Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

kako je Špiljak ukrao Hrvatsku



UZURPATOR


Da se odmah na početku razumijemo: Hrvoja Klasića izuzetno cijenim, a njegovu knjigu o Miki Špiljku smatram korisnom i dobrodošlom. Mika Špiljak je značajna ličnost naše nedavne prošlosti, a bez poznavanja i razumijevanja njegovog djelovanja namoguće je razumjeti i ovo što nam se sad događa. Također, nisam pročitao knjigu kako je zavrijedila. Samo sam je ovlašno pregledao, zaustavio se na nekoliko mjesta koja su me više zainteresirala, a podrobnije pročitao dva, tri, četiri dijela koja obrađuju epizode koje me odavno kopkaju.

Recimo, da li je Mika Špiljak uzurpirao poziciju predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, najjaču političku funkciju u državi, poziciju Broja 1? (Radi preglednosti i lakšeg snalaženja umetnuo sam u originalni tekst orijentaciona slova.)

„U proljeće 1985. Špiljakov jednogodišnji mandat predsjednika Predsjedništva CK SKH-a bližio se kraju. Iako statut nije predviđao produženje (A), on će se na toj poziciji ipak zadržati još godinu dana. Poslije će se često čuti optužbe kako je time uzurpirao vlast i nelegalno ostao na čelu Partije. Istina je ipak bila bitno drugačija. Još 1982. prilikom izbora novog predsjedništva bilo je predviđeno da se na predsjedničkoj funkciji u prve tri godine izmijene Jure Bilić, Joža Vrhovec i Mika Špiljak. Tada, međutim, nije dogovoreno tko će biti i posljednji predsjednik prije sljedećeg partijskog kongresa (B). Iz tog je razloga u travnju 1985. održana sjednica na kojoj je Špiljak kao kandidata predložio dotadašnjeg člana predsjedništva Marijana Kalanja. Ovaj je to odbio i uzvratio protuprijedlogom da Šiljak ostane na funkciji još godinu dana.(C) Svoj stav argumentirao je vrlo složenom društveno-političkom situacijom u zemlji, koja je zahtijevala da na ćelu hrvatske partijske organizacije bude osoba s autoritetom i iskustvom, kako na republičkoj, tako i na saveznoj razini (D). Po njegovom mišljenju, upravo je Špiljak, više od bilo koga drugoga u tom trenutku, zadovoljavao potrebne kriterije. S Kalanjovim prijedlogom, kao i s argumentacijom, složili su se i svi ostali članovi predsjedništva. Ali ne i sam Špiljak. On je prisutne podsjetio da ima 69 godina, da mu je sve teže obnašati brojne visoke funkcije, često putovati po Hrvatskoj i ići na sjednice u Beograd. Osim toga, upozorio je na postojeću odluku o jednogodišnjem mandatu i nije htio da se ni na koji način krši statut, a njega počne prozivati da se bori za vlast. Sjednica je ipak zaključena prijedlogom o njegovom reizboru, uz prethodnu provjeru može li se statutarna odluka izmijeniti prije samog kongresa.(E) Nakon što je predsjednik Statutarne komisije potvrdio tu mogućnost (F), Centralni komitet je Miku Špiljaka izabrao za novog, starog šefa Partije. Unatoč njegovu ustrajavanju da se glasanje provede tajno, odluka je izglasana javnim izjašnjavanjem.(G)

A - ne samo da Statut Saveza komunista Hrvatske „nije predviđao produženje“ nego ga je izričito zabranjivao, a koliko se to smatralo značajnim svjedoči i to što je članku statuta od dva kratka odlomka zabrana ponovljena različitim riječima dva puta, da ne bi bilo „Nisam shvatio“:

„115.
Predsjedništvo Centralnog komiteta saveza komunista Hrvatske bira iz svog sastava predsjednika Predsjedništva na godinu dana i sekretara Predsjedništva na dvije godine.

Iste osobe ne mogu dva puta uzastopce biti birane na te funkcije.“

Špiljak i njegovi to očito „nisu shvatili“ jer je Mika Š. izabran i na drugi mandat uzastopce.

