utorak, 21.06.2016.

Herostrat iz našeg sokaka

Ne skrivam da o aktualnom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću imam vrlo loše mišljenje. Smatram da je kao ministar loš, a idejna opredjeljenja su mu takva da u iole uređenoj državi nije ni smio postati ministar.

Sudeći prema broju i karakteru projekata koje mi je ministarstvo kulture odbilo ove godine i ministar o meni ima srodno mišljenje. Jedino što ne znam da li je tako loš ministar da misli da sam slab književnik ili je toliko ideološki zadrt da mu je irelevantna kvaliteta mojih odbijenih projekata, ili oboje, ne zna se što je gore.

Da se razumijemo, mišljenje o aktualnom (a možemo već reći i privremenom, ili čak trenutačnom) ministru kulture formirao sam prije nego je odbio moje projekte na osnovu njegovih poteza i ponašanja. No zapravo uopće ne kanim pričati o tome. Sve navedeno bilo mi je potrebno jedino da konstatiramo da me je gospodin ministar gadno nagazio i oštetio kao autora i kao čovjeka (a priča o tome kako je i time pokazao kako i koliko je loš ministar, pa i čovjek, ovom me prilikom uopće ne zanima). Od prošle jeseni objavio sam tri knjige, napisao kazališnu dramu i snimio film; izravno križanje i utjecaj ministra presjekli su me u uzlaznoj putanji. Mogao bih kukati nad hudom sudbom da se zloduh pojavio na kratko vrijeme samo da mi pomrsi račune prije nego osobno ponovo nestane u anonimnosti, ostavši zapamćen jedino kao lokalna varijanta nezakonitog čeda Cecilie Giménez i Herostrata, ali ne kanim pričati ni o tome.

Ono što me ovom prilikom zanima je raširena tlapnja o pomirenju djece i unuka partizana i ustaša. Partizani i ustaše su se gledali preko nišana, ali se ne sjećam da su se njihova djeca uopće svađala, a kamoli unuci (iako dozvoljavam da je i toga bilo na individualnoj razini , ali ne toliko da je trebalo izmišljati ikakvu pomirbu na društvenom nivou).

Moja osobna sudbina s tim nema ama baš ništa. Vrlo sam zadovoljan da otkako se pamti, od početka dvadesetog stoljeća nijedan moj predak niti itko od uže rodbine nije ratovao u ijednom ratu, a imali smo i sreće da nitko od njih u nijednom ratu nije stradao. S kime da se ja mirim? Moji se nisu s nikim svađali. Pa kad se već uspjelo djecu i unuke partizana i ustaša toliko posvađati da ih je trebalo miriti, kome se prikloniti?

U nuždi da se opredijelim postoje samo kriteriji bez ikakve osobne naklonosti: onima koji su bliže istini, onima koji su pošteniji i dobronamjerniji, a nije zanemarivo ni koji su pametniji.

No ako se vratimo početku, kako me je g. ministar nagazio, priča o pomirbi se usložava, komplicira, mogu joj dodati novu dimenziju.

Zainteresiran likom o kojem se govori pročitao sam novinski članak o povijesti njegove porodice. Možda centralni lik u toj povijesti je ministrov djed, Spahija Prohić, bogati trgovac koji je 1935. došao u Zagreb iz Bosne, a nakon završetka Drugog svjetskog rata tragično stradao. To mi je bilo poznato jer je i moj djed bio trgovac koji je 1935. doselio iz Sarajeva u Zagreb, do početka Drugog svjetskog rata se uspio obogatiti, a nakon završetka rata mu je otprilike sve nacionalizirano. Dapače, kako sam dobrim dijelom odrastao kod bake i djeda, prezime Prohić mi zvuči poznato, kao da sam ga kao dijete slušao u pričama koje su se raspredale u njihovom domu.

Sjećanja su nepouzdana. Zato sam zaronio u porodične albume i kutiju s fotografijama. I zaista, na nekoliko fotografija naletio sam na lika koji bi mogao biti Zlatkov djed Spahija, ali kako su amaterske, neoštre, mogao bi, ali ne treba biti. Daljnje kopanje iznijelo je na svjetlo dana nove fotke: na nekima od njih jasno je zabilježena fizionomija čovjeka koji uvelike sliči Spahijinom bratu Avdi. Čovjek na fotografijama je s mojom bakom i djedom bio u prisnim, prijateljskim odnosima, a ako je to zaista bio Spahijin brat Avdo, onda ni moj djed i ministrov djed nisu mogli biti neprijatelji.


- Sa strane: moji baka i djed s prijateljem u posjeti. U sredini: fotografija iz novina - Avdo i Spahija Prohić

Pa čak i da me fotografije zavaravaju sličnošću, pogled na kartu predratnog Zagreba ukazuje da bi mogle prikazivati ono što pretpostavljam. Zagreb je bio mali grad. Protezao se od Zvjezdarnice na Gornjem gradu do iza Glavnog kolodvora. Trnje i Trešnjevka bili su više prigradski zaseoci nego periferijski kvartovi. U tako malom gradu dva uspješna trgovca koji su iste godine stigli iz Bosne morali su se poznavati.

Ako su naši djedovi bili drugari, prijatelji koju su se posjećivali po kućama, ako su pripadali istom društvancu, a niti je jedan bio partizan, niti drugi ustaša, kog vraga se na me nameračio? Ovdje se ne radi o pomirenju nepomirljivih, nego o dijeljenju nečega što je nekoć bilo jedno.

Što je bilo, sad se spominjalo. Očigledno su se kroz generacije okolnosti promijenile, nasljednici izmijenili. Ne nastavljaju se svađati ni boriti davno pokojni, niti se mire onih koje više nema, nego se dijele oni koji danas žive zbog onoga što danas postoji, zbog onoga kakvi smo i što želimo.

Kakav je sukob između ministra i mene? Osobno - nikakav. Uvijek mogu sjesti s njim na kavu, iako njemu to ne bih savjetovao jer ne mogu garantirati koliko bih se dugo uspio suzdržavati da mu ne kresnem ulice da štetočine i bezveznjaci kod mene - kao ni kod naših djedova - nisu dobrodošle.
- 09:02 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker