|
POVIJESNO U PORODIČNOM Prije više godina, možda i više od deset, zazvonio je fiksni telefon u stanu. Nepoznati glas predstavio se nepoznatim imenom. Da li mi je poznat pokojni odvjetnik Iko Šušnjar iz Sarajeva? Znam za njega, bio je brat mog djeda. Preminuo je prije nego sam se rodio. Da, to je taj! Nepoznati je krenuo objašnjavati: povjesničar je. Radi na zagrebačkom filozofskom fakultetu ili nekom povijesnom institutu, više bih rekao da je prvo, ali ne sjećam se točno jer je davno bilo. Nedavno se vratio iz Moskve gdje je prekapao po povijesnim arhivima. Među starim papirima pronašao je trag da se djedov brat za vrijeme Oktobarske revolucije družio s Trockim, da su razgovarali i dopisivali se. Znam li išta o tome? Kako je mene pronašao? Po povratku je potražio Ikin grob u Sarajevu. Pokopan je u porodičnoj grobnici, a ja sam te godine iz Zagreba platio grobarinu poštanskom doznakom.  Zanimljiv je i izuzetan bio taj Iko, punim imenom Ivan. Bio je najstariji od četvero braće i dvije sestre. Iako su bili hercegovačka sirotinja, te su drugi i treći brat otišli trbuhom za kruhom u Kaliforniju, Iko je uspio završiti gimnaziju u Sarajevu, pravni fakultet u Zagrebu, te doktorirati u Pragu. Definitivno je bio najobrazovaniji od svih mojih predaka u majčinoj lozi, jedini pravi intelektualac. Imam dokument da je u Rusiji bio oficir u vojnoj miliciji i dobio nekakvo njihovo odlikovanje. Petnaestak godina kasnije je od kralja Aleksandra Karađorđevića dobio i najviše jugoslavensko odlikovanje, „Orden Svetog Save“. (Na primjer, isti orden su dobili, između ostalih, August Lumiere, izumitelj kinematografije i Nikola Tesla.) Iko je vodio odvjetničku praksu u Sarajevu, ali je bio i politički aktivan. Pisao je članke za novine, te bio u vodstvu hrvatskog kulturnog društva „Napredak“. Godine 1930., sredinom svojih tridesetih godina, pronađen je mrtav pod danas nejasnim okolnostima. Nije bilo poznato da ima problema sa zdravljem, bio je u najboljim godinama, njegova smrt bila je prvenstveno iznenađenje. Imao je običaj držati uz uzglavlje vrč s mlijekom. Po jednoj verziji mlijeko je bilo pokvareno, po drugoj otrovano. Po jednoj verziji otrovali su ga politički protivnici, po drugoj je u pozadini svega bila neka strastvena i dramatična ljubavna intriga. Živio je intenzivno, nije se stigao skučiti i smiriti, oženiti ni ostaviti djecu. Intrigantno, našli su ga mrtvog točno deset dana nakon što mu je kralj dodijelio odlikovanje. Djed najstarijeg brata do kraja života nije prežalio, a i za baku je šogorov odlazak bio nenadoknadiv gubitak. Nepoznati povjesničar je zvučao oduševljen da čuvam dnevnik iz Rusije, neke dokumente, fotografije, zabilješke... čak čuvam Ikin cilindar i pišem na pisaćem stolu kojeg je dao izraditi za kancelariju. Čovjek je zvučao toliko zainteresirano i obradovano da se nisam potrudio zapisati ni zapamtiti kako se zvao. Bio sam uvjeren da će se uskoro javiti. Prevario sam se. Tko zna da li mu se nešto dogodilo, da li se predomislio, krenuo istraživati nešto drugo…? Pojma nemam. Znao sam za pokojnog djedovog brata oduvijek, ali sam se temeljitije zainteresirao za njega tek otprilike pola stoljeća nakon njegove smrti. Prvo što sam otkrio bilo je da se nitko od porodice i decenijskih porodičnih prijatelja nije sjećao što je pisao. Sjećali su se da je objavljivao u nekim novinama, ali se nisu mogli sjetiti kojima, da li sarajevskim, zagrebačkim ili beogradskim. Nije ostao sačuvan ni jedan njegov objavljeni članak, samo nekoliko zabilješki i skica za govore i tekstove. Drugo, moj djed je smatrao da je Iko bio daleko najpametniji od svih Šušnjara. Najstariji brat je, već kao odvjetnik, pomogao najmlađem da završi trgovačku školu. Djed mu je bio vječno zahvalan, bili su izuzetno prisnim odnosima, djed ga je praktički obožavao. Pri tome je djed bio tipični Hercegovac, ponosio se da je Hrvat, a Jugoslavija mu nije bilo po volji. Iko je također smatrao da je dobar Hrvat, ali je ideja jugoslavenstva bila kod njega pomirena s tim, isto kao i sklonosti zamislima Oktobarske revolucije. Bilo je razloga da ga otruju politički i ideološki protivnici, kako da nije, ali upravo suprotni onima koje je djed sumnjičio. Uostalom, djedov intelektualni, idejni, svjetonazorski uzor je propovijedao i zagovarao upravo suprotno od onoga u što je djed vjerovao, a takve nelogičnosti i kontradikcije bile su djedu nešto sasvim uobičajeno s čim je bez muke živio. Idealno za kavansko politiziranje što je bila djedova omiljena aktivnost. Pišući ovu zabilješku za pisaćim stolom koji sam naslijedio od pokojnog sarajevskog advokata i intelektualnog prethodnika, pala mi je na pamet misao koja me je neznano kako mimoišla kroz cijelih pola stoljeća. Pored pisaćeg stola sačuvali smo većinu kancelarijskog namještaja: stelažu za knjige, vitrinu za spise i dokumente, uredski ormar… a uz to i namještaj spavaće sobe: krevet na kojem je umro, noćni ormarić, trokrilni ormar s ogledalom za odjeću… Kako je bio imućan, Iko je namještaj naručio s posebnim zahtjevima. Kako je bio oniži, krevet je napravljen po njegovoj mjeri, neuobičajeno kratak. Ili se često selio ili se planirao seliti pa je namještaj izrađen od neuobičajeno laganog, ali čvrstog drveta, a kabasti, glomazni komadi kao trokrilni ormar napravljeni su gotovo ingeniozno originalnim rješenjima da se mogu lagano rastaviti u lako prenosive komade i jednako lako ponovo sastaviti. Pomisao koja me je zgromila pišući gornje retke vrlo je jednostavna: u ono vrijeme bio je čest slučaj da pisaći stolovi imaju tajne pretince. Kad se već uložilo toliko truda da se izradi jedinstveni namještaj bilo bi nimalo iznenađujuće da pisaći stol skriva neku tajnu. Nikada mi nije palo na pamet provjeriti, a danas je već prekasno… Idem popiti uobičajenu šalicu mlijeka prije spavanja, pa bih se sutra mogao tome posvetiti. |
|
ODVAGIVANJE Poznati su mi svi moji neposredni preci od kraja devetnaestog stoljeća s majčine i s očeve strane, to je porodično stablo kroz sto i pedeset godina, sve njihove sestre i braća, bračni partneri i njihova djeca, to je stotinjak ljudi. Kroz tih sto i pedeset godina dogodila su se dva svjetska i jedan lokalni rat, nekakve bune, aneksije i demonstracije, a od svih predaka jedino je jedan djedov brat - Ivan zvani Iko Šušnjar - učestvovao u tako nečemu. Bio je daleko najobrazovaniji od svih, doktorirao pravo u Pragu, uvojačilo ga za oficira u austrougarskoj vojsci, bio je zarobljen u Rusiji, družio se sa Trockim za vrijeme Oktobarske revolucije (čuvam njegov rukom pisani dnevnik), prišao dobrovoljačkom jugoslavenskom odredu i završio život kao odvjetnik u Sarajevu. Po svemu što se zna nimalo se nije iskazao kao ratnik. Srećom kroz tih sto i pedeset godina nitko od predaka nije ni stradao kao žrtva rata, nijedan ubijen, nijedan ranjen. Za moju porodicu se može reći da smo čistokrvni hrvatski pacifisti.  Djed je kao predratni bogati poduzetnik, pripadnik klase koja je pretrpjela historijski brodolom, ipak uspio zadržati stan u kući na Tuškancu, pa smo živjeli u susjedstvu komunističkih ministara, partijskih funkcionara, prvoboraca, visokih oficira, diplomata i moćnih direktora. Družio sam se s njihovom djecom, zalazio im u kuće, i njih sam osobno poznavao. Kao djeca igrali smo se rata: kauboja i Indijanaca, partizana i Nijemaca. U školi smo učili o povijesti, imali smo udžbenike povijesti, o povijesti se govorilo na školskim priredbama, sa školom smo išli gledati partizanske filmove, povremeno su gostovali stari partizani i pričali dječici kako su ratovali… Povijest sam volio, ali su mi priredbe bile smiješne koliko god nastojale biti svečane, partizanski filmovi bili su mi nezanimljivi prema vesternima i znanstvenom fantastikom, gostovanja starih partizana bila su dosadna, naivna i neuvjerljiva… Pri tome, bilo je nemoguće ne zamijetiti da se službeno prihvaćena verzija povijesti uvelike razlikuje od one koju sam čuo u djedovoj kući. Došlo je vrijeme da se te dvije verzije istine usporede, odvagnu, da se prihvati jedna od njih ili neka treća. Koliko god se te dvije verzije razlikovale, bilo je među njima i sličnosti: „ustaška strana“ gotovo uopće nije spominjala ono o čemu je pričala „partizanska strana“ i obrnuto. Obje strane su nešto prešućivale. „Ustaška strana“ je pri tome masovno pretjerivala i izmišljala, a „partizanska“ idealizirala, pojednostavljivala i glorificirala. Razlike su bile značajnije. „Ustaška strana“ je bezrezervno bila za kapitalizam, a socijalizam i komunizam su za njih bili najgore zlo na svijetu. „Partizanska strana“ je odlučno bila za socijalizam i komunizam, a kapitalizam je bio zlo kojeg su se riješili. „Ustaška strana“ je prema sebi bila isključivo obranaška, racionalizatorska i apologetska; „partizanska“ je bila kritična prema sebi, svojim ranijim potezima, raspravljali su što su napravili krivo i što su mogli bolje. „Ustaška strana“ je prema protivnicima uvelike pretjeravala, za njih su partizani i komunisti bili krvoloci i maltene djecojedi; „partizanska strana“ je protivnike pretjerano uvažavala, zanemarivala je ili nije znala koliko je većina onih na „ustaškoj strani“ primitivna, neobrazovana i naivna. Naposljetku, „partizanska strana“ je željela ostvariti bolji svijet, a proustaška stremljenja su bila koliko nerealna toliko i štetna, čak nakaradna, zločinačka i monstruozna. Sve u svemu, „ustaška istina“ bila u nekim pojedinostima točna, no uglavnom i u suštini izmišljotina i laž. „Partizanska istina“ bila je kadikad nedorečena, nedostatna, ali uglavnom točna i u suštini pouzdana. Kako je bilo na početku, tako je uglavnom i danas. Onaj tko povjeruje sisačkom biskupu Košiću od toga da se na bleiburškom polju saveznicima predala ikakva vojska (saveznici su odbili imati ikakva posla s ustašama koji su im se željeli predati) i toga da se predala hrvatska vojska (hrvatska vojska su bili partizani, a ustaše hrvatski izdajice i izrodi), preko toga da je ondje bilo pola milijuna ljudi od čega dvjesto tisuća vojnika, a ostatak raznorazni civili, do bilo čega što je ustvrdio u najnovijoj propovijedi može biti samo neobrazovan, neinformiran, glup i naivan. Onaj tko je protiv antifašizma može biti samo zao i zlonamjeran, u najboljem slučaju zaveden, opako indoktriniran, nahuckan/napujdan ili zatupljen; zločinac, suradnik zločinaca ili pristaša zločinaca, u najboljem slučaju idiot ili ignorant. Ne znam tko će i kakvi će biti moji nasljednici, koliko će ih biti. Nadam se da će uspjeti nastaviti porodičnu tradiciju. Uvjet za to je da uspiju odoljeti jeftinim demagozima i da misle svojom glavom. |
|
CRNI SIN „Redakcija Andersen“, osebujna škola novinarstva za mladež pri Školskom radiju (kasnije Školskom radiju i televiziji) u koju sam se uključio s dvanaest godina nije bila samo aktivnost kroz koju su se otkrivalo i širilo saznanja o svijetu, nego i druženje kroz koje su se stjecali prijatelji. Tome je posebno doprinosilo što se sve zarađeno sakupljalo na zajedničkom računu, pa je grupa od četrdesetak djece svakog ljeta odlazila sa šatorima mjesec dana na more, što je bio ne samo dobar provod nego i značajna karika u sazrijevanju i osamostaljivanju od obitelji. Moje prvo takvo ljetovanje bilo je 1962. u Prigradici na Korčuli. Najbolji prijatelj u „Andersenu“ godinama mi je bio Mladen Grbić, zvani Braco, a uz nas je bila i njegova malko starija sestra Gordana u koju sam se nekoliko godina kasnije, kad je došlo vrijeme za to, beznadno zatelebao i dvije-tri sezone pisao uglavnom tužne ljubavne pjesme, no koliko god da ih je bilo nijedna nije dostigla Jesenjinove stihove „…još pamtim taj lik i taj glas. U to smo doba voljeli svi, a malo su voljeli nas.“ Grbići su stanovali na petom katu zgrade u Gajevoj ulici u blizini Trga Republike, pa kako sam ondje gotovo svakodnevno prolazio, vrlo često sam svraćao i do njih. Svraćao sam i kad mi je trebalo samo na zahod, popiti čašu vode ili nakratko predahnuti, a njihova mama Nada me je znala nahraniti dok smo čekali da se tkogod od njene djece pojavi da me preuzme. Mama Nada je bila značajna ličnost u odrastanju jer je bila jedna od rijetkih roditelja koja je bez okolišanja znala provesti sate u strastvenim diskusijama s prijateljima njezine djece, pojedinačno ili grupno, pri čemu su se iznosili, razjašnjavali, konfrontirali ili brusili generacijski stavovi. Pitanja su bila značajna za ono vrijeme i za pubertetlije: traperice ili uobičajene hlače? Koliko duga muška kosa? Hipiji ili skojevci? Koliko su značajne školske ocijene? U koje doba navečer se maloljetnici trebaju vratiti u roditeljske domove? U živom sjećanju su mi situacije i atmosfere kad pet-šest nas mlađarije ili više (Iskra, Lidija, Braco, Dean, ja, Gordana…) sjedimo u velikoj sobi s teta Nadom, vani se spušta večer, ali smo toliko uneseni u raspravu da ni ne palimo svjetlo dok pada mrak i dugo ostajemo tako odjednom slobodniji za iznošenje bilo kojih argumenata jer smo pokriveni plaštem nevidljivosti. O, da: raspravljalo se i o seksu i o ljubavi i svemu i svačemu, bez dlake na jeziku i ikakvih opterećenja. Glava porodice bio je Čedo Grbić, partizanski prvoborac i službeni narodni heroj, u ono vrijeme poznat i značajan političar. Nas mladež sve to nije ništa posebno impresioniralo i primali smo ga u društvo kao ravnopravnog sugovornika, a danas mi se čini da je i njemu dobro dolazilo za mentalnu ravnotežu i poboljšanje raspoloženja da ga povremeno u vlastitom domu dočeka banda poluhipija naoštrenih za nadmudrivanje. Jedan od događaja iz tog vremena povukao je za sobom dugotrajnije posljedice. Jednoga sam dana zatekao cijelu porodicu Grbić okupljene oko kuhinjskog stola i zgranute.  Kutija je do ruba bila popunjena raznovrsnim različitim malim paketićima. Odrasli, mama Nada i tata Čedo su se ukočili, a mi djeca krenuli gledati što je to. Otvorili smo prvi paketić - unutra je bio nekakav balon. I u drugome je bio balon, i u trećemu. Pokušali smo napuhati balone, slabo su se napuhavali, okus je bio odbojan. Teti Nadi je bilo neugodno i nije znala kako bi se držala, stric Čedo se smijuckao. Onda nam je palo na pamet da odnesemo jedan u kupaonicu i napunimo ga vodom. Odšarafili smo špricalicu s ručnog tuša i cijev utaknuli izravno u balon. Nevjerojatno koliko vode je moglo stati u njega prije nego je pukao! Balon se rastegnuo preko trećine dna kade, nije ga se moglo nikako više odlijepiti od podloge, ali se i dalje rastezao poput ničega ranije viđenoga. Onda smo zaključili da ga se ne smije prepuniti, pa smo sljedeći napunili do veličine dinje, iznijeli na kuhinjski balkon i bacili u dvorište između kuća. Dolje - prasak! Vodena bomba! Lansirali smo više takvih projektila prije nego su odrasli uzeli kutiju i pohranili je na vrh jednog od visećih ormarića. Kasnije smo se u još nekoliko navrata, kad roditelja nije bilo kod kuće, zabavili bacanjem vodenih bombi s kuhinjskog balkona u dvorište, no kako smo ipak bili mladi novinari, znatiželjni i pronicljivi, uskoro smo dokučili pravu namjenu zbunjujućih balona. Ne znam je li istina da je ime tvornice, RIS, bilo skraćenica za „razonoda i sport“; mala pakovanja sadržavala su jedan do nekoliko prezervativa, kondoma, higijenskih gumica, zaštitnih gumica, a narod ih je zvao – po imenu tvornice – i risovi, te golduni ili dukati po jednom posebnom, upadljivom okruglom, pozlaćenom pakiranju koje je nalikovalo zlatnicima. RIS-ovi proizvodi bili su traženi i cijenjeni u svim zemljama Istočne Evrope i Sovjetskom savezu jer je to bila jedina tvornica čiji su proizvodi dopirali u te dijelove svijeta. Za sadržaj kutije koju su Grbići držali na zidnom ormariću u kuhinji na crnom tržištu u Moskvi se vjerojatno moglo zaraditi dovoljno da se u dućanu kupi novi „moskvić“. Pravu vrijednost kutije u kuhinji spoznali smo, barem ja, nekoliko godina kasnije. Prezervativi su se mogli kupiti u apotekama i na ponekom novinskom kiosku; i jedni i drugi prestajali su s radom u osam navečer. Što ako u devet navečer, deset ili jedanaest shvatiš da ti je tako nešto neophodno potrebno? Prolazeći jedne večeri nakon čage u Tucmanu Gajevom držeći se za ruke s nekom curicom, prolazeći pored kuće u kojoj su stanovali Grbići, iznenada mi je sijevnulo. „Pričekaj trenutak!