Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

alternativna recentna povjest





ĐOLE JE BIO

U PRAVU!



Da li je pokojnom Đorđe Balaševiću najavom i neimenovanom pjesmom koju je sam okarakterizirao kao „pjesmu otiđušu“ (koji se mogu vidjeti na vidjeti na YouTube pod naslovom „Panonski mornar izvređao Slovence“), a izveo ih je navodno u dvorani Sava centra i Srpskom narodnom pozorištu 1991,
A) omakao nacionalistički eksces
B) spala obrazina navodnog humaniste i razotkrila suština ordinarnog Srbende i neočetnika.

U nastupu se Balašević obraća „braći jodlerima“, „Slovencima“ i „Janezima“, njima je sve adresirano. Poručuje im da slobodno odu (podrazumijeva se: otcijepe od Jugoslavije) i završava s „Jeb'o nas ko nas sastavi“. Na prvi i površni pogled zaista nimalo u skladu s bratstvom i jedinstvom.

Oni koji nisu mogli smisliti lik i djelo Đorđa Balaševića ni za njegova života niti im to uspijeva nakon smrti, nakon što su iskopali spomenuti kompromitirajući štiklec upali su u euforiju kao da su se dočepali glogovog kolca kojim će ga zauvijek upokojiti. Suptilnošću bika razjarenog crvenim plaštem predočavaju to kao dokaz da je Balašević tom pjesmom podizao „moral srpskim ratnicima koji su se spremali na pohode protiv 'severozapadnih republika koje pljačkaju Srbiju i oće da se otcepe'“, a nakon toga se ista optužba bez razumijevanja papagajski trola gdje se god pruži prilika.

Nastranu sad što Balašević govori isključivo o Sloveniji/Slovencima u jednini, a ne „severozapadnim republikama“ u množini. Već na ovoj razini je fascinantno kako su pjesmu kojoj je osnovna poruka „samo vi slobodno otiđite“ očitali kao poziv za napad na one koji bi su se kanili osamostaliti da bi ih se zadržalo (i nastavilo eksploatirati), upravo suprotno od onoga kako je rečeno?

Strašno je to kad su budale prepametne.


2.
Kanim kroz razmatranje „kontraverznog“ Balaševićevog nastupa, koji za mene nije nimalo kontraverzan, iznijeti daleko složeniju i neusporedivo značajniju priču, i to što jednostavnije, a da se ipak dovoljno obuhvati, da se suština ne okrnji. Ovo nije ni povijesna studija ni politološka rasprava, na raspolaganju mi je samo Facebook-status, pa sam nužno ograničen njegovim opsegom. Na isti način ni Balaševićev nastup nije politički manifest ni službena izjava nego jedna stand-up komičarska točka u okviru cjelovečernjeg nastupa.

Recimo, Balaševiću se predbacuje da je „uvrijedio Slovence“, podrazumijevajući „cijeli slovenski narod“, tj. ženske i muške, djecu i starčad, premda se Slovenke, „Mojce“ nigdje ne spominju, a kamoli „Kekeci“. Isti oni koji su pročitali/saslušali pjesmu i uočili prvo, drugo nisu primijetili. Zašto je Balašević abolirao Slovenke? Bilo što treba čitati primjereno i dosljedno. Metodološki, kad se nešto čita malo ovako, malo onako, prema potrebi i željama, rezultat čitanja može biti samo namjerno ili nenamjerno pogrešno očitovanje, iskaz dosega i karaktera čitatelja, a ne onoga što se očitava.


3.
Ključno je početno pitanje, kad smo već vidjeli da se ne javlja Mojcama - kome se Balašević uopće obraća? „Braći jodlerima“, „Janezima“, „Slovencima“. (Svedimo to, ekonomičnosti radi samo na „Slovencima“.) Kojim Slovencima govori? Što je u trenu njegova nastupa značilo „Slovenci“?

Đorđe Balađević nije trotlek koji bi u ijednom trenutku vjerovao da su „svi Slovenci isti“. Nema načina da nije uočavao razliku između Milana Kučana, Cirila Zlobeca, Janeza Janše, Dimirtija Rupela, Zmage Jelinčić (koliko god se i ovih pet međusobno razlikuju) naspram Sonje Lokar, Marijana Pungartnika, Jože Javoršeka, Zorana Predina, Marka Brecelja, Tomaža Pengova ili Borisa Belea. Za njega „Slovenci“ sigurno nisu bili beskonfliktna, unisona melasa.

