 Već prvi broj tog pokušaja bio je fascinantan. Načuvši odnekud da „duplerica prodaje broj“, kako se u „Startu“ govorilo, zadužena ekipa je odlučila broj opskrbiti s „duplericom“, čak je učiniti bogatijom no tada uobičajeno, dati joj format tri standardne stranice. (Napomena neupućenima: „duplerica“ je bila velika fotografija u sredini na kojoj je bila izložena neka obnažena ljepotica.) Naslutivši duh novog doba i zahtjeve nove političke korektnosti, to jest - težnju ka čednosti, vrli pregaoci su se domislili da ljepotica na „duplerici“ bude obučena kako ne bi povrijedila nečije ćudoređe. Bio je to plod jedinstvenog kratkog spoja u mozgu: prikazati golu djevojku, ali obučenu! Ono: evo vam je obučene, a vi - dragi čitatelji i kupci - zamislite da se skinula. Sjeća li se netko kako se to novinarsko čudo nazivalo, tko ga je radio? Postoji li u nečijoj arhivi neki preživjeli primjerak? Tada je bilo još dovoljno pameti da se to novinarsko mrtvorođenče nakon dva ili tri broja ugasi i „Vjesnik“ poštedi veće sramote. Što se od tada promijenilo? Da je vrag odnio šalu prisjetio sam se uzevši u ruke današnje izdanje „24 sata“. Da bi stvar bila gora, „24 sata“ radi ekipa koja zna kako raditi (uspjeh lista to dokazuje), pa kad oni nešto naprave to znači da je tako vrijeme došlo da se to traži. Što su napravili? Uz alarmantnu naslovnu stranicu na kojoj se na crnoj pozadini koči samo natpis: S JUČERAŠNJIM DANOM IZ HRVATSKE SE ODSELILO 346.000 LJUDI. TO JE SKORO 23 PUTA VIŠE NEGO POGINULIH U DOMOVINSKOM RAT 1991.-1995. , svakom čitatelju nudi se i prigodni poklon - MOLITVENIK SVETOG ANTE. Svaka čast svetom Anti, ali kroz povijest je od njega bilo više štete nego koristi, taj se nije rodio kome je on pomogao koliko god su ga mnogi iskoristili i dalje iskorištavaju. Pribjegavati zagovoru sv. Antuna više je pokazatelj odakle je nevolja izvrla nego bi moglo išta popraviti, to je samo na drugi način rečeno da nam više nema spasa. Kratki spoj izaziva pregorijevanje ili izbacivanje osigurača, što omogućuje da se kvar popravi. Ako osigurač ne djeluje nastaje veća šteta za cijeli sistem. Mi smo došli do razine na kojoj osigurači više ne rade i funkcioniramo s kratkim spojevima kao da su oni nešto normalno, na štete koje svakodnevno trpimo smo svikli, društvo je toliko bolesno da se više ni ne zna što je zdravo, pa nam je i ono što bismo mogli da nam bude bolje zapravo izvan dohvata. |
|
PRESIJECANJE GORDIJSKOG ČVORA Jedna moja facebook-prijateljica hrabro je postavila dnevni status koji zvuči grubo, nimalo damski: „Stvarno mi treba neka kurčina, da prestanem pušit proklete cigare!“ Neću navesti koja zbog onih koji su uvijek spremni da sve krivo shvate, najnormalnije izokrenu ili se skandaliziraju nad onim što bi im trebalo biti primjer ili primjereno. Tako je i ovom prilikom ispod njena statusa krenuo da se odužuje niz manje-više duhovitih i promašenih komentara. Bio sam jedan od rijetkih koji su je ozbiljno shvatili.  Žao mi je da živi u udaljenom gradu, pa joj ne mogu pomoći. Ionako sam sklon neortodoksnim, originalnim, izravnim, pa čak i revolucionarnim metodama i rješenjima, sasijecanju problema u korijenu. (Nije bezveze kako je Aleksandar Veliki razriješio Gordijski čvor.) Recimo, ne razumijem one ženske koje u nekom trenu zaključe da imaju tri-pet ili sedam kila previše, pa krenu u drastične dijete, muče se i trape, trpe i pate, više ne jedu nego jedu, a kad jedu jedu nešto što nije jedljivo, i sve to uglavnom uzalud. Da sam ja takvo žensko koje u nekom trenu ocjeni da joj se nakupilo tri-pet ili sedam kila viška, pozvao bih tri, pet ili sedam mornara koji su se tek dokopali kopna nakon šest mjeseci ili godine dana na pučini, pozvao ih da nađu neku osamljenu vikendicu (što bi oni rado učas našli), okupio ih i rekao: „Naval'te, junaci, što se čeka?! Neka se salo topi!“ i prepustio se da rade što hoće dok mi linija (i kondicija) ne bi opet postala zavidna. U nedostatku mornara potražio bih neke Arape, uspaljene pubertetlije ili fanatične katolike, pa da vidiš kako bi se sav višak istopio, samo bi se iscijedio. Budimo realni, jadnice koje propuste da se tri ili pet kila viška pretvore u trideset ili četrdeset, teško će naći i jednoga dobrovoljca koji bi pomogao. Žao mi je što nisam žensko da primijenim taj recept za odvikavanje od pušenja. Potpuno razumijem moju facebook-prijateljicu koliko očajan može biti netko kome ta gadna navika više ne donosi nikakva užitka, zna da mu škodi, mrzi i prezire sam sebe što se toga ne može riješiti, a svejednako je i dalje lud ako dnevno ne kupi dvije ili tri kutije tog govna. Da mi dođe vrag i ponudi da će mi odsjeći tri prsta na ruci, uho i nos, pa ću se zauvijek riješiti težnji za cigaretama, bez oklijevanja bih rekao: „Reži, dragi!“ Da se ne zavaravamo, ipak sam ja momak starog kova, moj karakter je uvelike bazično balkansko-mačistički heteroseksualan, ali sam znao biti toliko očajan da mi je padalo na pamet okupiti neke pedere i pozvati ih da me razvlače tri mjeseca, dok mi i najsitniji trunak ovisnosti o nikotinu ne iščezne iz organizma. Nažalost, patim od hemeroida, pa bi mi takav potez bio ravan mučnom samoubojstvu. Nadam se da se mojoj facebook-prijateljici u inbox, preko messengera ili nekim drugim povjerljivim načinom javio dovoljan broj ozbiljnih, prihvatljivih dobrovoljaca da joj pomognu. Broj žena koje manijakalno puše ili hodaju naokolo s očiglednim kilama viška, ili oboje, pokazuje koliko patimo od nakaradnog ćudoređa, bolesnih skrupula, licemjernog prenemaganja i nekritičkog prihvaćanja nerazumnog odgoja. |
|
