Marketing
nagrada za laž
Nije riječ o telepatiji, nego o nečemu drugome što me - dozvoljavam - možda zavodi u zabludu, tim više što je moguća zabluda do sada dobila niz potkrjepa da je pravi uvid. Naime, predsjednica Grabar-Kitarović je imala svojevrsnu prethodnicu, lik koji joj je toliko nalik po mnogo čemu da mi je nevjerojatno kako to nitko već nije uočio.
Trideset godina prije nego je izabrana prva žena na mjesto predsjednika republike, prije nego je izabrana prva predsjednica, na čelo Društva književnika Hrvatske došla je prva žena u njegovoj tada još malo pa stoljetnoj povijesti. Marija Peakić-Mikuljan. Bila je otprilike istih godina u kojima je danas Grabar-Kitarović. Javnost je bila iznenađena i obradovana, Peakić-Mikuljan je postala miljenica medija, novine i televizija bili su je prepuni. Prva žena na čelu tako ugledne institucije, prva nakon niza muškarčina! Jedina razlika je u tome što se gospođa predsjednica Republike stalno smješka, a drugarica predsjednica Društva književnika je obično bila namrštena ili barem smrtno ozbiljna, i takva je ostala zabilježena na većini fotografija, ali to je nevažno.
Stjecajem nesretnih okolnosti dobro sam upoznao i proučio tu pojavu, te me je Kolidna Grabar-Kitarović iznenadila kao njena replika, maltene reinkarnacija. Ta bezgranična ambicioznost, ta sklonost da tura nos gdje joj nije mjesto, ta zapanjujuća nekompetentnost za sve čega se dohvati, ta sklonost da nešto bubne, drugi dan izjavi nešto upravo suprotno, a treći dan petlja kako bi se izvukla iz onoga u što se uvalila… Reakcije, body language, geste, grimase, sve to odaje isti mentalni, intelektualni i karakterni sklop.
Naravno, obje se mogu svrstati u uspješne žene, ali gospođa predsjednica - kao mlađa - može još mnogo učiti od prethodnice, drugarice predsjednice. Marija Peakić-Mikuljan prije neki je dan nagrađena Nagradom grada Zagreba za najviše zasluge i postignute rezultate u promicanju kulture, umjetnosti, osobito književnosti, prosvjete i mnogih drugih područja društvenog života u Gradu Zagrebu. Ono što je fantastično je obrazloženje koje je zavrijedilo pročitati.
Zapanjujuće u obrazloženju, a zapravo je upravo kao takvo potpuno logično, prirodno i sasvim očekivano, jest što je uvelike izmišljeno, u preostalim dijelovima diskutabilno, a u nekim dijelovima je banalna, prijesna laž. Logično, prirodno i sasvim očekivano je zato jer i ne može biti drugačije i nema načina da se slavi takva ličnost osim bezočne laži. Ogromna slavodobitna laž je kruna njezina javnog djelovanja.
"Kao predsjednica Društva hrvatskih književnika…" nije istina. Ona je bila predsjednica Društva književnika Hrvatske.
"… znatno je pridonijela demokratskim procesima i slamanju omče dogmatskih jugounitarističkih korifeja oko hrvatske kulture…" Valjda tako što je podržavala Miodraga Bulatovića, jednog od najistaknutijih glasnogovornika srpske memorandumske politike, u njegovim pokušajima da preuzme Savez književnika Jugoslavije i eliminirala iz Društva književnika one koji su se toj memorandumskoj politici protivili? Mariji-Peakić za sad ide na ruku što se nijedan ozbiljan povjesničar još nije prihvatio zbivanja u Društvu književnika Hrvatske u osamdesetim godinama.
"…uspjela je objediniti intelektualce lijeve i desne provenijencije…", iako su za njenog predsjednikovanja iz članstva Društva književnika, prvi put nakon 1945-te, izbacivani književnici, a drugi davali ostavke.
U obrazloženju nagrade navodi se da je Marija Peakić-Mikuljan objedinila intelektualce u borbi za "autorska i socijalna prava hrvatskih književnika". U više od stoljetnoj povijesti svih književničkih udruženja nije bilo značajnije borbe za autorska i socijalna prava od sklapanja "Samoupravnog sporazuma o suradnji domaćih autora književnih djela i književnih prevodilaca s izdavačkim organizacijama" koja je počela početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon četiri godine sporazum je uspješno sklopljen, a povijesnim paradoksom u ime Društva književnika Hrvatske potpisala ga je upravo novoizabrana predsjednica Marija Peakić-Mikuljan. Preuzevši sa svojom klikom DKH, sporazum je uspješno sabotirala, te od njega nije bilo ništa.
Što se tiče njenih pjesničkih ostvarenja, tko to voli nek' izvoli.
"Uredničkim radom podupirala je mnoge književnike, bez obzira na njihov politički credo…." Na primjer, kao urednica u "Mladosti" odbila je tiskati knjigu književniku Draženu Mazuru nakon što je objavio kritiku nekakvog filmskog uratka M. Mikuljana ne znajući da se taj u međuvremenu vjenčao s urednicom koju je Mazur znao pod imenom Marija Peakić-Žaja.
Vrhunac bestidnosti dosegnut je s laži da je "Na njezinu inicijativu podignut spomenik Augustu Šenoi". Naime, na zamisao da se podigne spomenik Augustu Šenoi došao je pokojni književnik Zvonimir Milčec. Zvonimir Milčec je inicirao pokretanje tog poduhvata, a zatim organizirao Odbor za podizanje spomenika i postao mu tajnik. Samo uz izuzetno višegodišnje zalaganje Zvonimira Milčeca posao je priveden kraju. Podizanje spomenika Augustu Šenoi jedno je od životnih postignuća Zvonimira Milčeca. Jedino čime je Marija Peakić-Mikuljan doprinijela postavljanju Šenoina spomenika jest što je svojim prisustvom uveličala svetkovinu otkrivanja. Danas se bezočno kiti tuđim perjem, dobiva na račun toga nagrade, računajući da je Milčec pokojan, a osim njega to nitko drugi ne bi primijetio, ali prevarila se u računici. Zaboravila je da rukopisi ne gore. Tako možemo čitati što je o podizanju spomenika napisao upravo Zvonimir Milčec u "Vikendu" broj 776 od 8. IV 1983., a o Mariji Peakić-Mikuljan nema ni spomena:
Ne znam tko je slavodobitnici uručio Nagradu grada Zagreba, jesu li se tom prilikom rukovali, možda i izljubili. Pitam se je li taj nakon toga oprao ruke.
- nastavlja se OVDJE
Post je objavljen 03.06.2016. u 03:00 sati.