srijeda, 07.10.2020.

građa za autobiografiju



UPOZNAVANJE RODITELJA


U dvadesetoj sam mogao učas izložiti potpuni popis dotadašnjih emocionalno-seksualnih odnosa s pripadnicama ženskog roda. Bile su tu dvije neprežaljene neuslišane ljubavi, svaka od dvije-tri godine, pri čemu su se jednu godinu preklapale jednakom snagom, bezbrojna očijukanja, niz mojih neuspješnih pokušaja zbližavanja, nekoliko ženskih nasrtaja koje sam ja otklonio, jednogodišnja veza ispunjena gotovo svakodnevnim izbezumljavajućim dugotrajnim petinzima uz zanemariv broj kratkih potpunih sjedinjenja izbrojivih na prste, te mjesec dana vatrometa satirajućeg seksa koji sam jedva preživio, nakon čega sam se počeo smatrati majstorom.

Na jesen te iste godine, a bila je to tisuću devetsto sedamdeseta, jednog lijepog sunčanog dana sreo sam se na Cvjetnom trgu oko tri poslijepodne s jednom od najboljih prijateljica, Dubravkom Tadić zvanom Cica. Nešto smo se muvali po Preradovićevoj, kad u jednom trenu ona pokaže na ulaz kuće pored koje smo prolazili i reče:
- Rekla sam svratiti jednoj prijateljici, ovdje stanuje. Hoćeš sa mnom?

Začudilo me da ima prijateljicu za koju ja ne znam, pa rekoh - što da ne? Popnemo se na kat i pozvonimo. Primila nas je zgodna djevojka naših godina. Ostali smo oko pola sata pri čemu su uglavnom njih dvoje čavrljale, a ja uglavnom samo šutio i promatrao. Ispostavilo se da je i naša domaćica išla u IV gimnaziju kao i mi, pa me je čudilo da je ranije nisam zamijetio i zapamtio. Dapače, ona je već niz godina pohađala plesnu grupu u Zagrebačkom kazalištu mladih, a ja sam bio dobar s desetak mladih glumaca iz ZKM-a, često se s njima družio, pa je bilo začuđujuće da se nismo ranije sreli

Kako sam se rastao od Cice na Cvjetnom trgu tako sam spazio da u kinu „Zagreb“ igra film koji me je zanimao. Bez velikog premišljanja sam otišao do blagajne, kupio dvije karte, vratio se do kuće iz koje sam maloprije izišao, popeo se na treći kat i pozvonio. Naša malopređašnja domaćica se iznenadila kad je otvorila vrata i spazila me na hodniku pred ulazom u stan. Nisam okolišao. Rekoh da sam kupio dvije karte za osam sati za film koji mi izgleda zanimljiv, pružim joj zbunjenoj jednu, te se ne čekajući da se sabere okrenem i sjurim niz stepenice prije nego je stigla išta izustiti.

Navečer je došla na vrijeme na predstavu. Zaboravio sam koji je film bio posrijedi, ali srećom je bio odličan. Nakon projekcije izađosmo u ugodnu noć. Predložim da odemo do „Jabuke“. Pola sata šetnje kroz šumu. Ona pristane. Klepetali smo cijelim putem, no ovaj put sam uglavnom ja pričao. U „Jabuci“ su nas svi srdačno dočekali. Glavni razlog zašto sam predložio „Jabuku“ bio je što sam očekivao da će ondje biti moj prijatelj Nikša koji mi je nešto trebao. Nije ga bilo, pa predložim da odemo dvije ulice dalje pogledati je li kod kuće. Ona pristane, te u „Jabuci“ nismo ostali duže od pola sata.

Nikšu smo srećom našli doma. Dok sam razgovarao s njim izvukao je fotoaparat i fotografirao nas. Čuvam tu fotografiju kao jednu od najdražih i najdragocjenijih koje imam. Na fotografiji se dobro vidi kako me ona ispitivački odmjeruje i pita se što ju je to snašlo, kamo to vodi…

U ono je vrijeme bio običaj kojeg sam se i ja poštovao da svaku djevojku koju se izvede u grad nakon sastanka treba otpratiti nazad. Tako sam se oko ponoći ponovo našao pred kućom u Preradovićevoj. Ona predloži da se ponovno popnem k njoj. Zapitam što je s roditeljima. Samo majka, odgovori ona, ali zaspe oko devet i spava kao top.

