Marketing
zakonom umjesto pištoljem
HIPODROM S PREPREKAMA
Jedna od najaktualnijih zagrebačkih tema - lipanj 2019 - postalo je pitanje hoće li se na prostorima današnjeg hipodroma pored Save graditi novo poslovno sjedište s neboderima, visećim vrtovima, slapovima, fontanama, paunovima, žirafama i ostalim čudima iz tisuću i jedne noći. U sjeni te teme izniklo je i pitanje o sudbini konjičkih klubova, društava i udruga koje koriste taj prostor, kakva je sudbina dragih konja koji danas ondje žive ili dolaze vježbati ili se natjecati. Sa cijelom tom problematikom sam i osobno vezan porodičnim vezama.
Prije Drugog svjetskog rata moj djed je bio imućan trgovac nekretninama, građevinski poduzetnik i posjednik zemljišta, kuća i stanova. Nakon rata uglavnom mu je sva imovina nacionalizirana, pa tako i zemlja na kojoj je kasnije niknuo hipodrom.
Djedovo zemljište protezalo se od ruba rijeke do današnjeg nasipa, ispod nasipa i otprilike preko polovine današnjeg hipodroma. Otprilike jednako veliko susjedno zemljište pripadalo je njegovom bratu.
Kao prvo, pravo za povrat priznalo se - normalno - bivšem, razvlaštenom vlasniku, ali pored njega samo „zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda“, dakle udovici/udovcu te kćerkama i sinovima, ali ne njegovim roditeljima, sestri i braći, unukama i unucima, sestričnama i bratićima, što je vjerojatno suprotno svima zakonima o nasljeđivanju u svijetu. Odredba o „zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda“ podmuklo je prijetvorna jer se 1996. moglo pretpostaviti da je većina prvotnih vlasnika već pokojna, a i da je umrlo mnoštvo njihove djece ili da su već vrlo stari, tako da se moglo očekivati da će veći dio imovine o kojoj se radilo prijeći u posjed države nego što će se nekome vratiti. Moji baka i djed su u vrijeme donošenja zakona bili već pokojni, ali su ipak živjele moja majka i njezine dvije sestre i zatražile su da im se nacionalizirano - u skladu sa zakonom - denacionaliztira.
Drugo, zakon je izuzeo od vraćanja imovinu koja se koristi za zdravstvo, kulturu, sport i neke druge djelatnosti, pa nama tako nije vraćeno građevinsko zemljište na kojem je sagrađen Dom zdravlja u Vrapču ni poljoprivredno zemljište na kojem je sagrađen sportski objekt - hipodrom, a dio zemljišta na kojem je sagrađena Zagrepčanka neću ni spominjati jer je ta priča kompliciranija.
Za imovinu koja se ne vraća predviđena je naknada. Mjerila za utvrđivanje vrijednosti onoga što se neće vratiti preuzela je na sebe država, zatim je poslan službeni procjenitelj da na temelju tih mjerila odredi koliko to vrijedi (pri čemu se s velikom vjerojatnošću može pretpostaviti da nije bio široke ruke prema bivšim vlasnicima), a na kraju je zakon predvidio i da se neće isplati cijela ta suma, nego što je imovina vrednija to se nadoknađuje manji postotak te vrijednosti. Tako je na kraju ispalo da se majci i sestrama treba vratiti svega deset posto oduzete vrijednosti, a i to u obrocima svakih šest mjeseci kroz sljedećih dvadeset godina. Dapače, ne sjećam se više točno da li u nacrtu ili u prvoj verziji zakona bila je i formula po kojoj se izračunavalo tih deset posto, a kad se formula primijenila ispalo je - 8 %! Da skratim priču, za svu imovinu koje se nije vratila mojoj majci je svakih šest mjeseci isplaćivano nešto više od 150 kuna (slovima: sto i pedeset kuna). Ako to nije lopovluk, ne znam što je. To je ono o čemu je pjevao Štulić „zakonom umjesto pištoljem“.
Kćerka brata mog djeca, sestrična moje majke, nije htjela pristati na takvu odluku i podigla je sudsku tužbu. Koliko znam, suđenje još uvijek traje, već više od dvadeset godina, a kako je riječ o osobi iznad devedeset vjerojatno se oteže dok ne umre, pa će se moći primijeniti ono da su za povrat ovlašteni samo nasljednici prvog nasljednog reda. Da je moja majka sa sestrama podigla tužbu, ono što su naposljetku dobile ne bi bilo dostatno ni za isplatu advokata.
Zakonom koji je donesen pod izlikom da će se njime ispraviti stare nepravde možda su neke i izglađene, ali povijest moje porodice govori da su legalizirane stare i nanijete nove. Posebno je pitanje kakav je bila praksa primjene tog lopovskog zakona. Stanimiru Vuk-Pavloviću je po zakonu trebala biti vraćena zgrada na Cvjetnom trgu u kojoj je bila Vjesnikova tiskara, ali nije, nego je ustupljena Horvatinčiću. Prostorije Kinoteke i zgrada kazališta Komedija vraćene su Crkvi, iako su Kinoteka i Komedija eklatantno kulturne ustanove. Srodnih i sličnih primjera svatko tko ovdje živi zna na pretek. Smisao tog zakona pokazuje se kao način kako prekonoćno izniklim miljenicima vlastodržaca budzašto ustupiti vrijednu imovinu, pri čemu je ispravljanje nepravdi izlika, a bivši vlasnici samo zanemariv privremeni prolazni faktor.
Poznata je pitalica „koja rijeka teče ispod savskog mosta?“ Na taj se način možemo upitati kojeg i kakvog karaktera je država - kako je ispravno nazvati? - koja donosi lopovske zakone. I kakva je to Crkva kojoj pogoduje lopovska država?
Sve u svemu, žao mi konja. Ne nas. Mi smo si sami krivi.
Post je objavljen 10.06.2019. u 18:09 sati.