petak, 30.10.2020.

građa za autobiografiju



RAZOBLIČAVANJE

Prve tri godine rada omladinskog kluba „Jabuka“ svakog sam utorka (osim ljetnih mjeseci raspusta) vodio filmsku tribinu. U Savskoj ulici je postojala „Filmoteka 16“, ustanova za iznajmljivanje i prikazivanje filmova. Zahvaljujući disko-večerima petkom, subotom i nedjeljom s kojima smo priskrbljivali glavninu novaca za sve ostale aktivnosti, odlazio sam u „Filmoteku“ i naručivao filmove iz začuđujuće bogatog kataloga, unaprijed plaćao u gotovini, pokupio plakat filma koji ćemo prikazivati i objesio ga na vidno mjesto pored ulaza.

U utorak navečer je na parking ispred „Jabuke“ stizao kombi „Filmoteke“, njihov operater je iznio 16-milimetarski filmski projektor, prijenosno platno i zvučnike, postavio opremu u najveću sobu, namjestio film i u zakazano vrijeme počinjao s prikazivanjem. Ubrzo se tribina uhodala i dolazilo je stotinjak, sto i pedesetak ljudi iz cijeloga grada. Izabirao sam filmove o kojima se nakon piš-pauze, narudžbe novog pića i odlaska operatera s opremom moglo dobro razgovarati poput „Dr. Strangelove“, „O jagodama i krvi“, „Točno u podne“, „Kritična točka“, zatim domaće klasike poput „H-8“, „Prekobrojne“ i „Izgubljene olovke“, ali i nova ostvarenja poput „Gravitacije“ Branka Ivande. Posebno su svima bili dragi češki filmovi koje smo odgledali sve do kojih smo mogli doći: „Trgovina na korzu“, „Strogo kontrolirani vlakovi“, „Crni Petar“, „Ljubavi jedne plavuše“ i - što danas može zvučati čudno - jugoslavenske filmove „crnog vala“, Puriše Đorđevića, Dušana Makavejeva, Saše Petrovića ili Želimira Žilnika, „Lisice“ Krste Papića. Ovo posljednje je i onda bilo začuđujuće jer se istovremeno s napadima na „crni talas“ u svim novinama sve te filmove potpuno legalno i bez problema moglo pogledati zahvaljujući „Filmoteci“ koja ih je sve imala i posuđivala.

Diskusije nakon filma znale su se protegnuti do ponoći i biti vrlo zažarene. Dapače, kad je obrađivao neke društveno značajne teme pozivali smo u goste asistente sa sociologije i političkih nauka, kad je film bio značajan za povijest filma dolazili su filmski kritičari „Studentskog lista“ Hrvoje Turković i Vladimir Roksandić, te bjelovarčanin Dražen Movre, za domaće filmove pozivali smo mlade režisere poput Zorana Tadića i Branka Ivande, ali i starije poput Ante Babaje ili glumce Relju Bašića, Nikolu Cara-Raca ili Ratka Buljana, koji su nam pričali kako se radi film.

Pozvani gosti su dobivali na ruke izravno sa šanka bez žiro-računa (zapravo ne znam jesu li tada uopće već postojali), bez ikakve potvrde, računa ili ikakve priznanice novčanu naknadu, ne preobilnu, ali dovoljnu da im nadoknadi što su pješice doklepesali iz grada i trebali se vratiti nazad na isti način kroz mračnu šumu.

U to sam vrijeme bio i urednik u „Omladinskom tjedniku“, pa sam počeo pisati i filmske kritike. Za „Dotora Živaga“ sam ustvrdio da je hladnoratovsko ocrnjivanje ideje socijalizma i komunizma, za „MASH“ da je vrlo zabavno opravdavanje američke imperijalističke agresije u Vijetnamu, za „Šerifa u New Yorku“ da je odličan film, a posebno sam nahvalio „Lisice“ Krste Papića i - iznimno - „Kad čuješ zvona“ Antuna Vrdoljaka, iako se radilo o partizanskom filmu, ali vrlo netipičnom, i tako dalje.