Stan je bio dvosobni, dvije sobe povezane velikim dvokrilnim vratima. U većoj je spavala majka, pa nismo ušli u manju da nas kojim slučajem ne čuje, da je ne probudimo, nego otišli u pokrajnju djevojačku sobicu na drugom kraju stana koja je mojoj novoj poznanici služila kao spavaonica. Mala sobica, jednostruki krevet ju je gotovo cijelu popunjavao. Sjeli smo na rub kreveta, počeli se ljubakati, pa kako jedno vodi drugome, uskoro smo se tucali kao da nam životi o tome ovise. Bio je to, kako se ono kaže, seks na prvom spoju, nakon čega smo - s povremenim prekidima za vrijeme kojih sam bezmilosno haračio po gradu – ostali zajedno pet godina.

Međutim, ako mi je kćerka nekim čudom do toga dana promakla da je uočim, majku sam itekako dobro znao. Majka je bila poslovođa u slastičarni na kraju lijeve strane kuća u Dežmanovom prolazu gdje je danas kafić „Velvet“, samo što je današnji „Velvet“ nastao spajanjem dva susjedna lokala, pa je slastičarna bila više nego duplo manja. U njoj su se točila i alkoholna pića, te je imala vjernu publiku, dobrim dijelom ljude s televizije koja je bila smještena u nekoliko zgrada na suprotnoj strani ulice.

Majka Đurđa bila je legenda. Omanja, zbijena, jaka kao medvjed, energična i laka na obaraču, nevjerojatna pojava s elementima elementarne nepogode. Svima koju su zalazili u njenu slastičarnicu bilo je poznato da je bolje da se ondje pristojno ponašaju. O Đurđi su se pričale priče poput epizode kako je sama samcata bez oklijevanja učas izbacila četiri pijanca koji su se počeli bahatiti i larmati, svaki veći za glavu od nje, zgrabila po dvojicu istovremeno za vratove, odvukla do izlaza i izbacila udarcima noge u stražnjicu. Takve priče su joj osigurale opće poštovanje, ali usprkos njima je kod stalnih gostiju bila omiljena. Ustajala je rano, u šest, otvarala radnju točno na minutu pouzdano kao smrt što su kroneri koji su već čekali znali cijeniti, no zato je rano i odlazila na spavanje.

Da je majka Đurđa čudo neviđeno osvjedočio sam se u nizu nezaboravnih, nadrealnih događaja. Recimo, imali su mačku. U jednom času je zamislila idiličnu scenu kako ona, sredovječna gospođa, spokojno sjedi u fotelji s mačkom u krilu i mazi je. Međutim, to nije bila takva mačka. Kako ju je mama Đurđa obuhvatila i podigla na prsa počela se koprcati i otimati da pobjegne. Ali ni mama Đurđa nije bila kao uobičajene sredovječne gospođe. Čvrsto je stegnula mačku u hrvačku „kravatu“ i gladila je drugom rukom. Mačka je izbečila oči jer ju je gazdarica dobro pridavila, derala se iz petnih žila i grebala sa sve četiri noge. Bilo je ljetno vrijeme, Đurđa je bila u odjeći bez rukava, blaženo se smješkala jer postigla što je naumila, a krv od ogrebotina je samo spricala i slijevala se niz golu kožu. U nekom Bunuelovom filmu scena bi izgledala umjetnički neuvjerljivo, osim što sam je vidio svojim očima.

Drugom prilikom se Đurđa naljutila jer je kćerka navukla veliki ormar na vrata koja su povezivala dvije velike sobe. Kćerki je dozlogrdilo da majka upada bez najave u bilo kojem trenu, krene pričati nešto svoje ne obazirući se na eventualne prisutne goste i ne da se istjerati. Nakon kraće žučne svađe bila je prisiljena vratiti ormar gdje je ranije stajao. Desetak dana kasnije svratio sam joj u goste poslijepodne, još za dana. Sjedili smo sasvim pristojno u foteljama na suprotnim stranama oko stola, na stolu su bile neke knjige o kojima smo razgovarali tihim glasom, čini mi se da smo čak pili čak kao u engleskim filmovima.

Majka Đurđa je, ne znajući da kćerka ima posjetu, poželjela ući u manju sobu. Došla je do vrata i pokušala ih otvoriti. Brava je zapela i vrata su se oduprla. Đurđa je pomislila da je kćerka ponovo navukla ormar s druge strane i pao joj je mrak na oči. Neka druga majka bi izašla na hodnik, naokolo došla u drugu sobu i rekla što misli o tome, ali ne Đurđa! Ona je bez premišljanja uzmaknula, odmaknula se, uzela zalet, zaletjela svom snagom o vrata očekujući da je s druge strane veliki ormar kojem treba odmaknuti, odgurati, razvaliti, oba krila vratiju su se s treskom raskrilila, Đurđa je nadnaravno preletjela preko sobe, tresnula na drugoj strani o zid i strovalila se u njegovo podnožje. Razrogačenih očiju je shvatila da nema ormara, da imaju goste (mene s kojim je već bila u vrlo dobrim odnosima, dapače, imala čak i neki čudni respekt prema meni), pravednički gnjev koji ju je pogonio ishlapio je u trenu, posramila se, pokupila i skrušeno nestala u sobi iz koje je provalila.

Koju godinu kasnije, kad mi je Žaki Marušić predložio da se nađemo u nekom od kafića u Dežmanovom prolazu, naveo sam da to bude upravo u slastičarnici koju je vodila mama Đurđa, u vrijeme kad je bila u službi. Ne mogavši ni pretpostaviti zašto me je tražio ni ne znajući koliki je, pomislio sam da je možda otac neke ženske koju sam sredio u razdobljima dok sam haračio po gradu, pa hoće poravnati račune, ta sam se sigurnije osjećao pod diskretnim nadzorom mama Đurđe.

Kćerka je pored novog dečka odmah dobila i novi nadimak. Prvi put kad sam je upoznao s nekolicinom prijatelja, u onom preliminarnom izmjenjivanju osobnih informacija, na pitanje čim se bavi pored studiranja rekla je da je balerina, da pleše u ZKM-u.
- Što plešeš? - pitao je podjebavajući veliki jebac Dean Rosenzweig, i nastavio referirajući se na tada popularni vic: - Gljivu?

Od tada nadalje je u društvu ostala Gljiva.

Onaj prvi put nam se toliko osladilo da smo već sljedećeg dana utvrđivali gradivo, pa sljedećeg, pa sljedećeg i tako - s povremenim prekidima - pet godina. Obzirom da je toliko potrajalo bilo je neizbježno da prije ili kasnije i službeno upoznam mamu Đurđu, što je ispalo prilično dramatično.

Svake večeri smo pričekali da mama Đurđa zaspe u devet, iza deset se uvlačili u malu sobicu, a nakon ponoći sam se iskradao i odlazio pješke svojoj kući. Kojiput smo si dozvolili i više. Pouzdavajući se u preciznost i nepromjenjivost Đurđina dnevnog rasporeda, da ustaje u šest ujutro, izađe već obučena iz sobe u kojoj je spavala, ne doručkuje ni ne popije ni kavu jer je to čeka u slastičari, malo se promuva po kupaonici, te napusti stan, razvili smo svoju kontraproceduru. Gljiva se pretvarala da se digla otići na zahod, srela se s majkom hodniku da ona dobro vidi gdje ide, sjedila bez veze nekoliko minuta na toaletnoj školjci, na izlasku izmijenila s majkom nekoliko rečenica i ispratila je. Tako Đurđa nije imala zašto ući u malu sobicu kao što je kadikad uradila da bi prije odlaska rekla nešto kćerki. Za vrijeme dok su se njih dvije obilazile po predvorju i hodniku, ja sam se za svaki slučaj skotrljao s kreveta na parket, te zavukao pod krevet da me ne bi vidjela ako bi nedajbože zavirila u sobicu. Izvukao sam se tek kad je Gljiva zaključala vrata za majkom, ostavila ključ u bravi s unutarnje strane, te se vratila. Nakon toga smo se komotno naspavali još koji sat, budili se s milovanjima, komotno pili kavu u kuhinji i cijeli stan je bio naš.
Jedne me je noći Gljiva prodrmala da se probudim. Đurđa je hodala hodnikom po mraku i zazivala „Mic! Mic! Mic!“, što nije napravila nikada ranije.

- Koji joj je vrag? - prepala se Gljiva. - Kog će joj vraga sad mačka?! Brzo pod krevet! - gurnula me. Kliznuo sam na pod i podvukao se glavom u najdalji ugao pod posteljom. Gljiva je skočila na noge i izašla iz sobice zatvorivši za sobom vrata kao da ide na zahod.

- Je li Mic kod tebe? - pitala je Đurđa kad su se mimoilazile.
- Ma kakvi! Ne puštam je noću k sebi da me ne budi hodajući po meni… - Gljiva je unišla u zahod. Čuo sam kako zatvara vrata prostorijice. U narednom trenutku Đurđa je unišla u djevojačku sobicu i nastavila:
- Mic! Mic! Mic!