B - teoretski je sljedeći, posljednji u tom četverogodišnjem nizu, četvrti mogao biti i dr. Stipe Šuvar. To je za Miku Špiljka postavilo pitanje sprečavanja da do toga dođe kao razmeđe između biti i ne biti. Šuvar je, recimo, mogao postaviti pitanje kako je Mika Špiljak u političko-ideološkim sukobima unutar Društva književnika Hrvatske podržao nacionalističku stranu, a protiv partijsko-lijeve strane. To bi ne samo povuklo pitanje Špiljkove partijske odgovornosti nego bi i promijenilo daljnji tok sukoba unutar Društva književnika Hrvatske, pa time i unutar istog sukoba proširenog na područje cijele republike. Sa Šuvarom na politički najmoćnijem mjestu u Hrvatskoj i istraga oko nestanka/pronevjera teških milijuna možda bi po Vanju Špiljka drugačije završila.

C - je primjer čudesne telepatske koincidencije. Špiljak predloži upravo Kalanja koji ne želi prihvatiti ponuđenu čast i obavezu, a upravo Kalanj smatra da bi (usprkos statutu) baš Mika Špiljak bio jedini dorastao da (p)ostane predsjednik Predsjedništva.

D - Kalanjova argumentacija bi bila još jača po završetku drugog Špiljkovog mandata, te bi nepromijenjena bila još snažniji argument da Špiljak preuzme i treći mandat. To je zapravo argumentacija za izbor doživotnog predsjednika, u izravnoj suprotnosti s tada općeprihvaćenom opredjeljenju za kolektivnim tijelima i fluktuaciji kadrova na značajnim mjestima. U fusnoti 329 Klasić kaže da je Šuvar na samoj sjednici „kritizirao Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju“.

E - Statut SKH jasno kaže da je bilo kakva mogućnost „može li se statutarna odluka izmijeniti prije samog kongresa“ ne postoji jer je jedino kongres bio zadužen i ovlašten za bilo kakvu promjenu statuta.

F - to obrazloženje je pravno jednako utemeljeno kao jedan poznati kasniji pravni pravorijek da „novac nije imovina“.

G - Statut Saveza komunista Jugoslavije, kojemu je Savez komunista Hrvatske bio konstitutivni član, izrijekom kaže da su sva glasovanja u Savezu komunista tajna. Statut Saveza komunista u članku 39. kaže da se „Tajnim glasanjem i pojedinačno biraju“ između ostalih i „članovi Centralnog komiteta, Predsjedništva Centralnog komiteta“, tako da je već samo javno glasanje nestatutarno, a izbor javnim glasanjem nevaljan.

Već sama usporedba Klasićevog odlomka i Statuta Saveza komunista Hrvatske pokazuje da je Špiljak ne samo nestatutarno, nego protustatutarno protegnuo svoj mandat predsjednika Predsjedništva CK SKH, nezakonito i nelegalno. Ne znam primjerenu ocjenu za njega od - uzurpator. Zapravo je Špiljak protegnuo svoju vlast i na treći mandat aranžiravši nakon sebe marionetu Stanka Stojčevića. Kroz te tri godine uspio je izvršiti zadatak da preusmjeri tok povijesti, te je mogao smireno otići u zasluženu mirovinu.

U fusnoti 329 na istoj stranici Klasić o držanju dr. Stipe Šuvara na toj sjednici kaže:

„Stipe Šuvar na sjednici nije dijelio mišljenje ostalih o reizboru i Špiljaku kao najboljem kandidatu, ali se nije ni protivio. Pokušao je svoje neslaganje „upakirati“ u priču o potrebi poštivanja statuta i opravdati „zabrinutošću“ za imidžom Špiljaka u javnosti. Osim toga, kritizirao je Kalanja što odbija funkciju jer bi po njegovu mišljenju svaki član predsjedništva morao biti spreman preuzeti i najvišu funkciju.“

Klasićev odlomak o spominjanoj sjednici plastično ilustrira kako je bila riječ o ranije dogovorenom dramoletu u kojem Mika Špiljak, Marijan Kalanj i predsjednik Statutarne komisije igraju istaknute uloge, ali i ostali - osim Šuvara - skladno glumataju u izvođenju te farse. Mika Šiljak kao ceremonijalmajstor prijetvorno odbija kandidaturu i upozorava na statutarne odredbe koje onemogućavaju i kandidiranje i reizbor, te licemjerno dozvoljava da ga ostali nagovore, nadglasaju. Istovremeno se oglušuje, on i svi ostali, na Šuvarova upozorenja i ograde.

