subota, 06.02.2021.

sudbine



ĐORĐE


Fotografija koja je iskrsnula iz bespuća interneta kosnula me kao malo koja. Prepoznao sam čovjeka u prvom planu u sredini koji bijesno viče na zastrašujućeg oklopljenog policajca. Đorđe Mišković! S druge strane, fotografija je snimljena na demonstracijama/nemirima negdje u Ukrajini i nevjerojatno je, vrlo slabo moguće, gotovo nemoguće da bi se Đorđe Mišković ondje našao. Međutim - isto tako - kako nisam ništa o njemu čuo posljednjih dvadesetak godina, a putovi života su nepredvidivi i iznenađujući, možda je to zaista on, tim više što čovjek u zelenoj košulji izgleda upravo poput njega.

Đorđev život je uvelike određen njegovim rođenjem, biologijom. Imao je pravilnu glavu s lijepim muškim licem, ali mu je tijelo bilo sfuflano. Kičma mu je bila iskrivljena i svinuta, a desna lopatica izbočena da je zapravo bila grba, pa je cijeli trup bio izvijen i sabit, na što su se nadovezivale duge tanke ruke i noge, pa je djelovao pomalo poput pauka s ljudskom glavom. Zbog toga je uvijek nastojao biti obučen u što bolje skrojeno odijelo, maksimalno uredan, ali to nije moglo suštinski pomoći.

Bio je zaposlen u „Večernjem listu“, u rubrici za kulturu, pisao sve što se očekivalo od novinara kulturne rubrike, ali je najviše volio pisati vlastite pjesme. Nažalost, kao pjesnik nije bio uspješan, pa je naposljetku u vlastitoj nakladi objavio sasvim pristojnu zbirčicu. Bio je vrlo srdačan i pristojan čovjek, širokog i solidnog humanističkog obrazovanja, bio je užitak s njim se družiti. Stanovao je u jednosobnom stanu s malim balkonom u četverokatnoj zgradi na početku Radničkog dola.

Ne treba posebno napominjati da nije imao sreće sa ženama, posebno ako im je pokušavao udvarati svojim pjesmama. Zašao je već u četrdesete kad je napokon naletio na onu kojoj su se pjesme sviđale. Imala je milo lice, ali su joj udovi bili spigani, jedna joj je ruka bila normalna, ali druga kržljava i obično zgrčena, a noga kraća, pa je upadljivo šepala. Njih dvoje su se zavoljeli i vjenčali. Uskoro je stigla i prinova - dobili su sina.

Prvo, pa muško! Dijete je bilo ne samo skladno i zdravo nego i izuzetno lijepo. Još kao beba uglavnom se smješkalo i zadovoljno gugutalo, a kad je prohodalo izgledalo je kao anđelak, kao model za kič-razglednice. Na Facebooku bi svaka njegova fotografija privukla na stotine lajkova. Nema normalnog roditelja koji nije zaljubljen u svoju djecu (pogotovu dok su mala), a to koliko su Miškovići obožavali svoje čedo bilo je natprirodno. Ne samo da je bilo njihovo, nego je bilo i sve ono što oni nisu bili, blagoslovljeno dražesnošću koja je njima bila uskraćena. Bilo im je svejedno je li dijete djevojčica ili dječak, ali kad su se oslobodili najveće brige - da će naslijediti njihovo prokletstvo - odmah su poželjeli i drugo i treće, pa su se radovali priželjkujući da sljedeće bude žensko jer im se činilo zgodno da bratac bude malo stariji od sestrice. Posjetio sam ih nekoliko puta da odnesem neki dar djetetu. Ushićenje i sreća koji su vladali u njihovom malom stanu bili su gotovo opipljivi.

No bio je to kraj osamdesetih godina kad je netrpeljivost prema Srbima, komunistima i Jugoslavenima bila dominantna osobina hrvatskog javnog mnijenja. Đorđe je među prvima u „Večernjem listu“ dobio otkaz. Uskoro je i njegova supruga ostala bez zaposlenja. Snalazili su se kako-tako, ali nekako su uspijevali spojiti kraj s krajem. Malo kome su se mogli požaliti, osim onima koji su se našli u istoj ili nekoj varijanti iste nevolje, a njima se uvelike bilo besmisleno žaliti jer nit je itko ikome mogao pomoći niti je ikakvo povjeravanje donosilo olakšanje jer je prvenstveno samo otežavalo breme bespomoćnosti i beznađa.

Najveća nevolja postao im je susjed koji je stanovao negdje iznad njih. Bila je to neka propalica koja je živjela od socijalne pomoći i sitnog kriminala, a svako jutro je pomagao prodavačima na tržnici da prenesu robu na pultove, za što su mu plaćali nešto sitno u gotovini što mu je omogućavalo da produži pravo u najbližu birtiju i instalira se za šank. Taj ih je glasno vrijeđao i psovao kad ih je mimoilazio na ulici, pa su ga izbjegavali koliko su mogli, ali kad bi ih spazio sa šanka kako kupuju na tržnici iskakao je iz birtije, jurio za njima kroz vrevu i urlao gadosti. Zbog njega su prestali izlaziti sa kćerkicom u park ispred kuće jer je baraba izlazio na svoj balkon i derao se odozgora da je Radnički dol odjekivao. Nije bio odviše maštovit, sve uvrede su se svodile na „Srbende!“, „četnici!“, „komunjare“, „Jugoslavenčine!“, ali su bile nepresušne. Pred ponoć se vraćao pijan i ogorčen nakon zatvaranja posljednje krčme u okolini i larmao po stubištu. „Srbi, vratite se u Srbiju!“ urlao je neuklonjivim zavičajnim naglaskom pred vratima ljudi čiji su predci doselili u Hrvatsku prije najmanje tri stotine godina. Razbio im je zvono pored ulaznih vrata u kuću, razvalio vratašca poštanskog sandučića, iščupao prekidač zvona ispred stana i smrvio tipku za stubišno svjetlo na katu. Ostali stanari se nisu šteli mešat jer im se činilo da je nasilnikov gnjev razumljiv i opravdan, a da je Miškoviće - kao Srbe, komuniste i Jugoslavene - snašlo što su zavrijedili. Na vratima i zidu pored vrata svakodnevno su nalazili nove škrabotine ispisane kredom ili flomasterom: patriotsko ušato U, pravovjerni križ, kraticu ZDS, parolu „Bog i Hrvati!“ ili uvrede, „Smradovi“, „Srbočetnici“ ili slično. Kreda se lako brisala, ali se trag flomastera nikada nije mogao do kraja ukloniti. Učestali su i telefonski pozivi u svako doba dana i noći u kojima su anonimni glasovi - ne samo jedan, i muški i ženski, često očito iskrivljeni da se ne prepoznaju - sipali uvrede i prijetnje, pa su se domaćini prestali javljati na pozive kojima nije prethodio dogovoreni signal, a noću su iskapčali žicu telefonskog aparata iz utičnice u zidu.

Nazvao sam na dogovoreni način. Pustiti da telefon zazvoni tri puta, a onda prekinuti poziv. Dvije zvonjave, pa prekid. Ponovo tri puta zazvoniti, pa stati. Tek nakon toga, na četvrto nazivanje su se javili. Neko vrijeme se nismo vidjeli, pa da barem čujem kako su… Po novome nalaze rasute vreće od smeća ispred stana, ali to su možda djeca s viših katova koje roditelji pošalju da bace smeće, a njima se na da silaziti pred kuću. Dan ranije im je praćkom razbijeno jedno staklo na prozoru. Predložio sam da ih posjetim navečer i pričekam kad će se alkoholičar pojaviti, pa izađem i porazgovaram se njim. Đorđe se prepao mog prijedloga. Ne, možda bi nakon toga bilo još gore! Možda bi se napasnik drugog dana pojavio s još dvojicom takvih! Istini za volju, ni ja nisam bio uvjeren u korisnost svog prijedloga. Imao bi učinka da sam mogao nakon toga ostati barem dvije sedmice po dvadeset i četiri sata dnevno, ali to ne samo da je bilo neizvedivo nego je slična zaštita bila potrebna za još petnaestak ljudi koji su se našli u nekoj varijanti iste nevolje. Mogao sam se pouzdati svega na dva-tri prijatelja da bi mi pomogli, daleko premalo da bismo išta temeljito i dugoročno postigli.

Sve se pogoršalo kad su međunacionalne napetosti prerasle u oružane incidente. Nasilnik je nabavio maskirnu uniformu bez oznaka i hodao u vojničkim cokulama, što ga je uvelike osokolilo od ponašanja za šankom do povratka kući. Nezaobilazno je zastao na prvom katu, pokušavao provaliti vrata i pijano bulaznio. Srećom su vrata bila solidna i odolijevala nasrtajima, pa je završavalo tako da je u nemoćnom bijesu udarao cokulama i prostačio dok se iz stana čuo plač isprepadanog djeteta. Obavezno se pomokrio po kvaki, često se i ispovraćao ispred praga, a nekoliko puta se i posrao na otirač. Kako nije nosio ritpapir brisao je stražnjicu prstima koje je kasnije čistio strugajući ih o vrata i bijeli zid. Miškovići su bacili otirač za cipele u smeće, svaki dan su uvrebali priliku kad su mogli počistiti nered pred ulazom, ali se smrad mokraće, povraćotina i izmeta nije mogao do kraja ukloniti i sve više i više je prožimao cijelo stubište. I susjedima je dozlogrdilo da ih deračina sa stubišta uznemiruje svake noći, smrad je bivao sve intenzivniji i kad bi zatekli Miškoviće kako čiste ispred svojih vratiju ogorčeno su upozoravali da je to nedozvoljivo, cijelo stubište smrdi na drek i rigotinu, i da bi trebalo prestati, ne govoreći izravno ali kao da su oni tome krivi. To je bilo sasvim u skladu s onim što se čitalo u novinama, čulo na radiju, vidjelo na televiziji, s onim što su izjavljivali istaknuti pojedinci na javnim tribinama i masovnim okupljanjima. Susjed-nasilnik je očito bio rodoljub koji je - tko mu može zamjeriti? - malo pretjerao, a Miškovići su bili ništa drugo nego remetilački element koji izaziva nered. Na tako baždarenoj vagi nije bilo smisla tražiti zaštitu od organa reda, tim više što je u međuvremenu Narodna milicija postala Hrvatska policija, pa su se gomilala iskustva da je u ovakvim slučajevima pametnije ne zvati ih u pomoć.

Đorđe i supruga su živjeli u jednosobnom stanu iza protuprovalnih vrata, užasnuti vijestima na televiziji i još više onima koje su se prenosile na uho ispod glasa. Kad su baš morali izaći do dućana, apoteke ili ambulante, birali su vrijeme kad je bilo najmanje ljudi na ulicama, hitali uz fasade i pretrčavali raskršća kao da ih vrebaju snajperi. U tom razdoblju najviše što sam im mogao pomoći bilo je da nekoliko puta odem s popisom za nabavku u kupovinu.

Napokon su jeftino prodali stan, kupac je odmah shvatio u kakvom su položaju i zašto prodaju u žurbi, nisu dobili ni petinu stvarne cijene. Ostavivši sve ostalo spakirali su ono najnužnije u dva kofera i otišli u Novi Sad u iznajmljenu sobicu.

Nekoliko godina kasnije sin im je naglo dospio u bolnicu. Bila je to u vrijeme kad je Srbija bila pod blokadom pa je vladala opća nestašica lijekova, nije ih bilo ni u bolnicama, i dječak je umrla. Možda ni uz lijekove ne bi bilo moguće spasiti dijete, ali nedostatak lijekova sigurno nije pomogao.

Nisam imao kontakta s njima, ali sam ipak čuo okolišnim putem preko niza zajedničkih poznatih da nakon smrti potomka „nažalost više nije bio Đorđe kakvog smo poznavali“, pri čemu se spominjalo da se počeo opako piti, prečesto i previše, da se trudio ne trijezniti, i to je bilo posljednje što sam čuo o njemu.

Ipak, kako sam svaki dan silazio autom na Britanski trg i tražio mjesto gdje ću parkirati, gotovo svaki dan sam prolazio autom ispod njihovog bivšeg stana i svaki put sam se s ogorčenjem prisjetio njihove sudbine. Od prošlog proljeća zbog slabog zdravstvenog stanja i epidemije corone ne izlazim iz kuće, pa je to gotovo svakodnevno prisjećanje izostalo. Kroz to razdoblje pomislio sam na Đorđa ne više od nekoliko puta.

I onda je iznenada s interneta iskrsnula fotografija. Zapanjeno sam se zabuljio: Đorđe pa Đorđe, ili netko isti on! Tko zna, možda ga je sudbina izbjeglice potjerala dalje od Srbije, možda se zaista skrasio u Ukrajini? Ili se ponovo počeo baviti novinarstvom, pa su ga poslali u krizno žarište da izvještava? Tko zna kako se možda mogao naći u toj situaciji i u njemu se prelomilo, prekipjelo, dojadilo mu da se sklanja i odlučio se usprotiviti.

Bilo što bilo, oni koji su poznavali Đorđa Miškovića, bivšeg „Vjesnikovca“, novinara kulturne rubrike „Večernjeg lista“ i pjesnika - spomenimo ga se.





četvrtak, 07.01.2021.

Ne ponovilo se!

SPACE MOUNTAIN


Kad smo se već našli na Floridi, a s nama je bio desetogodišnji bratić Andre, nismo mogli zaobići Disneyworld, lokalnu varijantu kalifornijskog Disneylanda. Tetak Ivan se dokopao knjige Itala Calvina „Ako jedne zimske noći neki putnik“ i nije se dao odlijepiti od ležaljke na plaži iznad koje su bezobzirno nisko bahato prolijetali pelikani, jedan za drugim ili u formacijama od dva, tri ili četiri. Kad tri ili četiri takva bliska potomka ptereodaktila tijesno zbijeni prolete dva metra iznad glave, zračni udar čupa knjigu iz ruku kao na spiritističkoj seansi, ali se on nije dao smesti.

U Disneyworldu smo kupili dnevne karte koje su nam omogućile da obiđemo sve atrakcije koliko god puta smo to zaželjeli. Jedino je svaki put trebalo iznova stati u red, što nije bio nikakav problem jer se nikada nije čekalo više od nekoliko minuta. Sa svih strana su navirali Miki Mausi, Paje Patki, Snjeguljice i Pepeljuge, Petri Panovi, Kapetani Kuke i ostali iz te družine. Prolazili smo čamcima kroz gusarske bitke, prašume pune opasnih divljih zvjeri, divlje brzace i padali niz vodopade, ulazili u uklete dvorce, prolazili kroz trodimenzionalne filmove, napadale su nas Ralje, nalazili smo se među vitezovima u prošlosti, zalazili u prostore bez gravitacije gdje smo hodali po stropovima… Manje-više sve je bilo zgodno, iako smo tetka Lili i ja najviše voljeli kad smo pronašli neku atrakciju koja je bila dozvoljena i djeci bez pratnje odraslih, pa smo puštali Andrea da sam ode drugi ili treći put dok smo mi čekali u najbližoj zalogajnici koja je posluživala kavu.



Naposljetku je preostala samo najpoznatija, najveća atrakcija – rolerkoster „Space Mountain“. S bilo kojeg mjesta prostranog zabavišta vidio se divovski futuristički stožac u kojem je smješten „tobogan smrti“, tada navodno drugi najveći na svijetu, pri čemu je prvi bio u Disneylandu u Kaliforniji. Ogromno zdanje imalo je iznenađujuće mali i neugledan ulaz ispred kojeg je bio red zainteresiranih posjetitelja od pedesetak metara.

Preciznije je reći za sve redove u Disneyworldu da su bili nego da se u redovima čekalo. Svi redovi su se pomicali brzinom jednakom ili jedva nešto manjom od brzine uobičajenog hoda, pa priključivanje nekome od njih nije značilo da treba išta čekati nego da se naprosto pridružilo drugim ljudima koji idu istom cilju. Tako smo i tih pedesetak metara do ulaza učas prešli, a kad smo došli na prag ulaza iza nas se već protegnulo pedesetak metara novopridošlih, međutim smo uvidjeli da je ispred nas i tri puta više onih koji su ranije stigli nego smo u prvi mah mogli vidjeti. Naime, našli smo se u prostoriji koju je daleko lakše nacrtati neko opisati. Nemojte me hvatati za riječ, iznijet ću neke brojeve samo ilustrativno. Zamislite da ste se našli u prostoriji 13 X 10 metara, u jednom uglu je ulaz, u dijagonalnom je izlaz. U ravnoj liniji je od ulaza do izlaza petnaestak metara, ali ne može se tako jer je cijela prostorija pregrađena ogradama koje usmjeruju kojim putem se može ići. Prvo ravno uza zid postrance do dna prostorije, zatim okret od 180 stupnjeva i pravo do suprotnog zida. Tek nakon što se tako desetak puta okrene stigne se do izlaza. Drugim riječima, da se pređe ono što je u ravnoj liniji petnaestak metara treba prehodati više od stotinjak.

Što je najbolje, hodanje na taj način je zabavno. Kako god okreneš, u susret ti idu dvije kolone, lijeva i desna. Virneš lijevo, virneš desno, svi dobro raspoloženi i smješkaju ti se, pa se i ti svima smješkaš. Pa gledaš pravo naprijed i istovremeno vidiš i one lijevo i one desno. Svi ionako dobro razgaljeni očekujući dobru zabavu jedni drugima još potenciraju to raspoloženje, te nikome ne padne teško kad iz prve uđu u drugu prostoriju, jednako organiziranu, samo tri puta veću.

Tri puta veća prostorija znači da je u njoj, to jest – ispred, tri stotine ljudi, ali odjeljci sad ne teku naprijed-nazad, nego lijevo-desno. Hodaš prolazima i zaokrećeš jednakom brzinom, i dalje se veseliš svim ljudima, sve to brzo ide, ne pada ti teško. Za nekoliko minuta si na izlazu, ali on je istovremeno ulaz u četiri puta veću prostoriju od početne. Iznenadiš se, ali ujedno vidiš svud po zidovima velike ekrane koji prikazuju lansiranje raketa, satelite u svemiru, astronaute koji izlaze iz svemirskog broda, sve takve prizore, buljiš u njih kao da tako nešto nikada ranije nisi vidio. Ni ne primijetiš da si ušao u sljedeću prostoriju. Ta je malena u odnosu na sve ranije, jedva tri sa tri i pomisliš: „To je valjda kraj puta…“ Ali ne, sljedeća je veličine školske sportske dvorane. Zgroziš se i pomisliš: „Da sam znao da će biti toliko ljudi ispred mene, ne znam da li bih se priključio…“ Odnekud dolazi i primisao da si na neki način prevaren, iako još znaš kako.

Sljedeća dvorana je iste veličine, jedino što je okrugla i svaki se red savija spiralno prema centru, pri čemu je svaki krug spirale niži od prethodnog. Što je sad ovo? Spuštaš se pri čemu ne vidiš samo ona dva reda s kojima se mimoilaziš nego i kompletno ljudstvo na drugoj strani tog ogromnog lijevka. Kad si na samom dnu dugački te hodnik vodi ravno u sljedeću dvoranu. Ondje je sve u polumraku, svira „Pink Floyd“, ponovo se okrećeš na kraju odjeljaka puta za sto i osamdeset, od polumraka ni ne primijetiš da je dvorana barem tri puta duža nego si ocijenio unišavši. Raspoloženje se mijenja, početnu euforiju smjenjuje otupjelost i svi žustro koracaju očekujući da će uskoro doći do atrakcije kojoj hrle. Gubiš sjećanje kroz koliko si prostorija prošao: svaka je po nečemu drugačija, veličini, svjetlu, tonskoj podlozi, ilustracijama na zidovima… U narednoj dvorani su svuda ispisana upozorenja koja ponavljaju na više jezika i ozbiljni glas Velikog brata: „Nemojte ići na vožnju ako imate slabo srce ili ste ikada u životu doživjeli napad epilepsije!“, na engleskom, španskom i još nekoliko jezika. Doživljavaš to kao ozbiljno najavu da je pješačenje pri kraju. Koljena ti se posijeku i ne možeš vjerovati vlastitim očima kad se odjednom nađeš u dvorani veličine velesajamske sale gusto ispunjenoj ljudima u pokretu, vjerojatno i više od deset tisuća njih! Sad ti je i jasno u čemu je prevara. Da si znao koliko je zaista onih koji se žele provozati „toboganom smrti“ ne bi nasjeo i zalijepio se uz onih dvadesetak-tridesetak ljudi kojima si se priključio izvan zgrade. Pobjesniš, poželiš da sve to prestane, da se na neki način isključiš, ali ta prostorija nema stropa nego se iznad glava mnoštva uzdiže neodredivo velik mrak u kojem se djelom vidi, a djelom tek naslućuju metalne tračnice ispremješane u ogromno metalno klupko kojim svako malo proleti vagončić iz kojeg dopire vriska putnika. Vagončići tutnje preletajući, tračnice škripe, ljudi u njima egzaltirano ciče… gledaš tu čudovišnu konstrukciju iznad sebe i već si prešao četvrtinu puta, ali sad si siguran: evo, samo da ovo prođemo i stigli smo.

Stigli smo u potpuno oprečni ambijent: u tišini žubor potočića i pjev ptičica, ugodno osvjetljenje, miris poljskog cvijeća, pod stropom lepršaju leptirići… Da nismo zalutali? Greška u sistemu, pomak u stvarnosti, vremenski skok? Već više puta izgubljena nada naglo se vraća i razbuktava prolaskom kroz sljedeći dovratal, da bi se prelaskom sljedećeg praga pretopila u očajavanje. Izgubio si pojam koliko te već dugo vuku na nos, prošao si široku paletu raznih i raznoraznih raspoloženja među kojima je najfrekventnija nevjerica da nije moguće ono što se upravo događa, te da bilo što bilo to ne može više dugo trajati, mora učas završiti. To „učas“ se odužuje. Istini za volju, u svakom trenutku možeš napustiti taj košmar. U svakoj novoj okolini su jasno vidljiva vrata iznad kojih piše „Exit“, ponegdje taj natpis i svijetli ili trepće, ne možeš reći ni da ga nema ni da ga nisi vidio, ali misliš „Hodam već pola sata, mora da je preostalo još minuta dvije…“ ili „Hodam već četrdeset i pet minuta, bilo bi šteta napustiti poziciju do koje sam dospio!“ ili „Mora da smo već više od sat vremena u ovom redu, kad toliko ljudi toliko žrtvuje mora da se isplati ići do kraja!“

Ne mogu reći koliko smo hodali, mora da je bilo više od sat, možda čak sat i pol. Mora da smo tako, prelazeći iz jednog prostora u drugi, prešli najmanje sedam kilometara. Naposljetku od ličnosti i karaktera ne preostaje ništa, sveden si na otupjeli automat koji ne misli više ni o čemu već samo grabi naprijed nošen mehanizmom kojim se trzaju kraci galvaniziranih žaba. Kad je već osjećaj za protjecanje vremena potpuno blokiran, a sve psihičke funkcije nakon brojnih silovitih preokreta zgrušale se u zaštitni položaj redukcije na elementarno, iznenada se nađeš na peronu na koji pristižu vagončići nakon vožnje, odakle se kreće. Odjednom je oko tebe gomila neke zdrave i vesele mlađarije u plavim uniformama, svi zgodni i razdragani, svi bi mogli istog trena nastupati u televizijskim reklamama za coca-colu ili neku pastu za pranje zuba. Dvoje te prihvate s obje strane i u nekoliko koraka dovedu do mjesta koje je upravo oslobođeno, pomažu da se namjestiš, ali istovremeno onemoguće da se osvrćeš, premišljaš, oklijevaš, zastaneš i gubiš vrijeme na bilo koji način, vežu te oko pojasa i preko prsiju sigurnosnim kaiševima, rutinski, ali krajnje savjesno provjeravaju jesu li sve kopče čvrsto zakvačene i već u sljedećem trenutku vagončić u koji je smješteno nekoliko ljudi jedan iza drugoga silovito je katapultiran. Nisi se ni snašao, a već te ubrzanje kakvo nikada ranije nisi iskusio snažno pritisne na naslon i izbije dah.

Znao sam od ranije što je rolerkoster, to jest, mislio sam da znam. Vidio sam u filmovima, bio sam na nekoliko daleko manjih u putujućim zabavištima u Zagrebu, naposljetku, posjetio sam zabavni park „Six Flags“, koncepcijski za starije maloljetnike i mlađe punoljetnike, koji se dičio da ima najduži „tobogan smrti“ na svijetu. Provozao sam se nekoliko puta i zaista je bilo veselo. Kolica jure po šinama, naglo zaokreću, uspinju se i duboko propadaju, preokreću, na trenutke se voziš naopačke, zaletavaju prema preprekama koje u posljednjem trenutku zaobilaze, ma svašta, i sve to traje poprilično dugo, u skladu s titulom najdužeg na svijetu. Na osnovu svega toga nisam bio ni najmanje zabrinut zbog same vožnje u „Space Mountainu“, ali moje iskustvo bilo je prije svega potpuno zavaravajuće.

Shvatio sam svoju zabludu već nekoliko sekundi nakon što smo lansirani u žrvanj. Naravno da vagončić koji nas je vozio nije postizao ni približno brzinu zvuka, ali u svemu ostalome je to obilno nadoknađivao. U najvećoj brzini odjednom se u trenu zaustavio kao da se sudario s nevidljivom preprekom, u sljedećem propadao kao u slobodom padu preokrećući se istovremeno oko sve tri osi i kad si već bio siguran da su šine-vodilice zapravo pukle i otkvačile se, neka moćna sila nas povukla na neočekivanu stranu, šibali smo uvis, strovaljivali se, upadali u kovitlace, skretali pod nemogućim kutovima, usporavali i trenutno ubrzavali kao ispaljeni iz topa, a sve to u prevladavajućem mraku koji nije dozvoljavao da vidiš išta ili malo što od onoga što će uslijediti, a kamoli da procijeniš koliko će to trajati. U jednom trenutku sam osjećao da svi unutarnji organi nadiru van na usta, uši i oči, u drugom da je mozak spljošten uz unutarnju stranu tjemena, u jednom trenutku da ću se istovremeno ispovraćati i usrati, u drugom da se tijelo spljošteno poput palačinke raspada po šavovima. Pored mraka ispaljen si i u tutnjavu, škripu, cvilež, turpijanje i šmirglanje, treskove i ono kad kreda struže po školskoj ploči, samo stotinjak puta glasnije, što je instrumentalna komponenta kakofonije koju nadopunjuju ljudski krikovi u svim tonalitetima sa svih strana. Nisi znao da li misliš da ćeš vrištati, da li se suzdržavaš da ne vrištiš ili zapravo već urlaš iz petnih žila. Sve to je bilo strašno, neopisivo strašno. Ono što si čuo još naivno tapkajući u koloni prema ovoj mašini za mrvljenje i što ti je zvučalo kao cika dobre zabave sad nedvojbeno prepoznaješ kao posljednji krik bića u agoniji. Sva težina tijela sabila se u tabane, da bi odande kao erupcijom žive šiknula u glavu, koža se činila preslabom da sačuva sve te raspade i kolizije na okupu. To je bila Smrt! Smrt je razjapila ralje pred nama, gledali smo je u gadno lice dok nas je ona već počela kidati i žvakati. Ako to nije bila Smrt, barem smo vidjeli kako izgleda, a to je bilo nepodnošljivo. Nisi sposoban za ijednu drugu misao osim „Što mi je ovo trebalo?! Nikada više!!! Neizdrživo! Neka prestane! Ma tko me je na ovo nagovorio, osveta će biti strašna! Neka prestane odmah! Ne mogu više! Raspadam se na sastavne dijelove, na atome…“

I onda sve stane. Vagončić, kolica, kako god to nazvao, kapsula s nekoliko sjedišta jedan iza drugoga stoji čvrsto ukopana kao da se nikada nije ni pokrenula. Ležiš zavezan za sjedište kao da ti je mozak upravo ispran elektrošokom, ne znaš tko si, gdje si, zašto si, preplavljen ogromnim zadovoljstvom da je ono što te je mljelo iščeznulo, ali i dalje ne možeš vjerovati da si se spasio, svijest ti je potpuna tabula rasa, volja je ostala negdje na početku puta koji si prešao, otpuhnuta već u prvim sekundama katapultiranja. Nad tebe se naginju dvije prozračne plave anđeoske prikaze, ništa ne govore, samo se s dobrodošlicom smješkaju. Vješto otvaraju metalne kopče na sigurnosnim pojasevima, uklanjaju ih u stranu, prihvate te svaka za jednu nadlakticu i nježno, ali čvrsto podižu iz sjedalice i pridržavaju dok iz vozilice stupaš na čvrsti peron. Hodaju uz tebe desetak metara pridržavajući te i usmjeravajući do početka pokretnih stepenica, navedu te da staneš na prvu i prihvatiš se s obje ruke za gumeni rukohvat sa strane koji se kreće zajedno s tobom. Ne mičeš, a iđeš!

Vožnja smrtonosnim vagončićima završava nekoliko katova ispod razine tla, a pokretne stepenice te podižu glatko, ne možeš ocijeniti da li brzo ili polako jer ne možeš misliti o ničemu drugom osim onome što si proživio, zaklinjati se sam sebi da te nikada nitko neće nagovoriti na išta slično i veseliti se što si ostao živ. Dok su te anđeli podizali iz sjedišta i vodili prema početku mehaničkih stepenica uočio si da se neki putnici ne mogu osoviti svojom snagom, da ih kršni mladići u plavim uniformama uvježbano podižu i spuštaju na bolnička nosila na kotačićima, da munjevito guraju ta nosila kroz zavjesu koja je odmah ondje, ni tri metra dalje. Zavjesa se razgrne dok kroz nju proguravaju kolica s onemoćalim tijelom i na trenutak kroz taj razmak uočiš tri-četiri lika u doktorskim kutama, kapama za operacije i kirurškim maskama na licu koji već čekaju s maskom za kisik i spremnim „peglama“ za reanimaciju srca elektroudarima, ali tada tom prizoru ne pridaješ nikakvo značenje.

Pokretne stepenice podižu te uz nekakvu nevjerojatno naivnu, glupu i kičastu izložbu koja bi trebala prikazivati svakodnevni život u S.A.D. u XXI stoljeću. Tu je kuhinja dvadeset i prvog stoljeća, dnevna soba dvadeset i prvog stoljeća, dječja soba dvadeset i prvog stoljeća, radna soba dvadeset i prvog stoljeća, dvorište dvadeset i prvog stoljeća, kupaonica dvadeset i prvog stoljeća, garaža dvadeset i prvog stoljeća, dućan dvadeset i prvog stoljeća, školski razred dvadeset i prvog stoljeća, i tako dalje. Prizori su upotpunjeni ružnim lutkama kao iz izloga najjeftinijih dućana u pretpostavljenoj odjeći dvadeset i prvog stoljeća i neprirodnim pozama, te ružnim gumenim bebama koje glume malu djecu. Gledaš to jer ne možeš ne vidjeti, gledaš i ne možeš shvatiti čemu sve to sve dok ne uočiš da je u svim različitim ambijentima „iz dvadeset i prvog stoljeća“ jedno zajedničko – u svakom prostoru ima iznenađujuće nepotreban broj televizijskih prijemnika. U svakom prizoru ih je, govorim odoka, barem pet do sedam i svi ti televizori prikazuju isto – tebe!

Kako to uočiš i shvatiš tako zaboraviš na bilo što u vezi dvadeset i prvog stoljeća i pogled ti samo skače od jednog do drugog ekrana: na svakome si ti iz drugog ugla, pod drugačijim uvećanjem, kroz neki drugačiji filter, od slike do slike nešto je drugačije, ali na svima se dobro vidi da si još ukočen, zabio prste u pomični gumeni rukohvat kao kandže, da ti je lice izduženo, oči razrogačene i mijenjaš boje: bijela, zelena, žuta… Opće držanje tijela je između poluispuhanog balona i posrane grlice, a izraz lica otprilike kao kad si kao petogodišnjak u zoološkom vrtu prvi put vidio mravojeda. Odjednom napokon uvjeren da si se spasio, opijen životnom radošću da si uspio preživjeti, zaboravljaš sve ostalo i usredotočuješ se na središte svog života – na sebe, a to je nešto toliko smiješno da se počinješ smijati najzdravijim smijehom – samom sebi, ali bolesno snažno i nezaustavljivo, zapravo histerično, oči ti se pune suzama, grči se u želucu, hvataš dah da se možeš smijati, potpuno ti je nevažno zvučiš li kao pokvarena autotruba ili hijena, ljut si na sam sebe jer se ne možeš zaustaviti… U takvom si stanju kad te stepenice dovezu do vrha i izbace prema izlazu iz cijele zgrade.

Izlaziš pod otvoreno nebo na prostrani trg, a ondje je – kao slučajno – naizgled bez ikakvog reda porazbacano stotinjak stolica. Doglavinjaš do najbliže slobodne i sručiš se na nju svejednako tuleći od smijeha, sjediš kao vreća na njoj i uzalud se pokušavaš sabrati i zaustaviti. Mali bratić vuče majku za rukav, zatim meni staje na nožne prste pokušavajući nas prizvati sebi, ali bez uspjeha. Ipak, smijeh se od manijakalnog mijenja u nešto mirniji, no što si sabraniji to više primjećuješ ljude koji prolaze i zapanjeno promatraju toliku gomilu koja je upravo ispala iz „Space Mountaina“ tako suludo se cerekajuži, vidiš im na licima da bi i oni rado tako, vidiš kako se odlučuju i kreću požuriti obići zgradu da bi došli do ulaza, ali ti nezaustavljivi smijeh ne dozvoljava da ih pozoveš i opomeneš. Naposljetku se smiješ i njima znajući kako će iznenaditi.

Desetgodišnji bratić je bio oduševljen sa svime, on je sve to sasvim drugačije doživio. Da nije trebalo potrošiti onoliko vremena da bi se ponovo došlo na red, on bi odmah ponovo otišao. Nasuprot njemu, tetki i meni je bilo dosta i Disneyworlda i Floride i tog dana i svega. Nismo imali potrebe izmijeniti ni riječi, potpuno smo se razumjeli, jedina želja bila nam je da se ništa ne događa i da što prije odemo što dalje od svega.

Posebno me užasnulo kad sam shvatio da postoji ekipa sposobna osmisliti i izgraditi sistem kojim se toliko mnoštvo koliko god požele vremena povlači za nos, tehnokrati sposobni predvidjeti sve preokrete u ljudskom reagiranju i navesti mase da poslušno odrade što se od njih očekuje, da bi se na kraju upravo oni kojima je sve najteže palo najmanijakalnije hihotali kao reklama za namamljivanje novih naivčina. Posebno me užasnuo uvid da se ljude, usprkos svim pojedinačnim razlikama, može navesti da se potpuno predvidivo ponašaju svi jednako. Naposljetku, kao čovjek iz male zemlje koja je odbrala specifičan put razvoja, postalo mi je očigledno što znači „svjetska sila“ – to je zemlja u stanju izgraditi Disneyland. S takvom zemljom se ne isplati konfrontirati, nema izgleda. Jedini način da protiv volje svjetske sile izvedeš nešto svoje jest da je to tako nešto da ni ne primijete ili ne shvate o čemu je riječ dok ne bude prekasno i besmisleno da išta poduzmu.









ponedjeljak, 14.12.2020.

priče o knjigama



PEROREZ

Nisam još ni završio gimnaziju, a moja zbirka pjesama bila je spremna za objavljivanje. Stotinjak listova papira pisaćom mašinom ispisanih stihova u plastičnom fasciklu pretvorilo se u moju najveću, više od desetljeća neispunjenu želju. Samo da mi je to objaviti! Slao sam zbirku izdavačkim poduzećima, upućivao na bilo koje konkurse koji su kao nagradu obećavali objavljivanje, sve uzalud. Pisaća mašina nije dozvoljavala da se zbirka ispiše u više od tri primjerka, pa sam je neprekidno prepisivao. Mašina za fotokopiranje u početku tog vremena nije ni bilo. Kad su se pojavile bile su teško dostupne, kopiranje skupo i tehnički nekvalitetno, iskopirane stranice su se uskoro ili slijepile ili su tekstovi izblijedili. Pisaća mašina je - usprkos ograničenju na tri primjerka rukopisa - bila nezaobilazna. Pri svakom prepisivanju ponešto se promijenilo: neka riječ, stih, izbacivao sam cijele pjesme i dodavao nove, mijenja raspored pjesma, a u međuvremenu i ponešto ispravio, dodao ili prekrižio kemijskom olovkom. Zbirka se tako mijenjala, dobronamjerno bi se moglo reći da je sazrijevala, obogaćivala se, ali je želja da je vidim otisnutu i ukoričenu samo jačala i sa svakom lažnom nadom da će mi uspjeti i neuspješnim pokušajem postajala sve ogorčenija.

Naposljetku sam izgubio svaku nadu da će mi uspjeti. Uspjelo mi je da bude objavljena moja zbirka pripovjedaka, „Uvod u Peru K.“, primili su me u Društvo književnika Hrvatske iako nisam ni ispunjavao uvjete ni poslao molbu za prijem, čak sam kao urednik objavio nekoliko knjiga drugih autora, ali vlastitu zbirku pjesama koju sam sizifovski prepisivao pratila je sudbina kao da je ukleta.

Na samom kraju sedamdesetih godina sišao sam jedno prijepodne oko jedanaest sati do Ilice. Bio je lijep, sunčan dan. Zaokrenuvši u Frankopansku zamalo sam se sudario s Marijom Peakić. Ona je sedam- osam godina starija od mene, znao sam je kao pjesnikinju koju su ubrajali u poete okupljene oko revije „Polet“, a nekoliko godina ranije dobila je iznenada i na opće čuđenje zaposlenje na vrlo prestižnom mjestu urednika u tadašnjem najjačem izdavačkom poduzeću, u „Mladosti“.

Ona veselo usklikne kad me je prepoznala i odmah ispali:

- Čujem da imaš poetsku zbirku spremnu za izdavanje!

Iznenađeno potvrdim.

- Donesi je meni! Ja ću je objaviti!

Iako još nije bilo ni podne već je bila nesigurna na nogama i ljuljala se ispred mene osjetno bazdeći na alkohol, a pogled joj je odgovarajuće nesuvisao vrludao.

- Kako znaš da imam gotovu knjigu?
- Čitala sam u novinama!


Kakve novine? U kojim novinama je mogla išta takvo pročitati? Da je bila trijezna pomislio bih da me zafrkava. Onako, „in vino veritas“, izgledala mi je nesposobna za smisliti takvu zafrkanciju.

- Kad mi možeš donijeti rukopis?
- Odmah sutra…


Očigledno se obradovala, kao da joj je laknulo. Dogovorili smo se da ću donijeti svoje pjesme već sutra prijepodne u njezin ured. Bilo mi je sve to čudno, posebno što se dogovaram tako nešto s nekim tko se trudi održati uspravno, tako da od samog početka nisam vjerovao da će od svega toga išta ispasti.

Produžio sam do „Kazališne kavane“, popularnog „Kavkaza“, i ondje krenuo pregledavati dnevne novine. I gle! - u „Večernjem listu“ sam pronašao da je zaista pisalo ono na što se Peakićka pozvala.

U ono je vrijeme jedan od novinara „Večernjeg“ s kojim sam se češće družio bio Branko Vlahović. Vodio je nekakvu trivijalnu rubričicu na drugoj stranici. Svakog dan je pitao tri osobe - od značajnih i uglednih svima poznatih likova do potpunih marginalaca i anonimusa - neko pitanje, svi su odgovarali na isto, ali je svakog dana pitanje bilo drugačije. Anketirani su bili predstavljeni samo imenom, prezimenom i fotografijom veličine poštanske marke. Tog dana je pitanje bilo nešto o tome kako je teško, gotovo nemoguće izdati knjigu. Na dnu rubrike bilo je moje ime, prezime, fotografija na kojoj sam ja i žalopojka u tri rečenice kako već desetljećima imam spremnu zbirku poezije, ali mi usprkos tome što sam već priznati mladi književnik, član Društva književnika Hrvatske, nikako ne uspijeva pronaći izdavača.

Oraspoložilo me je kad sam to vidio. Prepoznao sam svoj portret, Vlahović me fotografirao na nekom tulumu nekoliko mjeseci ranije. Izjava je bila u neku ruku potpuno izmišljena jer me nije pitao jesam li voljan požaliti se javnosti, a kamoli da sam mu išta takvo izdiktirao. S druge strane, ništa nije izmislio jer me je sigurno u nekoliko desetaka navrata slušao kako se žalim za nekim šankom na hudu sudbinu moje poezije. Odmah mi je bilo jasno i što se dogodilo. Trebao je pronaći trećeg sugovornika za svoju rubriku, pa kako nije stigao izvukao je moju fotografiju iz ladice i pripisao mi izjavu računajući na naše dobre odnose da ga neću opovrgavati (a i kako bih kad je sve navedeno bilo točno?), niti mu išta zamjeriti.

Dok sam sjedio u „Kavkazu“ naišla je nekolicina mlađih književnika i novinara, pa su neki zasjeli za moj stol. Svi su već pročitali što je bilo objavljeno u „Večernjem listu“, pa su sa zanimanjem saslušali i nastavak priče - kako sam na osnovu toga već dobio ponudu da odnesem rukopis u „Mladost“. To je neizbježno povuklo za sobom i razgovor o Mariji Peakić. Nikome nije bilo jasno kako je dobila posao. Bila je jedan od desetak mladih pjesnika koji su imali priliku da jednom mjesečno objave pjesmicu ili dvije u nekom časopisu ili novinama, čak je unutar te grupe bila manje istaknuta, sve u svemu ništa posebno. Na osnovu toga i diplome moglo se očekivati da će „Mladost“ od nje naručiti honorarno neki prijevod, pa u najboljem slučaju, nakon nekoliko prijevoda, da će se uspjeti zaposliti se kao korektorica ili lektorica, no ona odmah - urednica. Pozicije urednika, posebno u „Mladosti“ i poduzećima te razine, bile su rezervirane isključivo za ljude koji su se prije toga itekako potvrdili, koji su bili nedvojbeni autoriteti na svojim područjima. Da bi priča bila čudnija, vrlo brzo nakon zaposlenja dobila je i stan, po pričanjima vrlo pristojan, prostrani stan u centru, iako su stanove u načelu dobivali ljudi s dugogodišnjim radnim stažem, s više djece, s izuzetnim radnim uspjesima, teški zdravstveni i socijalni slučajevi i slično, pri čemu ona nije bila ništa od toga čak niti slično. Dapače, ne samo da je dobila stan, nego je to bio neuobičajeno velik i reprezentativan među onima koji su se dodjeljivali.

Opći je zaključak bio da je cijela priča o meteorskom poslovnom i društvenom Peakićkinom uspjehu na klimavim nogama, da mora postojati neki element objašnjenja o kojem nitko nema pojma. Recimo, nitko nije sumnjao da ona ima debelu partijsku knjižicu koja zasigurno nije smetala, ali nije mogla ni pomoći jer ju je 80% konkurenata također imalo.

Prostorije redakcije „Mladosti“ nalazile su se u Ilici iznad knjižare koju su stari zagrepčani zvali „Kugli“, prekoputa kavane „Corso“. Ni dvadeset i četiri sata nakon susreta stotinjak metara dalje, na početku Frankopanske, ušao sam u kancelariju Marije Peakić i spustio joj zbirku u najljepšoj fascikli koju sam mogao kući pronaći na sredinu radnog stola.

Marija je bila potpuno pri sebi. Vrlo poslovno, krajnje užurbano, preuzela je rukopis i izgovarajući se da ima mnogo posla isprašila me ne dozvolivši ni da prisjednem.

Nedugo zatim, ni desetak dana kasnije, dobio sam poziv da ponovo svratim. Dođem, a ona kaže:

- Moramo potpisati ugovor.

Ovaj put sam sjeo bez pitanja. Zanimalo me je li bacila pogled na rukopis, što misli o njemu, je li joj se svidio…

- Knjiga je već u tiskari. Bit će za koji dan gotova…

Na trenutak sam osupnuto ostao bez teksta. Poslala je na štampanje rukopis koji nije pročitala! Zanimalo kome ga je dala lektorirati… Nikome! To je poezija, može se drljati što je kome drago, a ima povjerenja u mene da sam joj predao besprijekoran tekst…

Tko je grafički urednik? Spomenula je neko ime, nikad ranije nisam čuo. Je li taj pročitao tekst, našao neki primjereni dizajn, kakva je naslovna stranica? Marija o svemu tome nije imala pojma, osim što je bilo jasno da tko god prihvatio da prelomi slog knjige i napravi omot nije stigao pročitati pjesme jer je moja knjiga trebala izaći u kolu s pet drugih, a svih šest je dobio zajedno.

- Ne brini! - tutnula mi već pripremljen ugovor da ga potpišem. Nisam se stigao ni snaći i sve je već bilo gotovo, maltene prije nego je započelo. Zapamtio sam dva broja jer ih je bilo lako zapamtiti, tim više što su bili jedan broj. Moja knjiga će biti tiskana u osam stotina primjeraka (800), što je za „Mladost“ bila zanemariva, gotovo simbolična naklada, za što ću dobiti honorar od osam stotina dinara (800) što je bilo sasvim pristojno, možda čak i više od toga, nimalo zanemarivo.

Vrlo brzo nakon potpisivanja ugovora dobio sam poziv iz redakcije da svratim preuzeti autorske primjerke svježe otisnute zbirke. Uz moje knjige poklonili su mi i knjiga ostalih pjesnika objavljenih u istom kolu. Sve me je čekalo uredno zapakirano kod portira na ulazu.

Ozaren kao malo kad prešao sam Ilicu, ušao u „Corso“, raspakirao paket da bacim prvi pogled i kao da me hladni tuš zalio. Nisam se mogao sjetiti da sam ikada ranije vidio tako ružne knjige. Naslovne ilustracije na svih šest bile su potpuno bezvezne, ružne besmislene žvrljotinje, šaranje na nivou srednjoškolca koji se dosađuje pod satom geometrije pa vrti šestarom prazne glave čekajući da zazvoni za kraj nastave… Na moj užas to je bila stvarnost.

U „Corsu“ se učas okupilo društvance da razgleda nove knjige. Opća prosudba bila je jednaka mojoj: Marija Peakić je imala radnu obavezu do nekog datuma odabrati i pripremiti određeni broj knjiga za objavljivanje, tiskarski rokovi se ne mogu odlagati. Do zadnjeg časa je otezala, pa joj je jedna knjiga i usfalila. Pročitavši u „Večernjaku“ moju žalopojku ukazao joj se deus et machina, a kad je nakon toga još naletila na mene osobno, svi problemi su joj bili riješeni. Kakvo čitanje tekstova, kakva lektura?! Kakva rasprava o grafičkom oblikovanju?! Tiskati, tiskati, što prije, pa da može otići proslaviti.

Knjiga je dobila nekoliko pohvalnih kritika, ali već prije nego su objavljene cijela naklada je bila rasprodana. Znam jer sam kupio dvadesetak-tridesetak primjerak po povlaštenoj autorskoj cijeni da im mogu ispoklanjati rodbini, prijateljima i nekim drugim bliskim ljudima. Nakon dva mjeseca knjiga se više nije mogla pronaći ni u knjižarama niti je išta ostalo u skladištu.

Svrnem do Marije Peakić u ured, zateknem je za radnim stolom i nadobudno spopadnem:

- Marija, sve je prodano! Nema više knjiga!

Ona me samo gleda bez razumijevanja zašto joj to govorim.

- Marija, u dva mjeseca je prodano osam stotina primjeraka i to bez ikakve reklame, pa to je pravi izdavački uspjeh! Treba kovati željezo dok je vruće, hitno doštampati drugo izdanje, kako je krenulo…

Suočen s pogledom kao da me gleda kuhana riba učas sam splasnuo.

- Ma kakvi - reče ona. - Nemoguće.

Ona je uspjela obaviti svoju radnu obavezu, riješiti se tereta i nije imala ni mrvicu volje maknuti i malim prstom preko toga. Moja dugogodišnja neispunjena želja ostvarila se na takav način da nisam mogao odvagnuti je li me više obradovala ili ogorčila. Ipak, jedna je posljedica bila nedvojbeno blagotvorna: jednog sam se opterećenja riješio i mogao sam olakšano dalje.








ponedjeljak, 09.11.2020.

građa za autobiografiju



SNAGA ŠTAMPE


Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Udružena samoupravna interesna zajednica kulture grada Zagreba objavila je poziv za dodjelu stanova zaposlenima u kulturi i samostalnim umjetnicima. Obećali su kupiti pedeset novih stanova, a po procjeni dvadesetak onih kojima će biti dodjeljeni već imaju manje, neodgovarajuće stanove, koje će ustupiti da bi dobili bolje, te će se istim potezom srediti i stambena situacija onih kojima bi to bilo zadovoljavajuće, a inače nemaju ništa. Sve u svemu, planiralo se srediti stambeno pitanje otprilike sedamdesetorici kulturnjaka i umjetnika. Inoslav Bešker je bio urednik biblioteke „Mladi hrvatski pisci“, a ja urednik časopisa „Pitanja“, obojica beskućnici, pa smo procijenili da se poziv odnosi i na nas. Potrošili smo nekoliko dana da sakupimo sve zahtijevane dokumente, potvrde i preporuke, nalaze i mišljenja, jer je samo cjelovita papirologija dolazila u obzir, te poslali preporučenim poštanskim pošiljkama USIZ-u kulture Zagreba.

