve što mu zamjera on nije skrivao od samog početka - nastavljao sam - nije se pretvarao da je drugi i drugačiji, uzela ga je onakva kakav je. Jest, branila se, ali nije znala kako je s takvim živjeti. Nemoguće! Nakon toga su slijedili bezbrojni anegdotalni primjeri…

Počeli smo se viđati iz dana u dan. Bilo je i ranije u njihovu braku manjih i većih svađa, ali sad joj je dosta, pala je kaplja koja je prelila čašu, nema povratka! Opominjao sam je da ne nagli, da se smiri i temeljito sve promisli, teško će naći nekog drugog s Denisovim kvalitetama, uzalud je tražiti savršenstvo jer tako nešto ne postoji… Na sve to imala samo jedan komentar: „Sreća da nismo imali djece! Tek to bi bila katastrofa!

Nakon desetak izlazaka uspjela me je uvjeriti da misli ozbiljno, da je njena odluka neopoziva i da joj je laknulo što ga se riješila. Kroz to vrijeme nisam vidio Denisa. Zajednički prijatelji su mi pričali da govori da mu se brak raspao i da je to dočekao s olakšanjem, da djeluje kao da se preporodio, smiren i dobre volje, uobičajeno je prepun planova, uključujući optimistične planove za novi život u kojima o Jasni nije bilo ni spomena. Nas dvoje smo počeli pričati i o drugim temama osim njena propala braka, pa smo jedne večeri otišli u kino, a druge u kazalište, te su nam se već redovni izlasci pretvorili u ugodna druženja. Tek kad sam bio uvjeren da je njihov brak zaista gotov, da su preostale samo pravne formalnosti da se i legalno raskine, počeo sam se vrlo, vrlo, vrlo obzirno udvarati.

No bili smo mladi, sokovi su po nama kolali i vrili, i koliko god da sam vrio vrlo, vrlo, vrlo obazriv, a ona bila nestvarno draga i privlačna, sve više je između nas titrala obostrana privlačnost. Padalo mi je na pamet da bi bilo pametno potražiti Denisa i saznati od njega postoji li kod nje neka duboko skrivena opasna crta, ali sam bio uvjeren da bih se mogao nositi s tim što god to bilo, pa sam iz dana u dan odlagao da ga potražim.

Nakon još desetak dana - koliko god da sam bio vrlo, vrlo, vrlo samozatajan - između nas se toliko intenziviralo da su, kad smo se navečer sreli, između nas gotovo frcale varnice. Cijeloga dana samo mi je ona bila u glavi. I došao je taj dan kad je bilo izvjesno kad se navečer sretnemo - nema druge! - idemo do nje ili kod mene, a onda prasak, eksplozija, onaj sraz nakon kojega ništa više nije kao ranije, big bang iz kojega se širi novi svemir. Oboje smo toga bili svjesni.

No navečer sam je iznenadio. Sastali smo se po dogovoru u Kavkazu, a nije bilo dogovora gdje ćemo dalje jer je prešutno bilo jasno što je neizbježno. Umjesto toga rekao sam:

- Hajdemo u Studentski centar!

Iznenađeno me je pogledala. Hajde de, i nakon Studentskog centra možemo do nje ili do mene, odlaganje može samo pojačati ono što će uslijediti. Ipak je upitala:

- Zašto?

Bio je deseti deseti, deseti listopad, Dan SKOJ-a. Savez omladine je na taj dan priredio veliku feštu u Studentskom centru, doći će mnoštvo naroda, dodjeljivat će se Nagrada SKOJ-a, svirat će neki bendovi, izložbe, cirkus! Ono što nisam rekao bilo je da sam čuo da će i Denis biti u gomili. Istini za volju, njegovo prisustvo na takvoj prigodi bilo je nešto što se moglo očekivati, ali nije ništa više pitala. Večer je bila ugodna i pješice smo otišli do Studentskog centra naizgled opušteno čavrljajući. Morao sam to napraviti. Morao sam biti sto posto siguran da je među njima zaista gotovo prije nego se ja upletem, nisam htio dozvoliti da se ona i ja spojimo, a nakon nekog vremena se počne predomišljavati, požalimo.

Denis je bio valjda prva poznata osoba na koju smo naletjeli uronivši među ljude kao da je vrebao kod ulaza. Možda se i on nadao da će ona zalutati, ne znam. Nikada ga nisam pitao. Razrogačili su oči spazivši se i ukipili. Brzo rekoh da idem po piće i ostavim ih. Kad sam se nakon petnaestak minuta vratio s čašama više ih nije bilo na tom mjestu. Znajući da je uzaludno potražio sam ih za svaki slučaj i po skrovitijim zakutcima, ali nigdje ih nije bilo. Ne mogu opisati koliko sam bio razočaran, rastužen, ali odahnuo sam.

Da li je pomislila da sam je dogovorno s Denisom doveo u Studentski centar i isporučio je njemu, da li je pomislila kad sam joj se ja izjalovio, da joj je jedino on preostao, ne znam. Nikada je nisam pitao. U svakom slučaju, nije im trebalo mnogo da se dogovore da zajedno pobjegnu sa slavlja. Njihov brak je potrajao još dvije-tri godine, možda i koju godinu više, ne sjećam se više točno. Životni putovi su nam se razdvojili i viđali smo se rijetko, samo u prolazu. Ipak, Zagreb je mali grad i čuo sam kad su se razveli, ali ja sam već bio u prvom braku, toliko zadovoljan da mi nije ni palo na pamet da potražim Jasnu. Ubrzo sam čuo da je odselila u London, nešto kasnije da se ondje ponovo udala.

Ako je suditi po nama dvojici, tek u drugim brakovima našli smo smirenje, pa se nadam da je i ona bila te sreće. Ipak, da mi je onda bila današnja pamet, nisam siguran koliko bih bio principijelan i velikodušan. Naposljetku, da sam upočetku rekao Denisu isto što je uzviknuo Rade Končar pred streljačkim strojem: „Milosti ne tražim, niti bih je dao!“, on bi to prije svih drugih razumio, ali nisam takav čovjek, premda mi je ponekad žao.












utorak, 13.08.2019.

ptičica!