Na osnovu mog zanimanja i bavljenja filmom bio sam prihvaćen i među filmašima koji su se svakodnevno sakupljali oko istog stola u kavani „Corso“. Cantralna figura bio je Vladimir Vuković, dolazio je Hrvoje Lisinski, te grupa mlađih režisera: Papić, Ivanda, Tadić, mladi filmski kritičari Hrvoje Turković i Vladimir Roksandić, Nenad Polimac i Srečko Jurdana, te mladi književnici Pavao Pavličić i Dubravko Jelačić-Bužimski, a manje-više učestalo i niz drugih ljudi koji su ostali zabilježeni u povijesti domaćeg filma. Zajednička filmska poetika mogla bi se najsažetije opisati kao prezir prema državotvornim-pravovjernim filmovima s partizanskim na ćelu, sklonost francuskom „novom valu“, ljubav za westerne i obožavanje Alfreda Hitchcocka. Manje-više svi oko stola su u nekom trenutku bili gosti tribine u „Jabuci“. Moje filmske kritike su bile dobro prihvaćene, osim što su za „Šerifa iz New Yorka“ unisono tvrdili da je potpuno bez veze.

U sezoni izlaženja jesen 1970/proljeće 1971. umjesto Tončija Vujića za glavnog urednik „Omladinskog tjednika“ postavljen je Goran Grubišić. Redakcija ga je dobronamjerno prihvatila, ali se nije najbolje snašao na poziciji na kojoj se zatekao.

Redakcija je djelovala u prostorijama Gradskog komiteta omladine u koje se ulazilo iz Tesline 1, na prvom katu iznad apoteke na početku Zrinjevca. Jednoga dana je potpuno neočekivano navratio Antun Vrdoljak. Začudilo me jer tako nešto nije napravio nikada ranije, ali me i obradovalo. Poznavao sam ga iz filmskog kružoka u „Corsu“, čak smo bili i posebno dobri jer smo se pozivali na zajedničko „imoćanstvo“, on se busao u prsa da je pravi Imoćanin, a ja samo porijeklom, preko oca, pa mi nije bilo ni najmanje sumnjivo da je navratio. Kako sam bio jedini koji ga je poznavao preuzeo sam ulogu domaćina, smjestio ga za niski stolić, donio neko piće, a oko nas se okupila šest-sedam drugih urednika i suradnika. Goran Grubišić je bio vidno razgaljen posjetom poznate ličnosti. Ne sjećam se tko su bili ostali prisutni, čini mi se da je bio Dado Lokner, ali nisam siguran. Siguran sam jedino da nije bilo Inoslava Beškera, jer da je on bio ondje sve bi drugačije završilo.

Tonči je bio uobičajeno srdačan, zabavan i duhovit, preuzeo je glavnu riječ i uskoro smo svi bili dobro raspoloženi. U nekom trenu rekoh da sam napisao kritiku njegovog novog filma koji je nedavno imao premijeru, „U gori raste zelen bor“. Materijal je već lektoriran i spreman za štampu, ali ako ga zanima mogu mu pokazati. Nije imao ništa protiv, pa sam mu donio tekst već s oznakama grafičkog urednika kako da se prelomi i gdje da bude smješten.

Da se razumijemo, kritika je bila izrazito pohvalna. Pohvalio sam film sam za sebe i kao nastavak prethodnog na istu temu. Doduše, napomenuo sam da je prvi ipak za nijansu bolji, da drugi ima nekih manjih slabosti i propusta… Vrdoljak je poniknuo licem prema tri ili četiri ispisana papira, pročitao sve do kraja, a kad je ponovo pogledao prema meni na njemu je bilo sasvim drugo lice.