Relativno brzo dobili smo odgovor da je uvidom u našu dokumentaciju utvrđeno da je firma u kojoj smo zaposleni knjigovodstveno svrstana u kategoriju „Savez omladine“, da je Savez omladine društveno-politička organizacija, a ne institucija kulture, te naše prijave nisu ni zaprimljene. Odmah smo obojica odjurili u USIZ i pokušali objasniti: nismo zaposlenici društveno-političke organizacije Saveza omladine, nego posebnog poduzeća koje je Savez omladine osnovao da bi se bavio upravo kulturom. Obojica smo urednici, obojica pišemo i objavljujemo, što smo drugo nego kulturnjaci?! Ali činovnici USIZ-a nisu se dali smesti: ne tiču ih se nezgrapnosti, nedorečenosti i nelogičnosti zakona o knjigovodstvu, za njih je svetinja samo ono što piše crno na bijelom, a nigdje ne piše da smo radnici u kulturi. Za natječaj za dodjelu stanova kulturnim radnicima mi smo nepostojeći!

Došli smo drugog dana i donijeli papire: 90% onoga što radimo financiraju Republička samoupravna interesna zajednica kulture Hrvatske i Udružena samoupravna interesna zajednica kulture grada Zagreba kao kulturne djelatnosti, naše plaće i svi troškovi rada financirani su iz istih izvora kao djelatnosti kulture. Na kraju godine trebamo podnijeti izvještaje o radu istim tim samoupravnim zajednicama kulture, a ne gradskom vodovodu! Kako smo kulturni djelatnici kad radimo i zarađujemo plaću, a nismo kad se dijele stanovi? Što bi bilo izdavanje knjiga literature i časopisa nego kultura? No činovnici u UZIS-u bili su nepokolebljivi: njih se ne tiče što kolege iz drugih ureda imaju drugačije kriterije za područja svojih nadležnosti, oni imaju svoje propise, kriterije i smjernice i kane ih se rigorozno držati bez obzira na sve smutljivce uokolo na čelu s nama dvojicom.

Oni mrtvi-hladni, smirene savjesti, spokojni, a nas dvojica kipimo. Dođemo nekoliko dana kasnije. Saznali smo u međuvremenu da su u natječaju prihvaćene prijave naših vršnjaka zaposlenih u Centru kulturnih djelatnosti omladine Zagreba. Naš centar je identična ustanova na republičkom nivou. I ovima iz gradskog centra piše da im firma spada u „Savez omladine“. Kako je moguće da je nešto jedno na gradskoj razini, a isto to nešto drugo na republičkoj? Činovnici se nisu dali smesti: oni samo gledaju papire. A na papirima piše da se gradski centar zove „Centar KULTURNIH djelatnosti…“, a naš „Centar DRUŠTVENIH djelatnosti…“ Pa naravno, rekosmo bilo bi besmisleno osnovati dvije ustanove, jednu gradsku, a drugu republičku, i dati im isto ime! Činovnici se nisu dali smesti: ne zanimaju ih naši jeftini sofizmi i muljanja, naši prigovori se odbijaju kao neutemeljeni.

Došlo je i do povišenih tonova i zajedljivih primjedbi, ali činovnike koji su vodili natječaj za stanove nije bilo moguće izbaciti iz ravnoteže i inercije. Naši argumenti odbijali su se od njihovih oklopa kao da se pokušavamo razgovarati s kornjačama koje živje nekoliko stoljeća i ne zanima ih što natječaj za dodjelu stanova ima rokove koji munjevito i nezaustavljivo pristižu. Jednom kad stanovi budu podijeljeni i useljeni, mogli bismo se dovijeka žaliti na nepravdu.

Posljednji put smo došli u USIZ stvarno ljuti. Već su počeli pravi ljetni dani krajem proljeća, grad se užario, žureći pješke od jednog do drugog ureda samo smo podizali radnu temperaturu. Uletimo u kancelariju USIZ-a, a ondje činovnici sjede u blagom polumraku i ugodno rashlađenim prostorijama, nigdje se ne žure. Preokreću i premeću papire manirom i brzinom južnoameričkih velikih ljenivaca.

Krenemo s retoričkim pitanjem: je li vaš tajnik, glavni činovnik USIZ-a, drug Lovro Lisičić? Naravno da jeste, to je općepoznato, pa što s tim? A znate li da je drug Lisičić prije nego je postao tajnik USIZ-a radio osam godina upravo u Centru društvenih djelatnosti SSOH u kojem mi danas radimo? Ne znaju, ali nije ni važno. Važno je, važno. Naime da bi drug Lovro Lisičić bio izabran za tajnika UZIS-a trebao je dokazati da je prije toga radio i stjecao iskustva u nekoj ustanovi kulture. Da bi bio izabran za tajnika, priznato mu je kao rad u kulturi upravo osam godina koje činovnici kojima je danas nadređen ne priznaju kao rad u kulturi! Nije li to malo…, recimo blago: suludo?!

Ugodnu, opuštenu atmosferu nije bilo moguće narušiti. Drug Lisičić je izabran za tajnika prije mnogo godina, to je sve sad ad acta, nikoga se ne tiče, a i nema veze s ničim, onda se priznavalo – sad se ne priznaje, jedno je natjecati se za posao, a drugo za stan. Koga sve to uopće više zanima, osim nas dvojicu, a to što zanima nas dvojicu nikoga više ne zanima…

Mislite? – prekinemo ih Bešker i ja.

Ništa mi ne mislimo, kažu. Samo kažemo.

A znate li vi da naša firma ne izdaje samo knjige i časopise, ne bavi se samo grafičkim dizajnom i društvenim istraživanjima i organiziranjem društvenih i kulturnih zbivanja, znate li da izdajemo i novine? Zovu se „Polet“, izlaze jednom sedmično. Uskoro će ljetna pauza u izlaženju, ali prije ljetne pauze ćemo imati još četiri broja…

Kako to mislite? – pitaju nas.

Ništa mi ne mislimo, kažemo. Samo vam kažemo. Možda biste vi mogli ponešto razmisliti o onome što vam kažemo, možda nešto i smislite, sve ne misleći… - i kesimo se zlokobno.

Nekoliko dana kasnije stignu nam službene obavijesti: naže pritužbe su uvažene i naše prijave za dodjelu stanova uvršćuju se ravnopravno među ostale. Ušli smo među tristo i pedesetoricu koji su predali cjelokupnu dostatnu dokumentaciju za sudjelovanje u raspodijeli pedesetak do sedamdesetak stanova…

Snagu štampe ne smije se podcjenjivati.





petak, 30.10.2020.

građa za autobiografiju



RAZOBLIČAVANJE

Prve tri godine rada omladinskog kluba „Jabuka“ svakog sam utorka (osim ljetnih mjeseci raspusta) vodio filmsku tribinu. U Savskoj ulici je postojala „Filmoteka 16“, ustanova za iznajmljivanje i prikazivanje filmova. Zahvaljujući disko-večerima petkom, subotom i nedjeljom s kojima smo priskrbljivali glavninu novaca za sve ostale aktivnosti, odlazio sam u „Filmoteku“ i naručivao filmove iz začuđujuće bogatog kataloga, unaprijed plaćao u gotovini, pokupio plakat filma koji ćemo prikazivati i objesio ga na vidno mjesto pored ulaza.

U utorak navečer je na parking ispred „Jabuke“ stizao kombi „Filmoteke“, njihov operater je iznio 16-milimetarski filmski projektor, prijenosno platno i zvučnike, postavio opremu u najveću sobu, namjestio film i u zakazano vrijeme počinjao s prikazivanjem. Ubrzo se tribina uhodala i dolazilo je stotinjak, sto i pedesetak ljudi iz cijeloga grada. Izabirao sam filmove o kojima se nakon piš-pauze, narudžbe novog pića i odlaska operatera s opremom moglo dobro razgovarati poput „Dr. Strangelove“, „O jagodama i krvi“, „Točno u podne“, „Kritična točka“, zatim domaće klasike poput „H-8“, „Prekobrojne“ i „Izgubljene olovke“, ali i nova ostvarenja poput „Gravitacije“ Branka Ivande. Posebno su svima bili dragi češki filmovi koje smo odgledali sve do kojih smo mogli doći: „Trgovina na korzu“, „Strogo kontrolirani vlakovi“, „Crni Petar“, „Ljubavi jedne plavuše“ i - što danas može zvučati čudno - jugoslavenske filmove „crnog vala“, Puriše Đorđevića, Dušana Makavejeva, Saše Petrovića ili Želimira Žilnika, „Lisice“ Krste Papića. Ovo posljednje je i onda bilo začuđujuće jer se istovremeno s napadima na „crni talas“ u svim novinama sve te filmove potpuno legalno i bez problema moglo pogledati zahvaljujući „Filmoteci“ koja ih je sve imala i posuđivala.

Diskusije nakon filma znale su se protegnuti do ponoći i biti vrlo zažarene. Dapače, kad je obrađivao neke društveno značajne teme pozivali smo u goste asistente sa sociologije i političkih nauka, kad je film bio značajan za povijest filma dolazili su filmski kritičari „Studentskog lista“ Hrvoje Turković i Vladimir Roksandić, te bjelovarčanin Dražen Movre, za domaće filmove pozivali smo mlade režisere poput Zorana Tadića i Branka Ivande, ali i starije poput Ante Babaje ili glumce Relju Bašića, Nikolu Cara-Raca ili Ratka Buljana, koji su nam pričali kako se radi film.

Pozvani gosti su dobivali na ruke izravno sa šanka bez žiro-računa (zapravo ne znam jesu li tada uopće već postojali), bez ikakve potvrde, računa ili ikakve priznanice novčanu naknadu, ne preobilnu, ali dovoljnu da im nadoknadi što su pješice doklepesali iz grada i trebali se vratiti nazad na isti način kroz mračnu šumu.

U to sam vrijeme bio i urednik u „Omladinskom tjedniku“, pa sam počeo pisati i filmske kritike. Za „Dotora Živaga“ sam ustvrdio da je hladnoratovsko ocrnjivanje ideje socijalizma i komunizma, za „MASH“ da je vrlo zabavno opravdavanje američke imperijalističke agresije u Vijetnamu, za „Šerifa u New Yorku“ da je odličan film, a posebno sam nahvalio „Lisice“ Krste Papića i - iznimno - „Kad čuješ zvona“ Antuna Vrdoljaka, iako se radilo o partizanskom filmu, ali vrlo netipičnom, i tako dalje.

Na osnovu mog zanimanja i bavljenja filmom bio sam prihvaćen i među filmašima koji su se svakodnevno sakupljali oko istog stola u kavani „Corso“. Cantralna figura bio je Vladimir Vuković, dolazio je Hrvoje Lisinski, te grupa mlađih režisera: Papić, Ivanda, Tadić, mladi filmski kritičari Hrvoje Turković i Vladimir Roksandić, Nenad Polimac i Srečko Jurdana, te mladi književnici Pavao Pavličić i Dubravko Jelačić-Bužimski, a manje-više učestalo i niz drugih ljudi koji su ostali zabilježeni u povijesti domaćeg filma. Zajednička filmska poetika mogla bi se najsažetije opisati kao prezir prema državotvornim-pravovjernim filmovima s partizanskim na ćelu, sklonost francuskom „novom valu“, ljubav za westerne i obožavanje Alfreda Hitchcocka. Manje-više svi oko stola su u nekom trenutku bili gosti tribine u „Jabuci“. Moje filmske kritike su bile dobro prihvaćene, osim što su za „Šerifa iz New Yorka“ unisono tvrdili da je potpuno bez veze.

U sezoni izlaženja jesen 1970/proljeće 1971. umjesto Tončija Vujića za glavnog urednik „Omladinskog tjednika“ postavljen je Goran Grubišić. Redakcija ga je dobronamjerno prihvatila, ali se nije najbolje snašao na poziciji na kojoj se zatekao.

Redakcija je djelovala u prostorijama Gradskog komiteta omladine u koje se ulazilo iz Tesline 1, na prvom katu iznad apoteke na početku Zrinjevca. Jednoga dana je potpuno neočekivano navratio Antun Vrdoljak. Začudilo me jer tako nešto nije napravio nikada ranije, ali me i obradovalo. Poznavao sam ga iz filmskog kružoka u „Corsu“, čak smo bili i posebno dobri jer smo se pozivali na zajedničko „imoćanstvo“, on se busao u prsa da je pravi Imoćanin, a ja samo porijeklom, preko oca, pa mi nije bilo ni najmanje sumnjivo da je navratio. Kako sam bio jedini koji ga je poznavao preuzeo sam ulogu domaćina, smjestio ga za niski stolić, donio neko piće, a oko nas se okupila šest-sedam drugih urednika i suradnika. Goran Grubišić je bio vidno razgaljen posjetom poznate ličnosti. Ne sjećam se tko su bili ostali prisutni, čini mi se da je bio Dado Lokner, ali nisam siguran. Siguran sam jedino da nije bilo Inoslava Beškera, jer da je on bio ondje sve bi drugačije završilo.

Tonči je bio uobičajeno srdačan, zabavan i duhovit, preuzeo je glavnu riječ i uskoro smo svi bili dobro raspoloženi. U nekom trenu rekoh da sam napisao kritiku njegovog novog filma koji je nedavno imao premijeru, „U gori raste zelen bor“. Materijal je već lektoriran i spreman za štampu, ali ako ga zanima mogu mu pokazati. Nije imao ništa protiv, pa sam mu donio tekst već s oznakama grafičkog urednika kako da se prelomi i gdje da bude smješten.

Da se razumijemo, kritika je bila izrazito pohvalna. Pohvalio sam film sam za sebe i kao nastavak prethodnog na istu temu. Doduše, napomenuo sam da je prvi ipak za nijansu bolji, da drugi ima nekih manjih slabosti i propusta… Vrdoljak je poniknuo licem prema tri ili četiri ispisana papira, pročitao sve do kraja, a kad je ponovo pogledao prema meni na njemu je bilo sasvim drugo lice.

Navrla mu je krv u glavu, glava se zarudila, počeo je govoriti normalnim glasom, ali je uskoro urlao razmahujući rukama. Ovaj tekst je nedopustiva svinjarija, to je plod zavjere UDBE-koja ga proganja, ništa u tekstu nije dobro, njegov film je genijalan, ali poraženi Rankovićevci su se urotili da ga ocrne… U prvi mah sam pomislio da se šali, da se upustio u neki monthypythonovski performans, neuobičajeno, ali vrlo uvjerljivo. Svi uokolo su se ukipili kad me je optužio sa sam sovjetski agent, da radim za interese vječno živog Staljina, da sam iz udbaške porodice u kojoj su svi udbaši, zna on dobro, a ja sam pripadnik generacije hitlerjugenda. Iz njega je navrla takva gomila besmislica da je to bilo teško slijediti, a kamoli najveći dio toga i zapamtiti. Kad ga u početku nisam prekinuo, pustio sam ga i dalje ne vjerujući dokle može ići. Svi moji su četnici koji su se presvukli u partizane da bi mogli klati hrvatski narod, pa ja pijem hrvatsku krv i dvadeset i pet godina nakon završetka rata! Postalo je besmisleno išta mu odgovoriti jer su njegove optužbe bile toliko apsurdne da se na njih i nije imalo što reći, osim da je sve to zajedno jedno ludilo, da je on sam slučaj za psihijatriju, tako da smo ga svi bez riječi samo slušali. Bilo je nevjerojatno kako su sve sumanutije optužbe i sve prostačkije stilske figure obilno i nezaustavljivo navirale iz njega. Očigledno da smo se našli pred oživotvorenim literarnim slučajem doktora Jekylla i mistera Hyda, bolesno rascijepljene ličnosti od kojih je jedna monstruozna. Pljuvačka je špricala iz njega jednako kao i vrlo maštovite i krajnje vulgarne psovke. I to je trajalo i trajalo, bilo je nevjerojatno koliko može guditi po istoj temi a da se ne ponovi, nego samo eskalira i eskalira. To je trajalo i trajalo, najmanje sat vremena, a možda i dva, nevjerojatno dugo vremena kroz koje smo se svi preselili u neku drugu stvarnost, negdje gdje ne vrijede zakoni normalnog svemira i života, uključujući silu teže i tablicu množenja. Najbliže što je u ijednom trenutku prišao stvarnosti bilo je da su svi u mojoj porodici već dvjesto godina Srbi koji su poklali neku sirotu imoćansku obitelj i zauzeli im kuće i imanje, pa odonda glume da su Hrvati. Barem je ono da su svi predci mog oca živjeli u Imotskom najmanje dvjesto godina bilo točno. Pored psovki bio je i vrlo inventivan u prokletstvima ruralne provenijencije, te prijetnjama da se hrvatski narod budi, zbacit će sve krvopije sa svojih pleća - Srbe, Jugoslavene, Židove, komuniste, boljševike - i satrti ih. Ozbiljno sam se počeo pitati hoćemo li to moći prekinuti jedino ako pozovemo Hitnu pomoć da ga strpa u luđačku košulju i odveze pravo u Vrapče. Srećom se u jednom trenutku ipak iscrpio i, uvjeren da nam je sve rekao, gnjevno napustio prostoriju, a mi ostali sjediti zblenuti i slušali kako spuštajući se stepenicama urla nove psovke i prijetnje koje su mu padale na pamet.

Priznajem da me zapanjio, nisam se snašao, a kad sam shvatio što se događa bilo je prekasno da išta učinim jer bi bilo što bilo besmisleno, ali me ništa što je izbljuvao nije ni najmanje uznemirilo i pogodilo. Bilo je toliko van pameti da sam bio uvjeren da itko sa zrncem soli u glavi ne može išta ozbiljno uzeti. Po tome znam i da nije bio Prisutan Inoslav Bešker: on bi se već nakon minute derao uglas s Vrdoljakom i rekao mu takve stvari da bi ga hercinfarkt trefio ili bi se nakon pet minuta potukli. Zapanjio me i potresao Goran Grubišić. Bio je prvi od nas koji je progovorio nakon što je dernjava sa stubišta utihnula:

- Možda bi ipak bilo dolje da ovaj članak ne objavimo…

U nevjerici sam ga pogledao:

- Gorane?!

Toliko me zaskočio da nisam ništa drugo mogao izustiti. Nakon svega čemu smo svjedočili on ima ikakve sumnje?! Sakupio je svu odlučnost i bespogovorno ponovio:

- Ja sam glavni urednik, ne moram ništa nikome obrazlagati. Moje je pravo i dužnost odlučiti što će biti objavljeno, a što neće. To mi je posao!

Šutke sam pokupio papire s mojom filmskom kritikom koji su i dalje ležali nasred stola, presavinuo ih i turnuo u džep. Ustao sam i izišao. I danas čuvam tu filmsku kritiku s lektorskim ispravcima i oznakama grafičkog urednika u privatnoj arhivi. Tako „Omladinski tjednik“ o filmu „U gori raste zelen bor“ nikada nije objavio nijednu riječ.

Dolje sam sjeo na jednu od klupa na Zrinjevcu i sabirao se. Da nije bilo Grubišićeve potpuno nerazumljive odluke da ne objavi filmsku kritiku sve bi bilo samo smiješno. Počeo sam razmišljati o društvu filmaša u „Corsu“…

I djed i otac bili su ponosni na to da su Hrvati i na svoje hrvatstvo, ali nisu bili šovinisti. Njihova nacionalna osjećanja prije bih okarakterizirao kao patriotizam. Naime, nisu mrzili ni prezirali druge narode, dapače, priznavali su im vrijednost. Djed je uvijek pričao da je volio poslovati sa Židovima jer su bili pouzdani i pošteni, vrlo ih je cijenio. Početkom četrdesetih nudili su mu da preuzme židovsku imovinu, što je on s gnušanjem odbijao pozivajući se na uzrečicu „Oteto - prokleto!“, premda su mu to čak i zamjerali, a u tim bolesnim vremenima bilo je i opasno. Čak je i za Srbe - koji su bili na vrhu zazornih, odmah uz komuniste i partizane - govorio da bi se na njihovom mjestu ponašao isto kao oni kad imaju posla s glupim Hrvatima. Od oca nikada nisam čuo nijednu riječ nipodaštavanja ili netrpeljivosti prema drugim narodima Naslijedio sam njihov patriotizam, u tome da sam slučajno rođen kao Hrvat ne vidim ništa zbog čega bih trebao biti ponosan, iako je moglo ispasti i mnogo gore. Većina ljudi iz „Corsa“ bili su po tom pitanju isti kao moj djed i otac, kao i ja. Međutim, prisjetio sam se da je bilo nekolicina - Antun Vrdoljak među njima - za koje se to ne bi moglo reći. Prisjetio sam se nekih aluzija, pošalica, smijuckanja, koji su dali naslutiti da u podlozi postoji znatno više od onoga što govore, a Vrdoljakov ispad je ogolio što bi to moglo biti. Sve vrlo uglađeno, ali popraćeno pogledima punim značenja. Pošteni Hrvat sve što misli o nacionalnim pitanjima može i reći, nepošten govori samo ono što se - prema prilikama - usudi izreći. Kao da mi je pala koprena s očiju…

I kakve li slučajnosti da Vrdoljak navrati nikad prije ni kasnije nego ni dva sata nakon što sam došao u redakciju s kritikom njegovog filma, ni sat prije nego je proslijeđena dalje u tiskaru?!

Sa zrinjevačke klupe ustao sam kao uvjereni ljevičar i nikada nisam požalio, a Antunu Vrdoljaku sam vječno zahvalan na tome.










subota, 24.10.2020.

susjedska podrška



BJANKO PODRŠKA

Tražeći po papirima kojih je prepuna kuća naletio sam na nešto sasvim drugo što mi je privuklo pozornost. Stara poštanska koverta u kojoj je desetak dokumenata pisanih pisaćom mašinom ili rukopisom, a ocrtavaju priču staru tri četvrtine stoljeća…

29. ožujka 1947. organi Narodne vlasti uhapsili su studenta medicine Veljka Đuriša sa Slavujevca broj 4. Deset mjeseci kasnije njegova majka Mira Đuriš šalje Maršalu Jugoslavije i predsjedniku vlade F.N.R.J. , drugu Josipu Brozu Titu u Beograd „molbu za zaštitu“. Uvjerena je da je njezin sin nevin i da je hapšenje plod „denuncijacije“. Moli Maršala da ureduje da joj puste sina ili da mu se što skorije presudi, nakon čega bi bio također pušten jer je uvjerena da suđenje ne bi moglo drugačije ispasti.

Zanimljiva je ta moć pisane riječi! Ako su postojali neki lokalni moćnici koji su se bahatili da su nedodirljivi, već sama činjenica da je netko napisao pismo Maršalu, usudio se i uspjelo mu ga poslati potresala im je krila. Ubuduće su itekako morali postati obzirni. Naime, čim je Maršalat primio pismo postojala je mogućnost da se Maršal javi i s božanskih visina prospe pravorijek nepovoljan po njih.

Dokumenti otkrivaju da je Veljko Đuriš osuđen 23. studenoga 1948. na kaznu lišavanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te gubitkom građanskih prava u trajanju od jedne godine nakon izvršenja kazne. U zatvorsku kaznu uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, te je Veljko Đuriš praktički odmah pušten na slobodu. Možemo danas spekulirati da je krivica mladog Đuriša bila minimalna ili beznačajna, te je presuda donesena prvenstveno da se sačuva obraz onih koji su ga uhapsili i toliko dugo držali u zatvoru.

Hrvatski biografski leksikon dodaje da je Veljko Đuriš 1955. završio Medicinski fakultet, a 1965. postigao doktorat znanosti.

Dokumenti otkrivaju i ljudsku razinu priče. Veljkov otac, doktor Vladoja Đuriš, bio je teško bolestan, njegovala ga je supruga Mira, pa je na njena pleća palo i da napravi sve moguće da oslobodi uhapšenog sina. Obilazila je sve nadležne urede i kancelarije, a kako ih nije bilo mnogo mora da je neprekidno bezuspješno opsjedala nekoliko istih vrata. Iz tog perioda me je fascinirala naizgled naugledna ceduljica s kratkom porukom.