OBILJE NASPRAM NIČEGA

Vratimo se našim jaranima: četnicima, ustašama i partizanima.

Poznato je mnoštvo fotografija na kojima se vidi kako četnici ili ustaše nekoga kolju, pile na pola, upucavaju pištoljem u glavu, dokrajčuju sjekirama ili maljem, vješaju ili slično. Istovremeno, ne znam ni jednu fotografiju na kojoj partizani nekoga tako muče i ubijaju. Kako to? Je li to moj propust, previd, može li mi tko dokazati da nije tako?

Ako je istina da postoji MNOŠTVO fotografskih dokaza četničkih i ustaških zločina, a NITI JEDNA partizanskih, kako je objasniti?

Recimo:
1) partizani u šumama nisu imali fotoaparata,
2) partizani su bili nefotogenični i nisu se voljeli fotografirati,
3) fotografije ustaša su fotomontaže, falsifikati, a partizani su imali dovoljno vremena da sve dokaze svojih zlodjela unište,
4) nešto četvrto?

Prvu i drugu hipotezu možemo odmah odbaciti jer postoji mnoštvo fotografija partizana koje dokazuju da je bilo fotoaparata i da se nisu skanjivali fotografirati.

Treća hipoteza se sastoji od dva dijela. Prvi da su fotografije četničkih i ustaških zlodjela naknadni falsifikati nažalost treba odbaciti jer za većinu njih postoje i dodatna objašnjenja gdje su snimljene, tko je na njima, svjedočanstva koja ih potkrepljuju. Drugi dio, da su komunističke vlasti uništile sve tragove svojih zločina u opreci je s poznatom činjenicom da je preživjelo mnoštvo obitelji koje su bile protiv nje i potrudili bi se sačuvati takav dokaz da su ga imali, a posljednjih četvrt stoljeća je dovoljno vremena da bi takve fotografije - da ih je bilo - stigle izroniti.

Jedina preostala mogućnost nekog četvrtog (ili petog) objašnjenja dovodi nas na područje spekulacija. Jesu li četnici i ustaše naprosto bili toliko glupi i bahati da su se svojim zločinima ponosili i hvalili, pa su se voljeli fotografirati dok ih čine, nasuprot čemu su partizani bili pametni i lukavi, pa skrivali zločine kao zmija noge? Vrijedan pokušaj objašnjenja nalazimo u knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. On pokušava objasniti funkciju ustaških mučenja i masakriranja žrtava, te njihovo kasnije izlaganje, ostavljanje na vidjelu, kao namjeru zastrašivanja i mentalnog satiranja preživjelih koji će naići na mjesto zločina. Nasuprot tome partizani su imali viziju novog, boljeg svijeta za kojeg su se borili pa im zvjerstva nisu bila usklađena s ciljem, te su ih izbjegavali, pribjegavajući nasilju samo u okviru neizbježnih ratnih djelovanja. Neizbježno nasilje i zvjerstva nisu jedno te isto.

Možda je objašnjenje banalno jednostavno. Sigurno sva zvjerstva nisu bila ovjekovječena objektivima fotoaparata; možda tek svako stoto ili tisućito. Ako je partizanskih zvjerstava bilo količinski stotinu ili tisuću puta manje nego četničkih i ustaških moguće je upravo ovo što imamo: dugi niz fotografija četničkih i ustaških zločinaca koji ponosno mašu kamama nasuprot niti jednog takvog dokaza pripadnika suprotne strane. Ako su jedni činili zločine stotinu ili tisuću puta češće od drugih možemo govoriti da je jednima to bilo svojstveno, a kod drugih tek izuzetak, i čak i njima neželjeni eksces.

Kao uvijek kad se na društvenim mrežama potegnu zanimljive teme, a posebno ove vrste, oglasi se pregršt suspektnih karaktera s retardiranim doprinosima. Veli jedan da je poznata stvar da su se partizani presvlačili u ustaše i činili zločine… Zanimljivi su ti kvaziargumenti za koje uopće ne treba pitati jesu li istiniti ili izmišljeni jer se već na prvi pogled vidi da su naprosto glupost, a često poriču upravo ono što hoće ustvrditi, pri čemu odaju ne samo motive i polazišta onih koji ih ispucavaju nego i njihove (skučene) mentalne sposobnosti. Kome je to poznato? Zatucanim idiotima i mračnjacima. Ako su se partizani maskirali u četnike i ustaše, kako se četnici i ustaše nisu toga dosjetili? Zar su partizani bili pametni i lukavi, a četnici i ustaše glupavi siročići? Ili su četnici i ustaše djelovali časno, viteški, pa se nisu htjeli skrivati, a partizani prijetvorno, podmuklo, pa su u šumama imali monthypaythonovske kostimografske radionice da bi se maskirali i pripisivali svoje zločine nevinim časnim vitezovima? Što bi bilo hrabro i viteški u klanju zavezane žrtve tupim nožem ili prepolavljanju pilom - što pokazuju fotografije? Uostalom, recimo čak da su pola fotografija četničkih i ustaških zločina falsifikati, znači - pola ih je autentično. Međutim, za partizane ne postoje čak ni lažne fotografije, a kamoli prave.

Pogodno je reći pomodno priblesavo da su svi isti. Onda si kao objektivan, kao ne navijaš za ijednu stranu. Tako „objektivan“ jedne pereš, a druge ocrnjuješ, izjednačavaš suprotnosti, uravnotežavaš nesrazmjerno, te si objektivno zapravo pristran, iako se to ne vidi na prvi površni pogled. Samo neopterećen uvid može dobro odvagnuti.





preporuka za slušanje: https://www.youtube.com/watch?v=WvEOVJiNMe0

petak, 09.08.2019.

građa za autobiografiju


ADRESA

- Gdje stanuješ? - upitao je otac.

