Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

priče o knjigama



PEROREZ

Nisam još ni završio gimnaziju, a moja zbirka pjesama bila je spremna za objavljivanje. Stotinjak listova papira pisaćom mašinom ispisanih stihova u plastičnom fasciklu pretvorilo se u moju najveću, više od desetljeća neispunjenu želju. Samo da mi je to objaviti! Slao sam zbirku izdavačkim poduzećima, upućivao na bilo koje konkurse koji su kao nagradu obećavali objavljivanje, sve uzalud. Pisaća mašina nije dozvoljavala da se zbirka ispiše u više od tri primjerka, pa sam je neprekidno prepisivao. Mašina za fotokopiranje u početku tog vremena nije ni bilo. Kad su se pojavile bile su teško dostupne, kopiranje skupo i tehnički nekvalitetno, iskopirane stranice su se uskoro ili slijepile ili su tekstovi izblijedili. Pisaća mašina je - usprkos ograničenju na tri primjerka rukopisa - bila nezaobilazna. Pri svakom prepisivanju ponešto se promijenilo: neka riječ, stih, izbacivao sam cijele pjesme i dodavao nove, mijenja raspored pjesma, a u međuvremenu i ponešto ispravio, dodao ili prekrižio kemijskom olovkom. Zbirka se tako mijenjala, dobronamjerno bi se moglo reći da je sazrijevala, obogaćivala se, ali je želja da je vidim otisnutu i ukoričenu samo jačala i sa svakom lažnom nadom da će mi uspjeti i neuspješnim pokušajem postajala sve ogorčenija.

Naposljetku sam izgubio svaku nadu da će mi uspjeti. Uspjelo mi je da bude objavljena moja zbirka pripovjedaka, „Uvod u Peru K.“, primili su me u Društvo književnika Hrvatske iako nisam ni ispunjavao uvjete ni poslao molbu za prijem, čak sam kao urednik objavio nekoliko knjiga drugih autora, ali vlastitu zbirku pjesama koju sam sizifovski prepisivao pratila je sudbina kao da je ukleta.

Na samom kraju sedamdesetih godina sišao sam jedno prijepodne oko jedanaest sati do Ilice. Bio je lijep, sunčan dan. Zaokrenuvši u Frankopansku zamalo sam se sudario s Marijom Peakić. Ona je sedam- osam godina starija od mene, znao sam je kao pjesnikinju koju su ubrajali u poete okupljene oko revije „Polet“, a nekoliko godina ranije dobila je iznenada i na opće čuđenje zaposlenje na vrlo prestižnom mjestu urednika u tadašnjem najjačem izdavačkom poduzeću, u „Mladosti“.

Ona veselo usklikne kad me je prepoznala i odmah ispali:

- Čujem da imaš poetsku zbirku spremnu za izdavanje!

Iznenađeno potvrdim.

- Donesi je meni! Ja ću je objaviti!

Iako još nije bilo ni podne već je bila nesigurna na nogama i ljuljala se ispred mene osjetno bazdeći na alkohol, a pogled joj je odgovarajuće nesuvisao vrludao.

- Kako znaš da imam gotovu knjigu?
- Čitala sam u novinama!


Kakve novine? U kojim novinama je mogla išta takvo pročitati? Da je bila trijezna pomislio bih da me zafrkava. Onako, „in vino veritas“, izgledala mi je nesposobna za smisliti takvu zafrkanciju.

- Kad mi možeš donijeti rukopis?
- Odmah sutra…


Očigledno se obradovala, kao da joj je laknulo. Dogovorili smo se da ću donijeti svoje pjesme već sutra prijepodne u njezin ured. Bilo mi je sve to čudno, posebno što se dogovaram tako nešto s nekim tko se trudi održati uspravno, tako da od samog početka nisam vjerovao da će od svega toga išta ispasti.

Produžio sam do „Kazališne kavane“, popularnog „Kavkaza“, i ondje krenuo pregledavati dnevne novine. I gle! - u „Večernjem listu“ sam pronašao da je zaista pisalo ono na što se Peakićka pozvala.

U ono je vrijeme jedan od novinara „Večernjeg“ s kojim sam se češće družio bio Branko Vlahović. Vodio je nekakvu trivijalnu rubričicu na drugoj stranici. Svakog dan je pitao tri osobe - od značajnih i uglednih svima poznatih likova do potpunih marginalaca i anonimusa - neko pitanje, svi su odgovarali na isto, ali je svakog dana pitanje bilo drugačije. Anketirani su bili predstavljeni samo imenom, prezimenom i fotografijom veličine poštanske marke. Tog dana je pitanje bilo nešto o tome kako je teško, gotovo nemoguće izdati knjigu. Na dnu rubrike bilo je moje ime, prezime, fotografija na kojoj sam ja i žalopojka u tri rečenice kako već desetljećima imam spremnu zbirku poezije, ali mi usprkos tome što sam već priznati mladi književnik, član Društva književnika Hrvatske, nikako ne uspijeva pronaći izdavača.