Poruka je napisana na listu papira istrgnutom iz rokovnika pa je možemo uvjetno precizno datirati: 11. decembar 1947, mjesec dana prije nego se pisalo pismo Maršalu. Naslovljena je „Drugu Tomecu predsjedniku Rajona ili Fereri tajniku Rajona Zagreb“:

Dragi drugovi! Saslušajte drugaricu suprugu dr. Gjuriša - ona će vam ispričati svoje teške prilike. Pomozite koliko i kako možete, jer je dobila - kako mi kaže sugestije na višem mjestu da bi moglo ići putem Rajona. Činjenice koje će vam iznijeti - istinite su, jer ja kao neposredni susjed čitavu stvar poznajem.
Sa drugarskim Zdravo!
Tuškanac .................................................................... Stjepan Debeljak




Dakle, u vrijeme kad joj je sin u zatvoru, kad se ne zna ni za što će konačno biti optužen ni da li će biti osuđen, Stjepan Debeljak pismeno staje uz susjedu i preporučuje da joj se pomogne. Dapače, unaprijed, ne znajući točno ni što bi je itko mogao pitati ni što će ona odgovoriti, daje joj svojevrsnu moralnu bjanco-mjenicu svojim potpisom da će sve činjenice koje će iznijeti biti istina. Nasuprot svima onima koji bi se sklonili što dalje, Stjepan Debeljak čvrsto staje na stranu onih koje smatra nevinima. Za to je bila potreba itekakva građanska hrabrost i snaga karaktera. Samo da podsjetim - bilo je to surovo vrijeme kad se zbog takvih gesta i ceduljica moglo završiti u kaznionici u Lepoglavi ili Staroj Gradišci ili bez glave. Jedan od ishoda mogao je lako biti da već narednog dana Debeljak završi u tamnici uz onoga kojeg je pokušao zaštititi.

Stjepan Debeljak je bivši partizan, prvoborac iz 1941, službeno proglašen narodnih herojem Jugoslavije.

Slava mu!









utorak, 13.10.2020.

vojničke priče




IZGRADNJA AUTORITETA


Od prvog dana u vojsci i bez ikakve namjere počeo sam stjecati zavidan autoritet, ugled i poštovanje među vojnicima.

Zamjetno više od polovine vojnika bili su s Kosova, gotovo svi mladi momci, jedva punoljetni. Kako je ondje odakle su došli uobičajeno da su drugi u mojoj tadašnjoj dobi već bili glave obitelji s četvero do petero djece, a kako su odgojeni da poštuju starije, tako su to bez razmišljanja primijenili i na mene. U početku, dok još nismo naučili kako se ostali zovu, zvali su me „Djede“ ili „Čiča“.

Druga osnova na kojoj su me uočili i cijenili bili su brkovi. Brojnim mladcima su brkovi bili nešto što su nestrpljivo čekali da im izraste, svakodnevno brižno odmjeravali svoje paperje, te su moji bili vidljivi znak da sam dostigao status koji su priželjkivali. Kako bi rekao Ante Tomić - što je muškarac bez brkova? Neki su me zvali „Brko“.

Dobar broj vojnika jedva su imali osnovnu školu, a one s diplomom se u četi od stotinjak ljudi moglo izbrojiti na prste jedne ruke. Zbog toga su me zvali i „Učo“.

Autoritet mi je porastao kad se pročulo da sam u civilstvu novinar, a kad se još raširilo da sam novinar „Starta“ pojavile su se i naznake obožavanja. Za njih je novinar „Starta“ bio onaj koji se uobičajeno družio s pjevačicama i glumicama, masovno tucao manekenke i fotomodele aktova. Nisam ih razuvjeravao.

Da sam novinar saznalo se po tome što sam svakodnevno primao poštu, i to ne bilo kakvu. Bio sam vrlo blizak s Marom, tajnicom redakcije „Svijeta“ i ona je svakodnevno spakirala u veliku kovertu sve što je taj dan „Vjesnik“ izdao i poslala mi. Za razliku od onih koji su primili pismo svaka tri mjeseca, meni su stizala svakog dana. Za razliku od uobičajenog pisma, meni je stizala pošilja od dvije-tri kile. Naposljetku, bile su to novine. „Sportske novosti“, roto western-romane, „Vikend“, „Studio“ i slično sam odmah podijelio, a druge novine nakon što sam ih pregledao, pa je uvijek kao slučajno bilo oko mene nekoliko vojnika kad sam otvarao pošiljku, a drugi su nastojali da smo u dobrim odnosima. Nadimak u skladu s tim bio je „Novinar“.

Značajni trenutak u učvršćivanju položaja među sudrugovima dogodio se kad je na mene prvi put došao red na operem zahode. Bez krzmanja i primjedbe dohvatio sam kantu za vodu, kantu sa sredstvima za pranje i dezinfekciju, četku i metlu i otišao u veliku zajedničku toalet-prostoriju. Tek što sam napunio prvu kantu s vodom i izlio je u prvu kabinu s čučavcem priskočilo je pet-šest mlađih momaka koji su se kao slučajno našli u blizini, uz umivaonike i kao gledajući se u ogledala iznad njih, oteli mi sve iz ruku i odlučno me izgurali na hodnik. Ja sam se kao opirao, pustite me da obavim svoje zaduženje, ali za njih o tome nije bilo ni govora. Zar si zato išao na fakultet i diplomirao da pereš usrane zahode?! Iš! Dvojica-trojica su me izgurala na hodnik i zatvorili vrata da se ne mogu vratiti i tako do kraja vojnog roka više nisam došao ni blizu kanti i četkama. Svaki put kad je na oglasnoj tabli izvješeno da je moj red očistiti zahode i praonice osvanuli su čisti kao da su se za njih pobrinuli nevidljivi dobri duhovi.

Koliko je to bio prijelomni trenutak svjedoči slučaj Srđa Jakšića, dubrovačkog advokata. Kad je gosparu uručena kanta i četka s gnušanjem ih je odbacio zgražajući se: zar sam studirao da bih prao usrane zahode? Ta ja sam advokat! U narednom trenutku su ga šutirali po praonici, prolili mu kantu s vodom, oteli četke i igrali s njima nogomet, jurili srati pored rupe u zahodu koji je upravo oribao i slično, dok im je pokušavao objasniti da je u pravu, da je opravdano revoltiran i pravedno se buni, što ih je samo dodatno uveseljavalo. Prozori spavaonice moje baterije gledali su izravno u prozore spavaonice njegove baterije. Narednih jedanaest mjeseci, prije nego smo ugasili svjetlo zbog odlaska na spavanje, svake večeri smo imali priliku gledati kako u susjednoj zgradi mularija razvlači Jakšića, razbacuje mu posteljinu, razvaljuje krevet, dodaje se s njegovim stvarima, mlati ga jastucima, čupa za kosu i slično, dok ih je on neumorno opominjao da su neodgojeni, da nije u redu što rade, da nije lijepo kako se ponašaju i slično, što je njima davalo samo dodatne poticaje. Kroz neko vrijeme nam je dosadilo i gledati, pa bi pred spavanje, usput i nenamjerno, samo registrirali da opet gaze i razvlače Jakšića. Vremenom sam mu se počeo diviti: koliko god ga maltretirali, nisu ga uspijevali slomiti, što god mu radili on je uzvraćao samo riječima, pokušavajući ih urazumiti. Da sam ja bio na njegovom mjestu vrlo skoro bismo drugačije razgovarali, a na njegovom mjestu bih se prisjetio da imam više novaca nego svi mučitelji zajedno i zaposlio šest-sedam najkršnijih i najopakijih tipova u kasarni da ulete u spavaonicu i uvedu reda kad napasnici krenu.

Od svih momaka s Kosova znao sam samo za dvojicu koji su diplomirali. Jedan je bio advokat iz Prištine, izraziti homoseksualac koji to na moje početno čuđenje nije nimalo skrivao i okomio se na mene. Kad sam vidio da ostali Kosovari ne reagiraju, prestao sam se čuditi. Pri svojim nasrtajima bio je izrazito neugodan. Bio je iz druge čete, pa mu se prilika pružala samo kad smo išli u blagovaonicu ili u rijetkim prilikama kad su nam se rijetki slobodni sati poklopili pa me zatekao u kantini. Najgore od svega bilo je da mi se fizički prilijepio, unosio u lice, zalijevao me pljuvačkom dok je govorio i neprekidno me dodirivao. U početku sam mu pokušavao smireno objasniti da me se okani, pokušavao biti obziran da ga ne povrijedim, pokušavao se izvući da tada poznatu doskočicu da mi je odnos prema pederima jednak kao prema milicajcima: nemam ništa protiv njih dokle god me ne diraju. Što sam ja bio obzirniji to je on bio gori. Kad me počeo hvatati za šlic i to ne obazirući se koliko je prisutnih uokolo, prevršio je mjeru. Upozorio sam ga da prestane. Nisam znao je li glup ili su mu spermići toliko navrli u glavu da se ne može obuzdati ili se pouzdavao u to što je bio krupniji. Upozorio sam ga da ću ga mlatnuti. Samo se glupo keserio. Kad je u narednom trenutku posegnuo za mojim šlicom, kroz tkaninu me uhvatio punom rukom i čvrsto stisnuo do bola, tresnuo sam ga iz sve snage. Pomoglo je što nije računao da ću ga zaista udariti i samo se složio na tlo. Nekolicina vojnika iz okoline je priskočila da mu pomogne ustati, ali on nije mogao doći sebi ni osoviti se na noge. Okrenuo sam se i udaljio s mjesta sukoba ne čekajući da vidim kad će ga uspjeti oporaviti. Bio je to nužan precizan kirurški rez: do kraja vojnog roka me je izbjegavao i držao se daleko od mene, a poštovanje prema meni je raslo kako se priča širila. Čovjek koji obara jednim udarcem!

Sličan događaj dogodio se oko mjesec dana kasnije. Čekajući u redu za jelo većina mlađarije se natezala, gurkala, zafrkavala na sve moguće načine. Ja sam vadio iz džepa knjigu i smireno čitao. Obično su me u svojim zezancijama zaobilazili i preskakali, no jednom prilikom mi je netko iza mene gurnuo u okovratnik trulu, gnjecavu jabuku. Nisam znao je li to napravio onaj neposredno iza mene ili preko njega netko iza njega, ali nisam premišljao. Okrenuo sam se i odvalio najbližem šamarčinu da je pao na dupe. Svi su se sledili. Momak s poda je pokušao: „Nisam ja…“ U savršenoj tišini sam rekao da me svi čuju: „Ne tiče me se. Ako si iza mene, onda pripazi da me nitko ne dira!“ Zapravo mi je bilo drago što nije nastavio i pokazao na nekoga drugoga da je krivac jer bih bio prisiljen satrti još nekoga. Tako se uz priču da obaram jednim udarcem proširilo i upozorenje da sam lagan na okidaču. Prostor privatnosti oko mene se proširio i pojačao. Svi su dobro naučili kojoj vrsti zafrkancije nisam sklon i poštovali su moj mir.

Poštovanje vojske je pojačalo i kad je nakon posjete „zaručnice iz Rijeke“ koju smo inscenirali nakon desetak dana došla i prva prava ženska posjeta koja mi je omogućila tri noćenja za vikend izvan kasarne: Mara iz „Svijeta“. Uzeli smo sobu u hotelu „Zeta“ i da se izvan hotela nisam morao kretati u uniformi bio bi to u svakom pogledu okrepljujući preporod. Mara je donijela poklon Maria Bošnjaka. Mario je naručio od dopisnika „Vjesnika“ iz Švicarske da pribavi „swiss army knife“. Džepni švicarski vojni nožić pokazao se kao neprocjenjivo blago. Pored dvije britke oštrice, većom i manjom, imao je vadičep, otvarač za pivske boce, najbolji otvarač za konzerve koji sam ikada imao u ruci - nije bilo limenke koja mu je mogla odoljeti, škarice s kojima sam kratio brkove i podrezivao nokte, čačkalicu, pincetu, nevjerojatno oštru pilu s kojom se učas moglo prepiliti granu debljine ruke, šilo. Ne samo da je sve bilo izrađeno maksimalno solidno, nego je izbor oruđa bio znalački. Proveli smo mnoge dane na terenu, u crnogorskoj divljini. Pinceta je izvadila nebrojeno trnje, šilo je služilo da se pomoću njega prišiju jedno na drugo dva šatorska platna ili nešto probije, sve je našlo svoju upotrebu. Na terenu je barem desetak puta dnevno nekome zatrebalo da mu na trenutak posudim to „multitasking“ oruđe. Postao sam značajan i po tome što sam ga imao. Malo je stvari prema kojim imam gotovo fetišistički odnos: jedna od njih je „swiss army knife“. Ne samo u vojci, nego i u običnom životu. Od izlaska iz vojske, pa do danas, ako izađem iz kuće jedan kombinirani nožić crvene drške je uvijek u džepu.

Moj položaj je dostigao razinu polubožanstva kad je Mara pri posljednjoj posjeti donijela petstotinjak slajdova koje je poslao Mario. Svaka cura objavljena na duplerici ili naslovnici „Starta“ bila je iz seta fotografija koje su slale fotoagencije. Od dvjestotinjak dijapozitiva svake od njih koji su pristigli u redakciju iskoristilo se za objavljivanje ni desetak, a ostatak se više nije mogao upotrijebiti. Mario je bez izabiranja zahvatio u tu nekorisnu zalihu i strpao u veliki omot fotografije stotinjak različitih modela, neke samo na jednoj slici, ali neke i na nekoliko desetaka.

Čim su dijapozitivi stigli u kasarnu organizirali smo jedinstveni događaj. Nakon povečerja, kad su svi trebali zapati, dvjestotinjak vojnika se okupilo u najvećoj prostoriji zgrade vojničkog kluba. Voditelj kluba je posebno za tu prigodu upalio peć i sve zagrijao. Kuhari su donijeli flaše vina i piva. Namjestili smo dijaprojektor i na veliki bijeli zid projekcirali jednu po jednu obnaženu ljepoticu. Morali smo stišavati urlike oduševljenja kad su vojnici prepoznali neku od njih ranije objavljenu u „Startu“ da ne probudimo dežurnog oficira na drugom kraju kasarne. Umjesto da gledaju sličice formata A4, momci su odjednom mogli vidjeti omiljene modele u prirodnoj veličini i pojedine dijelove u velikom povećanju, u raznim pozama i iz raznih uglova. Oduševljenje se ne da opisati. Kao voditelj tribine svašta sam objašnjavao i bajao, o životu fotomodela i erotskih fotografa i novinara, o seksualnoj praksi u svijetu i kroz povijest. Onda su počela pitanja o ženama i spolnosti, kako priči djevojkama, kako ih osvojiti, općenito kako s njima. Potrudio sam se dati sve od sebe najpoštenije moguće. Za mnoge od njih rekao sam mnogo toga što su prvi puta čuli. Još danima su svi u kasarni bili uzbuđeni i neprekidno mi prilazili pojedini s dodatnim pitanjima.

Kad smo počeli, nismo se mogli zaustaviti. Interes je bio toliki da smo sve morali ponoviti, pa treći put i još dva-tri puta. Moj ugled vrhunskog autoriteta za pitanja seksualnosti bio je neprikosnoven, a za mlade momke ne postoji značajnije područje u životu. Tim više je sve što čemu sam ih podučavao imalo težinu jer me je kroz vojni rok posjetilo šest ili sedam „zaručnica“, jedna zgodnija od druge, što se od vojske nije moglo sakriti, što su svi uočili i zapamtili i prije svega cijenili. Popio sam mnoge pive kojima su me častili momci koji su trebali savjet za neki problem ili su ih mučile nejasnoće koje sam im razjasnio.

Meni je najteže palo kad smo se vratili s desetodnevnog potucanja po crnogorskim brdima, a već na ulazu u kasarnu me dočekali stražari s viješću da me uzaludno tražila još jedna zaručnica. Ostavila mi je na porti kratku poruku na papiriću istrgnutom iz blokića. Moja bivša cura Gljiva. Vrlo šturo, u njenom stilu, nabrzinu je napisala da je bila u Dubrovniku, pa kad se već našla tako blizu potegnula još sto i pedeset kilometara da svrati, jako joj je žao što me nije našla.

Buljio sam papirić s porukom dok se od gledanja slova nisu istrošila, dok se od pogleda papir nije sažgao. I nakon što poruke više nije bilo i dalje sam je vidio. Da me je našla izvukla bi me iz kasarne. Da me je izvukla iz kasarne uzeli bismo sobu u hotelu. Nakon tri dana u sobi u hotelu najvjerojatnije bismo se ponovi sparili. Da smo ponovo započeli, najvjerojatnije se ne bismo nikada više rastali. Bio sam uvjeren da je i ona nešto slično mislila kad se odlučila na višesatno drndanje autobusima. Da sam ostao s Gljivom sigurno bi i njoj i meni život bio uvelike drugačiji.

Da nije bilo preostalih šest-sedam „zaručnica“ vjerojatno bih svisnuo od jada.







srijeda, 07.10.2020.

građa za autobiografiju



UPOZNAVANJE RODITELJA


U dvadesetoj sam mogao učas izložiti potpuni popis dotadašnjih emocionalno-seksualnih odnosa s pripadnicama ženskog roda. Bile su tu dvije neprežaljene neuslišane ljubavi, svaka od dvije-tri godine, pri čemu su se jednu godinu preklapale jednakom snagom, bezbrojna očijukanja, niz mojih neuspješnih pokušaja zbližavanja, nekoliko ženskih nasrtaja koje sam ja otklonio, jednogodišnja veza ispunjena gotovo svakodnevnim izbezumljavajućim dugotrajnim petinzima uz zanemariv broj kratkih potpunih sjedinjenja izbrojivih na prste, te mjesec dana vatrometa satirajućeg seksa koji sam jedva preživio, nakon čega sam se počeo smatrati majstorom.

Na jesen te iste godine, a bila je to tisuću devetsto sedamdeseta, jednog lijepog sunčanog dana sreo sam se na Cvjetnom trgu oko tri poslijepodne s jednom od najboljih prijateljica, Dubravkom Tadić zvanom Cica. Nešto smo se muvali po Preradovićevoj, kad u jednom trenu ona pokaže na ulaz kuće pored koje smo prolazili i reče:
- Rekla sam svratiti jednoj prijateljici, ovdje stanuje. Hoćeš sa mnom?

Začudilo me da ima prijateljicu za koju ja ne znam, pa rekoh - što da ne? Popnemo se na kat i pozvonimo. Primila nas je zgodna djevojka naših godina. Ostali smo oko pola sata pri čemu su uglavnom njih dvoje čavrljale, a ja uglavnom samo šutio i promatrao. Ispostavilo se da je i naša domaćica išla u IV gimnaziju kao i mi, pa me je čudilo da je ranije nisam zamijetio i zapamtio. Dapače, ona je već niz godina pohađala plesnu grupu u Zagrebačkom kazalištu mladih, a ja sam bio dobar s desetak mladih glumaca iz ZKM-a, često se s njima družio, pa je bilo začuđujuće da se nismo ranije sreli

Kako sam se rastao od Cice na Cvjetnom trgu tako sam spazio da u kinu „Zagreb“ igra film koji me je zanimao. Bez velikog premišljanja sam otišao do blagajne, kupio dvije karte, vratio se do kuće iz koje sam maloprije izišao, popeo se na treći kat i pozvonio. Naša malopređašnja domaćica se iznenadila kad je otvorila vrata i spazila me na hodniku pred ulazom u stan. Nisam okolišao. Rekoh da sam kupio dvije karte za osam sati za film koji mi izgleda zanimljiv, pružim joj zbunjenoj jednu, te se ne čekajući da se sabere okrenem i sjurim niz stepenice prije nego je stigla išta izustiti.

Navečer je došla na vrijeme na predstavu. Zaboravio sam koji je film bio posrijedi, ali srećom je bio odličan. Nakon projekcije izađosmo u ugodnu noć. Predložim da odemo do „Jabuke“. Pola sata šetnje kroz šumu. Ona pristane. Klepetali smo cijelim putem, no ovaj put sam uglavnom ja pričao. U „Jabuci“ su nas svi srdačno dočekali. Glavni razlog zašto sam predložio „Jabuku“ bio je što sam očekivao da će ondje biti moj prijatelj Nikša koji mi je nešto trebao. Nije ga bilo, pa predložim da odemo dvije ulice dalje pogledati je li kod kuće. Ona pristane, te u „Jabuci“ nismo ostali duže od pola sata.

Nikšu smo srećom našli doma. Dok sam razgovarao s njim izvukao je fotoaparat i fotografirao nas. Čuvam tu fotografiju kao jednu od najdražih i najdragocjenijih koje imam. Na fotografiji se dobro vidi kako me ona ispitivački odmjeruje i pita se što ju je to snašlo, kamo to vodi…

U ono je vrijeme bio običaj kojeg sam se i ja poštovao da svaku djevojku koju se izvede u grad nakon sastanka treba otpratiti nazad. Tako sam se oko ponoći ponovo našao pred kućom u Preradovićevoj. Ona predloži da se ponovno popnem k njoj. Zapitam što je s roditeljima. Samo majka, odgovori ona, ali zaspe oko devet i spava kao top.

Stan je bio dvosobni, dvije sobe povezane velikim dvokrilnim vratima. U većoj je spavala majka, pa nismo ušli u manju da nas kojim slučajem ne čuje, da je ne probudimo, nego otišli u pokrajnju djevojačku sobicu na drugom kraju stana koja je mojoj novoj poznanici služila kao spavaonica. Mala sobica, jednostruki krevet ju je gotovo cijelu popunjavao. Sjeli smo na rub kreveta, počeli se ljubakati, pa kako jedno vodi drugome, uskoro smo se tucali kao da nam životi o tome ovise. Bio je to, kako se ono kaže, seks na prvom spoju, nakon čega smo - s povremenim prekidima za vrijeme kojih sam bezmilosno haračio po gradu – ostali zajedno pet godina.

Međutim, ako mi je kćerka nekim čudom do toga dana promakla da je uočim, majku sam itekako dobro znao. Majka je bila poslovođa u slastičarni na kraju lijeve strane kuća u Dežmanovom prolazu gdje je danas kafić „Velvet“, samo što je današnji „Velvet“ nastao spajanjem dva susjedna lokala, pa je slastičarna bila više nego duplo manja. U njoj su se točila i alkoholna pića, te je imala vjernu publiku, dobrim dijelom ljude s televizije koja je bila smještena u nekoliko zgrada na suprotnoj strani ulice.

Majka Đurđa bila je legenda. Omanja, zbijena, jaka kao medvjed, energična i laka na obaraču, nevjerojatna pojava s elementima elementarne nepogode. Svima koju su zalazili u njenu slastičarnicu bilo je poznato da je bolje da se ondje pristojno ponašaju. O Đurđi su se pričale priče poput epizode kako je sama samcata bez oklijevanja učas izbacila četiri pijanca koji su se počeli bahatiti i larmati, svaki veći za glavu od nje, zgrabila po dvojicu istovremeno za vratove, odvukla do izlaza i izbacila udarcima noge u stražnjicu. Takve priče su joj osigurale opće poštovanje, ali usprkos njima je kod stalnih gostiju bila omiljena. Ustajala je rano, u šest, otvarala radnju točno na minutu pouzdano kao smrt što su kroneri koji su već čekali znali cijeniti, no zato je rano i odlazila na spavanje.

Da je majka Đurđa čudo neviđeno osvjedočio sam se u nizu nezaboravnih, nadrealnih događaja. Recimo, imali su mačku. U jednom času je zamislila idiličnu scenu kako ona, sredovječna gospođa, spokojno sjedi u fotelji s mačkom u krilu i mazi je. Međutim, to nije bila takva mačka. Kako ju je mama Đurđa obuhvatila i podigla na prsa počela se koprcati i otimati da pobjegne. Ali ni mama Đurđa nije bila kao uobičajene sredovječne gospođe. Čvrsto je stegnula mačku u hrvačku „kravatu“ i gladila je drugom rukom. Mačka je izbečila oči jer ju je gazdarica dobro pridavila, derala se iz petnih žila i grebala sa sve četiri noge. Bilo je ljetno vrijeme, Đurđa je bila u odjeći bez rukava, blaženo se smješkala jer postigla što je naumila, a krv od ogrebotina je samo spricala i slijevala se niz golu kožu. U nekom Bunuelovom filmu scena bi izgledala umjetnički neuvjerljivo, osim što sam je vidio svojim očima.

Drugom prilikom se Đurđa naljutila jer je kćerka navukla veliki ormar na vrata koja su povezivala dvije velike sobe. Kćerki je dozlogrdilo da majka upada bez najave u bilo kojem trenu, krene pričati nešto svoje ne obazirući se na eventualne prisutne goste i ne da se istjerati. Nakon kraće žučne svađe bila je prisiljena vratiti ormar gdje je ranije stajao. Desetak dana kasnije svratio sam joj u goste poslijepodne, još za dana. Sjedili smo sasvim pristojno u foteljama na suprotnim stranama oko stola, na stolu su bile neke knjige o kojima smo razgovarali tihim glasom, čini mi se da smo čak pili čak kao u engleskim filmovima.

