|
BEZAKONJE BEZ ZAKONA Već četvrt stoljeća u javnosti odjekuje tema o kojoj se govori uglavnom jedno te isto, a da nitko nije uočio nešto što bode oči kad je ta tema u pitanju. U okviru šire teme popularno naslovljene kao „Bleiburg“, izdvaja se pitanje zašto zarobljenicima nije suđeno nego su bez suđenja neki odmah likvidirani, neki pušteni, a neki upućeni na putešestvije kasnije nazvane „križni put“. Od desničarskih kvazipovjesničara koji se prave gluplji nego jesu da bi se prikazali pametnima do pokojnog Slavka Goldsteina kojeg izuzetno cijenim, a koji je i sam bio partizan, svi zamjeraju partizanima da nisu organizirali suđenja kojima bi se na licu mjesta točno ustanovila individualna krivnja svakog zarobljenika i odmjerile zakonite i pravedne sankcije.  Recimo da je problem nedostatka zakona nekako, ne znam kako, riješen i da je odlučeno da će svakoga pojedinačno pravično suditi. Recimo da je bilo pedeset tisuća zarobljenika, koja tisuća ili desetak tisuća više ili manje. Koliko bi sudaca bilo potrebno da se provedu tolika suđenja? Pet stotina, šest stotina? Da li je u tadašnjoj Jugoslaviji uopće bilo pet stotina sudaca? Pet stotina sudaca bi trebalo pet stotina daktilografkinja, daktilografkinje bi trebale pet stotina pisaćih mašina. Uz njih bi trebalo pet stotina tužitelja i pet stotina branitelja. Oni bi trebali pet stotina sudnica. Tko je mogao organizirati takav pravosudni aparat i koliko bi vremena trebalo da se on okupi i pokrene? Da bi se suđenja pravično provela trebalo bi provesti neke istrage, za pedeset tisuća optuženika trebalo bi barem dvije stotine i pedeset tisuća istražitelja koji bi barem mjesec dana istraživali sve što je moguće saznati o svakome. Pa kad suđenja počnu, da sudovi sude i subotom i nedjeljom, da svaki od sudaca dnevno presudi četvorici optuženika/osumnjičenika koliko bi vremena trebalo da se svi izredaju? Kroz sve to vrijeme gdje smjestiti i čime prehraniti pedeset do možda sto tisuća zarobljenika? Koliko se zna, nitko od poraženih nije pledirao „pustite institucije da rade svoj posao“ niti je ratnim pobjednicima palo na pamet da „nitko nije kriv dok mu se pravomoćno ne presudi“, dogodilo se manje-više upravo ono što se jedino moglo dogoditi i život je krenuo dalje. Da se razumijemo, i ja smatram da bi bilo daleko bolje da je svim zarobljenima na Bleiburgu suđeno smireno i staloženo, u procesu bez pravne zamjerke. Jednako tako mislim da bi bilo jako dobro da je penicilin pronađen već u desetom stoljeću, a da se električna energija koristi od početka naše ere. I uopće ne bi bilo loše da se poviješću bave oni koji su je sposobni raščistiti, a ne oni koji je zamućuju. |
|
ISKORIJENJIVANJE GOSPI IZ ZALEĐA ZADRA  Naposljetku se narodna vlast dosjetila jednostavnog rješenja: tko vidi Gospu - globa! Lijepo su razglasili: bez razgovora o tome tko, gdje, kako, bez obzira što Gospa poručivala, svako viđenje Gospe - košta. Unaprijed su dali na znanje cijenu: jedno viđenje Gospe - globa, dva viđenja - dvostruka globa, tri viđenja - noć u bajbokani, opetovano viđenje - bajbokana uz tretman odgojnim palicama. Gospe su se učas prestale pojavljivati i nikada se više nisu javile. Znanstveni pristup je pobijedio: preventiva, cijepljenje mogućih vidilica, i istovremena deratizacija neulovljivih Gospi učvrstili su narodnu vlast za naredne tri generacije. |
 |
|