Slovenci su u Jugoslaviji bili narod, imali su svoju republiku, republika je imala legalno izabranu vlast, postojale su uhodane strukture vlasti, uprave, privrede i drugih djelatnosti, vlast je vodila i predstavljala državu i narod, oslanjala se i surađivala s ideološko-interesnim grupacijama, masovni mediji formirali su i utjecali na javno mnijenje, imali su zasebni jezik, velik dio građana (naravno, i građanki) više ili manje podržavali su taj sistem. To je bila Socijalistička republika Slovenija, društveno-politička zajednica na jasno ograničenom teritoriju. Slovenci su bili državljani tadašnje Jugoslavije koji su živjeli i radili na području SR Slovenije, pretežno su bili i etnički Slovenci. Iz cijelog konteksta „kontroverznog“ nastupa očitava se da je Balašević pod „Slovenci“, kad je to tom prilikom rekao, podrazumijevao prvenstveno one koji tu zajednicu vode, uključujući i one koji ih podržavaju i slijede, ne Slovence kao takve – bilo koje i bilo gdje - nego „organizirane Slovence“.
(U daljnjem tekstu: Slovenci.)


4.
Najznačajnija tema u Evropi osamdesetih godina bilo je – ujedinjenje Europe.

U okvirima hladnoratovske raspolučenosti svijeta Jugoslaviji su se pružale dvije mogućnosti:
- iako opterećena raznim problemima, i dalje snažna država s velikim ugledom u svijetu mogla se priključiti ujedinjavanju i postavljati svoje uvjete da pristane ući u zajednicu među ostale europske države;
- mogla se orijentirati na najužu suradnju s budućom europskom unijom za koju bi bila poveznica sa zemljama „trećeg svijeta“; nesvrstanim i zemljama u razvoju…

Koliko god ujedinjenje Europe bilo značajna tema, u Jugoslaviji ona nije bila uopće prisutna. Javno mnijenje je bilo potpuno neobavješteno, nesvjesno da što se događa. O tome se nije pisalo ni govorilo. Ako je tema slučajno usputno, marginalno spomenuta u okviru nekog drugog sadržaja, neke druge problematike, ocjenjivala se kao potpuno nevažna, udaljena, irelevantna.

Ujedinjenje Europe tretiralo se osamdesetih godina u Jugoslaviji onako kako se problematika temeljnog garantiranog zajamčenog dohotka gura pod tepih posljednje desetljeće u Hrvatskoj. Prvenstveno se zaobilazi i preskače, a ako se već spomene ili ne može izbjeći, onda se minorizira, eventualno aprioristički odbacuje kao nemoguću, neprihvatljivu i neozbiljnu utopiju.

Za projekt ujedinjenja Europe saznao sam 1982. i odonda upijao sve što mi je bilo dostupno, a nemoguće da sam bio jedini. Dapače, Jugoslavija je imala stručne službe koje su to sigurno pratile, analizirale i obavještavala sve za koje su smatrale da ih je potrebno držati u toku, kako na saveznoj razini tako i na republičkim nivoima. Nažalost, Jugoslavija se bavila isključivo samom sobom i sav ostali svijet je ispustila iz vida.

Eruptivna promjena dogodila se rušenjem berlinskog zida 1989.

Ujedinjenjem Njemačke temu ujedinjenja Europe postalo je nemoguće nijekati, sakrivati, minorizirati.

Kolabiranjem hladnoratovske podjele svijeta na Istočni blok i Zapadni blok i pokret nesvrstanih se morao redefinirati. Promjenom situacije Jugoslavija više nije imala razloga skanjivati se od ulaska u buduću europsku zajednicu. I dalje je bila snažna i ugledna država, i dalje je mogla postavljati uvjete pod kojim bi se ujedinila, tim više što je i dalje nosila u miraz ugled koji je uživala među bivšim članicama pokreta nesvrstavanja i uhodane dobre veze s njima. Za buduću ujedinjenu Europu nije bilo zanimljivije potencijalne članice od Jugoslavije.

Nažalost, u to vrijeme je Jugoslavija već dobrano zabrazdila u inerciju zagledanosti u vlastiti pupak, iskopavale su se teme iz Četrdeset i pete, izvlačili računi koji su odavno odloženi ad acta, sve netrpeljivosti prema sistemu narogušeno su jezdile naokolo, povampirene ideološko-političke opcije otvoreno su se oglašavale u kakofoniji raznoraznih nebuloza.


5.
Kroz osamdesete godine Slovenci su vodili migoljavu politiku. S Hrvatskom su, kao privredno jednako razvijenom republikom, oponirale Beogradu da ih prekomjerno eksploatira, osujećuje u razvoju i uzima im previše sredstava za razvoj nerazvijenih krajeva Jugoslavije. Sa Srbima i posebno beogradskom čaršijom, sve uzavrelijom od raznoraznih opozicionara, disidenata, buntovnika, nezadovoljnika, antisocijalista i antikomunista, kritizirali su Hrvatsku kao bastion dogmatskog konzervativizma.

Od sredine osamdesetih Slovenci su se i dalje kleli u socijalizam i samoupravljanje, proklamirali se kao borci za njihov daljnji razvoj i jačanje, premda se bratstvo-jedinstvo sve više gubilo iz javnog izričaja, zaobilazilo i preskakalo, a konkretni potezi koje su povlačili vodili su slabljenju i razgradnji Jugoslavije (afera sa štafetom, sabotiranje izbora slovenskog predstavnika za predsjednika Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, rastakanje Saveza književnika Jugoslavije itd.).

Godina 1989. nije donije samo otkriće teme ujedinjenja Europe nego i spadanje maski u Jugoslaviji. Milošević je zajašio na „događanje naroda“ i izveo „jogurt-revoluciju“ u Novom Sadu. Bio je to trenutak kad su ga Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija i Slovenija još mogle kroz Predsjedništvo Jugoslavije i Centralni komitet Partije legalno, relativno lagano i brzo zauvijek zaustaviti, što bi sačuvalo Jugoslaviju i poredak, ali su propustili priliku. Propustili su priliku jer nisu mogli računati na Sloveniju.

Da li su Slovenci ocijenili da je Jugoslavija beznadna i nema joj spasa, da li da im je u interesu da propadne, da li da im je svejedno što će biti s njom, u bilo kojem slučaju su na kraju osamdesetih postali vrlo nestrpljivi da se izvuku (uključujući ranije nezamislive provokacije, „Mladina“, sve do koketiranja s nacističkim simbolima, „Leibach“). I dalje zagledani u vlastiti pupak i zaigrani svojim fantazmagorijama, naivni i bedasti Hrvati vjeruju slovenskim licemjernim proklamacijama da svi traže izlaz za nagomilane jugoslavenske probleme, Srbima konvenira što Slovenci izvode, a ostali mogu samo nemoćno škripati zubima.

Nema dokaza, ne može se tvrditi, može se samo pretpostavljati razlog slovenske nestrpljivosti na samom kraju osamdesetih. Kao da su shvatili odnos S.A.D. i Meksika. Bogata i moćna država uz samu svoju granicu ima siromašnu i slabu koja joj služi za gradnju jeftinih luksuznih turističkih kompleksa za sirotinju bogate zemlje, za odlaganje toksičnog otpada, za crpljenje jeftinih sirovina, za izvor jeftine radne snage, za sobarice i služevke, šofere i konjušare, za konobare i prostitutke… Eventualno procijenivši da bi u europskom slučaju ulogu S.A.D. mogle preuzeti ujedinjene srednjeuropske države, a ulogu Meksika Balkan (ili tako nekako), kao da je slovenski primarni cilj koji je trebalo dosegnuti po svaku cijenu postao da granica te dvije regije bude barem između Slovenije i Hrvatske, da ni po koju cijenu Alpe ne bi postale zid.


6.
Da bi postigli ultimativni cilj Slovencima je svejedno što će biti s Jugoslavijom, svejedno im je što će se dogoditi s ostalim narodima koji su je nastanjivali, dapače, za njih je to bolje što bude gore, neka se svi pokolju i pokažu kao krvoločni divljaci, što se ostali više obrukaju to će Slovenci ispasti prihvatljiviji Europi. U skladu s tim Slovenci su se pokazali kao gomila u gledalištu rimskog koloseuma koja je gladijatorima u areni u odsudnom času pokazala „palac dolje“.

U tom povijesnom času je Đorđe Balašević imao „kontraverzni“ nastup nad kojim se danas istaknuti primjerci Dunning-Krugerovog efekta trijumfalno skandaliziraju.

Niti su onda razumijevali što se događa, niti su to naknadno shvatili, niti su danas svjesni što trkeljaju. Hrvati i Srbi u nacionalističkim stampedima vjerovali su da im ponašanje Slovenaca konvenira, i jedni i drugi su bili ubjeđeni da su Slovenci na njihovoj strani, ne uočavajući da su ih bez oklijevanja i bez grižnje savjesti šutnuli u ambis u koji i dalje propadamo. Ustvari, zaista, što bi Slovencima trebalo da se upuste u neizvjestan pokušaj prizivanja kretena pameti kad im se pruža daleko sigurniji izlaz - da odu svojim putem, koliko god bio tek blijeda sjena onoga što su svi zajedno profućkali? Upravo „kontraverznim“ nastupom Đorđe Balašević je pokazao da je bio jedan od rijetkih koji je razotkrio što se događalo. Upravo izborom da upravo to napadnu, kao uostalom i svim drugim, ovi siročići koji su iz prikrajka „svjedočili da je drhtao pred zmajem“, pokazuju da naprosto nisu ozbiljni sugovornici.

Ono za što su se ponadali da je glogov kolac kojim će zauvijek upokojiti lik i djelo Đorđa Balaševića zapravo je feferon koji su si sjurili u šupak, pa nije čudo koliko su se uskokodakali.












Post je objavljen 20.03.2021. u 02:30 sati.