četvrtak, 06.08.2015.

moda – pubertetska rabota

- revitalizirani post od 27.8.2011.
Valdichiana Outlet Village pored Sinalunge u Toskani podsjeća izgledom na utvrđenja u Meksiku ili na Divljem zapadu kakva znamo iz vestern filmova. Udarna moć te tvrđave osniva se na sto i četrdeset dućana, jedan do drugoga, sabijenih kao ćelije pčelinjeg saća, što privlači ljude i iz najudaljenijih krajeva regije. Našavši se u Toskani ni moje društvo nije odoljelo tom sirenskom zovu.

Ne računajući da je ljetni dan bio paklenski vruć, temperatura zraka preko četrdeset stupnjeva, no zato je ozračje ugodno hladilo u svakoj od prodavaonica, mjesto me je grdno razočaralo. U cijelom tom ogromnom kompleksu nije bilo internet-kafea ni ijedno mjesto na kojem bih se mogao zakačiti za otvorenu wi-fi mrežu. Time se moj dolazak pokazao uzaludnim, pa mi je preostalo jedino prepustiti se ogorčenim i gnjevnim premišljanjima. Dok su ženske jurile od izloga do izloga i gubile se u dubinama Alibabinih pećina koje su se iza njih skrivale, preostalo mi je dovoljno vremena da s tim mislima daleko odmaknem.

Za početak, mjesto je prototip mjesta kakve ne volim, plod i pokazatelj onoga što me iritira u ovom vremenu. Od sto i četrdeset dućana otprilike osamdeset posto nudili su odjeću i obuću, od preostalih je osamdeset posto prodavalo jela i pića (protiv čega nemam ama baš ništa), od onoga što je ostalo osamdeset posto je izlagalo namještaj i stvari za uređenje doma i kućanstva, i naposljetku je bila jedna osrednja knjižara, jedna apoteka i jedna trafika.

Da ne idemo dalje – zar je današnjem svijetu samo do toga kako će se obući? Zar su krpice i dinđe koje će povješati po sebi jedino što ih zanima? Ako je suditi po Zagrebu u kojemu se posljednjih desetljeća zatvaraju prodavaonice svih mogućih vrsta, a umjesto njih otvaraju samo dućani s krpicama, kožicama i šljokicama, te pekare i banke, onda je to tako. Ljudi idu u pekare, mesnice i prodavaonice mješovitom robom jer moraju, u dućane s krznom, perjem, krpicama i papcima jer ih zanimaju, a u one preostale niti moraju niti ih zanimaju, pa se zatvaraju. Evo ja, kojeg zanima modelarstvo i maketarstvo, nakon što se zatvorio odličan dućan na Zagrebačkoj cesti, ne znam gdje da nakon toga idem, da li u široj regiji grada Zagreba postoji ijedno mjesto za ljude s takvim interesima, pa tako ni u Valdichiana Outletu, usprkos njegovoj veličini dostojnoj Velesajma, tako nečega nema. Koliko se god krpice koje se danas nude među sobom razlikovale, one nas ipak prvenstveno uniformiraju, u prvom redu zato jer eliminiraju sve one koje obleka ne zanima.

Jedna je od karakteristika današnjeg svijeta da niz pojava i kategorija koje bi bilo dovoljno odgovarajuće vrednovati umjesto objektivne procjene mistificira, fetišizira i pretvara u cilj opsesivnih potreba. Dućani s krpicama (i srodni, poput dućana s kozmetikom i nakitom) cvjetaju na bazi fetišiziranja izgleda, ljepote, mladosti i novoga, a sve pod diktatom mode. Svako godišnje doba je nova modna sezona u kojem se nude nove linije poželjnih izgleda, bez obzira koliko ono kupljeno prethodne sezone bilo i dalje upotrebljivo ili je već bilo izrađeno tako da nije mogčpe potrajati duže od jedne sezone.

Čekajte! Stanite! Ovdje postoji neka grdna zabuna, neki veliki previd! Jedna od funkcija odjeće je da njenim izborom svatko kaže nešto o sebi. Ja sam se formirao kao osoba šezdesetih godina prošlog stoljeća, jačao u sedamdesetima, bio najdjelotvorniji o osamdesetima, preživio devedesete... U svim tim razdobljima bilo je ponešto od toga što mi se sviđalo, nečega što je postalo mojim trajnim karakteristikama, odjevnih predmeta koji su mi bili ugodni, lijepi i dragi. Kako ja to mogu na ikoji način iskazati ako se odijevam isključivo novim stvarima po posljednjoj modi? Nikako. Istina da se ključna informacija nikako ne može sakriti: što god odjenuo ne može se sakriti da sam matori jarac. Međutim, to kazuje samo da diktat mode i moć duha vremena nisu svemogući, da je biologija ipak jača, jer kada bi oni bili jači – svi bi izgledali kao da nam je osamnaest.