- Nigdje - rekoh znajući da će mu u sljedećem trenutku skočiti tlak. Iz vremena postpubertetskog prekida odnosa koji je trajao nekoliko godina i nakon što samo prešli preko toga ostala mi je vještina kako ga momentalno izbaciti iz takta i to sam povremeno uživao zločesto koristiti tek da ga podsjetim da se previše ne opusti.

Osnovno što je Stari osjećao za mene bila je zabrinutost i čim nije bio siguran da je sa mnom sve u redu postajao je uznemiren. Uskraćivanje elementarnog podatka o svakodnevnom životu nije mu išlo u glavu, a ja sam nastojao da prihvati da se znam sam brinuti o sebi.

- Pa kako?

Prvih šest mjeseci pokretanja „Poleta“ radio sam od jutra do navečer, subotom i nedjeljom. Nekoliko puta sedmično svratio sam do majke, pojeo nešto, popio kavu s njom, sestrom i šogorom, te promijenio odjeću. Svakodnevno sam navečer obišao nekoliko mjesta: Kavkaz, Klub filmskih radnika, Klub likovnjaka, Paleinovku… Putem sam sreo neku od djevojaka s kojima sam bio u dobrim odnosima, otišao spavati kod nje, a sutradan ujutro na posao. Ništa mi nije falilo.

Ni mjesec ili dva nakon tog razgovora potražio me otac:

- Našao sam ti stan!

Izvukao je odnekud neku rođaku za koju nikada ranije nisam čuo, neku stariju žensku koja se spremala preseliti zauvijek kćerki u Kanadu. Imala je stanarsko pravo na jednosobnom stanu u Zapruđu, trideset i dva kvadrata. Trebala je nabrzinu sakupiti što više novaca prije skorog puta, pa je pristala ustupiti mi stan za vrlo prihvatljiv iznos, kao za mene. Stari je ponudio da će mi on pokloniti pola novaca, a ostatak će mi posuditi. Plaća mi je bila vrlo dobra, pa mi to nije bio nikakav problem. Pristanem.

Nije bilo čudno da je Stari odjednom stvorio ranije nepoznatu rođaku. On je znao svu, i najdalju rodbinu, a ja samo one najbliže. Čudno je bilo kako se pojavila u najpovoljnijem trenutku upravo s ponudom koja mi je došla kao naručena. Čak sam pomislio da je Stari pronašao žensku koja prodaje nama dosezljiv jednosoban stan na tadašnjoj periferiji, pa je nagovorio da pristane glumiti nepoznatu rođaku s obrazloženjem da mu je sin malo čudan, da ne bi išlo drugačije. Naime, izravno prodati stanarsko pravo bilo je zakonski nemoguće, pa je možda bio nesiguran da li bih na to pristao, iako je uobičajena procedura koju su u raznim varijantama mnogi rabili bila zaobilazno jedno te isto. Mi damo rođaki novce, ona nama ključeve ispražnjenog stana, prijavim se da živim s njom u zajedničkom domaćinstvu, nakon nekoliko godina ona se odjavi i stanarsko pravo pređe na mene. Ne treba se ni odjaviti - dovoljno je umre ondje daleko u Kanadi, a mi to javimo stambenom poduzeću i stvar riješena, pređe stanarsko pravo na mene. Bila je starija ženska, vrlo srdačna i vrlo uvjerljivo je djelovala kao daleka, ranije nepoznata rođaka. Iako nisam Starome do kraj povjerovao, nisam našao nijednu slabu kariku u njihovoj priči da im ne vjerujem. Da rođaka naprosto ode u Kanadu i prepusti stan stambenom poduzeću, leglu lopova, iako bi to bilo sasvim po zakonu, bilo bi bedasto.

Naposljetku je ostavila i nešto namještaja: ormar, stol i stolicu. Nije trebalo mnogo, od prijatelja sam učas sakupio sve ostalo što mi je trebalo. U kuhinji sam imao peć, hladnjak, sudoper, te maloprije spomenute stol i stolicu. U sobi ormar, dvostruki madrac na podu i policu za knjige i ploče od sanduka za voće s tržnice. Prenio sam pojačalo, gramofon i zvučnike i ništa mi više nije trebalo. Nadalje sam često dovodio djevojke. Kakva god rupa bila, uvelike nesređena, svidjelo mi se kao Ježurki Ježiću dovoditi djevojke sebi, u svoj stan. Majci sam odlazio jednom tjedno odnijeti prljavu odjeću, rublje i posteljinu i uzeti čisto.

Nekoliko mjeseci nakon što sam se uselio, već sam zakucao i nekoliko postera po zidovima, jedne nedjelje čudom nije trebalo otići raditi. Sa mnom je bila neka ženska koju sam dovukao večer ranije i lagano smo se razbuđivali valjajući se po posteljini na madracu, kad je netko oko deset zazvonio na vratima. Nikada ranije mi nitko nije pozvonio! Ustao sam, obukao samo traperice i gol do pasa otišao otvorit znatiželjan tko bi to mogao biti.

Otvorim ulazna vrata i blenem. Na hodniku su stajala dva uniformirana milicajca. Jedan upita:

- Pero Kvesić?

Naravno da još nisam prijavio promjenu boravka u Petrinjskoj, nije bilo mog imena na zvonu ispred ulaza u zgradu, na poštanskom sandučiću ni na vratima stana, nikoga od susjeda još nisam upoznao, ali oni su svejedno znali koga traže. Osim toga, nisu me nazvali „Petar“, službeno, kako stoji u svim mojim dokumentima i prijavama, nego onako kako oduvijek potpisujem tekstove koje objavljujem i kako me ljudi zovu. Rekoh:

- Uđite.

Skanjivali su se: nije potrebno.

- Što da razgovaramo ovako na stubištu, da cijelo susjedstvo čuje. Uđite.

Pristali su. Krenuo sam ispred njih kroz malo, tijesno predsoblje. Putem sam zatvorio vrata od sobe. Ženska je iznutra doviknula: „Tko je?“, ali se nisam na to obazirao. Ušli smo u kuhinju.

Bili su vrlo pristojni. Objasniše da su dobili prijavu da je u susjedstvu zamijećena nekakva sumnjiva mlađa ženska osoba, pa se raspituju. Da su već razgovarali s nekim drugim susjedima koji su im rekli da je na stubište doselio novi mladić kojeg još nitko ne zna, pa su mislili da možda ja znam tko je ta sumnjivica… Opisali su je tako da se opis mogao odnositi otprilike na pola ženske populacije u ovom dijelu Europe. Rekoh da im ne mogu pomoći, da dovlačim doma sebi samo poznate ženske, pa nemam vremena za nepoznate, a - uostalom - niti ne spavam svake noći u svom stanu. Iako je razgovor bio kratak, čekao sam kad će upitati tko je osoba - očigledno ženska - u sobi , ali su to propustili. Rekoh da ću svakako javiti miliciji ako vidim neku sumnjivu. Ljubazno su zahvalili i otišli.

Vratio sam se ženskoj smijuckajući se. Protumačio sam posjetu kao jednostavnu poruku da znaju gdje sam i gdje me mogu naći ako zatreba.

Nekoliko dana kasnije, muvajući se stanom primijetio sam da nešto nije kako treba. Već sam navukao dobru gomilu knjiga, časopisa, novina, neke svoje fascikle, papire, utege i federe za vježbanje, umnogostručio gramofonske ploče i magnetofonske kazete, te razne drangulije. Između ostaloga, na stelaži od kutija za voće s tržnice držao sam kao slučajno kutiju za igraće karte. Jedino što to nije bila obična kutija za špil karata nego zamka. Izgledala kao velika kutija šibice, na jednoj od većih strana bio je zalijepljen kraj herc, ali unutra nisu bile karte nego sakriven spljošteni plišani miš u kojemu je bio feder. Kad se kutija otvorila miš je iskakao prema licu onoga tko ju je držao u rukama prodorno cijuknuvši. Svi kojima se to dogodilo obavezno su odskočili, neki i vrisnuli, a svima je kutija ispadala na pod. Kome se to dogodilo zapamtio je to za vječna vremena.

Bilo je četiri načina kako se ladica sa skrivenim mišem mogla ugurati u vanjski omotač: pomični poklopac sprijeda ili straga, te poklopac prema gore (u odnosu na herc kralja) ili prema dolje. Ja sam obavezno koristio samo jedan koji se iskustveno pokazao najvjerojatniji da će onaj tko otvori kutiju usmjeriti miša prema svom licu i da će miš najsnažnije skočiti i istovremeno najglasnije zacijukati.

Pitao sam žensku je li ona otvarala kutiju.

- Pobogu! Zašto bih to učinila? Dobro sam zapamtila kako me je splašio - zamalo sam se zdriskala!

Nije bilo razloga da joj ne vjerujem. Isto tako, otkako sam se doselio nije me posjetilo više od tri prijatelja, majka, otac i sestra, i nije bilo razloga da itko od njih otvara kutiju s navodnim kartama. Preostalo je jedino da je u stanu nedavno bio netko kome je tajna zamke bila nepoznata, išao je provjeriti što je unutra, miš mu je skočio u lice, te mu je kutija ispala na pod. Kasnije je pokušao sve vratiti kako je bilo, ali je imao 1:3 izgleda pogoditi način kako sam ja to radio i fulao.

Na vratima nije bilo tragova nasilnog ulaska, sve drugo u stanu bilo je na svom mjestu. Znači, ušao je profesionalac ili stručnjaci, cilj nije bio ništa ukrasti nego neprimjetno proći. Prostalo je jedino da je svrha takvog ulaska mogla biti sve pregledati. Sve je savršeno obavljeno osim što nisu znali za miša u zasjedi. O-pa-la! - pomislio sam. To mora da je bila zaista detaljna pretraga ako su išli provjeravati da li se nešto nalazi između igraćih karata.

Nekoliko dana kasnije imao sam dogovoreni sastanak sa Šuvarom. Bio sam upisao magistarski studij sociologije na Filozofskom fakultetu, ali me zaskočila količina posla u koji sam upao, pa sam propustio otprilike sva predavanja na koja sam trebao doći. Šuvar je bio voditelj magistarskog, pa sam htio popričati mogu li odgoditi studij dok se posao ne normalizira, pauzirati, kakve su mogućnosti… Zlotvorski mi je zakazao sastanak u pola osam ujutro, prije nego mu počnu ostale fakultetske obaveze. Razgovor je bio rutinski, ništa posebno, sve dok pri kraju Šuvar ne reče:

- Čujem da ideš u vojsku?

Nisam dozvolio da primijeti da me zaskočio s nečim što mi do trenutka ranije nije bilo ni na rubu pameti. Prisjetio sam se da me majka već danima zove da mi je stiglo neko preporučeno pismo, a ja odgovaram da nema žurbe i da ću ga pogledati kad svratim. Odmah mi je bilo jasno kakvo je to pismo koje me čeka kod majke gdje sam i dalje bio službeno prijavljen da stanujem. Poziv. U mojim tadašnjim godinama samo je jedan poziv zaslužio da ga se piše s velikim početnim slovom. Kako je Šuvar intonirao ono što je izjavio kao pitanje, rekoh:

- Kad Vi kažete mora da je tako.

Bio je to trenutak kao da mi je arhanđeo prenio Blagovijest. Za Šuvara se govori da je imao kameno lice, e - pa mogu to i ja! I tako smo se gledali nekoliko trenutaka ukipljeni i šutke, pokeraški sleđenih izraza, kako se onda popularno govorilo diplomatskim rječnikom „u duhu međusobnog razumijevanja“.

