Pregled posta

besčasna slavodobitnica

- početak cijele priče je OVDJE


SPOMENIK KOJI GOVORI

Ponovimo: dobitnica Nagrade grada Zagreba ove godine, dvije tisuće i šesnaeste, Marija je Peakić-Mikuljan, književnica i bivša predsjednica Društva književnika Hrvatske, na temelju lažne tvrdnje da je potaknula podizanje spomenika Augustu Šenoi na početku Vlaške ulice. Naime, podizanje je potaknuo i mukotrpnim višegodišnjim radom priveo završetku novinar i književnik Zvonimir Milčec.

Kao potvrdu narodne mudrosti "tko laže taj i krade", ovogodišnja slavodobitnica je uz sve druge počasti mrtva-hladna stavila u džep i 50 000 kuna, tako da su se uz sve drugo stekli i uvjeti da se njezin čin može okvalificirati kao krivično djelo prevare.

Suučesnik u prevari je zastupnik Grge Čokolina na zemlji, predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, koji je uputio Odboru za javna priznanja gradske skupštine grada Zagreba nepismeni prijedlog u kojem se između ostaloga kaže, citiram: "Sa suprugom Miroslavom ostvarila radila je na dokumentarnim filmovima o demografskim, povijesnim i humanističkim problemima, čija se aktualnost konačno ostvaruje današnje vrijeme".

Čudim se kako Odbor za javna priznanja nije uočio da prijedlog do neba smrdi čim predsjednik Društva hrvatskih književnika službeno šalje nakaradno nepismeni dopis. U četiri stranice obrazloženja za dodjelu nagrade kao vrhovni dosezi navode se podaci kakve drugi, ozbiljni književnici u svojim biografijama zbog beznačajnosti ni ne spominju, a v.d. Grga Čokolin ih je mogao znati jedino ukoliko mu je sama slavodobitnica pri pisanju suflirala preko ramena. ("2006. je godine bila članicom prosudbenog odbora za dodjelu nagrade Zvonimir Golob, a bila je i u prosudbenom sudu za nagradu Bili smo prvi kad je trebalo.")

Obrazloženje pokazuje da je Marija Peakić-Mikuljan, iako pri podizanju spomenika Augustu Šenoi nije ni luk jela, ni luk mirisala, vjerojatno inicirala da Društvo hrvatskih književnika pošalje prijedlog za dodjelu nagrade upravo njoj i sudjelovala u njegovom pisanju.

Obrazloženje pokazuje i pravi doseg najviših zasluga i postignutih rezultata te velelepne književnice: nakon godine 1982. objavila je SVEGA JEDNU KNJIGU svojih radova. Kaže se da "Krajem 2005. odlazi u mirovinu posvećujući se književnim radu…" Toliko se posvetila knjiženom radu da je od tada, u više od deset godina, jedino što je uspjela bilo objaviti knjigu izabranih tekstova pokojnog supruga! Drugim riječima, književni rad slavodobitnice nakon 1982. praktički ne postoji, marginalan je i potpuno efemeran. Sirota, na području književnosti i nije joj preostalo drugo osim da lažnim i napuhanim obrazloženjima sakuplja nagrade i počasti.