Majka Đurđa je, ne znajući da kćerka ima posjetu, poželjela ući u manju sobu. Došla je do vrata i pokušala ih otvoriti. Brava je zapela i vrata su se oduprla. Đurđa je pomislila da je kćerka ponovo navukla ormar s druge strane i pao joj je mrak na oči. Neka druga majka bi izašla na hodnik, naokolo došla u drugu sobu i rekla što misli o tome, ali ne Đurđa! Ona je bez premišljanja uzmaknula, odmaknula se, uzela zalet, zaletjela svom snagom o vrata očekujući da je s druge strane veliki ormar kojem treba odmaknuti, odgurati, razvaliti, oba krila vratiju su se s treskom raskrilila, Đurđa je nadnaravno preletjela preko sobe, tresnula na drugoj strani o zid i strovalila se u njegovo podnožje. Razrogačenih očiju je shvatila da nema ormara, da imaju goste (mene s kojim je već bila u vrlo dobrim odnosima, dapače, imala čak i neki čudni respekt prema meni), pravednički gnjev koji ju je pogonio ishlapio je u trenu, posramila se, pokupila i skrušeno nestala u sobi iz koje je provalila.

Koju godinu kasnije, kad mi je Žaki Marušić predložio da se nađemo u nekom od kafića u Dežmanovom prolazu, naveo sam da to bude upravo u slastičarnici koju je vodila mama Đurđa, u vrijeme kad je bila u službi. Ne mogavši ni pretpostaviti zašto me je tražio ni ne znajući koliki je, pomislio sam da je možda otac neke ženske koju sam sredio u razdobljima dok sam haračio po gradu, pa hoće poravnati račune, ta sam se sigurnije osjećao pod diskretnim nadzorom mama Đurđe.

Kćerka je pored novog dečka odmah dobila i novi nadimak. Prvi put kad sam je upoznao s nekolicinom prijatelja, u onom preliminarnom izmjenjivanju osobnih informacija, na pitanje čim se bavi pored studiranja rekla je da je balerina, da pleše u ZKM-u.
- Što plešeš? - pitao je podjebavajući veliki jebac Dean Rosenzweig, i nastavio referirajući se na tada popularni vic: - Gljivu?

Od tada nadalje je u društvu ostala Gljiva.

Onaj prvi put nam se toliko osladilo da smo već sljedećeg dana utvrđivali gradivo, pa sljedećeg, pa sljedećeg i tako - s povremenim prekidima - pet godina. Obzirom da je toliko potrajalo bilo je neizbježno da prije ili kasnije i službeno upoznam mamu Đurđu, što je ispalo prilično dramatično.

Svake večeri smo pričekali da mama Đurđa zaspe u devet, iza deset se uvlačili u malu sobicu, a nakon ponoći sam se iskradao i odlazio pješke svojoj kući. Kojiput smo si dozvolili i više. Pouzdavajući se u preciznost i nepromjenjivost Đurđina dnevnog rasporeda, da ustaje u šest ujutro, izađe već obučena iz sobe u kojoj je spavala, ne doručkuje ni ne popije ni kavu jer je to čeka u slastičari, malo se promuva po kupaonici, te napusti stan, razvili smo svoju kontraproceduru. Gljiva se pretvarala da se digla otići na zahod, srela se s majkom hodniku da ona dobro vidi gdje ide, sjedila bez veze nekoliko minuta na toaletnoj školjci, na izlasku izmijenila s majkom nekoliko rečenica i ispratila je. Tako Đurđa nije imala zašto ući u malu sobicu kao što je kadikad uradila da bi prije odlaska rekla nešto kćerki. Za vrijeme dok su se njih dvije obilazile po predvorju i hodniku, ja sam se za svaki slučaj skotrljao s kreveta na parket, te zavukao pod krevet da me ne bi vidjela ako bi nedajbože zavirila u sobicu. Izvukao sam se tek kad je Gljiva zaključala vrata za majkom, ostavila ključ u bravi s unutarnje strane, te se vratila. Nakon toga smo se komotno naspavali još koji sat, budili se s milovanjima, komotno pili kavu u kuhinji i cijeli stan je bio naš.
Jedne me je noći Gljiva prodrmala da se probudim. Đurđa je hodala hodnikom po mraku i zazivala „Mic! Mic! Mic!“, što nije napravila nikada ranije.

- Koji joj je vrag? - prepala se Gljiva. - Kog će joj vraga sad mačka?! Brzo pod krevet! - gurnula me. Kliznuo sam na pod i podvukao se glavom u najdalji ugao pod posteljom. Gljiva je skočila na noge i izašla iz sobice zatvorivši za sobom vrata kao da ide na zahod.

- Je li Mic kod tebe? - pitala je Đurđa kad su se mimoilazile.
- Ma kakvi! Ne puštam je noću k sebi da me ne budi hodajući po meni… - Gljiva je unišla u zahod. Čuo sam kako zatvara vrata prostorijice. U narednom trenutku Đurđa je unišla u djevojačku sobicu i nastavila:
- Mic! Mic! Mic!

Zavjesa na prozoru je bila spuštena, nije palila svjetlo, pa je unutra bio potpuni mrak. Sagnula se i gurnula ruku pod krevet da pokuša napipati je li mačka ondje i uhvatila me za nogu. Kao posječena je ušutila i ukočila se. Ja sam prestao disati. Nekoliko trenutaka, strašno dugo, možda pet do deset sekundi ništa se nije događalo. Panično sam razmišljao što uraditi, ali ništa se nije ukazivalo pa nisam nikako reagirao. Nisam sumnjao da je po zahvatu prepoznala što je zgrabila, ali nije mogla znati da pod krevetom možda nije mrtvac, muško ili žensko ili netko tko duboko spava. Prisjetio sam se nevjerojatnih savjeta iz pustolovnih romana da se pred lavom ili medvjedom najbolje praviti mrtav. Prije nego sam išta smislio Đurđa me pustila, uspravila se i na prstima izašla kao da me ne probudi, protapkala duž hodnika, te se zatvorila u svoju sobu.

Minutu nakon toga ušla je Gljiva.
- Uh, ovo je dobro prošlo! Ne znam što joj bi?!
- Nije dobro prošlo!
- Kako misliš?
- Uhvatila me za nogu
!

Gljiva se zgranula. Nije bilo razloga da mi ne vjeruje, ali ipak nije mogla povjerovati. Da me Đurđa uhvatila za nogu i da je sve nakon toga glatko prošlo, da nije nastala dernjava i kraval, nije se uklapalo u sve što je znala i mislila o vlastitoj majci.

Dva-tri tjedna kasnije dogodio se presudniji susret. Jedne večeri smo malo previše popili i, umjesto da se neprimjetno izvučem, oboje smo zaspali. Sat-dva kasnije probudio me je poriv da naglo povraćam. Uspio sam se suzdržati na tren da se izlijem po krevetu, po spavajućoj djevojci pored mene, po maloj sobici, iskočio sam na hodnik i jurnuo prema spasonosnoj zahodskoj školjki. Već ranije sam, zahvaljujući Đurđinom dubokom snu, prešao noću potajice na prstima taj put. No ovaj put je bilo sve drugačije. Nasred predvorja sam se srušio na koljena i ruke i počeo bljuvati pred sebe, pod sebe i na sve strane. U najgorem trenutku izašla je iz svoje sobe mama Đurda. Ukipila se na pragu i samo gledala. Ja sam bio potpuno gol, otprilike kao ogromna čovječja ribica bez repa, potresali su me grčevi i nezaustavljivo sam rigao. Kako mi je glava visila prema podu nije mi vidjela lice. Gljiva se zaogrnula nekom plahtom, dotrčala za mnom i dobacila u zatišju mog rigoleta:
- Mama, imam novog dečka!

Đurđa se bez riječi povukla u svoju sobu i zatvorila vrata. Ni danas ne znam što ju je zaustavilo da me onakvog izbaci kroz prozor ili na stubište, da moram gol kući preko cijelog grada i smrznem se. Međutim, nakon toga je i Gljivi i meni postalo jasno da moramo upriličiti i službeno upoznavanje. Narednog dana došao sam im još uvijek zelenobijel predvečer na vrata znajući da je glava kuće kod kuće i budna. Gljiva me je službeno predstavila kao prijatelja iz bivše gimnazije i kolegu s fakulteta, ništa više, kao da sam jedan od nekoliko desetaka ljudi koji su joj svraćali, ali je bilo prilično jasno da Đurđu ni na trenutak nismo zavarali.

Kad između Gljive i mene više nije bilo tajni priznala mi je da sam za nju i šulkolegice na gimnaziji bio najomiljeniji objekt olajavanja. Udruženo su smatrale da sam najodurniji frajer u cijeloj školi, prepotentni napuhanko, da se pravim važan, da se družim s kozama, da se ne znam obući i slično, zgražale se svaki put kad su me vidjele i prepričavale kako sam gnjusan, pa je pristala izaći prvi put prvenstveno da pribavi štofa kojeg bi mogla razglasiti prijateljicama. Drugog dana je pristala izaći da utvrdi gradivo, trećeg da bude sigurna, a četvrtog se predomislila da će išta javiti prijateljicama. Te su nas kasnije gledale kao čudo kada su prvi put u gradu naletjele na nas.

Otprilike istovremeno Cica Tadić i Dean Rosenzweig su se također spanđali. Ona je živjela s ocem-udovcem koji je banuo u njenu sobu u vrijeme kad su bili sigurni da je zadugo otišao, da se sigurno neće vratiti. Dean se uljudno predstavio, kako je red po bon-tonu, a tata Tadić je samo rekao:

- Bilo bi pristojno da se obučete.







petak, 02.10.2020.

život pisca



PRIČE O PRIČAMA

Kadikad su priče o pričama zanimljivije od samih priča već i zato jer su priče ipak samo literatura, a priče o njima su život.

Recimo, u „Startu“ su mi objavili priču „Seks hara“. Glavni lik u njoj ima spolovilo od dvadeset i osam centimetara i uspijeva ga uvaliti uglavnom svakoj ženskoj koju sretne. Ubrzo nakon objavljivanja javio se telefonom u redakciju odvjetnik koji je tvrdio da ima isto prezime kao taj lik i ured u kvartu u kojem je smještena radnja, da je priča nedvojbeno o njemu, gnjusna kleveta, te zahtijeva veliku odštetu jer mu je objavljivanjem narušen ugled i značajno mu je smanjen obim posla, pa je pretrpio značajnu financijsku štetu. Predlagao je vanparničnu nagodbu da nas dobronamjerno poštedi nepotrebnih sudskih troškova. Kad je peti puta nazvao požurujući da vidi što je odlučeno, preuzeo sam telefonsku slušalicu i pokušao ga primiriti ukazujući da mu priča može biti samo dobra reklama, posebno kod ženskih. Tek na to se razgoropadio. Iznos koji je tražio za odštetu bio je sulud. Vidjevši da je navro, rekoh da smo odlučili prihvatiti pravorijek suda, jedino što ćemo tražiti da prethodno pokaže pred svjedocima spolovilo od dvadeset i osam centimetara, pa ćemo bez protivljenja priznati da je priča o njemu. Nakon toga se nije više javljao.

Moja prijateljica iz ulice, Olgica, nije imala sreće s muškim rodom. Koliko god bila ljupka, nije bila obdarena onim izgledom od kojeg se muškarcima presijeku koljena. Koliko god bila draga, u nepoznatim društvima se ponašala prilično samozatajno. Tek među ljudima s kojima je bila bliska se opuštala i pokazivala sve bogatstvo svoje osobnosti, tako da nije bilo čudo da je uglavnom samovala, a veze su joj bile rijetke, kratke i površne. No jednoga dana je predstavila prijateljima iz ulice novog dečka - nismo mogli vjerovati. Izgledao je tako da bi u holywoodskim filmovima mogao glumiti fatalnog zavodnika. Pravilno lice, široka ramena, sportsko držanje, osmjeh za reklame za pastu za zube, dotjeran kao da je iz kutije, odlično je svirao gitaru, samouvjeren i prijatan u nastupu. Učas nas je uvjerio da mu je stalo do Olgice i svi smo bili zadovoljni zbog njih.

Imao je isto ime i prezime kao moj dobar prijatelj kojeg sam znao još iz Bjelovara, s kojim sam se počeo viđati i zapravo se sprijateljio tek kad je došao studirati u Zagreb. Da bi poklapanje bilo veće, obojica su studirali na istom fakultetu.

Bio je to jedan od onih ozbiljnih fakulteta na kojima se mora mnogo učiti, ispiti su obilni i teški, za dobru ocjenu treba se itekako pomučiti. Olgičin otac bio je jedan od značajnijih i utjecajnijih profesora na tom fakultetu, predavao je dva ili tri najteža predmeta.

Olgica i Ljepotan su bili u vezi nešto više od godine i pol, sve dok nije diplomirao. Čim je dobio diplomu u ruke, bez najave ju je ostavio. Dapače, ostavivši Olgicu odrekao se i svih koje je stekao preko nje. Ako ga je netko slučajno sreo u gradu, pravio se da ga ne pozna, okretao glavu na drugu stranu.

Mi, Olgičini prijatelji, bili smo ogorčeni i zgražali se. Unatrag gledajući izgledalo je da je i započeo vezu s Olgicom da bi se dokopao diplome. Za kraj su mu ostali najgori ispiti, a kad se po fakultetu proširila vijest da je blizak s kćerkom moćnog profesora mogla mu ih je samo olakšati i pospješiti da dobije bolje ocjene.

Još za vrijeme studija počeo se petljati i s politikom. Dapače, bio je poprilično uspješan i ubrzo dospio na jedno od najznačajnijih mjesta u studentskoj organizaciji. No kako bavljenje politikom nije pomagalo pri polaganju ispita, čak i odmagalo jer je oduzimalo vrijeme učenju, iskoristio je priliku da je sreo Olgicu…

Nevezano na sve to s Olgičinim bivšim momkom, jednoga dana me spopala inspiracija i napisao sam priču u kojoj sam za glavnog junaka izabrao prijatelja iz Bjelovara. Bila je to dobra priča, ali je imala i nedvojbenu osobno zafrkantsku razinu: glavnog junaka sam plastično opisao kao samoljubljivog narcisoidnog tipa uvjerenog da je najljepši i najpametniji, blagoglagovljivog, ali ispraznog. Što se njega tiče, postojale su neke natruhe na osnovi kojih sam sve iskonstruirao, ali sam uvelike pretjerao. Priču sam odnio u „Studentski list“ i oni su je objavili.

Kako to u životu biva, kadikad se dogodi nešto da nikoga ne možeš uvjeriti da nije namjerno, ali kad bi to planirao i pokušao izvesti nikada ne bi uspjelo.

Studentska organizacija je upriličila programsko-izbornu konferenciju. Izborni dio je bio daleko značajniji. Dotadašnjem rukovodstvu je istekao mandat i trebalo je izabrati novo. Jedan od dotadašnje ekipe trebao je nastaviti dalje, biti delegiran u profesionalnu politiku na prilično visoku poziciju koja je omogućavala brz i uspješan nastavak političke karijere. Bivši Olgičin dečko bio je favorit. Kadrovske komisije koje su se time bavile procijenile su da je on najozbiljniji kandidat, a uz njegove nedvojbene sposobnosti očekivalo se da je to početak puta koji će ga učas dovesti vrlo visoko. On se temeljito pripremio. U prvom dijelu konferencije održao je impresivan govor, a kako su svi prisutni već znali da su sve strukture iza njega, nije bilo sumnje da će biti i izabran.

U pauzi je u predvorju ispred dvorane podijeljen najnoviji „Studentski list“ još topao, tek stigao iz tiskare.

Prvi koji su ga prelistali odmah su uočili priču o kandidatu o kojem će uskoro raspravljati. Odmah su upozorili i druge. Do kraja pauze svi su priču pročitali, osim glavnog aktera koji je proveo to vrijeme u najužem krugu počasnih uzvanika iz ozbiljnijih društveno-političkih organizacija od Saveza studenata, Saveza komunista i Socijalističkog saveza, i institucija povezanih sa studentima, poput Rektorata Sveučilišta, Sabora i uprave Studentskog centra, koji su prisustvovali da bi uveličali prigodu. Ta oni su oni među kojima će se uskoro kretati i raditi, a ne neozbiljna studentarija! S druge strane, oni koji su pročitali priču bez muke su shvatili: narcisoidan, samoljubiv, prepotentan, ambiciozan, blefer - sve je istina! Dapače, činjenicu da je priča objavljena upravo u trenutku prije izbora i podijeljena ljudima koji će glasati oštroumniji su protumačili kao znak da je netko vrlo moćan protiv proklamiranog favorita.

U nastavku je bivši Olgičin dečko prvo primijetio da se nešto čudno, neprirodno događa. Što god je rekao nitko se nije obazirao, što god je predložio nije bilo prihvaćeno. Onda mu nije bilo jasno što se događa. Oni koji su ga ranije gledali s poštovanjem odjednom su se podsmješljivo smijuckali. Naposljetku je uslijedio potpuni debakl: po proceduri je trebao imati protukandidata, protukandidat je bio neki beznadni bezveznjak, a proglašenje rezultata tajnog glasanja je pokazalo da ga je hametice porazio. Bivši Olgičin dečko nije mogao vjerovati što se zbiva. Već gotova pobjeda mu je iskliznula iz ruku. U studentsku organizaciju se nije mogao vratiti jer je diplomirao, u profesionalnu politiku se nije mogao uključiti jer mu je izmakla prilika kakva se neće ponoviti. Preostalo mu je samo okrenuti se struci za koju se kvalificirao. Nisam siguran, čini mi se da se prisjećam da sam čuo neke glasine da se morao, nakon što mu se izjalovilo profesionalno političko mjesto u Zagrebu, vratiti u udaljeni provincijski gradić iz kojeg je došao studirati. U svakom slučaju, koliko god Zagreb bio mali grad, više nikada ga nisam sreo.

Kad mu je napokon netko tutnuo „Studentski list“ u ruke, nakon što je ovlašno preletio priču, sve mu se razjasnilo. Zatulio je kao smrtno ranjeni vepar i, ne obazirući se na prisutne, nimalo diplomatski ni taktično počeo kleti da će me zgaziti kad me zgrabi, da će mi glavu odšarafiti. Narednih dana sam namjerno u uobičajeno vrijeme obilazio uobičajena mjesta na koja sam izlazio, zadržavao se i duže nego obično, ali se on po svemu sudeći u međuvremenu pribrao i nije se pojavio.

Preostalo mu je jedino tužiti me sudu za klevetu, ali je bio dovoljno razuman da pretpostavi kako bi završilo. To bi također bilo veselo. Njegov imenjak, moj prijatelj iz Bjelovara, bio je spreman svjedočiti da je on lik o kojem se piše i da je sve napisano živa istina. Tako se dogodilo da sam (do sada) uspio provesti radni vijek bez ijedne sudske tužbe, a kamoli presude, te se nadam da je i lik kojem sam nehotice, ali s naknadnim zadovoljstvom, pokvario političku karijeru također bio pošten stručnjak i da negdje daleko od svega uživa zasluženu mirovinu.








subota, 26.09.2020.

nedodirnute ljubavnice



SANDRA

Marko Grčić je nedavno u „Životnom intervjuu“ (15. rujna 2020.) u „Večernjem listu“ rekao: „Unutar ukupnosti svojeg života imam oko 50 autobiografija koje bih mogao ispričati iz potpuno različitih rakursa“. Time je drugim riječima ponovio Stanislava Lema koji je bio još radikalniji: „S dovoljno imaginacije svatko može iz vlastitog života napisati neograničen broj autobiografija“. Zvuči pretjerano? Prisjetite se samo koliko već postoji različitih Titovih biografija, a biti će ih još.

Na taj način bih mogao napisati autobiografiju slijedeći samo neuslišane emocionalno-seksualne težnje. Seriju je započela neuspješna pubertetska ljubav prema Gordani Grbić (tako dvije-tri godine), zatim fatalna Željka po kojoj sam nazvao glavni ženski lik u romanu „Što mi rade & što im radim“ (također dvije-tri godine), a zatim se izredalo barem tisuću drugih koje sam na trenutku poželio ili nekoliko mjeseci venuo kako bih ih se dočepao ili barem snatreći kako bi to lijepo bilo, manje-više strastveno, ponekad luđački, ali uvijek očajnički. Ako bih svodio neki saldo mojih intimnih odnosa s predstavnicama ženskog roda, omjer slučajeva u kojima je „nešto bilo“ naspram onoga kad nije bilo ništa vjerojatno je najmanje jedan prema dvadeset, ako ne i jedan prema sto. Sve u svemu, možda bih mogao reći da su mi žene prouzročile više razočaranja i ogorčenja nego ispunjenja i zadovoljstva. Vrlo sam iskusan u paćenju. Nema uzalud moja zbirka priča „Pisac prostih priča“ podnaslov „nezaboravna tucanja i nedodirnute ljubavnice“.

Međutim, sve to ima i drugu stranu. Svatko je sklon krenuti od sebe, pa se tako i ja povremeno iznenadim kad mi sijevne da isto kao što su žene meni kroz život bile značajna motivacija i izvor zadovoljstava, tako sam i ja nekima od njih, hotice i nehotice, namjerno ili nesvjesno, nužno ili sasvim slučajno, prouzročio isto.

Jedna od najboljih prijateljica koju sam imao dobar je primjer. Nazvat ću je Sandra, po pjesmi Arsena Dedića koja pokazuje da je i on doživio isto. Svaku riječ te pjesme mogao bih sa stopostotnim poklapanjem primijeniti na nju. „…a nisam te volio mnogo. / Zaručnik ti nisam. Ni brat… ja drugu ljubim, / al' draga, bar da ti kažem / da mogu da jednom biram, / svu ljubav svoju ja bih takvoj dao…“Uostalom, zato je Arsen bio veliki pjesnik i popularan kantautor: mnoga iskustva o kojima je pjevao, koliko god individualna, proživio je i velik broj onih koji su ga slušali i voljeli ga jer je precizno, točno i uvjerljivo ispričao priče koje su mnogi proživjeli.

Osnovno osmogodišnje obrazovanje obavio sam u tri škole kao ptica-selica. U dva navrata išao sam u Drugu osnovnu „Milan Bakić Baja“ u Bjelovaru, dvije godine u zagrebačku školu na Jabukovcu, a dvije i pol u „Ivan Gundulić“ u Gundulićevoj ulici. U razredu je bila i, hm, Sandra. Kad sam došao u pola šestog razred bila je najljepša djevojčica u školi, što se u osmom razredu premetnulo u najljepšu djevojku u školi. Mimo toga bila je stvarno pametna, odlična učenica, bistra i živa duha, izuzetno prijatna. Postali smo vrlo bliski prijatelji. Nažalost, koliko god sam u ono vrijeme, pa i kasnije, bio seksualno neuslišan i ugrožen, premda bih radije jeb'o nego boga vidio, a u nekim časovima bio toliko očajan da bih bio spreman na sve samo da mi se posreći (ma tri prsta bih dao samo da mogu umočiti dragocjeni izdanak u rajsko okruženje!), Sandra mi - premda u nekim razdobljima stalno, a u nekima često - na oku i dohvatu ruke - nikada nije ni padala na pamet kao netko tko bi me mogao uslišiti. Arsen u svom slučaju majstorski sa svega nekoliko rečenica opisuje svoje iskustvo, ali ni ne pokušava dokučiti zašto je tako, dok ja sasvim precizno znam što je bio uzrok moje seksualne nezainteresiranosti prema Sandri: na njenu nesreću, a moglo bi se reći i našu, patila je od drastičnog nedostatka sisa.

Pored toga što je bila izuzetno lijepa djevojka, pa mlada žena, premda su mnogi ispadali iz ravnoteže kad su je vidjeli i barem desetak puta mi se dogodilo da mi je prišao neki poznati ili polupoznati ili me nazvao s istom molbom: šetao si jučer/nedavno, bio si u društvu s najljepšom ženom na svijetu, tko je ona, možeš mi dati njen telefonski broj, gdje stanuje? - za mene je ona uvijek bila i ostala samo potpuno deseksualizirana prijateljica. Ne da je imala mala prsa, nerazvijene grudi; sprijeda je bila potpuno ravna, daska. Od sisa je imala bradavice. Ne da preko toga nisam mogao preći, nego je taj nedostatak sprečavao da mi vrcne i iskrica želje za tako nečim.

Premda sam bio svjestan da ima besprijekornu figuru i držanje, a nedostatak sisa je nešto što je mnogima potpuno nevažno, dok neke čak i privlači, premda je imala jedne od najljepših ženskih nogu koje sam ikada vidio, pa je i meni bilo prijatno pogledati, izuzetno, gotovo neprirodno dugačke, pravilne, skladno oblikovane, a često je nosila minisuknje i oblačila visoke pete pa su bile još upadljivije, sve to meni nije ništa značilo. Nagonski sam se ponašao kao žaba koja može umrijeti od gladi sjedeći na vrhu gomile krepanih muha kojima se inače hrani jer je za nju hrana samo ono što se miče. Ljubav je slijepa, sljepija od pravde. Na isti način kao što se netko može zaljubiti u nekoga da se svi čude što mu/joj bi, ne može se zaljubiti voljno ni racionalno seksualno zainteresirati.

U vrijeme kad se događalo nisam obraćao pozornost, pa sam sve smatrao slučajnom podudarnošću. Slučajno smo se našli u istom razredu u osnovnoj školi, ali danas više ne mogu staviti ruku u vatru da je bilo slučajno što se upisala na istu gimnaziju kao i ja, pa ni što je kasnije odabrala isti fakultet. Uglavnom, više od deset godina stalno mi je bila u blizini, neprekidno sam naletao o nju. Pri tome, kroz tih deset godina nikada je nisam potražio, nikada se nismo dogovorili da se nas dvoje nađemo, ali sam se uvijek kad bismo se našli dobro proveo i često smo odugovlačili da se rastanemo. Bila je beskrajno zanimljiv sugovornik, pronicljiva, načitana, rječita, malo me je tko ikada razumio kao ona. Kroz to vrijeme su joj mnogi pokušali priči, ali nitko nije uspio. Premda je bila potpuno zdrava i uravnotežena, nedvojbeno heteroseksualno orijentirana, kroz tih deset godina nije imala dečka, pa ni - koliko znam, a znao bih - sporadičnih kratkih avantura. Retroaktivno gledajući, hipoteza da je bila nesretno zaljubljena u mene bila bi uvjerljivo objašnjenje, da se neprekidno nadala da ću se prenuti, pogledati je drugim očima, pa je htjela biti slobodna, da ne bude nikakvih prepreka ni poteškoća ako se tako nešto dogodi. Ona sam nije ništa pokušala, nije bilo ni natruhe da sam joj poželjan kao partner, ali to bi moglo biti da me je predobro poznavala, pa nije željela takvim pokušajem narušiti naše odnose kakvi god bili. Kakvi bili da bili, ipak su bili, i kao takvi barem teoretski produživali mogućnost da prerastu u nešto više.

Da bi situacija bila i slijepcu očiglednija, imala je sestru koja joj je bila fizički uvelike nalik, iako za nijansu manje atraktivna. Sestra je bila niža, pa time i manje upadljiva, ali je imala sasvim pristojne sise. Tko ih je vidio jednu pored druge nije se mogao zabuniti da su sestre. Sestra mi se sviđala i često mi je padalo na pamet da bi bilo zgodno zabaviti se njome, ali mi je bilo jasno da zbog starije nikada ne bi na tako nešto pristala, pa nikada nisam ni pokušao.

Oči mi nije otvorilo ni kad mi je Sandra pričala o onim koji su joj bezuspješno udvarali, niti sam čuo što mi je poručivala. Bilo je tu zgođušnih i dopadljivih momaka, neki su imali hvalevrijednih i zanimljivih osobina, ali svima je nedostajalo što nisu bili kao ja, preciznije - što nisu bili ja.

Oženio sam se u tridesetoj godini. Ubrzo nakon toga, šest mjeseci ili godinu dana kasnije, i Sandra se udala. Bilo je to tako brzo da je i mene začudilo: nikada nije imala dečka, a zatim se odmah udala za prvog koji je naišao. Moglo bi se spekulirati da joj je moje vjenčanje (na koje je nisam ni pozvao) napokon reklo da nema smisla tratiti godine čekajući me, možda je bila tako razočarana da joj je trebala utjeha, ne znam. Suprug i ona odselili su u drugi grad i nikada je više nisam vidio.

Došla je do mene vijest da ju je u mladim godinama pokosila neka od onih boleština koje nenadano buknu i nezaustavljivo brzo napreduju. Nismo bili u vezi, pa nisam ni znao što ju je snašlo, te nisam bio ni na sprovodu, što mi je i danas žao premda ne bi ništa promijenilo. Da je znala da me nema na posljednjem ispraćaju vjerojatno bi se samo tužno osmjehnula i rekla: to sam i očekivala.

Tko zna, da se sve događa danas, možda bi otišla plastičnom kirurgu i ugradila umetke. Možda bi nakon toga sve krenulo drugim tokom, i njen i moj život, naši životi. Možda bih danas bilježio neku sasvim drugu priču.










ponedjeljak, 21.09.2020.

sjećanje iz djetinjastva



OTETA OLGICA


Tuškanac se proteže kao otprilike ravna linija, a sporedna ulica Slavujevac je kao onaj zakrivljeni dio slova P koji se na nju zalijepio. Moji su stanovali na početku Slavujevca, na broju 6, a Olgica je stanovala u posljednjoj kući na drugom kraju, onoj koja ima izlaz na Tuškanac.

Upoznao sam je otprilike ispred kuće broj 18.

Imao sam šest godina i prvog dana što sam stigao baki i djedi da provedem ljeto izišao sam na ulicu potražiti prijatelje. Nikoga nije bilo, ali sam pred kućom broj 18 naišao na nepoznatu djevojčicu. Počeli smo pričati i uskoro se igrali punom parom. Zažario sam se i zahuktao. Između ostaloga smo se i piljkali: na ravnu podlogu baci se pet kamenčića koje se zatim određenim redom grabi, baca u vis, hvata i raspoređuje među prste druge ruke položene na tlo. Ona je bila jednako vješta kao i ja. Na prijatelje sam potpuno zaboravio, a da sam se i prisjetio bilo bi mi samo drago da se nisu pojavili.

Igru je prekinulo zazivanje:

- Olgicaaa! Olgicaaa! - tako sam saznao kako se zove jer se ranije nisam sjetio pitati, nije bilo potrebe.

Gotovo istovremeno je iz daljine boprlo i „Bracooo! Babooo! Ručak!

To je značilo da moramo prekinuti. Nabrzinu smo se odgovorili da ćemo odmah nakon ručka nastaviti. Otrčao sam do kuće, uletio u kuhinju, sjeo za stol i potrpao u sebe sve s tanjura u velikim zalogajima koje nisam ni žvakao. Trčeći sam se vratio na mjesto sastanka, ali nisam bio dovoljno brz.

Nije je bilo. Produžio sam do njene kuće, ali je umjesto nje iz garaže izišao neki auto. Vozilo je zaokrenulo i kako mi se okrenulo stražnjim krajem spazio sam njezinu glavu kroz stražnji prozor. Pored nje su bili nekakvi paketi i cekeri, te napuhana šarena lopta. Tužno mi je mahala. Što je sad to? Potrčao sam za automobilom koji je lagano vozio do kraja ulice, a onda zaokrenuo i naglo ubrzao. Kroz oči pune suza vidio sam kako se nezaustavljivo udaljava i munjevito nestaje.

Gdje je otišla? Na nosaču na krovu bili su neki koferi i zavežljaji, a kroz sve je bilo provučeno i drveno veslo. Kada će se vratiti? Auto je bio toliko natovaren da je i meni bilo jasno da nisu izašli da bi se pola sata provozali. U svakom slučaju, ne možemo nastaviti igru. Nju nisu zvali na ručak, nego da krenu na put. Ništa mi nije najavila da će otići, vjerojatno ni ona nije znala.

To kako sam u tom trenu bio ogorčen ne može se iskazati. Nenadano se pojavila sila koja provodi svoje ne obazirući se na naše želje i planove. Zgromilo me saznanje neobuzdanih okolnosti, prepreka koje se ne mogu preći ni ukloniti, nepovoljnog toka događaja protiv kojih nema izgleda boriti se. Zgazilo me, usput, ni ne obazirući se na mene kao na nešto potpuno nevažno. Nikada ranije nisam se osjećao tako nemoćan, mrvica na putu tsunamija. U tom se trenutku neumoljiva sila pojavila u liku odraslih koji rade što hoće, nas djecu ni ne pitajući. Da sam mogao sažgati Olgičine roditelje u času ih više ne bi bilo, a nemoćna mržnja više ždere onoga u kome bukti nego one kojima je usmjerena. Došlo mi je povraćati od jada, sve uokolo se zavrtjelo, tlo se zanjihalo. Koliko sam prethodno bio presretan, toliko sam ostao razočaran.

To je bilo prvo razočaranje koje sam zauvijek zapamtio, prvo u nizu: proces odrastanja je niz razočaranja. Odrasli smo tek kad se razočaramo u sve lijepo i dobro što smo u djetinjstvu i mladosti očekivali, ostarimo tek kad se razočaramo u sve što smo očekivali kao zreli ljudi. Kad se više ne možemo razočarati, onda smo mrtvi.








nedjelja, 20.09.2020.

treće utapljanje


VRLO SLANA VODA

Godine 1956-te rođena je moja sestra. U ljeto sljedeće godine je majka povela djecu, sestru i mene, rođacima u Split. Kad se vlak prevalio preko posljednjeg planinskog prijevoja i ukazalo se komadićak velikog plavetnila, svi putnici su se prevalili stranu kompozicije odakle se to vidjelo i uglas povikali: „Moreee!“

Na kupanje smo išli na gradsku plažu Bačvice. Majka je našla mjesto u nekoj sjeni, da li nekog drveta ili suncobrana ili pod nekom nadstrešnicom, ne sjećam se. Sjećam se samo da sam se silno dosađivao dok je ona neprestano nešto poslovala oko bebice.

Iznenada je naišao moj prijatelj sa Slavujevca, Nikša. Nikšin otac, Ivo Rajić, bio je jedan od prvih gradonačelnika Splita nakon oslobođenja, kasnije značajan političar u hrvatskoj vladi, pa se cijela obitelj preselila u Zagreb, ali su i dalje često koristili brojne dalmatinske izraze. Nikša je rekao da je blizini i Đordano. Đordanov otac bio je Vicko Krstulović, vrlo poznati političar iz Dalmacije, koji je u Zagrebu stanovao tih uz početak Slavujevca. Njih dvojica su svako ljeto provodili u Splitu, pa nije bilo ništa čudno da sam ih sreo na Bačvicama. Pitao sam majku mogu li otići s Nikšom potražiti Đordana i ne znam je li stigla i odgovoriti prije nego smo nas dvojica otrčali. Đordana smo lako našli, a dok smo se još sabirali od iznenadnog oduševljenja što smo se našli tako daleko od naše ulice naišli su Koviljka i Milan Grbić. Njihov otac bio je major, stanovali su u kući broj 12. Ne znam jesu li oni došli nekim rođacima ili su ih roditelji doveli u neko vojno odmaralište. Dok danas ovo pišem pada mi na pamet da je možda postojao neki sistemski razlog da se na plaži nađu petero vršnjaka iz male tuškanačke ulice koja je imala tek desetak kuća, a ne besmisleni stjecaj okolnosti kako sam do sad vjerovao, dok iz cijelog Bjelovara nisam sreo nikoga, iako je posrijedi najvjerojatnije bila kombinacija jednoga i drugoga. No tada si nisam razbijao glavu takvim mislima. Svi petero upali smo u nepatvorenu eksplozivnu euforiju i krenuli se ganjati uzduž i poprijeko Bačvica.

Nezgode i nesreće se uvijek dogode mimo ljudske volje iz nepažnje ili gluposti, uglavnom gluposti. Nema pametne nesreće. Opasnost vreba kad i gdje se najmanje nadaš jer opasnost na koju smo upozoreni, koju čovjek na vrijeme zaobiđe ili se stigne skloniti nije ozbiljna, ukoliko ne proradi prvi uzrok - glupost. Ganjali smo se vrišteći između ljudi koji su se izležavali ili muvali, trčali kroz plićak gore-dolje, ulijetali pod tuševe, svugdje nas je bilo. U jednom trenu smo se našli na samom kraju polukružnog kupališta i moja ekipa je krenula pravo preko zaljeva na drugu stranu. Na čelu Nikša, pa Đordano, pa Koviljka, pa najmanji Milan, a ja na začelju. Nikša i Đordano su se valjda rodili znajući plivati, čak su i Koviljka i Milan, Ličani, znali plivati, jedino sam ja potpuno smetnuo s uma da ne znam. U početku nije bilo problema jer smo trčali po plićaku, ali voda je svakim korakom postajala dublja. Učas sam bio u vodi do pazuha i kretao se naprijed odskakujući od dna. Ja sam skakutao, a oni ispred mene su već plivali. Zinuo sam da im viknem da stanu i pričekaju me, ali sam potonuo i usta mi se napunila vodom. Odrazio sam se od dna, glava je izvirila iznad površine i prije nego sam stigao ispljunuti vodu koje sam se nagutao ponovo sam bio potpuno u vodi. Mlatarajući rukama uspio sam izbiti na zrak i sjećam se prizora kako je posljednji iz kolone prijatelja, Milan, već dobrano odmakao. Oni su žurili na drugu stranu bez osvrtanja, a u sljedećem trenutku mi je pred pogledom bilo samo mutno i zelenkasto. Pokušao sam se okrenuti da se vratim gdje ću se ponovo moći osoviti na dno, ali sam u sljedećem koraku propao još dublje. Pokušavajući udahnuti samo sam uvukao u sebe još više slane vode. Grčio sam se i koprcao, izvijao i nekontrolirano mlatarao rukama i nogama, ali samo sam sve dublje tonuo. Voda u plućima i grlu me je razdirala. Snaga me je ubrzano počela napuštati, svijest se maglila. Posljednje čega se sjećam bilo je da sam se prepustio, opustio, da sam prestao disati, da je pred zamućenim pogledom svjetlucava površina koju sam gledao odozdo bivala sve dalja…

Iznenada su me zgrabile neke ruke, neki od kupača se slučajno našao pored mene i shvatio što se događa, izvukao me i odvukao do obale. U sjećanju mi je da je to bio neki odrasli muškarac, iako je možda bio tek petnaestogodišnjak. Ležao sam na čvrstome i ispljuvavao vodu, a kad sam došao sebi u blizini nije bilo nikoga poznatoga.

Bilo je to treći put da sam se utapljao i prvi put da sam shvatio kako je lako nastradati slijedeći prijatelje.

U ono je vrijeme bio običaj u Bjelovaru da svatko tko se vratio s mora donese sušenu morsku zvijezdu ili polovinu oklopa periske, te obavezno začepljenu flašu napunjenu morskom vodom. Zvjezdača ili periska i flaša vode stajali su na počasnom mjestu u staklenoj vitrini kredenca u kuhinji sve do sljedeće prilike kad su ih zamijenili svježiji, pa je tako bilo i kod nas, ali ja ih nisam volio ni pogledati.






utorak, 15.09.2020.

građa za autobiografiju



UDARNIK

Kad sam se na pragu svojih dvadesetih kroz Sabor učenika počeo motati po Savezu omladine, pa nam je za pokretanje „Jabuke“ bilo potrebno da ga iskoristimo, te sam kao novinar omladinskih novina pratio što se ondje događa, djelovalo mi je smiješno i neozbiljno kad su bili bilo kakvi izbori, pa su se kandidati predstavljali kraćim biografija. Kakvu značajnu biografiju možeš imati sa devetnaest godina? Svi smo završili neku srednju školu, svi smo nastavili studirati neki fakultet. Dobro, neki su se bavili nekim sportom, drugi svirali neki instrument, neki znali više stranih jezika, sve u svemu cijele biografije su stale u dva reda. Pri tome me je iritiralo što su neki navodili da su članovi Saveza komunista, a oni koji su to mogli ponosno su isticali da su bili učesnici jedne, dvije ili tri omladinske radne akcije. Ipak, izbori na svim razinama su bili suštinski dobro postavljeni jer su bez obzira na te biografije ljudi glasali uglavnom za one koje su osobno poznavali, znali su kome i zašto daju glas, ali - ako se dogodilo da su u igri bila nepoznata imena među kojima se trebalo odlučiti - članovi Saveza komunista su glasali za druge članove Saveza komunista, a učesnici radnih akcija za druge učesnike radnik akcija, pa su partijci i akcijaši imali realnu prednost. To me posebno živciralo. Kakvog značaja može imati što je netko s devetnaest ili dvadeset godina člana Saveza komunista osim da mu to pospješi izglede na nekim izborima? Članstvo kojemu je to glavni sadržaj bilo mi je odbojno. Kakav značaj može imati što se netko mjesec dana znojio s lopatom, krampom, motikom ili gurajući tačke sa zemljom? Izgledala mi je to kao neozbiljno imitiranje onoga kako su partizani prolijevali krv za domovinu, pa se sad dokazuje domoljublje i podrška sistemu prolijevajući malo znoja.

Moj pogled na učestvovanje na omladinskim radnim akcijama stubokom se promijenio kada sam 1970-te izabran u štab ORA „Sava 70“. Kao već iskusan omladinski novinar bio sam zadužen za informiranje. Moje prethodno iskustvo bilo je da sam se godinu ili dvije ranije iz vica desetak dana prošvercao u brigadu „Bratstvo-jedinstvo“ u kojoj su bili moji prijatelji iz Sabora učenika Ognjen Tus, Ante Radelić, Ivo Družić, Nenad Polimac i Denis Kuljiš, te nakon toga nastavio autostopiranjem duž Jadrana u brigadirskoj uniformi. Upao sam na taj posao kao Ero s onog svijeta, s vrlo površnim i potpuno pogrešnim pretpostavkama što me očekuje, premda sam pročitao knjigu Rudija Supeka „Psihosociologija radne akcije“.

Gradska organizacija omladine Zagreba organizirala je radne akcije na Savi već desetu godinu. Bila je to najveća ORA u Jugoslaviji. Preko ljeta su se izmijenjivale tri smjene, svaka po mjesec dana, u svakoj tisuću i petsto ljudi iz svih republika. Grubo rečeno, brigadiri su bili radni narod, a Štab naselja je bio vlast. Štab se sastojao od dvanaest ljudi koji su se donekle mogli osloniti na nekoliko desetaka zaposlenih u stručnim službama: u kuhinji je bilo desetak kuharica u kuhara, u ambulanti doktor Drago Droždek i medicinska sestra, u autoškoli šest-sedam instruktora vožnje, u tehničkim službama električar i još nekoliko takvih majstora, neki šoferi, radove na trasi je nadzirao inženjer uz pomoć geodeta… Zaposleni su preko godine radili u svojim radnim organizacijama, a preko ljeta su upućivani da borave tri mjeseca u omladinskom naselju za što su uredno primali plaću plus dnevnice, a hrana i stan bili su im besplatni pa su se svi trsili da upravo njih pošalju.

Vlast“ se mogla osloniti samo na dvije poluge. Prva je bila što su svi brigadiri došli dobrovoljno, bilo je više prijavljenih od onih koji su stvarno i primljeni. Druga što su svi štablije (osim mene) bili iskusni akcijaši koji su učestvovali u desetak i više smjena raznih akcija od Triglava do Đevđelije, pa su unaprijed naslućivali gdje bi mogao iskrsnuti neki problem prije nego je onima koji bi ga mogli izazvati neka pizdarija i pala na pamet. Prvo što nisam očekivao bilo je da su članovi štaba radili praktički od jutra do navečer i to već prije buđenja naselja do iza odlaska na spavanje, bez slobodnih subota ili nedjelja, pa tako tri mjeseca. Drugo, da je svatko pored svog posla trebao svakodnevno biti spreman uskočiti i u situacije kada su svi radili sve, recimo kad je trebalo nadzirati da li se tisuću i pet stotina ljudi probudilo i ustalo, da svi doručkuju, da svi odu na gradilište, da se po povratku svi izredaju u blagovaonici i ručaju, da navečer odu na spavanje… U slučajevima bilo kakvih zategnutosti ili nesuglasica imali smo na raspolaganju samo uvjeravanje. Svaka vlast se oslanja na mrkvu i batinu. Mrkva kojom smo mahali bila je mogućnost utjecaja da netko dobije značku udarnika ili da neka brigada bude službeno proglašena udarnom, a batina, najveća kazna koja se 1970. primijenila samo jedanput, bilo je izbacivanje s akcije.

Najveći kompliment dobio sam tokom ta tri mjeseca od ljutite brigadirke koja je bila vrlo kivna na „štablije“. Sjeo sam s njom nekoliko minuta da saslušam kritike. Kao, mi iz štaba uživamo niz neopravdanih privilegija. Koje i kakve? „Štablije“ su nosile uniforme s dugim rukavima i nogavicama, a obični brigadiri kratke hlačice i bluze s kratkim rukavima. Pokušao sam odgovoriti: razlog razlikovanju je jednostavna praktičnost, da se svatko od nas ne treba predstavljati svakom od tisuću i petsto učesnika bez potrebe. (Kasnije je to izmijenjeno, pa su brigadiri pored radnih bluza i hlačica dobivali i uniforme s dugim rukavima i prave hlače.) Imate telefone! Nemamo mi telefone nego Štab ima četiri telefonske linije koje su gotovo stalno zauzete i kad je netko zvao u naselje trebao se gadno načekati da dobije slobodnu liniju. Imate sekretarice! (Podrazumijevalo se, svaki svoju.) Nemamo sekretarice nego u štabu rade nekoliko brigadirki koje znaju daktilografiju i vične su administrativnim poslovima. Smjenjuju se u dvije dnevne smjene po dvije-tri i dvije noćne smjene po jedna. Razvrstavaju poštu, pišu dopise, vode evidencije, odgovaraju na telefonske pozive… „Štablije“ mogu izaći iz naselja kad god hoće i koliko god puta hoće, dok brigadiri za svaki izlazak trebaju tražiti posebnu dozvolu. Da, ali „štablije“ izlaze iz naselja samo kad trebaju obaviti neki posao za cijelu akciju, usporavalo bi posao da svaki put prolaze neku proceduru za dobivanje dozvole; ono što možda poneko kadikad izađe iz nekih privatnih razloga je toliko sporadično da je sasvim zanemarivo. Najgora optužba - u baraci štaba naselja nalazi se frižider koji se neprestano puni konzervama sardina, pašteta i mesnih doručaka, sladoledom i osvježavajućim sokovima, a „štablije“ mogu vaditi iznutra koliko god požele. Među brigadirima se pričalo o tom frižideru kao o nepresušnom izvoru rajskih blagodati. Istina je bila upravo suprotna: za vrijeme doručaka, ručaka i večera svi „štablije“ se najviše uredovali naokolo pa često nisu stizali ništa pojesti. U nebrojeno navrata stigao sam u blagovaonicu kad su kuharice već prale posuđe, pa je preostalo jedino otići do tog frižidera. Sladoled za doručak nije ništa posebno, dok su konzerve sardina, mesnog doručka i paštete „kojih smo smjeli uzeti koliko god hoćemo“ vrlo brzo navirale na nos i uši dok ih se jelo, a trebalo je tako preživjeti tri mjeseca. Sa svakim mojim objašnjenjem je ljuta brigadirka bila sve goropadnija. Naposljetku je uskliknula da nas ima „ko kusih pasa“. „Štablije“ ne kopaju ni krampaju, ne tovare tačke niti ih guraju, zašto ima toliko tih parazita? Koliko nas ima? Četrdeset i dva! Iznenadio sam se - odakle joj broj četrdeset i dva? Pa to je općepoznato. Gdje god pogledaš, kamo god se okreneš, vidiš barem jednoga. Nisam je ni pokušao razuvjeriti, ali sam procvao u sebi. To da je tisući u pet stotina ljudi vjerovalo da nas je četrdeset i dva značilo je prvenstveno da smo dobro organizirani i uigrani i uspijevamo se nalaziti gdje god je potrebno.

Najesen, kad su počela predavanja na fakultetu, otišao sam Rudiju Supeku, pročelniku odsjeka sociologije. Bio sam euforičan, pun prijedloga „kao šipak pun koštica“. Bilo bi dobro da studenti sociologije odu barem jednu smjenu na omladinske radne akcije, to je idealni poligon za istraživanja i stjecanje iskustava. Radna akcija je društvo u malom, ima sve mehanizme kao društvo u cjelini, samo rudimentarno i očigledno prepoznatljivo, lako mjerljivo; ORA „Sava“ je kao Jugoslavija u malom jer dolaze brigade odasvud, a svaka smjena traje samo mjesec dana pa se ništa ne stigne zakomplicirati ili prikriti. Supeku se, kao čovjeku koji je dvadesetak godina ranije mnogo istraživao radne akcije, zamisao svidjela i nekoliko puta smo se našli i zabavljali razrađujući je, ali smo na kraju zaključili da je zbog raznoraznih razloga neprovediva, koliko god bi bila korisna.

U Jugoslaviji nisu postojale škole ni fakulteti za rukovodioce, „menagement“ se nije znao ni kao pojam. „Uprava“ je bila više područje administriranja nego vodstva. „Liderstvo“ je u politici bilo čak sumnjivo i proskribirano jer se očekivalo da samoupravljačima nisu potrebni predvodnici. Na vlastito čuđenje otkrio sam da su omladinske radne akcije pored javno proklamiranih ciljeva imale i jednu tajnu funkciju: neformalni kurs obrazovanja rukovodilaca kroz neposredno iskustvo. Uvjeren sam da bi pregledavanje biografija ljudi na značajnim funkcijama u socijalizmu pokazalo da je najveća većina njih počela kao učesnici radnih akcija i da su već ondje izbili na nekakve rukovodeće položaje. Bila je poznata poslijeratna parola s izgradnje pruge Brčko-Banovići „Mi gradimo prugu - pruga gradi nas“. Nakon tri smjene na Savi razumijevao sam je znatno složenije i značajnije. Ipak, iako su svi članovi štaba na kraju proglašeni udarnicima i dobili udarničke značke, od početne netrpeljivosti mi je ostalo da nikada u nijednoj biografiji koju sam morao igdje službeno podastrijeti nisam naveo da sam bio učesnik omladinskih radnih akcija, a značku sam poklonio jednoj brigadirki koja je to svojim znojenjem itekako zaslužila.

Nakon gotovo sto dana akcije, kad je posljednji autobus s brigadirima otišao, sjedio sam s grupom „štablija“ u opustjelom naselju, napokon opušteno. Riječ po riječ, i ja sam se iznenadio kad sam priznao da cijelo to vrijeme niti jednom nisam bio „na trasi“, na gradilištu nasipa. Ovi oko mene se nisu mogli načuditi. Pa kako? Jednostavno, neprestano sam imao nekog posla u naselju, a nikakvog ondje gdje se kopalo. Nakon što sam ujutro ispratio brigade na rad pripremao sam ono za što sam bio zadužen za njihov boravak u naselju nakon povratka. Jedan od drugova je ustao i rekao „Idemo!“

Sjeli smo u Volswagenovu „bubu“ i vozili se otprilike pola sata. Pri kraju smo zašli na neasfaltirane, blatne ceste koje su vijugale kroz zaseoke trošnih kućica s vrtovima oko kojih su bile ograde od kolčeva iza kojih su trčali pajceki, pure i kokoši. Napokon se „buba“ strmo uzdigla na nasip.

Izišao sam iz kola i nisam mogao vjerovati što sam vidio. S jedne i druge strane protezao se do oba horizonta svježe sagrađen nasip paralelno praćen stotinjak metara uz njega drugim isto takvim. Sa strane je bilo zelenilo, krošnje, ali je između nasipa bila gola smeđa zemlja. Sve zajedno je izgledalo kao monumentalna precizna ogrebotina na planeti, kao nešto što se izvan vidika nastavlja u nedogled, nadzemaljska pravilnost koja presijeca kaos svijeta. Da nije bilo preda mnom ne bih mogao zamisliti, a kamoli povjerovati. Bio je to odvodni kanal Sava-Odra-Sava kojim je omogućeno da Zagreb više nikada ne bude poplavljen.

- I to smo mi sagradili?!

Moj vodič se smijuljio gledajući kako sam blenuo. Moje pitanje je odgovoreno prije nego je postavljeno. U trenu sam bio kao opijen, bukvalno mi se zavrtjelo. Osjećao sam se kao u završnici sovjetskih socrealističkih filmova kad zasvira trijumfalna glazba. Bio je to jedan od rijetkih potpuno ispunjenih trenutaka u životu kad me duboko proželo prepoznavanje da sve ima smisla.









nedjelja, 13.09.2020.

građa za autobiografiju

Jugoslavija je podržavala pravednu borbu za oslobođenje naroda Vijetnama protiv imperijalizma Sjedinjenih američkih država. Sva glasila koja su se bavila takvom tematikom godinama su se natjecala tko će pisati žešće i pogrdnije o intervenciji S.A.D. u Indokini, američkom predsjedniku Nixonu i ratnim zločinima militarne mašinerije nad civilnim stanovništvom. Godine 1970. ta je rutina iznenada narušena. Potpuno neočekivano najavljeno je da će Nixon banuti u Zagreb. Tri sedmice prije njegova dolaska glavni urednici svih novina, radija i televizije pozvani su na sastanak u Komisiju za praćenje i koordiniranja rada javnih glasila Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske u "Kockicu" na Savi. Svima je lijepo objašnjeno da zbog značaja posjeta do završetka posjeta o S.A.D., Nixonu i Vijetnamu trebaju javljati samo afirmativno ili, ako ne znaju što bi, onda najbolje ništa. Svi su ocijenili sastanak vrlo demokratičnim jer se nije tražilo da itko piše što mu nije bilo po volji, protiv vlastite savjesti, nego je ostavljeno na volju ako tko hoće i koliko hoće dokle god ne izlijeće s onim što nije poželjno ni preporučljivo.

Goran Grubišić bio je novi glavni urednik „Omladinskog tjednika“ i još se nije do kraja snašao. Bio je maksimalno fasciniran sastankom u Socijalističkom savezu. Sjedio je između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. (Možete si misliti koliko me impresioniralo što je sjedio pored direktora Televizije.) Sudbinski ozbiljan prenio nam je što se od nas očekuje. Prisutni urednici i suradnici su popizdili. Kakav je to način? Što Nixon uopće traži u Zagrebu? Zar ćemo se oglušiti o solidarnost s vršnjacima koji širom svijeta, u Washintonu, Parizu, Berlinu, Tokiju, upravo u tim trenucima demonstriraju protiv rata u Vijetnamu?! Uostalom, i mi smo demonstrirali ispred američkog konzulata na Zrinjevcu. Ne možemo se pomiriti s licemjerjem da pozdravimo posjet čovjeka koji je na čelu zločinačkog oružanog poduhvata! Mi smo nesvrstana zemlja i od nas se očekuje da aplaudiramo predvodniku Zapadnog bloka, sili koje hladnoratovskim nadmetanjem riskira balansiranjem svijeta na rubu atomskog rata?! Pobuna je bila unisona. Nismo se impresionirali time što je Grubišić sjedio između glavnog urednika Televizije i direktora „Vjesnika“. On je presjekao galamu da smo dobili smjernice o kojima se ne može razglabati, da je on glavni i odgovorni urednik i kao takav određuje što će u novini biti, a što neće.

Prostorije Gradske konferencije Saveza socijalističke omladine Zagreba, u kojima je „Omladinski tjednik“ koristio nekoliko uglova, zauzimale su cijeli prvi kat u Ulici Nikole Tesle broj 1, iznad apoteke na početku Zrinjevca. U vrijeme kad se očekivalo da će proći Tito i Nixon izašli smo na balkon koji odozgo gleda na park. Pločnici s obje strane ceste kojom će naići bili su prepuni radnih ljudi i građana, poštene inteligencije, studenata i đaka kojima su podijeljene američke i jugoslavenske zastavice. Kolona crnih Mercedesa praćena motociklistima sa strane dolazila je od kolodvora prema Trgu Republike. Čim se pojavio čelni automobil, okupljeni narod je počeo pljeskati i uzdizati zastavice u vis, a kada je naišlo vozilo s drugom Titom Tito i predsjednikom Nixonom, prolomile su se ovacije i skandiranja. S balkona na prvom katu dobro se vidjelo uz koljena ljudi u pratnji strojnice na dohvat ruku. Tito i Nixon su stajali u vozilu otvorenog krova i mahali.

Čim su prošli Tito i Nixon većina onih s balkona povukla se unutra u prostorije redakcije i započela je svađa. Većina je bila suglasna da je prolazeći ispod nas Tito pogledao na gore prema balkonu na kojem smo stajali i prste ruke kojom je mahao savinuo tako da je ostao samo uzdignuti kažiprst kojim je opominjajući zamahnuo tri puta. Jedni su tvrdili da je to bilo slučajno, drugi da se ostalima sve samo učinilo, a treći da je Tito sigurno sve znao, saznao je od tajnih službi, te je znao tko smo i što smo i upozorio nas da pazimo što radimo. Goran Grubišić je stajao blijed i zelen jedva se održavajući na nogama. Brada mu se tresla pa nije bio sposoban išta izustiti. Bio je uvjeren da se drug Tito upravo njemu zaprijetio.

Prepirku je prekinuo urlik gomile izvana kao kad na utakmici za svjetsko prvenstvo u nogometu naši daju gol. Narod je pomahnitao i euforične ovacije zatresle su krošnje zrinjevačkih platana. Oni koji su ušli izjurili su van vidjeti što se zbiva, ondje su zatekli one koji su u nevjerici buljili u čudo neviđeno, a svi zajedno nismo mogli vjerovati svojim očima.

Na kraju nepregledne kolone monumentalnih crnih blještavih automobila, kao šećer koji dolazi na kraju, vozio je prljavi raspadajući "spaček" srolanog platnenog krova iz kojega je virio Nenad Prelog pod crnim naočalima, bradom kao faun i kosom kao Jimmy Hendrix i kontrastirajući sve prije sebe davao definitivnu točku na defile. "Spaček" je mahao nepričvršćenim blatobranima, škripao rasklimanom karoserijom, iz auspuha je pucalo kao da izbacuje petarde, na vratima je bio veliki okrugli znak "Ban the bomb" i parola "Make love – not war!", ostatak oplošja bio je ukrašen drugim hipi-simbolima i prigodnim grafitima, isti onaj "spaček" koji sam pregurao diljem pola cesta od Triglava do Budve pokušavajući ga nagovoriti da mašina prihvati. Iznenadnost i začudnost njegove pojave u trenu je rušila sve brane i mase su reagirale elementarnom snagom iskonskih nagona. Pljesak koji su pobrali Tito i Nixon nije bio ništa u usporedbi s onim koji je njega popratio.

Nenad P. je sat ranije krenuo od Trga žrtava fašizma Boškovićevom ulicom i tek što je prošao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, zaustavio ga je prometnik. Nenad P. je sat vremena sjedio prvi u zaustavljenoj koloni i nervozno žvakao vrh brade, sve dok nije naišla svečana kolona. Čim je posljednji crni automobil prošao, prometnik se okrenuo i dao znak zaustavljenima da mogu krenuti, očekujući da će nastaviti ravno, no Nenad P. je zaokrenuo nadesno, kliznuo iza njegovih leđa i zalijepio se na kraj odmičuće kolone. Tako se provezao od bivšeg američkog konzulata duž pol Zrinjevca do njegova početka gdje je zaokrenuo prema Amruševoj, gomila se razmaknula i on je parkirao s druge strana parka i izišao.

Za peh, iako smo bili novinska redakcija, nije bilo nijednog fotoaparata da se nevjerojatni prizor ovjekovječi. Do danas si to ne mogu oprostiti. To je jedan od razloga zašto sam čim sam mogao kupio mali „Rollei 35“ koji mi se sve do pojave digitalnih fotoaparata stalno nalazio u džepu, a i danas mi je neka naprava koja može zabilježiti fotografiju uvijek pri ruci.

Sve se to događalo upravo na dan kad je trebalo predati materijale za naredni broj, a bio je to – naravno – posljednji dan kada se to moglo učiniti. Već prvi od nas koji se ujutro pojavio na vratima s tekstom rekao je: "Jebi ga! Ipak nisam mogao odšutjeti…" Donio je tekst u kojem je Nixon prikazan kao vampir, krvolok i budala. G.G. se izderao na njega, no još nije stigao ni sve reći, a na vrata je već banuo drugi sa člankom o američkom sranju u Vijetnamu.

G.G. je pao u jaru i izderavao se na njih dvojicu kad je stigao treći s analizom američkog imperijalizma koja je prokazala S.A.D. kao žarište svjetske reakcije.

G.G. se raspomamio i očekivao svakog novog čovjeka prepun nade da će napokon doći netko pri sebi, ali svi kao da su pomahnitali stižući s jednim tekstom gorim od drugoga. G.G. je urlao po redakciji crven kao paradajz, obilno se nalijevajući votkom da sve to izdrži. A što je najbolje, u uglu velike redakcijske sobe Dado Lokner je od ranog jutra smireno kuckao nekakav tekst ne obazirući se na galamu. Kad je napokon mašina zazvrčala dok je izvlačio posljednju karticu iz valjka, G.G. je pobjedonosno uzviknuo:

Evo, Dado! On je pametan čovjek i ne obazire se na vaše gluposti! Što si, Dado, napisao? – a Lokner je smireno odgovorio pružajući mu tekst na nekoliko stranica:

Nešto protiv Nixona…

Napokon je novi broj skrpljen poput Frankensteina od materijala preostalih od starih brojeva, a do tada je G.G. bio već toliko naliven da je ostao spavati na kauču u uglu redakcije. U tiskaru su s materijalima otišli grafički urednik Mladen Galić, urednici Bešker i Prelog, te vjerojatno i lektorica, jedna od sestara Brabec, Vesna ili Seka, da dežuraju na regalu i korigiraju špalte.

"Omladinski tjednik" štampao se u tiskari "Vjesnika" i ondje se dogodilo što nikada nisam vidio ni čuo ikada ranije ni kasnije. Odnekuda su se pojavili neki ljudi nikada ranije viđeni, ozbiljna izgleda, u tamnim odijelima, i po jedan je bez riječi slijedio svakoga iz "Omladinskog tjednika" i navirivao mu se preko ramena što čita. Već to da su oni iz tiskare pustili nepoznate ljude da se vrzmaju naokolo bilo je čudno. Nepoznati ništa nisu objašnjavali niti odgovarali na pitanja, samo su pomno pratili sve faze pripreme tekstova. Dapače, „Vjesnikovi“ grafičari su odmah otiskivali po dva primjerka probnih špalti i jedan je dobivao netko od naših, a drugi je netko od pratitelja odnosio neznano gdje.

Na to je popizdio Nenad P. i vođen ludilom kakvo ga rijetko u životu spopada krenuo u diverziju. U ono je vrijeme u Zagrebu gostovao „Američki cirkus“ i cijeli je grad bio oblijepljen plakatima s velikim klaunovim licem i malim tigrovima, lavovima i ostalim cirkuskim atrakcijama. Prelog je izišao iz zgrade "Vjesnika", oslobodio se sjenke i s prvog plota strgnuo cirkuski plakat. S plakatom se zavukao u neku pokrajnju sobu i krenuo ga obrađivati. Izrezao ga je na vodoravne trake širine sedam-osam centimetara, uklonio svaku drugu, a umjesto njih umontirao najgore fotografije vijetnamskih ratnih strahota koje je mogao pronaći, klanja i napalm, te sve još začinio istaknutim portretom vođe Crnih pantera. Sve to zajedno odnio je u prostoriju gdje su se pripremale fotografije za novine.

Tipovi u tamnim odijelima kontrolirali su tekstove, a nisu obraćali pažnju na slike. "Vjesnikovi" grafičari izradili su kliše ne alarmirajući nikoga, a "Tjednikovci" se uspjeli za to vrijeme dogovoriti i smjestiti kolaž na cijelu treću stranu, inače rezerviranu za najznačajnije tekstove broja ili dubokoumne političke komentare. Broj je otišao u štampu, pa na kioske, a da nitko od nadležnih nije primijetio išta sumnjivo. Uočili su to tek kada je već bilo prekasno.

Slijedi priča u koju smo tada povjerovali jer je stigla od izvora u koje smo se pouzdavali, ali najvjerojatnije je ipak samo legenda. Ljudi iz protokola Sabora pričali su kasnije da su svjedočili sljedećoj sceni… Sjede Nixon i Tito kad dolazi Ronald Ziegler, Nixonov savjetnik za štampu, sav zapjenušan, nosi "Omladinski tjednik" presavijen tako da se vidi samo treća stranica, maše s tim prema Titu i prska pljuvačku: zar nije bio dogovor da se prestane sa svim blaćenjem Amerike i Amera za vrijeme Nixonova posjeta?! Što je to?!

What is this?!

Tito, kažu, samo smireno pogleda, omjeri na trenutak čime to Ziegler maše, otrese pepeo s cigare i hladan ko špricer kaže:

"Omladinski tjednik" – takvim tonom da je bilo jasno da je za njega razgovor o tome završen.

Tu Ziegler ostane bez teksta jer je odgovor bio točan i nije mu se imalo što dodati. Ono što je zapanjujuće jest da je Tito prepoznao o čemu se radi, a nije bio prethodno obaviješten, te da se nije ni najmanje uzrujao. Dapače, kako za nikoga iz "Omladinskog tjednika" kasnije nije bilo nikakvih posljedica, reklo bi se da mu je bilo i drago.

Kako je Tito mogao prepoznati "Omladinski tjednik"? "Omladinski tjednik" je izlazio na prepoznatljivom velikom formatu, veličine starog "Vjesnika", to je bio jedan pokazatelj. Drugo, grafički izgleda stranica se odlikovao rogobatnošću kakvu si nijedne druge novine nisu usuđivale priuštiti. Treće, nijednoj drugoj novini ne bi tako što palo na pamet, niti bi se itko drugi tako nešto usudio. No i jedno i drugo i treće trebalo je znati i prepoznati.

Tek čuvši priču postalo je jasno tko sve čita "Omladinski tjednik". Naime, iz Maršalata u Beogradu uredno je početkom svake godine stizao zahtjev za pretplatom na dva primjerka. Pretpostavljali smo da je jedan za čitanje, gužvanje, izrezivanje i bacanje, a drugi za arhivu. I to nisu tražili da im se besplatno šalje, što bi svi bez pogovora udovoljili, nego su uredno slali novac za pretplatu. Priča je kazivala da jedan od brojeva koji odlaze u Maršalat pročita upravo kasniji doživotni predsjednik.

Na listi plusova i minusa kojom smo pokušavali zaokružiti saldo našeg odnosa prema Titu već to da su njegovi uredno plaćali pretplatu bio je plus. Veliki plus bio je da je samo po jednoj stranici uspio prepoznati odakle je, a dodatni kako je nakon toga reagirao. Pretpostavljam da su mu „Vjesnici“, „Borbe“, „Dela“, „Politike“, „Oslobođenja“ i slični bilo uvelike dosadni jer je unaprijed znao najvažnije o čemu će pisati, te mu je omladinska štampa bila zanimljivija jer ga je iznenađivala i – nimalo beznačajno – zabavljala.

Uskoro će se otvoriti povijesne arhive. Ako se ne pronađu zabilješke u nekoj našoj, možda će neki ozbiljan povjesničar u nekoj američkoj utvrditi što je istina u jedinoj neprovjerenoj epizodi ove priče. No ako je anegdota s Ronaldom Zieglerom i „Omladinskim tjednikom“ ipak samo legenda, lijepa, ali ipak samo legenda, onaj tko je građa za legende nije netko koga bi se zaboravilo.







srijeda, 09.09.2020.


VIZIJA ZA SLIJEPCE


Proveli smo, cijela obitelj uključujući punicu i šogoricu, tjedan dana u Istri.
Boravili smo u prekrasnoj, velikoj i luksuznoj vili na izuzetnoj lokaciji.
Zahvaljujući epidemiji korone zbog koje su ljudi koji su rezervirali vilu u posljednji čas odustali dobili smo je nevjerojatno jeftino.

Vila je smještena na vrhu brijega s kojeg pogled puca na sve strane. Vidi se i petnaestak kilometara udaljeno more, pa sve do horizonta.

Vrlo je velika, oko četiri stotine kvadrata na tri razine (podrum, razizemlje, prvi kat), ima četiri spavaće sobe, svaka od četrdesetak kvadrata sa posebnom kupaonicom. Vrlo je luksuzna, ima veliki bazen, jakuzi, biljar, kamin, sve postojeće kuhinjske aparate najboljih proizvođača, najveći televizor koji sam ikada vidio… To je jedna od najljepših kuća u kojima sam boravio. Maksimalno je solidno građena, od najboljih materijala u besprijekornoj izvedbi. Takve kuće se ne bi posramio ni Beverly Hills ni Saint-Tropez. Cijena izgradnje takve kuće morala je biti debelo preko milijun eura.

Meni je kuća, između ostaloga, bila zanimljiva i kao očiti dokaz da ljudi ne mogu preći mentalna ograničenja. Naime, stopostotni sam invalid, krećem se naokolo u kolicima, pa nisam mogao ni sići u podrum gdje je biljar niti se popeti na prvi kat odakle je daleko ljepši pogled nego iz razizemlja. Iako se u kući nalazi sve što možete zamisliti i što može zatrebati, meni je nedostajalo jedno - lift. Dizalo. U cijeni izgradnje i opremanja vile bio bi to zanemariv trošak, prostora ima koliko hoćeš i u nacrtu kuće se bez problema moglo naći najbolje mjesto za smjestiti ga. Kuća je građena za iznajmljivanje, da donosi zaradu, a ljudima u situaciji poput moje postojanje lifta moglo bi biti razlog da izaberu upravo tu kuću, pa čak i da su spremni skuplje platiti najam. Zašto ga onda nema?

Postoji samo jedno objašnjenje: zato jer investitorima i arhitektima nije palo na pamet.

Uzalud sve neograničene, stvarne mogućnosti; ono što ne padne na pamet - ili o čemu se ne razmisli ozbiljno, što se ne uoči i ne prepozna kao mogućnost - nedohvatljivo je i nemoguće kao da je stvarno neostvarivo…








P.S. Kao što sam iz svoje specifične situacije odmah uočio nedostatak lifta u inače superluksuznoj vili, tako sam svjestan i nekih poteza koji bi mogli (i vjerojatno bi uspjeli) dovesti Hrvatsku do gospodarskog procvata koji bi omogućio da ovu našu zemljicu uvedemo u humanizam i renesansu. Teoretski postoji niz dobrih poteza, ali je najveći broj njih nama praktički neizvediv, a za ostale vrijedi pouka iz šaha: partija se dobiva pravilnim redoslijedom dobrih poteza. Znam prva tri poteza. Razgovarao sam o prvome od njih s desetak najutjecajnijih ljudi naše politike i gospodarstva. Već na razgovoru o prvome su pokazali mentalnu okoštalost prema kojoj sudeći - nema nama spasa.

petak, 28.08.2020.

građa za autobiografiju


MUHA

Jedan od prvih poteza koji sam povukao razmišljajući da li da iskoristim priliku što sam mogao preuzeti projekt „Poleta“ bio je da se raspitam koliko bi koštalo tiskanje novina na ofsetu u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj. Nije trebala složena matematika da bude bjelodano - nema izgleda, barem ne prve godine izlaženja. Osigurana sredstva bila su veća nego je raspolagala ijedna omladinska novina u kojoj sam ikada ranije radio, ali su bila proračunata na bazi tiskanja dvadeset tisuća primjeraka klasičnim olovnim slogom i kako god okretao brojke od toga se nije moglo odlijepiti. Možda se moglo koristiti ofset-štampariju, ali onda praktički ne bi ostalo sredstava za išta drugo. Preostala je samo nada da bi uspjeh prve godine možda mogao utjecati da se za drugu godinu dobije dvostruko više sredstava, ali to je bila vrlo varljiva nada nasuprot gotovo izvjesnosti da tako nešto neće biti moguće.

Kad sam prihvatio preuzeti „Polet“ po prirodi stvari bio sam prvi zaposleni u radnoj jedinici „Polet“ (RJ „Polet“) Centra društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, kraticom CDD SSOH, ili naprosto CDD-a. Jedan od prvih zadataka bio mi je pronaći još pet ljudi koje ćemo zaposliti. Razmišljajući o tome prisjetio sam se druga Staljina i njegovog naputka da je kadrovska politika osnova svake politike. Iako su Tito i Jugoslavija dvadeset godina ranije Staljinu odbrusili u brk historijsko „Ne!“, palo mi je na pamet da s prljavom vodom ne valja izbaciti i dijete, tj. da bi upravo kadrovska politika mogla biti ključ za rješenje problema. Tako mi je palo na pamet da bih među prvih pet ljudi koje ćemo uzeti trebao zaposliti i fotografa.

Zamisao je za ono vrijeme bila suluda. Nikada ranije nijedno omladinsko glasilo nije imalo stalno zaposlenog fotografa. Fotografi su u novinarstvu općenito bili malo cijenjeni, čak manje od daktilografkinja. Primjera radi, na stranici „Vjesnika“ od 27. srpnja 1969. koju sam nedavno pokazao na svom Facebooku nalazi se šest fotografija, jedna velika koja oslikava grupni razgovor i pet manjih portreta, navedeni su sudionici razgovora i novinari koji su ga organizirali i prezentirali, ali se fotograf ni ne spominje. Pored svega, kanilo se tiskati novinu olovnim slogom, a olovo nije bilo blagonaklono prema fotografijama: često su ispadale neoštre, nedovoljno kontrastne, više kao ružne mrlje među stupcima teksta.

Srećom su Dag Strpić, direktor CDD-a i voditelji drugih radnih jedinica, ekipa koja je vodila firmu, imali povjerenja u mene pa niti sam morao opširno obrazlagati niti je bilo ikakvih poteškoća da odobre prijedlog.