“, rekao sam djevojci, utrčao u kuću, uskočio u lift, popeo se na treći kat, projurio pored teta Nade koja je otvorila ulazna vrata stana u kuhinju, skočio na stolicu, nadigao poklopac kartonske kutije na ormariću, zagrabio pregršt manjih pakiranja, strpao u džep i protrčao pored domaćice još na otvorenim vratima profufljavši nešto u prolazu, te se stuštio niz stepenište zabrinut da onoj zbog koje sam jurio nije dojadilo čekanje, te je otišla. Sljedeći put u posjeti kod Grbića izvinuo sam se teta Nadi zbog nenajavljenog prepada, ali je ona bila blagonaklona i nisam morao ništa posebno objašnjavati. Ubuduće sam se nastojao snabdjeti unaprijed, na vrijeme, jer je kod Grbića em bilo besplatno, em me je pošteđivalo neugodnih scena da kao dugokosi dripac objašnjavam što mi treba nepoznatim apotekarima ili invalidima u novinskim kioscima. Tako se ustalilo da sam za dulje razdoblje bio glavni, ako ne i jedini korisnik blaga iz kuhinje, premda danas mogu priznati da ih se više uništilo u premetanju po džepovima jer sam u beskonačnom mladenačkom optimizmu uvijek nosio jedan uza se nego ih se iskoristilo u njihovoj pravoj namjeni. Jedne večeri sam se s nekom vršnjakinjom klatario centrom grada nakon što je već debelo pao mrak. Grlili smo se i ljubakali, povremeno se sklanjajući u uglove mračnih haustora sve dok nismo došli do zgrade u Gajevoj u kojoj su stanovali Grbići. Znao sam trik kako otvoriti kućna vrata s bilo kakvim ključem, pa smo se uvukli u mračnu vežu. No i ondje je postojala opasnost da bi mogao naići netko od stanara. Ne razmišljajući odviše zašli smo dublje prema stepeništu. Kod lifta se moglo stubama desno gore prema katovima ili lijevo dolje prema podrumu. Odabrali smo drugi put računajući da ljeti navečer nema nikoga tko bi se spuštao u podrum. Slabo svjetlo koje je dopiralo s ulice bivalo je osjetno slabije sa svakim korakom naniže. Već prije posljednje stepenice našli smo se u potpunom, apsolutnom, neporoznom crnilu. Nismo se zamarali tražiti svjetlo. Sjeli smo na kraj stubišta i u sljedećem trenutku više nismo znali što nas je snašlo. One koji su zaboravili valja podsjetiti, a one koji ne znaju podučiti da su u vrijeme kad su minisuknje bile najpopularnije mnoge djevojke istovremeno hodale i bez grudnjaka ispod košulja, bluza ili majica, a da su dvoje raspomamljenih starijih maloljetnika razorna elementarna sila. Valjali smo se po podu, sudarali s nekom kramom, odgurivali od nekakvih sanduka, okretali preko vreća i hrpa nečega, pokušavali osoviti na noge i pridržavali za nekakve cijevi… sve dok mi kroz najgoru izbezumljenost nije prodrlo saznanje da nam je za nastavak hitno nešto nužno potrebno. Odmaknuo sam furiju, protresao je da se zaustavi, rekao joj: „Pričekaj! Odmah se vraćam!“ i odjurio ne čekajući odgovor. Samo sam protrčao pored ulaza u dizalo u prizemlju. Nisam imao vremena pozvati kabinu, čekati da se spusti, pa se polako uspinjati. Potrčao sam uz stepenice sve preskačući dvije ili tri stube. Na petom katu sam ne misleći koje je vrijeme nalegao na zvono. Prepoznao sam po zvuku korake koji su se približavali s druge strane. Teta Nada. Otvorila je vrata i zapanjeno ustuknula. Protrčao sam pored nje prema kuhinji, privukao stolicu uz ormar, skočio na sjedište, ispružio se da dohvatim čarobnu kutiju na ormariću, nadigao poklopac i zahvatio nekoliko paketića iz unutrašnjosti. Tek u povratku pogledao sam se u prolazu u jedno od ogledala u hodniku i zamalo su mi se noge posjekle. Izgledao sam gore od dimnjačara! Odjeća mi je bila potpuno crna s povremenim bijelim mrljama od naslanjanja i trljanja po bijelo okrečenom podrumskom zidu. Lice je izgledalo otprilike kao onom liku u prvom zvučnom filmu, „Jazz pjevač“, koji nagaravljenih obraza i čela pastom za cipele glumi crnca. I raščupana kosa je bila potpuno crna, samo su se bjeloočnice bjelasale. Teta Nada nije pala u nesvijest, počela vrištati ili slično vjerojatno zahvaljujući tome što je ipak bila višegodišnja partizanka, a iako sam bio potpuno neprepoznatljiv mora da joj je odmah sijevnulo da to ne može biti nitko drugi nego ja. Meni je istog časa bilo jasno odakle to crnilo kao da sam se umotao u mrak i ponio ga sa sobom – ono po čemu smo se uskovitlani strašću valjali bila je gomila ugljena, crnoga, masnoga i prašnoga. Treba li se čuditi što se danas ne sjećam kako je epizoda završila, što se dalje zbivalo? Ipak je od tada proteklo pola stoljeća. Moram požuriti zapisati ono čega se sjećam dok se još ičega sjećam, dok još mogu zapisati, pa čak i ono čega se više ne sjećam, što mogu samo pretpostaviti. Ne vjerujem da sam s ocrnjenom nakon što sam se vratio s upozorenjem kako izgledamo završio što smo započeli. Kako smo se takvi vratili kućama, prošli kroz grad? Najvjerojatnije smo se skrušeno popeli Grbićima i kod njih upristojili koliko je bilo moguće. Taj rasplet mogu lako zamisliti, a ništa drugo mi ne pada na pamet. Vjerojatno nam je teta Nada dala neku Gordaninu i Mladenovu odjeću, a našu bacila ili u prljavi veš ili u smeće ili smo je takvu ponijeli u nekakvim vrećicama kući. Obzirom na taj događaj, kada bi mi se kasnije teta Nada u razgovoru obraćala s „crni sine“ bilo je to više nego stilska figura, više podsjećanje na to kakvog me je ona vidjela. Ubrzo nakon toga naletio sam na djevojku s kojom sam se ozbiljno spanđao i veza je potrajala nekoliko godina. Ona je od samog početka počela koristiti pilule i potreba za mehaničkom kontracepcijom je do daljnjega nestala, a neiscrpnu kutiju na vrhu ormara u kuhinji u Gajevoj prekrili su ružmarin, snjegovi i šaš. |
|
HOS kao izlika Jedan od argumenata kojim raznorazni zlički, mutikaše i spadala brane korov korištenja ustaškog pozdrava ZDS je da su ga svojevremeno koristili preživjeli i pokojni članovi HOS-a. Taj argument ima otprilike istu vrijednost kao i da je ZDS „stari hrvatski pozdrav“, „iz opere“. Argumentu u prvom redu nedostaje pojašnjenje zašto su (ako su i koliko su) HOS-ovci uopće koristili ustaški pozdrav. I bez nedostajućeg pojašnjenja recimo da jesu, sa punom svješću o njegovom porijeklu i značenju, i to masovno. Pa što onda?  Poznato je da su ne samo HOS-ovci, nego i svi drugi branitelji, jeli i pili, a pili su ne samo svježu, čistu vodicu nego i alkohol. Dapače, bilo je učestalo prilika kad se alkohol konzumirao u povelikim kolićinama, što nikome ne daje opravdanje nazvati branitelje, uključujući i HOS-ovce, alkoholičarima. Dapače, priča se da su se branitelji pored alkohola opijali i drogama, da je marihuana bila prilično uobičajena, a da su se koristile i neke teže, opasnije droge. Ipak nikome ne pada na pamet isticati zlo/upotrebu kao nekakvu vrlinu, čak ni kao karakterističnu ili tek neutralnu osobinu. Nikome ne pada na pamet javno držati stranu dilerima koji su zarađivali doturajući braniteljima ilegalne opijate. Isaak Newton se cijeni zbog doprinosa znanosti, a ne zbog alkemičarskih pokušaja. Po čemu je branitelj branitelj, a po čemu ni branitelj nije? Branitelj je branitelj po tome što je branio domovinu, a po tome što je uz toalet-papir u džepu i joint pod nosom povremeno zaurlikao ZDS ili nešto slično nije. Po ZDS se moglo biti samo zlonamjerni štetočina, zavedeni naivac ili romantičarski dripac koji ne zna i ne razumije u čemu se našao. Braniti danas ZDS, napadati one koji ga žele zauvijek zakopati u ropotarnici povijesti, ono je što kaže Fred Matić: "Kada napadate sve one koji žele raščistiti s ružnom poviješću u svrhu bolje budućnosti, sjetite se da napadate i one koji su dali zdravlje i živote članova svojih obitelji upravo za tu bolju budućnost.“ |
|
SISE NA VIDJELO! Kakvi smo obojica nismo ni primijetili išta čudnoga u gradu dok smo pri kraju drugog tisućljeća hodali prema tadašnjem centru društvenog života, bistroTu (s velikim T u nazivu) „Velvet“ u Dežmanovom prolazu. On je stigao to poslijepodne, prvi put smo se vidjeli nakon nekoliko mjeseci, bilo je napretek tema koje smo trebali što hitnije barem načeti. Nismo primijetili ništa čudno ni ušavši u „Velvet“ i uočivši da je veći dio lokala prazan jer su se svi gosti sabili oko šanka. Dapače, to nam je pasalo jer nam je omiljeni stol bio slobodan, te nismo trebali paziti koliko glasno govorimo da nas netko ne čuje. Tek kad smo sjeli, a konobar se nikako nije pojavljivao upitati što ćemo piti, primijetili smo da se nešto neuobičajeno , čudno događa. Svi konobari i gosti natiskali su se jedan preko drugoga oko šanka, spojili u jedno zažareno tijelo s mnoštvom glava koje je pulsiralo, stenjalo i hukalo sa svakim pomakom na velikom ekranu uglavljenom na polici među flašama. Naposljetku smo sami morali otići po piće i sami si ga donijeti.Jedna od podudarnosti između Jugoslavije i Hrvatske vidi se kad god televizija prenosi nastup bilo kakve nacionalne sportske reprezentacije na nekom evropskom ili svjetskom prvenstvu. Ulice se isprazne, pješaka gotovo nestane, promet se svede ne minimum, tek tu i tamo avetinjski, sablasno proklizi poneki prazni tramvaj, kao da je - ne daj bože! - nekakva epidemija satjerala stanovništvo u karantene. Nije važno da li košarka, rukomet ili vaterpolo, može i tenis, ali najsnažniji udar je ipak kad se igra nogomet. U odnosu na to, kako sam bio loš Jugoslaven jednako sam slab Hrvat. Desetljećima mi je televizor uglavnom samo uzaludno zauzimao prostor u stanu. Više sam tv-programa vidio dolazeći u goste ljudima kod kojih je prijemnik bio upaljen od ujutro do navečer nego kod sebe. Ne više od dva-tri puta godišnje pogledao sam nešto posebno što je bilo ranije najavljeno ili očekivano (recimo, „Leteći cirkus Mothya Pythona“), jednom ili dva puta mjesečno odgledao neki film, ako me je neka boleština svalila u krevet kratio sam vrijeme gledajući bilo što, ali se na prste jedne ruke može izbrojati kad sam svojevoljno pratio prijenos nekog sportskog događaja, utakmice, natjecanja, turnira ili tako nečega. Cijenim sport i fizičke aktivnosti kad se netko sam njima bavi, volio sam plivanje, penjanje po drveću, čak se i sam bavio nekim sportovima u srednjoj školi, zabavljao me badmington, odbojka, dobacivanje frizbija, ali uzbuđivati se gledajući kako netko osobno nepoznat na drugoj strani zemaljske kugle trči, skače, trudi se i trsi potpuno mi je bezvezno, prvenstveno besmisleni gubitak vremena. Moj prijatelj Čurac iz Kanade je što se toga tiče isti, ako ne i gori. Recimo, moram priznati da sam s velikim užitkom gledao nastupe kubanskih boksača na olimpijskim igrama u Montrealu (što me sjetilo i da sam jednako zainteresirano pratio mečeve Cassiusa Claya/Muhammed Alija), a ne znam da se njemu ikada nešto slično dogodilo.  Bilo je to ono svjetsko prvenstvo u nogometu na kojemu su hrvatski nogometaši osvojili brončanu medalju, a narod pao u euforiju: „Najbolji smo na svijetu! Osvojili smo treće mjesto!“, jedna od završnih odlučujućih utakmica s neočekivanim, dramatičnim preokretima. Gledatelji su vrištali, kukali, zapomagali, orili se urlici oduševljenja, krikovi razočaranja, komentari su neprekidno pljuštali sa svih strana, padale su uvrede i oklade, naručivalo se iznova i iznova, lupalo čašama po stolovima i prolijevalo piće. - Ako obrani penal - svima plaćam rundu! - objavljivao je Vanja Vuksan, stomatolog. - Ako naši pobijede - kuća časti šampanjcem! - obećavao je Sedi, natkonobar. U jednom trenutku relativnog zatišja, kad su svi zapaljeno ostali bez daha i zanijemili jer je naglo izgledalo da je pobjeda definitivno izmaknula, u potpuno beznadnoj situaciji sve je nadglasala i kroz sve se probila izjava buduće gospođe Kralj da smo je i Čurac i ja u najdaljem uglu dobro čuli: - Ako naši pobijede - pokazat ću sise! Valja napomenuti da je tadašnja buduća gospođa Kralj bila u ranim dvadesetim, u životnom razdoblju kad su uglavnom svi zgodni i privlačni, a kao sportašica je bila posebno kršna, te je objektivno postojao javni interes za oblikom njezinih sisa koje su se ionako nezadrživo nazirale kroz majicu da se sa sigurnošću moglo reći da nije nosila grudnjak. No lopta je okrugla i već u sljedećem trenutku se zakotrljala u drugom pravcu i povukla za sobom opću nepodijeljenu pozornost. Posljednji sudački zvižduk bio je oponac navijačkoj erupciji. Hrvatska je pobijedila! Navijači su padali jedan drugom u zagrljaj, s okolnih kuća oglasile se petarde i pucnjevi, nad krovovima se počele rasprskavati rakete vatrometa, gomila pred šankom izjurila je na ulicu da napokon udahnu malo svježeg zraka i može se izderati iz petnih žila. Umrtvljeni grad je provrio životom. Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska! Petnaestak minuta kasnije svi su opet bili u lokalu i pribirali se. Više nije bilo potrebe da se sabijaju pred ekranom, pa su se raširili po cijelom lokalu, a onda se netko sjetio:  - A sise?Buduća gospođa Kralj se napravila da nije ništa čula, ali su neki gosti prihvatili poticaj: - Sise! Sise! Hoćemo sise! Kako se buduća gospođa Kralj pravila da i dalje ne čuje, uskoro su gotovo svi skandirali: - Hoćemo sise! Kralj je pokušao uzeti svoju buduću suprugu u zaštitu: - Daj ne gnjavite, ostavite je na miru! Na to je nastala opća prepirka i natezanje. Najbrojniji dio prisutnih je tražio da buduća gospođa Kralja ispuni obećanje koje je dala ničim izazvana, ostali su se podijelili između onih koji su je pokušali abolirati i onih koji su potpirivali vatru ili naprosto sa zanimanjem pratili natezanje. Što je najbolje, svi su bili izuzetno duhoviti i dovitljivi, argumenti i doskočice su samo pljuštali sa svih strana, da smo čak i Čurac i ja sa zanimanjem pratili kako se odvagivanje razvija. Strana koja je tražila sise na uvid bivala je sve brojnija i očito prevagivala na svaki način. - Neću, neću i neću! - cičala je nositeljica sisa u pitanju. - Uaaaa! - orilo se na to njeno kao kad se ranije zviždalo sucu kad se ocijenilo da je nešto pogrešno presudio. Bilo je svojevrsnih prijetnji da ubuduće više neće biti dobrodošla u „Velvetu“ ako se ispuni obećanje. Naposljetku je i sam Kralj, vidjevši da raspomamljeni ne odustaju, savjetovao djevojci: - Pa daj im pokaži, nećeš ih se drugačije riješiti! Vidjevši da joj je i posljednji saveznik prešao na drugu stranu, buduća gospođa Kralj je procijenila da joj zaista ništa drugo ne preostaje, nekoliko časaka se ukipila, a onda - tap! tap! - podigla rub majice do pred lice i još brže ga spustila. Dakle, sise su bile fantastične. Premda je sve to učinila brzinom kojom pri završetku filma „Smisao života Monthya Pyhtona“ ginekolozi rodilji pokazuju tek rođenu bebu - brm! brm! - učinak je bio kao kad se uđe u mračnu prostoriju, pritisne prekidač za svjetlo, a žarulja pregori čim se upali, te pridošlica ostane u potpunom mraku, ali mu pred očima iz mraka i dalje blješti pregorena žarulja, vidi svjetlo kojega više nema. Oni koji su tog trenutka gledali na drugu stranu ili trepnuli nisu stigli išta vidjeti i ogorčeno su zaurlali tražeći da se ekshibicija ponovi natenane da nikome ne promakne. Dio prisutnih je stao u obranu buduće gospođe Kralj: ona je ispunila svoje obećanje, tko nije vidio sam si je kriv. Natezanje je ponovo uzburkalo atmosferu, ponovo je bilo vrckavo i duhovito, ali se od početka vidjelo da nema izgleda navesti Kraljevu curu da ponovi ogoljivanje, pa je ubrzo splasnulo. Dakle, bilo je to prije više od dvadeset godina, po mnogo čemu neka druga i drugačija vremena. Da ne idemo daleko, danas bi prizor ostao zabilježen barem na dvadeset mobitela. Snimka bi se poput lavine zakotrljala društvenim mrežama, a ne smijem ni pomisliti kako bi se dežurne dušebrižnice i dušebrižnici raskokodakali. Ruku na srce, priča je po današnjim prevladavajućim mjerilima potpuno seksualno nekorektna, ono - neprihvatljiva, a ujedno je i nezgodna jer je istinita i svi sudionici koji u međuvremenu nisu pomrli, posenili ili su bili dovoljno trijezni da je zapamte s veseljem je se sjećaju, uključujući i današnju gospođu Kralj. |
|
