Nimalo se nisam iznenadio kad sam slučajno na internetu naletio na izjavu Ante Tomića - omiljeni pisac mu je Mark Twain. Naime, i meni je Mark Twain omiljeni pisac, pa mi nije potrebno objašnjenje zašto. Dapače, Mark Twain je osoba za koju mi je izuzetno žao da nisam imao priliku upoznati i družiti se s njim.
Još kao dijete družio sam se s Tomom Sawyerom i Huckleberry Finnom, Kraljevićem i Prosjakom, pratio sam pustolovine Yankeea na dvoru kralja Artura. Oduševljavale su me Twainove novinske humoristične priče i naglas sam čitao prijateljima iz ulice onu o čuvenoj skočižabi iz pokrajine Calaveras. Kasnije sam radeći kao novinar obilno koristio pouke iz priča „Novinarstvo u Tennesseeu“ i „Kako sam uređivao poljoprivredni list“. (Twain kao uzor je jedan od razloga zašto sam kao književnik posebno rado pisao novinske priče, a i danas ih se držim. To što su novinske priče - a i poezija - isčeznuli iz naših novina smatram velikom štetom i kulturnom sramotom.) No ništa me nije toliko potreslo i zgromilo kao kratki roman „Tajanstveni stranac“. Već ranije sam prestao vjerovati u postojanje ikakvog boga, a nakon „Tajanstvenog stranaca“ zacementiran sam kao ateist. S druge strane, ta mi je knjiga usadila pitanja koja dugo nisam mogao riješiti i zbog njih sam otišao studirati filozofiju.
Koliko znam, na hrvatskosrpskom govornom području do nedavno su postojala svega dva izdanja te knjige. Jedno je rijetko i egzotično i vidio sam primjerak tog izdanja samo izvana nabrzinu. Ako se ne varam, to prvo izdanje je iz Sarajeva. Drugo izdanje je znatno raširenije. Beogradsko izdavačko poduzeće „Rad“ objavilo je „Tajanstvenog stranca“ 1963. godine u trećem kolu poznate biblioteke „Reč i misao“ kao šezdeset i šestu knjigu. To je tanka crvena (ili plava) knjižica, kadikad se može naći među antikvarnim knjigama na Britanskom trgu za sitne novce. Ako mi se to dogodi - obavezno je kupim i poklonim nekome za kojeg sam uvjeren da će to znati cijeniti.
Iznenadilo me kad sam studirao u S.A.D.-u da nitko nije znao za Tajanstvenog stranca. Poznavanje Toma Sawyera, Huckleberry Finna, Kraljevića i Prosjaka i Yankeea na dvoru kralja Artura dio su američke opće kulture, čak i element američkog patriotizma, no za Tajanstvenog stranca nitko s kim sam razgovarao nije ni čuo. Da bih pokazao nekim ljudima s kojim sam se ondje sprijateljio o čemu sam govorio pokušao sam pronaći knjigu i iznenadio se još i više. Nisam mogao pronaći knjigu ne samo u knjižarama, nego ni u knjižnicama. Doduše, bilo je to prije Interneta, ali mi je ostao dojam da je Tajanstveni stranac najstrože čuvana američka literarna tajna. Može se spekulirati zašto je to tako, premda se neki odgovori nameću snagom očiglednosti. Ne znam da li je u S.A.D.-u i dalje tako.
Godine 2016. Krunoslav Jajetić, spiritus movens koprivničke izdavačke kuće „Šareni dućan“ objavio je posljednje izdanje Tajanstvenog stranca kod nas pod nešto drugačijim naslovom: „BROJ 44, TAJASTVENI STRANAC“. (Inače, firma „Šareni dućan“ je garancija kvalitete. Nabasate li na bilo koju knjigu koju su objavili možete biti sigurni da je riječ o prvoklasnom tekstu, najboljem prijevodu i besprijekornoj uredničkoj obradi.) Nabavio sam knjigu i dugo je gledao na polici sladostrasno odlažući trenutak da je ponovo uzmem u ruke. Nisam žurio i zato jer sam bio uvjeren da sam knjigu već ranije pročitao nekoliko puta. O, zablude!
Dohvativši se napokon „Broja 44, tajanstvenog stranca“ iznenadio sam se otkrivši da su početak i kraj sasvim isti, da je radnja smještena u istu zemlju (Austriju) i u oba slučaja u ranije stoljeća, da je glavni lik isti, čak i poruke teksta su uglavnom iste, ali da je posrijedi uvelike drugačija priča. Čak i više, prevoditeljica Vjera Balen-Heidl u pogovoru kaže da je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana. Onda sam zaronio na Internet u potrazi za tom trećom verzijom, ali za sada bez uspjeha (ako se ne računaju kontradiktorne i nepouzdane informacije s Wikipedije).
Ako je Mark Twain istovremeno pisao tri verzije istog romana, mora da je za to imao dobre razloge. Srećom sam prestar da bih sad krenuo studirati komparativnu književnost da bih te razloge otkrio, ali nadam se da će to naći netko drugi još za mojeg života.