Oraspoložilo me je kad sam to vidio. Prepoznao sam svoj portret, Vlahović me fotografirao na nekom tulumu nekoliko mjeseci ranije. Izjava je bila u neku ruku potpuno izmišljena jer me nije pitao jesam li voljan požaliti se javnosti, a kamoli da sam mu išta takvo izdiktirao. S druge strane, ništa nije izmislio jer me je sigurno u nekoliko desetaka navrata slušao kako se žalim za nekim šankom na hudu sudbinu moje poezije. Odmah mi je bilo jasno i što se dogodilo. Trebao je pronaći trećeg sugovornika za svoju rubriku, pa kako nije stigao izvukao je moju fotografiju iz ladice i pripisao mi izjavu računajući na naše dobre odnose da ga neću opovrgavati (a i kako bih kad je sve navedeno bilo točno?), niti mu išta zamjeriti.

Dok sam sjedio u „Kavkazu“ naišla je nekolicina mlađih književnika i novinara, pa su neki zasjeli za moj stol. Svi su već pročitali što je bilo objavljeno u „Večernjem listu“, pa su sa zanimanjem saslušali i nastavak priče - kako sam na osnovu toga već dobio ponudu da odnesem rukopis u „Mladost“. To je neizbježno povuklo za sobom i razgovor o Mariji Peakić. Nikome nije bilo jasno kako je dobila posao. Bila je jedan od desetak mladih pjesnika koji su imali priliku da jednom mjesečno objave pjesmicu ili dvije u nekom časopisu ili novinama, čak je unutar te grupe bila manje istaknuta, sve u svemu ništa posebno. Na osnovu toga i diplome moglo se očekivati da će „Mladost“ od nje naručiti honorarno neki prijevod, pa u najboljem slučaju, nakon nekoliko prijevoda, da će se uspjeti zaposliti se kao korektorica ili lektorica, no ona odmah - urednica. Pozicije urednika, posebno u „Mladosti“ i poduzećima te razine, bile su rezervirane isključivo za ljude koji su se prije toga itekako potvrdili, koji su bili nedvojbeni autoriteti na svojim područjima. Da bi priča bila čudnija, vrlo brzo nakon zaposlenja dobila je i stan, po pričanjima vrlo pristojan, prostrani stan u centru, iako su stanove u načelu dobivali ljudi s dugogodišnjim radnim stažem, s više djece, s izuzetnim radnim uspjesima, teški zdravstveni i socijalni slučajevi i slično, pri čemu ona nije bila ništa od toga čak niti slično. Dapače, ne samo da je dobila stan, nego je to bio neuobičajeno velik i reprezentativan među onima koji su se dodjeljivali.

Opći je zaključak bio da je cijela priča o meteorskom poslovnom i društvenom Peakićkinom uspjehu na klimavim nogama, da mora postojati neki element objašnjenja o kojem nitko nema pojma. Recimo, nitko nije sumnjao da ona ima debelu partijsku knjižicu koja zasigurno nije smetala, ali nije mogla ni pomoći jer ju je 80% konkurenata također imalo.

Prostorije redakcije „Mladosti“ nalazile su se u Ilici iznad knjižare koju su stari zagrepčani zvali „Kugli“, prekoputa kavane „Corso“. Ni dvadeset i četiri sata nakon susreta stotinjak metara dalje, na početku Frankopanske, ušao sam u kancelariju Marije Peakić i spustio joj zbirku u najljepšoj fascikli koju sam mogao kući pronaći na sredinu radnog stola.

Marija je bila potpuno pri sebi. Vrlo poslovno, krajnje užurbano, preuzela je rukopis i izgovarajući se da ima mnogo posla isprašila me ne dozvolivši ni da prisjednem.

Nedugo zatim, ni desetak dana kasnije, dobio sam poziv da ponovo svratim. Dođem, a ona kaže:

- Moramo potpisati ugovor.