Navrla mu je krv u glavu, glava se zarudila, počeo je govoriti normalnim glasom, ali je uskoro urlao razmahujući rukama. Ovaj tekst je nedopustiva svinjarija, to je plod zavjere UDBE-koja ga proganja, ništa u tekstu nije dobro, njegov film je genijalan, ali poraženi Rankovićevci su se urotili da ga ocrne… U prvi mah sam pomislio da se šali, da se upustio u neki monthypythonovski performans, neuobičajeno, ali vrlo uvjerljivo. Svi uokolo su se ukipili kad me je optužio sa sam sovjetski agent, da radim za interese vječno živog Staljina, da sam iz udbaške porodice u kojoj su svi udbaši, zna on dobro, a ja sam pripadnik generacije hitlerjugenda. Iz njega je navrla takva gomila besmislica da je to bilo teško slijediti, a kamoli najveći dio toga i zapamtiti. Kad ga u početku nisam prekinuo, pustio sam ga i dalje ne vjerujući dokle može ići. Svi moji su četnici koji su se presvukli u partizane da bi mogli klati hrvatski narod, pa ja pijem hrvatsku krv i dvadeset i pet godina nakon završetka rata! Postalo je besmisleno išta mu odgovoriti jer su njegove optužbe bile toliko apsurdne da se na njih i nije imalo što reći, osim da je sve to zajedno jedno ludilo, da je on sam slučaj za psihijatriju, tako da smo ga svi bez riječi samo slušali. Bilo je nevjerojatno kako su sve sumanutije optužbe i sve prostačkije stilske figure obilno i nezaustavljivo navirale iz njega. Očigledno da smo se našli pred oživotvorenim literarnim slučajem doktora Jekylla i mistera Hyda, bolesno rascijepljene ličnosti od kojih je jedna monstruozna. Pljuvačka je špricala iz njega jednako kao i vrlo maštovite i krajnje vulgarne psovke. I to je trajalo i trajalo, bilo je nevjerojatno koliko može guditi po istoj temi a da se ne ponovi, nego samo eskalira i eskalira. To je trajalo i trajalo, najmanje sat vremena, a možda i dva, nevjerojatno dugo vremena kroz koje smo se svi preselili u neku drugu stvarnost, negdje gdje ne vrijede zakoni normalnog svemira i života, uključujući silu teže i tablicu množenja. Najbliže što je u ijednom trenutku prišao stvarnosti bilo je da su svi u mojoj porodici već dvjesto godina Srbi koji su poklali neku sirotu imoćansku obitelj i zauzeli im kuće i imanje, pa odonda glume da su Hrvati. Barem je ono da su svi predci mog oca živjeli u Imotskom najmanje dvjesto godina bilo točno. Pored psovki bio je i vrlo inventivan u prokletstvima ruralne provenijencije, te prijetnjama da se hrvatski narod budi, zbacit će sve krvopije sa svojih pleća - Srbe, Jugoslavene, Židove, komuniste, boljševike - i satrti ih. Ozbiljno sam se počeo pitati hoćemo li to moći prekinuti jedino ako pozovemo Hitnu pomoć da ga strpa u luđačku košulju i odveze pravo u Vrapče. Srećom se u jednom trenutku ipak iscrpio i, uvjeren da nam je sve rekao, gnjevno napustio prostoriju, a mi ostali sjediti zblenuti i slušali kako spuštajući se stepenicama urla nove psovke i prijetnje koje su mu padale na pamet.

Priznajem da me zapanjio, nisam se snašao, a kad sam shvatio što se događa bilo je prekasno da išta učinim jer bi bilo što bilo besmisleno, ali me ništa što je izbljuvao nije ni najmanje uznemirilo i pogodilo. Bilo je toliko van pameti da sam bio uvjeren da itko sa zrncem soli u glavi ne može išta ozbiljno uzeti. Po tome znam i da nije bio Prisutan Inoslav Bešker: on bi se već nakon minute derao uglas s Vrdoljakom i rekao mu takve stvari da bi ga hercinfarkt trefio ili bi se nakon pet minuta potukli. Zapanjio me i potresao Goran Grubišić. Bio je prvi od nas koji je progovorio nakon što je dernjava sa stubišta utihnula:

- Možda bi ipak bilo dolje da ovaj članak ne objavimo…

U nevjerici sam ga pogledao:

- Gorane?!