BEZAKONJE BEZ ZAKONA Već četvrt stoljeća u javnosti odjekuje tema o kojoj se govori uglavnom jedno te isto, a da nitko nije uočio nešto što bode oči kad je ta tema u pitanju. U okviru šire teme popularno naslovljene kao „Bleiburg“, izdvaja se pitanje zašto zarobljenicima nije suđeno nego su bez suđenja neki odmah likvidirani, neki pušteni, a neki upućeni na putešestvije kasnije nazvane „križni put“. Od desničarskih kvazipovjesničara koji se prave gluplji nego jesu da bi se prikazali pametnima do pokojnog Slavka Goldsteina kojeg izuzetno cijenim, a koji je i sam bio partizan, svi zamjeraju partizanima da nisu organizirali suđenja kojima bi se točno ustanovila individualna krivnja svakog zarobljenika i odmjerile zakonite i pravedne sankcije.  Recimo da je problem nedostatka zakona nekako, ne znam kako, riješen i da je odlučeno da će svakoga pojedinačno pravično suditi. Recimo da je bilo pedeset tisuća zarobljenika, koja tisuća ili desetak tisuća više ili manje. Koliko bi sudaca bilo potrebno da se provedu tolika suđenja? Pet stotina, šest stotina? Da li je u tadašnjoj Jugoslaviji uopće bilo pet stotina sudaca? Pet stotina sudaca bi trebalo pet stotina daktilografkinja, daktilografkinje bi trebale pet stotina pisaćih mašina. Uz njih bi trebalo pet stotina tužitelja i pet stotina branitelja. Oni bi trebali pet stotina sudnica. Tko je mogao organizirati takav pravosudni aparat i koliko bi vremena trebalo da se on okupi i pokrene? Da bi se suđenja pravično provela trebalo bi provesti neke istrage, za pedeset tisuća optuženika trebalo bi barem dvije stotine i pedeset istražitelja koji bi barem mjesec dana istraživali sve što je moguće saznati o svakome. Pa kad suđenja počnu, da sudovi sude i subotom i nedjeljom, koliko bi vremena trebalo da se svi osumnjičeni izredaju? Kroz sve to vrijeme gdje smjestiti i čime prehraniti pedeset do možda sto tisuća zarobljenika? Koliko se zna, nitko od poraženih nije pledirao „pustite institucije da rade svoj posao“ niti je ratnim pobjednicima palo na pamet da „nitko nije kriv dok mu se pravomoćno ne presudi“, dogodilo se manje-više upravo ono što se jedino moglo dogoditi i život je krenuo dalje. Da se razumijemo, i ja smatram da bi bilo daleko bolje da je svim zarobljenima na Bleiburgu suđeno smireno i staloženo, u procesu bez pravne zamjerke. Jednako tako mislim da bi bilo jako dobro da je penicilin pronađen već u desetom stoljeću, a da se električna energija koristi od početka naše ere. I uopće ne bi bilo loše da se poviješću bave oni koji su je sposobni raščistiti, a ne oni koji je zamućuju. |
|
ISKORIJENJIVANJE GOSPI IZ ZALEĐA ZADRA  Naposljetku se narodna vlast dosjetila jednostavnog rješenja: tko vidi Gospu - globa! Lijepo su razglasili: bez razgovora o tome tko, gdje, kako, bez obzira što Gospa poručivala, svako viđenje Gospe - košta. Unaprijed su dali na znanje cijenu: jedno viđenje Gospe - globa, dva viđenja - dvostruka globa, tri viđenja - noć u bajbokani, opetovano viđenje - bajbokana uz tretman odgojnim palicama. Gospe su se učas prestale pojavljivati i nikada se više nisu javile. Znanstveni pristup je pobijedio: preventiva, cijepljenje mogućih vidilica, i istovremena deratizacija neulovljivih Gospi učvrstili su narodnu vlast za naredne tri generacije. |
|
OVO JE 76! Od onih sam koji često i rado upoznaju nove ljude. Recimo, jučer samo bio u „Limbu“ i upoznao sedam i po novih osoba. Od tih sedam pet su bile mlade pjesnikinje i mladi prozaici. Onih pola je prijatelj mog sina koji nam već godinama zalazi u kuću, ali je od posljednjeg dolaska pustio bradu pa ga u drugom okruženju nisam prepoznao. Kako često i rado upoznajem nove ljude, upoznao sam ih toliko da se ni uz najbolju volju više ne sjećam koga sam sve upoznao. Iskusan u upoznavanju primijetio sam jednu pojavu: ljudi pri upoznavanju ispričaju mahom jedne te iste priče. Razgovor obično tako krene da netko kaže nešto ili upita, drugi na to dometne svoje, treći opet svoje… i nekako uvijek ispadne da pri prvom upoznavanju govorim otprilike jedno te isto, pitaju me nešto isto ili slično, imam potrebu reći nešto što sam već nebrojeno puta ispričao. To su iskustva, anegdote, saznanja, priče i nema ih više od stotinjak-dvjestotinjak koji će obavezno izroniti pri prvom ili prvim susretima.  Maštam o tome kako bi bilo da se svojim pričama više ne opterećujem, a opet - jasno mi je da su neizbježne ako se želi s nekim upoznati i zbližiti. No pronašao sam rješenje, makar teoretsko. Sve takve priče treba zapisati (i vremenom nadopunjavati), te učiniti na neki način dostupnima. Recimo, upoznaju se dvoje osobe i umjesto svih priča koje na početku neizbježno iskrsnu naprosto razmijene knjigu svojih priča, svatko da svim drugim svoju knjigu, a zatim u spokojnoj šutnji ispijaju svoje piće, međusobno se odmjeravaju, smješkaju, eventualno se odu iza ugla potucati, te zatim odu svatko svojoj kući da na miru pročitaju sve sto su dobili. Umjesto spokojne šutnje, ako im je baš do razgovora, mogli bi naizmjenično uzvikivati naslove priča koje im je baš došlo iznijeti. Recimo: „Ono o dvije babe na brvnu!“ ili „“Vidio sam Sanadera i Škegru!“ ili „Kako sam ljetovao u Makarskoj! Ili „Ja sam bio u Ulan-batoru!“ To se može još skratiti, pa kad već postoje štampane knjige, bilo bi dovoljno izvikivati brojeve stranica na kojima su pojedine priče kao što u kartaškim partijama karte vuku druge karte. Netko ti kaže „Sto i dva!“, na to mu odgovoriš svojim „Dvadeset i šest“, netko treći dometne svoje „Sedamdeset i sedam!“, a ti sve zaskočiš sa „Trinaest!“ Suvremena tehnologija pojednostavljuje i pojeftinjuje moju zamisao. Nije potrebno otisnuti zbirku, kolekciju priča, nastupnih govora i izjašnjavajućih izjava, statusa i postova. Pomoću mobitela dovoljno je uputiti nove poznate na svoju internetsku stranicu i svaki s otvorenom stranicom onog drugoga na ekranu pametnog telefona ili tableta samo uzvikuju redne brojeve: 52! - 69! - 81! - 46! - 12! - 9!, sve dok netko vrlo iskusan ne završi razgovor sa 397! Umjesto izvikivanja rednih brojeva moguće je odmah slati poveznice na u tom trenu pogodne tekstove, što bi u potpunosti oslobodilo vrijeme za međusobno češkanje, biskanje, masiranje, tiskanje, privijanje, ispreplitanje, lizanje, cuclanje i slično. Kad već tehnologija komunikacija hrli tako silnim koracima naprijed nema razloga da i sam ceremonijal komuniciranja ne revolucionariziramo. Usput rečeno, u upravo ispričanom krije se jedan od razloga zašto sam objavio zbirku mnogih kratkih tekstova u knjizi „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“. U njoj su otprilike sve takve priče koje ispričam pri prvim susretima. Ako me želite upoznati to nije ni potrebno ukoliko pročitate tu knjigu, osim ako nemate želju upustiti se sa mnom u sve ono najvrednije u ljudskoj interakciji, a možda - nakon čitanja knjige - to poželite. |