Zavjesa na prozoru je bila spuštena, nije palila svjetlo, pa je unutra bio potpuni mrak. Sagnula se i gurnula ruku pod krevet da pokuša napipati je li mačka ondje i uhvatila me za nogu. Kao posječena je ušutila i ukočila se. Ja sam prestao disati. Nekoliko trenutaka, strašno dugo, možda pet do deset sekundi ništa se nije događalo. Panično sam razmišljao što uraditi, ali ništa se nije ukazivalo pa nisam nikako reagirao. Nisam sumnjao da je po zahvatu prepoznala što je zgrabila, ali nije mogla znati da pod krevetom možda nije mrtvac, muško ili žensko ili netko tko duboko spava. Prisjetio sam se nevjerojatnih savjeta iz pustolovnih romana da se pred lavom ili medvjedom najbolje praviti mrtav. Prije nego sam išta smislio Đurđa me pustila, uspravila se i na prstima izašla kao da me ne probudi, protapkala duž hodnika, te se zatvorila u svoju sobu.

Minutu nakon toga ušla je Gljiva.
- Uh, ovo je dobro prošlo! Ne znam što joj bi?!
- Nije dobro prošlo!
- Kako misliš?
- Uhvatila me za nogu!

Gljiva se zgranula. Nije bilo razloga da mi ne vjeruje, ali ipak nije mogla povjerovati. Da me Đurđa uhvatila za nogu i da je sve nakon toga glatko prošlo, da nije nastala dernjava i kraval, nije se uklapalo u sve što je znala i mislila o vlastitoj majci.

Dva-tri tjedna kasnije dogodio se presudniji susret. Jedne večeri smo malo previše popili i, umjesto da se neprimjetno izvučem, oboje smo zaspali. Sat-dva kasnije probudio me je poriv da naglo povraćam. Uspio sam se suzdržati na tren da se izlijem po krevetu, po spavajućoj djevojci pored mene, po maloj sobici, iskočio sam na hodnik i jurnuo prema spasonosnoj zahodskoj školjki. Već ranije sam, zahvaljujući Đurđinom dubokom snu, prešao noću potajice na prstima taj put. No ovaj put je bilo sve drugačije. Nasred predvorja sam se srušio na koljena i ruke i počeo bljuvati pred sebe, pod sebe i na sve strane. U najgorem trenutku izašla je iz svoje sobe mama Đurda. Ukipila se na pragu i samo gledala. Ja sam bio potpuno gol, otprilike kao ogromna čovječja ribica bez repa, potresali su me grčevi i nezaustavljivo sam rigao. Kako mi je glava visila prema podu nije mi vidjela lice. Gljiva se zaogrnula nekom plahtom, dotrčala za mnom i dobacila u zatišju mog rigoleta:
- Mama, imam novog dečka!

Đurđa se bez riječi povukla u svoju sobu i zatvorila vrata. Ni danas ne znam što ju je zaustavilo da me onakvog izbaci kroz prozor ili na stubište, da moram gol kući preko cijelog grada i smrznem se. Međutim, nakon toga je i Gljivi i meni postalo jasno da moramo upriličiti i službeno upoznavanje. Narednog dana došao sam im još uvijek zelenobijel predvečer na vrata znajući da je glava kuće kod kuće i budna. Gljiva me je službeno predstavila kao prijatelja iz bivše gimnazije i kolegu s fakulteta, ništa više, kao da sam jedan od nekoliko desetaka ljudi koji su joj svraćali, ali je bilo prilično jasno da Đurđu ni na trenutak nismo zavarali.

Kad između Gljive i mene više nije bilo tajni priznala mi je da sam za nju i šulkolegice na gimnaziji bio najomiljeniji objekt olajavanja. Udruženo su smatrale da sam najodurniji frajer u cijeloj školi, prepotentni napuhanko, da se pravim važan, da se družim s kozama, da se ne znam obući i slično, zgražale se svaki put kad su me vidjele i prepričavale kako sam gnjusan, pa je pristala izaći prvi put prvenstveno da pribavi štofa kojeg bi mogla razglasiti prijateljicama. Drugog dana je pristala izaći da utvrdi gradivo, trećeg da bude sigurna, a četvrtog se predomislila da će išta javiti prijateljicama. Te su nas kasnije gledale kao čudo kada su prvi put u gradu naletjele na nas.

Otprilike istovremeno Cica Tadić i Dean Rosenzweig su se također spanđali. Ona je živjela s ocem-udovcem koji je banuo u njenu sobu u vrijeme kad su bili sigurni da je zadugo otišao, da se sigurno neće vratiti. Dean se uljudno predstavio, kako je red po bon-tonu, a tata Tadić je samo rekao:

- Bilo bi pristojno da se obučete.
- 02:09 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker