kiosk Gorana Babića

petak, 24.06.2016.

NAJVEĆI HRVATSKI

NEPOZNATI PJESNIK

Goran Babić stanuje u Beogradu u blizini jednog od najvećih prometnih raskrižja. Presijecaju se višetračne ulice, gužvaju se tramvaji, autobusi, kamioni, taksiji, nebrojena osobna vozila, pretrčavaju pješaci… U sredini jednog od blokova na uglu tog raskrižja, između velikih kuća, nalazi se malo naselje potleušica kao na otoku. Kada sam prvi put ondje svratio prije dvadesetak godina ti kućerci su uglavnom izgledali kao ilustracija zagorske pjesme "Vu plavom ternaci… od blata je zbita i škopom pokrita, ne moreš prav znati jel hiža ili klet..." Posljednji put kad sam navratio, prije otprilike godinu dana, kućerci su svi bili ušminkani, fasade obnovljene, drvenarija pobojana, vrtići oku ulaza uređeni… Goranova kućica je najdalje od ulaza u tu urbanu oazu, možda jedina izgleda otprilike kao kad sam je prvi put vidio, osim jedne upadljive pojedinosti - novinskog kioska kojim je proširena. Kućica ne samo da je trošna, nego je i mala, rekao bih da nema više od pedesetak kvadrata. Goran u njoj živi sa suprugom, Mladenkom Duras, svojevremeno direktoricom CDD-a, firme koja je izdavala "Polet", "Pitanja", biblioteku "Mladi hrvatski pisci" i bavila se sličnim projektima. U toj kućici su njih dvoje podigli dvije kćerke, što djeluje nevjerojatno jer je pod krovom toliko knjiga da bi se od njih mogla osnovati neka županijska biblioteka. Novinski kiosk stigao je kao prinova kojim je proširen prostor. Goran je u njemu smjestio svoju radnu sobu; kompjutor, knjige, papire... U dokumentarnom filmu koji prilažem voditelj razgovara s Goranom kroz prozorčić kroz koji su se nekada prodavale novine.

Goran Babić je jedan od najvećih živućih hrvatskih pjesnika, nakon što je umro Arsen Dedić možda i najveći. U njegovom rangu je još samo Dane Dragojević i ne pada mi na pamet itko drugi. No Goran je svakako najplodniji: samo knjiga poezije objavio je pedesetak. Društveni status i ugled poezije je danas ionako spao na niske grane, pa malo tko zna nabrojiti tri živuća pjesnika. Pjesnici su tako i tako nepoznati, pa je titula najvećeg nepoznatog pjesnika oznaka dvostruke nevidljivosti: nejnepoznatiji od nepoznatih.

Pored poetskih zbirki objavio je niz knjiga polemika i njegovog viđenja zbivanja iz nedavne prošlosti i suvremenosti. Polemike su izuzetno kvalitetne: ne samo da su napisane tako da uzdignuta čela mogu stajati uz Krležine polemike, nego su se pokazale i proročki točne. Pokušajte naći knjige "Možda uzaludno" ili "Pismo zidu na kojem je maršalova slika" pa će vam biti jasno zašto ga se u Hrvatskoj izbjegava spomenuti. Previše je onih koji mu nisu ni do koljena, a koji su na utjecajnim pozicijama.

Goran Babić je dvadesetak godina prije devedesetih bio jedna od centralnih figura hrvatske kulture i društva. Bio je glavni urednik novina za kulturu "Oko", koje se također izbjegava spomenuti. Sve u svemu, ljudi u Hrvatskoj se, što se njega tiče, mogu podijeliti na dvije skupine: stariji, koji ga itekako dobro znaju, i mlađe od četrdeset koji za njega nisu ni čuli. Od onih koji ga znaju velik broj se ne usudi spomenuti što znaju da ne bi došli na zub onim koji ga ne vole i, ako ga već moraju spomenuti, rade to isključivo u negativnom kontekstu i uz ružne epitete.

Znamo taj lik iz horrora - "onaj čije se ime ne spominje".

Ovaj film gotovo uopće ne govori o Goranu-pjesniku, ali je dobro prikazan Goran-čovjek. Za one koji ga poznaju ovo će biti dragocjeno svjedočanstvo. Pruža im se prilika vidjeti ga nakon četvrt stoljeća. Onima koji ga ne znaju ovo može biti prva informacija koja će ih navesti da traže dalje i otkriju nevjerojatno bogatstvo svijeta koji i dalje postoji dokle je god Gorana Babića.

- 19:20 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>