...i kviz je danas puno lakše napraviti :)... a čini mi se da će ovo snalaženje na kratki rok s onim što imamo, u okvirima postojećega, prerasti u snalaženje na duži rok...
21.08.2021. (12:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima? :)
Zašto se nasilje u mislima tako jednostavno pretvara u verbalno, i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?
Lako je što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, pa preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože - svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…
Taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne mislim da je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?
Problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladila… pita je postala skuplja od tepsije… Zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? Zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… Dobra utjeha za ljude od riječi, ha? Ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro...
21.08.2021. (22:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Blogokviz
...i kviz je danas puno lakše napraviti :)... a čini mi se da će ovo snalaženje na kratki rok s onim što imamo, u okvirima postojećega, prerasti u snalaženje na duži rok...
21.08.2021. (12:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
konobarica
Odličan tekst.
Svaka čast.
21.08.2021. (18:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Pisati onda kada se ima za reći nešto lijepo postalo je skoro pa nepotrebno... čemu dijeliti takve stvari s drugima? :)
Zašto se nasilje u mislima tako jednostavno pretvara u verbalno, i zašto je tako lako pretakati to blato u riječi i napise, koje po mnogima i nisu drugo do li sredstvo prijenosa poruke, a ne polje stvaranja ljepote?
Lako je što se sve manje čita, a vjerojatno i piše… meni se čini da je problem i u tome što je premalo vremena prošlo od časa kada je neki djed bio nepismen, pa preko toga da je otac pisanje učio samo kao sredstvo izraza kakvog ideološkog koncepta, a ne i – ne daj bože - svrhu samom sebi, do časa kada unuk sjeda za tipkovnicu i ima neslućenu, fantastičnu, još nedavno nepojmljivu mogućnost za ljude otprije dvadesetak-tridesetak godina: da njegovo pisanje nečeg što je promišljeno i stvoreno u minuti ili dvije, a mnogokad i kraće - pročitaju tisuće ili milijuni…
Taj skok kojeg smo prošli u možda malo više od pola stoljeća previše je nagao, a da bi ga pratila i odgovarajuća svijest o značenju i smislu tog čina… pri tome nipošto ne mislim da je sam čin (računalnog) opismenjavanja loš… zar nije sjajno to da je nečiji djed stavljao otisak prsta a unuk sada piše komentare na netu?
Problem nije u formi, nego u sadržaju te posude, jer još se glina od koje je sačinjena nije ni ohladila… pita je postala skuplja od tepsije… Zbog čega ih tako malo odlazi u slikarstvo ili glazbu pa tamo ne prosipaju mrak? Zato što je područje pisane riječi – sada ojačano kilobajtima i kilobipsima - i dalje opstalo kao učinkovito, široko, jako sredstvo… Dobra utjeha za ljude od riječi, ha? Ako život definiramo kao proces umiranja, onda on i nije ništa drugo nego padanje na dno... ako je život ipak jedinstvena, čarobna i neponovljiva pojava (s čime se teško neće složiti i najzajedljiviji cinik, jer mu je smisao cinizma – ma kako skriven bio - upravo u obrani prava na drugačije mišljenje), onda bi svakom kapljom valjalo strpljivo tkati to čudesno tkivo pobratimstva u svemiru, bez obzira na savinute kukice i ponegdje istrošeno tkanje... čuvati umjetnost riječi kao vještinu, umješnost lijepoga, put u istinu i dobro...
21.08.2021. (22:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...