OVO JE 76! Od onih sam koji često i rado upoznaju nove ljude. Recimo, jučer samo bio u „Limbu“ i upoznao sedam i po novih osoba. Od tih sedam pet su bile mlade pjesnikinje i mladi prozaici. Onih pola je prijatelj mog sina koji nam već godinama zalazi u kuću, ali je od posljednjeg dolaska pustio bradu pa ga u drugom okruženju nisam prepoznao. Kako često i rado upoznajem nove ljude, upoznao sam ih toliko da se ni uz najbolju volju više ne sjećam koga sam sve upoznao. Iskusan u upoznavanju primijetio sam jednu pojavu: ljudi pri upoznavanju ispričaju mahom jedne te iste priče. Razgovor obično tako krene da netko kaže nešto ili upita, drugi na to dometne svoje, treći opet svoje… i nekako uvijek ispadne da pri prvom upoznavanju govorim otprilike jedno te isto, pitaju me nešto isto ili slično, imam potrebu reći nešto što sam već nebrojeno puta ispričao. To su iskustva, anegdote, saznanja, priče i nema ih više od stotinjak-dvjestotinjak koji će obavezno izroniti pri prvom ili prvim susretima.  Maštam o tome kako bi bilo da se svojim pričama više ne opterećujem, a opet - jasno mi je da su neizbježne ako se želi s nekim upoznati i zbližiti. No pronašao sam rješenje, makar teoretsko. Sve takve priče treba zapisati (i vremenom nadopunjavati), te učiniti na neki način dostupnima. Recimo, upoznaju se dvoje osobe i umjesto svih priča koje na početku neizbježno iskrsnu naprosto razmijene knjigu svojih priča, svatko da svim drugim svoju knjigu, a zatim u spokojnoj šutnji ispijaju svoje piće, međusobno se odmjeravaju, smješkaju, eventualno se odu iza ugla potucati, te zatim odu svatko svojoj kući da na miru pročitaju sve sto su dobili. Umjesto spokojne šutnje, ako im je baš do razgovora, mogli bi naizmjenično uzvikivati naslove priča koje im je baš došlo iznijeti. Recimo: „Ono o dvije babe na brvnu!“ ili „“Vidio sam Sanadera i Škegru!“ ili „Kako sam ljetovao u Makarskoj! Ili „Ja sam bio u Ulan-batoru!“ To se može još skratiti, pa kad već postoje štampane knjige, bilo bi dovoljno izvikivati brojeve stranica na kojima su pojedine priče kao što u kartaškim partijama karte vuku druge karte. Netko ti kaže „Sto i dva!“, na to mu odgovoriš svojim „Dvadeset i šest“, netko treći dometne svoje „Sedamdeset i sedam!“, a ti sve zaskočiš sa „Trinaest!“ Suvremena tehnologija pojednostavljuje i pojeftinjuje moju zamisao. Nije potrebno otisnuti zbirku, kolekciju priča, nastupnih govora i izjašnjavajućih izjava, statusa i postova. Pomoću mobitela dovoljno je uputiti nove poznate na svoju internetsku stranicu i svaki s otvorenom stranicom onog drugoga na ekranu pametnog telefona ili tableta samo uzvikuju redne brojeve: 52! - 69! - 81! - 46! - 12! - 9!, sve dok netko vrlo iskusan ne završi razgovor sa 397! Umjesto izvikivanja rednih brojeva moguće je odmah slati poveznice na u tom trenu pogodne tekstove, što bi u potpunosti oslobodilo vrijeme za međusobno češkanje, biskanje, masiranje, tiskanje, privijanje, ispreplitanje, lizanje, cuclanje i slično. Kad već tehnologija komunikacija hrli tako silnim koracima naprijed nema razloga da i sam ceremonijal komuniciranja ne revolucionariziramo. Usput rečeno, u upravo ispričanom krije se jedan od razloga zašto sam objavio zbirku mnogih kratkih tekstova u knjizi „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“. U njoj su otprilike sve takve priče koje ispričam pri prvim susretima. Ako me želite upoznati to nije ni potrebno ukoliko pročitate tu knjigu, osim ako nemate želju upustiti se sa mnom u sve ono najvrednije u ljudskoj interakciji, a možda - nakon čitanja knjige - to poželite. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
