Marketing
priče pri upoznavanju
OVO JE 76!
Od onih sam koji često i rado upoznaju nove ljude. Recimo, jučer samo bio u „Limbu“ i upoznao sedam i po novih osoba. Od tih sedam pet su bile mlade pjesnikinje i mladi prozaici. Onih pola je prijatelj mog sina koji nam već godinama zalazi u kuću, ali je od posljednjeg dolaska pustio bradu pa ga u drugom okruženju nisam prepoznao. Kako često i rado upoznajem nove ljude, upoznao sam ih toliko da se ni uz najbolju volju više ne sjećam koga sam sve upoznao.
Iskusan u upoznavanju primijetio sam jednu pojavu: ljudi pri upoznavanju ispričaju mahom jedne te iste priče. Razgovor obično tako krene da netko kaže nešto ili upita, drugi na to dometne svoje, treći opet svoje… i nekako uvijek ispadne da pri prvom upoznavanju govorim otprilike jedno te isto, pitaju me nešto isto ili slično, imam potrebu reći nešto što sam već nebrojeno puta ispričao. To su iskustva, anegdote, saznanja, priče i nema ih više od stotinjak-dvjestotinjak koji će obavezno izroniti pri prvom ili prvim susretima.
Maštam o tome kako bi bilo da se svojim pričama više ne opterećujem, a opet - jasno mi je da su neizbježne ako se želi s nekim upoznati i zbližiti. No pronašao sam rješenje, makar teoretsko. Sve takve priče treba zapisati (i vremenom nadopunjavati), te učiniti na neki način dostupnima. Recimo, upoznaju se dvoje osobe i umjesto svih priča koje na početku neizbježno iskrsnu naprosto razmijene knjigu svojih priča, svatko da svim drugim svoju knjigu, a zatim u spokojnoj šutnji ispijaju svoje piće, međusobno se odmjeravaju, smješkaju, eventualno se odu iza ugla potucati, te zatim odu svatko svojoj kući da na miru pročitaju sve sto su dobili.
Umjesto spokojne šutnje, ako im je baš do razgovora, mogli bi naizmjenično uzvikivati naslove priča koje im je baš došlo iznijeti. Recimo: „Ono o dvije babe na brvnu!“ ili „“Vidio sam Sanadera i Škegru!“ ili „Kako sam ljetovao u Makarskoj! Ili „Ja sam bio u Ulan-batoru!“ To se može još skratiti, pa kad već postoje štampane knjige, bilo bi dovoljno izvikivati brojeve stranica na kojima su pojedine priče kao što u kartaškim partijama karte vuku druge karte. Netko ti kaže „Sto i dva!“, na to mu odgovoriš svojim „Dvadeset i šest“, netko treći dometne svoje „Sedamdeset i sedam!“, a ti sve zaskočiš sa „Trinaest!“
Suvremena tehnologija pojednostavljuje i pojeftinjuje moju zamisao. Nije potrebno otisnuti zbirku, kolekciju priča, nastupnih govora i izjašnjavajućih izjava, statusa i postova. Pomoću mobitela dovoljno je uputiti nove poznate na svoju internetsku stranicu i svaki s otvorenom stranicom onog drugoga na ekranu pametnog telefona ili tableta samo uzvikuju redne brojeve: 52! - 69! - 81! - 46! - 12! - 9!, sve dok netko vrlo iskusan ne završi razgovor sa 397!
Umjesto izvikivanja rednih brojeva moguće je odmah slati poveznice na u tom trenu pogodne tekstove, što bi u potpunosti oslobodilo vrijeme za međusobno češkanje, biskanje, masiranje, tiskanje, privijanje, ispreplitanje, lizanje, cuclanje i slično.
Kad već tehnologija komunikacija hrli tako silnim koracima naprijed nema razloga da i sam ceremonijal komuniciranja ne revolucionariziramo.
Usput rečeno, u upravo ispričanom krije se jedan od razloga zašto sam objavio zbirku mnogih kratkih tekstova u knjizi „Čovjek-vadičep sreće ženu-ribu“. U njoj su otprilike sve takve priče koje ispričam pri prvim susretima. Ako me želite upoznati to nije ni potrebno ukoliko pročitate tu knjigu, osim ako nemate želju upustiti se sa mnom u sve ono najvrednije u ljudskoj interakciji, a možda - nakon čitanja knjige - to poželite.
Post je objavljen 01.05.2018. u 08:29 sati.