|
ŠTAP Bili smo u Krakowu na moj rođendan i voljena supruga mi je kupila za poklon štap. (Mogao sam prvu rečenicu napisati i „Bili smo u Krakovu za moj rođendan i voljena supruga mi je kupila na poklon štap“ i - priznajte - nitko ne bi primijetio ikakvu razliku jer se ne radi o navodnoj razlici između hrvatskog i srpskog, dok ja - kao pisac - vidim razliku, ali za nju ni ne hajem.)  Odonda hodam naokolo uz pomoć štapa. Moram priznati - nije mi baš neophodan, ali dobro dođe. Olakšava hodanje, mnogo pomaže pri usponu uz stepenice, mogu se osloniti na njega kad zastanem da predahnem i odmorim se, a u slučaju potrebe (koja se, srećom još nije ukazala) mogao bih nekoga s njim dobro zveknuti. Napokon sam hodajući odgovor drevne Sfingine zagonetke: ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a navečer na tri? (Čovjek. Dok je beba puže „na četiri noge“, na koljenima i laktovima; kroz život hoda uspravno, kao svaki dvonožac, a u starosti se ispomaže štapom.) Otkako hodam sa štapom počelo mi se nešto svakodnevno događati, a kad kažem „svakodnevno“ mislim to bukvalno. Svakodnevno barem jednom ili više puta, potrebno je samo da izađem u grad. Dvije su tipične varijante istog događaj. Prvo - idem pločnikom. Ususret mi dolazi nepoznata ženska. Neskriveno me odmjerava i dok se mimoilazimo dobaci: „Imate krasan štap!“ Drugo - sjedim u kafiću. Za susjednim stolom sjedi jedna, dvije ili tri nepoznate ženske. U jednom trenutku mi se pogled susretne s jednom od njih i ona dobaci: „Imate krasan štap!“ I uvijek je to ista rečenica, iste tri riječi! Gorko se šalim na svoj račun - što je sljedeće? Imate krasne štake! Ili - imate krasna kolica! No ta pošalica ne odgovara na pitanje što je svim tim ženama. Pala mi je na pamet pomisao da one možda, jednako kao što imaju urođenu naklonost prema konjima i malim životinjama, te odbojnost prema zmijama i miševima, imaju urođenu sklonost prema štapovima, ali ne. Nakon ozbiljnijeg premišljanja privremeno sam skloniji drugoj teoriji. Svakome je poznato da usamljene žene ne gledaju nepoznate muškarce. Najviše što možete doživjeti od nepoznate žene je letimičan pogled bezizraznog lica sekundu-dvije. To ne može biti prirodno jer su žene jednako znatiželjne kao muškarci o čemu svjedoči da će vas otvoreno odmjeriti ili neka vrlo mlada djevojka, gotovo još djevojčica, ili neka stara i pohabana žena. Zašto je to tako? Odgovor se nameće. Sve žene čim ponarastu učas otkriju da ih otvoreno gledanje može uvaliti u nevolju, da im se odmah mogu nalijepiti neki besprizorni prostaci kojih se teško otarasiti, da otvoreno iskazivanje znatiželje nije preporučljivo jer se izravan pogled tumači kao poziv, čemu su posebno skloni oni najprimitivniji koji najbolje da su što dalje. Tko se opeče i na hladno puše, pa nakon nekoliko neugodnih iskustava sve žene nauče suzdržavati se, ograničavati, suspregnuti znatiželju u svim situacijama. Često mi ih je žao zbog toga jer je malo takvih zadovoljstava kao razgledavanje drugih ljudi. Tek kad ocvatu i izgube svaku privlačnost žene su ponovo slobodne otvoreno se tome prepustiti, a dotle im pomakne dobar dio života u samoograničavanju. Nakon ovog objašnjenja mogu iznijeti i hipotezu: štap izaziva na reakciju - pored toga što je to zaista upadljiv i lijep štap - time što otvoreno poručuje da onaj tko ga nosi nije u stanju potrčati, već malo bržim hodom može mu se izmaknuti, onaj tko se oslanja na štap je bezopasan i može ga se bez opterećenja odmjeriti. Nakon što to uoči žena se opusti, prepusti prirodnim impulsima, a to je svima jedno te isto: „Imate krasan štap!“ Zaista mi je krasan štap. Poučan. Dapače, njegovo djelovanje nije ograničeno samo na ženski rod. Često privuče i poglede muškaraca i navede ih da ga prokomentiraju. Za divno čudo, i njihove reakcije se u 99% slučajeva svode na iste tri riječi, što zahtijeva novu teoriju zašto je baš tako, kao da su te tri riječi usađene kao genetska reakcija, kompjuterski rečeno - po difoltu, ali to moram ostaviti za neku drugu priliku jer bi nas predaleko dovelo. Recimo, prije neki dan sam otišao na promociju knjige Rajka Grlića, a pred ulazom naletim na Antu Tomića. Valja napomenuti da Tomića izuzetno cijenim, s užitkom čitam njegove tekstove i jedva čekam svaku njegovu novu knjigu. Smatram ga jednim od naših najboljih pisaca, jednim od najduhovitijih Hrvata i čovjeka kojeg odlikuje neopterećeno mišljenje i originalan stil njegova iznošenja. Promatrao me je kako prilazim i što mislite da mi je prvo rekao? Dajem vam samo jednu priliku da pogađate… „Imaš krasan štap.“ |
|