Privid da toliki dućani nude sve moguće, neiscrpni izbor unutar kojega svatko može izabrati ono što zaista traži, nije ništa drugo neko velika laž. Recimo, nema izgleda da bih igdje mogao pronaći strukiranu košulju „na cvjetiće“ ili nisko rezane uske traperice s trapezastim završecima nogavica. Nigdje – osim u svojem ormaru, a više niti ondje jer ih je supruga pobacala u strahu da bih ih mogao obući i izaći takav među ljude na njenu sramotu.

Što bi bilo lošega u tome da se pojavim tako obučen u javnosti? Što bi bilo loše da se pojavim u očigledno modno zastarjeloj odjeći među ljudima koji svojim izgledom pokazuju da troše vrijeme i mentalne snage da bi bili ukorak s modom i mogu si to priuštiti, često iako je cijena toga daleko veća od onoga što su za svoju odjeću platili? Ne bi bilo ničega lošega – osim što bi to bilo zapravo opasno time što bi bilo za mene štetno. Naime, takvim izgledom bih očigledno i nedvojbeno u trenu svakome dao na znanje da nisam uklopljen u sistem, da ga mentalno bespogovorno ne slijedim niti ulažem sve što imam da bih mu zadovoljio. Da nisam dobar potrošač, onaj koji sve što ima žrtvuje prvo za potrebe industrije, a tek ako štogod preostane za ono što mu srce zaista ište, ako je išta takvo u izmišljenim potrebama, dirigiranim željama i masovno uobličenim ukusima preostalo. Da nisam ovca koja sretno bleji dok je strižu. U susretu s takvim ispranim mozgovima preostaje jedino (jer više nije društveno prihvatljivo da ga javno isprebijaju ili linčuju) da ga ismjehuju i distanciraju se od njega, što je vrlo štetno po onoga kojem bi se dogodilo jer nam valja među tim ljudima živjeti i sa njima raditi. Kao da mi nije dovoljno što jesam na taj način neuklopljen, nego bih to trebao još i javno isticati?!

Što se mene tiče, za stil života koji vodim najzdravija i najugodnija odjeća bila bi da hodam u togi, ali tu više ne bih našao razumijevanja ni kod onih koji me inače podržavaju.

Civilizacijski kompleks moda-mladost-izgled-novo usklađen je sa totalitetom sistema. Mnogi se, pod natruhama drevnog i još sasvim neiskorijenjenog, čude ili zgražaju koliki su ljudi u trenu spremni odreći se svega prethodnog, uključujući i samih sebe, preobratiti se preko noći u potpunosti, odreći se bez trzaja svega što je bilo, s potpunim uvjerenjem zanijekati sve prethodno. Što u tome ima čudno? Oni samo slijede obrazac i pouke koje im svakodnevno ulijevaju u glavu svi masovni mediji. Ako je sramotno ili bijedno obući nešto što je bilo u modi prije dvije godine, zar nije isto tako i pridržavati se nečega u što su se prije dvadeset godina svi zaklinjali? Ako je važno jedino ono što je najnovije, što je čudno da ljudi o povijesti ne znaju gotovo ništa, pa su onda spremni prihvatiti zdravo za gotovo bilo što da im se ispriča, i tako se povijest neprestano modificira u skladu s dnevnim potrebama? Kad ne bi bilo tako tko bi pridavao ikakvu težinu vladi koja svakog dana obećava, laže ili prešućuj nešto novo, tko bi čitao tolike novine? Vidjeli smo da su ljudi čak spremni odbaciti riječi kojima su cijelog života govorili da bi počeli rabiti nove koje ne razumiju.

---------------------------------

Nakon nekoliko sati iz labirinta dućana pojavili su se izmoreni, ali zadovoljni supruga i sin prepunih ruku raznobojnih vrećica. On je u posljednjih godinu dana porastao petnaestak centimetara i odgovarajuće okrupnio, pa je bilo nužno pribaviti mu novu garderobu, te je supruga – pomažući mu – usput našla i za sebe neke sitnice. Mijenjati garderobu svake godine prvenstveno je pubertetski, a kada se to nastavi i kod odraslih ljudi znači da nisu prerasli neke osobine puberteta, da nisu sazreli. Odjeća za sina bila je kvalitetna, ugodna, dopadljiva, povoljna jer je bila i relativno jeftina, pa je odlazak u kupovinu ocijenjen vrlo uspješnim, a naposljetku je i ono što sam zapisao ostalo kao ono što sam ja donio odande, tako da nam se svima taj odlazak isplatio.
- 10:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker