BJANKO PODRŠKA
Tražeći po papirima kojih je prepuna kuća naletio sam na nešto sasvim drugo što mi je privuklo pozornost. Stara poštanska koverta u kojoj je desetak dokumenata pisanih pisaćom mašinom ili rukopisom, a ocrtavaju priču staru tri četvrtine stoljeća…
29. ožujka 1947. organi Narodne vlasti uhapsili su studenta medicine Veljka Đuriša sa Slavujevca broj 4. Deset mjeseci kasnije njegova majka Mira Đuriš šalje Maršalu Jugoslavije i predsjedniku vlade F.N.R.J. , drugu Josipu Brozu Titu u Beograd „molbu za zaštitu“. Uvjerena je da je njezin sin nevin i da je hapšenje plod „denuncijacije“. Moli Maršala da ureduje da joj puste sina ili da mu se što skorije presudi, nakon čega bi bio također pušten jer je uvjerena da suđenje ne bi moglo drugačije ispasti.
Zanimljiva je ta moć pisane riječi! Ako su postojali neki lokalni moćnici koji su se bahatili da su nedodirljivi, već sama činjenica da je netko napisao pismo Maršalu, usudio se i uspjelo mu ga poslati potresala im je krila. Ubuduće su itekako morali postati obzirni. Naime, čim je Maršalat primio pismo postojala je mogućnost da se Maršal javi i s božanskih visina prospe pravorijek nepovoljan po njih.
Dokumenti otkrivaju da je Veljko Đuriš osuđen 23. studenoga 1948. na kaznu lišavanja slobode s prisilnim radom u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te gubitkom građanskih prava u trajanju od jedne godine nakon izvršenja kazne. U zatvorsku kaznu uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, te je Veljko Đuriš praktički odmah pušten na slobodu. Možemo danas spekulirati da je krivica mladog Đuriša bila minimalna ili beznačajna, te je presuda donesena prvenstveno da se sačuva obraz onih koji su ga uhapsili i toliko dugo držali u zatvoru.
Hrvatski biografski leksikon dodaje da je Veljko Đuriš 1955. završio Medicinski fakultet, a 1965. postigao doktorat znanosti.
Dokumenti otkrivaju i ljudsku razinu priče. Veljkov otac, doktor Vladoja Đuriš, bio je teško bolestan, njegovala ga je supruga Mira, pa je na njena pleća palo i da napravi sve moguće da oslobodi uhapšenog sina. Obilazila je sve nadležne urede i kancelarije, a kako ih nije bilo mnogo mora da je neprekidno bezuspješno opsjedala nekoliko istih vrata. Iz tog perioda me je fascinirala naizgled naugledna ceduljica s kratkom porukom.
Poruka je napisana na listu papira istrgnutom iz rokovnika pa je možemo uvjetno precizno datirati: 11. decembar 1947, mjesec dana prije nego se pisalo pismo Maršalu. Naslovljena je „Drugu Tomecu predsjedniku Rajona ili Fereri tajniku Rajona Zagreb“:
„Dragi drugovi! Saslušajte drugaricu suprugu dr. Gjuriša - ona će vam ispričati svoje teške prilike. Pomozite koliko i kako možete, jer je dobila - kako mi kaže sugestije na višem mjestu da bi moglo ići putem Rajona. Činjenice koje će vam iznijeti - istinite su, jer ja kao neposredni susjed čitavu stvar poznajem.
Sa drugarskim Zdravo!
Tuškanac .................................................................... Stjepan Debeljak“
Dakle, u vrijeme kad joj je sin u zatvoru, kad se ne zna ni za što će konačno biti optužen ni da li će biti osuđen, Stjepan Debeljak pismeno staje uz susjedu i preporučuje da joj se pomogne. Dapače, unaprijed, ne znajući točno ni što bi je itko mogao pitati ni što će ona odgovoriti, daje joj svojevrsnu moralnu bjanco-mjenicu svojim potpisom da će sve činjenice koje će iznijeti biti istina. Nasuprot svima onima koji bi se sklonili što dalje, Stjepan Debeljak čvrsto staje na stranu onih koje smatra nevinima. Za to je bila potreba itekakva građanska hrabrost i snaga karaktera. Samo da podsjetim - bilo je to surovo vrijeme kad se zbog takvih gesta i ceduljica moglo završiti u kaznionici u Lepoglavi ili Staroj Gradišci ili bez glave. Jedan od ishoda mogao je lako biti da već narednog dana Debeljak završi u tamnici uz onoga kojeg je pokušao zaštititi.
Stjepan Debeljak je bivši partizan, prvoborac iz 1941, službeno proglašen narodnih herojem Jugoslavije.
Slava mu!
Post je objavljen 24.10.2020. u 02:20 sati.