Marketing
građa za autobiografiju
ASTA
Susjedi na Slavujevcu, u kući broj 8, Gustavsoni, imali su bernardinca Astu. Zapravo nije bila bernardinac, ali bila je od neke čistokrvne, plemenite planinske pasmine, veličine bernardinca, ako ne i veća. Izgledala je kao ogromni irski seter s repom vjeverice, no kako su ljudi početkom pedesetih godina općenito znali mnogo manje o psima nego što se danas zna, Gustavsonima je vjerojatno svakome tko je zapitao bilo jednostavnije reći da je bernardinac nego objašnjavati kakva je egzotična vrsta posrijedi. Asta i ja smo bili u dobrim odnosima. Uživao sam je zagrliti onako ogromnu i uplesti se u gusto dugačko krzno, a dopuštala je i da je zajašim.
Naša ljubav bila je obostrana, bez ikakve trzavice dok mi baka nije nabavila kožne tirolske kratke hlače.
Bio sam užasnut. Prvi put u životu bio sam potpuno nemoćan, suočen s nezaustavljivom silom koja je mljela sve pred sobom nimalo se ne obazirući na moje negodovanje, na moje prohtjeve.
Jedva sam uspio pobjeći u svoje dvorište i zatvoriti joj vrata pred njuškom. Osjećao sam se strašno. Bilo je to ujedno prvi put da me je izdao netko koga sam volio.
Da bi stvar bila gora, baka je bila jako zadovoljna novim hlačama koje mi je nabavila, pa je i drugog jutra navrla da ih moram obući. Ridao sam da neću, neću, i neću, ali je i ona bila jednako uporna sa svojim zahtjevom kao i Asta. Da bi sve bilo gore, u kući s Gustavsonima živio je jedan od mojih najboljih prijatelja iz ulice, Marinko Galetić, i kako sad doći do njega?
Vrebao sam da napast ode negdje u vrt iza kuće, pa dojurio do ulaza i uletio u zgradu. Kod Galetića u stanu bio sam na sigurnom, ali trebalo se i vratiti kući. Asta je dojurila kao lokomotiva i odmah se bacila na hlačice. Jurio sam i vrištao, a ona me ganjala sve do ulaza u moje dvorište, u spas.
Nadalje smo se Marinko i ja družili tako da je od dolazio meni ili smo odlazili na neko treće mjesto gdje Aste nije bilo, ali me ona ipak ponekad pronalazila, iznenađivala, tjerala da se uspnem na drvo s kojega nisam mogao sići dokle god je ona stražarila u podnožju. Proveo sam sate i sate sjedeći na granama. Što je najgore, i prijatelji iz ulice su ý vidjevši da su protiv Aste nemoćni ý odabrali da se radije smijulje sa strane dok me je ona maltretirala. Tako sam prvi put shvatio da se kadikad ni na najbliže ne možemo pouzdati.
Kadikad čujem neke ljude koji izjavljuju: „Mene je dok sam bila mala…“ ili: „Mene je dok sam bio mali ugrizao pas, pa se odonda bojim pasa“ ili: „…zato ne volim pse“. Moram priznati, kad god to čujem ý ne vjerujem. Mene su dok sam bio mali, pa i kasnije, kad sam porastao u brojnim navratima neki psi ugrizli, grizli i izgrizli, pa me to nimalo ne smeta da ih cijeloga života volim. Naravno, uz nužan oprez i primjereno ponašanje prema njima.
Srećom sam brzo prerastao kožne tirolske hlačice, pa je Astin i moj odnos ponovo postao nježan kao ranije, ali šokantne neugodne pouke tog iskustva nisam zaboravio, tim više što su se kasnije kroz godine, u drugačijim oblicima, ali u suštini iste situacije ponavljale podsjećajući me na prvu priliku kad sam uočio na što sve u životu moram biti pripravan.
Post je objavljen 22.06.2020. u 09:45 sati.