SEKSUALNOST I NASILJE Novinski naslovi i objave na portalima gotovo svakodnevno izgledaju kao izvještaji s ratišta: ubijeni, pretučeni, oteti, silovani, maltretirani, žene, muškarci i djeca… U četiri dana četiri su žene u Hrvatskoj izgubile život…, od 2003. do kraja prošle godine ubijeno je 359 žena, samo unatrag osam godina, neračunajući godinu koja je započela, partneri i muževi ili neke druge bliske osobe ubili su 101 ženu. Sva ta nasilja imaju seksualni karakter ili su utemeljena na spolnim i rodnim razlikama koliko god se prelamaju kroz svjetonazorske, religijske, kulturološke i druge prizme u okviru realnih društveno-političkih okolnosti. S druge strane „država izdvaja više novaca za mobitele dužnosnika nego za skloništa i psihičku pomoć ženama“, takozvanih sigurnih kuća je premalo, a postojeće su prekrcane. Nema dileme niti bi se o tome smjelo otezati kroz razgovor: pomoć ugroženim i zlostavljanim ženama i drugim žrtvama obiteljskog i spolnog nasilja morala bi biti brza, pouzdana i djelotvorna. Dokle god to nije ostvareno - a daleko je od ostvarenja! - jedini smisleni, svrsishodni i neodložan razgovor može biti kako da se djelotvorna zaštita što skorije postigne, počevši od najjednostavnijeg, a onim koji sjede na društvenim kasama najbolnijega: potrebno je više sigurnih kuća, više novca za zlostavljane i ugrožene, te veći broj kvalificiranog osoblja koje bi radilo na prevenciji i sanaciji nasilja. No istovremeno s tim prvim korakom ne smije se zaboraviti i drugi - kako dugoročno, sistemski smanjiti ili ukloniti seksualno/obiteljsko nasilje, kako oslabiti njegove uzroke, ukloniti izvore? Utoliko svaki potez za rješavanje urgentnih problema mora imati na umu i da vodi prema trajnijem poboljšanju. U svakom slučaju, ništa što se radi danas ne bi se smjelo vratiti kao bumerang sutra. „Misli globalno - djeluj lokalno“ na području seksualnog nasilja zvuči „reagiraj odmah, i to najbolje moguće, da bi preduhitrio takve i slične nevolje ubuduće“. Razmišljaj dugoročno, djeluj bez odlaganja. Najefikasnije kratkoročne mjere su obrana, zaštita i zbrinjavanje, a najefikasnija dugoročna mjera je uravnoteženo mentalno zdravlje i zadovoljavajući spolni život. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća je Brandt Steele s Univerziteta Colorado našao da se među više od stotinu majki koje su zlostavljale vlastitu djecu prstima jedne ruke moglo izbrojati veliku manjinu onih koje su ikada u životu uopće osjetile orgazam. Egzaktno je utvrđeno da parovi koji maltretiraju djecu imaju po bilo kojim kriterijima loš seksualni život. Užitak i nasilje su obrnuto proporcionalni: ako osjećaš ugodu, dok se prepuštaš užitku teško je ili nemoguće istovremeno osjećati bijes i poriv k nasilju. Osoba koju obuzme bijes nesposobna je opustiti se i prepustiti užitku, a seksualnost je skliski teren: zadovoljavajući seksualni život je izvor užitka, uravnoteženosti i mentalne snage, dok je nedostatak takvog ispunjenja izvor frustracija, ogorčenja i agresivnih impulsa. Uigrani parovi koji se vole u krevetu izglađuju i uklanjaju nesuglasice; kod onih kojima je krenulo nakrivo seksualni život prvi uvene.  Borili bi se protiv rodno uvjetovanog, seksualno motiviranog i čisto seksualnog nasilja? Izvrsno! Založite se za društvo slobodne, neopterećene, zdrave, zadovoljavajuće seksualnosti. Sretna osoba može pribjeći nasilju samo u neočekivanoj samoobrambenoj situaciji. Ogorčen, jadan, povrijeđen ili izbezumljen čovjek vidjet će u agresiji jedini izlaz. Ako je gladan - nastojat će prečicom doći do hrane, ako je pod financijskom presijom - planirat će pljačkanje banke, ako je seksualno neutažen nastojat će se zadovoljiti milom ili silom. Da bi se društvo dugoročno i temeljito oslobodilo sistemskog seksualno-rodnog nasilja i svelo pojedinačne slučajeve na najmanju moguću mjeru nužno je razotkriti kako je ideologija „Nema seksa prije braka!“ generator nasilja, jednako kao i histerija neuravnoteženih kvazifeministica koje bi kriminalizirale i puko pogledavanje, a udvaranje toliko okljaštrilo da bi ga praktički zatrle. Spolna i rodna ravnopravnost trebaju se izboriti protiv onih koji ih onemogućuju i napadaju, ali i osloboditi prisvajanja pokroviteljstva onih koji ih prijetvorno ili bez razumijevanja kobajagi brane. Nije dobro. Pokazatelj da odnos među spolovima, rodna ravnopravnost i cijeli taj paket ide na bolje bit će kad vijesti s tog područja više neće naličiti izvještajima s bojišnice nago prijenosima s igrališta. |
|
VELIKE BOGINJE U ožujku 1972. u Jugoslaviji je izbila epidemija velikih boginja. Iznenada je sve o toj boleštini navrlo na naslovne stranice novina, s tim su počinjale radijske i televizijske vijesti. Začuđeno sam uočavao kako su kina i kafići, pa čak i ulice i tramvaji odjednom osjetno prazniji nego inače, a boleština se nametala kao glavna tema razgovora gdje god se krenulo, kamo god i prolazilo i bilo gdje se došlo. Prvo začuđeno, a zatim podsmješljivo promatrao sam kako su se do jučer uravnoteženi ljudi zabrinuli, a oni inače nestabilni i smotani ispadali iz ravnoteže i histerizirali. Radni ljudi su odlazili na posao, a domaćice na tržnice i u dućane kao da poduzimaju junačka djela žrtvovanja za obitelj. Nelagoda je postala primarno stanje koje se viđalo uokolo. Kao nadobudni student sociologije uočavao sam mehanizme i očitovanja masovne psihoze i pratio kako društvo poduzima obrambene mjere. Ja se nisam nimalo zabrinuo, između ostaloga i zato jer sam računao da sam cijepljen protiv svega mogućega još dok sam bio dijete. Tipični naslovi u novinama postali su ŠTO SU VELIKE BOGINJE?, STIGLO CJEPIVO i CJEPIVA DOVOLJNO ZA SVE, ali se tu i tamo moglo naići na kritike da bolest nije odmah prepoznata, da se oklijevalo s proglašenjem epidemije, prikrivalo, nedozvoljivo otezalo, zakašnjelo reagiralo… Neslužbeno se pronosilo i mnogi su povjerovali, ili barem dozvoljavali kao moguće, da je epidemija daleko raširenija nego se javno, službeno priznavalo. Pri vrhu strke oko zaraze organizirano je i na Filozofskom fakultetu cijepljenje kao što se radilo po ambulantama i bolnicama, školama i domovima, radnim kolektivima i bilo gdje da su se ljudi okupljali. Naišao sam kaneći otići na neko predavanje i iznenadio se prešavši prag ulaza. Po cijeloj dužini dugačkog atrija protezao se red studentica i studenata, stotine njih. Početak reda se gubio u hodniku koji vodi u susjednu zgradu i nije se moglo reći dokle je ondje dosezao. Prisjetim se razgovora s majkom prethodnog dana. – Mama, jesam li ja cijepljen protiv velikih boginja? – A što ja znam? Valjda jesi. – Kako – što ti znaš? Što znači to „valjda“? Trebala bi znati! – Kako mogu znati? Davno je to bilo. Cijepili smo te protiv svega i svačega, a sve dječje bolesti si prebolio. Hripavac, kozice, ospice, šarlah, mums… Sad si na sve njih imun. – A velike boginje? Nije me utješilo da sam stekao imunitet protiv svih dječjih bolesti, a „valjda“ nije zvučalo odviše sigurno. Gledajući natiskanu studentariju pomislim da je možda bolje cijepiti se dvaput nego nijednom. Možda je ovo dobra prilika da se i ja priključim, pa neću trebati gubiti vrijeme odlaskom do mjesne ambulante gurati se s domaćicama i penzionerima? Uočivši da se na kraj reda priključila grupica zgodnih studentica s povijesti umjetnosti naglo se odlučim i stanem iza njih. Nije trebalo dugo da se rep nastavi i nakon mene. U početku sam pomalo s visine gledao oko sebe. Svi ozbiljni, zabrinuti, unezvjereni, sa čestim neuobičajenim grčenjima lica i grimasama, no njihovo raspoloženje je polako počelo prodirati i u mene. Slušao sam dovoljno kolegija psihologije da sam znao kako se kondicioniraju, dovode u poželjno stanje učesnici eksperimenata: ako se želi da su dobro raspoloženi ubaci se u čekaonicu neki glumac koji sjajno priča viceve, ako se želi da su deprimirani među njima se smjesti dva-tri glumca koji glume da su isprestrašeni, daju na znanje da su već jednom učestvovali u tom eksperimentu, da idu po drugi put, ali ne objašnjavaju ništa više od osim što drhture i uvijaju se. I raspoloženja su prelazna. Neću valjda i ja nasjesti na taj jednostavni mehanizam? Zabavljao sam se tako promatrajući ostale i ponirući u sebe sve dok me odjednom nije prožela uznemirujuća pomisao: hoće li uopće preostati cjepiva kad ja stignem na red? Kako mi je to sijevnulo tako je i mene prožela zebnja. Ako ponestane cjepiva na fakultetu, hoće li ga se moći naći igdje drugdje u gradu? Cijepe već danima – koliko je doza uopće nabavljeno? Izbio mi je hladan znoj od tjemena do vrškova nožnih prstiju. Nespokoj se pretočio u paniku. Prokleo sam sebe što nisam pažljivo čitao članke po novinama. Iskustvo me učilo da umirujućim naslovima poput STIGLO DOVOLJNO VAKCINE ne treba vjerovati. Što ako je i to bio jedan od rutinskih svakodnevnih naslova o uspjesima socijalističke privrede i stabilnosti samoupravnog sistema? Svaka distanca između mene koji nečim titram i mene koji to opserviram i analiziram je nestala. Moram se što prije cijepiti! Radi se o životu ili smrti! Zašto se ovaj red tako sporo pomiče? Iznenada sam se osjećao kao lik u napetom trileru koji se u završnici utrkuje s vremenom, mora još pobijediti bandu zlikovaca i ukloniti neprelazne prepreke da bi isključio paklenu napravu koja prijeti uništiti svijet, a brojke na brojčaniku tajmera se nezadrživo obrušavaju prema 00:00. Kad sam stigao do polovine reda u atriju već sam bio bolno napet i potpuno natopljen onim hladnim znojem, možda sam i drhtao.  – Pođi sa mnom – rekao je službeno ne prekidajući blago povlačenje moje ruke gotovo ni ne zastajući. Bez razmišljanja istupim iz reda i krenem uz njega. Bio je profesor kojeg sam cijenio, autoritet kojeg sam poštovao, osoba kojoj sam vjerovao. – Kamo? – Samo idi sa mnom! Šutke smo zajedno prolazili uz one koji su nestrpljivo čekali, pri čemu me je što lagano pogurivao, što vukao, a nisam znao kamo me vodi. Prošli smo uz one koji su čekali u hodniku između dviju zgrada, pa uz one u hodniku u drugoj zgradi. U jednoj od pokrajnjih soba u kojima inače sjede službenice dekanata preko pisaćeg stola bio je prostrt bijeli stolnjak, na njemu razmještene nebrojene bočice, igle i injekcije, a oko njega stajale tri medicinske sestre u bijelim odorama i kapicama koje su poput robota cijepile svakoga tko je stao pred njih. Tek tada mi Kuvačić reče: – Fakultetsko osoblje ne mora čekati, može preko reda… Znao je da nisam „fakultetsko osoblje“, pa nije imalo smisla da ga na to upozoravam. Mislio sam da nije u redu da tako pređem preko reda, ali – s druge strane – napustio sam svoje mjesto i pitanje bi li me izbezumljeni ljudi pustili da se vratim gdje sam bio. Vjerojatno bih opet morao krenuti ispočetka. Bolničarke su očigledno prepoznale da je on stariji čovjek, pa bi bio što drugo nego „fakultetsko osoblje“, a kako sam unišao s njim valjda sam i ja. Stigao sam samo reći: – Nije u redu… Presjekao je moje dileme i skanjivanje čudno se osmjehnuvši kako ga nisam vidio nikada prije ili kasnije i odlučno me pogurnuvši. Istovremeno smo stali pred dvije bolničarke, ogolili ramena i učas smo bili gotovi. Kad su mi dali injekciju preplavilo me smirenje i blaženstvo. Strah je nestao kao da ga nikada nije bilo. Mora da se tako osjeti narkoman kad si zabije iglu nakon dugotrajne apstinencije. Nekoliko trenutaka kasnije, hodajući nazad uz zbijenu kolonu studentica i studenata, ali opušteno i bez žurbe, samo je promrmljao: – Što ćeš nepotrebno čekati? Sad imamo vremena otići u kantinu na piće. Naručio sam najopakiju rakijetinu da presiječem novu bojazan koja se u meni uzdizala kao avet i bujala. Ne sjećam se o čemu smo pričali, vjerojatno nešto sasvim uobičajeno, jer sam bio okrenut ka unutra, prema vlastitoj unutrašnjosti, usmjeren na novu prijetnju. Fučkaš velike boginje! One su samo razotkrile nešto još gore. Prisjećao sam se kako me preplavila zarazna snaga općeg raspoloženja, kako je protiv svega što sam bio čas ranije prerasla u strah, čak paniku, kao da me opsjeo demon. Prisjetio sam se kako sam osjetio usrkavajuću moć gomile već jednom ranije, kad sam kao četveroškolac nosio štafetu kroz špalir koji je aplaudirao. Nevažno je što me je onda ponijelo oduševljenje, a ovom prilikom panika, u oba slučaja me vanjska sila osvojila i pretvorila u marionetu. Osjećao sam se uzdrmano kao da sam bio silovan, zapanjen koliko sam se pokazao podložnim i uspaničen da me u nekoj trećoj prilici ne bi zgrabilo nešto treće što bi me rastrojilo, raspametilo i navelo na bilo što. Uza sve to nije ni izlazio iz glave onaj čudan Kuvačićev smiješak, koliko god se pojavio samo na trenutak. Da li je to uopće bio osmijeh ili neka čudna grimasa? Izgledalo mi je da je točno očitao sve obzire koji su me sputavali, sva premišljanja o procjeni situacije, ali da je istovremeno nepogrešivo znao na što će sve to izaći, kako će sve završiti. Trideset i pet godina kasnije, prisjetio sam se tog osmjeha. Čitajući njegovu autobiografiju naišao sam da je i on proveo neko vrijeme kao zatočenik na otoku Goli, Golom otoku. Spominje, ali tome posvećuje začuđujuće malo pozornosti, više napominje nego da bi ispričao. U kratkoj biografiji na Wikipediji o tome nema ni slova. U knjizi Martina Previšića „Povijest Golog otoka“ Kuvačić kaže da je ondje dospio maltene zabunom, a izrijekom tvrdi da njega ondje nitko nije tukao. Ipak, koliko god kratko bio, kako god dobro prošao, kao pametan i pronicljiv čovjek, kao kasniji sociolog, mora da je imao jedinstvenu priliku naučiti ponešto o ljudskoj prirodi što drugi ne stignu ni za sto i pedeset godina. Naspram situacija koje je možda proživio, a svakako im svjedočio, sva strka oko epidemije bila je mačji kašalj. Možda me je dok sam se kolebao kako se ponijeti na trenutak pogledao očima golootočkog logoraša i vidio me providnog kao da me gleda psihosocijalnim rendgen zrakama, točno znajući ishod, pa je naprosto ubrzao da mi olakša da sve prebrodim. Kuvačić je bio jedan od osnivača časopisa „Praxis“, bliskog „frankfurtskoj filozofskoj školi“ i uz njih najuglednija i najutjecajnija filozofska grupacija u svijetu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kuvačić je bio i jedan od najistaknutijih praxisovaca, ali nije bio jedini među njima s iskustvom golootočkog logoraša. I Danko Grlić, otac mog prijatelja Rajka, proveo je ondje predugo vremena. Praksisovci su posebno bili jaki u kritici staljinizma. Na otok Goli se odlazilo pod optužbom privrženosti staljinizmu, a proklamirani cilj boravka ondje bilo je preodgajanje i odustajanje od te naklonosti, naizgled paradoksalno – upravo staljinističkim metodama. Da tretman na otoku Goli nije bio toliko uspješan da je mojim profesorima ostao kao životna orijentacija? „Stockholmski sindrom“? To bi se moglo pomisliti da su bili manje čvrsti, neinteligentniji i neobrazovaniji. Kuvačić nije zbog onoga što je propatio zamrzio ni odbacio ni marksizam, ni socijalizam, ni komunizam. Usprkos tome što su se njegovi tamničari upravo na njih pozivali prozreo je staljinističku trasvestiju koja nikada ne bi mogla dovesti plemenitim proklamiranim ciljevima, te se samo učvrstio u prosudbi da je jedini lijek istinski marksizam. Na sličan način ni devedesetih nije podlegao prevladavajućem nacionalizmu. Mržnju među narodima može prevladati samo suradnja među narodima, a ne još više mržnje. Epidemije sprečava prvenstveno cijepljenje i druga preventiva, a ne bapski lijekovi. Pojava velikih boginja u Jugoslaviji završila je tako da je u dvije sedmice cijepljeno 18 od 22 milijuna tadašnjih stanovnika. Nije se stiglo zaraziti ni dvije stotine ljudi, a preminulo ih je ni četrdeset. Danas je niz okolnosti drugačiji, još ni ne postoji cjepivo, pa je jedini ishod na koji možemo računati da će se dogoditi nakon što se pronađe biti da će neki pojedinci enormno preko noći uvećati bogatstva, legalno i ilegalno ga prodajući. |
|