Odlomak također ukazuje i na tadašnju realnu Šuvarovu snagu. Usprkos tadašnjim pričanjima o njegovoj svemoći koja su se protegnula do danas, o njegovoj strahovladi, nitko od ostalih članova najmoćnijeg partijskog tijela nije bio uz njega, bio je osamljen, izoliran i neprekidno onemogućavan na raznorazne načine sa svih strana. Usprkos tome Mika Špiljak, znajući s kakvim ljudima ima posla, nije vjerovao da neki od njih ipak potajice ne simpatiziraju Šuvara i njegova nastojanja, te da bi u ključnom trenutku, ostavši bez nadzora na tajnom glasanju, mogli nepredviđeno reagirati.

Javno glasanje je demonstracija moći, u tadašnjim okolnostima mehanizam kontrole onih koji glasaju, ali i usmjeravanje odluke naznakom tko je pobjednička strana kojoj se probitačnije prikloniti.

Epizoda također pokazuje i travestiju od tada prevladavajućeg narativa u interpretaciji cijelog sukoba koji je prevladavajući i danas. Jedan od najvažnijih političko-idejnih sukoba osamdesetih godina čiji je ishod odredio današnjicu bio sukob Špiljak-Šuvar, sukob „špiljkovaca“ i „šuvarovaca“. Prema pobjedničkoj nakaradnoj interpretaciji strana koju je predvodio Špiljak bili su slobodumni „reformatori“, a Šuvar je bio istaknuta ličnost čvrstorukaških, staljinističkih „dogmatika“. Prema ovoj, a i nizu drugih epizoda, „reformatori“ su bili skloni „kreativnom“ očitavanju zakona kako im je pasalo, moglo bi se podsmješljivo reći da su bili „titoisti“ sljedeći naputak da se ne treba „držati zakona kao pijan plota“. „Dogmatici“ su se nasuprot tome rigidno držali postojećih zakona i propisa, današnjim rječnikom rečeno bili su zagovornici „pravne države“.

Naravno da je takvih povreda statuta bilo i ranije, ali se za njih malo zna. Uglavnom su dolazili nenamjerno, iz neznanja, u najboljim namjerama ili, suprotno, kao karike u lancu nekakvih zloupotreba. Nikada ranije tako nešto nije se dogodilo toliko otvoreno, javno, niti je ikada ranije bila riječ o tako značajnoj, dalekosežnoj stvari, toliko drsko i samouvjereno bahato, čime je ta epizoda postala paradigmatski slučaj za praksu vlastodržaca do danas.

Zanimljivo je pitanje zašto se Šuvar nije požalio Savezu komunista Jugoslavije, zašto nije potražio saveznike u, recimo, Savezu komunista Srbije ili Savezu komunista Slovenije, optužio Špiljka za nezakonito uzurpiranje pozicije, smijenio ga i zamijenio na poziciji? Odgovor je koliko jednostavan toliko i tragičan.

U svakoj od jugoslavenskih republika postojao je sukob između projugoslavenski orijentiranih komunista i zagovornika sve veće samostalnosti republika. U svim republikama su već tada ovi prvi gurnuti u drugi plan. Tadašnjem rukovodstvu komunista u Srbiji i Sloveniji daleko je više odgovarao Špiljak s kojim su mogli sinkronizirati djelovanje, nego Šuvar koji bi se sigurno založio da se projugoslavenski elementi u svim republikama povežu i udruženim snagama potisnu one koji su vukli dezintegraciji Jugoslavije i propasti socijalizma.

Ova epizoda u proljeće 1985. pokazuje da je bitka već tada bila izgubljena i da je sve nakon toga bilo samo kotrljanje vozila bez kočnica niz strmu padinu.






Post je objavljen 07.11.2019. u 14:40 sati.