Prvo sam pitao Željka Stojanovića bi li prihvatio stalno zaposlenje, ali je on imao obilje drugih, znatno bolje plaćenih narudžbi, nije stizao prihvatiti sve zahtjeve za izradom tehničkih fotografija za brojne arhitektonske biroe, urede i studije, pa me je - očekivano - glatko odbio.

Zatim sam pitao Sinišu Knafleca, ali je taj mislio da ga zajebavam i nije ozbiljno ni razmislio o ponudi.

Treća-sreća, pristao je Danilo Dučak. Osobno sam ga jedva poznavao, ali sam znao da je odličan fotograf, a ono površno što sam znao o njemu kazivalo mi je da je pristojan i razuman momak. To da će raditi kao fotograf bila je samo nategnuta izlika. Novina je mogla sasvim komotno lako egzistirati koristeći prigodne fotografe-honorarce. Tajni zadatak koji sam mu namijenio bio je dobije sva samoupravljačka prava, da redovno učestvuje na zborovima radnih ljudi, da se zbliži i sprijatelji sa svim ostalim radnim ljudima-samoupravljačima Centra, da bude do daljnjega trajno nezadovoljan obimom i kvalitetom radova koje uspijeva plasirati, da neprekidno rovari u interesu fotografije, a kad predložim da pređemo na tiskanje novina u ofsetu - savršenom za fotografiju - da me podrži noktima i zubima. Volim šah: potegneš potez ne zbog prvog sljedećeg kontrapoteza, nego zbog četvrtog, da ga isprovociraš…

Prvog radnog dana dao sam mu kao neposredni rukovoditelj i prvi radni zadatak, bio sam uvjeren da je jednostavan. Neka uhvati najobičniju muhu, stavi je na bijeli papir i fotografira odozgo bez ikakvih sjena. Smislio sam kako bi se moglo izvesti da tu fotografiju ubacimo koliko god se tehnologija tiskanja tome opirala da izgleda kao da stvarna muha hoda po novinskoj stranici, da iznenadimo čitatelje i dodamo aromu blage zajebancije. Dučak je ozbiljno saslušao moju zamisao, uzeo je na znanje i otišao iz redakcije loviti muhe.

Očekivao sam da će drugoga dana doći s gotovom fotografijom, ali je drugi dan samo nakratko navratio i nestao. Trećeg dana se isto ponovilo. Četvrtog dana sam uočio kad je navratio i zapitao ga što je s muhom. Samo je nešto nerazgovjetno promrmljao i čim sam okrenuo leđa samo ispario. Petog dana sam se zabrinuo. Gdje je Dučak? Nije se ni pojavio. Šestog dana sam ocijenio da više nemam vremena čekati. Zaskočio sam Ninoslava Kunca i rekao mu da mi za sljedeći dan nacrta tušem najobičniju zunzaru, što odurnije ispadne to bolje. Kunc je pored ostalih kvaliteta pouzdan kao japanski vlakovi. Kad se s njim nešto precizno dogovoriš dobiješ upravo to, ni manje ni više, i to točno na minutu, što je izuzetna kvaliteta koju svaki profesionalac zna cijeniti. Narednog jutra je došao u redakciju istovremeno sa mnom, muha je bila - ako zažmiriš na jedno oko - kao prava. Nažalost, bio je to zaista posljednji čas, bili smo u strci jer smo trebali predati cijeli broj u štampariju, pa se nismo stigli pozabaviti muhom kako sam planirao te smo je ubacili na marginu, jedva približno kako sam kanio.

Kad je grafički urednik otišao prema štampariji s kompletnim materijalima za prvi broj mogli smo se nakon desetak dana opustiti i prepustiti samozadovoljstvu. Desetak ljudi koji su radili sa mnom na tom prvom broju predali su se razumnoj euforiji. Sekretarice su otišle po piće i kave u kućni kafić, okupili su se u jednom uglu, pušači pripalili cigarete, dobro raspoloženi posvetili su se neobaveznom ćaskanju, komentiranju pojedinosti koje u žaru posla nismo stigli raspraviti i međusobnim šalama. Čekajući da stigne piće zadržao sam se za svojim stolom pregledavajući zabilješke što nas čeka da u slavljeničkoj atmosferi ne propustim nešto važno, kad je u redakciju unišao Dučak.

Pravo s vrata uputio se k meni i sručio na susjednu stolicu. Bio je natmuren kao olujni oblak, mračan i težak, nabijen gromovima. Odlučio sam da ga ništa ne pitam, da ne kvarim trenutak muhama, računajući da ću morati razriješiti zašto je zakazao, ali da je bolje tom prigodom ne silovati. Međutim je on počeo. Očigledno je bio nabrušen da mi razbije glavu i da otkaz na posao. Jeb'o mene i moje muhe! Već danima samo lovi te gadne insekte, polovio ih je na stotine, mehaničkim i kemijskim sredstvima, tvrdim predmetima, ljepljivim sokovima, tekućinama i plinovima, izumio je sedamnaest novih načina kako uloviti muhu, ali kako god je ulovio bilo je nemoguće uloviti je neoštećenu. Lako je ubiti muhu, čak se može uloviti i živu, ali kako nagovoriti živu muhu da pozira za fotografiranje? Ako je ubiješ, više ne izgleda kao živa; ako je živa, ne možeš je fotografirati. Upustio se čak u to da skalpelom reže više zgnječenih muha i sastavlja ih kao da su frankensteinovska čudovišta, ali je i taj rezultat ispadao nakaradno. Zaključak: bez posebnog makro-objektiva i posebnog osvjetljenja kojih nema, a koštaju kao pola njegove godišnje plaće, te superbrzog sitnozrnatog filma kakav ne postoji, nemoguće je fotografirati muhu!

Potpuno sam mu povjerovao jer mi je ukazao na probleme o kojima nisam mislio udijelivši mu zadaću. Ujedno mi je laknulo jer sam uvidio da se nisam prevario u čovjeku, da se ozbiljno posvetio poslu. Da je ozbiljno primio srcu nemoguću misiju svjedočio je i nastavak razgovora. Dučak je znao da je posljednji dan za predaju materijala, pa se - vidjevši da mu fotografiranje ne uspijeva - prisjetio da je i akademski slikar, doduše još ne i zvanično jer je bio neposredno pred diplomom, ali suštinski već jeste. Na to je izvukao iz džepa bijeli karton veličine pola razglednice i dodao mi. Nasred kartona bila je temperama nacrtana muha, ali kakva muha! Bila je trostruko veća od prave, ali tako realistična da je izgledala trodimenzionalna, tako odurna da sam osjetio impuls na povraćanje, nabijena energijom i životom kao da će se svakog časa odlijepiti od pozadine i poletjeti. Ta je muha bila stvarnija od svih muha koje sam ikada vidio.

Sledio sam se i u sebi zajaukao. Mogao sam skočiti u taksi, odjuriti u tiskaru, zamijeniti Kuncovu muhu Dučkovom, stigao bih, ali to ne bi bilo fer prema Ninoslavu. Isto tako, jest da je Dučak veličanstveno obavio zadatak, bolje nego sam mu ga povjerio, da je zapamtio dan predaje materijala, ali nije obratio pozornost na sat, te je bilo pedagoški korisno da zapamti zauvijek da je i sat važan. Nakon nekoliko sekundi premišljanja rekoh mu da je nažalost zakasnio.

Dučak je samo slegnuo ramenima. Bio je toliko iznuren višednevnim neuspješnim lovom i neprospavanom noći da mu je, nakon što se istutnjio, bilo sve svejedno.

- Žao mi je što si se toliko trudio uzalud, trebao si mi odmah reći… - pokušavao sam rezimirati. - Što da sad radimo s ovom muhom? Ono zašto mi je zatrebala nije se pokazalo baš najsretnije…

On me prekine:

- Baci.

Takvo svetogrđe nisam mogao napraviti.

- Nećeš se ljutiti ako je ja zadržim?

- Uzmi.


Pohranio sam nacrtanu muhu u torbicu. Kod kuće sam je prikvačio na zid u kuhinji, ondje je visila mjesecima i svatko tko je bacio pogled na nju se stresao. Onda sam je preselio u sobu, ondje je bila izložena narednih mjeseci, sve dok je nisam umetnuo u neku knjigu koju sam čitao da obilježim dokle sam došao. Nakon toga je nikada više nisam vidio.

Nikada nisam izbrojao knjige koje posjedujem. Ne mogu reći je li riječ od dvije, tri ili više tisuća knjiga. Neke od njih sam pročitao jednom i ne kanim nikada više, ali volim da su mi pri ruci. Neke sam pročitao više puta, svakih nekoliko godina iznova. Neke sam poklonio, a nekih sam se morao i riješiti jer je ponestalo mjesta na policama za nove. Međutim nije bilo knjige u posljednjih četrdeset godina koju sam posudio prijatelju ili namijenio uklanjanju da je prethodno nisam prelistao nadajući se da će napokon ona strašna Dučkova muha ponovo odnekud izletiti.




nedjelja, 23.08.2020.

građa za autobiografiju


NOVINAR U VOJSCI


Titogradska vojna oblast u koju sam poslan da odslužim vojni rok imala je jednu specifičnost - bila je jedina vojna oblast u Jugoslaviji koja nije imala svoj vojni list. Time mi je izmakla pogodnost koju su koristili svi drugi novinari zapali u JNA, da se uvale u redakciju vojnog lista i ondje provedu godinu dana kao bubrezi u loju, oslobođeni svih ostalih vojničkih obaveza i sa stalnim dvadesetčetverosatnim propusnicama za izlazak iz kasarne. To mi je bio još jedan dokaz da su oni koji su mi smjestili da me se upravo ondje pošalje dobro znali gdje me šalju.

Nakon nekoliko mjeseci povlačenja haubice po crnogorskim brdima jednoga dana su me pozvali u komandu kasarne. Obuci uniformu za izlazak u grad, ideš u glavni grad, u Titograd! Sve je dobro, samo da je daleko od haubice, pa nisam ništa više pitao.

Pitao sam šofera koji je džipom vozio samo mene, ali ni on nije ništa znao. Imao je naređenje da me odvede nekom oficiru u kasarnu „Maršal Tito“ i ostavi.

Kasarna „Maršal Tito“ bila stvarno velika, u njoj je bilo barem dvije-tri tisuće vojnika. Pronašli smo oficira kojem sam bio upućen. „Novinar!“, grakne taj. Potvrdim. „Odlično, idemo!

Poveo me dugačkim hodnicima, nakon desetak minuta dođosmo do nekih vrata, on ih otključa i uvede me.

Bila je to velika prostorija, otprilike kao pola spavaonice u kakvoj je u Danilovgradu spavalo trideset ljudi. Bila je svježe okrečena i praktički potpuno prazna, osim jednog stola i stolice pored prozora s rešetkama. Na stolu je bila pisaća mašina i pedalj visoki snop čistih papira za pisanje. U jednom uglu bio je drugi takav stol, na njemu oko dva metra dugačka staklena kutija, a u njoj maketa nekog broda. Oficir reče:
- Napravi novine!
- Kakve novine?
- Jesi novinar? Znaš ti! Što mene pitaš?
- time mi je preduhitrio svako daljnje pitanje, a nije mi ni dao priliku za ikoje drugo jer se energično okrenuo, izjurio iz prostorije, a za sobom je zatvorio vrata i čuo sam da ih je zaključao.

Prvo sam otišao razgledati brod. Bila je to zapanjujuće minuciozno izrađena maketa trgovačkog broda „Natko Nodilo“. Kog vraga radi maketa civilnog broda u kasarni u Titogradu? Da je bio neki razarač, podmornica ili torpedni čamac ne bi bilo čudno. Da ne razbijam glavu pitanjima na koja neću moći dobiti odgovore, ako uopće postoje, legao sam na medicinski čist nedavno lakirani parket i odspavao dva-tri sata. Nitko ne može tako brzo zaspati i spokojno spavati dokle god ih nitko i ništa ne uznemirava kao vojnici.

Kroz prozor su dopirali udaljeni zvukovi kasarnskog života, motori kamiona i ljudsko dovikivanje, poneka reska nerazgovjetna komanda ili mladenački krikovi, ali je u unutrašnjosti zgrade u kojoj sam se našao vladala bolnička tišina. Možda dva-tri puta na sat netko je prošao hodnikom. Otišao sam do vrata i provjerio: zaista su bila zaključana. Kad je pet ili šesti put netko naišao pritrčao sam vratima i zakucao iznutra.
- Hej! Možete me otključati?

Zbunjeni glas izvana se ispričavao da nema čime i ne može mi pomoći.

- Tko ima ključ?
- Ne znam…
- Možeš pitati?
- Ne znam koga…


I sljedeća tri-četiri pokušaja su bili uzaludni. Onda sam shvatio da je odavno prošlo vrijeme ručka, a bio sam i gadno ožednio, što mi je uklonilo sve obzire. Kad je naišao sljedeći navalio sam na vrata rukama i nogama, naletao ramenima da su se cijela tresla i uvijala, iako nisu popuštala. Mora da je odjekivalo cijelim hodnikom kao i hodnicima kat više i kat niže.

- Dovedite nekoga tko ima ključ! Moram na zahod!

Napokon su se vrata otvorila. S druge strane je stajao s ključem nepoznati niži oficir preko čijih ramena su se navirivala tri vojnika.

- Odvedite me nekome s kim bih mogao porazgovarati!

Napokon sam se našao pred jednim višim oficirom koji je bio prva suvisla osoba na koju sam naišao tog dana. Bio sam ljut kao čili-paprika jer mi se vraški pišalo. Ispostavilo se da titogradska vojna oblast doduše nema svoj vojni list, ali jednom godišnje za neki jubilej, da li Dan Armije ili obljetnicu bitke na Sutjesci ili tako nešto, objave jedan jubilarno-svečarski broj novina. Rok je za otprilike mjesec dana. Shvatio sam i da sam, kako nema novina pa nema ni novinara, jedini novinar kojeg imaju na raspolaganju. Očekuju od mene da „napišem novinu“ u dva-tri dana, pa da su mirni. Kako mi se u međuvremenu i strašno prisralo, nisam okolišao. Ne može to tako! Ako hoće novinu onda mi moraju i osigurati sve što mi je potrebno. Kao prvo, potrebna mi je trajna izlaznica iz kasarne na dvadeset i četiri sata dokle god sam u Titogradu. Drugo, trebam iz Danilovgrada pokupiti svoje stvari: keficu za zube, pribor za brijanje… Treće, hoću ključ prostorije koju su mi dodijelili za rad. I, naredno, trajat će znatno više od dva-tri dana. Vidjevši da ih kao jedini novinar držim u šaci izmitraljirao sam ga uvjetima i zahtjevima, a zatim odjurio na zahod. Kad sam se vratio izlaznica iz kasarne je bila gotova, potpisana i zaštambiljana.

Vratio sam se autobusom dvadesetak kilometara do Danilovgrada, pokupio svoje stvari od kojih mi je bila najvažnija hrpa knjiga, te prije večeri bio nazad u Titogradu. Umjesto u kasarnu otišao sam svojim crnogorskim prijateljima, oni mi dali civilno odijelo, te smo izašli na korzo, a nakon toga sam prespavao kod jednog od njih. Ujutro sam ponovo ušao u „Maršal Tito“, samo što sam za razliku od dan ranije znao što trebam, što tražim i imao sve pod kontrolom.

Prvo sam se pobrinuo za smještaj. Dobio sam ormarić za stvari i ležaj u prekrcanoj kolektivnoj spavaonici, a kad kažem „prekrcanoj“ onda tako i mislim. Za razliku od Danilovgrada gdje su svi kreveti bili jedan do drugoga, ovdje su bili jedan iznad drugoga, na kat, najmanje tri kreveta, a ponegdje i četiri tako da je onaj tko je ležao na najvišem uzdignuvši ruku mogao dotaknuti strop. U spavaonicu je bilo natrpano stotinjak ljudi. Kako se zagasilo svjetlo nakon povečerja, tako su se svi ti kreveti istog trena počeli silovito tresti i zaglušujuće škripati. Potres! Skočio sam iz kreveta i shvatio da je pod miran i stabilan, te da sam jedini koji se uspaničio. Svi ostali su ostali u krevetima, tresli se, uvijali, stenjali i puhali. Zblanuto sam shvatio - kolektivno drkanje kao obred mentalne higijene prije spavanja.

Legao sam nazad, ali je škripa, cvilež, škrgut metalnih okvira i žičanih opruga bio nepodnošljiv, pored toga što se i krevet poda mnom ljuljao ponesen gimnastikom trojice iznad mene. Vidio sam da ondje neću moći zaspati. Obukao sam se, uzeo knjigu i otišao u drugu zgradu u prostoriju za koju sam imao ključ i ponovo se ispružio po parketu. Tvrdo, ali blaženi spokoj nakon kaosa iz kojeg sam pobjegao. Narednog dana sam do podneva maltretirao sve po skladištima dok mi nisu donijeli krevet, madrac, posteljinu i noćnu lampu koje sam smjestio u ugao nasuprot „Natku Nodilu“. Noću sam bio jedini u toj zgradi, a kako sam se mogao i zaključati, mogao sam spokojno čitati pred spavanje i neometano blaženo drkati kao čovjek kad god mi se prohtjelo.

Novina se mogla otisnuti jedino u titogradskoj „Pobjedi“, crnogorskom ekvivalentu zagrebačkog „Vjesnika“. Kratko vremena prije nego sam došao radikalno su unapredili tehnologiju. Potpuno su izbacili olovni slog i prešli na ofset. Dodijelili su mi grafičkog urednika koji nije žalio vremena da me podrobno upozna kako se s tim radi, preciznije - što se sve može, a ja počeo svaki dan dolaziti da naučim što više. Kad sam vidio kako se na montažnom stolu sve sređuje škarama potpuno sam se sludio. Zbogom ograničenja paralelnih redova i okomitih stupaca! Zbogom pravokutne fotografije! Tekst preko slike, slika usred teksta, naslovi okomito, naopako, u negativu… Otisnite mi tekst u četiri varijante tipa i veličine slova, pa ću na montažnom stolu odlučiti koji ću uzeti ili kombinirati dva ili tri… - sve se može! Nisam mogao vjerovati da se u svemu što je „Pobjeda“ tiskala nije ni vidjelo da su se otarasili olova, ništa od mogućnosti koje su imali na raspolaganju. Ubrzo sam upao u manju grupu mlađih novinara koja se sastajala u sindikalnom kafiću i zavjerenički kovala planove kako direktore, šefove i urednike prizvati pameti ili ih fusinguzirati u ropotarnicu povijesti. Bio je ondje i buljuk mlađih novinarki koje su bile vrlo blagonaklone prema kolegi iz Zagreba, premda bio u uniformi, pa sam uglavnom ručao u menzi „Pobjede“ ili u nekom restoranu u gradu u lijepom društvu, a navečer redovno izlazio na korzo.

Što se tiče novine koju sam trebao napraviti u početku sam bio dezorijentiran. Nikad ranije nešto takvo nisam radio, ali sam se primirio kad mi je nadošlo da više nikada ni neću, da je to izuzetna, specijalna epizoda u mom novinarskom životu. Sve je sjelo na svoje mjesto kada sam odlučio postaviti se opušteno kako je izložio Mark Twain u priči „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. U skladu s tim su u otisnutim novinama bile rubrike „Guslarski evergrin“, „Bezvremenske borbene pjesme“ i „Gušterska ljubavna poezija“ (za koju sam nagovorio tri guštera da mi prepuste lirske stihotvorine o draganama koje čekaju, o nepoznatim djevojkama koje se tek naslućuju i slično). Realno sam mogao bez žurbe cijele novine napisati, urediti i pripremiti za tisak u pet dana, ali sam se potrudio da se posao protegne na cijeli mjesec, sve do posljednjeg časa. Tih mjesec dana bili su mi kao ljetovanje, ali su - nažalost - prebrzo protekli. S novinama su svi bili zadovoljni, osim mene jer je njihovo pojavljivanje značilo da se moram vratiti u Danilovgrad, a svi planovi kako bih se dokopao i prisvojio „Natka Nodila“ izjalovili.










četvrtak, 20.08.2020.

drugo utapljanje

Kada mi je bilo četiri ili pet godina, jednog vrućeg ljeta, reče moj djed:

– Da napunimo malo taj bazen, da se dijete proveseli!

U vrtu kuće na Slavujevcu imali smo prazan bazen. Prve godine kad su baka i djed doselili tetke, prijatelji i poznanici koji su svraćali bili su razdragani: „Bazen! Bazen! Bazen!“ Trebalo je tri dana da ga se napuni kroz crijevo za zalijevanje vrta. Odmah se sjatilo petnaestak odraslih, bilo je pomalo gužva, ali je zabava time bila samo još bolja. No već drugi dan se pokazao prvi problem. Preko noći je vjetar nanio lišće, suhe grančice, slamu, krepane kukca, raznu prljavštinu… Sve je to plivalo na površini i bojilo vodu svijetlosmeđim proljevastim preljevom. U ono vrijeme su bazeni bili rupa u zemlji zacementiranog dna i stranica. Nisu postojali električni filtri za pročišćavanje, grijaći, aditivi za dezinfekciju i ostale kerefeke s kojima su opskrbljeni suvremeni bazeni. Podrazumijevalo se da uz bazen postoji posluga, neki sluga koji ga obiđe tri puta dnevno s mrežom na dugačkoj motki i ukloni svu prljavštinu. Naposljetku, kad je djed izračunao koliko će trebati platiti vodu koja se nakon četiri-pet dana pretvorila u baruštinu sudbina bazena je bila zapečaćena za narednih nekoliko godina. Utoliko je djedova zamisao da se napuni bazen makar za mene bila pokazatelj koliko je te godine ljeto bilo paklenski sparno i koliko mu je bilo stalo do unuka.

Trebalo je skoro dva dana da se kroz crijevo za zalijevanja vrta u bazen istoči nešto manje od metar vode. Ubacili su mi unutra drveno korito u kojem sam plovio kao u čamcu i veslao velikom kuhačom. Gore, na balkonu na visokom prvom katu, sjedili su mama, baka, djed, tetke i nekoliko susjeda i kućnih prijateljica i promatrali kako se zabavljam.

Nisam još znao plivati, ali sam se osjećao potpuno sigurno jer mi razina vode nije dopirala ni do pazuha. U jednom trenutku, upravo sam se brčkao posred bazena, uhvati me grč u nozi. Druga noga popusti i ja se naprosto preokrenem s glavom nadolje. Nisam znao što me je to snašlo i koprcao sam se, ali uzalud. Jasno se sjećam pogleda s dna bazena prema gore, iako je to možda naknadno konstruirano sjećanje, kako kroz lelujavu površinu vode vidim gomilu mojih najbližih nagnutih preko ograde balkona kako mi razdragano mašu. Sjećam se i kako se pogled mutio, voda u nosu, ustima, grlu i plućima bila neugodna, a onda više nisam imao snage da se otimam, samo sam se opustio i sve je iščeznulo.

Odrasli su, otprilike svi u istom trenutku, shvatili da se predugo igram pri dnu, a kako sam se sve manje i manje pokretao, kada sam se umirio i tijelo mi očigledno omlitavilo, a iz ustiju su se prestale uzdizati kuglice zraka, odjednom su se ukipili i zanijemili, sve dok moja majka nije kriknula i skočila na ogradu balkona da se baci dolje. Djed i baka su je zgrabili jer bi se izvjesno polomila, te me ne bi mogla spasiti, ali je zato najmlađa tetka jurnula. Bila je tada u ranim dvadesetim godinama i upravo se spremila za izlazak. Bijela haljina s crvenim točkama, široka suknja stegnuta u struku, visoke pete, natapirana frizura, crveni ruž na usnama, nakit, sve. Jurnula je kroz stan na tim visokim petama zaobilazeći namještaj, tako tridesetak metara do izlaznih vrata, zatim se sjurila niz stepenice s prvog kata i našla ispred ugla kuće dijagonalno od onoga pored kojega je bio bazen. Preostalo je još obići dvije strane kuće, svaka otprilike dvadesetak metara, zaobilazeći grmlje i drveće kao u slalomu kombiniranom s trkom s preponama, a sve to otprilike kao u baseballu kada igrač mora optrčati što više uglova igraćeg polja dok je loptica još u zraku.

Dok je moja majka urlala i pokušavala se otrgnuti onima koji su je držali, ostali su se presavili preko ograde balkona i, buljeći u moje već nepomično tijelo, navijali za tetku da stigne što prije. Tetka se ruba bazena bacila u taj metar vode do mene, izvukla me nad površinu i zatim na suho.

Navečer je djeda još zatekao susjeda kako piša u bazen i to je zauvijek presudilo da se nikada više ne napuni.

Tako mogu reći da sam odrastao u kući s bazenom, i ne bih slagao, ali to ne bi značilo ono što bi si pomislili.






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker