Marketing
prisjećanje zapisa o sjećanju
VODA,
ZEMLJA,
ZRAK!
Nedavna premijera dokumentarnog filma Daria Juričana „GAZDA: Početak“ u kojem se uvelike govori o Miroslavu Kutli, liku koji je početkom devedesetih postao vlasnik sto trideset i sedam ili sto sedamdeset i tri poduzeća, ne znam više točno koliko, ali u pitanju je neki nemoguć broj, van pameti, da je svejedno je li jedan ili drugi ili je bilo nešto između, jer je bilo što takvo u svakom pogledu suludo, podsjetila me da sam o njemu prije više od deset godina i ja pisao. Za poslovni dnevni list „Dnevnik“ pisao sam desetak mjeseci svakodnevnu kolumnu, a 12. srpnja 2004. objavio sam slijedeći tekst:
Kad je poslužena večera našli smo se slučajno za istom trpezom. Bio je to dugačak stol, sa svake strane sjedilo je dvadesetak ljudi. Sjedili smo nasuprot pri sredini. Muzika je uglavnom treštala, a stol je bio preširok da bih mogao dobro čuti što je govorio s ljudima pored sebe, a kamoli da bismo nas dvojica mogli razgovarati, ali sam zato svjedočio zanimljivom prizoru. Njemu zdesna i slijeva sjedilo je po desetak ljudi, jelo i pilo, pri čemu su onih troje-četvero neposredno uz njega izvijali vratove da bi ga gledali u lice i mogli upiti svaku njegovu riječ. No kada bi se netko od tih iz bilo kojega razloga dignuo sa stolice i ostavio je, svi dalje od njega su se kao po komandi ustali i premjestili za jedno mjesto bliže tada popularnom tajkunu pomičući za sobom svoje čaše i tanjure. Na kraju stola je ostajalo slobodno mjesto koje bi se učas popunilo, bilo nekim novim, bilo onim nesretnikom koji se ranije morao udaljiti. Jedino kad je Kutle u nekoliko navrata nakratko napustio skup, na njegovo mjesto nitko nije sjeo. Sjedalica je ostajala prazna kao da joj je na naslonu bilo ispisano njegovo ime i oznaka da je rezervirana, a svaki razgovor na drugoj strani stola je zamro dok se nije vratio. Da preda mnom nisu bili odrasli muškarci u poslovnim odijelima i odrasle žene u večernjim toaletama rekao bih da svjedočim dječjoj igri iz vrtića.
Te sam večeri zažalio više nego ikada što nisam imao pri sebi jednu od onih filmskih kamera koje rade po jednu sliku svake minute, pa filmovi koji se njima dobivaju prikazuju cvjetove koji se otvaraju u nekoliko trenutaka, oblake od jutra do večeri koji proklize nebom u minuti, leptire koji se izvlače iz kukuljica i slično. Ta bi kamera s mog mjesta snimila Kutlu u time-lapse sceni kao nepomični stup društva, a sa svake njegove strane niz ljudi koji mu se kontinuirano primiču, pri čemu onaj koji mu dođe najbliže nakon toga nestane, ali novi svejednako naviru. I ne bih se bio začudio da sam saznao kako je Kutle u zatvoru napokon odahnuo.
Post je objavljen 21.01.2018. u 15:18 sati.