Marketing
misaona kakofonija
NEDOSLJENOST
PREMA
DEMOKRATIZACIJI
Nikada u povijesti nije se toliki broj ljudi bavio slikarstvom, masovno crtaju i slikaju. Uvijek se moglo komadićem ugljena crtati po stijeni ili vrhom štapa šarati po blatu, ali više od toga je bilo malo kome moguće. Slikari su kroz povijest – pored talenta – trebali imati i znanje da priprave boje, a materijali su bili često rijetki i obično nimalo jeftini. Danas se kvalitetan papir ili platno već razapeto na okvir, kutija kvalitetnih vodenih, tempera ili uljanih boja, paleta i kistovi mogu kupiti već za dvjestotinjak kuna. Likovna umjetnost je postala masovno dostupna: jedna grana umjetnosti se demokratizirala, ljudima je postalo lako kreativno obogatiti slobodno vrijeme.
Nikada u povijesti nije se toliki broj ljudi bavio literaturom. Kroz cijelu povijest ljudi su velikom većinom bili nepismeni. Prvi pismeni zapisivali su na kamene ploče, glinene pločice, ovčju kožu ili pergamente stanje zaliha žita, božje zapovijedi, kraljevske proglase ili zakone. Prva zapisana literatura pojavila se povijesno gledano vrlo nedavno. Manje od jednog stoljeća su većinom svi u razvijenim zapadnim zemljama uopće pismeni. Ako pismenost nisu koristili na poslu, jedine prilike da netko tko nije profesionalni književnik ili boem išta zapisuje pružale su se kroz pisma, razglednice ili osobne dnevnike. Kroz to stoljeće su u tim zemljama masovno počele izlaziti novine, časopisi i objavljivati se knjige, pa je velik broj ljudi počeo pisati i objavljivati pjesme, priče, eseje, putopise, dramska djela, romane i tako dalje. Bavljenje literaturom se maksimalno demokratiziralo i svi to smatraju dobrim.
Prije pojave društvenih mreža objavljivati javno svoje mišljenje bilo je moguće samo raznoraznim pojedincima kojima je to potpadalo u domenu profesije (političari, novinari…). I ranije se znalo sa šankova po birtijama da je gotovo svatko toliki stručnjak za nogomet da bi mogao biti izbornik nacionalne reprezentacije, da ima nebrojeno stručnjaka za unutarnju i vanjsku politiku, da nema toga tko nije bolji od ikoga drugoga na barem desetak područja. Društvene mreže su omogućile da se svi oni oglase u javnosti. Što je to nego demokratizacija? Pa ako je smatramo dobrodošlom u likovnoj umjetnosti, u glazbi i za literaturu, zašto odjednom demokratizaciju javnog iznošenja osobnih vrijednosti, stavova ili premišljanja – kakvi bili da bili - smatramo lošim ili barem vrijednim tek ismjehivanja? Pa zar ne možemo biti dosljedni?
Naravno, svi smo upoznati s recentnim, aktualnim, drastičnim i dramatičnim primjerom tsunamija pojedinačnih i organiziranih protivnika cijepljenja. Međutim, upravo nemjerljiva tragičnost posljedica možda nas sprečava da uočimo pravu suštinu problema.
Usporedimo problematiku cijepljenja i nogometa. U čemu je razlika? U nogometu izbornik izabere najbolju ekipu koju može sabrati, pa nakon toga tko god želi može misliti što hoće i razglašivati svoje mišljenje kako i koliko god može. Važni su samo stavovi i procjene jasno definirane nogometne vrhuške, a sva ostala mišljenja su samo uveseljavajući folklor. To pokazuje da i kod cijepljenja nije problem u oprečnim mišljenjima koja cirkuliraju nego u nepostojanju jasno definiranog, dovoljno stručnog i moćnog društvenog vodstva koje bi vodilo društvo u najboljem pravcu, u nepostojanju mehanizama koji bi filtrirali bezvrijedna i štetna mišljenja, u nezdravom, patološkom društvenom životu. Kad bi cijepljenost bila maksimalna, bilo koje osobno mišljenje o tome bio bi irelevantno.
Antivakserske budalaštine mogu imati ovoliko tragične posljedice samo u neodgovarajućoj, društvenoj organizaciji, u neprimjerenom modelu društvenog upravljanja. Za sada nam, na kratki rok, preostaje samo snalaziti se s onim što imamo, u okvirima postojećega, ali na dugi rok jedini je izlaz temeljita reforma društva, radikalno preslagivanje.
Post je objavljen 20.08.2021. u 17:57 sati.