NAJVEĆA RAZLIKA U vrijeme dok sam bio mlad, poletan i prpošan i poprilično aktivan među ženskom čeljadi, djevojke su - bez razlike jesu li vjerovale u bezgrješno začeće ili u činu začeća nisu vidjele ništa grješno - uvelike upotrebljavale kontracepciju. Bio je to odraz buntovnih, oslobađajućih šezdesetih godina. U međuvremenu sam ostario, oženio se, postao uzoran suprug, pa su mi neposredni uvidi znatno ograničeni, ali i dalje dopiru do mene izvješća sa seksualnog fronta po kojima je danas učestalost korištenja kontracepcije - usprkos normalnim očekivanjima da će postotak žena koje je koriste samo rasti - znatno smanjena. Promijenio se duh vremena. Po tome bi se reklo da upotreba kontracepcije nije zavisna o religioznim uvjerenjima nego o duhu vremena. Na sličan način postoji niz prijepora koji dijele religiozne osobe od ateista, prijepora koji izgledaju nepomirljivi, ali u svakodnevnom životu imaju malu, minimalnu ili nikakvu, to jest zanemarivu posljedicu.  Recimo, i onaj tko zna da je Zemlja okrugla planeta u nezamislivim prostranstvima Svemira i onaj tko vjeruje da je ravna ploča na leđima tri kornjače jednako pale automobile i voze ulicama poštujući saobraćajne propise i prelaze raskršća na znak semafora. Vjeruje li netko u vječni život nakon smrti, reinkarnaciju ili da fizičkom smrću za preminulog sve prestaje jednako nastoji odgoditi vlastitu smrt i žalosti se kad mu umre netko blizak, drag i značajan. Zatim, i oni koji misle da je ljudski moral nemoguć bez božjih zapovijedi i oni koji moral vide kao rezultat društvenih okolnosti, porodičnog odgoja i osobnih opredjeljenja i oni koji o tome uopće ne misle, bez obzira kojoj od tih skupina pripadali dijele se na ljude moralne i nemoralne, dobre i loše, na poštene ljude i kriminalce. Čovjek koji ne jede svinjetinu i onaj kojem nema slađeg od reš pečene hrskave kožice po tome se razlikuju jednako kao onaj tko obožava kamenice od onoga koji ni po koju cijenu ne bi stavio kamenicu u usta. Čovjek koji posti ne razlikuje se od onoga koji je odlučio tog dana ne jesti makarone nego nešto drugo. Ima i religioznih i nereligioznih koji misle da bi bilo bolje, najbolje, čak i da bi bilo nužno da svi ljudi misle kao i oni nasuprot onih koji smatraju da su uvjerenja drugih ljudi njihova stvar u koju se nije dobro uplitati. Naposljetku, gotovo sve razlike u uvjerenjima nisu značajnije od razlike između onih koji misle da je Australija daleko, jer je na drugoj strani zemaljske kugle i ništa na svijetu ne može biti dalje, i onih koji misle da je blizu jer je razvojem i pojeftinjenjem transporta cijeli svijet postao mali. Postoji jedna jedina razlika koja ima brojne, velike i značajne posljedice. Za veliku većinu religioznih ljudi (toliko veliku da su iznimke zanemarive) vjerovanje u nekog boga podrazumijeva i nužnost postojanja odgovarajuće crkve ili barem sekte, financiranje takvih organizacija i spremni su više-manje pripomoći da tako nešto opstane ili čak da takve organizacije u svakom pogledu jačaju. Za njih su crkve institucije koje treba bez propitkivanja poštovati, slušati i slijediti. Nasuprot tome, ateisti znaju da nema boga, pa su za veliku većinu njih (toliko veliku da su iznimke zanemarive) crkve kao posrednici s nepostojećim kao takve potpuno nepotrebne, ništa više od povijesnog atavizma. Dapače, na osnovu konkretnih uvida smatraju za neke crkve da su prvenstveno društveni paraziti i štetočine koji ometaju zdrav razvoj zajednica u kojima su se ukorijenile, pa je svaka para utrošena na njihov opstanak, a kamoli na bahato crkveno rasipništvo, puka bezumnost. Na toj jednoj razlici temelje se sve ostale. Crkve svojoj pastvi nameću stavove, određuju ponašanje, dnevni raspored, što će jesti i kako će se oblačiti, s kim će se družiti - čak do toga s kim će se vjenčati - i protiv koga ratovati. Ateisti smatraju da su crkve u suštini institucionalizirane interesne prevare, te da bi njihov utjecaj na svakom polju trebalo što više smanjiti ili ukloniti. Zato nije čudno što se sve crkve užasavaju ateizma više nego bilo čega drugoga. Obljetnica je. Pedeseta godišnjica buntovne šezdeset i osme. Šezdesete godine donijele su zapadnoj civilizaciji svjetonazorsku revoluciju oslobođenja i životnih radosti. Kraj stoljeća i početak novog obilježeni su reakcijom, retardacijom u arhaično i zatupljujuće. Vrijeme je za sintezu. |
|
AVOKADO Svojevremeno sam pasionirano sadio avokado. Sjeme se navede da proklija po posebnoj proceduri koju je danas čas posla pronaći na internetu, ali u vrijeme kad sam se time bavio bila je tajna koju su izuzetno malobrojni znali.  No prije dvadesetak godina dogodio se dramatičan preokret - sjemenke su prestale klijati. Zaludu posebna procedura, zaludu sva briga i pažnja, neće pa neće. Kroz tih dvadesetak godina pokušavao sam barem pet-šest puta godišnje uzgojiti novo drvo, ali nisam uspio dobiti ni klicu. Pretpostavio sam da se nešto promijenilo u načinu kako su plodovi biljke stizali do nas: ili su ih brali prezelene, pa puštali da putem sazru, ili su ih smrzavali tokom puta da se ne pokvare ili nešto treće. Možda je riječ o tome da je u mladosti sve raslo, sve cvjetalo? Bilo kako bilo, sjemenke avokada koje su stizale do mene bile su neplodne. Pokušavajući nedavno po tko zna koji put iznova, gotovo po navici, ne očekujući rezultat stavio sam novu sjemenku u proceduru. Na veliko iznenađenje, sjemenka je proklijala. Da li se nešto promijenilo s avokadima koji su se pojavili na tržištu ili je posrijedi rijetko izdržljiva sjemenka - ne znam, ali da me obradovala - obradovala me. Pričekao sam pogodno vrijeme i posadio je u zemlju. Očekivao sam da će klica proviriti za dva-tri dana, ali ništa se nije događalo. Uporno sam svakodnevno zalijevao i nakon tri sedmice sam već bio uvjeren da je sjemenka ipak zakazala. Već kad sam izgubio svaku nadu i pitao se o smislu daljnjih nastojanja, promolio se vršak mlade biljke. Nakon toga je sve krenulo kao po loju. Za dva tjedna narasla je četrdeset centimetara i potpuno se oblikovalo pet listova, a još nekoliko je krenulo. Sad očekujem da će biljka izrasti u veliko, zdravo i lijepo drvo. Svakodnevno gledam svoj avokado i nešto si mislim: kad će jednog dana mojoj obitelji predati urnu s mojim pepelom neće trebati mnogo razmišljati što će s njim. U tegli ima još upravo dovoljno prostora do ruba da se nasipa ono što će dobiti iz krematorija i tako bih uspio ono što najviše želim - da ostanem u kući i poslužim nečemu korisnom i lijepom. Pratim taj avokado kako raste i premišljam: strpljen - spašen. Ne valja gubiti nadu. Upornost se isplati. Ustrajnost vodi cilju, donosi nagradu. I mislim si, mislim - toliko sam već uzaludnog truda uložio u pokušaje da je drvo odlučilo uzvratiti i poslalo jedno stablo po mene, na vrijeme da me uzme pod svoje. |