Ovaj put sam sjeo bez pitanja. Zanimalo me je li bacila pogled na rukopis, što misli o njemu, je li joj se svidio…

- Knjiga je već u tiskari. Bit će za koji dan gotova…

Na trenutak sam osupnuto ostao bez teksta. Poslala je na štampanje rukopis koji nije pročitala! Zanimalo kome ga je dala lektorirati… Nikome! To je poezija, može se drljati što je kome drago, a ima povjerenja u mene da sam joj predao besprijekoran tekst…

Tko je grafički urednik? Spomenula je neko ime, nikad ranije nisam čuo. Je li taj pročitao tekst, našao neki primjereni dizajn, kakva je naslovna stranica? Marija o svemu tome nije imala pojma, osim što je bilo jasno da tko god prihvatio da prelomi slog knjige i napravi omot nije stigao pročitati pjesme jer je moja knjiga trebala izaći u kolu s pet drugih, a svih šest je dobio zajedno.

- Ne brini! - tutnula mi već pripremljen ugovor da ga potpišem. Nisam se stigao ni snaći i sve je već bilo gotovo, maltene prije nego je započelo. Zapamtio sam dva broja jer ih je bilo lako zapamtiti, tim više što su bili jedan broj. Moja knjiga će biti tiskana u osam stotina primjeraka (800), što je za „Mladost“ bila zanemariva, gotovo simbolična naklada, za što ću dobiti honorar od osam stotina dinara (800) što je bilo sasvim pristojno, možda čak i više od toga, nimalo zanemarivo.

Vrlo brzo nakon potpisivanja ugovora dobio sam poziv iz redakcije da svratim preuzeti autorske primjerke svježe otisnute zbirke. Uz moje knjige poklonili su mi i knjiga ostalih pjesnika objavljenih u istom kolu. Sve me je čekalo uredno zapakirano kod portira na ulazu.

Ozaren kao malo kad prešao sam Ilicu, ušao u „Corso“, raspakirao paket da bacim prvi pogled i kao da me hladni tuš zalio. Nisam se mogao sjetiti da sam ikada ranije vidio tako ružne knjige. Naslovne ilustracije na svih šest bile su potpuno bezvezne, ružne besmislene žvrljotinje, šaranje na nivou srednjoškolca koji se dosađuje pod satom geometrije pa vrti šestarom prazne glave čekajući da zazvoni za kraj nastave… Na moj užas to je bila stvarnost.

U „Corsu“ se učas okupilo društvance da razgleda nove knjige. Opća prosudba bila je jednaka mojoj: Marija Peakić je imala radnu obavezu do nekog datuma odabrati i pripremiti određeni broj knjiga za objavljivanje, tiskarski rokovi se ne mogu odlagati. Do zadnjeg časa je otezala, pa joj je jedna knjiga i usfalila. Pročitavši u „Večernjaku“ moju žalopojku ukazao joj se deus et machina, a kad je nakon toga još naletila na mene osobno, svi problemi su joj bili riješeni. Kakvo čitanje tekstova, kakva lektura?! Kakva rasprava o grafičkom oblikovanju?! Tiskati, tiskati, što prije, pa da može otići proslaviti.

Knjiga je dobila nekoliko pohvalnih kritika, ali već prije nego su objavljene cijela naklada je bila rasprodana. Znam jer sam kupio dvadesetak-tridesetak primjerak po povlaštenoj autorskoj cijeni da im mogu ispoklanjati rodbini, prijateljima i nekim drugim bliskim ljudima. Nakon dva mjeseca knjiga se više nije mogla pronaći ni u knjižarama niti je išta ostalo u skladištu.

Svrnem do Marije Peakić u ured, zateknem je za radnim stolom i nadobudno spopadnem:

- Marija, sve je prodano! Nema više knjiga!

Ona me samo gleda bez razumijevanja zašto joj to govorim.

- Marija, u dva mjeseca je prodano osam stotina primjeraka i to bez ikakve reklame, pa to je pravi izdavački uspjeh! Treba kovati željezo dok je vruće, hitno doštampati drugo izdanje, kako je krenulo…

Suočen s pogledom kao da me gleda kuhana riba učas sam splasnuo.

- Ma kakvi - reče ona. - Nemoguće.

Ona je uspjela obaviti svoju radnu obavezu, riješiti se tereta i nije imala ni mrvicu volje maknuti i malim prstom preko toga. Moja dugogodišnja neispunjena želja ostvarila se na takav način da nisam mogao odvagnuti je li me više obradovala ili ogorčila. Ipak, jedna je posljedica bila nedvojbeno blagotvorna: jednog sam se opterećenja riješio i mogao sam olakšano dalje.










Post je objavljen 14.12.2020. u 02:33 sati.