DA U ZEMLJU PROPADNEM! Da nije jednog starog lista papira, dijela naslovne stranice „Bjelovarskog lista“, slabo ili nikako bih se sjećao svog prvog viđenja Pjesnika (s velikim P!) - Dobriše Cesarića. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Bjelovar je posebno cijenio kulturu, obrazovanje - naročito književnost, kako i priliči gradu čija se glavna ulica, korzo, proteže između gimnazije i knjižnice. Nekoliko puta godišnje gostovali su živi književnici i to je uvijek bio događaj dana za izabranu publiku. Sačuvana naslovna stranica novina podsjeća kada je to točno bilo. Dvadeset i drugog studenoga tisuću devetsto šezdeset i druge… Susret Pjesnika i građanstva, publike priređen je u dvorani gimnazije nakon što je pao mrak. Fotografija svjedoči o mom tadašnjem statusu: kao dvanaestogodišnjak važio sam na školi - i šire - po pjesmicama koje sam pisao kao čudo od djeteta, mali poetski Mozart. Učiteljice osnovnih škole i gimnazije zauzele su prve redove, kao i počasne redove sa strane, a učiteljice moje škole, Druge osnovne škole „Milan Bakić Baja“, ponosno su me smjestile usred svoje grupe, u sredinu u prvi red.  Nakon završetka, kad se publika već razišla, na početku korza nekoliko desetaka metara od gimnazije netko me je zaustavio i pitao kako je bilo. Kako me je najviše dojmila vrtnja nepostojećeg hulahopa, pokazivao sam sugovorniku kako je to izgledalo. Kad sam završio osvrnuo se i pogledao pročelje gimnazije. Na prozoru na prvom katu spazio sam siluetu Pjesnika. Nagnuo se kroz prozor da udahne svježeg zraka ili da pripali cigaretu i nije mogao ne vidjeti me na nekoliko desetaka metara niže ispod lampe ulične rasvjete. Nije se ni mogao zabuniti što sam objašnjavao. Da u zemlju propadnem! Postidio sam se kao zatečen u tračanju, što je zapravo i bilo, te se pokušao izvući nastavivši se uvijati na drugačije čudne načine u na licu mjesta improviziranoj koreografiji kao da je ono karakteristično kruženje kukovima tek slučajna koincidencija u nekakvom dječjem prenemaganju dok me je sugovornik gledao kao da sam iznenada sišao s uma. Dao sam sve od sebe, ali nisam siguran da sam uspio sa zavaravanjem, i pomisao da nisam mi je neugodna i danas nakon gotovo šezdeset godina. Za šesnaesti rođendan sam dobio na poklon knjigu izabranih pjesama Dobriše Cesaića, izdanje Matice Hrvatske u sivim platnenim koricama. Odmah mi je postala jedna od najvažnijih knjiga u životu. Neprekidno sam je iščitavao od početka do kraja, pa neke pjesme uokrug, pa neku pjesmu iznova i iznova. Do tada mi je najmrže u školovanju bilo kad smo za domaću zadaću dobili naučiti neku pjesmicu napamet, što dužu to gore, biflanje napamet mi je ostalo u sjećanju kao gadna mora. Međutim, gotovo sve Cesarićeve pjesme sam bez muke uskoro znao napamet. Poklopilo se to s razdobljem kad smo generacijski počeli okupljati se na tulumima, pri čemu je moje recitiranje Cesarića postalo atrakcija zbog koje su me pozvali na tulume i ljudi s kojima se inače nisam družio ni bio blizak. Uz Cesarićeve sam recitirao i pjesme nekih drugih pjesnika, pa i svoje, i tako je poezija zadobila stvarno značajno mjesto u mom životu mimo onoga što mi je značila samo za mene, bez obzira na sve ostale. Moju posljednju knjigu poezije „Zaboravljeno pjesništvo“ može čitati i onaj tko nije upoznat sa stvaranjem Dobriše Cesarića, ali ako jeste i ako ga cijeni - knjiga će mu govoriti više nego drugima. Ako je Cesarić nepoznanica, čitanje moje knjige će imati svoj smisao ako uputi namjernika da potraži i Cesarićeve pjesme. Zato je na kraju knjige, nakon svega, i stranica s pretiskom davne stranice „Bjelovarskog lista“. |
|
KRATKA POVIJEST BRAKA NA NAŠIM PROSTORIMA U XX STOLJEĆU U prvoj polovini dvadesetog stoljeća najveća razlika među brakovima na našem području proizlazila je iz toga da li su na urbanom ili ruralnom području, u gradu ili na selu, s tim da je Jugoslavija, pa tako i Hrvatska, do završetka Drugog svjetskog rata bila seljačka zemlja s ne manje nego 80% seoskog stanovništva. Na selu se živjelo u porodičnim zadrugama, roditelji sa sinovima i njihovim suprugama, te neudatim kćerkama. Porodica je bila proizvodna i životna zajednica pri čemu su teži radovi, klanje životinja i poslovi vezani uz putovanja bili rezervirani za muškarce, a kućni poslovi i briga o djeci za žene, dok se velik dio radova na imanju obavljao zajednički. Industrijalizacijom i urbanizacijom nakon završetka Drugog svjetskog rata započela su rastakanje zadružnih porodica tako da su pojedini bračni parovi odlazili u gradove. To rastakanje razmahalo se pedesetih godina, a završilo u šezdesetim porastom standarda koji je omogućio da se čak i oni bračni parovi koji su ostali na selu izdvoje u zasebna kućanstva. Porodične zadruge sedamdesetih su iščeznule, a danas se rijetko i spominju.  Osnovni princip rodne podjele najdosljednije se primjenjivao kod srednje klase, s tim da su supruge često imale ispomoć. (Već dvosobni gradski stanovi obično su imali i „djevojačku sobicu“.) „Ženski posao“ bilo je i šivanje, krpanje, pranje i peglanje, pletenje i kukičanje. Među kućanskim poslovima postojali su i „muški“: zanatski popravci, briga o ogrjevu (nabavka, piljenje, cijepanje i donošenje drva za kuhanje i grijanje), perad se na tržnici kupovala živa, pa ju je trebalo priklati. Treći oblik gradskog braka, primjenjivan i kad su odlazili na selo, na ladanje, prakticirao je najviši sloj. Aristokratkinje i bogatašice s poslugom živjele su kao tipični predstavnici onoga što je Thorsten Veblen nazivao „dokoličarskom klasom“. Revolucija po završetku Drugog svjetskog rata svela je razvlašteni i osiromašeni gornji sloj na srednju klasu. Bivše plemkinje i aristokratkinje zatekle su se kako kuhaju i peru suđe, krpaju čarape i mijenjaju pelene. Njihova odbojnost prema tim i ogorčenost takvim poslovima odjekuje i danas u kvazifeminističkim kritikama „tradicionalnog braka“. Nakon 1945. mnoge žene zauzele su značajne društvene funkcije. Uz masovno opismenjivanje počelo je i češće i kvalitetnije školovanje žena, te njihov prodor u ranija „muška“ zanimanja, ali je rezultat toga postao masovno vidljiv tek od sedamdesetih godina nadalje. Uz jednaku zaposlenost i otprilike jednako privređivanje, bračni parovi su počeli i dogovorno dijeliti kućna i roditeljska zaduženja. Recentna moda zabavljanja kulinarstvom oduzima od žena i posljednje područje porodičnog života koje je bilo samo njihovo. (Naravno, pored samog rađanja djece.) Ova najkraća moguća povijest braka na našim područjima u dvadesetom stoljeću zahtijeva i neka dodatna objašnjenja okolnosti. Recimo, neki pojmovi kojima se zadržao naziv vremenom su mijenjali sadržaj. Na primjer, sve do početka sedamdesetih godina briga od djeci bila je gotovo isključivo ili pretežno ženski posao. Još u pedesetim i šezdesetim godinama većina supruga bile su domaćice i majke. Njihov posao oko djece bio je da ih ujutro obuku i nahrane, a zatim su djeca izlazila na dvorište ili ulicu i igrala se s vršnjacima sve dok oko ručka majka ne bi izvirila kroz prozor ili izašla pred kuću i vikala da je odjekivalo po cijelom susjedstvu: „Miliceee! MIlaneee! Ruuučak!“, a dijete je prepoznavalo boju glasa vlastite majke i dotrčalo. Stariju djecu je trebalo poslati u školu, pa su se sami vraćali za ručak. Nakon ručka su sva djeca izletala na dvorište ili se razlijetala susjedstvom, sve dok se ne bi smračilo ili dok bi čuli poziv za večeru. Zimi i za kišnih dana dječurlija se okupljala po hodnicima, podrumima, tavanima, štalama ili kod nekoga kući. Prije spavanja su majke prebrojale nove kraste i ogrebotine. Doktorima se odlazilo zbog prijeloma ruku ili nogu, na šivanje ozbiljnih rana ili kad je nastupila neka zbilja gadna boleština. Vrlo često roditelji nisu viđali pedijatre i po nekoliko godina. Djeci se eventualno govorilo da moraju prvo završiti domaće zadaće prije nego se smiju izaći igrati. Malo koga se slalo na dodatne privatne instrukcije, a i to obično nadarenu djecu koja su, recimo, željela naučiti drugi strani jezik ili svirati neki instrument. Roditeljska briga o školi svodila se na jedan ili dva roditeljska sastanka i da pogledaju svjedodžbu na kraju školske godine. Ako se neko dijete željelo baviti nekom vanškolskom aktivnošću, recimo da se bavi nekim sportom, da se uključi u Narodnu tehniku ili učlani u Izviđače, nitko ga nije ondje vodio niti dočekivao i vraćao; na vanškolske aktivnosti su djeca odlazila sama pješke ili javnim prijevozom. Odjeća se mijenjala u načelu jednom sedmično, a kupanje je bilo subotom. „Briga o djeci“ i „odgoj djece“ uključivali su drugi sadržaj nego danas, te shodno tome i znatno manji utrošak vremena, brige i energije. Druga okolnost koja je utjecala na svakodnevne živote i promjenu žensko-muških uloga bio je razvoj kućanskih tehnologija. Tradicionalno muški posao bila je briga o ogrjevu. Drva i ugljen trebalo je prvo kupiti, potom dopremiti do kuće, zatim drva ispiliti, sve spremiti u podrum ili drvarnicu, a zatim svaki dan drva nacijepati i prenijeti količinu potrebnu za dnevnu potrošnju u stan. (Postojao je i poseban dio namještaja, obično u kuhinji, u hodniku ili na kuhinjskom balkonu - škrinja za ogrjev, koji je danas sasvim iščeznuo.) Eventualno je po drva u podrum išla služavka, kućna pomoćnica, ili za to doraslo dijete. Tek ako ne bi preostalo ništa drugo, u podrum se spuštala domaćica. Međutim, plinofikacijom, uvođenjem centralnih grijanja ili jeftinijim strujom za termoakumulacione grijalice briga o ogrjevu postala je nepotrebna.  Čak i u mnogim gradovima nije bilo vodovoda (Bjelovar, Daruvar, Čazma…) Vodu se vadilo kantama iz dubokih bunara i donosilo u kuću, za piće, kuhanje, pranje ruku, jutarnje umivanje, pranje veša, za subotnje veliko pranje svih ukućana… Išlo se po vodu na obližnje česme, a neki sretnici su imali pumpe u dvorištu. Ljeti je još bilo lako, ali po pljuskovima i za vrijeme dugih oštrih zima to je bio svakodnevni fizički vrlo zahtjevan posao. I to je uglavnom bilo muško zaduženje.Pletenje, šivanje i krpanje kao ženski posao iščeznuli su jeftinom i lako dostupnom odjećom koja ih je, uz pomoć mode koja se stalno mijenja, učinila besmislenim. Uskoro će malo tko znati prišiti gumb. Izrada goblena, vezenje i kukičanje, kao oblici zanimacije, izbrisani su sedamdesetih godina s useljavanjem televizijskog prijemnika u svako kućanstvo. U sedamdesetim i osamdesetim godinama je jedan od najprodavanijih magazina u jugoslaviji bio „Sam svoj majstor“, a knjige s varijantama naslova „Majstor u kući“ prodavane su danas nezamislivim nakladama. Svako domaćinstvo imalo je najnužniji alat, a od domaćina se očekivalo da je sposoban za održavanje i popravak svega u kući, pa i automobila. Majstora se zvalo upomoć samo u slučajevima ekstremnih kvarova. Moj otac je znao popraviti radio, pisaću mašinu, zidni sat, žbuku, namještaj, zakucati metalne potplate na kožni đon, popraviti pipe za vodu, odčepiti cijevi za odvod, popraviti kišobran, promijeniti utičnicu za struju ili oštećenu žicu na glačalu, naoštriti nož, napraviti igračku, promijeniti staklo na prozoru, promijeniti ili popraviti bravu… Nezaobilazan porodični posao krajem ljeta i kroz jesen bio je priprema zimnice. U tome su podjednako sudjelovale žene i muškarci, pa i starija djeca. Masovnom pojavom jeftine konzervirane hrane to je postalo nepotrebno. Zadržalo se samo kod nekih proizvođača hrane, i to uglavnom za ono što ionako sami proizvode, ili to prakticiraju ljudi koje to baš zanima i veseli, kao što pored digitalnih fotoaparata i mobitela rijetka sekta fotografa i dalje koristi klasični celuloidni film. Hladnjaci u svakoj kuhinji uklonili su potrebu da se svakodnevnom nabavkom svježih namirnica, a perilice veša i posuđa donijele su nove uštede vremena i napora potrebnog za vođenje kućanstva. Kroz cijelo dvadeseto stoljeće zamjetljivi su i neki trendovi. Početkom stoljeća, pogotovo na selu, roditelji/porodica imali su odlučujuću riječ pri izboru bračnog partnera. Kadikad se pitalo mlade koga bi oni izabrali, pa ako su bili toliko sretni i pametni da odaberu nekoga koga su roditelji ionako priželjkivali, nije bilo problema. U slučaju neslaganja riječ starijih je bila presudna. Bazično su to sve bili dogovorni brakovi. Od pedesetih/šezdesetih godina nadalje, pogotovo u gradovima, mladi parovi su se mogli vjenčati nikoga ne pitajući ili pobjeći da sela u grad da bi to napravili. Krajem stoljeća je to načelno i dalje bilo važeće, ali je revitalizacijom konzervativnih svjetonazora snaga porodice da spriječi neželjeni brak ponovo osnažena, a društveni okviri su otežali mogućnost da uopće dođe do želje za brakom između pripadnika različitih vjeroispovijesti ili nacionalnosti. Što se tiče podjele poslova, početkom stoljeća je većina njih bila podijeljena na ženske i muške, uz dio zajedničkih. Krajem stoljeća je većina ranije podijeljenih poslova redefinirana kao zajednički, pa je supružnicima ostavljeno na volju da se sami dogovore u skladu s mogućnostima koliko i kako će tko od njih u kojem zaduženju i poslu sudjelovati. Kroz stoljeće se i položaj žene u društvu promijenio. U jednoj ranoj pripovijesti Josip Kosor, kao svima razumljivo i prihvatljivo, piše o djevojci koja je izašla sama u šetnju, pa joj je pristupio mladić koji ju je mjesecima potajno promatrao kad god je uvrebao priliku, sakupio je hrabrost i obratio joj se pozdravom. Kao dobro odgojena djevojka ona mu nije uzvratila, nego je odmah pobjegla kući i nakon tako skandaloznog događaja godinama više nije sama izlazila. U prvoj polovini stoljeća je bilo nezamislivo da ženska osoba koja drži do sebe makar uđe sama u kavanu, a kamoli sama sjedne unutra. To je automatski značilo da je lakog morala, a i danas se mnoge skanjuju i izbjegavaju napraviti tako nešto. No trend je neporeciv: žene u društvu danas smiju gotovo sve što i muškarci (uključujući upasti u sportsku svlačionicu za muškarce), kao što muškarci smiju gotovo kao žene, pa se ta promjena morala odraziti i na život unutar četiri kućna zida. Generalno, u odnosu na početka stoljeća krajem proteklog stoljeća i ženama i muškarcima život je postao fizički znatno lagodniji, s mnogo manje fizičkih napora, lakše im je dostupno značajnije obilje, neusporedivo je više mogućnosti i višestruko više sloboda. Sve u svemu, samo u dvadesetom stoljeću na našem terenu bilo je desetak oblika brakova i niz stepenovanja i prijelaznih faza zasnovanih na onome kako su ženama i muškarcima rođenjem bile zadane rodne uloge. To se u prvom redu vidi po podjeli zaduženja i poslova, pa po vlasništvu nad donesenom i u braku stečenom imovinom, po slobodnom izboru stupanja u brak i izlasku iz njega, pa do uloge spolnosti u braku i još mnogo čemu. Otkako je svijeta i vijeka, to jest otkako je brakova, uvijek ih je bilo loših, osrednjih i dobrih. Pri tome kvaliteta svakog konkretnog braka nije zavisila od postojanja rođenjem zadatih rodnih uloga nego o tome koliko je dobro svaki partner izvršavao ono što se od njega očekivalo. Za uloge je s jedne strane suštinsko koliko odražavaju i koliko se poklapaju sa stvarnim ljudskim potrebama, željama i osobinama, a s druge kako je netko prihvatio zadanu ulogu (je li bio nezadovoljan pruženim, pomirio se s tim ili mu je uloga bila prihvatljiva, zadovoljavajuća ili čak ispunjavajuća). Oslobođenje 1945. donijelo je i jedan civilizacijski značajan preokret povijesnog značenja. Prije toga bilo je praktički nemoguće razvrgnuti loš brak. Prije toga su nesretnici koji su upali u takve uglavnom bili osuđeni trpjeti do kraja života. Ustanovljavanjem novog poretka razvod je postajao sve lakši, te danas uglavnom zavisi od osobnih odnosa, a ne društvenih pritisaka. Da, mnoge žene i muškarci su kroz dvadeseto stoljeće bili zadovoljni svojim brakovima i sretni u njima. I - ne! - što se toga tiče nisu bili ispranih mozgova, podlegli štokholmsko sistemu, neinteligentni ni patološki karakteri. Ovo nije glorificiranje institucije braka. Kao i sve i ona je podložna kritici i njoj se može svašta zamjeriti. Ovo je samo pokušaj da se brak sagleda složenije i sveobuhvatnije od onoga kako se slučajni prolaznici zgražaju pred anketarima koji ih provociraju s pitanjem što bi učinili da otkriju da im je dijete homo sapiens. |
|
TROGLAVA AŽDAJA S JEDNIM MOZGOM Vjerojatno su tri uzastopna sučeljavanja dvoje preostalih kandidata za predsjednicu/predsjednika Republike Hrvatske imala veću gledanost od bilo koje istovremene emisije na bilo kojem drugom tv-kanalu, a lako moguće i više od svega što se prikazivalo na svim drugim programima zajedno. Premda je svako od sučeljavanja organizirala druga televizija, sva su imala toliko zajedničkog da možemo mirne duše razglabati kao da ih je izbljuvala ista troglava aždaja.  Sažetak: tri sučeljavanja djelovala su kao varijanta jednoga ili kao jedno u tri dijela, kao što je zapravo i bilo. Ako se ne varam, televizijski ljudi rabe termin „format“. Gledali smo tri emisije u praktički istom formatu, a one su bile tek kopije emisija koje smo gledali u prethodnim predsjedničkim kampanjama. Drugim riječima, tri naše ponajbolje televizije prihvatile su se prioritetnog zadatka na kojem su zaposlile (nadamo se) nabolje i najpouzdanije ljude i dobile su jedno te isto. Kao da su se usaglašavali ili jedan drugoga kopirali. Da li to znači da je to što su dobile najbolje moguće ili je riječ o nedostatku kreativnosti koja bi iznjedrila nešto novo ili nedostatku hrabrosti za iskorak? Da bi bilo jasnije o čemu govorim zapitajmo se prvo da li nešto drugo uopće moguće. Da li nešto drugo, drugačije uopće moguće? Zatim - da li bi to drugo po nečemu ili po svemu moglo biti bolje? Već termin „sučeljavanje“ implicira i navodi da se protukandidati nađu čelom o čelo, oči u oči. No zašto je uopće potrebno sučeljavanje? Cilj tih emisija bio je da gledateljima, to jest glasačima, što iscrpnije prezentiraju ljude koji se natječu za istaknutu i odgovornu dužnost. Zar se to ne bi moglo postići i da se kandidati pojavljuju u uzastopnim emisijama jedan po jedan? Dva natjecatelja, žensko i muško, povlače da im se priskrbe dvoje voditelja, ženska i muški. No ako je u fokusu svega jedan kandidat, zašto nasuprot njega ne bi bilo troje ili petero onih koji ga ispituju? Zamislimo da su Milanovića rešetali Inoslav Bešker, Boris Dežulović, Viktor Ivančić, Igor Mandić i Boris Rašeta… Ili da se Kolinda našla ispred Jelene Lovrić, Sanje Modrić, Katarine Pejović, Vesne Pusić i Vedrane Rudan… E, to bi bio vatromet! Ili - ako smo boležljivo sažaljivi - da se kandidat jedne stranke nađe pred izabranom ekipom druge stranke? Od onih koji se natječu za odgovorne dužnosti, kojima predajemo sudbine u ruke, očekuje se da su dorasli i najtežim okolnostima i pritiscima. Uostalom, u američkom kongresu i senatu postoje komisije i komiteti koji bezmilosno ispituju kandidate za odgovorne javne dužnosti, a često ta rešetanja prenose i televizije. Ako se za dobivanje vozačke dozvole treba proći test inteligencije i psihičke zrelosti, kad već za vođenje države ne postoje standardizirani, objektivni testovi inteligencije, stručnosti i poštenja, bilo bi korisno da za one o kojima nam i bukvalno život ovisi postoji što rigoroznija provjera. Promijenjeni format zahtijevao bi i druga pravila. Recimo, ispitivači smiju samo postavljati pitanja, a ne iznositi svoja stajališta, a ispitivani može govoriti bez vremenskog ograničenja dok ne smatra da je odgovorio ili ga ispitivač smije prekinuti kad ocijeni da je dobio odgovor ili ako procijeni da ispitivana/ispitivani izbjegava odgovarati već samo laprda.  Kako ne postoji zakonska obaveza kandidata da se pojave na takvim sučeljavanja sa kvalificiranim i snažnim glasom javnosti, bojazan da se neće odazvati lako je uklonjiva. Dovoljno im je dati na znanje da će, ukoliko se ne pojave, izabrani ispitivači imati priliku da u predviđenom rezerviranom vremenu kažu sve što misle o kandidatu koji je uzmaknuo, pa neka sam odvagne da li mu se više isplati da se podvrgne kanonadi, ali sam ima priliku objasniti, nego da se prepusti da ga javnosti/biračima prezentiraju osobe koje mu neće gledati kroz prste.Dakle, moguće je nešto drugo, drugačije, što budi nadu da je moguće i nešto treće i četvrto. To drugo je bolje već po tome što je drugačije. Čemu tri puta isto kad bi moglo tri puta drugačije? Pa ako svaka forma ima svojih prednosti i mana, tri različite forme bi omogućile da se mana svake nadoknadi prednošću druge. Mana ovih sučeljavanja koje smo odgledali je da kandidati očito izbjegavaju pitati oponente za slabosti koje s njima dijele. Kolinda nije pitala Milanovića što je tražio među „šatorašima“, niti Milanović Kolindu o Jakovljevom boračkom stažu ili korištenju službenih kola i vozača ambasade u S.A.D. za razvažanje djece do vrtića. Upadljivo je propustio pitati kandidatkinju za njene veze s bjeguncem Mamićem i - koliko god se naguravali i natezali - niti ga je ona pitala za „majku-lekarku“ kao što ni on njoj nije spočitnuo frizerku. Pričao sam do sad o natjecanju za mjesto predsjednika Republike, ali zapravo sam na tom primjeru govorio o televiziji, no prava tema - na primjeru televizije - je šira: govorio sam o svima nama i o nečemu dubljem: o nesposobnosti za originalnost ili zaziranju od novog, neprovjerenog. Naime, isti obrazac po kojem se ponašaju naše televizije prepoznatljiv je u reformi obrazovanja, u odnosu prema crkvama, u odnosu prema spolnosti, u privredi, nema gdje nije. (Na primjer, pisao sam na svom blogu kakve štete to radi u gospodarstvu: https://blog.dnevnik.hr/babl/2018/02/1632126100/opca-boljka.html ). Ključni pojam je „neprovjereno“. Rijetki se usude upustiti u neprovjereno, a oni su ili neuračunljivi i neodgovorni ili znalci koji razumiju u što se upuštaju, zašto i kako nešto djeluje, pa se i mogu s pouzdanjem upustiti u novo. Za većinu koja ih ne može slijediti i jedni i drugi su jednako sumnjivi i nepouzdani. Dok ne nađemo kriterije kako ih razlikovati i izgradimo mehanizme prepoznavanja osuđeni smo ponavljati jedno te isto, barem spokojni da svi poznaju kaljužu u kojoj se valjamo. |
 Recimo da odnekud iskrsne neki osobeni manijak koji pribavi popis teških srčanih bolesnika, obilazi ih i davi stiskanjem jastuka na lice. Nakon pete ili šeste žrtve Pavle Kalinić bi jurio naokolo u tenkiću, Bandić bi delao sve u šesnaest, Kolinda bi se uskokodakala, Plenković davao izjave… Što bi se dogodilo da odnekud iskrsne neki piroman, jurne kroz gradove i naselja, te pripaljuje sve što stigne? Čim bi se to pročulo građani bi spontano organizirali samoobranu, pretresali sumnjivce na cesti u potrazi za zapaljivim sredstvima, šibicama i farcajgima. Da se neki bijesni pas otrgne lancu, grize koga stigne, učas bi ga likvidirali policajci s dugim cijevima, krenula bi njegovim tragom lovačka društva, susjedi bi ga zatukli motkama prije nego bi društva za zaštitu životinja stigla da ga sklone da bi ga izliječili. Da nekom čudnom greškom kontrolori letenja navode avione da prelijeću pedeset metara iznad krovova, u roku od nekoliko sati došlo bi do zabrane zračnog prometa, a zabrana ne bi bila ukinuta do korjenitih kadrovskih promjena u vodstvu i osoblju kontrole letenja. No nije potrebno ništa zamišljati ni pretpostavljati. Dovoljno je pogledati oko sebe ovih dana, dana takozvanih božićno-novogodišnjih dočeka i slavlja. Je li itko osjetio taj užitak da ga spopadne glavobolja, nedajbože migrena, a nedorasli i neodgojeni ispaljuju svoje zalihe svakovrsnih umjetnih izazivača grmljavine uokolo prostorije u kojoj leži zatamnjenih prozora? Svake godine krajem godine i početkom nove u medijima su redovno vijesti (često popraćene uznemirujućim fotografijama) o otkinutim dječjim prstima, ozlijeđenim šakama, spaljenoj koži, sagorjelim očima i sličnim ozljedama kakve se u ostatku godine pojavljuju samo izuzetno. Nije mi poznat podatak, ali mora da negdje postoji, koliko srčanih bolesnika premine u takozvanim danima slavlja od iznenadnih detonacija pod prozorom ili im netko neodgovoran baci petardu pod noge dok idu u dućan, koliki ne prežive da im od jutra do navečer, danima, zvučno razvaljuje oko kuće. Mora da je moguće dokazati da postoji značajna statistička razlika u smrtnosti srčanih bolesnika u razdoblju od 31. prosinca do 1. siječnja u odnosu na prijelaz bilo koja druga dva mjeseca. Vatrogasne postrojbe grada Zagreba izvijestile su da su od 19 sati na dan Stare godine do ponoći imale petnaest intervencija, od čega je onih uzrokovanih ispaljenom pirotehnikom bilo četrnaest. Velik dio stanovništva ima kućne ljubimce do kojih im je stalo, o kojima brinu, koje drže kao članove obitelji, i svi su oni sedmicama prije Nove godine u opsadnom stanju, životinje u gradu su izbezumljene, za sve njih to je razdoblje mučenja, a ne slavlja. Ne pišem sve ovo radi sebe po principu „ne laje pas radi sela, nego radi sebe“. Imam sreću da živim u kultiviranom, mirnom kraju razumnih susjeda. Kod mene je počelo praštati sat prije ponoći, razbuktalo se nekoliko minuta prije samo prelaska godine u godinu i smirilo desetak minuta nakon toga. Ostalih dana se sporadično prolomio neki prasak, tresak, pa premda je i to bilo previše, bilo je sasvim podnošljivo. Dakle, može i tako. Međutim, živio sam ranije godinama preko Save, u Zapruđu, i ondje je bilo strašno. Ondje se prvi prasak prolomio oko sedam-osam ujutro, a nakon toga su slijedili svakih nekoliko sekundi cijeli dan, danima i tjednima, sve do nakon ponoći. Pojava o kojoj govorim je svima poznata jer ju je nemoguće previdjeti i oglušiti se na nju. Štetna je i mnogima neprihvatljiva, mnogima nepodnošljiva. Djeluje kao da je neukrotiva i neiskorjenjiva. Je li zaista tako? Kome koristi? Koga veseli? Jedini koji pokušavaju zaustaviti to ludilo su zaštitnici životinja, ali njihov glas nije dovoljno snažan. Kolegice i kolege novinari nisu se sjetili provjeriti kako stoji stvar sa srčanim udarima između Božića i Nove godine, zastupnici teorije da život počinje začećem (po običaju) ne vide ništa sporno u maltretiranju rođenih, pa čak ni onima koje vide silovanja i gdje ih ima i gdje ih nema ne pada na pamet da se i ušni bubnjići mogu silovati protiv volje njihovih vlasnika. Valja imati da umu i da se sve to događa u zemlji u kojoj je itekako živo sjećanje na nedavni rat, da je mnogo ljudi sudjelovalo u borbama iz kojih su izašli s trajnim PTSP-em, da je mnogo žrtava ili stradalnika koji su u ratu izgubili najbliže. Koliko je njima blagotvorno da se svake godine auditivno prisjećaju onoga što bi im bilo ljekovito što prije zaboraviti? Je li ijedna veteranska udruga ikada protestirala protiv blagdanske pucnjave ili njihovi članovi jedva čekaju priliku da mogu izvući i oglasiti se trofejnim naoružanjem? Prema nekima riječ je o tradiciji… Nemojte me zajebavat! Tradicionalna božićna pjesma je „Stille Nacht, heilige Nacht“: …tiha je noć, blažena noć… Tradicija božično-novogodišnje višednevne neprekinute kanonade počela je sve jeftinijim i dostupnijim pirotehničkim sredstvima, a razmahala se stvarno jeftinim i lakodostupnim. Prije toga je eventualno bio jedino vatromet u glavnom gradu na samu ponoć, eventualno su bili vatrometi u većim gradovima za državne praznike. Postoje ponegdje narodni običaji koji uključuju mužare i kubure, ali u svima njima se točno znalo kada (neko točno određeno kraće vrijeme), tko i gdje tutnji ili praska. Kome koristi? Prvenstveno proizvođačima pirotehnike, i to ne eksploatiranim radnicima u pogonima nego nekolicini vlasnika koji trpaju profit u džepove. Koristi i vlasnicima prodajnih lanaca i dućana koji to prodaju, ali čak ne ni prodavačima koji to moraju nuditi bez prava da ulože „priziv savjesti“. Sva ova halabuka koristi svega šačici profitera. Koga ovo veseli? Mora se biti nedorastao, infantilan, poremećen ili nekritički povodljiv da bi tako nešto moglo veseliti. Dok se prizor rascvjetalih raketa iznad cijelog grada još i može promatrati kao vizualno atraktivan prizor i dokaz demokratizacije u kojoj građani spontano preuzimaju ono što je ranije bilo dostupno samo gradovima i državama, kanonada zvučnog teroriziranja svekolikog stanovništva sedmicama ranije nešto je sasvim drugo. To je necivilizirano, nepristojno i bezobzirno maltretiranje. Može li se pirotehničko divljanje ograničiti, kanalizirati, usmjeriti, kontrolirati? Naravno da može. Na isti način kao što lovci smiju loviti samo po lovištima, a ne po dvorištima i parkovima, kao što jahači smiju jahati po hipodromima i za to određenim područjima, a ne po autoputevima i šetnicama, kao što vlasnici vatrenog oružja smiju vježbati gađanje u streljanama i nigdje drugdje, tako bi se i ljubitelje pirotehnike moglo ograničiti. Uvažavam da i dječurlija, infantilci, poremećeni i povodljivi imaju pravo na svoje veselje. Recimo, u Zagrebu da prašte po miloj volji između savskog nasipa i same rijeke (s izuzetkom onog dijela pored Hipodroma, zbog konja) jedni drugima, a ne onima koji ih nisu ni zvali niti ih podnose. Kako je grad velik, prostran, moglo bi se odrediti još nekoliko područja slabe ili nikakve naseljenosti, možda izvana grada, organizirati javni prijevoz do njih i dežurnu službu za ozlijeđene, pa da sve bude maksimalno uređeno na opće zadovoljstvo. Kad su na arhipelagu Palau zbog ekološke štete zabranjene kreme za sunčanje (a ondje su one zbog klime itekako korisne), ne vidim zašto se ne bi kod nas mogla zabraniti nekontrolirano ispaljivanje svih praskalica koje nikome ne koriste. Privid da svi (ili većina) podržavaju pirotehničko divljanje još je jedna od zabluda i mitova kojima agresivne manjine teroriziraju većinu svojim štetnim iracionalnostima. Da se netko ne pita, srodnim smatram i crkvena zvona koja odjekuju susjedstvima, a isti mehanizam kojim „divlji istjeraju pitome“ prepoznajem i u djelovanju religioznih fanatika, antivaksera, razularenih kvazifeministica i takvih. Jedan koji urla zagluši devedeset i devet onih koji šute, u javnosti odjekuje samo talambasanje, malo tko se usuđuje usprotiviti onome što se nametne kao dominantno. Mali broj bukača podigne takvu galamu da se oni koji se glasno protive naprosto ne čuju, na što se ni drugi koji se ne slažu ni ne usude oglasiti. U slučaju pirotehnike to je bukvalno fizička buka, u drugim slučajevima to je medijsko, političko ili ideološko granatiranje. Prvi korak prema oslobođenju, prema uređenom, kultiviranom društvu i svrsishodnoj državi je identificirati, demaskirati, ograničiti i onemogućiti sve koji svoje patologije nastoje nametnuti (i nerijetko uspijevaju) kao društvene norme. |
|
AI Umjetna inteligencija - AI, artificial intelligence - velika je tema fenemonolozima, futurolozima, svima koji se zanimaju za razvoj tehnologije i perspektive svijeta i čovječanstva. Međutim, ja sam tu temu odavno apsolvirao. Naime, umjetna inteligencija je odavno prisutna u našim svakodnevnim životima, samo je treba prepoznati. Kad sam bio mlađi čovjek dugo me je vremena zbunjivala pojava na koju sam relativno često nailazio. Recimo ovako…  Kako rekoh, problematične ženske su obično bile zgodne, atraktivno uređene, a usput i socijalno iskusne, svim mastima premazane. Kreneš u razgovor, ona odgovara munjevito, bez premišljanja, vrckavo, često duhovito, ali na njen stav i odluke ne možeš nikako utjecati. Pokušavaš sa svih strana, testiraš razne pristupe, nastojiš je izbaciti iz ravnoteže, zaskočiti, umiliti, suptilno navesti vodu na svoj mlin… Sve uzalud. Inspiriran si kao rijetko kad, razviješ sav šarm kao paunov rep, ponesen si vlastitom rječitošću i duhovitošću, zapanjuješ sam sebe što ti sve pada na pamet - kao da zidu govoriš. Svaki tvoj potez ona efikasno parira, svaku zamku kao da unaprijed vidi, nema toga čime je možeš iznenaditi… Da malko predahnete od neuspješnog udvaranja dohvatiš se neke druge teme i ispostavi se da ona njome suvereno vlada, tečno govori, zanimljivo, duhovito, i još si zaljepljeniji: ne samo da je lijepa, nego i pametna! I onda, iznenada, bljesne začuđujući trenutak: kažeš nešto potpuno banalno, a ona odgovara nešto potpuno bez veze, dogodi se nešto neočekivano, a njezina reakcija je sasvim neprimjerena, ona učas pređe na nešto drugo gdje se osjeća kao riba u vodi i dok si neiskusan lako je takve trenutke previdjeti. Nešto su upadljiviji momenti kad iskrsne neki banalni problem čije rješenje je, recimo, razumijevanje razlomaka ili jednostavni postotni račun i ona je potpuno izgubljena do razmjera da ne možeš vjerovati: kako tako bistro stvorenje ne može uvidjeti ono što joj je pred nosom, ne vidi rješenje koje se samo nameće, izmiče joj nešto što se samo natura? Nakon što sam uočio takve momente i obrate dugo su me vremena zbunjivali. Objašnjenje mi se ukazalo kad sam odgledao jedan od meni omiljenih filmova, „Nedovršeni dan“ ("Groundhog Day"), što sam nakon toga s velikim užitkom ponovio još nekoliko puta. Sjećate se onoga: čovjek se svakog jutra budi na istom mjestu u isto vrijeme i stalno započinje iznova isti dan, pa pokušava ovako, pokušava onako, i malo-pomalo prolazi kroz taj isti dan sve uspješnije… Nije slučajno da pričam o zgodnim, atraktivnim ženskama. Njihova je sudbina da gdje god dođu netko pokušava da im priđe i približi se, da se zakvači i slini oko njih. Ako im je kvocijent inteligencije 100 ili više učas se snađu. Međutim, ako je niži ili osjetno niži, stjecaj okolnosti ih gura u drugu kolotečinu - u istu situaciju upadaju svakodnevno, kadikad i više puta na dan, te od vremena kad su im porasle sise uče metodom iz „Nedovršenog dana“: ovo je dobro ispalo - to zapamtiti, ovo nije ispalo dobro - to izbjegavati, pa se učas nadovezuju dugi nizovi naučenog ponašanja. Ipak, pomiješati to se metodom učenja putem pogodaka i pogrešaka bilo bi uvelike neprimjereno, precjenjivanje, jer je i za tu metodu potrebna neka pamet. To je naprosto način kojim voda uvijek pronalazi put tromo cureći uvijek prema dolje ili podižući razinu ukoliko naiđe na prepreku. Većina ljudi raste i sazrijeva akumulirajući nova znanja. Razlika je samo u tome što razuman čovjek ući s razumijevanjem, usvaja iskustva nakon kritičke procjene, a umjetna inteligencija ništa ne uči, nego naprosto pronalazi put i procjenjuje njegovu valjanost prvenstveno ishodom, a zatim se kreće samo utabanim stazama. Umjetna inteligencija ima svoje kriterije procjene ciljeva koji su vrlo jednostavni: je li osoba koja im je prišla viša od metar i osamdeset? Da ili ne. Je li ispred ulaza u kafić parkirao Mercedes ili BMW? Da ili ne. Nosi li košulju poznate robne marke? Da ili ne. Ima li dovoljno novaca da cijelo večer plaća pića? Da ili ne. To je još nekoliko pitanja na koje su odgovori očigledni i nakon nekoliko sekundi umjetna inteligencija je odabrala hoće li se ubaciti u mod pristupačnosti ili odbijanja. Nakon toga možeš dubiti na trepavicama i ne možeš je prebaciti iz jednog modusa operiranja u drugi. Danas je nepismenost gotovo iskorijenjen, pa su svi kao pismeni, ali umjetna inteligencija je zapravo funkcionalno nepismena. Razuman čovjek čita s razumijevanjem, dok umjetna inteligencija u tekstu vidi kodove, tagove i oponce. Zato će umjetna inteligencija radije gledati filmove i televizijske serije, nego čitati knjige, a kad već nema druge onda se radije prihvaća romana nego teoretskih studija. U ophođenju s umjetnom inteligencijom najprimjereniji način pristupanja je onaj kako se radi s automatima. Ako poželiš kavu, ideš do automata za kavu, a ne do onoga koji izbacuje sendviče ili parkirne karte. Ako je potrebnija složenija procedura za dobivanje željenoga, postupa se kao s govornim automatima: …ako vas zanima naša usluga - pritisnite 3… ako hoćete ostaviti poruku - pritisnite 7… ako hoćete bla-bla-bla - pritisnite… Nakon što sam uočio i proučio živu umjetnu inteligenciju za šankovima i na tulumima, počeo sam je prepoznavati i na drugim područjima. Recimo, ako je ženska sirotica koju je nepravedni usud zakinuo za fizičku privlačnost i atraktivno držanje, a ni mentalno je nije odviše obdario, najlakše joj je postati intelektualka. Metodom slučaja ili najdosežnije opcije izabere neki pomodni intelektualni sklop ili orijentaciju (danas su kod nas popularni domoljublje, feminizam, suroskepticizam, new age…), te ubrzano uči deklarativne parole kojom se legitimira kao pripadnik te grupacije. Što ih je više sposobna izrecitirati, to je veća intelektualka, poželjno na nekom stranom jeziku. Što ih se brže može prisjetiti, to je prodornija. Što je blagoglagoljivija, to je uspješnija. To što se parole bez razumijevanja pretvaraju u frazetine ili magijske formule izmiče dosezima spoznaje umjetne inteligencije. Dokle god donosi željene učinke, dobro je, bez obzira što je posrijedi. Da me ne bi optužili da mizogino pripisujem umjetnu inteligenciju samo ženama (iako umjetna inteligencija to neće propustiti), moram napomenuti da je zamjetljiva, jednako raširena i među muškarcima, o čemu se na Facebooku i drugim društvenim mrežama možemo bez muke osvjedočiti. Među političarima i crkvenim licima je posebno popularna, a ni druge javne djelatnosti nisu od nje cijepljene. Neuspješniji primjerci muku muče s vokabularom, padežima, glagolskim oblicima, a kontekst i značenja su im potpuno nedosezljivi. Uspješniji primjerci su sposobni održati višeminutne tečne govore ili napisati članak bez ijednog originalnog uvida ili zamisli, reciklirajući samo nebrojeno puta ranije rečeno, a ograničeno su sposobni senzorima prepoznati neke karakteristike okolnosti u kojima se aktiviraju. Uzevši sve to u obzir, mene najave sve značajnije uloge tehničke umjetne inteligencije ni najmanje ne brine. To je samo promjena staništa, poslužitelja, a nikako nešto s čim se čovječanstvo ne nosi otkako postoji, te će biti uz njega dokle ga bude. |
|
SUTON UDVARAČA Već legendarni televizijski intervju Aleksandra Stankovića s Jelenom Veljačom u jednom se trenu dotaknuo razlike između udvaranja i seksualnog uznemiravanja. Na Stankovića se nakon toga obrušilo drvlje i kamenje kako je uopće mogao tako nešto pitati, kao da njegova pozicija televizijskog voditelja nije bila upravo ta da mu je zadaća pitati. Prisjetimo se: Pita Stanković: Gdje je po vama razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja? Jel ima tu jasne razlike? Jelena Veljača se zgrozi: Apsolutno. Kako možete to pitati? Naravno da ima. Stanković nastavlja: A te žene koje su potpisale tu peticiju, njih 99, reklo je da se time što radi pokret #metoo ukida razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja… Veljača ga presiječe: Dobro, ja mislim da je to bedastoća. Ne znam što da vam kažem. Naravno, mislim, za mene je pitanje jel postoji razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja suluda. Pa naravno da postoji. Ogromna. Svemirska. To su dva planeta. Stankoviću to nije dovoljno: Koja? Jelena Veljača: Jedno je voljno, dakle, udvaranje može biti i odbijeno. Čovjek kaže „U redu“, donio je cvijeće, žena je rekla „ne, hvala, ne želim primiti vaš dar“, on kaže „ispričavam se“… Stanković: Što ako je stavio ruku na koljena? Je li to seksualno uznemiravanje? Veljača: Ako nije bilo dozvoljeno s druge strane - apsolutno.  Moramo uzeti u obzir da televizijski intervju nije obrana doktorske disertacije, da su odgovori davani ad hoc, nisu autorizirani, da se u vremenskoj hitnji i ograničenom vremenu ne može očekivati apotekarsko odvagivanje svake riječi. Uza sve to izgleda da je pitanje značajnije nego što na prvi pogled izgleda, da su osude Stankovića potpuno neutemeljene i promašene, a ono što je zaista rečeno je nedovoljno. Nastranu što Jelena Veljača može biti zadovoljna svojim nastupom na televiziji: samouvjereno se držala, tečno je govorila, ogoljeno rame je efektno ukazivalo na njezin nekonformizam, opći dojam nje i njena nastupa je ostao pozitivan. No sve to ne nadoknađuje ono što je propušteno reći o svemirskoj razlici udvaranja i seksualnog uznemiravanja. Nije jasno je li Jeleni Veljači jasno da li je razlika udvaranja i seksualnog uznemiravanja nešto što bi svima trebalo biti jasno, ali još nije, ili je ona svima jasna, pa ne treba više na to trošiti riječi. Reklo bi se da je mislila ovo drugo; čemu bi se inače zgražala nad postavljenim pitanjem? No, kako je ipak pametna osoba, zna da nije tako, pa se potrudila odgovoriti ili je samo pristojna, pa je odgovorila kad se već makar i nepotrebno pitalo. U bilo kojem slučaju, šteta što se nije više potrudila. Da se razumijemo, ništa protiv Jelene Veljače. Ona je odlična! Malo koja od onih koje su je skočile braniti od vlastitih utvara bi se na njenom mjestu tako dobro držala. DOZVOLA ZA UDVARAČKI HARAKIRI No stav da bi udvaranje - da bi bilo udvaranje - mora biti prethodno dozvoljeno dvostruko je problematičan. Njega može samo iz prsta isisati netko kome nitko nikada nije udvarao, netko tko se nikome nije udvarao. Kako bi u toj jadnoj imaginaciji izgledalo udvaranje? - Halo, možemo li se naći navečer da ti donesem bombonjeru i buket cvijeća, pa da ti se udvaram? - Svako, bit će mi drago. Imaš moju dozvolu! - Molim te, nećeš se ljuti ako te na početku sastanka zamolim da mi potpišeš i pismeni pristanak da ne bi kasnije bilo „zaboravila sam, nisam ti nikada dozvolila“ ili „retroaktivno sam se predomislila…“ - Naravno, pa ti znaš da imam pravo predomisliti se kad god hoću. - Naravno, upravo zbog toga bih rado i da preciziramo tko će platiti večeru ukoliko se predomisliš prije plaćanja, a ne bilo zgorega i da predvidimo i eventualni povrat 50% računa ukoliko se predomisliš nakon plaćanja, uključujući i trošak za bombonjeru i buket ruža… Udvaranje je suptilno umijeće finih nijansi, nježan cvijet, i takvo proskribiranje može ga samo otpuhati. Naravno, nažalost postoje sirotice kojima se rijetko koji pristojan mladić ikada udvarao, ali ako svi se ostali podčine njihovom jalu i zlobi kojim nastoje zagorčati veselje uokolo sebe krajnje je kratkovidna linija manjeg otpora. Ni u ludilu ne mogu pretpostaviti da Jelena Veljača nije imala i više nego dovoljno pozitivnih iskustava, te stav koji je izrekla može biti jedino teška zabuna ili posljedica utjecaja loših savjetnica. Drugi razlog zašto je prethodna dozvola za udvaranje kontraproduktivna krajnje je jednostavan: napasnici se ionako ne obaziru na bonton, manire finog odgoja i pitanje hoće li koga povrijediti. Poznato je koliko se pilo alkohola u S.A.D. za vrijeme prohibicije i da su džepari najbolje poslovali u gužvama za vrijeme giljotinjiranja lopova. (Zapravo sam preuranio: moram uzeti u obzir - poučen iskustvom - da nekima od ovih koje me pasionirano prate ništa nije poznato.) Strah od sankcija i javna osuda neće zaustaviti uznemiravatelje, samo ih može učiniti perfidnijima i obazrivijima da ih se ne može uloviti. Zamisao da se seksualne uznemiravatelje može zaustaviti pravnim sankcijama i propagandnim kampanjama jednaka je zamisli o stvaranju „novog čovjeka“ koju je Staljin povjerio Agitpropu i „inženjerima ljudskih duša“. Taj se problem rješava podizanjem razine standarda, pratećim porastom kulturne razine stanovništva, mentalno zdravim društvenim okolnostima, odgojem od vrtića i škola do fakulteta, te kućnim odgojem. RAZGRANIČAVANJE NEDJELJIVOGA Suludo pitanje postoji li razlika između seksualnog uznemiravanja i udvaranja zaista je nepotrebno kad su u pitanju slučajevi koji se drastično razlikuju kao dva planeta. Lako je razlikovati ono što i slijepac vidi. Malo tko se može zabuniti razlikujući daždevnjaka i delfina. Problem su granični slučajevi, a život se uglavnom sastoji od graničnih slučajeva. Vrlo malo ljudi, pogotovo urbanih, može razlikovati mulu od mazge, a svaka poštena kvazifeministica prvo skače na stolicu i vrišti prije nego se upusti u razmatranje da li joj se u kuhinji pojavio miš ili voluharica. Razlikovanje udvaranja i seksualnog uznemiravanja kritično je upravo u graničnim slučajevima, a još je otežano time što je podložno individualnim kriterijima. Nemojmo se zavaravati, postoje neke osobe koje bi zub dale da im se dogodi ono što se drugima događa svakodnevno i višekratno i već su na to alergične. Je li uopće moguće pronaći zajednički nazivnik za procjenu primjenjiv na te dvije skupine? Što ako nekoga udvaranje uznemiruje? Je li i dalje ostaje udvaranje ili postaje uznemiravanje? Zamislimo lakozamislivu situaciju iz svakodnevnog života: ljeto je, sparina, kolegice su došle na posao u laganim ljetnim haljinama, hlađenje u uredu ne radi baš najbolje, u kancelariji su upalili radio da im uveseli sate uredske tlake… I upravo kad s radija svira „Djevojke u ljetnim haljinama volim…“ neki kolega podigne pogled i zagleda se u kolegicu za suprotnim stolom… Da li je njegov pogled zavodnički, provokativan, uvredljiv, da li je naprosto sklonio pogled s ekrana ili podigao s papira da odmori oči? Tko će prosuditi? Ako netko i prosudi, kako će dokazati? Svjedoci su troje kolega iz istog ureda? Treba uvesti neke kamere koje će snimati od jutra do večeri? Što ako s radija zasvira Azrina pjesma „Fa-fa-la-si-mi…“ Pa to se u kombinaciji sa značajnim pogledom može doživjeti kao seksualno nasrtanje! Najbolje bi bilo zauvijek zabraniti izvođenje te pjesme na svim radijskim valovima! UKALUPLJIVANJE SLOBODE U svijetu koji se ubrzano mijenja teško je ići ukorak u s vremenom. Nekoć je nepromijenjeni bonton važio cijelo stoljeće, moglo se naći privatnog učitelja lijepog ponašanja, moglo se naći neku „školu plesa i udvornosti“, moja majka je u predratnom Zagrebu išla Coronellici na „plesni vjenčić“ (koji su pohađali i mladići) i uz plesne korake bili podučavani i pristojnom postupanju. Što kaže suvremeni bonton, kako reagirati ako zamijetiš da ti je sugovornica na neuobičajen način ogolila rame? Možeš pretpostaviti da je danima premišljala koju će odjeću izabrati, da se barem sat vremena dotjeravala. Ne bi li bilo nepristojno praviti se da ne vidiš, kao da ogoljeno rame stavljaš u rang kad se nekome otme prdac u društvu, nije li to uvredljivo zanemarivanje i nipodaštavanje napora sugovornika da izgleda što zgodnije? S druge strane, primijetiti „Lijepo Vam je rame!“ može biti primjeno kao seksualno ofanzivno nastupanje. Zašto ne postoji povjerenje da dvije odrasle osobe mogu same ad hoc pronaći najbolji modus međusobnih odnosa, makar metodom pokušaja i pogreški, pri čemu nije tragično pogriješiti, nego se samozvani dušebrižnici javljaju da sve propišu i nadziru? Težnja drastičnom sankcioniranju ponašanja koje se ne može precizno i jasno definirati vodi samo kolektivnom autizmu. Posljednjih desetljeća sve je više ozbiljnih istraživanja koja otkrivaju da suvremena mladež na Zapadu ne samo da pretjerano bulji u raznorazne ekrane i ekrančiće, nego i sve manje stupa u stvarne veze. Prema jednoj alarmantnoj procijeni današnja mladež Zapada ima siromašniji seksualni život od ijedne generacije u povijesti. Za ovu priliku Zapadu možemo pridružiti i Rusiju iz koje upravo danas stiže vijest da je upadljivo porastao udio mladeži koja je aseksualna, a u Japanu je izgleda još gore. Aseksualna mladež je svojevrsno drveno željezo - kad će seksualna energija biti jača nego u mladosti? - pa dijagnosticiranje tako nečega može biti samo plod i simptom dubinske poremećenosti, temeljitog otuđenja. Takozvanim avangardnim društvenim aktivisticama i religijskim molitvenim zajednicama s izravnom inspiracijom u srednjem vijeku ništa draže nego da se zabavljaju s tuđim seksualnim životima, a svatko tko se ne uklapa u njihov svjetonazor izbacuje ih iz ravnoteže, izbezumljuje i katapultira u amok. Čak i fanatizmi suprotnih usmjerenja usklađeni su po svojoj prirodi i nadopunjavajuće operativno djeluju. Svijet se može potkopati na razne načine. Ekološka kriza je krenula nevinim sitnicama, recimo plastičnim vrećicama, neprepoznatljivim kao opasnost dok se nisu nagomilale. Seksualna kriza može dovesti do demografske katastrofe, a početi vrlo benigno - da ogadi udvaranje. No i na to će se naći onih koji će reći: odlično! Ionako je previše ljudi na svijetu! |
|
