Marketing
građa za autobiografiju
SNAGA ŠTAMPE
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća Udružena samoupravna interesna zajednica kulture grada Zagreba objavila je poziv za dodjelu stanova zaposlenima u kulturi i samostalnim umjetnicima. Obećali su kupiti pedeset novih stanova, a po procjeni dvadesetak onih kojima će biti dodjeljeni već imaju manje, neodgovarajuće stanove, koje će ustupiti da bi dobili bolje, te će se istim potezom srediti i stambena situacija onih kojima bi to bilo zadovoljavajuće, a inače nemaju ništa. Sve u svemu, planiralo se srediti stambeno pitanje otprilike sedamdesetorici kulturnjaka i umjetnika. Inoslav Bešker je bio urednik biblioteke „Mladi hrvatski pisci“, a ja urednik časopisa „Pitanja“, obojica beskućnici, pa smo procijenili da se poziv odnosi i na nas. Potrošili smo nekoliko dana da sakupimo sve zahtijevane dokumente, potvrde i preporuke, nalaze i mišljenja, jer je samo cjelovita papirologija dolazila u obzir, te poslali preporučenim poštanskim pošiljkama USIZ-u kulture Zagreba.
Relativno brzo dobili smo odgovor da je uvidom u našu dokumentaciju utvrđeno da je firma u kojoj smo zaposleni knjigovodstveno svrstana u kategoriju „Savez omladine“, da je Savez omladine društveno-politička organizacija, a ne institucija kulture, te naše prijave nisu ni zaprimljene. Odmah smo obojica odjurili u USIZ i pokušali objasniti: nismo zaposlenici društveno-političke organizacije Saveza omladine, nego posebnog poduzeća koje je Savez omladine osnovao da bi se bavio upravo kulturom. Obojica smo urednici, obojica pišemo i objavljujemo, što smo drugo nego kulturnjaci?! Ali činovnici USIZ-a nisu se dali smesti: ne tiču ih se nezgrapnosti, nedorečenosti i nelogičnosti zakona o knjigovodstvu, za njih je svetinja samo ono što piše crno na bijelom, a nigdje ne piše da smo radnici u kulturi. Za natječaj za dodjelu stanova kulturnim radnicima mi smo nepostojeći!
Oni mrtvi-hladni, smirene savjesti, spokojni, a nas dvojica kipimo. Dođemo nekoliko dana kasnije. Saznali smo u međuvremenu da su u natječaju prihvaćene prijave naših vršnjaka zaposlenih u Centru kulturnih djelatnosti omladine Zagreba. Naš centar je identična ustanova na republičkom nivou. I ovima iz gradskog centra piše da im firma spada u „Savez omladine“. Kako je moguće da je nešto jedno na gradskoj razini, a isto to nešto drugo na republičkoj? Činovnici se nisu dali smesti: oni samo gledaju papire. A na papirima piše da se gradski centar zove „Centar KULTURNIH djelatnosti…“, a naš „Centar DRUŠTVENIH djelatnosti…“ Pa naravno, rekosmo bilo bi besmisleno osnovati dvije ustanove, jednu gradsku, a drugu republičku, i dati im isto ime! Činovnici se nisu dali smesti: ne zanimaju ih naši jeftini sofizmi i muljanja, naši prigovori se odbijaju kao neutemeljeni.
Došlo je i do povišenih tonova i zajedljivih primjedbi, ali činovnike koji su vodili natječaj za stanove nije bilo moguće izbaciti iz ravnoteže i inercije. Naši argumenti odbijali su se od njihovih oklopa kao da se pokušavamo razgovarati s kornjačama koje živje nekoliko stoljeća i ne zanima ih što natječaj za dodjelu stanova ima rokove koji munjevito i nezaustavljivo pristižu. Jednom kad stanovi budu podijeljeni i useljeni, mogli bismo se dovijeka žaliti na nepravdu.
Posljednji put smo došli u USIZ stvarno ljuti. Već su počeli pravi ljetni dani krajem proljeća, grad se užario, žureći pješke od jednog do drugog ureda samo smo podizali radnu temperaturu. Uletimo u kancelariju USIZ-a, a ondje činovnici sjede u blagom polumraku i ugodno rashlađenim prostorijama, nigdje se ne žure. Preokreću i premeću papire manirom i brzinom južnoameričkih velikih ljenivaca.
Krenemo s retoričkim pitanjem: je li vaš tajnik, glavni činovnik USIZ-a, drug Lovro Lisičić? Naravno da jeste, to je općepoznato, pa što s tim? A znate li da je drug Lisičić prije nego je postao tajnik USIZ-a radio osam godina upravo u Centru društvenih djelatnosti SSOH u kojem mi danas radimo? Ne znaju, ali nije ni važno. Važno je, važno. Naime da bi drug Lovro Lisičić bio izabran za tajnika UZIS-a trebao je dokazati da je prije toga radio i stjecao iskustva u nekoj ustanovi kulture. Da bi bio izabran za tajnika, priznato mu je kao rad u kulturi upravo osam godina koje činovnici kojima je danas nadređen ne priznaju kao rad u kulturi! Nije li to malo…, recimo blago: suludo?!
Ugodnu, opuštenu atmosferu nije bilo moguće narušiti. Drug Lisičić je izabran za tajnika prije mnogo godina, to je sve sad ad acta, nikoga se ne tiče, a i nema veze s ničim, onda se priznavalo – sad se ne priznaje, jedno je natjecati se za posao, a drugo za stan. Koga sve to uopće više zanima, osim nas dvojicu, a to što zanima nas dvojicu nikoga više ne zanima…
Mislite? – prekinemo ih Bešker i ja.
Ništa mi ne mislimo, kažu. Samo kažemo.
A znate li vi da naša firma ne izdaje samo knjige i časopise, ne bavi se samo grafičkim dizajnom i društvenim istraživanjima i organiziranjem društvenih i kulturnih zbivanja, znate li da izdajemo i novine? Zovu se „Polet“, izlaze jednom sedmično. Uskoro će ljetna pauza u izlaženju, ali prije ljetne pauze ćemo imati još četiri broja…
Kako to mislite? – pitaju nas.
Ništa mi ne mislimo, kažemo. Samo vam kažemo. Možda biste vi mogli ponešto razmisliti o onome što vam kažemo, možda nešto i smislite, sve ne misleći… - i kesimo se zlokobno.
Nekoliko dana kasnije stignu nam službene obavijesti: naže pritužbe su uvažene i naše prijave za dodjelu stanova uvršćuju se ravnopravno među ostale. Ušli smo među tristo i pedesetoricu koji su predali cjelokupnu dostatnu dokumentaciju za sudjelovanje u raspodijeli pedesetak do sedamdesetak stanova…
Snagu štampe ne smije se podcjenjivati.
Post je objavljen 09.11.2020. u 03:28 sati.