Nakon fakulteta odjurio sam majci. I zaista - čekao me Poziv. Putem sam razmislio: nekima će odgovarati da me barem privremeno uklone, drugima će biti žao da odem, ali - iako sam mogao neko kraće vrijeme odložiti Poziv na nekoliko načina - pa i pozvavši se na formalno magistriranje - bolje da odem što prije. Projekt na kojem radim se dovoljno utemelji i uhodao da ga to neće ugroziti, a što skorije odem, to ću se ranije vratiti. I zapravo ću biti jači jer me nitko više neće moći potjerati na redovno odsluženje vojnog roka u nekom trenutku koji bi za mene i ono čime ću se tada baviti bio daleko nepovoljniji.








utorak, 30.07.2019.

logika nelogičnosti


ZLOČIN JE ZLOČIN

JE ZLOČIN


Jedna od gluposti, izmišljotina ili ispraznosti koje zagađuju naš javni mentalni prostor je floskula „zločin je zločin“. Što „zločin je zločin“ znači?

Kao prvo, to samo za sebe zapravo ne znači ništa.

Zločin je zločin“ skraćeno se može reći naprosto „zločin“. Što je zločin? Što sa zločinom? Kakav zločin? Gdje je zločin? Bez konteksta to ne znači baš ništa. Prošireno „zločin je zločin je zločin“ može se i dalje širiti na „zločin je zločin je zločin je zločin je zločin…“ i pretvara se u mantru kojom se um prazni da bi bez obrambenih mehanizama razuma i logike mogao upiti bilo što, te je mentalna priprema za nelogično i nerazumno.

Zločin je zločin“ je logički tautologija, banalni način nevaljalog dokazivanja.

Zločin je zločin“ jednako je spoznajno vrijedno kao „mrkva je mrkva“ ili „magarac je magarac“, sve troje savršeno točno, ali toliko očigledno, notorno da je beznačajno i neprimjenjivo na išta. Uostalom, i izmišljeni zločin je u skladu s početnim - zločin, premda uopće nije, nije izmišljeni zločin valjda mrkva ili magarac, što nije bedastoća po sebi nego pokazuje slabost floskule „zločin je zločin“.

Toksičnost te floskule koja bez konteksta ne znači ništa upravo je u tome da se uvijek pojavljuje u kontekstu kad ponestane argumenta da bi argumentirala nešto što se ne može drugačije ustvrditi, potkrijepiti ili obraniti. Ona sama po sebi ništa ne znači, ali se uz nju uvijek nešto značajno podrazumijeva. Da ne spekuliramo što podrazumijeva, jer može svašta, što god podrazumijeva nimalo to ne dokazuje ni potkrjepljuje.

Kod nas se u posljednje vrijeme ta floskula izvlači obično u kontekstu rasprave o stvarnim ili možebitnim ratnim zločinima davnijih ili nedavnijih ratova. Zločin u pitanju je najčešće ubojstvo, pojedinačno, grupno ili masovno, pri čemu se - da bi se „zločin je zločin“ moglo upotrijebiti - potpuno zanemaruje civilizacijsko dostignuće svakog krivičnog zakona da razlikuje, recimo, ubojstvo iz nehata, ubojstvo na mah, ubojstvo u nužnoj samoobrani, ubojstvo u prekoračenju samoobrane ili ubojstvo iz niskih pobuda na osobito svirep način. Jest da je svako ubojstvo ubojstvo, ali svako ubojstvo nije jednako. Da je jednako, suđenja bi bila nepotrebna. Dapače, koje od tih ubojstava je uopće zločin? Ubojstvo je činjenica, zločin je stvar prosudbe, interpretacija. I ubiti komarca je ubojstvo, ali beznačajno i zanemarivo, čak poželjno, a masovno ubijanje štakora nije zločin nego deratizacija. Da je zločin zločin nema sumnje, ali je pitanje što je zločin diskutabilno. Bilo je ratnih ubojstava koja su nesumnjivo zločin, premda mnogi niječu i da ih je bilo i da im je karakter zločinački, kao što ima onih kojima se predbacuje da su zločini, premda su mnogo toga drugoga prije nego zločini. U tom kontekstu floskula „zločin je zločin“ obično je nastojanje za relativizacijom kojom bi se pravi zločin zanijekao ili umanjio izjednačivši ga s izmišljenim, prenapuhanim ili zlonamjerno interpretiranim.


(Bilježim ovo razmišljanje uz moju nedavnu internetsku objavu o knjizi Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“. Bergholz ništa ne sudi. On samo iznosi što je bilo, i to ne sve što je bilo, nego samo ono dokazivo i dokazano da se zbilo. Kad se i upušta u nekakve spekulacije, onda ne spekulira što je bilo nego samo zašto se zbilo ili kako je izbjegnuto da se nešto drugo dogodi, svjestan i ne skrivajući da je zašao u područje nagađanja jer mu ništa drugo nije preostalo.)

Upustite li se s nekim u raspravu, a taj izjavi „zločin je zločin“, najpametnije je sljedećeg trena prekinuti svaki razgovor, a po mogućnosti i bilo kakav daljnji kontakt, jer je to znak veličine svjetionika da ste na pragu poslovične situacije igranja šaha s golubom: hoda po tabli, ruši figure, sere gdje prolazi i šepuri se uvjeren da je šahovski velemajstor, pri čemu nema načina da ga se razuvjeri. Eventualni razgovor može imati smisla jedino zbog nekog trećeg tko mu svjedoči, da uvidi što se zaista zbiva.

Iako se čini da se na „zločin je zločin“ nema što odgovoriti, najbolje je - kao svakom golubu - reći „Iš!“




petak, 26.07.2019.

križni putovi i raskrsnice


BUMERANG SE VRATIO!

Pozabavimo se nakratko nečim mučnim.

Knjiga Amerikanca Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ po mnogo čemu je izuzetna i posebno vrijedna. Za nas je posebno rijetko i zanimljivo da je pisana rigoroznom znanstvenom metodom, te autor ni na koji način ne preferira nijednu od zaraćenih strana o kojima piše, ni partizane ni ustaše, ni bilo koga trećega. U tom objektivnom sagledavanju ustaše ispadaju i veća stoka i zvijeri nego smo do sada svikli čuti čak i sa strane koja preferira partizane.

