panika pred lisicama

subota, 22.08.2015.

BEZRAZLOŽAN STRAH

Priča o tome kako se kod nas u javnosti govori o lisicama u većoj mjeri je primjer kako se kod nas (pre)često govori nego što govori o lisicama.

U nedavnom članku (koji je, usput rečeno, daleko korektniji od niza drugih) nalazimo sljedeće rečenice:

- prva rečenica: Zakon o lovstvu ne dopušta da se divljač ustrijeli u krugu 300 metara od naselja.

- komentar prve rečenice: To je točno, ali zašto bi se divljač uopće ustreljavala u krugu 300 metara od naselja? Zašto uopće ustreljavati divljač? Naravno da posljednje pitanje povlači dugu diskusiju, ali nemojmo ga smetnuti s uma.

- rečenica pri kraju teksta: Čitateljica tvrdi da je lisica bez straha prilazila ljudima i s njima se fotografirala.

- komentar: Možda je i točno, ali najvjerojatnije nije. Najvjerojatnije je riječ o nepreciznosti, bilo čitateljice, bilo novinara koji su prenijeli njene riječi. Suštinu izjave mogli bismo dokučiti kada bismo znali a) tko je kome prišao i b) koliko blizu su si prišli. Nema ništa čudno da lisica ide svojim putem, neki čovjek svojim putem, pa si dođu dosta blizu. No kako je lisica plaha, plašljiva životinja, nema izgleda da je dozvolila nekome da joj priđe bliže od pet metara, osim ako joj je taj dobacio neki slasni zalogaj hrane pa je prišla bliže da ga uzme. Fotografirala se s ljudima? Priljubila se uz njih da pozira? Potpuno nevjerojatno, nemoguće. To će dozvoliti jedino lisica koja je uvelike pripitomljena, i to samo osobi s kojom je uspostavila veze. Završetak rečenice: „…i s njima se fotografirala“, zapravo znači da su je ljudi uspjeli fotografirati s desetak metara udaljenosti u onih pet do deset sekundi što ih je pustila tako blizu, što priložene fotografije i pokazuju.

- posljednja rečenica: Građani planiraju stvar uzeti u svoje ruke.

- komentar: Što to znači? Odupirem se protumačiti rečenicu onako kako mi prvo pada na pamet, možda zaveden time što se kroz članak piše o „zabrinutim građanima“. Zašto bi građani bili uopće zabrinuti? Ako se nekome baš ne sviđa da mu se lisica pojavi u relativnoj blizini, da bi se problem riješio dovoljno je da ne napravi baš ništa. Lisica će sama učas pobjeći. Ne postoji u povijesti zabilježen slučaj da je lisica napala čovjeka. (Poznati slučajevi u kojima lisica jest ugrizla čovjeka odreda su oni u kojima je čovjek satjerao lisicu u ugao, pa se branila.) Pa ako je čovjek čak toliko nestrpljiv da sačeka tih nekoliko sekundi prije nego će lisica šmugnuti, nije potrebno pucati. Dovoljno je mahnuti rukom i reći: „Bu!“

Tipičan slučaj članka koliko na temu na temu lisica toliko i na temu kako se često o mnogim stvarima piše i govori objavljen je u „Jutarnjem listu“ 9. srpnja ove godine. ČOPOR LISICA POJAVIO SE U ELITNOM ZAGREBAČKOM KVARTU! Precizno govoreći, čopor lisica ne postoji. Lisice nisu životinje čopora. Čim malo ponarastu, podijele teritorij i na jednom prostoru živi samo jedna lisica (s kratkim izuzetkom kada odrasli par brine o mladima). Precizno govoreći, ono što je netko vidio kao čopor lisica zapravo je bilo leglo lisica, možda majka-lisica s mladima, možda samo leglo mladunčadi koja se igra. Pisati o tome da „čopor lisica“ ikoga terorizira, da itko živi u strahu od „čopora lisica“, da „čopori lisica“ šire paniku jednako je kao pisati o teroru malih mačića, o tome kako grupa malih mačića utjerava nekome strah u kosti.

U tekstu je i gotovo paradoksalna anegdota: dvadeset i jednogodišnji mladić je u noći naišao na čak sedam lisica koje nisu pokazivale nikakav strah od njega. Da je bila samo jedna još bi i prošao pored nje, no sedam ga je nagnalo da umjesto kratkog puta kući odabere dugi put naokolo da ih zaobiđe. Čitajući opis događaja razaznajem i što se zaista dogodilo. Lisice su bile tako mlade da još nisu imale nikakav strah od ljudi. (Ta faza kod njih traje nekoliko dana kad tek po prvi put izađu iz jazbine. Vrlo brzo nauče da se pred ljudima treba sklanjati.) Promatrati pet-šest-sedam lisica koje se međusobno igraju jedan je od dražesnijih prizora na koje možemo naići u životu. Većini ljudi nikada se ne pruži takva prilika. Umjesto da stane u uživa u nečemu što će vidjeti jednom u životu i nikada više, mladić se potucao od nemila do nedraga da bi se spasio.

U većini novinskih napisa o lisicama koje žive na rubovima naselja ljudotinja gotovo u pravilu pojavljuje se isti motiv: usamljena, napuštena kuća. Napuštena kuća učas postaje odlagalište otpada. Nakote se miševi i štakori. Pojave se lisice. Miševi i štakori su nešto što nikoga ne iznenadi, ali lisice uzrokuju paniku. Paničari zovu lovce zbog lisica, da ih otjeraju ili pobiju. Pri tome onima koji se uspaničare uopće ne pada na pamet da su lisice tamanitelji miševa i štakora.

Iz svega iznesenoga vidi se obrazac koji nadilazi govor samo o lisicama, tipičan za razgovor o mnogo čemu, od suštinskih do potpuno efemernih tema. 1. Prvo imamo neku pojavu (recimo lisice). 2. Pojavu prati neznanje (bjesnoća je iskorijenjena, lisice ne napadaju ljude, ne kreću se u čoporima). 3. Neznanje rađa strah (ljudi paničare). 4. Neznanje i strah prouzrokuju štetu (otjerati tamanitelje štetnih glodavaca i omogućiti da se štetočine nesmetano razmnožavaju, proganjati dobročinitelje na korist štetočina).

Prepoznajem taj obrazac mišljenja i ponašanja od vlade do najudaljenijih provincijskih stranačkih ureda, od Katedrale do Šatora, od rektorata do vrtića. Zato, ako nam je stalo da se u našem društvu išta značajno poboljša, od toga neće biti ništa ako se ne poradi na općem kvalitetnijem obrazovanju, od školskoga do onoga preko medija. Iskorjenjivanje neznanja i gluposti je pitanje našeg opstanka.

- 21:17 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>