Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

bleiburško sljepilo


BEZAKONJE BEZ ZAKONA

Već četvrt stoljeća u javnosti odjekuje tema o kojoj se govori uglavnom jedno te isto, a da nitko nije uočio nešto što bode oči kad je ta tema u pitanju. U okviru šire teme popularno naslovljene kao „Bleiburg“, izdvaja se pitanje zašto zarobljenicima nije suđeno nego su bez suđenja neki odmah likvidirani, neki pušteni, a neki upućeni na putešestvije kasnije nazvane „križni put“. Od desničarskih kvazipovjesničara koji se prave gluplji nego jesu da bi se prikazali pametnima do pokojnog Slavka Goldsteina kojeg izuzetno cijenim, a koji je i sam bio partizan, svi zamjeraju partizanima da nisu organizirali suđenja kojima bi se na licu mjesta točno ustanovila individualna krivnja svakog zarobljenika i odmjerile zakonite i pravedne sankcije.

Prvo što bode oči je jednostavno pitanje - po kojim zakonima se zarobljenike moglo suditi? Po zakonima propale Kraljevine Jugoslavije? Po zakonima takozvane Nezavisne države Hrvatske koju su partizani upravo hametice porazili? Po zakonima Nedićeve Srbije? Po zakonima Sovjetskog saveza, pa da se sve pošalje u Sibir? Po zakonima nove Jugoslavije koji još nisu doneseni jer je za njihovo usvajanje prvo trebalo provesti opće izbore, pa formirati skupštinu, pa donijeti ustav, pa izglasati zakone…? Po Rimskom pravu ili Hamurabijevom zakoniku? Kako suditi kad nema zakona? Čekati da se zakoni donesu? Što do tada? Pustiti obezružane zarobljenike koji su do jučer pucali i nadati se da se neće vratiti do sakrivenih skladišta oružja?

Recimo da je problem nedostatka zakona nekako, ne znam kako, riješen i da je odlučeno da će svakoga pojedinačno pravično suditi. Recimo da je bilo pedeset tisuća zarobljenika, koja tisuća ili desetak tisuća više ili manje. Koliko bi sudaca bilo potrebno da se provedu tolika suđenja? Pet stotina, šest stotina? Da li je u tadašnjoj Jugoslaviji uopće bilo pet stotina sudaca? Pet stotina sudaca bi trebalo pet stotina daktilografkinja, daktilografkinje bi trebale pet stotina pisaćih mašina. Uz njih bi trebalo pet stotina tužitelja i pet stotina branitelja. Oni bi trebali pet stotina sudnica. Tko je mogao organizirati takav pravosudni aparat i koliko bi vremena trebalo da se on okupi i pokrene? Da bi se suđenja pravično provela trebalo bi provesti neke istrage, za pedeset tisuća optuženika trebalo bi barem dvije stotine i pedeset tisuća istražitelja koji bi barem mjesec dana istraživali sve što je moguće saznati o svakome. Pa kad suđenja počnu, da sudovi sude i subotom i nedjeljom, da svaki od sudaca dnevno presudi četvorici optuženika/osumnjičenika koliko bi vremena trebalo da se svi izredaju? Kroz sve to vrijeme gdje smjestiti i čime prehraniti pedeset do možda sto tisuća zarobljenika?

Koliko se zna, nitko od poraženih nije pledirao „pustite institucije da rade svoj posao“ niti je ratnim pobjednicima palo na pamet da „nitko nije kriv dok mu se pravomoćno ne presudi“, dogodilo se manje-više upravo ono što se jedino moglo dogoditi i život je krenuo dalje.

Da se razumijemo, i ja smatram da bi bilo daleko bolje da je svim zarobljenima na Bleiburgu suđeno smireno i staloženo, u procesu bez pravne zamjerke. Jednako tako mislim da bi bilo jako dobro da je penicilin pronađen već u desetom stoljeću, a da se električna energija koristi od početka naše ere. I uopće ne bi bilo loše da se poviješću bave oni koji su je sposobni raščistiti, a ne oni koji je zamućuju.






Post je objavljen 25.05.2018. u 21:19 sati.