Marketing
nakon posljednjeg psa
UMJESTO UDOMLJAVANJA
Posljednja dva psa pokupili smo s ceste. Dapače, drugoga smo supruga i ja prvo vidjeli kako luta ulicama, a zatim sam otišao po njega i izvukao ga iz šinterskog kaveza. Ni za jednog ni za drugoga ni na trenutak nisam požalio, dapače – u nebrojeno navrata sam bio zadovoljan što je tako ispalo.
Buba je imao najmanje pet godina kada smo ga pokupili (veterinari nisu mogli točno odrediti), a nakon toga je živio sa mnom još šesnaest godina. Dakle, živio je preko dvadeset godina, ne može se točno reći koliko. Nakon njega sam pet godina živio bez psa, a zatim je došao Babl i preveo s obitelji petnaest godina. Moj sin je uz njega odrastao.
Sada Babla više nema i jako nedostaje. Nije davno što nas je napustio i stotinjak puta dnevno pomislim na njega i nedostaje, nedostaje.
Na internetu stalno nalećem na fotografije pasa koji traže dom, koje bi trebalo udomiti. Sve bi ih uzeo! Svaki put me presječe kad otvorim fotografiju nekoga od koje se teško odljepljujem. Da su drugačije prilike, ništa me ne bi zaustavilo da se pretvorim u Brigitte Bardot.
Nažalost, Babl mi je posljednji pas u životu. Od onih sam koji smatraju da je uzimanje pasa odgovoran potez, da se ne smije napraviti olako. Za mene uzimanje psa podrazumijeva da mu se čovjek obavezao da će se brinuti o njemu otprilike petnaest godina, pa ako ne mogne osobno daje mu garancije da će ga nakon njega netko pouzdan preuzeti u dobre ruke.
Naprosto ne vjerujem da mi je preostalo petnaestak godina, pa ne mogu preuzeti tu obavezu, koliko god bi me veselila. Ne mogu računati ni da ću ja „odraditi“ prvih nekoliko godina, a nakon mene će je nastaviti supruga ili sin. Sin je premlad, pred njim je razdoblje nemirnog života, vjerojatno će često putovati, možda ode koju godinu studirati u inostranstvo; nije on još za psa. Ne mogu obavezati ni suprugu, ženu moju. Kad mene više ne bude, imati će dovoljno brige da organizira svoj život da bi se mogla posvetiti brizi o nekome drugome, a i majka će joj biti u godinama da će trebati više pažnje.
Prije neki dan stigli su mi neki novci – povrat poreza. Odlično! Otišao sam do pošte i poslao stotinjak kuna nekim ženskama koje se brinu za nezbrinute pse, udomljavaju ih, rade dobar posao. (Neću reći koja je to udruga jer ih je više, sve rade dobar posao i svima jednako treba.) Nije mnogo, ali osjećao sam se malo bolje. Ženske su se ganutljivo odmah zahvalile. Nije potrebno! Žao mi je što nisam mogao poslati više.
Kad dođe moj dan i prijatelji počnu razmišljati da kupe za mene vijenac ili cvijeće, molim vas – nemojte. Nimalo mi nije privlačna pomisao da netko zbog mene trga, čupa, kida cvijeće. Ako baš navrete, radije umjesto vijenca i cvijeća pošaljite stotinjak kuna nekome tko se brine za nezbrinute životinje.
Post je objavljen 21.08.2015. u 19:06 sati.