Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

život pisca



PRIČE O PRIČAMA

Kadikad su priče o pričama zanimljivije od samih priča već i zato jer su priče ipak samo literatura, a priče o njima su život.

Recimo, u „Startu“ su mi objavili priču „Seks hara“. Glavni lik u njoj ima spolovilo od dvadeset i osam centimetara i uspijeva ga uvaliti uglavnom svakoj ženskoj koju sretne. Ubrzo nakon objavljivanja javio se telefonom u redakciju odvjetnik koji je tvrdio da ima isto prezime kao taj lik i ured u kvartu u kojem je smještena radnja, da je priča nedvojbeno o njemu, gnjusna kleveta, te zahtijeva veliku odštetu jer mu je objavljivanjem narušen ugled i značajno mu je smanjen obim posla, pa je pretrpio značajnu financijsku štetu. Predlagao je vanparničnu nagodbu da nas dobronamjerno poštedi nepotrebnih sudskih troškova. Kad je peti puta nazvao požurujući da vidi što je odlučeno, preuzeo sam telefonsku slušalicu i pokušao ga primiriti ukazujući da mu priča može biti samo dobra reklama, posebno kod ženskih. Tek na to se razgoropadio. Iznos koji je tražio za odštetu bio je sulud. Vidjevši da je navro, rekoh da smo odlučili prihvatiti pravorijek suda, jedino što ćemo tražiti da prethodno pokaže pred svjedocima spolovilo od dvadeset i osam centimetara, pa ćemo bez protivljenja priznati da je priča o njemu. Nakon toga se nije više javljao.

Moja prijateljica iz ulice, Olgica, nije imala sreće s muškim rodom. Koliko god bila ljupka, nije bila obdarena onim izgledom od kojeg se muškarcima presijeku koljena. Koliko god bila draga, u nepoznatim društvima se ponašala prilično samozatajno. Tek među ljudima s kojima je bila bliska se opuštala i pokazivala sve bogatstvo svoje osobnosti, tako da nije bilo čudo da je uglavnom samovala, a veze su joj bile rijetke, kratke i površne. No jednoga dana je predstavila prijateljima iz ulice novog dečka - nismo mogli vjerovati. Izgledao je tako da bi u holywoodskim filmovima mogao glumiti fatalnog zavodnika. Pravilno lice, široka ramena, sportsko držanje, osmjeh za reklame za pastu za zube, dotjeran kao da je iz kutije, odlično je svirao gitaru, samouvjeren i prijatan u nastupu. Učas nas je uvjerio da mu je stalo do Olgice i svi smo bili zadovoljni zbog njih.

Imao je isto ime i prezime kao moj dobar prijatelj kojeg sam znao još iz Bjelovara, s kojim sam se počeo viđati i zapravo se sprijateljio tek kad je došao studirati u Zagreb. Da bi poklapanje bilo veće, obojica su studirali na istom fakultetu.

Bio je to jedan od onih ozbiljnih fakulteta na kojima se mora mnogo učiti, ispiti su obilni i teški, za dobru ocjenu treba se itekako pomučiti. Olgičin otac bio je jedan od značajnijih i utjecajnijih profesora na tom fakultetu, predavao je dva ili tri najteža predmeta.

Olgica i Ljepotan su bili u vezi nešto više od godine i pol, sve dok nije diplomirao. Čim je dobio diplomu u ruke, bez najave ju je ostavio. Dapače, ostavivši Olgicu odrekao se i svih koje je stekao preko nje. Ako ga je netko slučajno sreo u gradu, pravio se da ga ne pozna, okretao glavu na drugu stranu.

Mi, Olgičini prijatelji, bili smo ogorčeni i zgražali se. Unatrag gledajući izgledalo je da je i započeo vezu s Olgicom da bi se dokopao diplome. Za kraj su mu ostali najgori ispiti, a kad se po fakultetu proširila vijest da je blizak s kćerkom moćnog profesora mogla mu ih je samo olakšati i pospješiti da dobije bolje ocjene.

Još za vrijeme studija počeo se petljati i s politikom. Dapače, bio je poprilično uspješan i ubrzo dospio na jedno od najznačajnijih mjesta u studentskoj organizaciji. No kako bavljenje politikom nije pomagalo pri polaganju ispita, čak i odmagalo jer je oduzimalo vrijeme učenju, iskoristio je priliku da je sreo Olgicu…

Nevezano na sve to s Olgičinim bivšim momkom, jednoga dana me spopala inspiracija i napisao sam priču u kojoj sam za glavnog junaka izabrao prijatelja iz Bjelovara. Bila je to dobra priča, ali je imala i nedvojbenu osobno zafrkantsku razinu: glavnog junaka sam plastično opisao kao samoljubljivog narcisoidnog tipa uvjerenog da je najljepši i najpametniji, blagoglagovljivog, ali ispraznog. Što se njega tiče, postojale su neke natruhe na osnovi kojih sam sve iskonstruirao, ali sam uvelike pretjerao. Priču sam odnio u „Studentski list“ i oni su je objavili.

Kako to u životu biva, kadikad se dogodi nešto da nikoga ne možeš uvjeriti da nije namjerno, ali kad bi to planirao i pokušao izvesti nikada ne bi uspjelo.

Studentska organizacija je upriličila programsko-izbornu konferenciju. Izborni dio je bio daleko značajniji. Dotadašnjem rukovodstvu je istekao mandat i trebalo je izabrati novo. Jedan od dotadašnje ekipe trebao je nastaviti dalje, biti delegiran u profesionalnu politiku na prilično visoku poziciju koja je omogućavala brz i uspješan nastavak političke karijere. Bivši Olgičin dečko bio je favorit. Kadrovske komisije koje su se time bavile procijenile su da je on najozbiljniji kandidat, a uz njegove nedvojbene sposobnosti očekivalo se da je to početak puta koji će ga učas dovesti vrlo visoko. On se temeljito pripremio. U prvom dijelu konferencije održao je impresivan govor, a kako su svi prisutni već znali da su sve strukture iza njega, nije bilo sumnje da će biti i izabran.

U pauzi je u predvorju ispred dvorane podijeljen najnoviji „Studentski list“ još topao, tek stigao iz tiskare.

Prvi koji su ga prelistali odmah su uočili priču o kandidatu o kojem će uskoro raspravljati. Odmah su upozorili i druge. Do kraja pauze svi su priču pročitali, osim glavnog aktera koji je proveo to vrijeme u najužem krugu počasnih uzvanika iz ozbiljnijih društveno-političkih organizacija od Saveza studenata, Saveza komunista i Socijalističkog saveza, i institucija povezanih sa studentima, poput Rektorata Sveučilišta, Sabora i uprave Studentskog centra, koji su prisustvovali da bi uveličali prigodu. Ta oni su oni među kojima će se uskoro kretati i raditi, a ne neozbiljna studentarija! S druge strane, oni koji su pročitali priču bez muke su shvatili: narcisoidan, samoljubiv, prepotentan, ambiciozan, blefer - sve je istina! Dapače, činjenicu da je priča objavljena upravo u trenutku prije izbora i podijeljena ljudima koji će glasati oštroumniji su protumačili kao znak da je netko vrlo moćan protiv proklamiranog favorita.

U nastavku je bivši Olgičin dečko prvo primijetio da se nešto čudno, neprirodno događa. Što god je rekao nitko se nije obazirao, što god je predložio nije bilo prihvaćeno. Onda mu nije bilo jasno što se događa. Oni koji su ga ranije gledali s poštovanjem odjednom su se podsmješljivo smijuckali. Naposljetku je uslijedio potpuni debakl: po proceduri je trebao imati protukandidata, protukandidat je bio neki beznadni bezveznjak, a proglašenje rezultata tajnog glasanja je pokazalo da ga je hametice porazio. Bivši Olgičin dečko nije mogao vjerovati što se zbiva. Već gotova pobjeda mu je iskliznula iz ruku. U studentsku organizaciju se nije mogao vratiti jer je diplomirao, u profesionalnu politiku se nije mogao uključiti jer mu je izmakla prilika kakva se neće ponoviti. Preostalo mu je samo okrenuti se struci za koju se kvalificirao. Nisam siguran, čini mi se da se prisjećam da sam čuo neke glasine da se morao, nakon što mu se izjalovilo profesionalno političko mjesto u Zagrebu, vratiti u udaljeni provincijski gradić iz kojeg je došao studirati. U svakom slučaju, koliko god Zagreb bio mali grad, više nikada ga nisam sreo.

Kad mu je napokon netko tutnuo „Studentski list“ u ruke, nakon što je ovlašno preletio priču, sve mu se razjasnilo. Zatulio je kao smrtno ranjeni vepar i, ne obazirući se na prisutne, nimalo diplomatski ni taktično počeo kleti da će me zgaziti kad me zgrabi, da će mi glavu odšarafiti. Narednih dana sam namjerno u uobičajeno vrijeme obilazio uobičajena mjesta na koja sam izlazio, zadržavao se i duže nego obično, ali se on po svemu sudeći u međuvremenu pribrao i nije se pojavio.

Preostalo mu je jedino tužiti me sudu za klevetu, ali je bio dovoljno razuman da pretpostavi kako bi završilo. To bi također bilo veselo. Njegov imenjak, moj prijatelj iz Bjelovara, bio je spreman svjedočiti da je on lik o kojem se piše i da je sve napisano živa istina. Tako se dogodilo da sam (do sada) uspio provesti radni vijek bez ijedne sudske tužbe, a kamoli presude, te se nadam da je i lik kojem sam nehotice, ali s naknadnim zadovoljstvom, pokvario političku karijeru također bio pošten stručnjak i da negdje daleko od svega uživa zasluženu mirovinu.










Post je objavljen 02.10.2020. u 09:55 sati.