Općenito se smatra da su najveće tajne jugoslavenskog režima bile dva kompleksna zbivanja poznata pod nazivima „Bleiburg“ i „Goli otok“. Međutim, središnja tema knjige je stravični zločin u Kulen Vakufu 1941. kad je praktički u jednom danu surovo pojedinačno ubijeno oko dvije tisuće ljudi ili čak više, što se daleko efikasnije prešućivalo nego razglašene „tajne“.

Minuciozno pletući priču s mnoštvom pojedinosti i navođenjem mnoštva ljudi imenom i prezimenom Bergholz ne ostavlja mnogo prostora interpretacijama, ali nameće složeniji uvid i u narod kao najširi okvir, i u partizane koji su se iz njega iznjedrili i u ulogu komunista među njima.

Iz bogatstva koji nudi ova knjiga od četiri stotine stranica ovom prilikom ću izdvojiti samo jednu epizodu sa svega jedne stranice, stranice 102.

Manje od mjesec i pol nakon osnivanja NDH i više od mjesec dana PRIJE nego su buknuli antifašistički ustanci u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ustaše su naredili da se SVI Srbi i Židovi protjeraju iz Bihaća. Imovina im je zaplijenjena, a dragocjenosti koje su ponijeli oduzete. 24. lipnja u pet sati ujutro okupljeni ljudi su ukrcani u autobuse. Jedan dio grupe odvezen je u pedeset kilometara udaljen Kulen Vakuf, dok su ostali ostavljeni u raznim srpskim selima u regiji Bosanskog Petrovca.

Nastavak tragedije će vam zvučati poznato. Citiram: „Muke su tek počele za one koji su opljačkani i protjerani iz Bihaća, a onda autobusima poslani u Kulen-Vakuf. Tamo su bili iskrcani i čekali satima bez hrane i vode, a onda natjerani da pješače petnaest kilometara do Martin Broda, gdje su noć proveli na otvorenom, u poljima.“ Sutradan im je naređeno da se moraju vratiti „istim putem kojim su i došli, u Kulen-Vakuf. Nakon još jednog, ili nekoliko dana koje su tu proveli, naređeno im je da pješače trideset do četrdeset kilometara do regije Bosanskog Petrovca.

Prognanici su tako provodili dane tumarajući po tom kraju pod oružanom stražom, ponekad se više puta vraćajući na ista mjesta samo da bi im se reklo da krenu nanovo … Neki od prognanika, posebno stariji i mala djeca, umirali su od pješačenja.“


Bergholz se ne upušta u nedokazana objašnjavanja kako je oružana straža pokretala, usmjeravala i kontrolirala kolone, ali to nije daleko od pameti. Na drugoj mjestu, ne u ovoj knjizi, naišao sam na odlomak: „Koncem svibnja i početkom lipnja 1941. godine, u Drvar su stigla dva transporta prognanika. U prvom je bilo oko tristo osoba, iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like, žena djece i iznemogli staraca, jer su ustaše odrasle i sposobne muškarce izdvojile i pobile.

Nije li to frapantno nalik onome što je danas poznato pod nazivom „Križni putevi“?

Usporedimo li stradanja prognanika iz Bihaća i stradanja kasnijih učesnika „Križnih puteva“ uočavamo i neke razlike.

Kako su iz Bihaća prognani SVI Srbi i Židovi, prema tadašnjim demografskim pokazateljima možemo reći da su 50% od njih bili djeca, kao i da su 50% bile djevojčice, djevojke, žene i starice. Na „Križne putove“ nisu nagonjena djeca i starci, a žena je bilo vrlo malo, reklo bi se ni deset posto, pa je pitanje po kojem su kriteriju i one uvrštene, ali mora da je postojao neki kriterij.

Među prognanicima iz Bihaća NITKO nije bio ranije naoružan, dok je na „Križnim putovima“ velika većina bila upravo razoružana.

Među prognanima iz Bihaća NITKO nije nikoga ranije ubio, dok je među onima na „Križnim putovima“ sigurno bilo mnogo njih koji su mnoge ubili, a ostali su im pri tome iz bilo kojih razloga na neki način pomagali bilo kuhajući, bilo perući uniforme, bilo prevozeći ih, bilo liječeći ih, bilo kako, pa čak i pomažući kad su činili zvjerstva čuvajući stražu, privodeći ulovljene žrtve, sudjelujući u hajkama ili slično.

Naposljetku, partizani nisu „odrasle i sposobne muškarce izdvojili i pobili“ jer da je bilo tako praktički nitko ne bi preživio.

Sve u svemu, „Križni putovi“ nisu bili originalni izum pobjednika Drugog svjetskog rata, nego praksa koju su nastavili nakon onih koji su izgubili, sa vidljivom nakanom da je selektirano primijene samo na one koji su je započeli. Metaforično, bumerang se satirući vratio onima koji su ga bacili. Pozivajući se na biblijsku izreku, dogodilo se samo ono „Tko se mača laća - od mača će i poginuti“.





srijeda, 24.07.2019.

građa za autobiografiju: sjećanje na sjećanje



Objavio sam dvadesetak knjiga, ali niti jedna od njih niti sve zajedno nisu polučile toliko odjeka kao prvi (i za sad jedini) dokumentarni film koji sam snimio. Dobio je sve najvažnije hrvatske nagrade za dokumentarni film i prve nagrade na šest značajnih međunarodnih festivala. Jedino što mi je pokvarilo veselje bilo je što zbog zdravstvenih razloga nisam mogao putovati. Zvali su me od Južne Amerike do Hong Konga, nudili plaćanje troškova puta i boravka i meni i supruzi, ali zbog slabih pluća nisam mogao sjesti u avion, tako da sam se na završnim svečanostima dodjeljivanja nagrada pojavljivao preko internetskih video-linkova i s ekrana zahvaljivao da dodijeljenim priznanjima.