|
TAJANSTVENI STRANAC Nimalo se nisam iznenadio kad sam slučajno na internetu naletio na izjavu Ante Tomića - omiljeni pisac mu je Mark Twain. Naime, i meni je Mark Twain omiljeni pisac, pa mi nije potrebno objašnjenje zašto. Dapače, Mark Twain je osoba za koju mi je izuzetno žao da nisam imao priliku upoznati i družiti se s njim. Još kao dijete družio sam se s Tomom Sawyerom i Huckleberry Finnom, Kraljevićem i Prosjakom, pratio sam pustolovine Yankeea na dvoru kralja Artura. Oduševljavale su me Twainove novinske humoristične priče i naglas sam čitao prijateljima iz ulice onu o čuvenoj skočižabi iz pokrajine Calaveras. Kasnije sam radeći kao novinar obilno koristio pouke iz priča „Novinarstvo u Tennesseeu“ i „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. (Twain kao uzor je jedan od razloga zašto sam kao književnik posebno rado pisao novinske priče, a i danas ih se držim. To što su novinske priče - a i poezija - isčeznuli iz naših novina smatram velikom štetom i kulturnom sramotom.) No ništa me nije toliko potreslo i zgromilo kao kratki roman „Tajanstveni stranac“. Već ranije sam prestao vjerovati u postojanje ikakvog boga, a nakon „Tajanstvenog stranaca“ zacementiran sam kao ateist. S druge strane, ta mi je knjiga usadila pitanja koja dugo nisam mogao riješiti i zbog njih sam otišao studirati filozofiju.  Iznenadilo me kad sam studirao u S.A.D.-u da nitko nije znao za Tajanstvenog stranca. Poznavanje Toma Sawyera, Huckleberry Finna, Kraljevića i Prosjaka i Yankeea na dvoru kralja Artura dio su američke opće kulture, čak i element američkog patriotizma, no za Tajanstvenog stranca nitko s kim sam razgovarao nije ni čuo. Da bih pokazao nekim ljudima s kojim sam se ondje sprijateljio o čemu sam govorio pokušao sam pronaći knjigu i iznenadio se još i više. Nisam mogao pronaći knjigu ne samo u knjižarama, nego ni u knjižnicama. Doduše, bilo je to prije Interneta, ali mi je ostao dojam da je Tajanstveni stranac najstrože čuvana američka literarna tajna. Može se spekulirati zašto je to tako, premda se neki odgovori nameću snagom očiglednosti. Ne znam da li je u S.A.D.-u i dalje tako. Godine 2016. Krunoslav Jajetić, spiritus movens koprivničke izdavačke kuće „Šareni dućan“ objavio je posljednje izdanje Tajanstvenog stranca kod nas pod nešto drugačijim naslovom: „BROJ 44, TAJASTVENI STRANAC“. (Inače, firma „Šareni dućan“ je garancija kvalitete. Nabasate li na bilo koju knjigu koju su objavili možete biti sigurni da je riječ o prvoklasnom tekstu, najboljem prijevodu i besprijekornoj uredničkoj obradi.) Nabavio sam knjigu i dugo je gledao na polici sladostrasno odlažući trenutak da je ponovo uzmem u ruke. Nisam žurio i zato jer sam bio uvjeren da sam knjigu već ranije pročitao nekoliko puta. O, zablude! Dohvativši se napokon „Broja 44, tajanstvenog stranca“ iznenadio sam se otkrivši da su početak i kraj sasvim isti, da je radnja smještena u istu zemlju (Austriju) i u oba slučaja u ranije stoljeća, da je glavni lik isti, čak i poruke teksta su uglavnom iste, ali da je posrijedi uvelike drugačija priča. Čak i više, prevoditeljica Vjera Balen-Heidl u pogovoru kaže da je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana. Onda sam zaronio na Internet u potrazi za tom trećom verzijom, ali za sada bez uspjeha (ako se ne računaju kontradiktorne i nepouzdane informacije s Wikipedije). Ako je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana, mora da je za to imao dobre razloge. Srećom sam prestar da bih sad krenuo studirati komparativnu književnost da bih te razloge otkrio, ali nadam se da će to naći netko drugi još za mojeg života. |
|
NEPOMIRLJIVE RAZLIKE
Mlađi od četrdeset teško će prepoznati riječi himne bivše umjetne tvorevine, tamnice naroda, mrske Jugoslavije. Već na prvi pogled se vidi da je bivša himna na srpskom sasvim nerazumljiva, nečitljiva besmislica. Prema hrvatskoj Wikipediji, hrvatski prijevod razlikuje se od verzija na ostalim jezicima: što je kod drugih „duh“, na hrvatskom se kaže „riječ“. Pojedite se zagovornici bolesne teze da je riječ o istom jeziku, zbacili smo jaram nehrvatskih duhova!  I to je jedan od argumenata da je zavrijedilo više od sto tisuća ubijenih i više od milijun razorenih domova! |
|
ČOVJEK-VADIČEP
IZMEĐU KORICA Skromno, a ustreptalo najavljujem - spremno je za tisak.  Knjiga će biti uskoro dostupna. Razlikujem tri moguća odnosa pripovjedača i priča. Prvo su oni koji tako dobro pričaju da je svaka priča koju ispričaju zanimljiva i zvuči dobro. Drugo su priče koje su tako dobre da je svejedno tko ih ispriča i uvijek će ostati dobre. (Većina raširenih viceva je takva.) Idealan slučaj je kad dobru priču priča onaj tko dobro priča. U praksi ta tri teoretski moguća slučaja nisu tako jasno odijeljeni. Iskustvo nas uči da i oni koji sjajno pričaju znaju priče koje nikada ne pričaju znajući da ih je nemoguće dobro ispričati jer su nepopravljivo loše. U drugom slučaju, svatko se može prisjetiti da je svjedočio prilici kad je netko ispričao neki vic, nitko se nije nasmijao, a pripovjedač zaključio: „Loše sam ispričao“. Dakle, i dobre priče je moguće loše ispričati, ali kad se zapitamo što je bilo loše uvijek ispada da je priča bila ispričana tako da je nešto ispušteno ili je poremećen redoslijed izlaganja sadržaja, pa je zapravo dobra priča pretvorena u neku drugu, lošiju. Sve to me vodi zaključku da je suština literature u priči. Uobičajeni načini kako pisci pokušavaju učiniti atraktivnijima svoje priče jest da ih s nečim začine: duhovitostima, erotikom, političkim pikanterijama, fascinantnim izrazom… Želeći doprijeti do srži literature sakupio sam priče bez ikakvih ukrasa. Ako se u njima nađe humora, erotiziranosti, političkih pikanterija, privlačnih stilskih figura ili sličnoga, to nisu ukrasni elementi nego neizostavni dijelovi priča. Jako me zanima koliko će biti zadovoljni oni koji će pročitati knjigu. |
|
U 19.30  Bio je dvanaesti ožujak dvije tisuće i osamnaeste godine, devetnaest sati i trideset minuta. Nazvao sam telefonski broj 0800 7999. - Poštovani! Dobili ste Bijeli telefon. Sve vaše daljnje aktivnosti tijekom ovog poziva tonski će se zabilježiti. Hvala vam na pozivu. Za e-liste čekanja i e-naručivanje, birajte 1. Za pomoć pri odvikavanju od pušenja birajte 2. Za upite Ministarstvu zdravlja birajte 3. Za sve ostale upite i direktan razgovor s prvim slobodnim djelatnikom birajte 9 ili pričekajte. Birao sam 2. - Podržavamo vašu odluku da prestanete pušiti. Za informacije o štetnosti pušenja - pritisnite 1. Za informacije o učincima prestanka pušenja - pritisnite 2. Za informacije i savjete u vezi odvikavanja - pritisnite 3. Za direktan razgovor sa slobodnim prvim djelatnikom - birajte 9 ili pričekajte. Pričekao sam sve dok se poruzka nije ponovila: - Podržavamo vašu odluku da prestanete pušiti. Za informacije o štetnosti pušenja - pritisnite 1. Za informacije o učincima prestanka pušenja - pritisnite 2. Za informacije i savjete u vezi odvikavanja - pritisnite 3. Za direktan razgovor s prvim slobodnim djelatnikom - birajte 9 ili pričekajte. Birao sam 9. - Poštovani! Dobili ste Bijeli telefon. Radno vrijeme je od ponedjeljka do petka od sedam do devetnaest sati, pa vas molimo da vaš poziv uputite tijekom navedenog radnog vremena. Tako je završio moj zadnji, iako vjerojatno ne i posljednji pokušaj da prestanem pušiti. |
|
SUZDRŽANI VULKAN Nije potrebna velika mudrost da bi se nekom piscu priznala vrijednost nakon što dobije Nobelovu nagradu za književnost. Umijeće je prepoznati da netko dobro piše još prije nego uspije objaviti prvu knjigu. Upravo to mi je uspjelo s Mihaelom Gašpar Đukić, a da je procjena bila valjana potvrdilo mi je i što ju je istovremeno na isti način uočio i stari mačak Alojz Majetić. Obojica smo naišli na nju na blogu gdje je objavljivala pod pseudonimom. Tko se sjeća Lolle i Lolle2?  Međutim, koliko god je, recimo, „Spori odron“ besprijekorna, profinjena literatura, imam slutnju da bi Mihaela Gašpar mogla i dalje. Slutnja se temelji djelomično na intuiciji, a djelomično na nekim uvidima koje bih mogao nadugačko i dosadno obrazlagati. Osjećam čitajući kao da se autorica suspreže ili se još nije odvažila do kraja opustiti. Mihaela mi djeluje kao literarni vulkan u kojem se akumulira energija, talent i iskustvo i kad-tad će, možda ubrzo, eruptirati. Možda je razlog te suzdržanosti preozbiljan pristup literaturi, možda je obzirna prema čitateljima, možda misli da još nije čas, ne znam. Možda još nije srela Kairosa koji bi je podario idejom koja će djelovati kao detonator. Pozivajući se na dosadašnja predviđanja koja su se potvrdila, mogu savjetovati da se čitaju knjige Mihaele Gašpar da se ne biste previše iznenadili jednoga dana kada rukne svom snagom. Jedino što Mihaelu može zadržati su bijedne okolnosti u kojoj cvjeta naša literatura, pa je usprkos lijepom cvatu to cvjetanje otužno. Mogao san završiti svoj zapis sa „Čitajte je prije nego će je svi ostali čitati“, ali sam zastao prisjetivši se da se kod nas tako malo čita da do daljnjega - a to znači za naših života - nećemo imati situaciju da svi u Hrvatskoj čitaju. Kad sam razmišljao o tome da bi Mihaela jednog dana mogla odbaciti obzire prema čitateljima, što bi urodilo moćnijom literaturom, prisjetio sam se kako bi tada popizdile raznorazne organizirane udovice, uhljebi, minhenska bojna, fanatični molitelji i svi drugi samozvani cenzori i koliko bi im trebalo da je ponovo utjeraju u red… Što joj to treba? Mogao sam završiti „Čitajte je prije nego će postati općepoznato da je valja čitati“, ali sam se prisjetio da se to kod nas naprosto ne može dogoditi dokle god na javno mnijenje utječu nametnici poput onih koji vode harangu protiv Ferića. |
|
OPAKO PAKOVANJE U doba kad sam imao manje od deset godina moja baka je običavala poslati me u dućan na uglu da joj kupim cigarete. Rekla bi „dvije“ ili „tri cigarete“. Nastranu sad što bi se danas velik dio roditelja skanjivao poslati osmogodišnje ili šestogodišnje dijete samo do dućana na uglu, a dobar dio ih to ne bi nikada napravio. Zbog prometa. Onda nije bilo prometa i malo dijete je moglo samo otići u vrtić i vratiti se iz njega. Provirio sam preko ruba pulta i rekao prodavačici da hoću kupiti dvije ili tri cigarete. Prodavačica je zahvatila u kutiju u kojoj je bilo nekoliko stotina cigareta, izdvojila dvije ili tri, zamotala ih u komad papira u pružila mi. Nastranu sad što je danas zabranjeno prodavati duhanske proizvode djeci i maloljetnicima. Prodavačica je znala da me je poslao netko stariji, roditelji, susjedi ili gosti koji su navratili do mojih. Uostalom, čak i da sam kupovao za sebe, nitko se ne bi bunio, koliko god da bi se neki skandalizirali ili moralizirali oko toga. Moja baka je smatrala da ona puši, pa je i njena okolina mislila da je ona pušačica, ali - realno - desetljećima nije popušila više od dvije ili tri cigarete na dan. Običavala je pripaliti uz kavu, jednu ujutro i jedno poslijepodne, zato joj i nije trebalo više od dvije. Jedino kad je znala da će je posjetiti neka prijateljica koja također puši, znajući da će ta doći bez cigareta, reka je da kupim tri. Kadikad se znalo dogoditi da je netko nenadano došao u posjetu, a u kući više nije bilo ništa za pripaliti, pa kad je stavljala vodu za kavu na peć da uzavri, baka je zatražila: „Skoči do dućana na uglu i kupi dvije cigarete“.  Kad kupuješ po dvije ili tri cigarete dnevno onda nikada nemaš u kući više od dvije ili tri cigarete i onda ni ne možeš popušiti više od dvije do tri cigarete. Samo su se teški pušaći, pravi ovisnici, odvaživali kupovati cigarete u kutijama, između ostaloga zato jer su one upakirane po dvadesetak ili dvadeset i pet komada bile i osjetno skuplje. „Rafalno pušenje“ kad se nova cigareta pripaljuje na staru, bilo je općepoznato, bilo je obilježe ekscentričnih, dekadentnih bogataša, gangstera, umjetnika-boema, novinara i drugih propalica. Tako je to trajalo desetljećima i moglo se nastaviti vječno, a onda je zabranjena prodaja cigareta na komad i moglo ih se nabaviti samo u pakiranjima na kojima je pisalo „Drina“, „Morava“ ili „Opatija“. Ne znam kako je došlo do toga, vjerojatno zato jer je država smatrala da će tako bolje kontrolirati prodaju i ubirati veće poreze od toga, a možda su i bili svjesni da će se potrošnja povećati, pa će i prihodi biti veći. Vjerojatno je i jedan od razloga što je duhanska industrija upošljavala stručnjake za prodaju i psihologe i mahere za reklamu kojima je bio cilj smisliti kako da se broj pušača poveća i kako da količina toga što popuše bude što veća, dok nepušači nisu imali nikoga da se brine i bori za njihove interese. Posljedica promjene načina prodaje bila je predvidljiva. Mnogo je veća snaga volje nužna da bi se ostalo na tri popušene cigarete ako ih je još sedamnaest u džepu ili na dohvat ruke nego ostati na dvije skurene ako je za treću potrebno obući se i otići do najbližeg prodajnog mjesta. Mnogo je veća vjerojatnost da će pasti na pamet i da će pasti u iskušenje pripaliti treću cigaretu onome tko ima u džepu ili na dohvatu još osamnaest cigareta nego ako ih nema, a prošlo je radno vrijeme svih okolnih prodajnih mjesta gdje bi se mogla nabaviti. Posljedice prodaje u kutijama bile su brze, snažne i trajne. Baka mi je dala novce i poslala me u dućan na uglu da joj kupim kutiju cigareta, a kad se već kutija našla u kući nije se mogla zaustaviti samo na dvije ili tri popušene cigarete. Osim toga, cigarete u kutijama su bile pogodne za nositi naokolo, a kutija u džepu pokazala su se pogodnom i za pripaliti kad god je negdje bilo dosadno, zatrebalo je skratiti vrijeme ili pojačati doživljaj. Tako se pušilo čekajući u redu u banci, u čekaonici ispred ambulante ili zubara, u knjižnicama, u restoranima, na poslovnim sastancima, u vlaku, u autobusima, čak i u avionima je svako sjedalo imalo svoju pepeljaru. Prije toga se izuzetno rijetko moglo vidjeti nekoga da puši na cesti. Žena koja je stajala na ulici ili lagano šetkala pušeći odašiljala je nedvojbenu poruku da je profesionalka, prostitutka, a u zanemarivo malom broju slučajeva bio je to inatljivi feministički gest. Nakon uvođenja prodaje isključivo u kutijama ljudi su obavezno dimili čekajući tramvaj ili autobus, pa nastavljali u tramvajima i autobusima, a među njima i sve više žena. Što je više ljudi to više pušilo, to se veći broj drugih poveo za njihovim primjerom i priključio navadi. Val antipušačke kampanje krenuo je tek kad je za mnoge ljude već bilo kasno ili prekasno. Nešto je i postignuto, ali sve je to još daleko od uspjeha. Da se mene pita, jedna od mjera koju bih uveo jest da se cigarete prodaju isključivo po komadu, i to isključivo tako. Pa ako netko želi uza se imati više njih, neka dođe do trafike ili u dućan i napuni tabakeru. Sumnjam da bi itko nosio sa sobom nekoliko tabakera, vrlo mali broj ljudi kupio bi cijelu kutiju s dvjesto i pedeset ili petsto cigareta za kućne zalihe, pa bi među ovisnicima ponovo u značajnom broju uskrsnula ona vrsta pušača koji popuše dvije-tri cigarete dnevno. |
|
RAT I MIT Nije riječ o tome što netko razuman, neopterećen i pošten ne bi sagledao bez ičije pomoći. Već prije dvadeset godina javno je to formulirao Arsen Dedić pjesmom „Ratni profiteri“: „… njihovi sinovi i kćeri ubiru užasni profit…“ Grubo rečeno, ali ne netočno, što je kod Dedića riječ Jović je razradio u poglavlje. Time se ono što se sagledava vidi do kraja, znanje se pretvara u razumijevanje, pa je moguće da se na osnovu tumačenja nešto i napravi: da se sve što se zbiva točno dijagnosticira, te da se na osnovu toga zauzme ispravan/uspravan stav, uspostavi pravi odnos i promijeni ponašanje. Utoliko je riječ o otrežnjavajućoj, iscjeliteljskoj knjizi.Do nedavno sam smatrao da postoje tri knjige koje svatko tko danas živi u Hrvatskoj i želi razumjeti gdje živi neizostavno mora pročitati. To su „Nacionalizam i jezik“ Snježane Kordić, „1941 - Godina koja se vraća“ Slavka Goldsteina i „Hrvatski karusel“ Stipe Šuvara. Želi li netko u Hrvatskoj biti intelektualac, bez dobrog poznavanja te tri knjige od njegovog poslanja nema ni i. Odnedavno se tim knjigama pridružila i četvrta - „Rat i mit“ Dejana Jovića.  Dejan Jović je sveučilišni profesor i vrlo vjerojatno će se „Rat i mit“ naći na popisu obavezne literature za ispit kod njega. Za nas ostale, koji nismo njegovi studenti, isti naslov ulazi u popis knjiga škole života. Smatrajući „Rat i mit“ izuzetno vrijednom knjigom zanemarujem nekoliko mjesta koja ne smatram pogrešnima nego propuštenim prilikama za daljnju razradu. Tu zamjerku ne uzimam ozbiljno: knjigu valja hvaliti zbog dobroga što u njoj jest više nego kuditi zbog propuštenog što je u njoj moglo/trebalo biti. Ipak, jedan nedostatak mi bode oči. Već na nivou bibliografskog popisa vidim da nedostaje za izabranu tematiku nezaobilazan naslov - „Nacije i međunacionalni odnosi“ Stipe Šuvara. Znam da je Dejan Jović osobno poznavao pokojnog profesora Šuvara, uvjeren sam da uvelike poznaje ono za što se pokojnik zalagao i kao znanstvenik i kao političar, pa mi je ovo zanemarivanje zbunjujuća enigma. Ne izgleda mi kao slučajan previd nego kao svjesno izbjegavanje. Mogu nagađati zašto bi to bilo tako, ali neću. Radije ću to sačuvati za prvo pitanje kad sljedeći put sretnem Jovića i sjednemo porazgovarati |
|
HRVATSKI MONOPOLY Želja da se uspije u poslovnim poduhvatima je razumljiva i sama po sebi pozitivna pojava. Međutim, sama želja nije dovoljna. Treba znati, dobro odabrati što poduzeti. Nažalost vrlo često, prečesto, najčešće osim same zamisli da bi bilo dobro nešto poduzeti, nema dobre ideje čega se prihvatiti. Želja za poslovnim uspjehom spojena s nedostatkom originalnih ideja svodi pokušaje na imitaciju uspješnih ideja. Kako je put u pakao popločan najboljim namjerama, kad se želja za poslovnim uspjehom spoji s nedostatkom originalnih ideja pretvara se u razornu silu. Treba samo malo razmisliti i svi ćemo se sjetiti mnoštva primjera: netko otvori mali dućan s mješovitom robom u susjedstvu, za godinu dana nikne ih još desetak u istom susjedstvu. Netko otvori videoteku, odmah nagrne sva sila njih otvarati videoteke. Netko otvori kemijsku čistionicu, odmah u okolnim kvartovima nikne još tuce kemijskih čistionica. Pa ako već nema drugih zamisli, a postoje neka inicijalna sredstva, najlakše je otvoriti kafić.  Izgubljena sredstva su tim veća što se na isti način poput onih koji s mukom sklepaju novac potreban za ulaganja ponašaju i oni koji raspolažu ogromnim sredstvima. Dobra zarada je u nekretninama! Udri kupovati nekretnine. Veliki profiti su u građevinarstvu! Navali graditi stanove! Poslovne prostore! Hotele! Neki i uspiju, ali koliki se slome na neprodanim stanovima, neuseljenim kućama, praznim uredskim prostorima, nezavršenim golf-igralištima i sličnome. Ne bih se čudio da je skupna šteta od nedomišljenih, nepromišljenih i brzopletih ulaganja jednaka ili veća (jer je trajna, ne zaustavlja se) od svih ratnih razaranja. U nedostatku originalnih utemeljenih zamisli, kad je osnovni izvor sadržaja ugledanje bez razumijevanja na već uspješne, hrvatsko gospodarstvo se svodi na veliku igru Monopolya u stvarnosti. Postoje već definirani sadržaji, a igrači se trude zaposjesti što više polja i boga mole da suigrači budu prisiljeni stati na njihovom području da ih mogu oderati. Nema tu ničega novoga, samo varijante jednog te istoga. Nije u pitanju koliko je dobro ono čega se netko prvi sjetio. Problem je što se i nešto dobro, kad se s tim pretjera, pretvori u loše. Govorila je moja baka: „Čega je previše, ni s putrom nije dobro.“ Ovisnost o imitiranju vidljiva je i na drugim područjima života. Krene jedna novina s nekom novom rubrikom, uskoro i sve druge novine iste vrste imaju istu rubriku. Krene jedna televizija s emisijom o kuhanju i receptima, uskoro se ne može otvoriti ni jedan televizijski kanal da ne iskoče na ekranu neki kuhari. Čudila se nedavno Marina Šur Puhlovski da je njen posljednji roman „Igrač“ izazvao više kritika, napisa i medijskih intervjua s autoricom nego svih njenih dvadesetak ranije objavljenih knjiga zajedno, premda nije bitno bolji od nekih od njih. Ništa čudno. Kad je prvi kritičar pročitao knjigu i javno je pohvalio, i drugi su pomislili „To je vrijedno truda!“ Kad je prvi novinar napravio intervju, pa taj ispao zanimljivo, i drugi novinari koji rade intervjue su shvatili da imaju na dosegu zanimljivog sugovornika. S druge strane, kad krenu Mate Rimac i Matej Grozdanović (proguglajte malo) - nema im premca. Između ostaloga zato i što ih nitko ni ne može imitirati. Jedan od principa kojih sam se držao svom novinarskom vijeku bio je „Budi prvi ili najbolji“, a najbolje biti i prvi i najbolji. Biti drugi i slabiji malo kome može sreću donijeti, |
|
SIROTI TAJKUN Jedina prigoda kad sam osobno susreo Miroslava Kutlu, tada najmoćniju osobu hrvatskog gospodarstva, pa time i jednog od stupova društva, zbila se početkom devedesetih godina na jednom vjenčanju. On je bio vlasnik sto i trideset ili sto i četrdeset poduzeća, vjerojatno nije ni znao što sve ima, a ja sam u to vrijeme životario od sto i pedeset dolara mjesečno koje su mi slale tetke. On je izravno utjecao na sudbine nekoliko desetaka tisuća ljudi, oblikovao im svakodnevni život i životne perspektive, a ja se trudio preživjeti.  Kad je ušao u dvoranu mogao je odabrati sjesti gdje je god htio, ali se odlučio upravo za mjesto za trpezom nasuprot meni. Možda slučajno. Možda ga je privuklo što sam bio jedan od malobrojnih koje nije znao. Možda upravo suprotno: nisam ni ja u javnosti sasvim nepoznat lik. Pojavljivao sam se na televiziji, možda me je znao od ranije iz viđenja ili prepoznao po fotografijama koje se povremeno pojave u novinama. Možda sam mu bio jedini zanimljiv, nasuprot svim drugima koje je dobro znao i koji su bili sasvim predvidljivi. Možda sam mu ostao u sjećanju kao nedostižan zanimljiv sugovornik iz tada nedavnih vremena kad je on bio samo jedan od bezbrojnih javno nezamjetljivih sitnih činovnika (revizor u Mirovinsko-invalidskom osiguranju), a ja bio poznati novinar. Nažalost je stol između nas bio preširok da bismo mogli razgovarati usred svatovske buke, ali je imao priliku cijelu večer promatrati kako sjedim između dvije ljupke pratilje i srdačno se veselimo, a povremeno se dignem i s nekom od njih odem zaplesati. Mogao je uspoređivati svoje i moje društvo i ne bih se čudio da mu je povremeno padalo na pamet da bi se radije nalazio s moje strane stola. Tako je ispalo da sam bio vjerojatno jedini koji te večeri nije s njim razgovarao niti pokazao i najmanju želju za ikakvim približavanjem. Sve u svemu, ne bih se čudio da sam mu bio živ primjer da usprkos svemu što posjeduje postoji i ono što mu je i dalje nedostupno i - ukoliko je to točno - bilo bi za očekivati da sam mu od svih prisutnih najviše išao na živce. |
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (9)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (11)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (27)
Kolovoz 2015 (33)
Srpanj 2015 (33)
Lipanj 2015 (22)
Svibanj 2015 (26)
Travanj 2015 (28)
Ožujak 2015 (5)
Studeni 2014 (2)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (4)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (3)
Ožujak 2014 (4)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (3)