Toliko me zaskočio da nisam ništa drugo mogao izustiti. Nakon svega čemu smo svjedočili on ima ikakve sumnje?! Sakupio je svu odlučnost i bespogovorno ponovio:

- Ja sam glavni urednik, ne moram ništa nikome obrazlagati. Moje je pravo i dužnost odlučiti što će biti objavljeno, a što neće. To mi je posao!

Šutke sam pokupio papire s mojom filmskom kritikom koji su i dalje ležali nasred stola, presavinuo ih i turnuo u džep. Ustao sam i izišao. I danas čuvam tu filmsku kritiku s lektorskim ispravcima i oznakama grafičkog urednika u privatnoj arhivi. Tako „Omladinski tjednik“ o filmu „U gori raste zelen bor“ nikada nije objavio nijednu riječ.

Dolje sam sjeo na jednu od klupa na Zrinjevcu i sabirao se. Da nije bilo Grubišićeve potpuno nerazumljive odluke da ne objavi filmsku kritiku sve bi bilo samo smiješno. Počeo sam razmišljati o društvu filmaša u „Corsu“…

I djed i otac bili su ponosni na to da su Hrvati i na svoje hrvatstvo, ali nisu bili šovinisti. Njihova nacionalna osjećanja prije bih okarakterizirao kao patriotizam. Naime, nisu mrzili ni prezirali druge narode, dapače, priznavali su im vrijednost. Djed je uvijek pričao da je volio poslovati sa Židovima jer su bili pouzdani i pošteni, vrlo ih je cijenio. Početkom četrdesetih nudili su mu da preuzme židovsku imovinu, što je on s gnušanjem odbijao pozivajući se na uzrečicu „Oteto - prokleto!“, premda su mu to čak i zamjerali, a u tim bolesnim vremenima bilo je i opasno. Čak je i za Srbe - koji su bili na vrhu zazornih, odmah uz komuniste i partizane - govorio da bi se na njihovom mjestu ponašao isto kao oni kad imaju posla s glupim Hrvatima. Od oca nikada nisam čuo nijednu riječ nipodaštavanja ili netrpeljivosti prema drugim narodima Naslijedio sam njihov patriotizam, u tome da sam slučajno rođen kao Hrvat ne vidim ništa zbog čega bih trebao biti ponosan, iako je moglo ispasti i mnogo gore. Većina ljudi iz „Corsa“ bili su po tom pitanju isti kao moj djed i otac, kao i ja. Međutim, prisjetio sam se da je bilo nekolicina - Antun Vrdoljak među njima - za koje se to ne bi moglo reći. Prisjetio sam se nekih aluzija, pošalica, smijuckanja, koji su dali naslutiti da u podlozi postoji znatno više od onoga što govore, a Vrdoljakov ispad je ogolio što bi to moglo biti. Sve vrlo uglađeno, ali popraćeno pogledima punim značenja. Pošteni Hrvat sve što misli o nacionalnim pitanjima može i reći, nepošten govori samo ono što se - prema prilikama - usudi izreći. Kao da mi je pala koprena s očiju…

I kakve li slučajnosti da Vrdoljak navrati nikad prije ni kasnije nego ni dva sata nakon što sam došao u redakciju s kritikom njegovog filma, ni sat prije nego je proslijeđena dalje u tiskaru?!

Sa zrinjevačke klupe ustao sam kao uvjereni ljevičar i nikada nisam požalio, a Antunu Vrdoljaku sam vječno zahvalan na tome.
- 02:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker