Pregled posta

alternativna recentna povjest

ĐOLE JE BIO

U PRAVU!


Da li je pokojnom Đorđe Balaševiću najavom i neimenovanom pjesmom koju je sam okarakterizirao kao „pjesmu otiđušu“ (koji se mogu vidjeti na vidjeti na YouTube pod naslovom „Panonski mornar izvređao Slovence“), a izveo ih je navodno u dvorani Sava centra i Srpskom narodnom pozorištu 1991,
A) omakao nacionalistički eksces
B) spala obrazina navodnog humaniste i razotkrila suština ordinarnog Srbende i neočetnika.

U nastupu se Balašević obraća „braći jodlerima“, „Slovencima“ i „Janezima“, njima je sve adresirano. Poručuje im da slobodno odu (podrazumijeva se: otcijepe od Jugoslavije) i završava s „Jeb'o nas ko nas sastavi“. Na prvi i površni pogled zaista nimalo u skladu s bratstvom i jedinstvom.

Oni koji nisu mogli smisliti lik i djelo Đorđa Balaševića ni za njegova života niti im to uspijeva nakon smrti, nakon što su iskopali spomenuti kompromitirajući štiklec upali su u euforiju kao da su se dočepali glogovog kolca kojim će ga zauvijek upokojiti. Suptilnošću bika razjarenog crvenim plaštem predočavaju to kao dokaz da je Balašević tom pjesmom podizao „moral srpskim ratnicima koji su se spremali na pohode protiv 'severozapadnih republika koje pljačkaju Srbiju i oće da se otcepe'“, a nakon toga se ista optužba bez razumijevanja papagajski trola gdje se god pruži prilika.

Nastranu sad što Balašević govori isključivo o Sloveniji/Slovencima u jednini, a ne „severozapadnim republikama“ u množini. Već na ovoj razini je fascinantno kako su pjesmu kojoj je osnovna poruka „samo vi slobodno otiđite“ očitali kao poziv za napad na one koji bi su se kanili osamostaliti da bi ih se zadržalo (i nastavilo eksploatirati), upravo suprotno od onoga kako je rečeno?

Strašno je to kad su budale prepametne.


2.
Kanim kroz razmatranje „kontraverznog“ Balaševićevog nastupa, koji za mene nije nimalo kontraverzan, iznijeti daleko složeniju i neusporedivo značajniju priču, i to što jednostavnije, a da se ipak dovoljno obuhvati, da se suština ne okrnji. Ovo nije ni povijesna studija ni politološka rasprava, na raspolaganju mi je samo Facebook-status, pa sam nužno ograničen njegovim opsegom. Na isti način ni Balaševićev nastup nije politički manifest ni službena izjava nego jedna stand-up komičarska točka u okviru cjelovečernjeg nastupa.

Recimo, Balaševiću se predbacuje da je „uvrijedio Slovence“, podrazumijevajući „cijeli slovenski narod“, tj. ženske i muške, djecu i starčad, premda se Slovenke, „Mojce“ nigdje ne spominju, a kamoli „Kekeci“. Isti oni koji su pročitali/saslušali pjesmu i uočili prvo, drugo nisu primijetili. Zašto je Balašević abolirao Slovenke? Bilo što treba čitati primjereno i dosljedno. Metodološki, kad se nešto čita malo ovako, malo onako, prema potrebi i željama, rezultat čitanja može biti samo namjerno ili nenamjerno pogrešno očitovanje, iskaz dosega i karaktera čitatelja, a ne onoga što se očitava.


3.
Ključno je početno pitanje, kad smo već vidjeli da se ne javlja Mojcama - kome se Balašević uopće obraća? „Braći jodlerima“, „Janezima“, „Slovencima“. (Svedimo to, ekonomičnosti radi samo na „Slovencima“.) Kojim Slovencima govori? Što je u trenu njegova nastupa značilo „Slovenci“?

Đorđe Balađević nije trotlek koji bi u ijednom trenutku vjerovao da su „svi Slovenci isti“. Nema načina da nije uočavao razliku između Milana Kučana, Cirila Zlobeca, Janeza Janše, Dimirtija Rupela, Zmage Jelinčić (koliko god se i ovih pet međusobno razlikuju) naspram Sonje Lokar, Marijana Pungartnika, Jože Javoršeka, Zorana Predina, Marka Brecelja, Tomaža Pengova ili Borisa Belea. Za njega „Slovenci“ sigurno nisu bili beskonfliktna, unisona melasa.

Slovenci su u Jugoslaviji bili narod, imali su svoju republiku, republika je imala legalno izabranu vlast, postojale su uhodane strukture vlasti, uprave, privrede i drugih djelatnosti, vlast je vodila i predstavljala državu i narod, oslanjala se i surađivala s ideološko-interesnim grupacijama, masovni mediji formirali su i utjecali na javno mnijenje, imali su zasebni jezik, velik dio građana (naravno, i građanki) više ili manje podržavali su taj sistem. To je bila Socijalistička republika Slovenija, društveno-politička zajednica na jasno ograničenom teritoriju. Slovenci su bili državljani tadašnje Jugoslavije koji su živjeli i radili na području SR Slovenije, pretežno su bili i etnički Slovenci. Iz cijelog konteksta „kontroverznog“ nastupa očitava se da je Balašević pod „Slovenci“, kad je to tom prilikom rekao, podrazumijevao prvenstveno one koji tu zajednicu vode, uključujući i one koji ih podržavaju i slijede, ne Slovence kao takve – bilo koje i bilo gdje - nego „organizirane Slovence“.
(U daljnjem tekstu: Slovenci.)


4.
Najznačajnija tema u Evropi osamdesetih godina bilo je – ujedinjenje Europe.

U okvirima hladnoratovske raspolučenosti svijeta Jugoslaviji su se pružale dvije mogućnosti:
- iako opterećena raznim problemima, i dalje snažna država s velikim ugledom u svijetu mogla se priključiti ujedinjavanju i postavljati svoje uvjete da pristane ući u zajednicu među ostale europske države;
- mogla se orijentirati na najužu suradnju s budućom europskom unijom za koju bi bila poveznica sa zemljama „trećeg svijeta“; nesvrstanim i zemljama u razvoju…

Koliko god ujedinjenje Europe bilo značajna tema, u Jugoslaviji ona nije bila uopće prisutna. Javno mnijenje je bilo potpuno neobavješteno, nesvjesno da što se događa. O tome se nije pisalo ni govorilo. Ako je tema slučajno usputno, marginalno spomenuta u okviru nekog drugog sadržaja, neke druge problematike, ocjenjivala se kao potpuno nevažna, udaljena, irelevantna.

Ujedinjenje Europe tretiralo se osamdesetih godina u Jugoslaviji onako kako se problematika temeljnog garantiranog zajamčenog dohotka gura pod tepih posljednje desetljeće u Hrvatskoj. Prvenstveno se zaobilazi i preskače, a ako se već spomene ili ne može izbjeći, onda se minorizira, eventualno aprioristički odbacuje kao nemoguću, neprihvatljivu i neozbiljnu utopiju.

Za projekt ujedinjenja Europe saznao sam 1982. i odonda upijao sve što mi je bilo dostupno, a nemoguće da sam bio jedini. Dapače, Jugoslavija je imala stručne službe koje su to sigurno pratile, analizirale i obavještavala sve za koje su smatrale da ih je potrebno držati u toku, kako na saveznoj razini tako i na republičkim nivoima. Nažalost, Jugoslavija se bavila isključivo samom sobom i sav ostali svijet je ispustila iz vida.

Eruptivna promjena dogodila se rušenjem berlinskog zida 1989.

Ujedinjenjem Njemačke temu ujedinjenja Europe postalo je nemoguće nijekati, sakrivati, minorizirati.

Kolabiranjem hladnoratovske podjele svijeta na Istočni blok i Zapadni blok i pokret nesvrstanih se morao redefinirati. Promjenom situacije Jugoslavija više nije imala razloga skanjivati se od ulaska u buduću europsku zajednicu. I dalje je bila snažna i ugledna država, i dalje je mogla postavljati uvjete pod kojim bi se ujedinila, tim više što je i dalje nosila u miraz ugled koji je uživala među bivšim članicama pokreta nesvrstavanja i uhodane dobre veze s njima. Za buduću ujedinjenu Europu nije bilo zanimljivije potencijalne članice od Jugoslavije.

Nažalost, u to vrijeme je Jugoslavija već dobrano zabrazdila u inerciju zagledanosti u vlastiti pupak, iskopavale su se teme iz Četrdeset i pete, izvlačili računi koji su odavno odloženi ad acta, sve netrpeljivosti prema sistemu narogušeno su jezdile naokolo, povampirene ideološko-političke opcije otvoreno su se oglašavale u kakofoniji raznoraznih nebuloza.


5.
Kroz osamdesete godine Slovenci su vodili migoljavu politiku. S Hrvatskom su, kao privredno jednako razvijenom republikom, oponirale Beogradu da ih prekomjerno eksploatira, osujećuje u razvoju i uzima im previše sredstava za razvoj nerazvijenih krajeva Jugoslavije. Sa Srbima i posebno beogradskom čaršijom, sve uzavrelijom od raznoraznih opozicionara, disidenata, buntovnika, nezadovoljnika, antisocijalista i antikomunista, kritizirali su Hrvatsku kao bastion dogmatskog konzervativizma.