GODINA NESPAVANJA Jadranka Goya studirala je sociologiju. Bila je godinu ili dvije mlađa od mene, pa nismo bili na istoj godini, ali smo slušali zajedno neke kolegije i diskutirali na istim seminarima. Stanovala je u Zamenhofovoj ulici, pa smo kadikad išli zajedno pješice od fakulteta do Britanskog trga, otpratio sam je do kuće i nastavljao dalje do svoje. Bila je bistra glavica, pametna cura, solidna studentica, zainteresirana za studij i sve i svašta pa je bio užitak s njom pričati. Vrlo srdačna, simpatična, lijepa djevojka, čak seksi, vrijeme s njom protjecalo je brzo. Sjajna cura, već poznanstvo s njom je obogaćivalo. Naši početni kolegijalni odnosi prerasli su u duboko prijateljstvo. Bila je uvjerena feministica i mnoge sate proveli smo razglabajući o ravnopravnosti spolova, na fakultetu, u društvima i nasamo, i tome što bi se moglo i trebalo poduzeti na tom polju. Nakon što je diplomirala željela je otići van nastaviti studirati. Smislila je dobar plan. Ministarstvo obrazovanja je jednom godišnje raspisivalo natječaj za dodjelu stipendija u stranim zemljama. Generalno govoreći, na dugom popisu zemalja koje su se nudile moglo se podijeliti ponude u dvije grupe. Jedno su bile zemlje poput S.A.D, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, za koje se na jedno raspoloživo mjesto javljao i po nekoliko stotina kandidata, pa je bilo gotovo nemoguće to dobiti. Drugo su bile neke egzotične zemlje poput Kine, Pakistana, Mauritanije, Mauricijusa, Bolivije i sličnih zemalja za koje se nije javljao nitko. „Indija!“, govorila je Jadranka. „Pa ondje su glavne fakultete podigli Englezi, predaje im pola profesora iz Britanije, gostiju profesori iz cijeloga svijeta! Ondje su svjetski fakulteti za koje se nitko od nas ne javlja!“ Računica joj je bila ispravna. Kao jedina kandidatkinja koja se javila bez muke je dobila školarinu i sve plaćene troškove da ode magistrirati u Delhi.  Nakon povratka sreli smo se na Britanskom trgu. Izgledala je zadovoljna što se vratila, sve zbog čega je otišla uspjela je postići. Magistrirala je sociologiju. Dio profesora s kojima je uspostavila dobre odnose zaista je bio sa svjetskih fakulteta, jedan profesor bio je iz Los Angelosa, s Berkleya, objasnio joj kako dobiti američku stipendiju i obećao pomoći, kanila je otići doktorirati u Ameriku. Sve u svemu, odlazak joj je bio uspješan. Međutim ju je u Indiji dočekalo i nešto što nije očekivala. Otpratio sam je do kuće, a kako je priča koju je započela bila nevjerojatno zanimljiva pozvala me u svoju sobu, sjedili smo na podu dok je padao mrak, nismo palili svjetlo i pričala je dugo, dugo, do kasno u noć. Bila je to jedna od najstrasnijih priča koje sam ikada čuo od živih sudionika, uključujući i priče iz Drugog svjetskog rata i ovog našega, posljednjeg koji je ovdje protutnjao. Sam fakultet i predavanja premašili su Jadrankina očekivanja. Ono što ju je zaskočilo bio je smještaj u domu koji je dobila. Bio je to internat za djevojke iz najviše indijske kaste, za naša mjerila vrlo luksuzan, imala je prostranu sobu samo za sebe, luksuznu kupaonicu, dom je bio smješten u rajskom parku. Problem je iskrsnuo već prve večeri. Kad se spremila za spavanje netko joj je zakucao na vrata. Bila je to jedna od stanarki doma, djevojka njezinih godina, koja se željela upoznati i popričati. Naravno da je nije mogla odbiti. Međutim je druge večeri došla druga, treće treća i tako dalje, sve stanarke doma su se jedna po jedna izmijenile. Dapače, često se događalo da tek što jedna ode druga već kuca na vrata, kao da je negdje u blizini čekala da se prethodna udalji. Problem je na prvoj razini bio jednostavan: Jadranka se nijedne noći nije stigla naspavati. Pokušavala je tome doskočiti. Vraćala se u dom pazeći da je nitko ne vidi, u sobi nije palila svjetlo da se ne primijeti da se vratila, ali ništa nije pomagalo. Tek što je odložila stvari i raskomotila se, već je neka od djevojaka iz internata kucala ili grebla na vrata. Pokušala je ne javljati se, ne otvarati, ali uzalud. Uporno su nastavljale, zvale je potiho kroz zatvorena vrata sve dok nije otvorila. Problem koji je mučio sve te djevojke bio je seks. Blago rečeno, nisu o njemu imale pojma. Nisu znale elementarne stvari, nisu znale za kontracepciju, spolne bolesti, picajzle, ništa o trudnoći. Njihovo neznanje bilo je nevjerojatno i fascinantno. Umjesto stvarnih saznanja vjerovale su u nekakve mitove i priče koje su graničile s bezumljem i premda su toga bile uvelike svjesne nisu si mogle pomoći. Naprosto nisu imale igdje išta korisno naučiti. Bilo je to vrijeme nekoliko desetljeća prije interneta, nije bilo dostupnih knjiga, televizija i novine nisu pisali o tome, kroz školovanje se nije govorilo o spolovima mnogo više od razmnožavanja vinskih mušica, riba i ptica, a i to vrlo obazrivo. Najznačajniji izvor spoznaja bile su im bapske priče i sladunjavi višesatni romantički filmovi u kojima je najdalje što se govorilo o seksu bilo da se glavni junaci po desetak minuta gledaju u oči dok u pozadini svira kenjkava muzika. Za sve djevojke iz internata Jadranka se ukazala kao bogomdano rješenje, kao izvor informacija i mudrosti već samim time što je bila strankinja, što je dolazila iz jednog drugog svijeta. Sve te Indijke bile su zaručene već kao male djevojčice, bili su to porodični dogovori, a mladoženje nisu smjele vidjeti do samog vjenčanja. Sve su studirale iz istih razloga. Prvo, studiranjem su odlagale čas vjenčanja, pa se povećavala mogućnost da mladoženja prije toga naprosto umre od neke boleštine, u saobraćajnoj nesreći ili slično, nakon čega bi one bile slobodne. Drugo, diploma im je povećavala vrijednost, naprosto bi im skočila cijena, a to je zapravo bilo od životne važnosti, pa su se svojski trudile studirati bilo što. Kad su familije dogovarale vjenčanje ujedno su dogovorile i visinu miraza, a dogovoreni iznosi su za lokalna mjerila bili pravo bogatstvo. Prvih mjesec dana, ono što je na Zapadu „medeni mjesec“, u Indiji je nekakav probni period. Ne znam je li ondje i dalje tako, iako sam još prije nekoliko godina čitao da jeste. Obitelj u koju mlada uđe pažljivo je promatra i bilježi sve nedostatke tipa „nije dovoljno lijepa“ ili „ne zna dobro skuhati neko jelo“ ili „nije dovoljno uredna“ ili bilo što, a sve što zamjere snižava vrijednost novom članu domaćinstva. S druge strane, mlada ima mogućnost istaknuti neke svoje vrijednosti o kojima se nije govorilo kad se utanačivalo vjenčanje: zna strane jezike, ima diplomu nekog fakulteta, zna svirati sitar, lijepo pjeva… Na kraju se sve to preračunava u cijenu: obitelj novog supruga obično ne propuštala priliku da zatraži još neku nadoknadu povrh već dobivenog miraza za uočene „nedostatke“, a ta nadoplata obično nije mala i izražava se novčanim iznosom. Ukoliko obitelj iz koje djevojka dolazi ima tražene novce i voljna ih je dati, tek nakon isplate mlada postaje prava supruga. Ukoliko traženi iznos nadmašuje ono što se može dobiti, pa nadoplata izostane, u prvih mjesec dana obitelj u koju je mlada ušla ima je pravo ubiti. Ritualno ubija svekrva, višestrukim ubodima nožem, a članovi domaćinstva pridržavaju žrtvu. Navodno i danas u dobrom dijelu Indije, ako se pronađe nova supruga izbodena nožem u manje od mjesec dana nakon vjenčanja, policija uopće ne istražuje slučaj. Taj običaj ne samo da je strašan sam po sebi, nego se još i zlorabi. Mladoženja kojemu se supruga ne sviđa može je se riješiti naprosto tako da zatraži dodatno neki sumanuti iznos za koji je siguran da ga obitelj žene ne može pribaviti. U tom slučaju već isplaćeni miraz ostaje „neutješnom udovcu“, te je on slobodan vjenčati se s nekim po svom izboru. Suočene s tako riskantnom sudbinom, sve te „zaručnice“ koriste odgodu vjenčanja pod izgovorom studiranja da bi nešto zaradile i sakupile nekakav vlastiti tajni „crni fond“ koji bi mogle izvući u slučaju potrebe i nadopuniti traženi dodatni iznos ukoliko ga njezina obitelj ne može sakupiti. Tako ušparanim novcem mogu doslovno otkupiti vlastiti život, a jedini način kojim mogu išta priskrbiti je prostitucija. No ni prostitucija svuda u svijetu nije jednaka. Djevojke iz više indijske kaste mogu naći mušterije samo iz niže kaste, a ti su siromašniji, pa treba mnogo raditi da bi se malo zaradilo. Dodatno, ni te „mušterije“ ne znaju o seksu mnogo više od djevojaka, pa njihov odnos često zadire u seksualnu patologiju. Dapače, kako je to nižim kastama jedina prilika da uopće dođu u dodir s pripadnicima viših kasta, to im je prilika da istutnje sve socijalne frustracije, što je iskustva s kojima su se djevojke suočavale često svodile na bestijalnosti koje nikome normalnome ne bi mogle ni pasti na pamet. Izbezumljene plemenitašice podavale su se za sitne novce po mračnim zakutcima ljudima s dna društva ili grupama po krčmama i svratištima unaprijed pomirene sa svime smatrajući to svojom ženskom sudbinom. Jadranka je osim ispovjednice, savjetnice i prosvjetiteke počela djelovati i kao bolničarka izdvajajući sve veći dio školarine za zavoje, flastere, gaze, vate, alkohol, antiseptička sredstva, lijekove za ublažavanje boli i šampon za picajzle. Nekoliko djevojaka je zatrudnjelo i nakon što to više nisu mogle skrivati - naprosto su nestale. Jadranka se vratila sa svim tim pričama, sa svim tim sudbinama kao opterećenjem. Kad se nakon povratka napokon uspjela naspavati, sva ta iskustva nisu ishlapila nego se vratila punom snagom, možda čak i jače nego dok su se akumulirala jer im se, lišena neprekidne akcije, mogla u cijelosti okrenuti. Današnjim pojmovnikom izrečeno, Jadranku je snašao posttraumatski sindrom, PTSP. Nije izdržala. Ubila se. Pored njene tragedije, pored tragedije za roditelje, brata, smrt Jadranke Goye bio je prvi značajni generacijski gubitak. Mojoj generaciji Jadranka Goya i danas nedostaje. Od tada nadalje posebno sam netrpeljiv prema katoličkim talibanima kad prodiru na područje seksualnih sloboda. Svako rigorozno ćudoređe podrazumijeva da se negdje otvaraju prostori neke monstruoznosti za koju se svi prave da ne postoji, a žrtve se prešućuju. Svejedno jesu li u pitanju agresivne molitvene zajednice ili kvazifeministkinje koje su izgubile kompas i razularile se preko svih granica, vidim ih ne samo kao protivnice slobode nego i opasnost po živote. |
|
ČEKIĆ ZA KOVANJE HLADNOG RATA Prelistavajući knjigu Hrvoja Klasića „Mika Špiljak“ prisjetio sam se na jednom mjestu jednoga od najzanimljivijih likova u ljudskoj povijesti za kojega sam čuo - Armanda Hammera. Armand Hammer obogatio se u vrijeme prohibicije prodajući nekakav eliksir u kojem je bilo mnogo alkohola. Nakon Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije, kad je u Sovjetskom Savezu vladala glad, dovozio je sovjetima višak američkog žita u zamjenu za krzno, kavijar, jantar i zlato. Sprijateljio se s Lenjinom. Za cijelo vrijeme hladnog rata preko Hammera je išla trgovina između S.A.D i S.S.S.R.-a. Naravno da je takav posao bio nemoguć ne samo bez znanja, nego i bez odobrenja Bijele kuće i Kremlja. Armand Hammer je osobno bio kurir između pet generalnih sekretara sovjetske komunističke partije i petnaest američkih predsjednika. Postao je jedan od najbogatijih ljudi svijeta, a pravo bogatstvo uložio je u kolekcioniranje umjetnina. Točka u kojoj se luđačka teorija zavjere o ljudima-gušterima najbliže približava stvarnosti upravo je Armand Hammer. Ako je itko čovjek-gušter, onda je to on. Mika Špiljak je u svibnju 1983. postao predsjednik predsjedništva SFRJ. Krajem siječnja 1984. otišao je u službeni posjet Sjedinjenim Američkim Državama. Primio ga je američki predsjednik Ronald Reagan, a posebnu večeru u njegovu čast priredio je u Los Angelosu Armand Hammer. Klasić posvećuje Špiljakovoj američkoj turneji tri stranice knjige. Između ostaloga:  Klasić je povjesničar, radi na temelju dokaza: dokumenata i relevantnih svjedočenja, ali to je i njegovo ograničenje. Ja sam književnik, i meni je stvarnost polazište, ali mogu dozvoliti imaginaciji da se razmaše, dati mašti krila… Jedinstveni položaj Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu proizlazio je upravo iz njezine geografskog i političkog položaja u raspolućenom svijetu. Javna je tajna da je preko Jugoslavije tekla značajna trgovinska razmjena između Zapada i Istoka, znanstvena suradnja, da je Jugoslavija bila posrednik kojemu je to posredništvo itekako koristilo. Rusi su saznali za rock preko Mire Ungara! Drugim riječima, Hammer i Jugoslavija bili su konkurenti. Kao literat bujne mašte moram se zapitati: što je prvi čovjek Jugoslavije uopće imao tražiti kod konkurencije? Dogovor o podjeli velikog tržišta? Na prvi pogled mi to izgleda kao da se direktor Pepsi-cole odazove pozivu na večeru vlasnika Coca-cole. Klasić nastavlja: „Nekoliko mjeseci prije Hammer je boravio u Jugoslaviji na otvorenju izložbe 'Majstori svjetskog slikarstva: iz kolekcije Armanda Hammera' u Narodnom muzeju u Beogradu.“ Ništa prirodnije nego da veliki kolekcionar umjetnosti priređuje izložbe po svijetu. Lijepo od njega. Jedino što muti idilu je knjiga Frances Stonor Sauders „Who Paid the Piper?“ o tome kako je CIA koristila umjetnost i umjetnike u hladnoratovskom nadmetanju. Hammer se ne spominje u toj knjizi; on nije bio dio CIA, ali da je bio igrač u hladnoratovskoj križaljci nije u pitanju. Težinu toj procjeni daje i rečenica iz „Vjesnika“: „Kad odlazi na poslovne razgovore u bilo koju zemlju, taj biznismen ne kreće na put prije nego utanači razgovor s njenim šefom države. No kada se vrati, on također obavezno svrati i do Bijele kuće.“ Da li Armand Hammer put u Beograd na otvorenje izložbe smatrao poslovnim putem ili mu je to bila rekreacija? Ako je htio razgovarati sa šefom države, tadašnji kolektivno šef države mora da nije bio pogodan partner njegovoj uhodanoj shemi. Ako je s ikim razgovarao, tko bi to mogao biti, obzirom da je Hammer razgovarao samo s onima na najvišim pozicijama? Drugim riječima, jesu li se Mika Špiljak i Armand Hammer već ranije upoznali u Beogradu? Ako nisu, završetak članka ukazuje na druge mogućnosti (govori se o Hammeru): „Sada ga njegov naftni i poslovni 'instinkt', koji ga, očito, nije često varao, vodi u Jugoslaviju, u kojoj je nedavno bio u posjetu i u koju se ovih dana ponovo vraća da pogleda nešto s Olimpijade te da provjeri da li se negdje na Jadranu još osjeća miris nafte.“ Ako se i nisu sreli ranije, jesu li se sreli kasnije, a da ni ne znamo, ili se Hammer otišavši u Sarajevo zadovoljio kao svaki turist da odgleda neko sportsko nadmetanje i popije malo kuhanog vina? Klasić objašnjava razlog Hammerove ljubavi prema Špiljaku poslovnim razlozima: „… u Los Angelosu kao vlasnik kompanije potpisao s čelnim ljudima INA-e i Genexa desetgodišnji ugovor o uzajamnoj suradnji vrijedan 500 milijuna dolara. Prema tom ugovoru, Hammerova je tvrtka Jugoslaviju trebala opskrbljivati sirovom naftom, ugljenom i fosfatima u zamjenu za prava istraživanja jadranskog podmorja i mogućnost uvoza jugoslavenskih proizvoda koje bi potom prodavala na američkom tržištu.“ Pet stotina milijuna dolara zvuče kao veliki novci, ali moguće da je posrijedi bilo i znatno više. „Vjesnik“ je pisao: „Predugovor, memorandum, ili 'papir o namjerama', takva je sadržaja da se ljudima koji se ne bave takvim poslovima od njega zavrti glava. Dogovor se odnosi na kompenzacijske poslove u trajanju od deset godina i s godišnjim prometom s jedne i druge strane u iznosu od oko milijardu dolara - 500 milijuna sa jedne i 500 milijuna sa druge strane. Dakle, za deset godina deset milijardi dolara prometa.“  Valja podsjetiti, jugoslavenska je štampa bila tradicionalno sklona da vijest kako je neka zadruga u nekom zabitom selu nabavila novih dvadesetak košnica poprati velikim naslovom na naslovnoj stranici PORASLA PROIZVODNJA MEDA! Vijest o sklopljenom poslu od deset milijardi dolara koji bi preporodio jugoslavensku privredu bila je takvog ranga da je sve zblesirala i nikome nije palo ni na pamet zapitati što je Špiljak uopće tražio kod Hammera. Umjesto takvih pitanja javnosti su napunjena usta ocjenama poput ove iz „Vjesniks“: „Ovaj posjet istakao je i još nešto što su posebno naglasili američki kongresmeni prilikom susreta s predsjednikom Špiljakom - to, da američka politika prema Jugoslaviji ne ovisi od toga tko će trenutačno sjediti u Bijeloj kući - republikanaca ili demokrat.“ Pa naravno da nije ovisila o smjeni demokrata i republikanaca! Šesnaest predsjednika se izmijenilo dok je Hammer ostajao uvijek jedan te isti do 1990. godine kad je preminuo.Od „posla stoljeća“ s Amerikancima nije bilo ništa. Naprosto se o njemu prestalo govoriti. Nakon što je vijest da je sklopljen odigrala potrebnu ulogu više se nije ni spominjao. Tim više je intrigantno pitanje o čemu su razgovarali Hammer i Špiljak. Jesu li uz kurtoazne rečenice o vremenu i „Kako je protekao put?“ izmijenili i koju o budućnosti Jugoslavije? Možda je Špiljak pokušao osobnim uplivom na Armanda uglaviti posao, pa ako prođe - prođe, pa se izjalovilo. No Mika nije zamjerio Armadu propast „posla stoljeća“. Vidi se već po tome što je njegov sin Vanja nastavio poslovati s Hammerom, naša štampa pisala je da su u dobrim odnosima, a ni jedan ni drugi nisu osobe za koje bi se reklo da su se socijalizirali čisto druženja radi. Dapače, po tome bi se moglo reći da su Mika i Armand ostali u vezi, doduše posrednoj, ali vrlo bliskoj, do kraja njihovih života. Armand Hammer je bio učesnik hladnog rata praktički od Oktobarske revolucije do pada berlinskog zida, i to ne neki nebitni, marginalni učesnik nego u samoj njegovoj žiži. Možda će jednoga dana izaći neka njegova podrobna biografija, možda se otkrije i autobiografija, u svakom slučaju nakon pedesetak ili stotinjak godina napokon će se otvoriti arhive sa dokumentima koji nisu uništeni i možda če se napokon saznati što su Mika Špiljak i Armand Hammer razgovarali i, moguće, dogovorili, pa će neki učenici Hrvoja Klasića sa zanimanjem moći prosuditi što je od svega toga bilo. - - - - - - - - - - - - - - - - - Upozoren sam na odlomak s 97 stranice iz knjige Josipa Manolića „Politika i domovina“. Nažalost cijela knjiga izgleda kao trljavi uradak slabog ghostwritera koji je skidao s magnetofonske vrpce. Odlomak pada kao grom iz vedra neba, bez najave, bez argumentacije i kasnijeg objašnjenja. Je li netko čitao druge knjige J. Manolića? Ima li govora o toj temi?  |
|
ČIST SLUČAJ Ljeto 1970. bio sam u štabu omladinske radne akcije „Sava 70“ zadužen za informiranje. Naselje je bilo premreženo razglasom preko kojeg je puštana glazba i obavijesti iz centralne sobice koju smo zvali „radio-stanica“, šapirografom smo tiskali naseljske novine, svi brigadiri su imali dostupan dovoljan broj svježih novina, obavještavao sam novinare o zbivanjima na akcijama, primao sam strane novinare i slično. Naselje se sastojalo od tridesetak velikih baraka, od boravišnih, svaka za stopedesetak brigadira, iako ih je u brigadama bilo od osamdesetak do stotinjak, pa do raznoraznih namjenskih i pomoćnih baraka: kuhinja s trpezarijom, klub, predavaonice, baraka tehnike itd. Bilo je smješteno prema Velikoj Gorici, otprilike ondje gdje danas završava Domovinski most, okruženo livadama i kukuruzima. U smjeni je bilo oko tisuću i pet stotina akcijaša, nešto više mladića u odnosu na djevojke; bilo je tri smjene po mjesec dana, sve zajedno je prošlo ondje oko četiri tisuće i pet stotina ljudi.  Već sam pogled na njega potvrđivao je djevojčine riječi. Bio je to kršan mladić iz crnogorske brigade, ne stariji od dvadeset godina. I na njemu su se vidjele ogrebotine, pa ga zapravo i nije trebalo išta pitati. Upućeno mu je samo jedno pitanje, gotovo reda radi: „Jesi li silovao…?“ I on je bio van sebe, grlo mu se stisnulo, nije mogao izustiti ni riječi, ali nije ni pokušao nijekati. Razrogačenih očiju, sav okupan znojem, samo je nedvosmisleno kimnuo glavom. Odmah je smješten u jednu od prostorija na kojoj su vrata ostavljena otvorena, a pred ulaz i pred prozor postavljena po dva krupna brigadira. Đurić, jedan od dvanaest štablija, delegiran izravno iz milicije, zadužen za sigurnost, nazvao je po „maricu“ i obavio još nekoliko službenih poziva. Dva čovjeka iz štaba otišla su u njezinu, a dvojica u njegovu brigadu da saznaju sve što bi se još moglo saznati, te da primire ostale brigadire. Moram priznati, pored užasnutosti onim što se dogodilo, osjećao sam i bijes. Pored sažaljenja za žrtvu, osjećao sam žaljenje i za nasilnika. Mogao sam ga iz bijesa ići tuči - što mu je to trebalo? Je li svjestan što je počinio? Glupost je takva: zapravo prvenstveno škodi sama sebi, a drugi su samo kolateralne žrtve preko kojih djeluje. Da nije bilo besmisleno i prekasno provalio bih u sobicu sa zatočenikom i počeo ga šaketati, a nisam bio jedini. Da ne bi mislili da je omladinska radna akcija bila leglo silovanja, od četiri i pol tisuće mlađarije koja je to ljeto učestvovala na građenju nasipa koji nas i danas štite, to je bio jedini takav slučaj, a ne pamti se (ili se barem ne zna) za nešto takvo ikada ranije, niti sam čuo da se ponovilo kasnije. S druge strane, začudilo me je i zamalo zadivilo kako smo svi bili efikasni. Nije bilo ni jedne suvišne riječi, nijednog trenutka izgubljenog na dogovaranje, svatko je obavio svoj dio posla kao da smo uvježbavali proceduru u sklopu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, premda nam mogućnost tako nečega ni trenutak prije nego se dogodilo nije bila ni u malom mozgu. „Marica“ je stigla iznenađujuće brzo. Mladića su ugurali u stražnji dio, a do šofera smo sjeli Đurić i ja. Đurić jer mu je to bio posao, a ja kao predstavnik „civilnog“ dijela štaba, za kontrolu. Brzo smo prolazili pustim noćnim cestama i za desetak minuta ušli smo među gradske kuće. Nije nam trebalo ništa vremena da kroz praznu Petrinjsku dođemo do zatvora. Velika kapija se otvorila pred automobilom kao da ga je čekala. „Marica“ je prošla kroz zgradu i zaustavila se u unutarnjem dvorištu. Odmah su otvorena stražnja vrata i mladić je izveden van. Žurnim korakom, kao polutrčeći, grupica s njim u sredini ušli smo na najbliža vrata. Ne sjećam se točno da li smo prvo silazili ili se uspinjali nekim stepenicama, ili smo se uspinjali ili silazili na povratku, tek došli smo do razjapljene zatvorske ćelije, onaj kojeg smo sprovodili gurnut je unutra i vrata su zalupljena. Nisam se ni snašao, a već sam buljio u masivna zaključana vrata iza kojih kao da ničega nije bilo. Prethodnoj užasnutosti pridružila se još jedna: bio sam zgromljen koliko malo vremena je potrebno da se čovjek od slobodnog bića pretvori u sužnja. Ništa! Kao da pucneš prstima… Ne znam što je kasnije bilo s djevojkom. Uvjeren sam da je dobila najbolji mogući primjereni tretman. Mladić je nakon nekoliko dana prebačen u Crnu Goru, zajedno s dosijeom kojeg se zadugo neće moći riješiti, a dalje ne znam što je s njim bilo. Moj je posao bio da novinari ništa o svemu tome ne saznaju, da pazim - ako saznaju - da ništa o tome ne pišu, što sam obavio na opće zadovoljstvo, ali ja sam njegovo ime i prezime još dugo pamtio. Dvadesetak godina kasnije, kad su krenula takozvana „događanja naroda“ u Crnoj Gori, jedan od predvodnika rulje bio je čovjek istog imena i prezimena, otprilike istih godina koje je i silovatelj s ORA mogao tada imati. Ništa ne mogu tvrditi, ali ne bih se začudio da je to bio upravo on. |
|
ZA NOVU DEBATU Sudjelovao sam više puta u raznoraznim javnim sučeljavanjima (neka od njih su bila i na televiziji) i - bez lažne skromnosti - nisam tim prilikama loše prolazio, kao ni teze koje sam zastupao. Odgledao sam nebrojena takva sučeljavanja drugih ljudi i uvijek sam u nekoj mjeri ostajao nezadovoljan. Naime, vrlo često u takvim nadmetanjima ostaje dojam da je netko nadjačao, a zapravo je u pravu bio njegov oponent. Televizija po svojoj medijskoj prirodi favorizira one koji simpatičnije izgledaju, koji se znaju bolje držati pred kamerama (već sam taj pojam je problematičan), blagoglagoljivije, pa čak i bezobraznije. Kadikad neki sugovornik ostavlja boji dojam već zbog razlika kako se obukao, iz kojeg ugla ga kamera snima i osvjetljenja u studiju. Što je najgore, kadikad ispada pobjednik onaj koji laže, izmišlja, podmeće, insinuira, falsificira, tko je - u kontekstu westerna - zaslužio da ga se namaže katranom, uvalja u perje i iznese na gredi izvan gradskih granica. Pa čak i kad nema ničega od navedenog, kad je sve da ne može biti bolje, sama priroda (dosadašnje) televizije je ograničenje ili opterećenje, faktor koji modificira tok i ishod takvih sučeljavanja. Pitam se: je li moguć kopernikanski obrat? Je li moguće sučeljavanja osloboditi modeliranja televizijom i umjesto toga dobiti televiziju usklađenu s prirodom diskutiranja?  Ne samo da stanka na ekranu duže traje od one u stvarnom životu, nego je i producentima takvih emisija stalo da što kraće (jeftinije) koriste studio i tehniku, pa im je ideal emisija čije je vrijeme snimanja i emitiranja u odnosu što bližem 1:1. Uvjeren sam da suvremena tehnologija omogućuje da nadiđu spomenuta ograničenja, a da proizvodnja emisija ne bude ništa skuplja, da bude možda čak i jeftinija. Kad sam se već prihvatio usporedbe razgovora i šaha, pogodno mi je s njom i nastaviti. Najkvalitetniji šah je dopisni šah, onaj u kojem si suigrači šalju potez po potez dopisnicom (danas to vjerojatno rade e-mailom), a između svakog poteza imaju vremena razmisliti koliko je potrebno, konzultirati literaturu, posavjetovati se s prijateljima… Razmišljam - je li moguće u proizvodnji televizijskih razgovornih emisija upotrijebiti metodu dopisnog šaha? Naravno, nije svaka tema pogodna za tako nešto. Svaka tema ima svoj najprimjereniji način prezentacije. Za neke teme je dovoljno pitati za mišljenje prvih pet prolaznika koji naiđu ulicom. Govorim o temama koje su zaista značajne i koje bi trebalo obraditi maksimalno kvalitetno. Prošlo je vrijeme kad je televizija izlazila izvan studija samo se s reportažnim kolima najviše nalik nekakvom teškom borbenom vozilu. Danas postoje kamerice koje koštaju između 100 i 300 dolara, a snimaju sliku i ton koji mogu zadovoljiti i najviše televizijske tehničke zahtjeve. Ujedno su i tako jednostavne za upotrebu, „user friendly“, da i najgori tehnički idiot u minutu može naučiti kako se rabe. Jedan stisak dugmeta - aktiviraj napravu, drugi stisak dugmeta - započni snimanjem, treći klik - završi snimanje. I to je to. Improviziram: nađe se dobra tema koja to zaslužuje, nađu se dobri sugovornici, dogovore se pravila (uvodna izlaganja po deset minuta, a svaka replika ne više od tri), svakom sugovorniku dodijeli se mala kamera da je drži kod kuće, jedan snimi što hoće reći i pošalje jednu kopiju sugovorniku, a drugu organizatoru sučeljavanja, drugi ima dovoljno vremena smisliti što će i kako odgovoriti… Nakon šest mjeseci se sve samo dobro montira. Da ponovim drugim riječima: svakome od sugovornika pružila bi se prilika da se pokaže najboljim što može, da obrani svoja stanovišta najbolje što može. U srazu s isto takvim argumentima oponenta možda bi izvukao iz sebe čak onoliko koliko nije ni slutio da može. Za svaki odgovor može se koliko god hoće pripremiti, konzultirati literaturu, vlastite bilješke, koristiti „joker zovi“ i nazvati istomišljenike da prodiskutiraju što je najbolje reći, snimiti svoj doprinos u doba dana koje mu najviše pogoduje, kad mu je bioritam na vrhuncu… E, rezultat takvog sučeljavanja mogao bi biti za učenje i pamćenje. Ako se nađe svjetski zanimljiva tema, možda bi mogli, umjesto da samo otkupljujemo stane emisije, i mi nešto prodati svijetu. Recimo, uvali se takva kamerica Nevenu Sesardiću da brani stvar desnice, Damiru Markovini da zastupa ljevicu… Igoru Mandiću da obrazlaže zašto je hrvatska država propali projekt, a bilo kojem državotvorcu da mu oponira, recimo ministru Krstičeviću. Kako sam ovih dana raspoložen, rado bih govorio o zastranjenjima i štetnosti kvazifeminizma, a protiv mene može stati tko god hoće… Kaže se da je vlast loša jer kvari ljude. Nije istina. Loši ljudi kvare vlast. Tako se govori i da televizija zaglupljuje ljude. To nije nužno. Pametni ljudi na televiziji mogli bi od nje napraviti snažno oruđe prosvjetljavanja, obrazovanja i razuma, mimo toga da bi umjesto otužnog kreveljenja mogla postati istinski zabavna. |
|
SMISAO PRAVA Naime, dok žrtva ima pravo odvagivati hoće li ili neće prijaviti seksualno nasilje, to nije isključivo samo njezino/njegovo pravo. Doktori koji primijete tragove silovanja ili policajci koji za tako nešto doznaju nemaju se što premišljati: službena lica imaju ne samo pravo, nego i zakonsku dužnost da to prijave, a tužitelji moraju po slovu zakona, po službenoj dužnosti podići optužnicu.Mnogi su pratili na tv-ekranima natezanje Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića o tome ima li žrtva silovanja pravo sama odabrati hoće li i kada prijaviti nasilnika. Završilo je tako da se i Stanković priklonio stavu gošće emisije. U naknadnim komentarima to se tumačilo kao njezina pobjeda. Dok sam gledao emisiju i meni je zvučalo razumljivo i prihvatljivo da žrtva ima sama pravo odlučiti hoće li i kada će prijaviti silovanje. Da se odmah razumijemo, i ja smatram da ŽRTVA IMA PRAVO sama odlučiti hoće li i sama/sam odabrati najpovoljniji čas kada će to učiniti. Ima pravo. No u svjetlu naknadne pameti postavlja se pitanje koliko taj dopadljiv stav ima smisla.  U slučaju prijavljivanja neposredno ili što skorije nakon zlodjela, dok postoje svježe ozljede, masnice, tragovi sperme, znoja nasilnika ili ostaci njegove kože ispod noktiju žrtve, razderana odjeća, provaljena vrata i tome slično, prijavljivanje je itekako smisleno. Između ostaloga i zato da se spriječi mogući sljedeći napad. No nakon godine dana ili više, kad zacijele masnice i ogrebotine, nestanu i posljednje vlati kose nasilnika i svi drugi tragovi, prijavljivanje je besmisleno. Ostaje samo riječ onoga koji optužuje protiv riječi onoga koji se brani, riječ na riječ. Mi nismo dio anglosaksonskog pravnog sistema u kojem je presudno kako uvjeriti suca i porotu. Naš pravosudni sistem je nastavak pravne tradicije u kojoj ništa nije moguće bez čvrstih dokaza ili vrlo uvjerljivih svjedočenja. Svjedoka ionako najčešće ni nema ili su krajnje nepouzdani, pa dokazi ostaju ključni faktor eventualne optužbe. Između prijavljivanja odmah i prijavljivanja kasnije, ili mnogo kasnije, postoji jedan teoretski slučaj kad i ovo drugo eventualno ima smisla. Recimo da je žrtva izuzetno pribrana, što je u takvim okolnostima rijedak slučaj, da zaključi kako nije čas odmah podići uzbunu, ali će možda uskoro ili kasnije sazreti uvjeti za tako nešto… Žrtva može sakupiti i pričuvati dokaze. Danas je to lakše nego ranije. Svatko ima mobitel - fotografiraju se modrice i druge ozljede, snimi se poprište, kaže se svježe svjedočenje u diktafon da se otme zaboravu, spremi se poderana odjeća s tragovima DNK-a nasilnika, obazre se naokolo da li je itko išta vidio, ima li ikakvih svjedoka i sve tako. (Važna napomena: organske tragove poput znoja, sperme, nakupljenog ispod noktiju, vlati kose nije pogodno staviti u čvrsto začepljenu flašu, plastičnu ili limenu kutiju. Može doći do gnjiljenja. Treba ih staviti u nešto gdje postoji mogućnost da se sasuše i tako sačuvaju, papirnatu vrećicu ili drvenu kutijicu.) Međutim, takva naknadna tužba je čak i uz predočenje materijalnih dokaza dvosjekli mač. Branitelj silovatelja može ustvrditi da su fotografije ozljeda fotošopirane, da je razbacani stan inscenacija, da je tužiteljica odjeću razderala sama, da je tragove znoja sakupila kad joj je optuženi ljubazno pomogao unijeti novokupljeni ormar u stan, da je spermu kupila od prostitutke (pojavi se i svjedokinja koja ju je kao prodala)… Gad je na sve spreman, pa je rezultat naknadne tužbe neizvjestan. Može završiti plaćanjem parničnih troškova i tužbom za klevetu. „Pravo“ lijepo zvuči, zanimljivo se oko toga prepirati, pogodno da se bilo tko pozivajući se na raznovrsna prava pravi pametan. Nažalost, nedvojbeno pravo žrtve da izabere hoće li prijaviti nasilje i kada će to učiniti zapravo se svodi na odluku „odmah ili nikad“. Besmisao naknadnog prijavljivanja i podizanja tužbe još je očitiji ako se prisjetimo postojanja pravne kategorije zastare. Kako prije neki dan rekoh, lako je biti general nakon bitke. U svjetlu naknadne pameti zamjeram Stankoviću, žao mi je što se nije dosjetio to spomenuti. No njemu manje zamjeram jer je novinar po jednoj od definicija „univerzalni neznalica“, njegovo je da postavlja pitanja. Više se čudim Jeleni Veljači koja je jedna od istaknutih predstavnica grupacije koja se legitimira nastojanjem da pomogne žrtvama seksualnih nasilja, silovanja i ostaloga. Pravo žrtve silovanja da prijavi zločin nakon nastupa zastare jednako je onome da mrtvac jebe dasku. Nažalost, ono što su mnogi pratili bez daha kao prijenos boksačkog meča bio je samo primjer kako diletanti raspravljaju o temama o kojima su samo načuli, a zapravo pojma nemaju. |
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (9)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (11)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (27)
Kolovoz 2015 (33)
Srpanj 2015 (33)
Lipanj 2015 (22)
Svibanj 2015 (26)