Posljednji poziv stigao nam je iz Krakowa i moja supruga je rekla „Hajdemo!“ To je udaljeno svega tisuću kilometara, možemo ići automobilom, putovati ćemo dva dana, bilo bi lijepo da barem jednu nagradu osobno preuzmem.

Završna svečanost bila je upriličena u najvećoj i najreprezentativnijoj dvorani u gradu, krakovskom ekvivalentu dvorane „Vatroslava Lisinskog“, sve je bilo krcato. U prvom redu sjedili su poljski ministar kulture, gradonačelnik Krakowa, predsjednik poljskog udruženja filmađija i slični uzvanici. U drugom redu smjestili su se raznorazni laureati, pa među njima i moja supruga i ja.

Procedura dodijele priznanja slijedila je jednostavan obrazac. Prvo je prikazan kratki izvadak iz filma, voditelj je objavio kakvu je nagradu zaslužio film ili netko od njegovih autora, prozvali su slavodobitnika, taj se uspeo na pozornicu, u susret mu je izašla prelijepa Poljakinja, jedna od najljepših žena svijeta, vjerojatno Miss Poljske ili Miss Krakowa ili tako nešto, uručila mu buket cvijeća, okrenula se i otišla, zatim je član žirija pročitao obrazloženje dodjele, svi na pozornici su se rukovali s čovjekom, uručili mu odgovarajuće plakete, diplome, kipiće, pobjedničke pokale ili slično, a dok se vraćao na mjesto u gledalištu publika je pljeskala i već je bio red na sljedećeg.

Otprilike kad se isto ponovilo deseti put rekao sam supruzi:

- Vidi! Nitko uz buket nije dobio i pusu!

Krenulo se od najmanjih nagrada prema značajnijima: najuspješniji debitant, najbolja montaža, najbolja muzika, najbolja kamera, najbolji film domaćeg autora i tako. Kao dobitnika najveće nagrade, Grand Prixa, prozvali su me posljednjeg. Ustao sam i prije nego sam krenuo dobacio sam supruzi:

- Ja ću dobiti pusu!

Supruga je već izvukla našu kućnu kameru i sve je snimila, tako da imam dokaz o čemu pričam.

Uspeo sam se na pozornicu, ljepotica mi je krenula u susret i pružila buket cvijeća. Umjesto da ga prihvatim, ustuknuo sam pola koraka, raširio ruke i rekao:

- How about a kiss?

U prijevodu: „A što je s poljupcem?“

Zbunila se, ali joj nisam dozvolio da se premišlja. Sagnuo sam se preko buketa, cmoknuo je u obraz i ostao tako gotovo priljubljen licem uz nju. Moje raširene ruke jasno su pokazivale da ne kanim preuzeti cvijeće dok mi ne uzvrati. Na trenutak je šibala očima na sve strane kao da traži izlaz ili pomoć, a onda je zaključila da joj nema druge, brzo me kratko kušnula, nakon čega sam izvukao buket iz njezinih odrvenjelih ruku. Nakon toga se, umjesto da se okrene, vratila nekoliko koraka hodajući unatraške i gledajući me kao čudo, a tek zatim se zavrtila i suprotno od onoga kako je samouvjereno prišla otišla glavinjajući na klecavim koljenima kao da je malo previše popila.

Taj iskamčeni poljubac me, doduše na drugi način, radovao gotovo kao nagrada koju sam dobio i priču o njemu ispričao sam s velikim zadovoljstvom svaki put kad mi se pružila prilika. Prvo prijateljima koje smo izvještavali kako smo se proveli u Krakowu, zatim mi je zgodno došla u kontekstu rasprave kako su žene evolucijski slabe na uspješne muškarce i teško mogu išta uskratiti pobjednicima, zatim kako se ljudi mogu navesti da istrpe manju nelagodu da bi izbjegli veću neugodu, do naposljetku kako ih se može navesti i na ono što im tren ranije nije ni padalo na pamet, uključujući i ono za što bi ranije rekli da nikada neće napraviti - recimo, da žena poljubi muškarca kojeg nikada prije toga nije ni vidjela ni čula o njemu. Kakve su žene! Nisam se na jednoj o tome osvjedočio!

Nedavno sam krenuo uvesti reda na kompjuteru i naišao na film s dodjele nagrada u Krakowu koji je supruga snimila. S osjećajem sladokusca prije probranog zalogaja zavalio sam se ispred ekrana i krenuo gledati… - Kad me nije šlag trefio!

Ono što sam vidio poprilično se razlikovalo od onoga što sam zapamtio i kako sam pričao. Kao prvo, Poljakinja jest lijepa, ali ni približno kako mi je ostala u sjećanju. Realno je moja supruga brat bratu barem tri puta zgodnija od nje. (Možda mi upravo zato nije nimalo zamjerila što sam siroticu zaskočio.)

Drugo, Poljakinja nije izašla pred mene s cvijećem kad sam se uspeo pred publiku, nego se - naopako - pojavila na završnici, prije nego sam otišao s bine. Ima u tome i logike: da mi je uvalila veliki buket na početku, kako bih se rukovao s onima koji su mi uručivali nagradu, kako s onima koji su mi zvanično čestitali? Kako bih držao i diplomu i voluminoznu skulpturu koja ju je popratila i još se rukovao držeći tu šarenu salatu? Nema načina. Da nisam bio ponesem žarom pričanja i malo razmislio morao sam uvidjeti da u priči nešto ne štima.

Bazično nisam lagao. Bila je ondje lijepa Poljakinja koja nikoga nije poljubila dok je ja na to nisam nagnao, priča je u biti bila istinita i sve ostale pojedinosti su bile točne, ali važna pojedinost priče je ipak bila drugačija. Pa kako? Prvi puta sam ispričao priču svega nekoliko dana nakon što se dogodila, ne vjerujem da sam je odmah iskrivio, a moja supruga je svaki put kad sam je ponavljao bila prisutna i uvijek je s odobravanjem kimala glavom, nikada se nije usprotivila i ispravila me. Pa kako…?

Mora da je pri prvom pričanju priče naglasak bio na jednome, u drugom na drugome, u trećem na trećemu, i tako se svaki put težište pomicalo, a nebitni elementi priče povremeno ispuštali, te pri kasnijim ponavljanjima izvitopereni vraćali, i tako sam s vlastiti sjećanjem igrao varijantu dječje igre „pokvarenog telefona“. Tako se naposljetku nisam sjećao onoga što se i kako se zaista dogodilo, nego sam prepričavao posljednje pričanje, obogaćeno bogatim i živim vizualizacijama koje su se jednako presložile, i sam uvjeren da je bilo tako i nikako drugačije, a supruga je u toj igri bila samo pridruženi član. Ono što mislimo da smo preživjeli, bez pouzdanih dokumenta/dokaza koje smo sposobni pravilno razumjeti, bez svjedoka kojima također ne smijemo vjerovati zdravo za gotovo, uvelike je sklono izvitoperavanju.

Ipak ima nešto što me raduje. Imam nedvojben autentičan dokaz da me Poljakinja poljubila.







nedjelja, 21.07.2019.

utrka u osvajanju svemira i hladnoratovski nadmetanje


SVEMIR U PRVOM PLANU

U sjećanju mi je ostalo da sam bio oko deset godina, godinu-dvije mlađi ili stariji, kad me je djed jedne večeri odveo u američki konzulat na Zrinjevcu. Moj djed je prije Drugog svjetskog rata bio dobrostojeći poduzetnik s mnoštvom nekretnina, a nakon rata mu je gotovo sve nacionalizirano, pa je bio netrpeljiv prema komunizmu i komunistima i polagao sve nade u Ameriku. Bio je uvjeren da Amerika, samo da odluči, može otpuhati mrski komunistički sistem u Jugoslaviji bez muke preko noći. Čekao je taj dan iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, i nikako mu nije bilo jasno što Amerika čeka. Tako čekajući je i preminuo.

Djed je godinama redovno jednom mjesečno dobivao magazin „Pregled“ koji je na hrvatskosrpskom izdavala američka ambasada u Beogradu na papiru i u bojama kvalitetnijim i od najluksuznijih fotomonografija koje su se tada tiskale u Jugoslaviji. Magazin je u cijelosti bio posvećen najrazličitijim divotama u U.S.A./S.A.D.-u, snazi i dostignućima te države, prirodnim, povijesnim i kulturnim vrednotama, te raznoraznim blagodatima prekooceanskog društva. Djed je listao magazin kao svetinju i stenjao otprilike: „Evo, tako bi i nama bilo da nije komunizma…

Znao je za istraživanja svemira, ali je to - u odnosu na priče o ustašama i partizanima i hrvatsko-srpske odnose - smatrao neozbiljnom i nevažnom razbibrigom dokonih. Večer koje se prisjećam bila je godinama prije nego je televizija postala svakodnevna pojava, u vrijeme kad se u kinima prije filma obavezno prikazivalo crno-bijele „Filmske novosti“. U konzulatu se čim je pao mrak okupilo poput zavjerenika pedesetak ljudi (sve muškarci) i prikazan nam je dugometražni dokumentarni film u bojama o američkom prodoru u svemir. Odgledali su ga sa strahopoštovanjem kao da su pripadnici neke tajne sekte, no sumnjam da bi se djed odazvao pozivu bilo koga drugoga osim američke vlade koja ga je pozvala preko konzulata.

Ne znam kako su obavijestili gledaoce, da li najavom u mjesečniku koji smo dobivali ili je poziv kolao usmeno među osvjedočenim pristašama Amerike, vjerojatno i jedno i drugo. Sigurno nije bio oglašen javno izvješenim plakatima po ulicama ni obavješću u dnevnim novinama, a ne bih se čudio ni da je Udba imala popis svih prisutnih već prije početka projekcije, a do ponoći ispisane u tri primjerka sve komentare koji su bilo kome od njih izletjeli.

Bio sam fasciniran filmom: ta vatra, taj dim, ta tutnjava… Pa prostranstvo svemira, pa Zemlja odozgo… I djeda se sve to dojmilo i izašao je u zagrebačku noć okrijepljen i osnažen. Predočen mu je bjelodan dokaz da Amerikanci mogu kad god požele kresnuti raketom s atomskom bombom u centar Beograda i tako zbrisati to leglo komunista i Srba s lica zemlje jednom za svagda i nije vidio razloga zašto to ne bi koliko sutra napravili. S druge strane, kako je bio dobar čovjek, nije želio da se to zaista dogodi, ali mu je godilo da Srbi i komunisti moraju biti svakodnevno zahvalni američkoj milosti što su uopće živi.

Djed je i dalje bio uvjeren da su hrvatsko-srpski odnosi najvažnija stvar u svemiru, ali je počeo uvažavati američke napore da prodru što dublje u njega, pa mi je dozvolio da zidove svoje sobice ukrasim fotografijama lansiranja raketa i komandnog centra u Kape Kanaveralu izrezane iz „Pregleda“. Dapače, njegovi pajdaši i on su po hitnom postupku izbacili iz kavanskog društva jednoga koji je navro da je SSSR prvi uspio lansirati satelit u orbitu i prvo živo biće - psa Lajku - kao rusofila, jebo ga pas!. Tim više je bio osupnut kad su Rusi lansirali prvog čovjeka u svemir - Jurja Gagarina. Bio je razočaran što je okrnjen američki primat u bilo čemu, ali mu je spuštanje prvog čovjeka na Mjesec, Amerikanca, vratilo samopouzdanje. Mali korak Neila Amstroga po Mjesečevoj prašini bio je golem skok za čovječanstvo, ali još veći za mog djeda jer se sve ponovo vratilo na svoje mjesto, uravnotežilo i sleglo upravo kako je i trebalo biti.






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker